Dalmatia praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji [vol. 1, 1 ed.] 9789531633062 [PDF]

Zitiervorschau

prostor - vrijeme - slog

Tomislav Marasović

DALMATIA PRAEROMANICA RANOSREDNJOVJEKOVNO GRADITELJSTVO U DALMACIJI

1. RASPRAVA

1

DALMATIA PRAEROMANICA

BIBLIOTEKA KNJIGA MEDITERANA

52 Počasni i dugogodišnji glavni urednik Ivo Frangeš

Uredništvo biblioteke Ivo Babić, Joško Belamarić, Joško Božanić, Nenad Cambi Jakša Fiamengo, Petar Jakelić, Branko Jozić, Vanja Kovačić, Anatolij Kudrjavcev, Bratislav Lučin, Emilio Marin, Željko Radić, Drago Šimundža, Mirko Tomasović, Radoslav Tomić, Marko Trogrlić, Josip Vrandečić

Glavni urednik Nenad Cambi

Redakcijski odbor Vladimir Bedenko, Radoslav Bužančić, Vedrana Delonga, Zlatko Karač, Maja Petrinec, Tomislav Šeparović, Karin Šerman

Recenzenti Ivo Babić Željko Peković 2

prostor - vrijeme - slog

Tomislav Marasović

DALMATIA PRAEROMANICA RANOSREDNJOVJEKOVNO GRADITELJSTVO U DALMACIJI

1. RASPRAVA

KNJIŽEVNI KRUG SPLIT - BIBLIOTEKA KNJIGA MEDITERANA

MUZEJ HRVATSKIH ARHEOLOŠKIH SPOMENIKA - MONUMENTA MEDII AEVI CROATIAE

ARHITEKTONSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU - ACTA ARCHITECTONICA Af

SPLIT - ZAGREB 2008. 3

DALMATIA PRAEROMANICA

Knjiga je za objavu prihvatilo Povjerenstvu za nakladničku djelatnost Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 14. ožujka 2006. Građa za knjigu je sakupljena u okviru znanstvenih projekata Ministarstva znanosti Republike Hrvatske, i to: “Dioklecijanova palača” (br. 0054037) pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i “Kulturna baština starohrvatske Dalmacije” (br. 177100) pri Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu

4

prostor - vrijeme - slog

S

a

d

r

ž

a

j

Predgovor ....................................................................................................................................................9 Uvod ...........................................................................................................................................................13 I. PROSTOR - VRIJEME - SLOG .................................................................................................................. 19 1. Dalmacija u ranome srednjem vijeku: prostor i teritorijalni ustroj ....................................................19 2. Kronološki okvir razvitka ranosrednjovjekovnoga graditeljstva .......................................................28 3. Predromanički i ranoromanički slog ................................................................................................. 40 II. ISTRAŽIVANJE I HISTORIOGRAFIJA ..................................................................................................... 61 1. Temeljna povijesna vrela ...................................................................................................................... 61 2. Sažetak historiografije graditeljstva dalmatinskoga ranog srednjovjekovlja .................................. 66 III. IZGRADNJA I UREĐENJE PROSTORA .................................................................................................. 89 1. Historiografski temelji istraživanja ...................................................................................................... 89 2. Izvangradski teritorij (ager centuriatus) ............................................................................................. 90 3. Ranosrednjovjekovni grad (civitas, castrum) ....................................................................................... 93 4. Seosko naselje i zaselak (villa, vicus) ...................................................................................................122 5. Groblja (nekropole) .............................................................................................................................133 IV. STAMBENA ARHITEKTURA ................................................................................................................137 1. Gradske stambene kuće .......................................................................................................................137 2. Biskupske palače .................................................................................................................................146 3. Vladarske rezidencije ..........................................................................................................................147 4. Samostani ............................................................................................................................................151 V. CRKVE ................................................................................................................................................. 155 1. Sudionici u izgradnji .......................................................................................................................... 155 2. Naslovnici crkava ..................................................................................................................................164 3. Arhitektura i obred .............................................................................................................................179 4. Morfologija crkvene arhitekture ....................................................................................................... 204 5. Projekt i izvedba.................................................................................................................................. 276 6. Arhitektonski i konstrukcijski dijelovi ............................................................................................... 294 7. Liturgijski namještaj ........................................................................................................................... 316 5

DALMATIA PRAEROMANICA

8. Kiparski ukras ..................................................................................................................................... 339 9. Slikarski ukras ...................................................................................................................................... 371 VI. KRONOLOGIJA RANOSREDNJOVJEKOVNE ARHITEKTURE U DALMACIJI....................................... 377 1. Datiranje .............................................................................................................................................. 377 2. Kronološka klasifikacija ...................................................................................................................... 378 VII. STVARALAČKE SASTAVNICE PREDROMANIKE I RANE ROMANIKE U DALMACIJI........................ 391 1. Utjecaj kasnoantičke arhitektonske baštine...................................................................................... 391 2. Utjecaj europskog zapada .................................................................................................................. 393 3. Utjecaj Bizanta ................................................................................................................................... 396 4. Doprinos benediktinskoga reda ......................................................................................................... 399 VIII. DALMACIJA U EUROPSKOJ PREDROMANICI I RANOJ ROMANICI ................................................ 401 1. Urbanističke usporedbe ...................................................................................................................... 401 2. Usporedbe u stambenoj arhitekturi................................................................................................... 403 3. Usporedbe u crkvenoj arhitekturi ..................................................................................................... 405 4. Usporedbe u tipologiji crkvenoga namještaja .................................................................................. 414 KRONOLOŠKE TABELE ........................................................................................................................... 421 LITERATURA ............................................................................................................................................ 443 KAZALO .................................................................................................................................................. 479 AUTORI (ILI PORIJEKLO) SLIKA .............................................................................................................. 495 BILJEŠKA O AUTORU .............................................................................................................................. 497

6

prostor - vrijeme - slog

Uspomeni svih graditelja iz moje obitelji

7

DALMATIA PRAEROMANICA

SADRŽAJ PREDGOVOR UVOD

I. PROSTOR - VRIJEME - SLOG DALMACIJA U RANOME SREDNJEM VIJEKU: PROSTOR I TERITORIJALNI USTROJ ne

Topografija ranosrednjovjekovne graditeljske bašti-

Državno- teritorijalni ustroj na prostoru Dalmacije u ranom srednjem vijeku Prostor Dalmacije pod bizantskom upravom

Prostor ranosrednjovjekovne Hrvatske i južnih “sklavinija”

Crkveno-teritorijalni ustroj Dalmacije u ranom srednjem vijeku KRONOLOŠKI OKVIR RAZVITKA RANOSREDNJOVJEKOVNOGA GRADITELJSTVA

Vremenske granice ranoga srednjovjekovlja u Dalmaciji Sažetak događaja kroz pet ranosrednjovjekovnih stoljeća Sedmo stoljeće Osmo stoljeće

Deveto stoljeće Deseto stoljeće

Jedanaesto stoljeće PREDROMANIČKI SLOG

I

RANOROMANIČKI

Predromanika Problem naziva

Posebnosti likovnog izraza i graditeljskih obilježja

Usporedbe na donjoj granici stilskih razdoblja: antika - predromanika Usporedbe na gornjoj granici stilskih razdoblja: predromanika - romanika

8

prostor - vrijeme - slog

Predgovor

U razvitku umjetnosti na tlu Hrvatske ranosrednjovjekovno razdoblje ima posebno značenje. To je prvo razdoblje graditeljskoga i umjetničkoga stvaralaštva kojem su uz prethrvatsku populaciju nositelji bili i Hrvati. Po doseljenju iz pradomovine na jadransku obalu i u njezino zaleđe, oni su na kraju VIII. stoljeća stvorili na podlozi ranije, antičke civilizacije svoju prvu kulturu i umjetnost. Od ranoga srednjeg vijeka hrvatsko je tlo sastavni dio zapadnoeuropskoga civilizacijskoga, religijskoga i kulturnog prostora s obilježjima periferne sredine u odnosu na kulturna žarišta u svim razdobljima razvitka srednjovjekovne i novovjekovne umjetnosti. Kad bi se u tom dugom razvitku vrjednovalo razdoblje u kojem pojedina umjetnička postignuća hrvatske sredine najmanje zaostaju za onima u najrazvijenijim europskim središtima, izbor bi vjerojatno pao upravo na ranosrednjovjekovno doba jer hrvatska predromanička i ranoromanička arhitektura i skulptura baš u tom razdoblju imaju najviše građevina i kiparskih djela koja bi se mogla naći među istaknutim postignućima europske umjetnosti između antike i visokoga srednjeg vijeka. U bogatstvu graditeljske i kiparske baštine hrvatske predromanike i rane romanike vrsnoćom i količinom spomenika ističe se Dalmacija kao središnja pokrajina na istočnojadranskoj obali, koja je u prošlosti imala različite granice. Najveći je prostorni opseg imala Dalmacija kao rimska provincija, kada je njezinim granicama bila obuhvaćena gotovo cijela istočna jadranska obala, od jugoistočnoga dijela Istre do sjevernoga dijela Albanije. Prostor Dalmacije obuhvaćao je tada veliki dio današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, cijelu današnju Crnu Goru i dio današnje Srbije. Najmanji je opseg imala Dal-

macija u ranome srednjem vijeku, kada su u njezinu sastavu bili samo dalmatinski gradovi pod bizantskom upravom od Zadra do Kotora i njihova prigradska područja te kvarnerski i zadarski otoci. U toj rastezljivosti granica u različitim povijesnim razdobljima, uvriježio se u novije doba pojam Dalmacije kao ime za prostor u granicama austrijske pokrajine “kraljevine Dalmacije”, od otoka Raba do dijela današnjega crnogorskog primorja, uključujući i duboko zaleđe do hrvatske pokrajine Like na sjeverozapadu i do Bosne i Hercegovine na sjeveroistoku. Taj će se pojam uzeti kao osnova za prostorne granice proučavanja graditeljstva u ovoj knjizi, ali će se radi poštovanja povijesnoga kriterija bizantske Dalmacije proširiti i na sjeverozapadne kvarnerske otoke (Krk, Cres, Lošinj). Osim toga, zbog povijesno-zemljopisnih i umjetničko-stilskih kriterija u opseg ranosrednjovjekovne Dalmacije uključeni su i neki prostori izvan Republike Hrvatske: Boka kotorska u Crnoj Gori te ranosrednjovjekovni lokaliteti u Bosni i Hercegovini. Boka kotorska već je od Dioklecijanove upravne reforme iz 297. godine granično područje Dalmacije prema susjednoj provinciji Prevalitani, a kad je 395. godine podijeljeno Rimsko Carstvo, granica između Dalmacije i Prevalitane postala je ujedno granicom između zapadnoga i istočnoga carstva. Ta je granica u doba ranoga Bizantskog Carstva odvajala Dalmaciju od Ilirske prefekture, koja se prostirala istočno od Drine, to jest od crte koja tu rijeku spaja s južnim Jadranom istočno od Boke kotorske. Ranosrednjovjekovno graditeljsko naslijeđe susjedne Republike Bosne i Hercegovine priključeno je ranosrednjovjekovnoj građi iz Dalmacije zbog svoje povijesno-zemljopisne pripadnosti antičkoj Dalma9

DALMATIA PRAEROMANICA

ciji i likovno-stilske pripadnosti zapadnoeuropskoj predromanici i ranoj romanici. Među svim hrvatskim krajevima, Dalmacija ima najdulju urbanu, umjetničku i civilizacijsku tradiciju, a u razdoblju ranoga srednjeg vijeka ona prednjači vrsnoćom istaknutih primjera predromaničkoga i ranoromaničkoga graditeljstva i kiparstva, kao i brojem sačuvanih građevina odnosno njihovih ostataka. Nije pretjerano ustvrditi da sačuvane predromaničke građevine u Dalmaciji ili njihovi dijelovi čine jednu od najvećih regionalnih koncentracija ranosrednjovjekovnoga crkvenog graditeljstva na Sredozemlju i u Europi, a odlikuju se iznimnim bogatstvom raznovrsnih tipova i oblika. Isto tako, i predromaničko kiparstvo, najviše sačuvano i izloženo u muzejima dalmatinskih gradova, čini jedan od najbogatijih fondova tzv. pleterne plastike u svijetu, a ističe se izvanrednim bogatstvom i raznovrsnošću ukrasnih motiva. Velikom broju ranosrednjovjekovnih reljefa u Dalmaciji, zahvaljujući okolnosti da su u mnogim slučajevima svojim natpisima vezani uz vladare stare hrvatske države ili pak uz ugledne prelate i svjetovne dužnosnike iz dalmatinskih gradova, poznato je vrijeme nastanka, pa oni čine, osobito za razdoblje između IX. i XI. stoljeća, okosnicu za datiranje ne samo hrvatske nego ponegdje i europske predromaničke i ranoromaničke skulpture. Razumljivo je, stoga, da je već od romantičkoga razdoblja europske historiografije u drugoj polovici XIX. stoljeća pozornost istraživača bila upravljena na dalmatinsku predromaniku, za koju se zbog povijesne podudarnosti s razdobljem stare hrvatske države uvriježio i naziv: starohrvatska umjetnost. Uz prinose koje su u tom pravcu dali strani autori, u proučavanju i znanstvenoj obradi dalmatinske predromanike sudjelovali su i mnogi domaći povjesničari umjetnosti, arhitekti, arheolozi i drugi stručnjaci koji su istraživali pojedinačne građevine i umjetnine i objelodanili studije o ranosrednjovjekovnoj arhitekturi i skulpturi u Dalmaciji s različitih stajališta povijesti umjetnosti i arheologije. Pa ipak, unatoč velikom broju objavljenih članaka, rasprava i knjiga o dalmatinskoj predromanici i ranoj romanici, ne može se tvrditi da je to razdoblje hrvatske umjetnosti i graditeljstva znanstveno obrađeno i protumačeno na zadovoljavajući način. Nedostaju prije svega temeljite pojedinačne analize, jer je manje građevina toga razdoblja koje su istražene 10

suvremenim metodama tehničkih i povijesnih znanosti od onih drugih koje još čekaju temeljito proučavanje. Zbog toga ni zaključci koji se donose na osnovi nepotpuno istražene građe ne mogu zadovoljiti sve kriterije suvremenoga znanstvenog istraživanja. Ovom se edicijom žele ukloniti bar neke od manjkavosti u dosadašnjem proučavanju toga segmenta hrvatske kulturne baštine. Polazna osnova za predstavljanje ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u Dalmaciji jest objavljivanje u zasebnim svescima (drugom, trećem i četvrtom) što potpunijega korpusa arhitekture koji obuhvaća više od četiri stotine monografskih jedinica širih povijesnih područja, gradova, naselja i osobito brojnih pojedinačnih građevina. Na tako iznesenoj građi temelji se rasprava (u ovom prvom svesku) o dosad malo proučenom urbanizmu ranoga srednjeg vijeka, o slabije sačuvanom ali i neusporedivo manje istraženom stambenom graditeljstvu, iznosi se tipološka, morfološka i kronološka klasifikacija crkvene arhitekture, koja se razmatra i u odnosu na liturgijske zahtjeve toga doba, te sažimaju građevna i ukrasna obilježja. U posebnom se poglavlju željelo prikazati predromaničko i ranoromaničko graditeljstvo Dalmacije u okviru europskoga ranoga srednjeg vijeka. U istraživanju kulturne baštine kao trajnom postupku, nijedan rad ovakve vrste, pa prema tomu ni ova knjiga, ne može značiti konačnu obradu graditeljstva i umjetnosti određenoga razdoblja, nego tek manji ili veći korak naprijed u dugoročnom programu proučavanja. U tom smislu može se pretpostaviti da će biti korisna i bibliografija od oko tisuću šesto naslova te kronološke tabele, koje graditeljstvo ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji prikazuju također u usporedbi s najvažnijim europskim povijesnim zbivanjima i građevinama toga razdoblja. Pred izlaženje prvoga od četiri predviđena sveska edicije, autor smatra svojom dužnošću uputiti izraze duboke zahvalnosti svima onima koji su pridonijeli tomu da ovaj rad ugleda svjetlo dana. Zaslužnih za to zaista je mnogo, pa se ovdje valja ograničiti samo na one koji su me najviše zadužili. Ante Milošević kao ravnatelj Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu predložio mi je krajem devedesetih godina minuloga stoljeća da se prihvatim složenog zadatka obrade ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u Dalmaciji, koja bi se kao svojevrsni

predgovor

i dosada neizrađeni korpus arhitekture toga doba objavila u već započetoj muzejskoj ediciji Monumenta medii aevi Croatiae. Njegov nasljednik na položaju ravnatelja muzeja, Tomislav Šeparović, nastavio je s potporom tom projektu, prihvativši moj prijedlog da se zbog posebnoga karaktera arhitektonske građe uloga suizdavača povjeri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Fakultet je prihvatio taj prijedlog i preko svojih članova uređivačkog odbora sudjelovao u konačnoj redakciji. Za sve izdavačke poslove pobrinuo se izvršni izdavač edicije, splitski Književni krug na čelu s Nenadom Cambijem, koji je projekt doveo do kraja, uvrstivši knjigu u svoju uglednu biblioteku “Knjigu Mediterana”. Jerko Marasović autor je znatnog broja nacrta (arhitektonskih snimaka i idejnih rekonstrukcija), od kojih se mnogi ovdje prvi put objavljuju. Koristio sam se i mnogim rezultatima istraživanja Ive Petriciolija, a za dubrovačko područje i Željka Pekovića. Obilna fotografska građa najvećim dijelom potječe iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika i nosi

potpis Zorana Alajbega, dopunjena snimkama Živka Bačića, Zvonimira Buljevića, Pere Dragičevića, Nenada Gattina, Miljenka Mojaša, Ive Pervana i drugih autora. U računalnoj obradi slikovne građe najviše su sudjelovali Katja Marasović, Snježana Perojević i Anka Plazibat iz Mediteranskog centra za graditeljsko naslijeđe, Ita Praničević-Borovac i Danijela Matetić-Poljak s Umjetničke akademije te Bojan Ćurković i Tomislav Alujević, studenti Građevinsko-arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Svoju zahvalnost dugujem i recenzentima, Ivi Babiću i Željku Pekoviću, koji su uz ocjenu rada dali i mnoge korisne savjete, te Tomislavu Raukaru za ocjenu povijesnog segmenta teksta i za karte povijesnog razvitka. Sugestijama i podatcima o ranosrednjovjekovnoj baštini od Kvarnera do Boke kotorske pomogli su Radoslav Bužančić, Vladimir Goss, Nikola Jakšić, Željko Rapanić, Pavuša Vežić, Mate Zekan, Ivica Žile i mnogi drugi moji kolege, istraživači predromaničkoga razdoblja. Svima zato veliko hvala!

11

DALMATIA PRAEROMANICA

12

prostor - vrijeme - slog

Uvod

Dalmatia praeromanica skraćeni je latinski naslov ove knjige, koju mnogo potpunije određuje podnaslov: Graditeljstvo ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji. Naslovom se dakle određuje osnovna tema, a podnaslovom pobliže upućuje na to da se sadržaj ovoga rada odnosi na predromaničko graditeljstvo, ali prošireno i na ranu romaniku, koja je zajedno s predromanikom obuhvaćena povijesnim okvirima ranoga srednjeg vijeka. U prvom se poglavlju raspravljaju tri osnovna, polazna pitanja, a odnose se na prostor na kojem je ranosrednjovjekovno graditeljstvo ostavilo dokaze svoga postojanja, na vrijeme njegova nastanka i razvitka te na pojam predromanike i rane romanike kao stilskih graditeljskih i umjetničkih obilježja građevina ranoga srednjeg vijeka. Ranosrednjovjekovni gradovi, naselja i pojedinačne građevine koje se razmatraju u ovoj knjizi nalaze se u obalnoj, otočnoj i zagorskoj zoni Dalmacije. Prostorna se razmatranja međutim nisu mogla osloniti samo na današnju zemljopisnu sliku Dalmacije; valjalo je, kako je već napomenuto u predgovoru, uzeti u obzir i povijesni zemljovid ranoga srednjeg vijeka pa onodobno graditeljstvo razmotriti u okviru upravno-političkoga i crkvenoga teritorijalnog ustroja istočnojadranskoga prostora između kvarnerskih otoka i Boke kotorske s dubokim zaleđem koje zahvaća i ranosrednjovjekovne ostatke graditeljstva i kiparstva u Bosni i Hercegovini. S time je usko vezano i pitanje doba u kojem je nastalo i razvijalo se graditeljstvo Dalmacije nakon provale Avara i Slavena na istočni Jadran. S obzirom na iscrpnu literaturu o povijesti ranoga srednjeg vijeka, ovdje se smatralo nužnim dati samo vrlo krat-

ki kronološki okvir koji uključuje i raščlambu toga doba na pet stoljeća (od sredine sedmoga do kraja jedanaestog) u okviru kojih je nastalo i razvilo se graditeljstvo i umjetnost ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji. Pitanju sloga pristupa se ovdje u terminološkoj i likovno-tehničkoj sastavnici toga pojma. Terminološki pristup važan je upravo za razdoblje o kojem se ovdje raspravlja, jer je malo koje drugo razdoblje u povijesti umjetnosti imalo tako neodređene povijesno-stilske odrednice kao rani srednji vijek u Zapadnoj Europi. Problem sloga kao likovnoga i tehničkoga izraza u prvom redu predromanike, osobito u odnosu na dva granična slogovna pojma – antike, koja joj prethodi, te romanike, koja ju je naslijedila – činilo se nužnim raspraviti na samom početku knjige, kako bi se, među ostalim, moglo objasniti po kojim su kriterijima odabrane građevine koje su ovdje predstavljene u skladu sa zahtjevima znanosti o povijesti umjetnosti. Isto je tako u okviru romanike valjalo izlučiti najstarije razdoblje toga sloga, koje se u prihvaćenoj terminologiji naziva ranom romanikom ili prvom romanikom, i priključiti ga građi predromanike, jer to doba u povijesnoj razdiobi, kako je već naglašeno, također pripada ranome srednjem vijeku. Pojam graditeljstva kao jedne od riječi naslovne sintagme nije potrebno podrobnije obrazlagati. Valja ipak istaći, imajući pred očima neke ranije terminološke nejasnoće u vezi s tim pojmom, da se pod terminom graditeljstvo podrazumijeva umijeće i tehnika građenja iz kojih su se u graditeljskoj znanosti razvile tri međusobno povezane, ali ipak posebne discipline urbanizma, arhitekture i građevinarstva. Premda se u ovoj knjizi najviše govori o arhitekturi, bilo je nužno zahvatiti i urbanizam kao graditeljstvo 13

DALMATIA PRAEROMANICA

gradova, naselja i drugih širih prostora, a proučavanje arhitekture katkad vodi i do razmatranja s područja građevinarstva, tj. izvođenja i tehnike građenja u prostoru. Tako su pojmom graditeljstva obuhvaćene gradske ili seoske cjeline, pojedinačne građevine i njihovi dijelovi. Gotovo stoljeće i pol traje sustavno proučavanje ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u Dalmaciji, pa se prije izlaganja same građe valjalo u drugome poglavlju osvrnuti na povijesna vrela i dosadašnju literaturu. Vrela se iznose u najkraćim crtama, samo kao osnovna informacija o povijesnoj zasnovanosti zaključaka o vremenu izgradnje i razvitku ranosrednjovjekovnih građevina, a sažeti pregled dosadašnje historiografije daje se kronološkim redom kako bi se pokazao razvitak doprinosa brojnih istraživača proučavanju i znanstvenoj obradi graditeljstva i umjetnosti Dalmacije u ranome srednjem vijeku, ostvaren u razdoblju od romantizma iz sredine pretprošloga stoljeća do suvremene znanosti o povijesti umjetnosti na početku trećega tisućljeća. Iscrpniji osvrt na mišljenja istraživača o različitim problemima dalmatinske predromanike i rane romanike, te o pojedinim građevinama koje pripadaju tom razdoblju, naći će se u samoj građi korpusa arhitekture ili pak u raspravi o različitim vidovima graditeljstva ranoga srednjeg vijeka. Osnovna građa o dalmatinskoj predromanici i ranoj romanici izlaže se u drugom, trećem i četvrtom svesku ove knjige, koji zajedno sadrže korpus ranosrednjovjekovnih građevina, naselja, gradova i širih teritorijalnih cjelina. Građa u korpusu mogla se ustrojiti po različitim kriterijima: abecednom, prema imenima mjesta koja se obrađuju, povijesnom, koji bi se mogao primijeniti samo u slučaju potpunog poznavanja vremena nastanka svih građevina u popisu, tipološkom, koji bi unaprijed zahtijevao morfološko svrstavanje građe, ili pak geografskom. U našem se slučaju činio najprimjerenijim upravo geografski redoslijed. Njime se bolje uočava povezanost tipologije arhitekture i urbanizma s prostorom u kojem se razvilo ranosrednjovjekovno graditeljstvo. Primjena geografskoga redoslijeda omogućila je da se osnovna prirodna raščlamba širega dalmatinskog prostora uskladi i s povijesnim kriterijem, i da se u okviru postojeće regionalizacije objasni politički i crkveni ustroj toga prostora u ranome srednjem vijeku. Time je dakle omogućeno da se s jedne strane 14

građa sagleda u okviru osnovnih regija i subregija, a da se istodobno prate i dva ranosrednjovjekovna teritorijalna sustava koja su suživjela u to doba. Prvi se odnosi na bizantske gradove i njihov teritorij (uključujući i neke sjevernojadranske otoke), a drugi na starohrvatski teritorijalni ustroj županija za najveći dio zaleđa tih gradova, odnosno na ustroj drugih “sklavinija” u južnoj Dalmaciji. U skladu s takvom podjelom iznesena je svekolika građa o ranosrednjovjekovnom graditeljstvu, prikazana na četiri osnovne prostorne razine: regija, širih prostornih cjelina, ranosrednjovjekovnih gradova ili naselja te pojedinačnih građevina. Građa u korpusu arhitekture u okvirima Republike Hrvatske podijeljena je u četiri regije (Kvarner, Sjeverna, Srednja i Južna Dalmacija). Izvan hrvatskih granica zahvaćena je ranosrednjovjekovna građa na prostoru Republike Bosne i Hercegovine te predromaničke i ranoromaničke građevine i njihovi ostatci u Boki kotorskoj u Republici Crnoj Gori. U četirima hrvatskim regijama građa je podijeljena na šire prostorne cjeline, kao svojevrsne subregije, što se ponegdje više ili manje poklapaju sa srednjovjekovnim starohrvatskim županijama ili širim područjima dalmatinskih gradova u okviru bizantske teme ili pak zahvaćaju svaki pojedinačni kvarnerski ili dalmatinski otok u kojem su sačuvani ostatci predromaničke ili ranoromaničke arhitekture. U okvirima širih cjelina izdvojeni su kao posebne monografske jedinice ranosrednjovjekovni gradovi i naselja. U kataloškoj jedinici o ranosrednjovjekovnom gradu ili naselju obrađuje se njihova naseobinska struktura i označava pobliži položaj pojedinačnih građevina. Najveći dio korpusa ispunja monografska obrada pojedinačnih građevina koja sažeto zahvaća osnovne podatke od povijesnih vrela i historiografije do opisa zatečena stanja, pretpostavljena izvornog izgleda, vremena nastanka i razvitka. U korpusu se donose podatci za gotovo četiri stotine građevina za koje se zahvaljujući povijesnim vrelima ili analizom sačuvanih ostataka moglo utvrditi da su sagrađene u predromaničko ili ranoromaničko doba od VII. do XI. stoljeća. Na isti su način istraživanjem zahvaćene i ranije građevine koje su preuređene u ranome srednjem vijeku kako bi graditeljskim i umjetničkim zahvatima bile usklađene sa zahtjevima svoga vremena, najviše izradom ka-

uvod

menoga namještaja. Istraživanjem su u iznimnim slučajevima zahvaćene i građevine koje su prešle gornju vremensku granicu XI. stoljeća ako je njihovo datiranje prijeporno ili ako u razdoblju romanike one iskazuju retardirani izraz predromaničkoga odnosno ranoromaničkog sloga. Osnovni kriterij uvrštenja nekog lokaliteta u korpus arhitekture bila je barem djelomična sačuvanost arhitekture neke građevine, odnosno njezina strukturalnog ili liturgijskog dijela, ili pak poznati izgled na osnovi slikovnoga povijesnog vrela. Po samim povijesnim podatcima o položaju, imenu i vremenu nastanka pojedine ranosrednjovjekovne crkve ne bi se moglo na primjeren način raspravljati o arhitekturi. Zato su one građevine kojima nije poznata arhitektura ili liturgijski namještaj, nego su ostavile svoje tragove isključivo u povijesnim podatcima, samo nabrojene u topografiji ranosrednjovjekovnoga grada ili naselja, odnosno šire prostorne jedinice, ali nisu svrstane u korpus arhitekture. U opisu pojedine građevine pozornost je podjednako posvećena arhitekturi i kiparskim sastavnicama. Kiparska djela, aplicirana na konstrukcijskim elementima, otvorima i osobito brojnim ulomcima kamenoga namještaja ili na sarkofazima, nađenim na istom položaju, objavljuju se bez pretenzije da to bude korpus ranosrednjovjekovne skulpture u Dalmaciji. Kada se jednom bude radio takav korpus, ovdje iznesena građa vjerojatno će pomoći i u takvu programu. Iz građe, prikupljene i prezentirane u korpusu, moglo se pristupiti raspravi, odnosno stvaranju određenih zaključaka o različitim vidovima ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u Dalmaciji. Za razliku od predromaničkih i ranoromaničkih crkava, koje su u žarištu historiografskog interesa još od sredine pretprošloga stoljeća, ranosrednjovjekovni grad ili naselje, dakle urbanizam toga doba, bio je izmakao većoj pozornosti istraživača ne samo u hrvatskoj historiografiji umjetnosti nego i u proučavanju europskoga ranoga srednjeg vijeka uopće. Na temelju svojih prethodnih istraživanja, koja su uzimala u obzir i rezultate drugih autora u pojedinačnom proučavanju gradova u Dalmaciji u ranome srednjem vijeku1, nastojao sam u granicama dostupne građe u trećem poglavlju prvoga sveska obraditi ranosred1

njovjekovni grad i naselje, isto kao i prostor koji ih okružuje. Kako su glavna središta urbanoga života u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji nastala u postojećim antičkim gradovima, to se pri osnovnoj klasifikaciji građe činilo najlogičnijim razmotriti dvije glavne kategorije naselja: onih s antičkom tradicijom te drugih koja su bez ranije podloge nastala i razvila se u predromaničko i ranoromaničko doba. Razmatranje pojedinih dijelova grada, poput utvrda ili nekropola, našlo je svoje najpogodnije mjesto u tome istom poglavlju. Ni stambenoj arhitekturi ranoga srednjeg vijeka nije se u dosadašnjem istraživanju posvećivala osobita pozornost, ni u hrvatskoj ni u općoj historiografiji, to jest povijesti arhitekture. Razlog je tomu svakako znatno manja očuvanost predromaničkih kuća u odnosu na crkve istoga razdoblja. Sustavna istraživanja dalmatinskih gradova tijekom posljednjih pola stoljeća umnogome su povećala građu i dokumentaciju o toj arhitektonskoj kategoriji dalmatinske predromanike i rane romanike, pa je i u ovoj knjizi tome pitanju posvećeno posebno (četvrto) poglavlje. Uz ranosrednjovjekovne kuće, sačuvane u skromnim ostatcima u pojedinim dalmatinskim gradovima, a najviše u Splitu, na istom se mjestu iznosi dosad dostupna građa o samostanima, zasnovana na povijesnim podatcima i na rezultatima arheoloških istraživanja, te o vladarskim dvorima koje poznajemo po vrelima i rijetkim materijalnim ostatcima. Kako predromanička i ranoromanička crkvena arhitektura u Dalmaciji čini neusporedivo najveći dio proučene građe, razumljivo je da je o tom problemu, obrađenom u petom poglavlju prvoga sveska, i najviše poredbenih razmatranja kojima se nastojalo obuhvatiti najznačajnija pitanja vezana uz pojavu graditeljstva ranoga srednjeg vijeka. Razmatranja su započela od naručitelja, darovatelja, nositelja izgradnje i samih majstora, o kojima postoje podatci. Nastavila su se proučavanjem funkcije odnosno različitih tipova crkvene arhitekture, naslovnika crkava (koji često otkrivaju i političke, kulturne i kultne utjecaje) te raspravom o drugim pitanjima, vezanima uz obredne funkcije i prostore. Dvije u dosadašnjoj historiografiji najprivlačnije teme, tipologija i geneza predromaničkoga i ranoromaničkoga crkvenog graditeljstva, ovdje će se razmatrati povezano

T. Marasović (1994.), 225-250.

15

DALMATIA PRAEROMANICA

jer se o genezi ne može raspravljati bez tipologije, a različiti tipovi mogu uputiti i na različito porijeklo oblika. Treći čimbenik koji se razmatra u istom kontekstu jest zemljovidna rasprostranjenost pojedinih tipova i oblika, što je sastavni dio tipologije, a umnogome ovisi i o pravcima utjecaja i određivanju porijekla nekog oblika, konstrukcije ili ukrasa. Kako su istraživanja projekta, konstrukcije i izvedbe u ranome srednjem vijeku (inače skromnije proučena u dosadašnjim povijesno-umjetničkim radovima) bila najviše usmjerena na crkvene građevine, to će se u istom poglavlju barem dotaknuti neka pitanja iz tih područja. Razmatranje svekolikoga postupka građenja zahtijeva, međutim, podrobnije istraživanje i sudjelovanje mjerodavnih stručnjaka iz posebnih disciplina koje znanost o povijesti umjetnosti ne može sama pokriti. Ovdje će se zato moći samo dotaknuti pitanja mjera i projekta, građe i načina konstrukcije. U dosad prikupljenoj građi nalaze su se podatci i o arhitektonskim dijelovima i ukrasnim elementima koji se razmatraju u istom poglavlju, također bez namjere da ta građa zahvati detaljnu analizu ranosrednjovjekovnoga kiparstva, nego samo da upotpuni poznavanje ukrasa ranosrednjovjekovnih crkvenih građevina u Dalmaciji. U raspravi o crkvama spominju se i freske i mozaici. Bez ikakve težnje da to bude sustavna analiza ranosrednjovjekovnoga slikarstva, o tom se ukrasu ukratko raspravlja samo kao o dijelu arhitektonskoga interieura predromaničkih i ranoromaničkih crkava. Građa izložena u korpusu i u raspravi o arhitekturi i o primijenjenom joj kiparstvu (posebice crkvene namjene) omogućila je stvaranje čvršće kronologije ranosrednjovjekovnoga graditeljstva i umjetnosti u Dalmaciji. Kronologija je zasnovana na rijetkim povijesnim vrelima o samim crkvama, ali mogla je biti dopunjena proučavanjem ukrasnih osobina liturgijskog namještaja. Neki dijelovi namještaja, isto kao i sarkofazi nađeni u crkvama, u natpisima sadrže i podatke o poznatim ličnostima političkoga ili vjerskog života iz hrvatske, dalmatinske ili lokalne povijesti pojedinih gradova ili regija, pa su i građevine kojima je pripadao taj namještaj mogle biti datirane posrednim putem. Tako se, unatoč mnogim pitanjima koja još uvijek ostaju otvorenima, stvorila kronološka slika koja će se vjerojatno dopunjavati, a možda i ispravljati daljim istraživanjima. 16

U raspravi se nije moglo izbjeći ni pitanje porijekla graditeljstva i umjetnosti ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji, o kojima pojedini istraživači raspravljaju već stoljeće i pol, otkada uopće postoji interes za istočnojadransku predromaniku i ranu romaniku. Zato je i u ovoj knjizi bio nužan makar i kratak osvrt na stvaralačke sastavnice koje su zajedno rezultirale pojavom ranosrednjovjekovnoga graditeljstva i kiparstva u Dalmaciji. Razmatranje toga problema dovelo je do pokušaja ocjene u kojoj je mjeri na genezu dalmatinske predromanike utjecala lokalna baština, a u kojoj drugi onodobni vanjski poticaji što su pristizali sa sjeverozapada (Franci), istoka (Bizant) i jugozapada (Apeninski poluotok) kroz djelovanje različitih čimbenika, među kojima je benediktinski red bio od posebna značenja. Tvrdnju s kojom je započeto proučavanje dalmatinskoga ranosrednjovjekovnoga graditeljstva, da je ono sastavni dio opće europske predromanike i rane romanike, bilo je potrebno obrazložiti u posebnom, osmom poglavlju prvoga sveska, kojim se nastojao i pokazati doprinos hrvatskoga ranoga srednjeg vijeka, izloženog na primjerima iz Dalmacije, općem europskom graditeljstvu i umjetnosti toga doba. Taj doprinos dolazi do izražaja u urbanizmu jer obogaćuje opća znanja o preobrazbi antičkih jezgri u srednjovjekovni grad, u proučavanju ranosrednjovjekovne stambene kuće kao još uvijek slabo istraženoj kategoriji u općoj znanosti o povijesti umjetnosti, a najviše u crkvenom graditeljstvu s obzirom na količinu i vrsnoću tipova i oblika koji obogaćuju europsku arhitektonsku morfologiju toga doba i upućuju na već spomenute pravce utjecaja. U tom se razmatranju udjela Dalmacije u širem mediteranskom i europskom ranom srednjovjekovlju činilo potrebnim iznijeti i kronološke usporedbe koje uz graditeljstvo i umjetnost ranoga srednjeg vijeka pružaju i osnovne komparativne podatke o povijesnim zbivanjima i događajima u Crkvi i kulturi uopće. O ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji, a osobito o graditeljstvu i kiparstvu toga doba, postoji obilna znanstvena i stručna literatura. Da bi se lakše moglo služiti njome, bilo je nužno tu obilnu građu iznijeti na kraju prvoga sveska, to prije što će se bibliografski podatci iznositi u svim poglavljima i osobito u kor-

uvod

Slike 1 i 2: Satelitske snimke Europe i Dalmacije

pusu, pa će taj dio knjige činiti osnovu za svu navedenu literaturu. Izneseni izbor literature odnosi se na širi vremenski i prostorni pojam nego što je ranosrednjovjekovna Dalmacija jer su u njemu obuhvaćena i djela koja su važna kao komparativna građa u proučavanju predromaničkoga i ranoromaničkog graditeljstva u Dalmaciji. Prilikom usklađivanja prikupljene građe s konačnim oblikom knjige, bilo je nužno redoslijed prilagoditi strukturi edicije koja sadrži četiri sveska. Premda je korpus ranosrednjovjekovnih građevina osnova iz koje se dalje razvija sva preostala rasprava, pa se u redoslijedu istraživanja nalazi od-

mah iza uvoda, prostornih, vremenskih i slogovnih okvira i pregleda povijesnih vrela i historiografije, zbog praktičnih se razloga taj najopsežniji dio građe objavljuje u tri zasebna sveska nakon rasprave kao svojevrsne sinteze cjelokupnog rada. Korpus arhitekture opsegom je građe znatno širi od uvodnih poglavlja i rasprave, obuhvaćenih prvim sveskom, pa je zato zahvaćen u tri zasebna sveska (Kvarner – Sjeverna Dalmacija, Srednja Dalmacija, Južna Dalmacija – Bosna i Hercegovina – Boka kotorska). U tako raspoređenoj građi ova prva knjiga (rasprava) postaje svojevrstan uvod u korpus arhitekture, ali istodobno sadrži i zaključke koji proizlaze iz korpusa.

17

DALMATIA PRAEROMANICA

18

prostor - vrijeme - slog

I. Prostor − vrijeme ∑ slog 1. Dalmacija u ranome srednjem vijeku: prostor i teritorijalni ustroj

Ranosrednjovjekovno graditeljstvo Hrvatske usredotočeno je na istočnojadranski obalni pojas i njegovo zaleđe. Na tom su pojasu tri zemljopisne cjeline – Istra, Kvarner i Dalmacija – u kojima je sačuvana graditeljska i umjetnička baština ranoga srednjeg vijeka. Među njima se količinom i vrsnoćom sačuvane baštine posebno ističe Dalmacija kao povijesna pokrajina, koja je, kako je već napomenuto u predgovoru, u različitim razdobljima imala različite granice.2 Uz današnji pojam Dalmacije, kojim se označuje južnohrvatski jadranski prostor što ga čine četiri županije Republike Hrvatske – Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska – ranosrednjovjekovno graditeljsko naslijeđe dalmatinskoga prostora u širem smislu nalazi se i na području Riječko-goranske i Ličko-senjske županije na Sjevernom Jadranu, kojemu pripadaju kvarnerski otoci, nekada također sastavni dio ranosrednjovjekovne Dalmacije, te primorski obronci Velebita. U proučavanju ranosrednjovjekovnoga graditeljstva Dalmacije na njezinoj jugoistočnoj granici nije se mogao mimoići ni prostor izvan državnih granica Republike Hrvatske, jer je zbog sačuvane graditeljske baštine valjalo zahvatiti i dio crnogorskoga primorja na Južnom Jadranu. Isto je tako na sjeveroistoku valjalo zahvatiti i ranosrednjovjekovne lokalitete iz susjedne Republike Bosne i Hercegovine u okviru rimske provincije Dalmacije, u kojima su otkriveni ostatci predromaničkih građevina i skulptura, srodni onodobnom dalmatinskom arhitektonskom i kiparskom korpusu. Proučavanjem ranosrednjovjekovne Dalmacije ovdje je dakle zahvaćen jadranski obalni prostor između sjevernoga rta otoka Krka i istočnoga ruba Boke kotorske odnosno između Like i bosanskohercegovačkih mjesta na sjeveru te južne hrvatske državne granice koju čine najistureniji dalmatinski otoci na jugu.

Topografija ranosrednjovjekovne graditeljske baštine Istočnojadranski prostor obilježavaju tri zone: primorski pojas, otočje i zagora. 1. Primorski je pojas u najvećem dijelu Dalmacije vrlo uzak jer se planinski lanac što ga zatvara s kopnene strane diže duž većega dijela obale nedaleko od samog mora. Topografija graditeljske baštine ranosrednjovjekovne Dalmacije pokazuje najveću koncentraciju arhitekture toga razdoblja (i skulpture koja joj je pripadala) upravo u toj primorskoj zoni. U njoj su od Nina do Kotora koncentrirani najznačajniji gradovi i naselja, a njoj pripada i više od polovice (oko 55%) ukupnoga broja sačuvanih građevina ili njihovih arhitektonskih i kiparskih ostataka. Iz primorske su zone uglavnom zračili graditeljski i umjetnički utjecaji koji su se širili po otocima i u kontinentalnoj unutrašnjosti. Pristupna razmatranja urbanizma ranosrednjovjekovne Dalmacije, do kojih se došlo u posljednje vrijeme, temelje se najviše na proučavanju obalnih antičkih gradova, smještenih između Nina i Kotora. Preživjevši u barbarskim naletima rušenje, ti su gradovi (Nin, Zadar, Skradin, Trogir, Kotor) obnovili gradski život u razdoblju predromanike i rane romanike. U blizini nekih od porušenih antičkih gradova (Salona, Epidaur) oblikovani su također na antičkoj graditeljskoj podlozi novi ranosrednjovjekovni gradovi (Split u antičkoj palači u Spalatumu, Dubrovnik u Ragusiumu). U toj su istoj zoni i neki drugi gradovi bez antičkoga kontinuiteta, kojima je nastanak i razvitak bio određen ulogom jednoga od 2

P. Skok (1992.), 438 i d.; M. Barada / J. Ravlić (1942.), 439 i d.

19

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 3: Rasprostranjenost ranosrednjovjekovnih građevina u Dalmaciji i na susjednim prostorima. Obrađeno područje označeno je plavom crtom

središta vezanih uz državu hrvatskih vladara (Šibenik, Biograd). U primorskoj se zoni nalazio i veliki broj manjih naselja iz ranoga srednjeg vijeka, kojima danas jedini materijalni trag čini predromanička ili ranoromanička crkva, odnosno poneki ostatci njezine arhitekture ili kamenoga namještaja ukrašenoga pleternom ornamentikom. Neka su od njih, kao što je Ošlje, udaljena svega nekoliko kilometara od Stonskog zaljeva, poznata po opisu Konstantina Porfirogeneta,3 a nekima pak, koji se također spominju u povijesnim vrelima, historiografija još nije sa sigurnošću utvrdila položaj.4 3 4

20

U obalnim je gradovima ili u njihovoj neposrednoj okolici (koja je danas sastavni dio samoga gradskog prostora) bila i najveća koncentracija pojedinačnih, uglavnom crkvenih građevina. To se najbolje može pokazati na primjeru najvećega dalmatinskog grada (slika 4). Na prostoru današnjega Splita, unutar ranosrednjovjekovnoga grada ili izvan njega u okviru splitskoga poluotoka, pronađeni su ostatci više od četrdeset predromaničkih građevina, uglavnom crkava. U Zadru je na poluotoku ili izvan njega petnaestak crkava koje su ili sagrađene u ranom srednjem vijeku ili su u tom razdoblju nastavile svoju ulogu ranije

DAI, gl. 33. Među neubicirana ranosrednjovjekovna naselja u djelu Konstantina Porfirogeneta spada Stupin, za koji se samo pretpostavlja da bi mogao biti istoimeno mjesto u Dalmaciji jugoistočno od Šibenika. Usp. N. Klaić (1975.), 288, bilj. 58.

prostor - vrijeme - slog

podignute starokršćanske crkve, dobivši predromanički liturgijski namještaj. Desetak predromaničkih crkava sačuvalo je veće ili manje ostatke unutar povijesne jezgre Dubrovnika, a po mnogim sačuvanim predromaničkim ili ranoromaničkim crkvama ili povijesnim podatcima o njima ističu se Trogir, Nin i Biograd. U gradu Kotoru i na drugim položajima Bokokotorskoga zaljeva u Crnoj Gori dvadesetak je položaja sa sačuvanim ostatcima ili tragovima ranosrednjovjekovnoga crkvenog graditeljstva. Predromaničke crkve podizane su u okolici gradova kao zavjetne crkve svjetovnih i crkvenih poglavara. Tako su hrvatski knezovi dali graditi crkvice blizu Splita, najviše u podnožju Kozjaka između Trogira i Solina. Starohrvatske crkve u Ravnim kotarima, u kojima prevladava isti arhitektonski tip, nastale su pod utjecajem prototipa u Zadru, kao dijecezanskom središtu. Znatnu koncentraciju ranosrednjovjekovnoga crkvenog graditeljstva pokazuje i poluotok Pelješac, posebice područje oko Stona.

2. Otoci Dalmacije i Kvarnera na drugom su mjestu (oko 30 posto od ukupnoga broja predromaničkih i ranoromaničkih građevina) po brojnosti sačuvanih ostataka ranosrednjovjekovne arhitekture i skulpture. U otočnoj zoni Dalmacije predromaničke su crkve uglavnom koncentrirane u mjestima koja su gravitirala središtima crkvenih dijeceza iz kopnene primorske zone. Najveća je koncentracija predromaničkih i ranoromaničkih crkava na Braču, kao većem otoku najbližem Splitu, sjedištu dalmatinske metropolije. Pojava ranosrednjovjekovnih crkava na Braču poklapa se s naseljenjem otoka, oko X.XI. stoljeća, slavenskim pučanstvom porijeklom iz Neretvanske “sklavinije” (Paganije) i njegovim pokrštavanjem. Ranosrednjovjekovna sela na Braču nisu slijedila prije kristijanizirana antička naselja na obali, nego su podignuta na visokim otočnim položajima, udaljenima od obale. Dvadesetak do danas sačuvanih predromaničkih i ranoromaničkih crkava nalazi se u tim predjelima u unutrašnjosti otoka, dok su u obalnim naseljima ranosrednjovjekovne

Slika 4: Ranosrednjovjekovne građevine u Splitu: a. povijesna jezgra, b. poluotok (prema T. Marasoviću)

21

DALMATIA PRAEROMANICA

građevine uglavnom nastale pregradbom starokršćanskih crkava. Neretvanskoj su oblasti pripadali i drugi srednjodalmatinski otoci (Hvar, Šćedro, Vis, Biševo), gdje su također sačuvani ostatci ranosrednjovjekovnih crkava, iako u znatno manjem broju nego na Braču. Drugu veliku koncentraciju predromaničkih crkava u otočnoj zoni čine Elafitski otoci: Šipan, Lopud i Koločep. Na njima se nalazi dvadesetak više ili manje sačuvanih građevina istoga tipa, izgrađenih uglavnom u isto doba krajem ranoga srednjeg vijeka. Njihova pojava može se vezati uz djelovanje dubrovačke nadbiskupije, osnovane u XI. stoljeću, a njezinoj metropolitanskoj ovlasti vjerojatno su pripadale predromaničke i ranoromaničke crkve podignute na drugim južnodalmatinskim otocima (Lastovo, Mljet, Sušac, Korčula). U podizanju ranosrednjovjekovnih crkava na sjevernodalmatinskim otocima (Pag, Dugi otok, Iž, Ugljan, Pašman i dr.) graditeljski su poticaji dolazili iz Zadra kao središta važne onodobne dijeceze. Ranosrednjovjekovna crkvena izgradnja na Kvarneru pretežito se poklapa s kasnom fazom toga razdoblja, kad otoci, prije u sastavu Bizantskoga Carstva, dolaze pod vlast jakih hrvatskih vladara iz druge polovice XI. stoljeća. 3. U zagorskom su pojasu Dalmacije predromaničke crkve najviše koncentrirane u središtima ranosrednjovjekovne hrvatske države, odnosno u sjedištima njezinih županija.5 Najveća im je koncentracija u dolinama oko porječja Krke i Cetine. Povijesna vrela spominju “pet crkava na Kosovu”, koje su arheološkim istraživanjima identificirane u selu Biskupiji nedaleko od Knina.6 U crkvi sv. Spasa uz vrelo rijeke Cetine pronađen je natpis koji kao donatora otkriva starohrvatskoga župana Gostihu.7 U gornjem toku rijeke Cetine još je nekoliko starohrvatskih lokaliteta. U zagorskom dijelu Južne Dalmacije jugoistočno od Cetine dosad nisu zabilježene veće koncentracije ostataka ranosrednjovjekovnoga graditeljstva, ali valja napomenuti da na tim prostorima ni dosadašnja istraživanja nisu bila toliko intenzivna kao na prostoru starohrvatske države. 5 6 7 8

22

V. Goss (1987.), 86, 148-155. S. Gunjača (1973.-1978.), III (1975.), 129 i sl. V. Delonga (1996.), 88. A. Milošević (2003.b), (2004.b).

Istom zagorskom pojasu valja priključiti i ranosrednjovjekovne crkve u dubljoj unutrašnjosti, na teritoriju današnje Republike Bosne i Hercegovine. Za to je područje znakovita skupina građevina oko Zenice, Travnika, Livna, Dabravine, poznatih po ostatcima starokršćanskih bazilika koje se ističu skulpturama na liturgijskom namještaju. Novim istraživanjima te su skulpture pripisane merovinškom razdoblju europske umjetnosti, pa bi predstavljale najstariju, pretkarolinšku fazu ranoga srednjovjekovlja na prostorima dalmatinskoga zaleđa.8

Državno-teritorijalni ustroj na prostoru Dalmacije u ranome srednjem vijeku Tijekom gotovo pet stoljeća dugoga razdoblja ranoga srednjeg vijeka (od sredine VII. do kraja XI. stoljeća) mijenjale su se političke prilike, isto kao i granice pojedinih državnih zajednica od kvarnerskih otoka do Boke kotorske. Ipak, u najvećem dijelu toga razdoblja razvijala su se dva političko-teritorijalna sustava koja su tada suživjela na istočnojadranskoj obali. Bili su to: Bizantska Dalmacija i Hrvatska država i druge južne “sklavinije”. Prostor Dalmacije pod bizantskom upravom Ranosrednjovjekovna bizantska Dalmacija nije bila geografski kompaktna cjelina jer je prostorno bila rascjepkana u više dijelova koji nisu bili teritorijalno povezani. Donja (sjeverna i srednja) Dalmacija (Dalmatia inferior) obuhvaćala je dva odijeljena prostora: prostranije sjeverozapadno područje, od kvarnerskih do zadarskih otoka (između Krka i Vrgade), uključujući i šire gradsko zadarsko područje, te manje, trogirske i splitske gradske prostore, međusobno također odijeljene teritorijem stare Hrvatske države. Trogirskom su području još pripadali Veliki i Mali Drvenik i drugi otočići, a splitskome otok Šolta. Prostorni kontinuitet tih dvaju dijelova bizantske Donje Dalmacije prekidala je Hrvatska država, što se pružala od Nina do bizantskih gradskih područja Trogira i Splita, i dalje prema jugoistoku do Cetine.

prostor - vrijeme - slog

Slika 5: Bizantska Dalmacija u ranome srednjem vijeku (N. Klaić)

Donju od Gornje Dalmacije razdvajale su i druge, manje dalmatinske slavenske države: Paganija (Neretvanska kneževina), kojoj su pripadali srednjodalmatinski otoci te Zahumlje. Gornja (južna) Dalmacija (Dalmatia superior) obuhvaćala je nekoliko sasvim odijeljenih manjih područja oko Dubrovnika (kojemu su pri kraju ranoga srednjeg vijeka pripadali i Elafitski otoci) i gradove na današnjem crnogorskom primorju. Bizantsku je Dalmaciju, prema tomu, činio skup izoliranih gradova zajedno s izvangradskim prostorima (ager centuriatus). Ti su teritoriji izvan zidova, na koje se protezala gradska uprava, poznati i pod nazivom astareje. U okviru Donje Dalmacije nalazili su se obalni gradovi Zadar, Trogir i Split, a u Gornjoj Dalmaciji Dubrovnik, Roze, Kotor, Bar i Ulcinj. Slika 6: Hrvatska država i južne “sklavinije” sredinom X. stoljeća (N. Klaić)

U ranijem razdoblju ranoga srednjeg vijeka pod bizantskom su upravom bili kvarnerski i sjevernodalmatinski otoci od Krka do Vrgade, na kojima su i gradovi Krk, Osor i Rab. U zadnjoj četvrtini XI. stoljeća, u doba kralja Zvonimira, najvažniji kvarnerski otoci bili su priključeni Hrvatskoj državi. Prostor ranosrednjovjekovne Hrvatske i južnih sklavinija Sav ostali obalni, otočni i zagorski prostor Dalmacije pripadao je većim ili manjim državnim zajednicama, koje je bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet sredinom X. stoljeća nazvao “sklavinijama”.9 Među njima je u teritorijalnom pogledu i po vojnopolitičkoj snazi i ugledu najznačajnija bila ranosrednjovjekovna Hrvatska država, ustrojena do X. stoljeća kao kneževina, a u X. i XI. stoljeću kao kraljevina. U unutarnjem ustroju država je bila podijeljena na županije: Ninska županija obuhvaćala je prostrani teritorij sjevernoga dijela Ravnih kotara, na kojem je, osim samoga grada Nina kao sjedišta župana i prvoga hrvatskog biskupa, znatna koncentracija ranosrednjovjekovnih crkvenih građevina. Područje s istočne strane rijeke Zrmanje, koje je graničilo s Likom i Krbavom, neki su autori prepoznali kao posebnu županiju, poznatu pod nazivom Nona.10 Lučka županija zauzimala je još prostraniji teritorij sjeveroistočnoga dijela Ravnih kotara i Bukovice, i pružala se jugoistočno od Ninske županije, sjeveroistočno od zadarskog područja i županije Sidraga, a zapadno od Kninske i Bribirske županije. U hrvat-

9 10

DAI, gl. 29-31, 33, 34, 36 F. Smiljanić (1990.b), 89-150, I. Goldstein (1992.), 154-157, J. Schafarik: Slavische Althertumer, II, Leipzig 1847., 296.

23

DALMATIA PRAEROMANICA

skoj historiografiji mnogo se sporilo oko njezina postanka, naziva i teritorija.11 Novijim istraživanjima poistovjećuje ju se sa županijom koju Porfirogenet naziva Nona, a koja u XI. stoljeću dobiva hrvatski naziv Luka. Pod tim se imenom spominju i njezini župani, kojima je sjedište bilo u Nadinu. Sidraga je izrazito primorska županija, a prostirala se od zadarskoga agera pa vjerojatno do ušća Krke u Šibenskom zaljevu, gdje su granice upitne s obzirom na mogućnost da se tamo prostirala Bribirska županija. Najviše ostataka ranosrednjovjekovnih građevina ustanovljeno je u Biogradu kao županijskom središtu. Sjeveroistočni dio županije Sidrage poslije je pripao Lučkoj županiji, koja se protezala i na dijelove ranije Ninske i Bribirske županije. Bribirska je županija sa središtem u bribirskom castrumu zahvaćala jugoistočno granično područje Ravnih kotara, a protezala se na jugoistoku možda i do Šibenskog zaljeva. Na zapadu je graničila sa županijom Lukom, koja se poslije proširila i na dio bribirskoga prostora, a na istoku s Primorskom županijom. Sjeveroistočno od Lučke županije pružala se starohrvatska županija Pset (Pesente u vrelima XII. stoljeća), koja je na sjeverozapadu dopirala do rijeke Une. U crkvenom je ustroju bila podložna Kninskoj biskupiji. Istočno od Bribirske i Lučke županije nalazila se Kninska županija i zahvaćala prostor jugozapadno od Dinare, oko gornjega toka rijeke Krke. Županijsko središte bilo je u Kninu, utvrđenom gradu koji je pojedine svoje upravne funkcije (hrvatskoga kraljevskoga i biskupskog sjedišta) razvio na prostranom polju južno od grada, na prostoru današnjeg naselja Biskupije. Na tom je prostoru i najveća koncentracija poznatih predromaničkih i ranoromaničkih građevina u Dalmatinskoj zagori. Istočno od Krke pružala se vrlo prostrana županija Primorje (Parathalassia), koja je obuhvaćala zaleđe Trogira i Splita, sežući na nekim mjestima (zapadno i istočno od Trogira te istočno od splitskoga agera) i 11 12 13 14 15 16

24

do obale. Na sjeveru je graničila s Kninskom županijom i Cetinskom župom. Kako se u ispravi s kraja IX. stoljeća spominje kliški župan,12 to se s razlogom pretpostavlja da je županijsko središte bilo u utvrđenom gradu Klisu. Na prostoru Primorske županije spominju se i pojedine župe, kojima su također upravljali župani. Tako se južno od granice s Bribirskom i Kninskom županijom, a sjeverno od trogirskoga agera, nalazila župa Drid, koja se prostirala sve do obalnoga pojasa između Rogoznice i Primoštena i spominje se u povijesnim vrelima XI. stoljeća. U njoj se vjerojatno nalazio još neubicirani ranosrednjovjekovni Stulpin, jedan od utvrđenih gradova u Hrvatskoj koje nabraja Konstantin Porfirogenet. Kao posebni teritorij po sredini Primorske županije oko današnjega Muća povijesna vrela navode župu Sminu.13 Za ranosrednjovjekovnu graditeljsku i arheološku topografiju u Primorskoj županiji posebno je važan prostor Kaštela, Solina i Poljica, sa znatnim brojem ranosrednjovjekovnih građevina ili njihovih ostataka. Cetinska je županija zahvaćala prostor koji je poslije poznat pod nazivom Cetinska krajina, u gornjem i donjem toku istoimene rijeke.14 U selu Cetini blizu samog izvora rijeke pronađen je natpis s imenom župana Gostihe. Novija proučavanja dovela su do tumačenja da je gornji tok Cetine činila vrhrička župa, koja je u starohrvatsko doba bila dio teritorija Kninske županije.15 Jugoistočno od Cetine nizale su se druge manje slavenske državice. Između Cetine i Neretve prostirala se Neretvanska kneževina, kojoj su pripadali i otoci Brač, Hvar, Biševo (pa stoga vjerojatno i Vis), Korčula i Mljet. Prvo je upravno i vjersko središte Mukur (Makarska), a pri kraju ranoga srednjeg vijeka i u visokomu srednjem vijeku ulogu političkoga središta preuzima Omiš. Na temelju povijesnih podataka može se zaključiti da je država bila podijeljena na tri županije, od kojih su dvije (Rastoka i Mokro) bile uz more, a jedna (Dalen) u zagorskom području.16

Historiografski problem temeljito je raspravio F. Smiljanić (1990.b), 89-150, koji iscrpno donosi i svu literaturu. F. Rački (1877.), 16. L. Katić (1932.b), 74 i d. A. Milošević (1996.), 8 A. Milošević (1997.), 9 i d. N. Klaić (1975.), 218. Iz priloženog crteža Neretvanske kneževine (o. c., 19) proizlazi međutim da su Dalen i Mokron dvije primorske županije, a Rastoka zagorska.

prostor - vrijeme - slog

Između Neretve i Dubrovnika pružala se Zahumska kneževina, koja se po gori Humu iznad vrela rijeke Bune u Hercegovini naziva i Hum. Na sjeverozapadu je graničila s Neretvanskom kneževinom i s Hrvatskom državom, na sjeveru s Bosnom, na sjeveroistoku sa Srbijom, a na jugoistoku s Travunijom i s Dubrovnikom. Zahumlju je pripadao poluotok Pelješac te u ranijem razdoblju Elafitski otoci, a u kasnijem otok Mljet. Upravno je središte bio Blagaj (jugoistočno od Mostara) na gori Humu, a crkveno Ston. U XI. stoljeću to se područje nalazilo pod vlašću dukljanskih vladara. Od Dubrovnika do sredine Bokokotorskog zaljeva prostirala se još jedna slavenska zajednica, koju Konstantin Porfirogenet naziva Travunia, s Trebinjem kao upravnim i vjerskim središtem. Njezin je prostor u unutrašnjosti zahvaćao znatan dio današnje Hercegovine i Crne Gore. Jugoistočno od Travunije, od sredine Bokokotorskoga zaljeva pa do sredine Skadarskog jezera nalazila se Duklja, najjužnija istočnojadranska “sklavinija”, koja će u drugoj polovici XI. stoljeća proširiti svoj teritorij sve do Neretve i uključiti u svoj posjed prostrano zaleđe Bosne i srpske Raške države.

Crkveno-teritorijalni ustroj Dalmacije u ranom srednjem vijeku Crkvena je organizacija na istočnom Jadranu početkom ranoga srednjega vijeka bila podložna manjim promjenama od onih koje su snašle upravno-politički sustav. Naime, svjetovni teritorijalni sustav na prijelazu kasne antike (do VI. stoljeća) u rani srednji vijek (od VII. stoljeća nadalje) suštinski se promijenio reduciranjem bizantske Dalmacije na same gradove s malim prigradskim teritorijem, a osobito pojavom novih slavenskih država i njihovim unutarnjim ustrojem županija. Za razliku od toga državno-političkog sustava, crkvena teritorijalna organizacija uglavnom je nastavila i u ranome srednjem vijeku s ranijim teritorijalnim ustrojem, uz neke promjene, uzrokovane prije svega rušenjem i prestankom prvobitne uloge pojedinih važnih urbanih središta (Salona, Narona, Epidaur) i prenošenjem njihove

17

Slika 7: Biskupska sjedišta u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji (F. Šanjek)

uloge na nova biskupska sjedišta (Split, Dubrovnik) te osnutkom poneke druge nove dijeceze. Teritorijalni se crkveni ustroj iz starokršćanskoga doba u osnovi dakle zadržao i u ranome srednjem vijeku, s time što je metropolitansku ulogu preuzela Splitska nadbiskupija kao nasljednica salonitanske Crkve. Da bi postigla taj položaj, održala ga i učvrstila, splitska je Crkva od samoga svog nastanka u VII. stoljeću te tijekom stoljeća što su slijedila nastojala dokazati raznim načinima, od stvarnih činjenica pa do legendi, crkveno-pravnu zasnovanost svoje vodeće uloge na istočnom Jadranu.17 Uz tu najvažniju istočnojadransku ranosrednjovjekovnu metropoliju, na prostoru od Kvarnera do južnoga Jadrana, nadbiskupsku su titulu s metropolitskim ovlastima u ranome srednjem vijeku nosili i crkveni poglavari u Dubrovniku (od prve polovice XI. stoljeća) i Baru, a u Zadru tek u visokom srednjem vijeku, poslije sredine XII. stoljeća. Broj biskupija na tom prostoru povećan je između VII. i XI. stoljeća zadržavanjem postojećih i ustrojem novih dijeceza u Ninu, Biogradu, Skradinu, Kninu, Trogiru, Stonu, Kotoru i Budvi. U okviru svake od navedenih biskupija svoje su djelovanje nastavile mnoge starokršćanske župe, a još veći broj novih župa ustrojen je osobito na području stare Hrvatske države.

I. Babić: Splitske uspomene na salonitanske kršćanske starine, VAHD, 85, Split 1992., 13-57.

25

DALMATIA PRAEROMANICA

Splitska metropolija U razdoblju ranoga srednjeg vijeka, najkasnije od trećeg desetljeća X. stoljeća nadalje, splitska je Crkva imala metropolitansku ulogu, zasnovanu na tradiciji izravnoga kontinuiteta salonitanske nadbiskupije iz starokršćanskoga razdoblja. Iz dokumenata crkvenih sabora, održanih u Splitu, na kojima su istočnojadranski biskupi sudjelovali kao sufragani splitskoga metropolita, proizlazi zaista veliki prostor u jurisdikciji splitske metropolije, koji čak prelazi granice rimske provincije Dalmacije i proteže se od obala Dunava i Drave na sjeveru do dijelova antičkoga Praevalisa na jugoistoku. U najvećem usponu njezine moći u ranome srednjem vijeku u okviru Splitske nadbiskupije djelovalo je osamnaest podređenih biskupija.18 Sve do XIX. stoljeća Nadbiskupija je nosila naziv metropolis Dalmatiae et Chroatiae, a njezini poglavari imali su naslov dalmatinsko-hrvatskoga primasa. Dubrovačka metropolija Pretpostavlja se da je Dubrovačka biskupija, koja se spominje u aktima splitskoga sabora 925. i 928. godine, a vjerojatno je znatno starijega postanka, podignuta na metropolitansku razinu 999. godine. Prema papinskoj odredbi iz 1022. godine, jurisdikcija Dubrovačke metropolije protezala se od Neretve do Bojane na cijeli južnojadranski prostor, uz dubrovačko područje (astareju – distrikt), još i na gradove Kotor, Bar i Ulcinj, te na slavenske zemlje Zahumlje, Travuniju i Srbiju. Zadarska metropolija Povijesna vrela (prisege izabranoga zadarskog biskupa Andrije splitskom nadbiskupu Lovri 1089.19 i osorskoga biskupa Vilima splitskome nadbiskupu Krescenciju oko godine 1100.)20 dokazuju da je metropolitanska ovlast splitske Crkve nad sjevernodalmatinskim prostorom i kvarnerskim otocima još uvijek trajala krajem XI. i na početku XII. stoljeća. Stvarna metropolitanska jurisdikcija Zadarske nadbiskupije počinje tek u drugoj polovici XII. stoljeća. Raniji pokušaj zadarske Crkve da svoju ovlast proširi i na hrvatski teritorij poslije uklanjanja ninskog 18 19 20 21

26

K. Draganović, Zagreb 78, (1943.). CD I, 187 CD I, 214-215. N. Klaić (1975.), 65.

Slika 8: Pečat splitske Crkve (u splitskom Kaptolu)

biskupa onemogućio je papa, koji je štitio prava splitske metropolije.21 Tek u drugoj polovici XII. stoljeća prestaje dakle metropolitanska ovlast Splitske nadbiskupije nad sjevernodalmatinskim jadranskim prostorom. Dalmatinske dijeceze Na prostoru od kvarnerskih otoka do Boke kotorske nizale su se u ranome srednjem vijeku brojne biskupije u središtima svojih dijeceza: Krčka biskupija, s kontinuitetom možda još od VI. stoljeća, zahvaćala je prostor otoka Krka i susjedne podvelebitske obale. Osorska biskupija, osnovana između kraja IV. i zadnje četvrtine VIII. stoljeća, zahvaćala je Cres, Lošinj i manje otoke na jugu Kvarnerskoga otočja; Rapska biskupija, također s kontinuitetom od VI. stoljeća, prostirala se na otok Rab, sjeverne otočiće prema Krku i na sjeverni dio otoka Paga. Nisu potvrđeni podatci o posebnoj Paškoj biskupiji sa sjedištem u Novalji. Ninska biskupija, u sufraganskom odnosu prema Akvilejskoj patrijaršiji, osnovana u trećoj četvrtini

prostor - vrijeme - slog

IX. stoljeća, imala je, sve dok nije ukinuta 928. godine, jurisdikciju nad svekolikim teritorijem Hrvatske države.

Makarska se biskupija prostirala na podbiokovskom primorju i u odgovarajućem dubokom zaleđu, gdje je graničila s Duvanjskom dijecezom.

Zadarska biskupija spominje se već 341.22, pa joj se, unatoč prekidu u povijesnim vrelima, može pratiti kontinuitet kroz cijeli rani srednji vijek; zahvaćala je uz prostor astareje na kopnu još i južni dio otoka Paga te zadarske otoke do Biograda, a uzdignućem na stupanj nadbiskupije 1154. godine proširila je prostor svoje metropolitanske ovlasti.

Stonska je biskupija, poznata od 925. godine, imala svoju jurisdikciju na obalnom prostoru između Neretve i dijela primorja istočno od Dubrovnika, uključujući cijeli Pelješki poluotok, a zahvaćala je i duboko hercegovačko zaleđe.

Biogradska biskupija, osnovana 1066. godine, protezala se na prostoru županije Sidraga i zahvaćala vjerojatno i otok Pašman. Skradinska biskupija, osnovana 928. godine, imala je svoju jurisdikciju na prostoru zapadno od rijeke Krke. Kninska biskupija, osnovana 1024., preuzela je u XI. stoljeću ulogu glavnoga hrvatskoga biskupskog središta, koju je prije imala ninska Crkva. Njezin se teritorij na istoku pružao do izvora rijeke Cetine, a na sjeveru je zahvaćao široki prostor Like i Bosne. Trogirska biskupija, osnovana najkasnije u prvoj četvrtini VIII. stoljeća, imala je jurisdikciju nad prostorom od rta Planke do Kaštela. Područje Splitske dijeceze, osnovane sredinom VII. stoljeća, a s pravnim kontinuitetom salonitanske crkvene organizacije, zahvaćalo je obalni prostor od Kaštela do Makarskog primorja i doboko zaleđe, uključujući i znatan dio južne Bosne.

22 23

Dubrovačka je biskupija, vjerojatno s kontinuitetom od VI. stoljeća, podignuta na razinu nadbiskupije 999. godine, u svojoj jurisdikciji zahvaćala obalni prostor između Stonske biskupije i Prevlake u Boki kotorskoj.23 Prostor svekolikoga istočnohercegovačkog zaleđa pripadao je od XI. stoljeća Trebinjskoj biskupiji, koja se 1022. godine spominje među područnim biskupijama Dubrovačke metropolije, a poslije pod imenom ecclesia Tribuniensis u sastavu Barske metropolije. Kotorska biskupija poznata je od 925., a zahvaćala je prostor Bokokotorskoga zaljeva. Jugoistočni obalni prostor pripadao je Budvanskoj biskupiji, a dalje prema jugu Barskoj nadbiskupiji kao vjerskom središtu Dukljanske države. S jačanjem Dukljanske Kraljevine proširit će se i metropolitanske ovlasti njezine Crkve na znatan dio južnojadranskoga prostora.

K. Draganović (1943.), 108. F. Šanjek (1997.a), granice metropolije prikazane na slici str. 220.

27

DALMATIA PRAEROMANICA

2. Kronološki okvir razvitka ranosrednjovjekovnoga graditeljstva

Vremenske granice ranoga srednjovjekovlja u Dalmaciji Početak ranoga srednjeg vijeka u Hrvatskoj povijesno je određen avarsko-slavenskom najezdom u VII. stoljeću i rušenjem nekih od važnijih antičkih gradova kao što su Salona, političko, gospodarsko i vjersko središte rimske provincije Dalmacije, te Narona i Epidaur, nekadašnja važna urbana središta s visokim rangom rimskih kolonija. Istočnojadransku obalu i njezino duboko zaleđe naselili su nakon toga slavenski narodi koji će na tom prostoru u neposrednoj blizini primorskih dalmatinskih gradova osnovati svoje nove državne zajednice, već spomenute “sklavinije”. Među njima će Hrvati, koji su se, prema novijim istraživanjima, naselili krajem VIII. stoljeća,24 osnovati i razviti od početka IX. do kraja XI. stoljeća svoju državu s jezgrom na prostoru između Zrmanje i Cetine. Uz nju su se dalje prema jugoistoku nizale na tlu današnje Dalmacije druge slavenske države: Paganija (Neretvanska oblast), Zahumlje, Travunija i Duklja, koja će pri kraju razdoblja ranoga srednjeg vijeka znatno ojačati i teritorijalno se proširiti.

gdje je u doba rimske uprave, znatnije nego u samim gradovima, bio preživio raniji ilirski etnički sloj. Lingvistička istraživanja, u prvom redu toponimija i antroponimija, pokazala su da je slavenizacija, to jest kroatizacija već u ranom srednjem vijeku postupno zahvatila i same gradove.25 Dok se proces kroatizacije kretao od zagore i gradske periferije prema gradskim središtima, obratnim je putem vodio proces kristijanizacije. U dalmatinskim je gradovima kršćanstvo učvrstilo svoje korijene već početkom IV. stoljeća. Salona, upravno i gospodarsko središte rimske provincije, prednjačila je u organizaciji i širenju nove vjere. Već krajem III. stoljeća u tom je gradu djelovala snažna crkvena organizacija kojoj je na čelu bio biskup Dujam. Represijom 304. godine, što su je poduzele rimske vlasti pogubivši kršćanske prvake, nije ugušeno kršćanstvo, jer je već poslije 313. godine, nakon Edikta o slobodi vjere, nikla snažna Crkva, kojoj je upravo Salona bila središtem.26 Iz tog je središta krenula kristijanizacija cijele pokrajine, a to je u jednom kasnijem valu utjecalo i na pokrštavanje Slavena poslije njihova doseljenja u VII. stoljeću. Pokrštavanju su pridonijeli i franački misionari u doba kad se prva država hrvatskih Slika 9: Natpis s imenom kneza Višeslava na krsnom zdencu iz Nina (prema M. Šeperu)

Hrvatska je država u doba svojih najznačajnijih vladara u XI. stoljeću zauzimala i znatno širi prostor od onoga omeđenog Zrmanjom i Cetinom, a obuhvatila je i same dalmatinske gradove, isto kao i kvarnerske otoke. Od samoga početka tog razdoblja, tj. od naseljenja slavenskoga pučanstva, započinje i postupna promjena etničkoga sastava stanovništva, koja je najprije zahvatila zagorski pojas i zaleđe gradova, 24 25

26

28

L. Margetić (1977.), 5 i d. P. Skok (1939.), (1950.); na proces slavenizacije istočnojadranskih gradova uputila je u svojim radovima i V. Jakić Cestarić (1972.), (1980.). E. Dyggve (1996.), 33 i d.

prostor - vrijeme - slog

samim primorskim gradovima. Povijesno-umjetnička korelacija toga razdoblja zreli je romanički slog koji će od XII. stoljeća nadalje sasvim usmjeriti graditeljsku i likovnu djelatnost, ponajviše u primorskim gradovima.

Slika 10: Dva natpisa kralja Kolomana na zvoniku crkve sv. Marije u Zadru: a. kapiteli s uklesanim imenom ugarskoga kralja, b. natpis na vanjštini zvonika

knezova osnivala pod okriljem Franačkoga Kraljevstva.27 Epigrafski dokaz toga procesa Višeslavova je krstionica iz Nina, jedno od najranijih vrela o pokrštavanju Hrvata. Kraj ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji također je jasno određen povijesnim događajima, među kojima su na dalji politički i gospodarski razvitak najviše utjecali slom države hrvatskih narodnih vladara na samom kraju XI. stoljeća i pripojenje Hrvatske Ugarskoj Kraljevini. Natpisi ugarsko-hrvatskoga kralja Kolomana uklesani na zvoniku romaničke crkve sv. Marije u Zadru epigrafski su dokazi novoga položaja u kojem se našla Dalmacija na samom početku XII. stoljeća. Novi upravno-politički položaj od XII. stoljeća nadalje dalmatinskim će gradovima osigurati znatan procvat, gospodarski prije svega. S novim razdobljem u visokom srednjem vijeku razvijaju se i društveni odnosi feudalizma, koji će u Kraljevini Hrvatskoj doći do izražaja dominacijom nekolicine istaknutih feudalnih obitelji. One su iz središta svoje moći nadzirale pretežito prostor Dalmatinske zagore, a imali su povremena odraza i na stanje u 27 28

Između tih dviju povijesnih graničnih crta – sredine VII. te kraja XI. stoljeća, a u povijesno-umjetničkom slijedu između razdoblja kasne antike obilježene starokršćanskim sadržajem i romanike – razvijala se predromanička i ranoromanička umjetnost Dalmacije, koja, isto kao i sama povijest, podliježe određenoj periodizaciji, koja će se prikazati u kasnijem tekstu. Ovdje se za pet navedenih stoljeća, kao povijesni okvir građe koja se iznosi u raspravi, na sljedećim stranicama sažimaju najvažniji povijesni, vjerski i drugi događaji, koji su se odrazili na nastanak i razvoj predromaničkoga i ranoromaničkoga graditeljstva i umjetnosti.

Sažetak događaja tijekom pet ranosrednjovjekovnih stoljeća Sedmo stoljeće

Početak VII. stoljeća u Dalmaciji obilježava približavanje avarskih četa, kojima su se priključile mase slavenskoga pučanstva. One su već krajem VI. stoljeća svojim prodorima u različitim pravcima od sjeveroistoka prema zapadu i prema jugu uništavale gradove što su im stajali na putu. Osvojivši 582. Sirmij, došavši 588. do Emone, prešavši 591. Lješ i Risan i upavši 599. u istočne Alpe i Istru, izazivale su paniku i među stanovnicima drugih naselja i prostora koji su se nalazili na pravcima kretanja osvajača. Neki su iz straha bježali u još neosvojene krajeve, među kojima i opatica Ivana, izbjeglica iz već osvojenoga Sirmiuma koja je umrla u Saloni 612. godine, a njezin sarkofag zadnji je datirani spomenik toga grada prije nego što je ista sudbina snašla i dalmatinsku metropolu . Vrijeme pada Salone i drugih antičkih gradova u Dalmaciji nije točno poznato. U ranijoj se historiografiji bilo ustalilo mišljenje o avarsko-slavenskom rušenju Salone već oko 614.28 godine, ali arheološki su nalazi pomaknuli taj termin prema sredini stoljeća.29

N. Klaić (1975.), 203. F. Bulić: O godini razorenja Salone, Buldalm, XXIX, 1906., pretiskano i u hrv. prijevodu u Frane Bulić, Split 1984., 291-331.

29

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 11: Sarkofag opatice Ivane u Solinu

Salona i drugi dalmatinski i istarski gradovi zacijelo su već bili porušeni 641. godine, jer je, kako proizlazi iz Liber Pontificalisa, jednog od rijetkih povijesnih vrela iz toga doba, papa Ivan IV. poslao tada opata Martina da pokupi kosti štovanih i glasovitih kršćanskih mučenika. Početak obnove civilnoga i vjerskog života nakon rušenja Salone, to jest početak ranosrednjovjekovnoga grada Splita kao nasljednika Salone, još je uvijek prijeporan u suvremenoj interpretaciji hrvatske povjesnice. Temeljno vrelo za taj događaj Kronika je splitskog arhiđakona Tome iz XIII. stoljeća.30 U poglavlju o nastanku Splita Toma opisuje kako su grad osnovali izbjegli solinski građani pod vodstvom Severa Velikog te kako je prekinutu salonitansku crkvenu organizaciju u novome gradu obnovio Ivan Ravenjanin, prvi splitski nadbiskup.31 Mišljenja autora koji su se kroz povijesna ili povijesno-umjetnička istraživanja bavili tim pitanjem mogla bi se svesti na dvije osnovne skupine: jedni prihvaćaju Tomin podatak o prvom splitskom nadbiskupu, oslanjajući se pri tome i na sarkofag s natpisom nadbiskupa Ivana, koji se danas nalazi u splitskoj krstionici, dok drugi odbacuju vjerodostojnost Tominih podataka o Ivanu Ravenjaninu, a nisu spremni ni ime na sačuvanom sarkofagu poistovjetiti s tim nadbiskupom.32

opet dvije skupine autora: onu što se djelomično oslanja i na raniju historiografiju, prema kojoj bi do obnove Splitske nadbiskupije došlo odmah poslije rušenja Salone, već u VII. ili najkasnije početkom VIII. stoljeća,33 te onu drugu, koja pomiče barem za cijelo stoljeće datiranje obnove života u porušenim gradovima, temeljeći svoje zaključke na pretpostavci o znatnom vremenskom razmaku između rušenja Salone i obnove Crkve u Splitu. Pobornici tog opredjeljenja stavljaju djelovanje Ivana Ravenjanina tek oko kraja VIII. ili početka IX. stoljeća.34 U novije je doba, međutim, u dijelu historiografije ponovno osnažilo mišljenje prema kojem djelovanje Ivana Ravenjanina valja vezati uz vrijeme neposredno nakon rušenja Salone.35 Već se prije pola stoljeća takvo razmišljanje činilo uvjerljivim zbog povezivanja slijeda djelovanja prvoga splitskog nadbiskupa sa spomenutom misijom opata Martina, kojeg je papa poslao da pokupi kosti solinskih mučenika,36 a temeljito proučavanje najstarijih povijesnih vrela splitske stolne crkve dovelo je do istog rezultata, tj. do vraćanja kredibilnosti Tominoj vijesti o Severu Velikom, Solinjaninu koji je predvodio dio svojih sugrađana u namjeri da unutar Dioklecijanove palače osnuju novi grad, Split.37 Preko tog se podatka posrednim povijesnim vrelima i sam početak preobražaja palače u grad može datirati oko sredine i tijekom druge polovice VII. stoljeća,38 premda će se u dijelu recentne historiografije i dalje zadržati uvjerenje o obnovi splitske Crkve tek u drugoj poloSlika 12: Sarkofag nadbiskupa Ivana u splitskoj krstionici

Među povjesničarima koji prihvaćaju Tominu kroniku i u onom dijelu koji se odnosi na osnivanje Splita i djelovanje Ivana Ravenjanina valja razlikovati 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38

30

I. Marović (1984.), 297 i d. i N. Jakšić (1991.b), 427 i d. Toma Arhiđakon (2003.), 38-47. Toma Arhiđakon (2003.), 48-49. N. Klaić (1965.), 65 i d. S. Sakač, O krštenju i ugovoru Hrvata sa Svetom Stolicom u VII. vijeku, Život, Zagreb 1933.; 103-106; M. Barada (1940.), 417. F. Bulić / J. Bervaldi (1913.), 133, 150, 151, F. Šišić (1925.), 292. U novoj literaturi Ž. Rapanić (2007.), 180-189. L. Katić (1952.), 119; R. Katičić (1987.), 29 i d. L. Katić (1952.), 99-120. R. Katičić (1987.), 29 i d. Temeljno je pri tome vrelo podatak iz XVI. stoljeća po kojem se Severov unuk datira u doba bizantskoga cara Teodozija III. (717717); T. Marasović (1998.a), 9.

prostor - vrijeme - slog

metropolitanska uloga Splita u historiografiji osporava za razdoblje prije X. stoljeća,41 premda ostaje neosporno da poglavari splitske Crkve nose naslov nadbiskupa već od same obnove salonitanske Crkve u Dioklecijanovoj palači.42 Osmo stoljeće

Slika 13: Križ na zapadnim vratima Dioklecijanove palače u Splitu

vici VIII. stoljeća. Svojim sam istraživanjem tog problema, vjerujem, učvrstio tezu o postanku Splita i o djelovanju njegova nadbiskupa već sredinom VII. stoljeća, kada se povijesno-umjetničkom analizom datira i križ nad zapadnim vratima Dioklecijanove palače, koji simbolički obilježava početak života kršćanskoga Spalatuma.39 U doba avarsko-slavenskog naleta na primorske gradove Dalmacija je u teritorijalnome pogledu bila, kako je već spomenuto, u sastavu Bizantskoga Carstva,40 u okviru kojeg ostaje i poslije doseljenja Slavena, ali svodi se na primorske gradove i kvarnerske i sjevernodalmatinske otoke. Pokrajina je bila ustrojena isprva kao arhontija sa središtem u Zadru, kao gradu koji je baštinio upravno-političku i vojnu sastavnicu antičke Salone, nekoć jedinstvenoga središta rimske provincije Dalmacije. Pri tome je već na početku ranoga srednjeg vijeka došlo do odvajanja civilno-vojne i vjerske uprave na dva baštinika, jer je crkveni kontinuitet salonitanske metropole prešao u novoosnovani Split, unutar Dioklecijanove palače. Ni po tom pitanju, međutim, nema u suvremenoj historiografiji potpuna suglasja, jer se 39

40 41 42 43

Povijesna vrela iz VIII. stoljeća iz kojih bi se moglo zaključiti o zbivanjima u Dalmaciji i o građevinama iz tog doba iznimno su rijetka. Poznata je jedna bilješka iz XVI. stoljeća prema kojoj bi crkva sv. Marije u Trogiru bila obnovljena u doba bizantskoga cara Teodozija III. (715.-717.).43 U njoj se spominje i neimenovani unuk Severa Velikog, utemeljitelja Splita unutar Dioklecijanove palače, pa to isto povijesno vrelo koje govori o gradnji u Trogiru pojačava uvjerljivost Tomine vijesti o osnivanju grada Splita unutar Dioklecijanove palače, jer omogućuje da se djelovanje Severa datira približno pola stoljeća prije gradnje (ili obnove) trogirske crkve sv. Marije. Dva će se važna događaja na samoj sredini VIII. stoljeća odraziti i na razvoj prilika u Dalmaciji: ukinuće egzarhata u Ravenni i pojava karolinške dinastije u Franačkoj. Ravenski egzarhat – vojno organizirana pokrajina ustrojena sredinom VI. stoljeća – kojemu je pripadala i Dalmacija, ukinut je 751. godine langobardskim osvajanjem, pa je time, a pogotovo nakon franačkog preotimanja Ravenne 756., prekinuta podređenost Dalmacije tome gradu. Bizantska je Dalmacija (odnosno ono što je ostalo od nekadašnje bizantske provincije), organizirana kao zasebna arhontija, koja će poslije postati tema na čelu sa strategom u Zadru. Posebnost toga ustroja pokazat će se i u okolnosti što civilnog upravitelja nije imenovao Bizant nego ga je birao kler i narod, a slične su ovlasti lokalne uprave imali i drugi dalmatinski gradovi na čelu s priorom. Sredinom VIII. stoljeća počinje razdoblje karolinških vladara u Franačkoj, najmoćnijoj državi Zapadne Europe. Pipin Mali, sin Karla Martela, pobjedni-

T. Marasović (1998.a), 9, 223 i d. (2005.), 115 i d. Datiranje križa osniva se na uvjerljivoj analizi koju je iznio N. Cambi (1981.), 6 i d. (2002.), 254-255. Za ulogu ranog Bizanta na Jadranu usp. I. Goldstein (1992.). N. Klaić (1965.), (1971.), 293 i d. T. Marasović: (2008.a), 417-433. M. Ivanišević (1980.), 968-969.

31

DALMATIA PRAEROMANICA

ka nad Arapima u sudbonosnoj bitci kod Poitiersa (732.) i dotadašnji majordom na franačkom dvoru, proglasio se kraljem Franačke 751. godine. Istakao se vojnim uspjesima u Italiji, gdje je Langobardima preoteo Ravenski egzarhat i darovao ga papi (756.), udarivši tako temelj Papinskoj državi. Njegov sin Karlo Veliki, stupivši na prijestolje 768., osvojio je gotovo čitavu zapadnu i srednju Europu, da bi se u Rimu 800. okrunio za vladara moćnoga carstva, u okviru kojeg se nalazilo i prostrano zaleđe istočnoga Jadrana. Među rijetkim su povijesnim vrelima iz druge polovice VIII. stoljeća i dva podatka koja se odnose na sudjelovanje dalmatinskih prelata na velikim crkvenim koncilima. Prema podatcima što ih donosi Mihajlo Sirijac, dalmatinski su biskupi sudjelovali u radu Carigradskog koncila iz 754. godine, a na popisu sudionika Sedmog ekumenskog koncila, održanog 787. u Nikeji, nalaze se i imena biskupa iz Osora, Raba, Salone (ustvari Splita!) i Kotora. Dragocjena su i rijetka numizmatička i epigrafička vrela iz VIII. stoljeća. Među njima, svakako je vrijedan nalaz novca (solidus) s portretima bizantskih

Slika 15: Solidus beneventanskog vojvode Grimoalda III. (788.-806.)

Iz Trogira potječe i sarkofag u kojem je vjerojatno bio pokopan neki bizantski činovnik visokoga ranga, a po natpisu na poklopcu koji spominje cara Konstantina datira ga se u šire razdoblje oko druge polovice VIII. stoljeća jer je tada (između 741. i 797.), na početku i na kraju toga razdoblja, na carigradskom prijestolju sjedio car Konstantin V. odnosno Konstantin VI. Pri kraju VIII. stoljeća Hrvati su se doselili na današnji prostor, gdje su uskoro oblikovali i svoje prve državne zajednice pod okriljem Franaka, koji su 796. pregazili avarski kaganat u Panoniji, te na prijelazu u novo stoljeće proširili svoju vlast i na jadranski pojas do rijeke Cetine. Ako se prihvati nedavno iznesena datacija grede oltarske ograde iz starohrvatske crkve sv. Marte u Bijaćima, na kojoj natpis nedvojbeno spominje hrvatsko ime i dužnost župana krajem VIII. stoljeća (ili na samom početku IX.), imat ćemo i arheološki dokaz za najstariji dosada zabilježeni hrvatski etnik, isto kao i za institut župana.44 Slika 16: Natpis cara Konstantina na sarkofagu iz Trogira

Slika 14: Zlatnik Konstantina V. Kopronima iz Trilja

careva Konstantina V. Kopronima i Lava IV. (751.775.), nađen u Trilju. Solidus langobardskoga vojvode Grimoalda III. (788.-806.), pronađen blizu Trogira (danas u splitskom Arheološkom muzeju), izrađen je nakon što je beneventansko vojvodstvo potpalo pod vlast Karla Velikog. Taj nalaz upućuje na značenje trogirske luke u pomorsko-trgovačkim kontaktima između bizantske Dalmacije i Langobarda, to jest njihovih gradova na zapadnoj Jadranskoj obali. 44

32

A. Milošević (2004.a), 256.-257.

prostor - vrijeme - slog

Deveto stoljeće

Franački je utjecaj u samim dalmatinskim gradovima kratko trajao, jer je uskoro Bizant ponovno uspostavio nad njima svoju vlast, koja je Aachenskim mirom 812. konačno i potvrđena, dok je Francima pripala vlast u Istri, u dalmatinskom zaleđu i u Panoniji. Razvile su se tako kao vazalske države prema Franačkom Carstvu dvije najstarije hrvatske kneževine: Dalmatinska i Panonska. Nije točno utvrđen sam početak Dalmatinske hrvatske kneževine i ime njezina vladara. U hrvatskoj historiografiji dugo se smatralo kneza Višeslava, čije je ime u latinskom obliku (sub tempore Vuissasclavo duci) uklesano u spomenutom natpisu na krsnom bazenu, hrvatskim vladarem na samom početku IX. stoljeća. Premda su pojedini povjesničari iznijeli o krstionici i o knezu drukčija mišljenja, ostaje ipak mogućnost da je taj Višeslav bio jedan od ranijih hrvatskih dalmatinskih hrvatskih vladara u prvoj polovici IX. stoljeća.45

Slika 17: Hrvatska početkom IX. stoljeća (T. Raukar)

Početak IX. stoljeća u znaku je sučeljavanja, među ostalim i na jadranskom prostoru, dviju najvećih sila toga doba: Franačke države Karla Velikog na Zapadu i Bizanta na Istoku, pa su se i dalmatinski gradovi našli u iskušenju priklanjanja jednoj ili drugoj sili. Zadarski biskup Donat i carski strateg (dux) Pavao poklonili su se 806. godine Karlu Velikom u Diedenhofenu, pokazujući franački suverenitet nad Zadrom. Podatak je važan i za kronologiju predromaničke arhitekture s početka IX. stoljeća, jer je uz ime biskupa Donata vezana druga faza gradnje crkve Sv. Trojstva, a biskupovo ime nalazi se na kamenim gredama zadarske katedrale i na moćniku Sv. Stošije.

Bornu, prvoga povijesno utvrđenog kneza dalmatinske Hrvatske, spominju franački državni anali. Knez je imao ključnu ulogu u slamanju protufranačkoga ustanka (818.-821.), što ga je predvodio Ljudevit, vladar one druge, Posavske hrvatske kneževine. Sl. 19: Natpis na kamenoj škrinji ∑ relikvijaru sv. Anastazije s imenom biskupa Donata

Slika 18: Grede s uklesanim imenom biskupa Donata (P. Vežić)

45

T. Raukar (1997.), 26.

33

DALMATIA PRAEROMANICA

Anali spominju kako je nakon Bornine smrti 821. ustoličen njegov nećak i nasljednik Ladislav, potvrđen od franačkoga vladara Ludovika Pobožnog, sina Karla Velikog. Od tada nadalje gube se podatci o slavonskoj kneževini, a jadranska Hrvatska ostaje uz bizantske primorske gradove najrelevantniji politički čimbenik na istočnojadranskom prostoru sve do kraja XI. stoljeća. Tridesetih se godina IX. stoljeća Hrvatska kneževina pod knezom Mislavom zajedno sa susjednom Neretvanskom “sklavinijom” sukobila s Venecijom na vrlo uspješan način, kako to proizlazi iz mira što ga je 839. s tim državama sklopio mletački dužd Petar Trandenik, preuzevši obvezu plaćanja tributa za slobodnu plovidbu Jadranom. Početkom četrdesetih godina Mlečane su na Jadranu pobijedili i Arapi, koji su 842. opljačkali gradove od Kotora do Osora (a 25 godina poslije opsjedali i Dubrovnik). Do prve jače afirmacije Hrvatske kneževine na političkom i kulturnom polju došlo je u doba kneza Trpimira (o. 845.-864.). Na njegovu je dvoru oko 846. boravio ugledni saksonski benediktinac Gottschalk, čije je pisanje i najvažnije povijesno vrelo o tom vladaru. On spominje uspješan rat koji je knez Slika 20: Hrvatska sredinom IX. stoljeća (T. Raukar)

vodio protiv “naroda Grka i njihova patricija”, što je različito protumačeno u historiografiji, a vjerojatno se odnosi na bizantsku Dalmaciju, preustrojenu u to doba ili tek malo poslije iz arhontije u temu. Trpimir je uspješno ratovao i protiv bugarskoga kneza Borisa, a istakao se i donatorskom djelatnošću, o kojoj svjedoči isprava iz 852. i sačuvani ostatci arhitekture i skulpture iz njegove zadužbine u Rižinicama kod Solina. Na evanđelistaru iz Cividalea potpisao se kao domnus (gospodar, vladar), a Gottschalk ga čak naslovljuje titulom rex (kralj). Bilo je to razdoblje slabijeg položaja Bizanta uopće, posebno na Jadranu.

Slika 21: Dio teksta u kojem Saksonac Gottschalk piše o vojnim uspjesima kneza Trpimira (Tripemirus rex Sclavorum)

Bizantski će utjecaj ojačati dolaskom na prijestolje snažnoga cara Bazilija I. (867.-886.), koji je nastojao osigurati povoljniji položaj dalmatinskih gradova u zaleđu, makar i po cijenu plaćanja tributa mira hrvatskim i drugim slavenskim vladarima. U carevo doba Hrvatskom su upravljali knezovi Domagoj, koji je sa svojom vojskom angažiran 870. pri franačkoj opsadi Barija, ali i Zdeslav, koji je smatran najizrazitijim pristašom probizantske struje na hrvatskom vladarskom dvoru. Slika 22: Stranica evanđelistara iz Cividalea na kojoj je kao hodočasnik potpisan i hrvatski knez Trpimir

34

prostor - vrijeme - slog

U trećoj četvrtini IX. stoljeća dolazi do ustoličenja posebnoga hrvatskog biskupa u Ninu, koji je kao sufragan akvilejskoga patrijarha imao jurisdikciju nad svekolikim teritorijem Hrvatske kneževine. U osjetljivoj vanjskopolitičkoj orijentaciji priklanjanja hrvatskih knezova Franačkoj ili Bizantu, novi je iskorak učinio Branimir (879.-882.) svojim obraćanjem papi pismom kojim se zalagao za obnovu veza sa Svetom Stolicom. Ubrzo je slijedio odgovor kroz četiri pisma pape Ivana VIII. iz 879., među kojima su tri upućena hrvatskom narodu i svećenstvu, knezu Branimiru i ninskom biskupu Teodoziju, a jedno kleru i narodu Dalmacije. Bio je to čin prvoga međunarodnog priznanja Hrvatske države, oslobođene dotadašnjega snažnog pritiska bilo s franačke, bilo s bizantske strane. Dalji korak u jačanju Hrvatske bio je pokušaj integracije njezine Crkve i dalmatinskih gradova, što je zakratko ostvareno sjedanjem istoga ninskog biskupa Teodozija na splitsku nadbiskupsku katedru, ali i ukorom pape Stjepana VI. zbog toga čina. Deseto stoljeće

Do prve integracije dalmatinskih gradova i hrvatskog zaleđa došlo je ipak na početku X. stoljeća, u doba Tomislava (o. 910.-928.), na način da se upravno-politička vlast proširila od Hrvatske države na gradove, a crkvena integracija ostvarena obratnim putem od splitske metropolije na hrvatsku Crkvu. Oduprijevši se naletu Madžara sa sjevera, te u savezu s Bizantom Simeonovoj Bugarskoj s istoka, knez je Tomislav svoju vojnu i političku moć (za koju Konstantin Porfirogenet iznosi čak i brojčane podatke o respektabilnoj snazi vojske i mornarice) mogao izraziti oko 925. godine kraljevskom titulom i upravom nad Dalmacijom. Dok se vezivanje s hrvatskim vladarima uklapalo u crkvenu politiku dalmatinskih gradova, uspostava “biskupa Hrvata” sa sjedištem u Ninu i njegova jurisdikcija nad cijelim hrvatskim državnim područjem izazvala je oštro protivljenje u prvom redu splitskoga nadbiskupa, koji je želio osigurati prije svega prihode širega zaleđa gradova. S ojačanim položajem nakon povratka pod okrilje rimskoga pape, splitski je nadbiskup Ivan, čije očevo ime Tvrdak (Tordacatus) s natpisa na 46 47

Slika 23: Hrvatska u prvoj polovici X. stoljeća (T. Raukar)

sarkofagu otkriva da je hrvatskoga porijekla, sazvao 925. i 928. godine crkvene sinode u Splitu. Na njima je čak i u nazočnosti hrvatskoga kralja potvrđena metropolitanska uloga splitske Crkve i osporene su težnje hrvatskoga ninskog biskupa.46 Jugoistočno od Cetine povijesna vrela spominju u tom razdoblju kneževinu naseljenu Neretvanima, a dalje prema jugoistoku, između Neretve i Dubrovnika, oblast Zahumlje, čiji je vladar Mihajlo Višević bio u prisnim odnosima s hrvatskim kraljem Tomislavom. Za oba vladara dviju sklavinija nepoznati je priređivač rukopisa Tome Arhiđakona, poznatoga pod imenom Historia Salonitana Maior, postavio jasnu dataciju: “U vrijeme presvetoga pape Ivana (X. – op. a.), dok je konzul u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije kralj Tomislav, a u svojim krajevima Mihajlo bio knez”47. Dalje prema jugu, između Dubrovnika i Kotora, a u unutrašnjosti na prostoru današnje Hercegovine i Crne Gore razvija se pod domaćim vladarima kneževina Travunija, koja će u X. stoljeću potpasti pod

U dijelu novije historiografije kritički se gleda i na vjerodostojnost podataka o splitskim sinodima (I. Babić, 1992., 13-57). Historia salonitana Maior, fol. 628, T. Raukar (1997.), 37.

35

DALMATIA PRAEROMANICA

to je vrijeme bizantska makedonska dinastija osnažila utjecaj istočnoeuropskoga carstva na znatan dio Sredozemlja, uključujući istočni Jadran i Hrvatsku, pa su potvrđivanje kraljevske časti i prepuštanje upravljanja Dalmacijom bili u interesu bizantske politike na Jadranu. Natpis s ambona iz Kapitula kod Knina, na kojem je uklesano ime Držislava s titulom velikoga kneza (dux magnus), spominje još jednog vjerojatno podređenog kneza, poznatog samo po završetku imena (Sveto?)SLAV. U historiografiji je različito protumačen, ali bez sumnje dokazuje određenu vladarsku hijerarhiju u hrvatskoj kraljevini u trećoj četvrtini X. stoljeća. Razdoblje stabilnosti prekida zadnjih godina X. stoljeća Držislavova smrt i borba između njegovih sinova za hrvatsko prijestolje. Slika 24: Natpis na sarkofagu splitskog nadbiskupa Ivana

vlast srpske Raške države, a u XI. stoljeću pod Dukljanskom Kraljevinom. U drugoj polovici X. stoljeća dva hrvatska kralja, Krešimir II. (949.-969.) i njegov sin Držislav (969.997.), nastoje održati snagu i ugled kraljevstva; prvome je to uspjelo osvajanjem Bosne, a drugome potvrđivanjem kraljevskoga naslova i uprave nad Dalmacijom kao namjesniku Bizanta. Osim različitih, više ili manje vjerodostojnih povijesnih vrela koja svjedoče o tim kraljevima, obojicu vladara povezuje sretan arheološki nalaz u Solinu s kraja XIX. stoljeća: epitaf slavne kraljice Jelene, koja je bila žena kralja Mihajla (Krešimira) i majka kralja Stjepana (Držislava). Time je historiografija za taj segment hrvatske povijesti dobila dokument neupitne vjerodostojnosti. U relativno stabilnom razdoblju Hrvatske države povijesna su zbivanja u Dalmaciji bila, naime, ponovno u znaku jačanja utjecaja Bizanta pod carem Bazilijem II. (976.-1025.), koji se u borbi protiv makedonske države cara Samuila koristio i savezništvom hrvatskoga kralja Stjepana Držislava (969.-997.). U Slika 25: Natpis s imenima kneza (Sveto)slava i velikog kneza (kralja) Držislava, pronađen u Kninu

36

Jedanaesto stoljeće

Taj će sukob vješto iskoristiti Venecija na samom prijelazu u XI. stoljeće. Mletački je dužd Petar II. Orseolo vojnom ekspedicijom 1000. godine pokorio sve gradove od Dubrovnika do Istre, gdje su mu svjetovne i crkvene vlasti prisegle na vjernost. Bila je to prva mletačka okupacija Dalmacije, koja je kratko trajala, ali nagovijestila je ozbiljnije mletačke pretenzije prema Dalmaciji u idućim stoljećima. Pri kraju vladanja snažnoga Bazilija II. Dalmacija je opet pod vlašću Bizanta, koju je 1018. prisiljena priznati i Hrvatska, ali smrću toga cara (1025.) i izgonom Orseola iz Venecije otvorio se put i hrvatskim vladarima da započnu obnovu kraljevstva. Po završetku dinastičke borbe među Držislavovim sinovima, Gojislav i Krešimir III. vladali su zemljom do 1035., kada prijestolje preuzima Stjepan I., otac prvoga zaista moćnoga hrvatskog kralja, Petra Krešimira IV. (1058.-1074.). Pod njim je Hrvatska proširila svoje granice na široki prostor istočnoga Jadrana i njegovo duboko zaleđe u koji je bio uključen i najveći dio Dalmacije. U jednoj ispravi iz 1069. kralj naziva Jadran “našim dalmatinskim morem”, uz tvrdnju da je “svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na kopnu i moru”, što s jedne strane dokazuje moć države kojom upravlja, a s druge realnu integraciju Dalmacije u Hrvatsko Kraljevstvo. Zato je sasvim razumljivo da za njegova vladanja dalmatinski gradovi obilježavaju svoje pravne dokumente

prostor - vrijeme - slog

Slika 28: Pečat kralja Petra Krešimira IV.

Slika 26: Hrvatska na prijelazu X. u XI. stoljeće (T. Raukar)

imenom hrvatskoga kralja. Oslonac na primorske gradove i na Crkvu pomogao je tom vladaru da u početku procesa feudalizacije suzbije moć plemića i župana.

kneževine pod franačkom vrhovnom vlašću vodila i dovela Hrvatsku do respektabilne i ugledne samostalne kraljevine, koja je pod najznačajnijim vladarima upravljala dalmatinskim gradovima i otocima. Odlaskom Petra Krešimira IV. neće odmah oslabjeti kraljevstvo; naprotiv, njegov će položaj još više učvrstiti, nakon što je bio zaobiđen dinastički red, Krešimirov nasljednik Dmitar Zvonimir, kojega je Slika 29: Hrvatska u drugoj polovici XI. stoljeća (T. Raukar)

Slika 27: Natpis prokonzula Grgura Madijevca na ciboriju u Arheološkom muzeju u Zadru

U crkvenoj povijesti važan je događaj toga razdoblja Splitski sabor iz 1060. godine, koji je bio sazvan nakon konačnoga crkvenog raskola zapadnog i istočnog kršćanstva (1054.), a u povodu reformskoga pokreta što je tada zahvatio svekoliku Katoličku crkvu. Pri kraju Krešimirova vladanja, upleli su se sedamdesetih godina i Normani u zbivanja u Dalmaciji. U svojim pljačkaškim pohodima normanski je vojvoda Amiko zarobio i hrvatskoga kralja (vjerojatno baš Petra Krešimira IV.) 1074., a iste su godine Normani bezuspješno pokušali osvojiti Rab, da bi potom trajno nestali s istočnojadranskoga horizonta. Nestankom Krešimirom IV. prekinuta je slavna dinastija Trpimirovića. Ta je obitelj od male rodovske 37

DALMATIA PRAEROMANICA

papin izaslanik Gebizon okrunio za kralja u bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu 1075.(6.). godine. Vjernost Katoličkoj crkvi bila je jednom od temeljnih odrednica Zvonimirove vanjske i unutarnje politike. Svrstavanjem uz papu, Zvonimir je Hrvatskoj osigurao moćnog zaštitnika, kako to jasno proizlazi iz papine opomene vitezu Vecelinu da ne napada hrvatskoga vladara, kojeg je izričito potvrdio “za kralja u Dalmaciji”.

Slika 31: Dukljanski kralj Mihajlo na freski u crkvi sv. Mihajla u Stonu

Dalmacije, i s drugim prelatima dalmatinskih gradova. Nadbiskup Lovro, ugledni benediktinac koji je na čelo velike dalmatinske metropolije došao s položaja osorskoga biskupa, a u svom je dugome nadbiskupskom mandatu nadživio petoricu hrvatskih vladara, bio je glavni zagovornik Zvonimirove propapinske politike i sudionik važnih crkvenih sabora (Split 1074.; Zadar 1095.).

Slika 32: Sarkofag nadbiskupa Lovre u splitskoj krstionici

Slika 30: Prisega kralja Zvonimira (Vatikanska biblioteka, Cod. lat. 8486, fol. 97’)

Takva je politika i Hrvatskoj državi donijela velike probitke jer joj je u Zvonimirovo doba osim Dalmacije bilo priključeno i cijelo kvarnersko područje, a Zvonimirove rodbinske veze s ugarskom vladarskom dinastijom osigurale su Hrvatskoj sjeverne i istočne prostore, iako su baš te veze poslije pridonijele i gubitku državne samostalnosti. Oba velika hrvatska kralja, Krešimir IV. i Zvonimir, održavala su izvrsne državne, ali i osobne odnose sa splitskim nadbiskupom Lovrom, metropolitom 38

Sredinu i osobito drugu polovicu XI. stoljeća u kontinentalnim dijelovima Dalmatinske Hrvatske obilježava jačanje feudalnih odnosa, iskazano pojavom gospodarski i politički moćnih obitelji. Nešto drukčiji ekonomski odnosi obilježavaju dalmatinske gradove. U Splitu patricijskom sloju pripadaju bogati građani kao što su bili prior Nicifor ili velikaš Petar Crni, osnivač samostana sv. Petra u Selu u poljičkom primorju, kojemu epitaf na sarkofagu sadrži jedan od najljepših latinskih tekstova u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. U Zadru se krajem razdoblja ranoga srednjeg vijeka ističu članovi patricijske obitelji Madijevaca, čiji rodonačelnik Majo već u X. stoljeću nosi titulu pro-

prostor - vrijeme - slog

por, dobiti priznanje hrvatskoga plemstva i okruniti se 1102. u Biogradu za hrvatskoga kralja.

Slika 33: Epitaf splitskoga velikaša Petra Crnoga na sarkofagu u Muzeju HAS

konzula (namjesnika Dalmacije). Mletačka je uprava u prvim desetljećima XI. stoljeća privremeno obuzdala dominaciju te ugledne obitelji, ali već tridesetih godina veliku moć i ugled postižu braća Grgur, prior i prokonzul, te Dobronja, arhont i toparh Zadra i Splita, koji su u odnosu na bizantsku vlast bili nositelji autonomaških težnji (inače u dijelu historiografije smatrani jednom te istom osobom).48 Krajem stoljeća ugledni su članovi iste obitelji prior Drago, biskup Stjepan i njihova rođakinja Čika. Ona je sa svojom kćeri Domnanom utemeljila glasoviti samostan sv. Marije u Zadru, u kojem će dugo godina predstojnice pripadati istome rodu.

U XI. stoljeću znatniju su ulogu nego u prethodnima u razvitku Dalmacije imale i druge “sklavinije” jugoistočno od Hrvatske. Neretvanska se oblast nazivala i državom Morjana (Mariani),49 a pripadali su joj i najvažniji srednjodalmatinski i južnodalmatinski otoci. Vladari te države, od Berigoja, zabilježenoga sredinom XI. stoljeća u Kartularu opatije sv. Marije na Tremitima,50 pa do Slavca potkraj stoljeća nose naslove rex, morsticus, iudex, što, isto kao i unutarnji ustroj sa županima, dokazuje političku samostalnost. U razdoblju vladanja dvaju jakih hrvatskih kraljeva utjecaj Hrvatskoga Kraljevstva na neretvanski teritorij bio je znatno snažniji nego u prethodna dva stoljeća, tako da se u dijelu historiografije za to razdoblje dovodi u pitanje samostalnost Neretvanske države, i pretpostavlja širenje suvereniteta Hrvatske države i na prostoru jugoistočno od Cetine.

Slika 34: Hrvatska početkom XII. stoljeća (T. Raukar)

Ženidbom s kćeri ugarskoga kralja Bele I. Zvonimir je približio Hrvatskoj novu političku i vojnu silu – Ugarsku, koja će u stoljećima visokoga i kasnoga srednjeg vijeka biti odlučujući politički čimbenik u Hrvatskoj, uključujući i cijelo područje Dalmacije. Ubrzo poslije Zvonimirove smrti (1089.) započinje agonija samostalne Hrvatske države. Nakon što je 1091. umro kralj Stjepan II., posljednji član stare vladarske dinastije, ugarski se kralj Ladislav, kao Zvonimirov šurjak, nastojao domoći svekolikoga hrvatskog teritorija. U tome je bio spriječen protivljenjem Bizanta i otporom rodovskoga hrvatskog plemstva. Pobjedom nad posljednjim hrvatskim kraljem, Petrom, na Gvozdu 1097. Ladislavovu nasljedniku Kolomanu pošlo je za rukom slomiti posljednji ot48 49

50

N. Klaić / I. Petricioli (1981.), 103 i d. M. Barada (1928.), 37-54; N. Klaić (1971.), 212-213; S. Gunjača (1973.-1978.), III (1975.), 71 i d., usprotivio se poistovjećivanju Neretvanske države s Morjanima, koje tumači kao sinonim za hrvatsku Primorsku županiju. Vatikanska biblioteka, Cod. lat., 1067.

39

DALMATIA PRAEROMANICA

Dvije južne “sklavinije”, između Neretve i Boke kotorske, u XI. su stoljeću uključene u Dukljansku (Zetsku) državu. Ta je država osobito ojačala u doba kralja Mihajla (oko 1050.-1082.), kojem papa Grgur VII. šalje kraljevske znakove, te njegova nasljednika Bodina (1082.-1101.). U crkvenoj politici dukljanski su se vladari priklonili rimskoj Crkvi, tako da je nakon crkvenoga raskola 1054. svekoliki prostor između Kvarnera i Boke kotorske ostao u okviru zapadne crkvene sfere. Na južnodalmatinskom području u tom je razdoblju posebno snažan utjecaj Dubrovačke nadbiskupije. Dalmatinski su gradovi od XII. stoljeća, priznavši ugarsko-hrvatske kraljeve, ostvarili stupanj visoke lokalne autonomije, koja se odrazila na njihov gospodarski i kulturni procvat.

3. Predromanički i ranoromanički slog

U trajanju ranoga srednjeg vijeka, kao povijesnoga razdoblja koje počinje padom Zapadnorimskog Carstva i stvaranjem prvih “barbarskih” država Zapadne Europe a traje do pojave razvijenog feudalizma, historiografija umjetnosti prepoznala je na zapadnoeuropskom i srednjoeuropskom prostoru dva sloga (stila): predromanički i ranoromanički.

Predromanika Problem naziva

51

40

H. E. Kubach (1978.), 9.

Umjetnost ranoga srednjeg vijeka u Europi (isto kao i nekih drugih razdoblja u razvitku umjetnosti) nema svoga jedinstvenoga primjerenog naziva. Terminom rani srednji vijek označeno je, doduše, povijesno razdoblje, ali time nije određen slogovni pojam (poput romanike, gotike, renesanse, baroka i drugih stilova). Pojam ranoga srednjeg vijeka obuhvaća, osim toga, povijesno razdoblje što nastaje u Europi poslije antike, kako na Zapadu tako i na Istoku, pa tim nazivom nipošto ne može biti određena umjetnost isključivo zapadnoeuropskog prostora. Treći razlog zbog kojeg termin rani srednji vijek ne može uvijek biti ekvivalent za predromaniku jest okolnost što se u mnogim kronološko-stilskim klasifikacijama pod pojmom ranoga srednjeg vijeka razumijeva šire razdoblje od predromanike, budući da obuhvaća i prvu pojavu rane romanike. Stoga se za najveći dio zapadnoeuropske umjetnosti ranoga srednjeg vijeka uvriježio naziv predromanika, koji označava razdoblje prije pojave romanike, to jest između antike i romanike. Time se u razvoju europske umjetnosti definira razdoblje koje u smislu likovnoga izraza, kako navode pojedini autori, “još uvijek nije romaničko”, ali “nije više ni kasnoantičko”.51 Naziv zacijelo nije sasvim prikladan već i zbog toga što u sebi nosi samo gornju vremensku granicu, a to je pojava romanike, ne određujući ničim i početak toga razdoblja. Prije romanike razvijala se i kasnoantička starokršćanska umjetnost, a ona se nipošto ne može obuhvatiti terminom predromanika. Ipak, dosad se

prostor - vrijeme - slog

općoj znanosti o umjetnosti nije ponudio prikladniji termin nego što je predromanika, kojim bi se označila umjetnost zapadnoeuropskoga ranog srednjeg vijeka do pojave rane romanike. Stoga taj naziv treba shvatiti kao konvencionalni termin, poput mnogih drugih u povijesno-umjetničkoj terminologiji i kronološkoj raščlambi, pogotovo kad znamo da su i nazivi nekih drugih razdoblja (npr. gotika, ili barok), premda semantički gledano još manje prihvatljivi, danas čvrsto uvriježeni u povijesno-umjetničkoj terminologiji, i nitko ni ne pomišlja mijenjati ih ili ispravljati. Svjesni nepreciznosti termina predromanika, mnogi autori koji su pisali o ranosrednjovjekovnoj umjetnosti Zapadne Europe upotrebljavali su samo povijesni izraz (“rani srednji vijek”), u cjelini tog pojma ili pak raščlanjen na osnovna njegova razdoblja kao što su: “doba barbarskih invazija”, “karolinško” ili “otonsko” doba (odnosno “umjetnost godine 1000”).52 Svi ti nazivi imaju, dakako, svoj puni smisao, ali ipak označavaju samo pojedini segment zapadnoeuropskoga ranog srednjeg vijeka i ne mogu se prihvatiti kao oznaka cjeline. U dijelu ranije historiografije upotrebljavala se umjesto naziva predromanika i sintagma razdoblje tamnih stoljeća , koja je ipak postupno gubila svoj smisao kako su sustavna istraživanja ranoga srednjeg vijeka unosila sve više svjetla u to doba europske povijesti i umjetnosti. Mnogo više smisla imaju regionalne oznake europske predromanike, npr. vizigotska, asturska ili mozarapska umjetnost za rani srednji vijek Španjolske, merovinška umjetnost za prvo razdoblje Franačke države a karolinška za njezino drugo razdoblje, ostrogotska ili langobardska umjetnost za raniju predromaniku Italije, anglosaska i irska umjetnost za rani srednji vijek na britanskim otocima, vikinška umjetnost za najstarije srednjovjekovno razdoblje u skandinavskim zemljama. Smisao svih tih termina za regionalna odnosno nacionalna obilježja europske umjetnosti ranoga srednjeg vijeka sasvim je logičan, ali njima se, budući da se ipak radi samo o geografskom segmentu, ne može označiti cjelina umjetnosti zapadnoeuropskoga prostora. 52 53 54 55

56

Upravo kao izraz regionalnoga označivanja umjetnosti ranoga srednjeg vijeka valja shvatiti i prilično davnu pojavu naziva starohrvatska umjetnost, kojim se označava predromanika i rana romanika u doba nastanka i razvoja ranosrednjovjekovne Hrvatske države, poglavito na prostoru Dalmacije, za koji se taj termin najviše i upotrebljava. Pod tim je nazivom katkad obuhvaćena i umjetnost dalmatinskih i istarskih gradova, iako oni u duljem segmentu ranosrednjovjekovnoga razdoblja nisu bili u sastavu države hrvatskih vladara. U starijoj hrvatskoj historiografiji umjetnosti spominjao se i pojam hrvatskobizantinskog sloga,53 što suvremena znanost o umjetnosti ne može prihvatiti s obzirom na univerzalni karakter europske predromanike. Stoga se čini prikladnijim, ako se želi nacionalno obilježiti predromaniku u Hrvatskoj (uključujući i Dalmaciju), upotrebljavati sintagmu starohrvatsko doba, koja se odnosi na razdoblje hrvatske povijesti u doba prve samostalne države. Tim se pojmom, kako sam to već prije bio naveo obrađujući predromaničko graditeljstvo u Dalmaciji,54 može obuhvatiti i cijeli prostor Istre i Dalmacije u ranome srednjem vijeku, bez obzira na okolnost što je na tom prostoru (ili u ponekom njegovu dijelu) i u tom razdoblju (ili u pojedinom njegovu odsječku) živio rimski (ili čak predrimski) etnički sloj, koji je postupno mijenjao strukturu sve većim priljevom hrvatskog stanovništva. A to će stanovništvo u daljem razvitku srednjega vijeka uskoro sasvim prevladati na istočnom Jadranu. Povijesna vrela otkrivaju ponegdje i izvorne nazive za oznaku pojedinoga umjetničkoga ili graditeljskog sloga u prošlosti. Iz njih doznajemo da su se, kao i u nekim drugim razdobljima u razvitku umjetnosti, javljali i unutar samoga ranog srednjeg vijeka termini za oznaku načina oblikovanja starih građevina. Za rani srednji vijek u Dalmaciji posebno je zanimljiv podatak iz Dubrovačkog statuta, u kojem se govori o izgradnji i uređenju grada. U njemu doslovno stoji (u hrvatskom prijevodu)55: “Ulice pak koje idu od istoka ka zapadu, ako ponovno žele napraviti terasu, neka je naprave na logobardijski način56 na svom

J. Huber / J. Porcher / W. Volbach (1968.a), (1968.b); I. Gradecki et al (1974.). F. Radić (1900.a). T. Marasović (1994.), 7 i d. Statut grada Dubrovnika, Dubrovnik 2002., V. knjiga, gl. II. (na osnovi kritičkoga izdanja i latinskog teksta B. Bogišića i K. Jirečeka priredili i na hrvatski jezik preveli A. Šoljić, Z. Šindrica i I. Veselić, Državni arhiv u Dubrovniku). “faciam tablitum logobardiscum”.

41

DALMATIA PRAEROMANICA

dijelu i neka ima izvana jednu stepenicu. I gdje je od starine bilo stubište ili granica stubišta, neka ostane granica kako je bilo od starina...” Ako se izraz “logobardijski način” protumači kao “langobardijski način”, imali bismo osnove smatrati to srednjovjekovnom definicijom određenoga građevinskog stila, pogotovo stoga što se iz konteksta razabire da je riječ o starinskom načinu gradnje, dakle iz vremena ranog srednjeg vijeka, to jest predromanike. Iz konteksta također proizlazi da se taj način izgradnje sastoji od terase i stubišta, pa možemo pretpostaviti da se time opisuju vanjski prilazi stubištem i malom terasom, što se u Dalmaciji naziva “balaturom”.57 Konačno, u razmatranju terminologije valja spomenuti i pridjev “grčki”, što se u narodu katkad upotrebljava pri obilježavanju najstarijih građevina srednjovjekovnoga razdoblja, premda su tim nazivom bliže asocijacije na bizantsku umjetnost ranoga srednjeg vijeka. Na Lopudu je tim atributom obilježena ranosrednjovjekovna crkva sv. Nikole, zacijelo ne zbog njezinih tipskih obilježja s kupolom. To dokazuje i opis, iz XVII. stoljeća, ranosrednjovjekovne crkve sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru u kojem se navodi da je bila sagrađena na grčki način.58 Posebnosti likovnog izraza i graditeljskih obilježja predromanike

U periodizaciji srednjovjekovne umjetnosti predromanika je ne samo razdoblje koje je među posljednjima dobilo svoj naziv nego je i kao slogovna kategorija posljednja definirana u svom osnovnom likovnom izrazu. Pojedine građevine i umjetnine koje današnja znanost o povijesti umjetnosti određuje kao predromaničke u ranijoj su se historiografiji svrstavale u druga dva granična povijesnoslogovna razdoblja: antiku ili romaniku. Razlog je tomu katkada bilo i pomanjkanje izrazitih stilskih osobina mnogih građevina i skulptura iz ranosrednjovjekovnoga doba, koje su se stoga lakše mogle pripisati tim drugim graničnim, ranijim ili kasnijim razdobljima za koja je tehnički i umjetnički izraz bio znatno prije određen. Zbog toga se čini nužnim da se prije iznošenja građe o ranosrednjovjekovnom 57 58

42

T. Marasović (1997.), 6 i 29. P. Andreis: Povijest grada Trogira, Split 1977., I, 334.

graditeljstvu u Dalmaciji pokušaju makar i vrlo sažeto odrediti posebnosti predromanike, a to će koristiti posebno u razmatranju onih građevina kojima vrijeme nastanka nije sa sigurnošću utvrđeno nekim povijesnim podatkom ili arheološkim dokazom. Premda bi se posebnost likovnog izraza i tehničkih obilježja predromanike mogla razmatrati u svim umjetničkim disciplinama, ovdje će se razmatranje ograničiti na područje arhitekture i na nju aplicirane skulpture. Isticanje stilskih posebnosti trebalo bi u prvom redu pokazati koliko se predromanika razlikuje od drugih umjetničkih razdoblja ili “slogova”, posebice u odnosu na antiku, koja joj je prethodila, te na romaniku, koja ju je naslijedila. Te se razlike najlakše mogu sagledati u crkvenom graditeljstvu kao najbolje poznatoj kategoriji predromaničkoga doba, ali i rijetki sačuvani primjeri ranosrednjovjekovne svjetovne arhitekture omogućuju prepoznavanje likovne i graditeljske posebnosti razdoblja koje počinje barbarskom invazijom, a završava nakon godine 1000., ponegdje čak i krajem stoljeća što započinje tom godinom. U određivanju umjetničkoga izraza i graditeljskih osobina predromaničke i ranoromaničke arhitekture upravo su znakoviti pojedini primjeri iz Dalmacije. Oni ipak nisu dovoljni da bi se samo preko njih odredile svekolike slogovne osobitosti predromanike, pa će uz dalmatinske primjere biti potrebno poslužiti se i nekim dobro poznatim primjerima iz baštine europskoga ranoga srednjeg vijeka izvan Dalmacije. Usporedbe na donjoj granici stilskih razdoblja: antika ∑ predromanika

U odnosu na graditeljstvo i umjetnost kasne antike, iz koje i proizlazi početak nove epohe i novoga likovnoga i tehničkog govora, s pojavom predromanike postupno nestaju dotadašnja pravila koja su vrijedila za klasične graditeljske oblike, proporcije, konstrukcijska rješenja ili pak ukras. Na usporednim primjerima kasnoantičkih i predromaničkih građevina mogu se uočiti razlike između jednoga i drugog doba, njihova umjetničkog izraza i načina oblikovanja.

prostor - vrijeme - slog

osnova, proporcije koje se nisu bitno mijenjale od klasičnoga doba, konstrukcijski sustav s bačvastim svodom te antička tehnika zidanja pravilnim kvadrima (tzv. opus quadratum).

Slika 35: Mali hram Dioklecijanove palače (E. Hébrard, 1912.), pročelje

Antički hram izraziti je obrazac klasične arhitekture. U svojem osnovnom obliku, konstrukciji i tipskim obilježjima klasični hram kontinuira i u kasnoantičkom razdoblju, koje je u povijesti umjetnosti pretežito određeno u rasponu između III. i VI. stoljeća poslije Krista. Za usporedbu razlika u izrazu kasnoantičkoga hrama i predromaničke crkve koja se porijeklom oblika oslanja na hram mogu poslužiti primjeri iz Splita i iz Campella blizu Spoleta u talijanskoj pokrajini Umbriji.

Predromanički preobražaj prototipa antičkoga hrama veoma jasno pokazuje crkva San Salvatore a Campello blizu Spoleta u Umbriji, mnogo poznatija pod imenom Tempietto del Clitunno. U tlocrtu i u općem dojmu vanjštine crkve još uvijek se može prepoznati model antičkoga hrama uobičajenog tipa in antis, ali čak će i letimičan pogled na kompoziciju cjeline, na konstrukciju i na detalje, osobito u ukrasu, pokazati koliko je već odmakao postupak “negacije antike”.61 Antički je naos, presvođen bačvastim svodom, dobio na istočnoj strani polukružnu apsidu, uokvirenu nekom vrstom korintske “edikule”. Na bočnim stranama naosa manji su, bačvasto nadsvođeni i dvostrešno pokriveni prilazi preko stubišta iz nižega dijela terena, ali pretpostavlja se da je stubište izvorno vodilo i prema glavnom pročelju. Trokutasti zabat nad glavnim pročeljem s motivima križa i loze pokazuje izrazito kršćanski sadržaj, isto kao i arhitrav nad pročelnim stupovima, posvećen Bogu anđela. Kod većeg dijela građevine upotrijebljena je antička građa; odatle još uvijek rimski način zidanja (opus quadratum) i antički kapiteli, ali u arhitektonskoj su kompoziciji do samih ugaonih pilastara postavljeni tordirani stupovi, što je u potSlika 36: Crkva San Salvatore, Fonte del Clitunno kod Spoleta

Mali hram Dioklecijanove palače u Splitu primjer je kasnoantičkoga prostilnog tipa, datiranog 305. kao godinom završetka splitske carske rezidencije.59 Premda njegovi stupovi ispred naosa nisu sačuvani, pretpostavlja se da je građevina pripadala tetrastilnom tipu s četiri stupa pred istočnim pročeljem.60 Bez obzira na kasnoantičke osobitosti koje na toj građevini u odnosu na klasičnu arhitekturu do izražaja dolaze prvenstveno u ukrasu, može se ustvrditi da se u splitskom hramu očituje antička tlocrtna 59

60

61

U literaturi najčešće poznat pod imenom Jupiterov hram, kod starijih pisaca nazvan Eskulapovim ili Janovim hramom, a u najnovije doba vezan uz panteističku koncepciju rimske religije (N. Cambi). Usp. T. Marasović: O hramovima Dioklecijanove palače, Petriciolijev zbornik, I. PPVD, 35, 1996. G. Niemann: Der Palast Diokletians in Spalato, Wien 1910., 108, sl. 84; E. Hébrard i J. Zeiller Le Palais de Diocletien a Spalato, Paris 1912., 93-107. G. Pavan: Architettura del periodo longobardo, u knjizi I Longobardi, Milano 1990., 278.

43

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 38: Carska bazilika u Trieru

kutastim zabatima podsjeća još samo dio krstionice, i to sam prostor u kojem je krsni bazen poprečno postavljen u odnosu na cjelinu građevine. A ta cjelina, kao rezultat gradnje kroz više građevnih faza, raščlanjena je na način sasvim neprimjeren antičkom arhitektonskom izrazu: na zapadu je ulazni prostor poligonalna oblika, a na istoku apsida četvrtaste vanjštine i poligonalne unutrašnjosti. Samom pak volumenu glavnoga dijela krstionice, koji prevladava u cijeloj kompoziciji i tek podsjeća na antički hram, pridodane su na sjevernoj i južnoj strani dvije polukružne eksedre. Dok je unutarnja raščlamba s plitkim nišama, odnosno lukovima koji podsjećaju Slika 39: Bazilika S. Sabina u Rimu Slika 37: Krstionica sv. Ivana u Poitieru: a. južno pročelje, b. tlocrt (Barral i Altet)

punoj suprotnosti s klasičnom kompozicijom hrama in antis.62 Za predmet našeg razmatranja, ta je crkva jasan primjer kako rana predromanika negira svoj antički uzor, pa je, bez obzira na oblikovne reminiscencije iz prethodnoga razdoblja, valja smatrati proizvodom novoga sloga. Iz primjera krstionice sv. Ivana u Poitiersu (Francuska)63 može se zaključiti u kolikoj je mjeri u negaciji antičkog izraza učinjen dalji korak, ostvaren zahvaljujući sukcesivnim dogradnjama od sredine IV. do kraja X. stoljeća.64 Na antički hram sa svojim karakterističnim dvostrešnim krovom i tro62

63 64

44

Autori koji su obrađivali tu građevinu datiraju je na različite načine, počevši od Deichmanna /Die Einstehungzeit von SalvatorKirche und Clitumnustempel bei Spoleto, Miteilungen d. Deutchen archaeolog. Instituts, 58, Roma 1943. (106-148), i Salmija (La basilica di S.Salvatore di Spoleto, Firenze 1951./, koji je vezuju uz starokršćansko porijeklo, do novih istraživača, koji je datiraju uz starije predromaničko razdoblje (G. Pavan: o. c.). Najnovija proučavanja dokazala su dvije faze gradnje: raniju kojoj pripada presvođeni naos i kasniju koja sadrži dodatke, uključujući i freske u apsidi, na osnovi kojih se crkva datira u VII. ili VIII. stoljeće. Ibid. X. Barral i Altet (1997.), 84-89. Prema istraživanjima F. Eygun: Galia, XXII, 137 dd.

prostor - vrijeme - slog

apsidi crkve odnosno prema prijestolju u dvoranama carske dvorske arhitekture (npr. Aula palatina u Trieru).

Slika 40: Biskupska bazilika u Saloni

na trijumfalni luk starokršćanskih bazilika, još uvijek u duhu (ili barem u nastavku oblikovanja) kasne antike, na vanjštini glavnoga prostora prevladava “barbarski” likovni govor, toliko različit od antike. Početni stupanj negacije antike dolazi do izražaja u različitim elementima, poput trokutaste lunete ili pilastara s plošnim kapitelima, koji su izvan bilo koje konstrukcijske zamisli. Negaciju antičkoga koncepta u doba predromanike pokazat će i usporedba starokršćanskih bazilika s odgovarajućim ranosrednjovjekovnim tipskim kategorijama. Starokršćanska uzdužna bazilika, barem kada je riječ o zapadnoeuropskom području tzv. ”rimske” bazilike, u znaku je antičke graditeljske tradicije. Oslanjajući se u svojoj genezi na antičku “dvorsku” arhitekturu (Aula palatina u Trieru, bazilika u Piazza Armerini, Magnaure u Konstantinopolisu i drugi primjeri), starokršćanska bazilika zadržava antički konstrukcijski sustav nosivih zidova, dimenzioniranih za grednu konstrukciju, u pravilu se projektira u određenim proporcijama, nastavlja unutarnju artikulaciju prostora na brodove s izrazito širokim srednjim brodom, kojem na istočnoj strani odgovara široka polukružna apsida.

Biskupska crkva u Saloni u okviru kršćanskoga kultnog centra, koja je sačuvana samo u donjim redovima zida, u osnovnim se oblicima, pa i u dimenzijama poklapa sa spomenutom rimskom crkvom na Aventinu. Pokazuje sve osobine bazilikalnog tlocrta IV. i V. stoljeća, a u cjelini arhitektonskoga sklopa, u kojem je i južna bazilika križnog tlocrta, svjedoči i o arhitektonsko-umjetničkom izrazu VI. stoljeća. Dva niza stupova omeđuju u sjevernoj (biskupskoj) crkvi srednji brod, koji je dvostruko širi od bočnih, pa je i apsida, koja zahvaća gotovo cijeli raspon srednjega broda, izrazito široka. Unutar apside ili uz njezin polukružni zid nalaze se svećeničke klupe (subselia i syntronon). Narteks na zapadnoj strani izraziti je funkcijski prostor, namijenjen katekumenima – budućim kršćanima, prije nego što samim činom krštenja oni postanu ravnopravnim članovima kršćanske zajednice s dopuštenim pristupom u sve dijelove crkve. Od takva kasnoantičkoga (starokršćanskoga) arhitektonskog, konstrukcijskog i likovnog izražavanja, određenoga poglavito zahtjevima obreda koji su pratili taj prvi stupanj razvoja kršćanstva, mnogi će elementi nestati u predromaničkoj bazilici, a pojavit će se mnogi drugi kojih prije nije bilo, osobito u karolinškom razdoblju, kada je negacija antike snažnije izražena. Crkve u Steinbachu i Corveyu primjeri su karolinških građevina na kojima se mogu lako uočiti promjene što ih u graditeljstvo Europe donosi predromaničko doba. Slika 41: Tlocrt predromaničke bazilike u Steinbachu (prema Corbozu)

Primjer starokršćanske uzdužne bazilike pokazuje crkva sv. Sabine podignuta u V. stoljeću na rimskom brežuljku Aventinu. Osnovnu značajku tom tipu građevina daje povišeni srednji brod, rastvoren kao i zidovi bočnih brodova prozorskim otvorima, uokvirenim plitkim nišama. Brodove u unutrašnjosti dijele dva reda vitkih stupova koji, povezani lukovima, pojačavaju vizualno usmjerenje prema oltaru u 45

DALMATIA PRAEROMANICA

U Eginhardovoj bazilici u Steinbachu blizu Michelstadta (Njemačka), datiranoj 821.-827. godine,65 nema više ni jedinstvenoga trobrodnog prostora, koji je zamijenila usitnjenost pojedinih dijelova. Monolitne stupove okrugloga presjeka klasične provenijencije zamijenili su zidani piloni pravokutnoga presjeka. Troapsidni prezbiterij, koji se u starokršćanskoj arhitekturi javlja tek sa VI. stoljećem, u karolinškom je graditeljstvu gotovo redovita pojava kod trobrodnih građevina. Smanjuje se i širina apsida ne samo u troapsidnim svetištima nego i kod jednobrodnih crkava kao prevladavajuće kategorije predromaničkoga graditeljstva. Kripta pod prezbiterijem javlja se u znatnom broju drugih troapsidnih predromaničkih crkava. Nasuprot kasnoantičkim bazilikama, koje su se, barem u metropolama, kao javne građevine odlikovale velikim dimenzijama, ranosrednjovjekovne su crkve pretežito manje građevine, često nastale kao rezultat privatnoga karaktera izgradnje. Međutim, i kod većih predromaničkih crkava (osim u područjima prevladavajuće antičke tradicije kao što je sam grad Rim) mogu se uočiti znatne promjene koje u odnosu na starokršćanske bazilike donosi predromanika. Primjer je velika opatijska crkva u Corveyu blizu Höxtera (Njemačka), sagrađena 873.-885. godine.66 S obzirom na okolnost da je cijeli crkveni sklop radikalno obnovljen 1665. godine, Slika 42: Pretpostavljeni izvorni izgled predromaničke bazilike u Corveyu (prema X. Barralu i Altetu)

65 66 67

46

A. Carboz (1970.), 12. X. Barral i Altet (1997.), 146-150. R. Krautheimer (1965.), 160-165.

Slika 43: Tlocrt starokršćanske crkve sv. Martina u Pridragi (prema M. Domijanu)

mnogi detalji izvornoga stanja te crkve, osobito u unutrašnjosti, restaurirani su prema pretpostavljenom prvobitnom izgledu. Razvoj kršćanske liturgije znatno je utjecao na razvoj bazilikalnog prostora, od kojega je u odnosu na starokršćanski prototip zadržan samo uzdužni korpus s trobrodnom podjelom, koju ni u ovom slučaju ne čine stupovi nego piloni pravokutnoga tlocrta. Transept je pomaknut prema sredini crkvenoga prostora, a u skladu s liturgijskim promjenama u nekim drugim bazilikama, taj se prostor ponegdje oblikuje i na drukčiji način. Ipak, najveće promjene doživljava zapadni dio crkve, osobito od karolinškog razdoblja nadalje, za što je upravo crkva u Corveyu dragocjen primjer. Par tornjeva (zvonika) koji se sad javljaju na zapadnom pročelju potpuna je novost u oblikovanju zapadnoga korpusa crkve, ako izuzmemo neke embrionalne početke jedne takve zamisli što se nalaze u sirijskoj starokršćanskoj arhitekturi.67 Iz ulaznoga prostora pristupa se prostranom dvokatnom atriju (predbrodu) na položaju nekadašnjeg narteksa u starokršćanskim bazilikama, koji je u ranom srednjem vijeku izgubio svoj izvorni smisao prostora određenoga za katekumene, pa je neprimjereno i njegovo terminološko povezivanje s tim izvornim i funkcijski logičnim dijelom starokršćanske bazilike. Taj pretprostor ispred glavnoga dijela crkve bio je u prizemlju presvođen unakrsnim bačvastim svodovima, naslonjenim na gusto poredane pilone. Sličan prostor ponavlja se i na gornjem katu, nad kojim je masivni toranj. Oblikovanje zapadnoga korpusa s tornjevima i dvokatni predbrod, koji su istraživači predromanike još krajem pretprošlog stoljeća nazvali westwerk, najveća je inovacija u odnosu na kasnoantičku crkvenu arhitekturu, a vezana je uz

prostor - vrijeme - slog

posebni razvoj liturgije i kršćanskoga kulta u cjelini, odnosno uz koncept “vladarske crkve” u ranome srednjem vijeku. Promjene doživljavaju i drugi uzdužni tipovi crkvene arhitekture, kako jasno pokazuju i dva primjera iz hrvatske graditeljske baštine. Radi se o tipu kojem značajku daje uzdužni tlocrt produženoga trolista, poznat već u starokršćanskoj arhitekturi, ali predromanički ga graditelji oblikuju na sasvim nov način. Starokršćanski je primjer crkva sv. Martina u Pridragi kraj Novigrada, jednobrodna građevina iz V.-VI. stoljeća s trikonhnim prezbiterijem i produženim naosom, raščlanjenim plitkim lezenama na vanjskim zidnim površinama.68 Starohrvatska crkva sv. Spasa na vrelu rijeke Cetine pokazuje sličnu tlocrtnu zamisao produženog trolista, ali s određenim razlikama, koje odražavaju promjene u likovnom izrazu između starokršćanskoga i predromaničkog doba. Sam trikonhni prezbiterij nije oblikovan kao uobičajeni trolist nego kao polovina šesterolista s naglašenom istočnom fasadom iz koje izlazi samo glavna istočna apsida, dok bočne apside jedva strše iz bočnih zidova. Umjesto plitkih lezena, na bočnim se zidovima javljaju duboki zaobljeni potpornjaci, a prostor broda presvođen je bačvastim svodom, nadvisujući polukalotni svod prezbiterija. Najveću promjenu u odnosu na starokršćanski primjer pokazuje oblikovanje zapadnoga korpusa crkve s westwerkom, koji se očituje u dvokatnom predbrodu (atriju), odakle je lokalni vladar (u tom konkretnom slučaju hrvatski župan Gostiha) mogao pratiti crkvene obrede, te u zvoniku u Slika 44: Tlocrt starohrvatske crkve sv. Spasa u Cetini (prema T. Marasoviću)

Slika 45: Zvonik crkve sv. Spasa u Cetini

osi crkve, građevinski i funkcionalno vezanom uz predbrod.69 Po ukrasnim osobinama oltarne ograde crkvu se može datirati oko 890. godine.70 Crkva sv. Spasa u Cetini najbolje je sačuvani primjer predromaničke arhitekture s westwerkom, kojoj zapadni korpus obilježava, umjesto dvaju tornjeva na pročelju, jedan aksijalno postavljeni zvonik, po čemu ona postaje i svojevrsni obrazac u europskome karolinškom graditeljstvu. Promjene koje donosi predromanika u oblikovanju centralnih građevina očituju se u usporedbi antičkih prototipova i ranosrednjovjekovnih izvedenih oblika u različitim tipskim skupinama. Jupiterov hram Dioklecijanove palače u Splitu, koji je ujedno bio i mauzolej cara Dioklecijana, po svojem značenju i stupnju sačuvanosti jedna je od najpoznatijih građevina kasne antike centralnoga tipa, postavši i prototipom mnogih sličnih oblika starokršćanske arhitekture.71 Premda sagrađena početkom IV. stoljeća, ta zgrada pokazuje ustaljeno

68

69 70 71

S. Puissi, Le basiliche cruciformi nell’ area Adriatica, Antichità Adriatiche, sv. 13, 1978.; N. Cambi (1984.), 45 i d.; P. Vežić: (1986.a), 171-172. T. Marasović (1995.b), 47 i d. I. Petricioli (1980.a), 113; (1980.b). E. Dyggve (1996.), 38-39, II. 26.

47

DALMATIA PRAEROMANICA

stoga koncentričnog prostora. Zidanje manjim priklesanim kamenom bez pravilnih redova izrazito je ranosrednjovjekovni način gradnje, isto kao što je i pleterna ornamentika na arhitektonskim dijelovima i liturgijskom namještaju, uklesana u kamenu ili izrezbarena u drvu, izrazito predromanički način ukrasa.

Slika 46: Jupiterov hram (Dioklecijanov mauzolej) u Splitu (prema E. Hébrardu)

oblikovanje antičkoga centralnog prostora što se provlači kroz različita razdoblja, od klasične i helenističke grčke do rimske carske umjetnosti u svojem zatvorenom poligonalnom volumenu peripteralnog hrama s prostazom na ulaznoj strani i s unutrašnjošću, raščlanjenoj naizmjenično četvrtastim i kružnim nišama i dvama redovima stupova koji nemaju konstrukcijsku ulogu. U načinu gradnje zapaža se brižljiva i fina obrada klesanaca, koja u ovom slučaju pokazuje najveći domet zidanja pravilnim kvadrima potpuno istih mjera, postavljenih u savršeno pravilnim redovima. S Dioklecijanovim mauzolejem u Splitu kao kasnoantičkim tipskim obrascem može se usporediti crkva sv. Donata u Zadru kao predromanički primjer centralne građevine gotovo podjednake monumentalnosti i dimenzija. Crkva je podignuta u VIII. i dograđivana u IX. stoljeću, posvećena prvobitno Sv. Trojstvu (a poslije poznata pod imenom zadarskoga biskupa Donata) s posebnom namjenom biskupske crkve u okviru katedralnoga sklopa. Premda se tipološki i funkcijom može povezati uz neke kasnoantičke odnosno ranobizantske uzore, kao što je npr. crkva S. Vitale u Ravenni, zadarska crkva pokazuje nov pristup oblikovanju centralnoga prostora s troapsidnim prezbiterijem, što se dosljedno ponavlja u oba kata vanjskoga prstena48

Graditeljsko naslijeđe u Dalmaciji obiluje i drugim primjerima, zanimljivim pri usporedbi kasnoantičkoga i predromaničkoga likovnog izraza i tehničkih postignuća. Tako je npr. zadarska krstionica iz VI. stoljeća primjer kasnoantičkoga šesterokonhnog tipa koji je izvana uklopljen u šesterostranu zidnu masu. Iz takva se tipa razvija u Dalmaciji osebujni tip ranosrednjovjekovnih crkava šesterolisnog tlocrta u kojem su konhe sasvim oslobođene antičkoga poligonalnog okvira, a vanjske zidne površine raščlanjene plitkim nišama, kako to pokazuje crkva Sv. Trojice u Splitu, najbolje sačuvani primjer toga tipa, ili pak sačuvani crtež crkve sv. Marije u Trogiru, porušene u XIX. stoljeću. Tzv. Mauzolej Galle Placidije u Ravenni, koji je izvorno zatvarao južnu stranu narteksa crkve S. Croce, jedna je od najpoznatijih starokršćanskih građevina križnoga tlocrta. Sva četiri križna kraka presvođena su bačvastim svodovima, a nad raskrižjem diže se Slika 47: Sv. Trojstvo (Sv. Donat) u Zadru

prostor - vrijeme - slog

znakovitom za jadransko područje pod bizantskim utjecajem (tzv. “adriobizantinizam”72). Predromaničku evoluciju toga istoga križnog koncepta pokazuju mnogi primjeri od Iberskoga poluotoka do hrvatskoga Jadrana. Crkva S. Frutuoso de Montelios u mjestu Braga (Portugal) iz 665. godine vanjskim obrisom križnoga tlocrta i općenito vanjštinom gotovo se sasvim podudara s glasovitim mauzolejem u Ravenni. Tek pojedini detalji na vanjštini, kao što su trokutasti završetci plitkih niša na pročeljima krakova, ili pak pojedine trokutaste alternacije uobičajenim arkadicama, pokazuju ukus novoga doba, izražen ukrasom koji se nije javljao prije barbarskih invazija. Naglasak prostornoga ostvarenja zamisli križa umanjen je u unutrašnjosti, gdje krakovi poprimaju polukružni tlocrt. Stupovi u tim apsidama čine osebujnu konstrukciju kalota okruženih deambulatorijima, dok je sam središnji Slika 48: Krstionica u Zadru

četverostrana kupola, natkrita četverostrešnim krovom. Vanjske zidne površine raščlanjene su plitkim nišama, nadsvođenima polukružnim nadvojem.

Slika 50: Tlocrt i pretpostavljeni izvorni izgled tzv. Mauzoleja Galle Placidije u Ravenni u sklopu bazilike sv. Križa (prema S. Bottari)

Na hrvatskoj jadranskoj obali pripadnost tom istom starokršćanskom tipu pokazuje kapela sv. Marije del Canetto u sklopu bazilike sv. Marije “Formose” u Puli, s manjim izmjenama koje se pokazuju u oblikovanju poligonalne apside na istočnoj strani, Slika 49: Izvorni izgled crkve Sv. Trojice u Splitu (prema J. Marasoviću)

72

Dyggve (1933.b), 3. Za nove poglede o terminu “adriobizantinizam” usp. Ž. Rapanić (2002.), 172-180.

49

DALMATIA PRAEROMANICA

trobrodne crkve s upisanim tranzeptom kojoj središnji naglasak daje četvrtasta kupola nad križištem brodova, dok apsida i bočne kapele pridonose očuvanju zamisli križnoga prostora. Time je umjesto jedinstva prostora proizašla rascjepkanost na manje prostorne jedinice. Pojedini detalji nose regionalne oznake, poput osebujnoga vizigotskog potkovastog luka. Plošna i stilizirana dekoracija na kapitelima koja sadrži isprepletene ukrase biljnih i životinjskih motiva, isto kao i ljudske likove, već je sasvim u likovnim obrascima srednjovjekovnoga kiparstva.

prostor presvođen kalotom unutar vanjskoga kubusa kupole. Unutarnji arhitektonski ukras na plošnim i stiliziranim kapitelima sasvim je u skladu s općim nastojanjima rane predromanike k napuštanju plastičnoga i realističnoga likovnog izražavanja, svojstvenoga antičkom razdoblju.

Starohrvatski primjer evolucije toga istog tipa pokazuje crkva sv. Križa u Ninu, u kojoj su izvornu zamisao križnoga tlocrta predromanički graditelji oblikovali u četverokonhni prostor pretvarajući u unutrašnjosti krakove križa u konhe, presvođene polukalotama. Na isti je način kupola nad raskrižjem krakova presvođena kalotom putem kutnih trompi i oblikovana unutar valjkastog tambura. K tome je dodavanjem dviju apsida na istočnoj strani ostvaren troapsidni prezbiterij, a sve vanjske površine raščlanjene su plitkim nišama.

Na drugom primjeru, vizigotskoj crkvi S. Pedro de la Nave blizu Zamore (Španjolska) iz godine 680.711., može se pratiti dalji stupanj razvitka križnoga tlocrta, koji u ovom slučaju dobiva pravokutni okvir. Cijela građevina na taj način u svom vanjskom i unutarnjem izgledu poprima tipske oznake

Plošni izraz i sve veća stilizacija prate i skulpturalni ukras unutrašnjosti predromaničkih građevina. Nasuprot plastičnoj razigranosti antičkih ukrasnih dijelova, predromaničkom crkvenom unutrašnjošću dominira sasvim plošna skulptura u kojoj je sve stilizirano i šablonizirano: od biljnih i životinjskih mo-

Slika 51: Tlocrt kapele sv. Marije “del Canetto” u sklopu Sv. Marije “Formose” u Puli (prema B. Marušiću)

Slika 52: Tlocrt i aksonometrijski presjek crkve S. Frutuoso de Montelios, Braga (prema Corbozu)

50

prostor - vrijeme - slog

Slika 53: Crkva S. Pedro de la Nave kod Zamore, unutrašnjost i tlocrt (prema Corbozu)

tiva do ljudskih likova. Jedan od najranije datiranih primjera sasvim novoga likovnog govora poslije kasne antike ploče su u unutrašnjosti vizigotske crkve S. Maria de Lara u Quintanilla de las Vignas blizu Burgosa (Španjolska) s kraja VII. i početka VIII. stoljeća na kojima su krajnje stilizirani likovi obrađeni poput crteža. Od langobardskoga i karolinškog razdoblja nadalje, kad će geometrijski pleterni motivi sasvim zavladati predromaničkim kiparstvom, taj će način postati osnovnom značajkom europskoga kiparstva sve do pojave romanike, a postat će uobičajen način ukrašavanja crkvenoga namještaja i u hrvatskoj predromanici.

konstrukciju, u oblikovanju prezbiterija (kripta, apsida) i osobito zapadnoga korpusa sa zvonicima (ili samo s jednim zvonikom u Dalmaciji) ugrađenima na pročelju i s dvokatnim atrijem umjesto prizemnoga starokršćanskog narteksa. • Crkve u ranome srednjem vijeku, više nego u bilo kojem drugom razdoblju, nastaju prestrukturiranjem građevina kultne i druge namjene iz ranijega razdoblja, koje se prilagođuju liturgijskim potrebama i oblikovnim zakonitostima svoga doba. Slika 54: Crkva sv. Križa u Ninu

Plutej iz Koljana, koji se datira u IX. stoljeće, izraziti je primjer ranosrednjovjekovnoga ukrasa kojemu osnovu čine geometrijski motivi isprepletenih kružnica, oblikovani troprutastim pleterom u kojima su biljni i životinjski likovi dovedeni do krajnje stilizacije. Ako se iz iznesenih primjera saberu neki zaključci, stvorit će se popis mnogih novosti koje u odnosu na antiku uvodi predromanika: • Od antičkoga hrama ponegdje su ostale samo formalne reminiscencije u sasvim novoj prostornoj organizaciji uz primjenu novih tipoloških obrazaca. • Starokršćanska bazilika doživljava promjene u proporcijama, u svodnom sustavu, koji na manjim rasponima u pravilu zamjenjuje drvenu potkrovnu 51

DALMATIA PRAEROMANICA

Usporedbe na gornjoj granici stilskih razdoblja: predromanika ∑ romanika

Slika 55: Reljef iz crkve S. Maria de Lara, Quintanilla (Španjolska)

Slika 56: Plutej iz Koljana

• Centralne i longitudinalne građevine, polazeći od antičkih prototipova, razvijaju nove oblike u kojima će se, za razliku od antičkih jedinstvenih, sada javiti i zatvoreni (“skriveni”) prostori. Uzdužni prostori manjih raspona presvođeni su bačvastim svodom, a kod centralnih prostora prevladava kupola, koja je obično upisana u vanjski kubični okvir. Kupola ili toranj javlja se i nad uzdužnim crkvenim tijelom. • U načinu zidanja kamenom prevladava uporaba slabije obrađenih (uglavnom samo priklesanih) komada, postavljenih u manje pravilnim ili sasvim nepravilnim redovima (opus incertum). U nekim će regijama (španjolska Asturija, Armenija) i dalje biti u uporabi opus quadratum, ali u mnogim će drugima (uključujući i Dalmaciju) upravo način gradnje priklesanim kamenjem u nepravilnim redovima postati jedna od najprepoznatljivijih osobina predromanike. • Ukrasni izbor povećan je novim motivima “barbarskoga” porijekla, ponegdje i kao reminiscencija drvene građe. U kiparskim elementima, primijenjenima na vanjskim i unutarnjim ukrasnim površinama, prevladava izrazito plošna obrada stiliziranih biljnih motiva uz pojavu ljudskih likova na samom početku ili na samom kraju toga razdoblja. 52

Društvene, političke i civilizacijske promjene što ih je na granici kasne antike i ranoga srednjeg vijeka donijela invazija barbarskih naroda i s time u vezi rušenje Zapadnoga Rimskog Carstva jasnije su se odrazile na promjenu arhitektonskoga i umjetničkog izraza nego što se to moglo dogoditi u postupnoj evoluciji ranoga u visoki srednji vijek na gornjoj granici predromanike prema romanici. Stoga su i u likovnom izrazu i u tehničkom postupku razlike između predromanike i rane romanike manje izrazite. Ipak je i u tom prijelaznom razdoblju moguće uspoređivati pojedine građevine koje još uvijek možemo smatrati predromaničkima s onima koje pokazuju već izrazita svojstva romanike. Ta granica ne pada posvuda u isto doba. U pojedinim zapadnoeuropskim političkim, vjerskim i kulturno-umjetničkim središtima prijelaz predromanike u romaniku javlja se već krajem X. stoljeća, a u perifernim i provincijskim sredinama te će se promjene očitovati tek u XI. stoljeću. Promjene su uočljive najprije u oblikovanju uzdužnoga crkvenog prostora, koji u predromanici nije bio strogo određen poštovanjem proporcija, pa će i varirati od “klasičnih” proporcija starokršćanskih bazilika i izrazito izduženih korpusa poput već spomenutih opatijskih crkava u Corveyu, Hersfeldu i Centuli do bazilika koje su u proporcijama znatno Slika 57: Tlocrt crkve S. Juan de Baños u Španjolskoj (prema Beranu)

prostor - vrijeme - slog

i tornjevima predromanička inovacija, tek će u ranoj romanici doći na tom dijelu crkve do daljih prostornih dodataka sa zapadnim transeptom i zapadnom eksedrom (Sv. Mihovil u Hildesheimu). Za razliku od prethodnoga razdoblja, u doba romanike počinje presvođenje većih raspona, ispočetka samo bočnih brodova, a u zrelom razdoblju novoga sloga čak i širega srednjeg broda, što prije nije bilo tehnički riješeno. Slika 58: Tlocrt i izvorni izgled crkve sv. Mihovila u Hildesheimu (prema Kubachu)

kraće, poput crkve sv. Petra u Mistailu u Švicarskoj iz karolinškog doba (oko 800.) ili su čistoću bazilikalnoga prostora znatno smanjile, kao što je bio slučaj s crkvom S. Juan de Baños kraj Palencije u Španjolskoj iz pretkarolinškoga doba (661.). Već će rana romanika u tom pogledu uvesti određeni red i ustaliti određene proporcije, bilo da se radi o bazilikama koje na europskom jugu pretežito podižu benediktinci u XI. stoljeću, bilo o istodobnim bazilikama na sjeverozapadu Europe (npr. crkva sv. Mihovila u Hildesheimu u Westfaliji, Njemačka). Red će se uspostaviti i u konstruktivnim elementima što dijele brodove, s time što će se ponovno vratiti pretežita uporaba stupova okrugloga presjeka (uglavnom u benediktinskim ranoromaničkim bazilikama), ili barem u pravilnoj alternaciji stupova i zidanih pilona pravokutnog presjeka (Sv. Mihovil u Hildesheimu). Razvoj liturgije uvjetovat će već u ranoj romanici ponegdje i povećanje broja apsida (opatije u Ripollu i Cuxi u Španjolskoj). Romanika će općenito razviti istočni korpus i kriptu do razmjera kojima se predromanika nije bila ni približila. Posebno značajne promjene doživjet će zapadni korpus crkve. Premda je westwerk sa zapadnom ložom Slika 59: Ranoromanička bazilika u Ripollu (prema Beranu)

Romanika ponovno vraća usklađenost vanjske i unutarnje raščlambe zidnih površina, što je predromanika (s izuzetkom građevina u Asturiji, koje se zato ponegdje smatraju “protoromaničkima”73) bila sasvim negirala. Predromanička crkva sv. Petra u Omišu iz starohrvatskoga doba, koja se kao već postojeća građevina spominje početkom zadnje četvrtine XI. stoljeća, tlocrtom i elevacijom pokazuje kako predromanika neovisno oblikuje i raščlanjuje vanjske i unutarnje površine. Ta je crkva najbolji sačuvani primjer vrlo osebujnoga tipa građevina koje sam po znakovitom obliku i rasprostranjenosti pripadajućih građevina isključivo u južnom dijelu hrvatskoga primorja svojedobno nazvao “južnodalmatinskim kupolnim tipom”.74 Crkvu čini jednobrodni prostor s apsidom na istočnoj strani koja je izvana pravokutna, a iznutra polukružna. Prostor je razdijeljen lezenama i na njih naslonjenim svodnim pojasnicama u tri jednaka dijela. Prvo i treće svodno polje presvođeno je križnim svodovima, dok je nad srednjim dijelom kupola, koja iz četvrtaste osnove preko pandantiva prelazi u kružnu osnovu kalote. Ona je obično uklopljena u vanjski kvadar, četverostrešno pokriven. Unutarnje zidne plohe, osim lezenama, raščlanjene su i plitkim nišama u kojima su, isto kao i u apsidi, manje niše polukružnoga tlocrta. Svjetlost prodire kroz male prozorske otvore, smještene na zidovima svakoga od triju polja. Plitke niše, spojene pri vrhu dvojnim lukovima, ispunjaju i sve vanjske plohe. Ta je raščlamba, međutim, tako izvedena da vanjska artikulacija nema nikakva odnosa s unutarnjom. Graditelj se nije potrudio čak ni smjestiti male i uske prozore unutar jednoga te istog zidnog elementa. Ne vodeći računa o raščlanjenju unutrašnjosti, ostvario je pri obliko73 74

K. J. Conant (1973.), 43 i d. uveo je naziv “karolinške romanike”. T. Marasović ( 1960.), 33 i d.

53

DALMATIA PRAEROMANICA

Ono što Zvonimirovu krunidbenu baziliku svrstava u ranu romaniku jest potpuna podudarnost vanjske i unutarnje raščlambe, a to će otada nadalje postati jednom od najprepoznatljivijih razlika novoga sloga u odnosu na predromaniku.75

Slika 60: Izvorni izgled crkve sv. Petra u Omišu (prema Dyggveu)

vanju vanjštine takvu kompoziciju po kojoj prozori djelomično zasijecaju plitke lezene među nišama. I zidovi kupole raščlanjeni su nišama, povrh kojih se zamjećuju trokutasti zabati. Oni su izraz krajnje moguće redukcije uzdužnih i poprječnih krakova krova, pa na taj način otkrivaju i genezu oblika. Predromanička nepodudarnost vanjske i unutarnje obrade zidova ispravit će se već u prvoj pojavi romanike. To pokazuje tlocrt ranoromaničke crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu. Trobrodna bazilika u tlocrtu je pravokutnik unutar kojeg je upisan i troapsidni prezbiterij. Upisane apside svojstvene su pojedinim predromaničkim tipovima, pa po toj osobini, isto kao i po primjeni pleternoga ukrasa, solinska crkva još uvijek nije raskinula sve veze s predromanikom.

Razlike se očituju i u načinu gradnje. Predromaničke su građevine, s iznimkom rijetkih crkava koje su nastavile s primjenom zidne tehnike obrađenih klesanih kvadera, poredanih u pravilne redove (opus quadratum), u pravilu zidane tek malo priklesanim lomljencima bez pravilnih redova, spojenih obilnim malterom (opus incertum). Takav je rustični dojam zidne strukture obično prekrivala žbuka na unutarnjim i vanjskim zidnim površinama. Otvori na predromaničkim crkvama XI. stoljeća također zadržavaju prvobitna obilježja koja se razlikuju od romaničkih. Prije pojave romanike lukovi otvora u pravilu su bili obrubljeni priklesanim lomljencima u istoj rustičnoj tehnici kao i sam zid. Jedna od građevina koja pokazuje prijelazna svojstva predromanike u ranu romaniku zvonik je crkve sv. Teodora (“Gospe od Zvonika”) u Splitu. U njoj Slika 62: Predromanički način zidanja na primjeru crkve sv. Križa u Ninu

Slika 61: Tlocrt crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu (prema Dyggveu)

75

54

Na romaničku usklađenost vanjske i unutarnje artikulacije zidova i podjele prostora, a nasuprot predromaničkoj neusklađenosti, u Hrvatskoj je prvi upozorio V. Goss (1978.), 133. Vežić je međutim (1999., 8 i bilj. 15) izrazio oprez kod razmatranja takve distinkcije između predromanike i romanike u Dalmaciji, upozorivši na crkvu sv. Krševana u Zadru kao izraziti primjer romanike, u kojoj redoslijed pilastara na vanjskom plaštu ne odgovara rasporedu stupova u kolonadama unutrašnjosti.

prostor - vrijeme - slog

Slika 65: Plitke niše na vanjštini crkve sv. Mihajla u Stonu Slika 63: Romanički način zidanja na primjeru crkve sv. Krševana u Zadru (prema Ć. M. Ivekoviću)

dolaze do izražaja sve navedene osobine: rustični način gradnje, vanjska žbuka, plitke niše koje uokviruju male prozorske otvore građene na isti način. Stupić na bifori ukrašen je pleterom, a završni friz Slika 64: Zvonik Gospe od Zvonika u Splitu

pod krovom čine male konzolice koje nagoviještaju pojavu romaničkih arkadica. Odijeljeni traveji križno-kupolnih svodova u unutrašnjosti crkve izrazita su romanička značajka. Nasuprot navedenim osobinama, znakovitim za kasnu predromaniku, u romanici se sasvim drukčije pristupa obradi zidova. U načinu gradnje kamenom ponovno se uvodi opus quadratum, kao tehnika ostvarena uporebom fino obrađenih klesanaca, zidanih u pravilnim slojevima. Brižljivo su obrađeni okviri vrata i prozora, osobito na lukovima, koji će s razvojem novoga sloga biti oblikovani od većih komada, a u kiparskom ukrasu opet će se javiti način plastičnijeg oblikovanja uz ponovno vraćanje biljnih i životinjskih motiva, bližih prirodnim modelima, što ih je predromanička geometrijska apstrakcija i Slika 66: Plastična raščlanjenost vanjštine crkve sv. Krševana u Zadru

55

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

stilizacija prije bila odbacila. Friz visećih arkadica pod krovom na vanjskim zidnim površinama postat će prevladavajući arhitektonski ukras romaničkog eksterijera. Sve navedene značajke rane romanike pokazat će jedna ranoromanička crkva na otoku Rabu, koja je, štoviše, datirana ranije od spomenutoga zvonika u Splitu. To dokazuje da za afirmaciju novoga sloga nije uvijek bilo presudno doba gradnje nego zrelost graditelja da prihvate nove izražajne mogućnosti odnosno konzervativnost drugih pri ustrajanju u starom načinu gradnje. Na ranoromaničkoj crkvi sv. Petra u Dragi na otoku Rabu oko 1060. godine očitovat će se brižljiva klesarska tehnika uporabe kvadara, postavljenih u pravilnim nizovima. Otvori prozora i zapadnoga portala oblikovani su klesanim segmentima luka, isto kao i trokutasti zabat iznad nadvratnika, podignut u drugoj romaničkoj fazi. Sam crkveni prostor pokazuje “benediktinski” tip ranoromaničkih bazilika koji longitudinalnom prostoru vraća proporcijsku dosljednost, često izgubljenu u stoljećima koja su prethodila romanici. Sažimanjem razlika u slogovnom izrazu na gornjoj granici predromanike76 pokazat će se sljedeće:

c.

• nasuprot predromanici, u kojoj bazilikalni prostor može imati različite proporcijske odnose, već se u ranoj romanici uvodi proporcijski red; u svom razvitku romanika će osnovnom prostoru dodavati različite nove elemente, ali izbjegavat će “skrivene” prostore, svojstvene predromanici; • u romanici će se vratiti klasični okrugli stup ili pravilna alternacija stupova i pilona, a u daljem razvoju sloga ti elementi postaju znatno složeniji; • razvoj liturgije uvjetovat će u nekim tipovima povećanje broja apsida i razvitak istočnoga korpusa crkve u cjelini, uključujući i razvoj kripte; • u romanici nestaje prostornoga diskontinuiteta, uzrokovanoga uskim prolazima, svojstvenim prethodnom razdoblju; • nastavit će se i razvitak zapadnoga korpusa (westwerk), najviše oblikovanjem (u pojedinim oblastima) zapadnog transepta i eksedre. Unutarnji otvori nad srednjim brodom (tzv. matroneji) postat će u ranoj romanici znakovita pojava bazilikalnog interijera;

Slika 67: Ranoromanička bazilika sv. Petra u Dragi na Rabu: a. tlocrt prema Jurkoviću, b. začelje, c. unutrašnjost

56

76

Usp. V. Goss (2006.), 51-52; T. Marasović (1997.), 152.

prostor - vrijeme - slog

• s razvitkom sloga pojavit će se tehničke mogućnosti presvođenja većih raspona bačvastim i križnim svodovima i stvaranje zasebnih svodnih polja; • u pravilu će se s nekim iznimkama vratiti usklađeni odnos vanjske i unutarnje raščlambe zidova, koji je u predromanici bio sasvim poremećen i izgubljen; • plitke niše kao način raščlambe zidova, u predromanici katkada raspoređene i bez kompozicijskoga reda, zamijenit će se u romanici nizom arkadica pod krovom; • u oblikovanju otvora nestat će tzv. gljivasti lukovi i usječeni arhitravi, svojstveni predromanici (i kasnoj antici). Zamijenit će ih brižljivo klesani lukovi luneta i zabata nad otvorima; • obnovit će se i znatno kvalitetnija zidna tehnika koju obilježava uporaba klesanaca u pravilnim redovima (opus quadratum) brižljivo klesanim kamenim kvaderima. • u ukrasni repertoar romaničke arhitekture vratit će se plastičniji izraz, biljni motivi opet će se vratiti prirodnim modelima, od kojih ih je predromanički način plošnoga, geometrijskoga i stiliziranog izražavanja bio sasvim udaljio. Na kapitelima, portalima i liturgijskom namještaju vraća se pojava ljudskog lika, kojeg nije bilo u karolinškoj predromanici, ili je to bila samo iznimna pojava. Takav likovni i tehnički izraz pratit će cijelo romaničko razdoblje, koje se u Dalmaciji poklapa s visokim srednjim vijekom, a u toj je pokrajini kao perifernoj umjetničkoj sredini potrajalo ponegdje sve do kraja XIV. stojeća.77

77

78 79

Vrlo kasna romanička građevina, datirana natpisom godine 1394., jest palača Ciprianis ispred zapadnog ulaza Dioklecijanove palače. Usp. T. Marasović, Vodič Splita i okolice, Split 1996., 71. Kubach (1978.), 33, 79, 127. Naziv protoromanika za oznaku rane faze romaničke umjetnosti često sam i sām upotrebljavao, ali smatram da valja odustati od toga termina pri oznaci prvoga stupnja romaničkoga sloga. Protoromanika može ostati kao termin u smislu najave nekih izvornih izraza romanike u predromaničkom razdoblju kao što je usklađenost vanjskih i unutarnjih zidnih ploha u asturskoj umjetnosti u Španjolskoj. Za usporedbu s analognim oznakama uporabom istog prefiksa u drugim stilskim razdobljima, valja napomenuti kako se terminom protorenesansa obilježavaju umjetnička ostvarenja nastala u gotici, pa čak i romanici (npr. crkva S. Miniato al Monte u Firenci), koja nagovještavaju renesansu.

Rana romanika U razvitku europske romanike historiografija umjetnosti razlučila je tri glavna razdoblja78: • ranu romaniku, koja se ponegdje javlja krajem X. i traje do druge polovice XI. stoljeća; • zrelu romaniku (“visoku romaniku”, “drugu romaniku”), s početkom u razvijenim europskim umjetničkim središtima između 1060. i 1080. godine i s približnim trajanjem do sredine XII. stoljeća, a u Dalmaciji i znatno dulje; • kasnu romaniku, od druge polovice XII. st. pa sve dok se u europskom graditeljstvu nije nametnuo gotički slog, novim tehničkim postignućima i umjetničkim izrazom. To se dogodilo u dugom vremenskom rasponu od XII. do XIV. stoljeća, ovisno o položaju, jer se ponegdje, primjerice u Francuskoj, gotika vrlo brzo afirmirala, za razliku od Dalmacije, gdje se romanika ponegdje zadržala i do kraja XIV. stoljeća. U okviru povijesnoga razdoblja ranoga srednjeg vijeka, odnosno pri samome njegovu kraju, nastala je dakle i razvijala se u Zapadnoj Europi, pa i u Dalmaciji, rana romanika. Nazivi

U proučavanju prvoga romaničkog razdoblja temeljni je doprinos dao katalonski povjesničar arhitekture Puig i Cadafalch, koji je, proučavajući početkom XX. stoljeća najviše katalonsko crkveno graditeljstvo XI. stoljeća, zapazio slogovne posebnosti toga razdoblja, koje je nazvao prvom romaničkom umjetnošću (premiere art romane). Produbljujući istraživanje graditeljstva i umjetnosti toga razdoblja, pojedini su istraživači ponudili i druge termine koji su danas češće u uporabi, poput naziva: protoromanika, kojim se želi označiti prvo u slijedu

razdoblja sloga,79

rana romanika, kojim se u razvitku sloga ističe naj-

mlađi stupanj, ili

otonsko razdoblje, čime se umjetnički razvitak odre-

đuje vladanjem poznate dinastije u Njemačkoj. Ovaj posljednji naziv ne čini se sasvim prikladnim jer se 57

DALMATIA PRAEROMANICA

odnosi na vladanje njemačkih kraljeva u razdoblju od 919. do 1024. godine, zahvaćajući time i doba kada je, barem u najvećem broju zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja, u punom razvoju bio predromanički slog, u smislu prije iznesenih stilskih definicija. Rana romanika najprikladniji je stoga naziv i kada je riječ o zadnjem razdoblju ranoga srednjeg vijeka u graditeljstvu i umjetnosti Dalmacije. Likovni izraz i tehnička postignuća u usporedbi rane i zrele romanike

Promjene koje rana romanika donosi u odnosu na predromaniku već su iznesene na prethodnim stranicama. Ovdje preostaje osvrnuti se ukratko samo na najvažnija arhitektonska obilježja toga razdoblja i na razlike koje rani stupanj romanike pokazuje u odnosu na zrelost sloga u svom drugom stupnju. Jedna od osnovnih distinkcija rane u odnosu prema zreloj romanici u europskim središtima razvitka novoga sloga jest zadržavanje drvene krovne konstrukcije barem u srednjem brodu trobrodnih bazilika. Prostori većih raspona presvodit će se tek u visokoj romanici, zahvaljujući konstrukciji svodnih polja i uporabi svodnih rebara. Crkva sv. Petra u Dragi na otoku Rabu kao jedna od najbolje sačuvanih ranoromaničkih građevina u Dalmaciji, pokrivena je drvenom potkrovnom konstrukcijom poput većine europskih ranoromaničkih bazilika. Nasuprot tomu, kapitulska dvorana samostana sv. Marije, presvođena u većem rasponu bačvastim svodom, izraziti je primjer zrele romanike u Dalmaciji. Plastična raščlanjenost i rastvorenost zvonika iste crkve također je primjer zreloga romaničkog stila, koji je zahvatio graditeljstvo Dalmacije na samom početku XII. stoljeća.

Slika 68: a. kapitulska dvorana, b. zvonik crkve sv. Marije u Zadru (prema Petricioliju, crtež M. Domijana)

utjecajem benediktinaca usporedo razvijao i ranoromanički “internacionalni” tip bazilike.80

U ranoromaničkoj arhitekturi Zapadne Europe zadržava se u pravilu westwerk, makar i u reduciranom obliku, uglavnom bez prizemne “kripte”.

Zapadni korpus otonske arhitekture zreloga doba nije u arhitekturi Dalmacije ostavio dubljih tragova. Nasuprot tomu, prevladat će trobrodne bazilike, među ostalim u skladu i s građevnim programom benediktinskoga reda.

U Dalmaciji westwerk kontinuira samo u pojedinim krajevima, npr. u Sjevernoj Dalmaciji i na kvarnerskim otocima, gdje se karolinški utjecaj dulje zadržao, ali u tom se istom području kao i drugdje pod

Sa zrelom romanikom, koja u Dalmaciju pristiže različitim pravcima sa susjednoga Apeninskoga poluotoka, sasvim će se učvrstiti bazilikalni tip bez westwerka.

80

58

M. Jurković (1992.a), 206 sl. 10 (1996.), 331, sl. 5.

prostor - vrijeme - slog

Razlike u odnosu na ranu romaniku doći će do izražaja i u drugim elementima svojstvenima drugom stupnju romanike:

• artikulacija konstrukcijskih elemenata, koja je nedostajala ranoj romanici, u zreloj će romanici doći do punog izražaja (katedrala u Zadru);

• s obzirom na porijeklo romanike s Apeninskog poluotoka, u Dalmaciji će prevladati arhitektonski tip sa zvonikom koji nije srastao s pročeljem (Sv. Marija i katedrala sv. Stošije u Zadru, katedrala u Rabu);

• plošnost reljefa koji su ispunjali ukrasne površine ranoromaničke arhitekture zamijenit će dublja plastičnost reljefa i kipovi u zreloj romanici;

• u zreloj će se romanici razviti istočni korpus posebno zbog razvitka kripte i s time u vezi podizanjem razine prezbiterija (unutrašnjost katedrale u Zadru); • dotadašnju ograničenu artikulaciju fasada zamijenit će znatno veća raščlamba i plastična razigranost zidova (apside crkve sv. Krševana u Zadru i katedrale u Trogiru);

• u unutrašnjosti crkava sasvim će nestati visoki tip oltarne ograde s trabeacijom i zabatima, koji je još krajem XI. stoljeća bio jedan od naglasaka ranoromaničkih interijera. Iako sa znatnim zakašnjenjem u odnosu na druga područja Sredozemlja i Srednje Europe, dalmatinska će romanika u XII., a posebno u XIII. stoljeću pokazati, poglavito u primorskim gradovima, svoju punu stilsku zrelost.

Slika 69: Crkva sv. Marije na jezeru na otoku Mljetu (stanje 1950. prema J. Marasoviću)

59

DALMATIA PRAEROMANICA

60

II. Istraživanje i historiografija 1. Temeljna povijesna vrela

Nekoliko je vrsta povijesnih vrela na kojima se zasniva proučavanje graditeljstva i umjetnosti ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji.

Epigrafski spomenici Istraživanjem predromaničkih građevina i iskopavanjem ranosrednjovjekovnih arheoloških položaja pronađeni su brojni arhitektonski dijelovi i ulomci koji, zahvaljujući natpisima, upotpunjavaju proučavanje arhitekture korisnim podatcima pri izravnom određivanju kronologije, ali i posredno, usporednom analizom s datiranim spomenicima. Za dio goleme epigrafske građe ranosrednjovjekovne Dalmacije Vedrana Delonga objavila je iscrpan korpus natpisa koji se odnosi na epigrafske spomenike s područja ranosrednjovjekovne hrvatske države,81 vrlo koristan i za proučavanje arhitekture, jer donosi brojne podatke o mjestima na kojima su podignute starohrvatske crkve i samostani. Epigrafska građa, isto tako opsežna s područja ranosrednjovjekovnih primorskih dalmatinskih gradova, još nije obuhvaćena u jedinstven katalog, ali većim je dijelom objelodanjena u prilozima o ranosrednjovjekovnim natpisima u pojedinim dalmatinskim gradovima poput Zadra82 i Splita,83 a najavljen je i cjeloviti korpus ranosrednjovjekovnih natpisa s tog područja.84

81 82 83 84 85 86 87

Dosad pronađeni i proučeni natpisi u najvećem broju (oko 90%) sastavni su dio ranosrednjovjekovnih crkvenih građevina, a manji broj (oko 10%) pripada sarkofazima. Među epigrafskim vrelima neusporedivo je najviše latinskih natpisa,85 dok su glagoljski i ćirilski iznimno rijetki u ranom srednjem vijeku, pronađeni samo u pojedinim dijelovima Dalmacije, a najviše na kvarnerskom području.86 Natpisi koji su pronađeni u crkvama pretežito su pripadali crkvenom namještaju, i to najviše oltarnim ogradama. Na trabeaciji ograda koje su uglavnom pripadale visokom tipu s gredama i zabatom, u pravilu se nalazi natpis što kontinuirano teče od jednoga do drugog zida crkve. Ti natpisi katkada pružaju dragocjene podatke o osobi koja je podigla crkvu i o vremenu njezine gradnje. Tako datirani natpisi stvorili su kronološku okosnicu i za datiranje drugih oltarnih ograda, kojima nisu sačuvani natpisi jer su, prema ukrasu istovjetnom s onim na epigrafskim spomenicima, identificirane klesarske radionice, koje su djelovale na pojedinim područjima hrvatskoga Jadrana i u njegovu kontinentalnom zaleđu. Na određenom broju oltarnih ciborija također su sačuvani natpisi, važni i kao povijesna vrela za građevine kojoj su pripadali i za proučavanje ranosrednjovjekovnoga razdoblja u cjelini. Natpis prokonzula Grgura na ciboriju u Zadru temeljni je epigrafski spomenik za datiranje važne klesarsko-kiparske radionice koja je oko sredine XI. stoljeća djelovala u Zadru i u Splitu.87 Osim na kamenom namještaju, natpisi se katkad nalaze i na nadvratniku crkvenoga ulaza, pa i oni otkrivaju donatora, a posredno i vrijeme nastanka same građevine. Pojedini natpisi na ranosrednjovjekovnim sarkofazima (npr. dvojice splitskih nadbiskupa: Ivana Ravenjanina i Ivana Tvrdakova, kraljice Jelene u Solinu, kotorskog građanina Andreacija) temeljna su vrela za rasprave o kronologiji dalmatinske predro-

V. Delonga (1996.a). I. Petricioli (1961.a). Ž. Rapanić (1971.). V. Delonga priprema izdavanje korpusa ranosrednjovjekovnih natpisa dalmatinskih gradova. V. Delonga (1996.a), M. Matijević-Sokol (1997.), 219-256. B. Fučić (1997.), 259-282., gdje se opisuje i Valunska ploča s dvojezičnim, glagoljskim i latinskim natpisom. I. Petricioli (1960.), 15 i d.

61

DALMATIA PRAEROMANICA

manike. Mnogi od njih važni su izvori i za datiranje građevina u kojima su pronađeni, jer izravno ili posredno pomažu u određivanju kiparsko-klesarskih radionica. U odnosu na osobe koje su ih naručile, ranosrednjovjekovni se natpisi svrstavaju u dvije glavne skupine: vladarski natpisi te natpisi dostojanstvenika, svećenika i majstora.88 Vladarski natpisi od iznimnog su značenja za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest, a u mnogim slučajevima korisni su i u datiranju građevina kojima su pripadali. Zahvaljujući podatcima što ih ti natpisi pružaju, bilo je moguće datirati mnoge ranosrednjovjekovne crkve u Dalmaciji, od Trpimirova oratorija i Jelenine bazilike u Solinu do crkve s natpisom o kralju Zvonimiru na Krku. Na osnovi nekolicine pronađenih natpisa kneza Branimira datirane su ne samo crkve kojima su oni pripadali nego i mnoge druge građevine koje su stilskom analizom prepoznate kao proizvodi iste klesarske radionice.89

za datiranje splitske katedrale, nadbiskupa Lovre za crkvu sv. Eufemije u Splitu, zadarskoga biskupa Donata za proučavanje razvitka crkve Sv. Trojstva u Zadru, dubrovačkog nadbiskupa Vitala za istraživanje benediktinskog samostana sv. Marije, isto kao i svekolike dijeceze). Natpisi svjetovnih dostojanstvenika, osim što otkrivaju važne dužnosnike (prokonzole i priore u dalmatinskim gradovima, župane u hrvatskim županijama), u mnogim su slučajevima pomogli u cjelovitom proučavanju građevina i skulptura ranosrednjovjekovnoga razdoblja (natpisi splitskih priora Kuzme i Petra, kotorskoga građanina Andreacija, zadarskog priora Grgura, cetinskog župana Gostihe, ninskog župana Godečaja i mnogih drugih). Imena majstora nisu toliko česta, pa su ona sačuvana, poput splitskih klesara (marmurarija) Dominika i Petra ili magistra Andrije iz Krka, tim značajnija. Neka od njih, poput Tehoderusa, uklesana u zadarskoj crkvi sv. Donata, ostala su neobjašnjena, a mogla bi se odnositi na graditelje.

Arhivska građa U hrvatskoj su historiografiji ranoga srednjeg vijeka pisana povijesna vrela, koja se mogu upotrebljavati i u proučavanju predromaničkoga graditeljstva, svrstana u dvije osnovne skupine:90

Slika 70: Tegurij s natpisom kneza Trpimira iz njegova oratorija u Solinu

Još su brojniji natpisi dužnosnika, svećenika i klesara, od kojih se mnogi mogu dovesti u kontekst povijesnih zbivanja, pa također postaju prvorazredna vrela za datiranje i za druge zaključke. U ovu skupinu spadaju natpisi visokih crkvenih prelata putem kojih se datiraju katedrale (npr. nadbiskupa Ivana 88 89 90

62

M. Matijević-Sokol (1997.), 239-256. I. Petricioli (1980.), 144 i d.; N. Jakšić (2000.a), 192-213. N. Klaić (1975.), 3 i d.

Diplomatička vrela (isprave) s područja Dalmacije iz starohrvatskoga doba, pisana latinskim jezikom, najvažnija su kategorija pisanih vrela bez obzira na okolnost što je kritička historiografska analiza njihovih diplomatičkih oblika, isto kao i sadržaja, pokazala da je tridesetak takvih sačuvanih dokumenata, koji se odnose na rani srednji vijek, uglavnom rezultat kasnijih krivotvorina. Utvrđivanje falsifikata svakako je važno, jer nalaže oprez u povijesnim zaključcima, što bi se mogli odnositi i na datiranje građevina, ali za povijesno-umjetnička istraživanja i takva vrela mogu biti zanimljiva i korisna zbog podataka što ih te isprave sadrže bez obzira na vrijeme njihova nastanka. Najveći dio tih vrela vezan je uz dalmatinske benediktinske samostane, a danas se čuva na različitim

istraživanje i historiografija

mjestima, najviše u Povijesnom arhivu u Zadru, u kojem je pohranjena arhivska građa zadarskih samostana i mnogih drugih građevina u Dalmaciji. Važna vrela nalaze se u splitskom biskupskom i kaptolskom arhivu i u župnom uredu u Kaštel Sućurcu. Različite druge arhivske zbirke u inozemnim fondovima, poput vatikanskih i mletačkih, također sadrže vrijednu građu za najstariju hrvatsku povijest i umjetnost. Za prošlost dalmatinskih gradova, uključujući i brojne podatke o ranosrednjovjekovnim crkvama, od iznimne su važnosti i kartulari benediktinskih samostana, isto kao i kartular splitske Crkve. Među njima su posebno bogati podatcima kartulari samostana sv. Krševana i sv. Marije u Zadru, kartular sv. Ivana Evanđelista kod Biograda, kartular splitskoga samostana sv. Stjepana (sačuvan samo u kasnijem talijanskom prijevodu u mletačkoj knjižnici Marciani) te posebno kartular sv. Petra u Selu u Poljicima. Slika 71: Darovnica Petra Crnog − fragment fundacijske listine kartulara sv. Petra u Selu blizu Splita

Najvažnije isprave koje spominju predromaničke crkve u Dalmaciji sabrane su u korpusu hrvatskih srednjovjekovnih dokumenata poznatom pod imenom Codex Diplomaticus. Prvi svezak te edicije, isto kao i prije skupljene isprave, obuhvaća u kritičkoj historiografskoj obradi transkripcije isprava koje su nastale do XI. stoljeća, dakle u okviru ranoga srednjeg vijeka, pa su s tog stajališta dragocjene za datiranje predromaničkih građevina.91 No, ni ostali svesci Diplomatičkog zbornika (II.-XV.) nisu nevažni za ranosrednjovjekovno razdoblje jer su pretežito crkvene građevine koje se u njima spominju barem djelomično na taj način datirane terminom ante quem. Mnogi drugi arhivi, osobito kaptolski arhivi pojedinih dalmatinskih gradova, sadrže brojne neobjavljene isprave, među kojima se nalaze korisni podatci i o predromaničkim i ranoromaničkim građevinama. Pripovjedni izvori uključuju na prvome mjestu domaće pisce, svetačke legende i ljetopise, koji čine prve početke historiografije u dalmatinskim gradovima. Među njima je svakako najvažnija već spomenuta Historia Salonitana splitskoga arhiđakona Tome, napisana sredinom XIII. stoljeća. Bez obzira na mnoga proturječna mišljenja o podatcima koje pruža to djelo ili druge njegove varijante ili nadopune (tzv. Historia Salonitana Maior),92 ta je kronika dragocjen izvor kako za povijesna zbivanja tako i za pojedine građevine u Splitu i Solinu. Strani pisci, kronike i ljetopisi druga su važna skupina pripovjednih izvora i najstarije historiografije. Za podatke o gradovima, naseljima i pojedinačnim građevinama ranosrednjovjekovne Dalmacije od posebna su značenja bizantska vrela, a među njima je posebice važno povijesno djelo De administrando imperio bizantskoga cara-pisca Konstantina VII. Porfirogeneta, s dopunama anonimnoga autora, zbog podataka o ranosrednjovjekovnim gradovima, naseljima i pojedinačnim građevinama u Dalmaciji.93 Podatke koji se mogu upotrebljavati i za proučavanje predromaničke i ranoromaničke umjetnosti u Dalmaciji donose i franačka vrela, poput onih što se odnose na boravak uglednoga i učenoga saksonskog benediktinca Gottschalka na dvoru kneza Trpimira.94

91 92 93 94

CD, I. F. Rački (1877.). N. Klaić (1975.), 22-28. DAI, gl. 29-34, 36. L. Katić (1932.), 1-28.

63

DALMATIA PRAEROMANICA

Za najraniju hrvatsku povijest, pa posredno i za povijest umjetnosti, dragocjena su i papinska vrela, među kojima najviše pisma koja se odnose na Hrvatsku i Dalmaciju, a skupio ih je F. Šišić.95 Među arhivskom građom o ranom srednjovjekovlju u Dalmaciji valja spomenuti i neobjavljene podatke iz arhiva pojedinih istraživača, poput onih što ih je dugogodišnjim proučavanjem skupio E. Dyggve.96 Neki podatci, objavljeni u posljednje doba, poput Jelićevih istraživanja u Biogradu97 ili Marunova Dnevnika,98 pokazuju važnost daljih istraživanja arhiva ranijih istraživača za poznavanje graditeljstva i umjetnosti Dalmacije u ranome srednjem vijeku.

Slika 72: Crtež Biograda iz 1486. (Grünemberg)

Slikovna vrela Znatnom broju predromaničkih građevina u Dalmaciji, pretežito crkava koje više nisu sačuvane, poznat je izvorni izgled zahvaljujući grafičkim vrelima. Tu spadaju stari crteži koje su zabilježili slikari i arhitekti od XV. do XIX. stoljeća (Grünemberg,99 Clerisseau,100 Cassas101 i drugi), slikajući, uglavnom vjerno, vedute urbanoga i izvangradskog krajolika. Tako se, primjerice, na Grünembergovu crtežu Biograda iz 1486. godine jasno razabiru tada još uvijek stršeći zidovi predromaničke katedrale s kontraforima, porušene početkom XVIII. stoljeća. Zaustavivši se u Trogiru na svom putu do Splita, kamo je doplovio 1757. godine, Charles Louis Clerisseau vrlo je precizno zabilježio izgled predromaničke crkve sv. Marije, koja je do temelja porušena sedamdesetak godina poslije. Slikajući vedute Splita 1782. godine, francuski je slikar François Cassas ostavio dragocjeno svjedočanstvo o izgledu zvonika koji se nalazio na pročelju antičkoga hrama (a potom bio porušen 1838.). Izgled pojedinih građevina prije rušenja poznat je i zahvaljujući sačuvanim projektima pregradnja u XIX. stoljeću u kojima je zabilježeno zatečeno stanje koje je tada u mnogim slučajevima 95 96 97 98 99

100

101 102 103

64

Slika 73: Crtež crkve sv. Marije u Trogiru iz 1757. (Ch. L. Clerisseau, Ermitaž − St. Peterburg)

obilježavalo izvornu građevinu (primjerice, crteži sv. Eufemije i sv. Mikule u Splitu102). Kako su mnoge predromaničke i ranoromaničke građevine porušene tek u posljednjih stotinjak godina, mnogi korisni podatci o izgledu tih nestalih spomenika nalaze se i u fotoarhivama dalmatinskih muzeja i konzervatorskih institucija. U tom smislu, s obzirom na promjene na građevinama do kojih je došlo u XX. stoljeću, Ivekovićeva sustavna fotografska dokumentacija dalmatinske arhitekture pokazuje se danas vrlo dragocjenom.103

F. Šišić (1914.a), 118-210. Ejnar Dyggve – arhiva Split, koji se danas čuva u Konzervatorskom odjelu u Splitu. F. Buškariol – L. Jelić (1990.), 351 i d. L. Marun (1998.) u redakciji M. Petrinec. E. Pivčević, Jedno svjedočanstvo o hrvatskim gradovima iz godine 1486, RAD JAZU, 429, Zagreb 1989., 185-195; N. Petrić (1998.), 141, 146. Clerisseauove crteže u Ermitažu proučio je T. McCormik. Njegov trogirski crtež s predromaničkom crkvom sv. Marije objelodanio je T. Marasović (1966.), tabla I. F. Cassas – J. Lavallee: Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie, Paris 1802. C. Fisković (1948.), tabla VI (1949.), tabla I. Ć. M. Iveković (1928.).

istraživanje i historiografija

Slika 75: Detalj makete Zadra iz Pomorskoga muzeja u Veneciji s modelom predromaničke crkvice peterokonhnog tlocrta

Slika 74: Srednjovjekovni zvonik nad pročeljem Maloga antičkoga hrama Dioklecijanove palače u Splitu (F. Cassas, 1782.)

Kartografski izvori koji se odnose na dalmatinske gradove, danas većinom u fondovima stranih muzeja i arhiva (najviše u Veneciji i Beču), važni su za istraživanje gradova u cjelini, ali i položaja pojedinih građevina koje se više nisu sačuvale.104 Pomnom analizom makete Zadra iz XVI. stoljeća koja se čuva u mletačkom Pomorskom muzeju Petricioliju je pošlo za rukom otkriti ne samo položaj dotad sasvim nepoznate predromaničke crkvice na Kolovarama u Zadru nego i njezin peterolisni tlocrtni oblik.105

104

105 106

A. Milošević: Mletačka kartografija kao izvor za arheološku topografiju Dalmacije, Histria Antiqua, I, 1995., 105-109. I. Petricioli (1958.a), 101 i d. B. Brešan-Damjanić (1988.).

Slika 76: Sklop Vojne bolnice u Splitu s crkvom sv. Eufemije u Splitu prema crtežu Zeischeka, prije nego je crkva porušena u požaru 1888.

Biskupske vizitacije, katastri i stari pisci Kaptolski arhivi dalmatinskih gradova čuvaju izvješća koja su pisali biskupi posjećujući crkve u svojim dijecezama. Splitske vizitacije napisane su u vremenu od XVI. do XVIII. stoljeća, a većina ih je proučena sa stajališta povijesno-umjetničkih podataka, uz transkripcije i prijevod najvažnijih dijelova teksta.106 Obilazeći svoje crkve, među kojima su mnoge u renesansno i barokno doba, kad su ih vizitatori posjećivali, bile znatno sačuvanije nego danas, biskupi su opisivali stanje građevina, umjetnine i inventar, ostavivši tako korisne podatke i za proučavanje predromaničkoga graditeljstva i umjetnosti. Položaj crkava, od kojih su mnoge do danas nestale, ostao je zabilježen u starim katastarskim planovima, koji se sada čuvaju u povijesnim ili kaptolskim arhivima. Primjerice, Calergijev Katastarski plan so65

DALMATIA PRAEROMANICA

linskoga i splitskog područja iz 1675., što ga je upravo sa stajališta ubikacije nestalih građevina obradio L. Katić,107 uputio je na položaj određenoga broja ranosrednjovjekovnih crkava i postao polaznom osnovom za detaljnije proučavanje.108 U biskupskim i župskim arhivima dalmatinskih gradova čuvaju se i katastri, izrađeni za određene kategorije posjeda, koji su osnova za ubiciranje položaja mnogih predromaničkih i ranoromaničkih građevina. Zahvaljujući crtežu na katastarskom popisu kaptolskih zemalja u Splitu iz 1755. godine, na kojem je nacrtana crkvica sv. Benedikta, moglo se iskopavanjem lako ući u trag ranosrednjovjekovnoj crkvici koja je dala ime jednoj uvali na Marjanu.109 Pa i noviji katastarski planovi iz posljednjih dvaju stoljeća pružaju korisne podatke za položaj ranosrednjovjekovnih crkava. Katastarski plan Trogira iz 1830. bio je polazni podatak za iskopavanje kojim su pronađeni ostatci već spomenute predromaničke crkve.110 Slika 77: Detalj katastarskog plana Trogira iz 1830. na kojem je ucrtana šesterokonhna crkva sv. Marije, porušena u XIX. stoljeću

Podatci koje starija hrvatska historiografija ponegdje pruža o dalmatinskom ranosrednjovjekovnom graditeljstvu postaju danas također važna vrela. Tako se i u djelima novovjekovnih povjesničara od Luciusa111 i Andreisa112 do Farlatija113 mogu naći informacije relevantne za pojedine spomenike ranosrednjovjekovnoga razdoblja. 107 108 109 110 111 112 113

66

2. Sažetak historiografije graditeljstva dalmatinskoga ranog srednjovjekovlja Pisci iz doba romantizma Nakon što se u klasicizmu, s kraja XVIII. i početaka XIX. stoljeća, vrjednovala isključivo antička kulturna baština, s pojavom romantizma probudio se interes i za srednjovjekovne spomenike i umjetnine. Za povijest europskih naroda razdoblje romantizma posebno je važno jer je vezano uz oživljavanje nacionalne svijesti, potisnute univerzalnim racionalizmom prijašnjega klasicističkog razdoblja. Nacionalna povijest mnogih europskih zemalja počinje upravo ranim srednjim vijekom, pa je i sklonost k povijesti i umjetničkoj baštini toga razdoblja bila usko povezana s domoljubnim osjećajima građana, probuđenima u doba romantizma. Nasuprot racionalizmu klasicističkoga razdoblja prije Francuske građanske revolucije i u razdoblju njezina novoga poretka početkom XIX. stoljeća, obilježje romantizmu poslije restauracije monarhije u Francuskoj daje, među ostalim, i ponovno okretanje k religioznosti. Zato se i ta osobina novoga kulturnog pravca odrazila na proučavanje i zaštitu crkvenih građevina, koje su u ranijem razdoblju bile znatno zanemarene, a ponegdje i svjesno degradirane. Buđenje nacionalne svijesti u Hrvatskoj vezano je uz hrvatski narodni preporod sredinom XIX. stoljeća, koji je poznat i pod imenom ilirskog pokreta. U širokom programu toga pokreta, koji je težio integraciji nacionalnog prostora i teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske, demokratizaciji javnoga života te uspostavljanju cjelovitoga gospodarskog prostora u funkciji nacionalnog tržišta, bila je predviđena i kulturna homogenizacija koja je polazila od vrjednovanja nacionalne prošlosti. S time je u vezi bio pokrenut široki interes za nacionalnu povijest i njezinu duhovnu i materijalnu kulturu, prije svega onu iz razdoblja prve hrvatske države. Prva proučavanja starohrvatske arhitekture potječu baš iz toga razdoblja. Godine 1852. Dalmaciju obi-

L. Katić (1952.). P. Petrić (2001.), 73-109. T. Marasović / H. Gjurašin (2003.), 133-137; T. Marasović, M. Marasović-Alujević (2005.), 145 i d. T. Marasović (1963.), 101 i d. I. Lucius: De regno Dalmatiae et Croatiae, 1666. P. Andreis: Povijest grada Trogira, Split 1977. D. Farlati: Coleti (1751.-1819.).

istraživanje i historiografija

obavljao dužnost konzervatora spomenika i upravitelja dubrovačkog arhiva. Spomenike predromanike u Hrvatskoj prvi je proučavao, na razini tadašnje europske znanosti o povijesti umjetnosti, Austrijanac R. Eitelberger von Edelberg i objelodanio ih u svojoj knjizi o srednjovjekovnoj umjetnosti Dalmacije iz 1861. godine.116 Osim što je upozorio svjetsku znanstvenu i kulturnu javnost na vrijednost dalmatinske ranosrednjovjekovne umjetnosti, autor je u tom radu objavio i tlocrte, presjeke i druge ilustracije (uglavnom svoga suradnika W. Zimmermana). Pojedine predromaničke crkve u međuvremenu su porušene, pa Eitelbergerova knjiga sa svojim opisima i crtežima postaje glavnom osnovom u proučavanju nekih danas nestalih građevina i umjetnina. Nešto poslije (1882.) pojavila se knjiga britanskoga arheologa A. Evansa o starinama u Iliriku, u kojoj je objavljen ranoromanički reljef na dovratniku crkve sv. Stjepana u kninskom podgrađu s uklesanim likom Stefatona.117 Slika 79: Presjek i tlocrt crkve sv. Eufemije u Splitu izradio je Zimmerman, a objelodanio Eitelberger 1861.

Slika 78: M. Sabljar: tlocrt i presjek crkve sv. Nikole u Povljani na Pagu

lazi zagrebački muzealac, inženjer Mijat Sabljar, i bilježi podatke o građevinama i umjetninama starohrvatskoga razdoblja, koje nije objelodanio, ali je o tomu ostavio dragocjene podatke, koji se danas čuvaju u arhivama Uprave za zaštitu prirodne i kulturne baštine, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Arheološkog muzeja i Povijesnog arhiva u Zagrebu114. Nekoliko godina poslije (1854., 1856.), Dalmaciju obilazi i povjesničar Ivan Kukuljević, koji objavljuje opise pojedinih predromaničkih građevina, danas posebno dragocjene za umjetnička djela koja više nisu očuvana.115 U Dubrovniku je pojedine građevine ranosrednjovjekovnoga razdoblja proučavao u drugoj polovici XIX. stoljeća Kotoranin Josip Đelčić (Gelcich), dok je 114

115 116 117

V. Jagić: Mijo Sabljar, Nekrolog, Pozor, 23. XII. 1965.; D. Hirc: Spomen-listak Mijatu Sabljaru, Vienac, 1896., 51; Isti: Biografske bilješke, Prosvjeta 1900., 12; I. Mirnik: Mijat Sabljar u Solinu i Vranjicu god. 1854.; VAHD, 1981.; Muzeologija 1990., 28 (svezak posvećen Mijatu Sabljaru); I. Petricioli (1990.), 11. I. Kukuljević (1855.), (1873.). R. Eitelberger von Edelberg (1861.). A. Evans (1882.).

67

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 80: Tlocrt i presjek crkve Sv. Trojice u Splitu (prema Jacksonu)

Više pažnje kulturnoj baštini istočnoga Jadrana posvetio je drugi Englez, Thomas G. Jackson, koji je 1887. objelodanio s vlastitim nacrtima i crtežima pojedine građevine i umjetnine, uključujući i neke iz ranoga srednjeg vijeka kojih nema u Eitelbergerovoj knjizi.118 Njegovi zaključci i dokumentacija različitih su dometa i kreću se od pronicavih zapažanja (npr. u slučaju splitske crkve Sv. Trojice) do proizvoljnih tumačenja (npr. u tlocrtu “sedmerobrodne” katedrale sv. Marije u Osoru). Slika 81: Vanjština i tlocrt crkve sv. Ursule u Zadru, (prema Bianchiju)

Slika 82: Smirichev crtež crkve sv. Vida u Zadru

U međuvremenu su se razvila istraživanja ranosrednjovjekovne umjetničke baštine i u pojedinim dalmatinskim središtima, najviše u Zadru, Kninu i Splitu. Zadarsku predromaniku istraživali su i djelomično objelodanili radove o njoj konzervatori Bianchi i Smirich. Prvi je bio povjesničar, koji je među ostalim nadzirao (i objavio rezultate) istraživanje ranosrednjovjekovne crkve Stomorice119 i drugih ranosrednjovjekovnih građevina;120 drugi je bio slikar, čiji radovi isto tako uključuju poneku nestalu građevinu poput crkve sv. Vida u Zadru pa su s tog stajališta danas također dragocjena svjedočanstva.121 Pri kraju razdoblja romantizma i narodnoga preporoda Knin je bio važno središte istraživanja ranoga srednjovjekovlja Dalmatinske zagore. Ondje je franjevac Lujo Marun bio okupio oko sebe skupinu ljubitelja starohrvatske baštine, a potaknut 1871. godine nalazom Branimirova natpisa u Muću, započeo s arheološkim istraživanjima najvažnijih mjesta ve118 119 120 121

68

T. G. Jackson (1887.). C. F. Bianchi (1883.b). C. F. Bianchi (1883.a). G. Smirich (1894.).

istraživanje i historiografija

Slika 83: Alačevićev tlocrt crkve sv. Spasa u Cetini, 1881.

Slika 84: Marunov tlocrt Sv. Spasa u Cetini, 1895.

ranosrednjovjekovno razdoblje hrvatske povijesti, umjetnosti i graditeljstva. Marun i Radić zaslužni su za prve pojedinačne studije starohrvatskih crkava Dalmatinske zagore, a Radić posebno i za mnoge arhitektonske snimke građevina dalmatinske predromanike. On se također bio upustio i u teorijsko definiranje hrvatske predromanike u cjelini, u kojoj je prepoznao “hrvatsko-bizantinski slog”.125 Ograničenost jedino na dostupne ranosrednjovjekovne spomenike u Dalmaciji, baš kao i skromno poznavanje komparativne građe iz drugih europskih područja, nisu Radiću tada omogućili da dublje zađe u problem geneze hrvatske predromanike, pa se na izmaku povijesno-umjetničkoga romantizma poveo za onodobnim istaknutim talijanskim medievistom E. Cattaneom, koji je umjetnost toga razdoblja na Apeninskom poluotoku definirao kao “italo-bizantski” slog. Radićev “hrvatsko-bizantski slog” bio bi dakle hrvatska nacionalna varijanta europske predromanike, kojoj je tada i u europskim razmjerima bio kod pojedinih autora prenaglašen bizantski udio.

zanih uz vladare hrvatske narodne dinastije122. Rezultate je isprva objavljivao u zagrebačkom Vjesniku hrvatskog arheološkog društva, a osnovao je i Odbor za istraživanje hrvatskih starina u kninskoj okolici. Njegov nedavno objelodanjeni Dnevnik svjedoči o brojnosti arheoloških lokaliteta što ih je taj marljivi i zaslužni franjevac bio zahvatio svojim istraživačkim programom.123 Mnoštvo važnih nalaza ohrabrilo je Maruna koji je, proširivši djelovanje, godine 1887. osnovao Kninsko starinarsko društvo. Ono će uz potporu istaknutih arheologa i povjesničara iz Zagreba, osobito Šime Ljubića i Franje Račkoga, prerasti u Hrvatsko starinarsko družtvo, koje će 1893. godine osnovati i Prvi muzej hrvatskih spomenika u Kninu. Šire kninsko područje istraživao je i S. Zlatović,124 a radu društva i Muzeja u Kninu znatno će pridonijeti stručni učitelj (sa studijem arhitekture) Frano Radić, koji će postati glavnim urednikom specijaliziranog časopisa Starohrvatska prosvjeta. Taj će časopis od svoga prvog sveska iz 1895. izlaziti (s prekidima i u serijama) sve do danas, i tematski se usredotočiti upravo na 122 123 124 125 126

Slika 85: Radićev nacrt crkve sv. Petra u Priku u Omišu

U dugoj tradiciji istraživanja umjetničke baštine u Splitu, ranosrednjovjekovnom se razdoblju posvećuje pozornost od kraja osmog desetljeća XIX. stoljeća, kad ono pobuđuje interes najpoznatijega domaćega arheologa svoga doba, don Frane Bulića, koji je 1888. objelodanio studiju o kninskim i drugim spomenicima iz doba prve hrvatske države.126

D. Jelovina (1988.). L. Marun (1998.) u redakciji Maje Petrinec. Usp. M. Zekan (2007.) S. Zlatović (1883.), (1888.). F. Radić (1900.). F. Bulić (1888.).

69

DALMATIA PRAEROMANICA

Uz Bulića, starohrvatskim su se spomenicima bavili i arheolozi Alačević i Jelić, istražujući predromaniku ne samo u Splitu nego i na drugim važnim ranosrednjovjekovnim položajima poput Cetine, Nina127 ili Biograda128, najviše na stranicama već prije afirmiranoga splitskoga arheološkog časopisa Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (prije: Bolletino di archeologia e storia dalmata). Značajan poticaj istraživanju starohrvatskoga razdoblja dalmatinske kulturne baštine splitskoga područja dao je na tom području važan arheološki nalaz natpisa kneza Trpimira u solinskim Rižinicama 1891. godine. Radi sustavnijega pristupa proučavanju starohrvatskoga doba, pokrenut je 1984. rad Društva za istraživanje domaće povijesti “Bihać”, upravo u godini održavanja (u Splitu i Solinu) prvog kongresa kršćanske arheologije, a nakon što je F. Bulić istupio iz Kninskog starinarskog društva.129 Svojim istraživanjima Bulić je zahvatio široki raspon starohrvatske arheologije, od interpretacije pleterne skulpture130 do istraživanja nekih ključnih građevina kao što je crkva na Otoku u Solinu, gdje je znanstvenom akribijom istaknutoga epigrafičara rekonstruirao epitaf kraljice Jelene.131

Slika 86: Bulićeva rekonstrukcija epitafa na sarkofagu kraljice Jelene

Dalmatinskim graditeljskim naslijeđem, uključujući i razdoblje predromanike, bavili su se krajem XIX. stoljeća i istaknuti arhitekti. Oni su kao konzervatori djelovali u organizaciji austrijske Centralne komisi127 128 129 130 131 132 133 134

70

Slika 87: Hauserov presjek crkve sv. Lovre u Zadru

je za spomenike, poput A. Hausera, koji je kao vješt snimatelj sa znatnom istraživačkom akribijom proučavao i snimio crkvu sv. Lovre u Zadru132 i mnoge druge ranosrednjovjekovne građevine. Pri kraju stoljeća vidno se razvila i hrvatska historiografija, koja je djelima T. Smičiklasa133 i V. Klaića134 posebnu pozornost posvetila upravo ranome srednjem vijeku.

Kritička historiografija umjetnosti početkom XX. stoljeća S početkom XX. stoljeća novi znanstveni pristup, vezan uz pozitivističku filozofiju, zamijenio je romantizam u svim vidovima kulturnoga djelokruga, pa i u znanosti o umjetnosti. Utjecaj “bečke škole” A. Riegla i M. Dvoraka odrazio se tada ne samo na teoriju i praksu zaštite spomenika nego i na novo vrjednovanje i metodološki pristup samoj povijesti umjetnosti. S time je bilo usko povezano i vrjednovanje predromaničke i ranoromaničke umjetnosti u cijeloj Europi, koje je rezultiralo i novim spoznajama, pa se u tom istom smislu znatno više pozornosti i kritičnosti posvećivalo i graditeljstvu starohrvatskoga doba u Dalmaciji. Rani srednji vijek u Hrvatskoj postao je tada sve više predmetom interesa talijanske historiografije

L. Jelić (1912.). F. Buškariol – L. Jelić (1990.), 351 i d. L. Katić: Razvitak hrvatske arheologije u Dalmaciji, Obzor – spomen knjiga 1860-1935, Zagreb 1936.; V. Sokol (1997.), 253 i d. F. Bulić (1888.). L. Katić, o. c. (bilj. 129). A. Hauser (1894.). T. Smičiklas: Poviest hrvatska, I, Zagreb 1882. Usp. M. Kostrenčić, Tadija Smičiklas, Zagreb 1962.; B. Kuntić-Makvić (1996.), 13-17. V. Klaić: Poviest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Zagreb 1899.-1911.; usp. P. Karlić: Život i djelovanje Vjekoslava Klaića, Zagreb 1928.

istraživanje i historiografija

umjetnosti, i to ne samo onoga njezina dijela koji je ranosrednjovjekovnu baštinu Dalmacije jednostavno inkorporirao u talijansku umjetnost (A. Venturi, A. Dudan) nego i drugih autora, koji su s manje političke pristranosti pristupali tom problemu, te njemačkih istraživača, posebno onih koji su se bavili pojavom pleternoga kiparstva. Među istraživače koji su u svojim studijama s kraja XIX. i početka XX. stoljeća djelomično zahvatili i starohrvatsku Dalmaciju, valja ubrojiti i Ć. Truhelku,135 također i zbog priloga koji je dao istraživanju ranoga kršćanstva i srednjovjekovlja u Bosni i Hercegovini,136 te G. Manojlovića zbog njegova priloga povijesti IX. stoljeća na jadranskom prostoru.137 U prvoj polovici XX. stoljeća crkvena arhitektura i pleterna plastika ranosrednjovjekovne Dalmacije ušle su, premda još uvijek skromno, u opću literaturu o povijesti umjetnosti. Pojedini ranosrednjovjekovni reljefi u Dalmaciji uklopili su se u Stückelbergovu tezu o langobardskom porijeklu pletera,138 a tim se problemom poslije sustavno bavio i E. Schafran.139 Porijeklo starohrvatske predromaničke arhitekture pojedini su autori vezivali uz djelovanje lombardskih graditelja (Rivoira140), ili pak objašnjavali ravenatskim utjecajem (U. Monneret de Villard141), dok su je drugi na različite načine svrstavali u prostorni i vremenski trokut između starokršćanske tradicije, Bizanta i romanike (Toesca,142 Gerber,143 Frey144). Znatno veću pozornost ranosrednjovjekovnom razdoblju u Hrvatskoj posvetio je ugledni bečki povjesničar umjetnosti J. Strzygowski, proučavajući predromaniku u Dalmaciji u sklopu svojih opsežnih studija o staroslavenskoj umjetnosti,145 te posebno u knjizi o starohrvatskoj umjetnosti.146 Otklanjajući tezu o pretežitom utjecaju antičke tradicije na nastanak starohrvatskoga graditeljstva, on je uzore za hrvatsku predromaniku tražio čak i u nordijskoj tra135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146

Slika 88: Jelićeva skica iskopina katedralnog sklopa u Ninu

diciji drvene građe, a u skladu sa svojom orijentalističkom tezom, upozoravao je i na utjecaje Armenije i Irana. U objašnjenju geneze starohrvatskoga pletera pobijao je uvriježeno shvaćanje o langobardskom utjecaju i tu pojavu objašnjavao tradicijom barbarskoga drvorezbarstva. U ozračju novih kritičkih pogleda na razvitak umjetnosti, domaća je historiografija u prvoj polovici XX. stoljeća sustavnije zahvatila i predromaničko doba. U dugom znanstvenom djelovanju splitskoga arheologa Frane Bulića, koji je bio istraživački aktivan i u prvim trima desetljećima XX. stoljeća, i u tom

V. Kopač: Dr. Ć. Truhelka, 2. II. 1865. – 18. IX. 1942., Viesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 1, Zagreb 1979., 36-39. Ć. Truhelka (1931.). G. Manojlović (1902.). E. Stückelberg (1909.). E. Schafran (1941.). G. T. Rivoira (1907.). U. Monneret de Villard (1910.). A. Toesca (1927.). W. Gerber (1912.). D. Frey (1911.a). J. Strzygowsk (1929.). J. Strzygowski (1926.), (1927.).

71

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 89: Presvođene starohrvatske crkve “slobodnih oblika” (prema Karamanu)

je razdoblju uz proučavanje antike pozornost bila usmjerena na rano srednjovjekovlje kroz pojedinačna istraživanja starohrvatskih lokaliteta (crkve na Otoku i u Gradini u Solinu, Sv. Martin u Splitu147) ili kroz šire povijesno-arheološke studije,148 koje je objavljivao i u suradnji s Lj. Karamanom149 ili s L. Katićem.150 U tom je razdoblju vrlo djelatan bio i L. Jelić sa svojom smjelom povijesnom i povijesno-umjetničkom tezom o Hrvatima kao alanskom plemenu, srodnome Perzijancima, koje je navodno iz pradomovine donijelo konstrukciju ovoidne kupole,151 a poduzimao je i istraživanja nekih temeljnih lokaliteta starohrvatskoga graditeljstva (Nin, Biograd). Njegova istraživanja katedralnoga sklopa u Ninu dovela su do zaključka o četveroapsidnoj krstioni147 148 149 150 151 152 153

72

F. Bulić (1901.b), (1916.), (1925. b). F. Bulić (1930.). F. Bulić – Lj. Karaman (1927.). F. Bulić – L. Katić (1928.). L. Jelić (1911.). M. Vasić (1922.). F. Šišić (1925.), (1962.).

ci, što su poslije preuzeli i drugi autori, ali novija je revizija proučavanja toga problema dala drukčije rezultate. Početkom trećega desetljeća ranosrednjovjekovnu je arhitekturu i skulpturu u Dalmaciji nastojao sustavno prezentirati beogradski arheolog M. Vasić,152 koji je svoja proučavanja mnogo više osnivao na dostupnoj mu literaturi nego na vlastitim istraživanjima. Iako mu je sistematizacija arhitektonske građe u mnogočemu formalistička, njegov je rad ipak prvi pokušaj izrade arhitektonske tipologije predromaničke i romaničke crkvene umjetnosti u Dalmaciji. Kritička obrada hrvatske povijesti ranosrednjovjekovnoga razdoblja, najviše kroz studije F. Šišića153

istraživanje i historiografija

i M. Barade,154 te kroz paleografske studije Viktora Novaka, pružila je nužan povijesni okvir za temeljitije proučavanje dalmatinske predromanike.155 Istaknuti hrvatski medievist, sljedbenik bečke povijesno-umjetničke i konzervatorske škole, Ljubo Karaman, najveći je dio svojih objavljenih radova posvetio ranosrednjovjekovnom razdoblju hrvatske umjetnosti te u njima dao i neka temeljna tumačenja porijekla i značajaka starohrvatske arhitekture i skulpture te njihova položaja u onodobnoj Europi. Odbacujući tumačenja o presudno vanjskom porijeklu dalmatinske predromanike, Karaman je u njoj prepoznao izvorno stvaralaštvo, vezano uz dalmatinsko krševito tlo, koje će utjecati na stvaranje tzv. ”slobodnih oblika” malih starohrvatskih crkava, uvjetovanih određenom odvojenošću perifernog područja od velikih umjetničkih središta toga doba na Istoku i na Zapadu.156 Nasuprot tomu, monumentalne ranosrednjovjekovne građevine, poput rotunde Sv. Donata u Zadru ili trobrodnih bazilika, izravno pokazuju, po Karamanu, vanjske utjecaje karolinške, odnosno benediktinske arhitekture. U početcima starohrvatskoga pleternog kiparstva prepoznao je sjevernotalijanski (ali ne langobardski) utjecaj, koji na hrvatsko tlo bijaše došao s misionarima u doba pokrštavanja. Razvitak pojedinih oblasti u Hrvatskoj odredio je pojmovima provincijske, granične ili periferne sredine.157 Talijanski povjesničari umjetnosti C. Cechelli158 i S. Bettini159 u okviru širega medievističkog djelokruga proučavali su dalmatinsku umjetničku baštinu ranoga srednjeg vijeka. Cechellijev katalog bio je najcjelovitiji stručni popis umjetnosti u Zadru, koji je obuhvatio i ranosrednjovjekovne spomenike.160

Početci arhitektonske historiografije u prvoj polovici XX. stoljeća U prvoj polovici XX. stoljeća historiografija arhitekture kao posebna znanstveno-istraživačka disciplina odvojila se s jedne strane od povijesti umjetnosti, a s druge od građevnoga inženjerstva posebnošću znanstvene i tehničke metodologije. Tome su posebno pridonijeli talijanski povjesničari graditeljstva C. Boito i G. Giovannoni, čijom se zaslugom na tehničkim fakultetima osnivaju katedre za povijest graditeljstva, gdje se pridavala posebna pozornost arhitektonskim snimcima kao temelju tehničke dokumentacije u postupku istraživanja graditeljskoga naslijeđa. Slika 90: Ivekovićev snimak krstionice u Zadru

Slika 91: Dyggveove arhitektonske snimke crkve sv. Luke na Lastovu

Rani srednji vijek na južnodalmatinskom području proučavao je i N. Bjelovučić te objavio nekoliko povijesnih i arheoloških studija što se odnose na prostor od Pelješca do Dubrovnika.161 Njegov je rad nastavio u drugoj polovici XX. stoljeća A. Dračevac.162

154 155 156 157 158 159 160 161 162

M. Barada (1928.), (1949.), (1962.). V. Novak (1952.), (1959.). Lj. Karaman (1930.). Lj. Karaman (1963.b). C. Cechelli (1935.). S. Bettini (1942.). C. Cechelli (1932.). N. Bjelovučić (1929.). A. Dračevac (1971.).

73

DALMATIA PRAEROMANICA

S tog je polazišta na zagrebačkom Tehničkom fakultetu razvijao studij povijesti arhitekture Ć. M. Iveković. Istraživanjima pojedinačnih građevina i cjelina,163 isto kao i povijesno-arhitektonskim sintezama,164 on je unio tehničko-konstrukcijsku sastavnicu i u proučavanje dalmatinske predromanike (primjerice, pri tumačenju kupolnih konstrukcija), koja je nedostajala dotadašnjim isključivo povijesno-umjetničkim motrištima. Među domaćim stručnjacima bio je jedan od prvih pobornika teze o presudnom antičkom utjecaju na ranosrednjovjekovno graditeljstvo, pripisujući pri tome veliku ulogu Dioklecijanovoj palači u Splitu. Pridajući posebnu važnost fotografiji kao dokumentu u obradi graditeljskoga naslijeđa, on je objavio dotad najpotpuniju fotografsku dokumentaciju dalmatinske arhitekture, u kojoj su obuhvaćene i mnoge građevine predromaničkoga i ranoromaničkog sloga.165 Za primjenu točnoga arhitektonskog snimka u proučavanju graditeljske baštine u Dalmaciji, uključujući i ranosrednjovjekovno razdoblje, posebno se zalagao danski arhitekt Ejnar Dyggve, koji je od svoga prvog dodira s arheološkim područjem stare Salone (1922.) do kraja života (1961.) proučio veliki broj dalmatinskih povijesnih građevina i cjelina, među kojima su mnoge i iz ranosrednjovjekovnoga razdoblja.166 Kako je najviše bio zaokupljen Solinom, to je razumljivo da je najveći doprinos dao istraživanju pojedinačnih građevina starohrvatskoga doba na tom području (otkriće Zvonimirove krunidbene bazilike, revizija iskopina na Otoku, Rižinice, Crkvine), koristeći se okolnošću da je bio imenovan arhitektom splitskog Arheološkog muzeja i društva Bihać. Njegova istraživanja drugih predromaničkih građevina u Dalmaciji (Sv. Petar u Omišu,167 Sv. Luka na Lastovu168) pokazala su važnost tehničko-arhitektonske sastavnice u povijesno-arhitektonskim istraživanjima. U okolnostima polarizacije različitih pogleda o porijeklu dalmatinske predromanike, Dyggve je iznio svoju tezu o lokalnoj kasnoantičkoj baštini kao osnovnom čimbeniku u toj 163 164 165 166 167 168 169 170

74

Slika 92: E. Dyggve: Komparativni tlocrti starokršćanskih i starohrvatskih crkava

genezi. Proučivši detaljno starokršćanski Anastazijev mauzolej na Marusincu u Solinu, on je upravo toj građevini pripisao ulogu paradigme u nastanku cijele jedne tipske skupine ranosrednjovjekovnoga crkvenog graditeljstva u Dalmaciji169, da bi u daljem razvitku te iste teze ustvrdio kako najveći broj predromaničkih arhitektonskih tipova vuče porijeklo iz starokršćanskih građevina, a to je pokazao i komparativnim tlocrtima kasnoantičkih i starohrvatskih crkava. U takva razmišljanja uklapa se i Dyggveova definicija “adriobizantinizma” kao specifične varijante bizantske umjetnosti na Jadranu.170

Ć. M. Iveković (1937.). Ć. M. Iveković (1910.a), (1922.). Ć. M. Iveković (1928.). Usp. P. Vežić, Ćiril Metod Iveković, Zadarska revija, Zadar 1985./1, 91-93. T. Marasović: Predgovor knjizi E. Dyggve: Povijest salonitanskog kršćanstva, Split 1996., 7-16. E. Dyggve (1934.b). E. Dyggve (1949.). E. Dyggve (1939.a). E. Dyggve (1933.b).

istraživanje i historiografija

Razvoj istraživanja sredinom i u drugoj polovici XX. stoljeća Od 1945. godine, po završetku Drugoga svjetskog rata, pojačava se istraživanje ranosrednjovjekovnoga razdoblja hrvatske umjetnosti. Iako je samo manji dio sveukupnoga svojega istraživačkog rada posvetio predromaničkim građevinama, Cvito Fisković na tom je području dao znatan doprinos arhivskim istraživanjima, isto kao i proučavanjem pojedinih crkava starohrvatskoga doba i fresaka ranoga srednjeg vijeka.171 Stipe Gunjača pak cijeli je svoj radni vijek posvetio uglavnom arheologiji starohrvatskoga doba. Proučavanje starohrvatske Dalmacije najviše je zadužio topografskim ubiciranjem i otkrićima velikog broja predromaničkih crkava na području Dalmatinske zagore, nalazima ili novom interpretacijom ranosrednjovjekovnih kiparskih djela te novim tumačenjem povijesnih vrela važnih za starohrvatsko razdoblje, isto kao i pojedinih događaja iz razdoblja prve hrvatske države.172 Pojedine njegove povijesne pretpostavke, međutim, izazvale su kritičke rasprave u dijelu hrvatske historiografije.173 Kao dugogodišnji ravnatelj Muzeja hrvatskih starina (poslije Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika), Gunjača je zaslužan i za spašavanje muzejske građe u teškim okolnostima Drugoga svjetskog rata premještanjem muzejskih eksponata u Split, za dugogodišnje uređivanje Starohrvatske prosvjete, za izgradnju nove zgrade MHAS-a u Splitu i za sustavni program i realizaciju istraživanja ranosrednjovjekovnih položaja osobito na području Dalmatinske zagore.

Slika 93: Izvorni izgled crkve sv. Spasa u Cetini, maketa prema zamisli S. Gunjače

Z. Vinski je predromanici u Hrvatskoj (uključujući i Dalmaciju) pridonio svojim studijama razdoblja seobe naroda,174 a M. Suić, premda najviše zaokupljen klasičnom antikom, u svojem arheološkom doprinosu urbanološkim istraživanjima zašao je i u važan problem ranosrednjovjekovne parcelacije izvangradskih prostora.175 Gunjačin suradnik J. Posedel pridonio je istraživanju ranosrednjovjekovne baštine Elafitskih otoka.176 171 172 173 174 175 176

C. Fisković (1948.), (1949.), (1957.), (1958.), (1965.), (1983.). D. Jelovina: Stjepan Gunjača, SHP, III/14, 1984., 9-13. S. Gunjača (1973.-1978.). Z. Vinski (1971.). M. Suić (1976.), (2003.), 379-395. J. Posedel (1952.).

Slika 94: Rekonstrukcija tranzene iz Biskupije prema zamisli S. Gunjače

75

DALMATIA PRAEROMANICA

Golem doprinos istraživanju sjevernojadranskoga područja dao je i povjesničar umjetnosti Branko Fučić, koji je u svojem širokom istraživačkom rasponu, od antike do novoga vijeka i od arhitekture do fresaka, dao i neke temeljne priloge proučavanju predromanike i rane romanike na kvarnerskim otocima, uključujući glagoljske natpise na tom prostoru, a posebno Bašćansku ploču.181

Slika 95: Grafička rekonstrukcija oltarne ograde s Bašćanskom pločom (B. Fučić)

Milan Prelog istraživao je pretežito kulturnu baštinu Istre, ali je u proučavanju ranosrednjovjekovne Dalmacije dao važan prilog određivanju predromanike i njezina položaja između antike i romanike. On je naime, naslanjajući se na Dyggveovu tezu o utjecaju antičkoga graditeljstva na predromaniku, protumačio ranosrednjovjekovnu umjetnost u Hrvatskoj kao “pasivnu negaciju” antike, to jest kao pripremu za “aktivnu negaciju”, što će nastupiti s romanikom.177 Pleterna plastika i slikarstvo primijenjeno u arhitekturi najviše su zaokupljali M. Šepera.178 Reljefi, poglavito lik vladara na ploči u splitskoj Krstionici, privukli su pažnju Ž. Jiroušeka,179 a manjim segmentom svoga znanstvenog interesa bavio se ranosrednjovjekovnom skulpturom i K. Prijatelj.180 177 178 179 180 181 182 183 184 185 186 187 188 189 190 191 192 193 194 195

76

Arheolog B. Marušić, zaslužni istraživač ranoga srednjovjekovlja Istre, zahvatio je u svojem proučavanju i kvarnersko područje, dajući svoj obol istraživanjem predromaničke skulpture,182 a B. Gabričević, pretežito zaokupljen grčko-rimskom antikom i proučavanjem antičkih kultova, istraživanjem kasnoantičkih lokaliteta u Dalmatinskoj zagori djelomično je zahvatio i prve ranosrednjovjekovne spomenike cetinskoga područja.183 Historiografija umjetnosti slijedila je rezultate povijesnih istraživanja koja su za razdoblje ranoga srednjeg vijeka objavljivali Šišićevi nasljednici, u prvom redu M. Barada,184 S. Antoljak,185 L. Margetić,186 Nada Klaić,187 V. Omašić188 i T. Raukar,189 te povjesničari mlađe generacije I. Goldstein,190 N. Budak,191 Mirjana Matijević-Sokol192 i M. Ančić.193 Sustavnim istraživanjem benediktinskoga reda u Hrvatskoj Ivan je Ostojić dao vrijednu osnovu za proučavanje ranosrednjovjekovnoga graditeljstva i uloge što ju je taj red imao u razvitku kulture i umjetnosti.194 U proučavanju teritorija ranosrednjovjekovne hrvatske države i topografskih definicija starohrvatskih županija temeljna je istraživanja poduzeo F. Smiljanić.195

M. Prelog (1954.), (1994.). M. Šeper (1952.). Ž. Jiroušek (1964.), 151; Jiroušekovi rezultati istraživanja splitske krstionice ostali su uglavnom neobjavljeni. K. Prijatelj (1954.). B. Fučić (1954.), (1957.b). B. Marušić (1956.). B. Gabričević (1956.a), (1958.). M. Barada (1940.), (1949.). S. Antoljak (1992.), (1994.). L. Margetić (1977.), (1990.), (1993.), (1997.). N. Klaić (1975.) i druge historiografske studije navedene u literaturi. V. Omašić (1978.). T. Raukar (1997.). I. Goldstein (1983.). N. Budak (1992.), (1994.). M. Matijević-Sokol (1997.), (2004.). M. Ančić (2001.). I. Ostojić (1964.). F. Smiljanić (1990.).

istraživanje i historiografija

Za istraživanje ranosrednjovjekovnoga graditeljskog naslijeđa Dalmacije vrlo su korisne i studije istaknutih hrvatskih lingvista, R. Katičića, sa stajališta interpretacije najstarijih zapisa,196 i P. Šimunovića, po doprinosu toponimiji,197 isto kao i diplomatičke studije J. Stipišića i M. Kurelca. Istraživanju povijesti Dalmacije toga razdoblja dali su svoje priloge i Slovenci Lj. Hauptmann198 i B. Grafenauer199 te Srbin J. Ferluga.200 Metodologiju istraživanja graditeljskoga naslijeđa s tehničkog aspekta znatno će razviti od sredine pa sve do kraja XX. stoljeća arhitekt Jerko Marasović,201 a njegov rad naći će znatnu primjenu i u proučavanju predromaničke arhitekture. Zajedno s T. Marasovićem i Mirjanom Marasović pokrenuo je analitičko istraživanje predromaničkih crkava u Splitu, koje sadrži potpunu grafičku dokumentaciju, zasnovanu na točnim snimkama današnjega stanja i odgovarajućim nacrtima pretpostavljenoga izvor-

nog izgleda, te grafičkim prikazom različitih faza razvitka.202 U proučavanju graditeljskoga naslijeđa uveo je u hrvatsku historiografiju arhitekture grafički prikazane analize konstrukcije, te prezentaciju tlocrta sa slojnicama. Istraživanje starohrvatske baštine s arhitektonskoga stajališta istodobno se razvijalo i na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je A. Mohorovičić uz proučavanje urbanističkih cjelina i pojedinačnih građevina kvarnersko-istarskog područja203 posebnu pažnju posvetio slavenskoj komponenti u genezi hrvatske predromanike,204 a S. Sekulić-Gvozdanović poduzela arhitektonsko snimanje ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji i Istri.205 Njihov nasljednik na katedri povijesti arhitekture, V. Bedenko, nastavio je s tradicijom obrade pojedinačnih građevina i urbanističkih cjelina osobito na području Istre. Proučavajući srednjovjekovni urbanizam, B. Milić se dotakao i problema ranosrednjovjekovnoga grada na području Dalmacije.206 Slika 96: J. Marasović: istraživanje crkve Sv. Trojice u Splitu: a. faze razvitka, b. slojnice svodova

196 197 198 199 200 201 202 203 204 205 206

R. Katičić (1988.), (1992.a,b), (1993.), (1998.). P. Šimunović (1986.), (1996.). Lj. Hauptmann (1924.). B. Grafenauer (1952.). J. Ferluga (1957.). J. Marasović (2007.). J. Marasović, T. Marasović, M. Marasović: (1971.). Isti: (1996.). A. Mohorovičić ( 1957.). A. Mohorovičić (1978.). S. Sekulić-Gvozdanović (1978.). B. Milić (1995.), 53 i d.

77

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 97: Rekonstrukcija pluteja iz crkve sv. Lovre (prema zamisli I. Petriciolija)

Slika 98: Izvorni izgled crkve sv. Jurja u Rovanjskoj (prema I. Petricioliju)

Pojedine građevine dalmatinske predromanike zahvatili su svojim istraživanjima arhitekti i povjesničari umjetnosti izvan Hrvatske, poput Đ. Boškovića,207 I. Zdravkovića,208 G. Subotića,209 V. Koraća,210 V. Đurića,211 S. Vučenovića,212 Milke Čanak-Medić,213 Ivanke Nikolajević214 i Jovanke Maksimović215 iz Srbije, te R. Kutzli obradom dalmatinske pleterne građe u sklopu svojega proučavanja “langobardskih” reljefa.216

generacije arheologa i povjesničara, od Irme Čremošnik221 do Đ. Baslera, koji je tu građu zahvatio u svojem proučavanju kasnoantičkoga starokršćanskog razdoblja,222 N. Miletić223 i D. Jovanovića,224 koji su proučavali razdoblje seobe naroda, odnosno ranoga srednjeg vijeka. Kiparstvo na liturgijskom namještaju bosanskohercegovačkih crkava privuklo je pozornost A. Grabara zbog svoje usporedivosti s najistaknutijim ostvarenjima Europe merovinškog doba.225 Taj pogled na arheološku građu bosanskohercegovačkih lokaliteta produbio je i novim recentnim argumentima učvrstio A. Milošević.226

Ranosrednjovjekovno graditeljstvo na obalnom dijelu Crne Gore istraživali su osim već spomenutih arhitekata iz Srbije još i Crnogorci P. Mijović,217 M. Milošević, B. Martinović218 i Ilija Pušić,219 a posljednjih desetljeća vrlo zapaženo i Zorica Čubrović.220 Razdoblje ranoga srednjeg vijeka u Bosni i Hercegovini u drugoj su polovici XX. stoljeća proučavale 207 208 209 210 211 212

213 214 215 216 217 218 219 220 221 222 223 224 225 226

78

Hrvatski povjesničari umjetnosti i arheolozi koji su tijekom cijele druge polovice XX. stoljeća najveći dio svojih istraživanja posvetili starohrvatskom

Đ. Bošković (1962.), (1980.). I. Zdravković (1960.). G. Subotić (1963.). V. Korać (1953.), (1958.), (1963.). V. Đurić (1986.). S. Vučenović kao voditelj arhitektonskog istraživanja ranosrednjovjekovnog sloja u Trogiru i u Kotoru. I. Petricioli / S. Vučenović (1970.). M. Čanak-Medić (1986.-1989.). I. Nikolajević (1962.), (1964.), (1969.), (1970.). J. Maksimović (1951.), (1953.). R. Kutzli (1974.). P. Mijović (1970.), (1976.). B. Martinović (1966.), (1990.), (1998.). I. Pušić (1969.), (1971.), (1978.). Z. Čubrović (1983.-1984.), (1994.). I. Čremošnik (1953.). Đ. Basler (1972.), (1973.), (1984.), (1986.), (1988.), (1993.). N. Miletić (1966.). D. Jovanović (1986.). A. Grabar (1972.), (1974.). A. Milošević (2003.a), (2003.b), (2004.b).

istraživanje i historiografija

razdoblju, pridonijeli su u znatnoj mjeri analitičkom proučavanju dalmatinske predromanike, a raznovrsnim sintezama napravili su važne korake i u određenju njezine geneze, kronologije i tipologije. U tom je smislu nemjerljiv doprinos Ive Petriciolija, koji je istražio i monografski obradio veliki broj predromaničkih crkava i skulptura, najviše u Zadru i njegovoj okolici, i time znatno pridonio stvaranju korpusa predromaničkoga graditeljstva i kiparstva u Hrvatskoj.227 Napisao je temeljne rasprave o ranosrednjovjekovnoj skulpturi, obradivši prve početke ranoromaničkih plitkih reljefa i pri tome prvi

odredio stilske skupine u ranosrednjovjekovnom kiparstvu.228 Analizom skulpture sa starohrvatskih lokaliteta, vezanih imenima hrvatskih vladara, Petricioli je iznio važnu kronološku okosnicu za crkve starohrvatskoga razdoblja,229 a objavio je i sinteze o predromaničkoj i ranoromaničkoj umjetnosti.230 Domančićev doprinos proučavanju ranosrednjovjekovnoga graditeljstva najviše je došao do izražaja u njegovoj obradi bračkih crkvica.231 U širokom rasponu pretežito arhivskog istraživanja spomenika Dalmacije, Nevenka Bezić-Božanić manjim je segmentom zahvatila i razdoblje ranoga srednjeg vijeka,232

Slika 99: Rasprostranjenost tipova predromaničke crkvene arhitekture u Dalmaciji (prema T. Marasoviću)

227 228 229 230

231 232

I. Petricioli (1952.b), (1954.b), (1955.a), (1955.b), (1960.b), (1961.b), (1963.a), (1968.), (1988.). I. Petricioli (1960.a). I. Petricioli (1980.a), (1994.). Petricioli (1986.), (1990. a), (1996). P. Vežić: Uz 70. rođendan akademika Ive Petriciolija i njegov dugogodišnji rad na polju arheologije, Diadora, sv. 16-17, Zadar 1995., 417-423. D. Domančić (1966.), (1984.). N. Bezić-Božanić (1960.), (1962.), (1971.).

79

DALMATIA PRAEROMANICA

u okviru kojeg je pojedine crkve analizirala i Ilka Bezić.233 T. Marasović, osim što je u suradnji s Jerkom Marasovićem razradio metodologiju pojedinačne obrade predromaničke arhitekture te otkrio i istražio nekoliko crkava iz toga razdoblja, razmatrao je tipologiju ranosrednjovjekovnoga graditeljstva, koja osim crkvenih uključuje i stambene građevine.234 Osim toga, započeo je i s pristupnim razmatranjima ranosrednjovjekovnog urbanizma,235 a upozorio je i na karolinšku sastavnicu u genezi dalmatinske predromanike,236 koju je razradio i u svojim kasnijim radovima.237 Postavivši kronološku klasifikaciju predromaničkoga crkvenog graditeljstva u Dalmaciji, skrenuo je pozornost i na njegove regionalne posebnosti.238 Karolinški je utjecaj, izražen tzv. westwerkom, podrobnije razrađivao i V. Gvozdanović (koji se nakon odlaska i boravka u SAD potpisuje prezimenom Goss), proučavajući posebno starohrvatsko graditeljstvo predromaničkoga doba u kontekstu europske umjetnosti.239 On je zaslužan za predstavljanje hrvatske predromanike u svjetskoj literaturi240 i za prepoznavanje posebnosti dalmatinske predromanike u središtima stare hrvatske države, razlučivši “kraljevsku predromaniku” od tradicionalne predromanike i rane romanike.241 Ž. Rapanić je, osim proučavanja važnih tema od topografije do natpisa iz ranoga srednjeg vijeka osobito na širem području Splita,242 objelodanio i cjeloviti prikaz predromaničkoga doba u Dalmaciji, u kojem upozorava na kontinuitet života i umjetnosti, pa se u tome svrstava uz one autore koji antičku baštinu smatraju značajnim čimbenikom u razvitku umjetnosti starohrvatskoga doba.243 Njegova su zapažanja značajna i za područje skulpture, a uključuju i tipologiju pletera, isto kao i važne priloge istraživanju naručitelja i majstora tog vremena, a na osnovi te233 234 235 236 237 238 239 240 241 242 243 244 245

80

B. Bezić (1985.). T. Marasović (1978.). T. Marasović (1994.). T. Marasović (1958.). T. Marasović (1995.a), (1996.a). T. Marasović (1994.), (1997.). V. Gvozdanović (Goss) (1976.), (1978.a), (1982.). V. Goss (1987.). V. Goss (2006.). Ž. Rapanić (1980.), (1996.a, b), (2001.). Ž. Rapanić (1987.), 99-114. Ž. Rapanić (1971.). Ž. Rapanić (2000.).

Slika 100: Shematski prikaz položaja i oblika oltarskih ograda (prema Ž. Rapaniću)

meljitoga proučavanja ranosrednjovjekovne epigrafike, posebno u Splitu.244 Rapanićev tekst objavljen u povodu karolinške izložbe u Splitu jedna je od najsadržajnijih sinteza o kulturnoj podlozi za razvitak predromanike u hrvatskoj znanstvenoj literaturi novijeg doba.245

istraživanje i historiografija

Temeljne studije o antičkom pretkršćanskom i kršćanskom razdoblju u Dalmaciji,246 poglavito o skulpturi247 i starokršćanskoj arhitekturi,248 napisao je Nenad Cambi, koji je pridonio i istraživanju pojedinih predromaničkih spomenika.249 U okviru širega medievističkog interesa za pojedine spomenike znatan je dio svojih istraživanja temama iz ranoga srednjeg vijeka posvetio Igor Fisković, davši pri tome osobito važan prilog proučavanju predromaničkoga graditeljstva koje je niklo na tradicijama starokršćanske baštine.250Autor je posebno zadužio hrvatsku historiografiju umjetnosti svojim cjelovitim prikazima ranosrednjovjekovnoga slikarstva,251 a napisao je i najiscrpniju monografiju jednoga spomenika ranosrednjovjekovne skulpture (reljef vladara u splitskoj krstionici).252 Uz proučavanje pojedinih građevina, J. Belamarić pridonio je ikonološkim istraživanjima253 i proučavanjem ranoromaničke skulpture, a R. Ivančević, istraživač širega razdoblja hrvatske srednjovjekovne i novovjekovne umjetnosti,254 proučavao je zidne raščlambe ranosrednjovjekovnih crkava,255 isto kao i historiografiju hrvatske predromanike.256 Uz doprinos proučavanju ikonografije i liturgije u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, A. Badurina istraživao je ranosrednjovjekovne samostane.257 Karolinškom sastavnicom u predromaničkom graditeljstvu Dalmacije podrobnije se bavio M. Jurković,258 koji je k tome istraživao i pojedinačno arhitekturu i skulpturu na širem prostoru istočnoga Jadrana od južne Dalmacije do Istre.259 Znatan je njegov doprinos u proučavanju pojave ranoromaničke arhitekture na istočnom Jadranu, pogotovo u razlučivanju “internacionalne skupine” od dalmatinske regionalne arhitekture.260 Jurković je zaslužan i za ustroj i djelovanje istraživačkoga središta u Motovunu, gdje je pokrenut specijalizirani časopis 246 247 248 249 250 251 252 253 254 255 256 257 258 259 260

Slika 101: Crkve tzv. internacionalne romanike (prema M. Jurkoviću)

Slika 102: Presjek i tlocrt Sv. Ivana na Šipanu s označenim ikonografskim temama fresaka (prema I. Fiskoviću)

N. Cambi (2002.). N. Cambi (2005.). N. Cambi (1974.), (1980.), (1984.); N. Cambi/A. Gamulin/S. Tonković (1999.). N. Cambi (1981.), (1995.). I. Fisković (1985.), (1988.), (1995.b). I. Fisković (1987.), (1995.a), (1997.). I. Fisković (2002.b). J. Belamarić (1991.b). R. Ivančević (1986.). R. Ivančević (1992.). R. Ivančević (1997.). A. Badurina (1978.). M. Jurković (1987.a), (1995.b), 1995.c). M. Jurković (1990.a), (1992.b), (1995.a). M. Jurković (1992.c), (1993.), (1996.a).

81

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 103: Jakšićev prijedlog rekonstrukcije trabeacije oltarne ograde Sv. Marte u Bijaćima

Hortus Artium Medii Aevi, koji okuplja najistaknutije medieviste širom Europe, prezentirajući međunarodnoj stručnoj javnosti nova postignuća proučavanja ranoga srednjeg vijeka u Hrvatskoj.

doba (Trogir, Kaštela). Autor interpretira građevine u širim prostornim okvirima te usredotočuje svoju pažnju na poseban tip naselja pod utvrdama.264

U istraživanju predromaničkoga doba, posebice skulpture i određivanja kiparsko-klesarskih radionica u Dalmaciji, istakao se N. Jakšić, koji je, individualiziravši osamdesetih godina najprije majstora koljanskoga pluteja,261 nastavio s prepoznavanjem drugih atelijera iz IX. stoljeća,262 a dao je i neka temeljna zapažanja o kapitelima predromaničkoga i ranoromaničkog razdoblja. Iznio je i zapažene povijesno-topografske zaključke o hrvatskom ranom srednjovjekovlju, osobito na širem zadarskom području.263

Predromaniku Zadra i širega sjevernodalmatinskog područja proučavaju M. Domijan, istraživanjem Vrgade i Raba,265 i P. Vežić , koji je svojim studijama zašao i u tipološke probleme (posebno centralnoga šesterokonhnog tipa),266 a pridonio je i produbljenju proučavanja zadarskoga Sv. Donata kao jedne od najvažnijih građevina hrvatske predromanike te zadarskoga katedralnog sklopa u cjelini.267 Zahvativši svojim istraživačkim radom i starokršćansko razdoblje, Vežić je iznio važnu građu i za proučavanje razvitka umjetnosti Dalmacije od antike do srednjeg vijeka.

Istraživanja srednjovjekovne Dalmacije koja poduzima Ivo Babić djelomično zalaze i u predromaničko

I Matejčić, istraživač predromanike Istre, komparativno je proučavao i spomenike u Dalmaciji.

261 262 263 264 265 266 267

82

N. Jakšić (1984.). N. Jakšić (1986.), (1995.a), (2000.a), (2003.b), (2004.b). N. Jakšić (1984.a), (1989.a). I. Babić (1985.b), (1995.), (1996.a). M. Domijan (1983.a), (2004.). P. Vežić (1991.a). P. Vežić (1985.b), (1995.), (2000.a), (2002.d).

istraživanje i historiografija

Slika 104: Vežićeva studija razvitka crkve Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru

Proučavanjem položaja ranosrednjovjekovnih građevina i izradom mjernih i proporcijskih analiza u hrvatskoj se historiografiji umjetnosti najviše bavio M. Pejaković. Svoje je studije položaja crkava u odnosu na kalendarske dane započeo na primjeru crkve sv. Križa u Ninu, objašnjavajući tlocrtne deformacije i otvore svojevrsnom voljom graditelja. Prema njegovim zaključcima, starohrvatske su crkve smišljeno orijentirane i oblikovane, tako da prodor svjetlosnih zraka pokazuje u crkvi ne samo dnevne putanje sunca nego i godišnji kalendar koji je usko vezan s crkvenim obredima.268 Njegove je teze o prodoru svjetlosti dokumentirao vrsni fotogaf N. Gattin, suradnik u zajedničkoj knjizi o starohrvatskom sakralnom graditeljstvu.269 Svoje je analize Pejaković potom proširio i na pojedine druge predromaničke građevine, isto kao i na druge elemente projektiranja (proporcije, mjerni sustav),270 a proučavajući numeričke odnose i u pleternim motivima otvorio je novo poglavlje i u proučavanju ranosrednjovjekovnoga kiparstva.

Arhitektonska će se komponenta u proučavanju dalmatinske predromanike razvijati i u Institutu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, iz kojeg će J. Stošić upravljati nekim temeljnim istraživanjima (npr. ranosrednjovjekovne dubrovačke katedrale),272 a D. Stepinac i A. Tenšek voditi arhitektonsku dokumentaciju, uključujući i idejne rekonstrukcije predromaničkih građevina i proučavanje proporcijskih odnosa.273 Slika 105: Pejakovićeva analiza crkve sv. Križa u Ninu u odnosu na sunčeve zrake u različitim godišnjim dobima

Metrološkim se studijama bavio i A. Kottman, koji je znatnu pozornost posvetio predromaničkim crkvama u Dalmaciji.271 268 269 270 271 272 273

M. Pejaković (1978.). N. Gattin – M. Pejaković (1982.). M. Pejaković (1996.), (1997.). A. Kottman (1961.), (1981.). J. Stošić (1986.), (1988.), (1989.). I. Fisković (2002.), 258.

83

DALMATIA PRAEROMANICA

Od 1975. godine nadalje na Poslijediplomskom studiju graditeljskog nasljeđa u Splitu posebna je pozornost posvećena metodologiji višedisciplinarnog proučavanja povijesnih građevina i cjelina. Tu će metodologiju u svojim radovima slijediti polaznici toga studija, mlađi povjesnici arhitekture u područjima u kojima djeluju. Ž. Peković je poduzeo brojne studije i došao do novih tumačenja čitavog niza predromaničkih crkava na južnodalmatinskom području, a dao je zapažene rezultate i u proučavanju razvitka ranosrednjovjekovnog Dubrovnika.274 R. Bužančić je uz egzaktne arhitektonske snimke pružio i novu interpretaciju predromaničkih građevina u Trogiru, Splitu, Solinu i Dalmatinskoj zagori, te osobito na otoku Braču.275 U zadnjim desetljećima XX. stoljeća znatno su napredovala istraživanja ranosrednjovjekovnih arheoloških nalazišta u Dalmaciji.276 Arheolozi koji su uz S. Gunjaču i nakon njega proučavali ranosrednjovjekovnu Dalmaciju također su umnogome pridonijeli boljem poznavanju predromaničkoga graditeljstva i kiparstva. Starohrvatsku je građu desetljećima istraživao D. Jelovina, Gunjačin nasljednik u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, koji je osim sudjelovanja u proučavanju nekih temeljnih starohrvatskih položaja (solinski Otok, Sv. Marta u Bijaćima), objelodanio i cjeloviti pregled starohrvatskih nekropola.277 I mlađi djelatnici u istom muzeju i u drugim arheološkim i konzervatorskim ustanovama nastavili su s istraživanjem i objavljivanjem rezultata starohrvatske arheologije u trećoj seriji specijaliziranog časopisa Starohrvatska prosvjeta. Dugogodišnji arheolog MHAS-a D. Vrsalović istraživao je dalmatinsku predromaniku u obalnoj i zagorskoj zoni, ali nadasve na otoku Braču,278 kojim se bavio i H. Gjurašin,279 a istraživačka pozornost Zlatka Gunjače bila je pretežito upravljena na ranosrednjovjekovno korištenje starokršćanskoga naslijeđa u konstrukcijskim i ukrasnim elementima.280 Arheolog F. Oreb u okviru svoje konzervatorske aktivnosti doticao se i predromaničkog razdoblja, koje je M. Ivanišević 274 275 276 277 278 279 280 281 282

84

Ž. Peković (1991.), (1995.a,b), (1996.), (1998.), (2002.). R. Bužančić (1991.), (1998.), (2004.b). V. Delonga (1996.). D. Jelovina (1976.), (1984.), (1987.), (1989.). D. Vrsalović (1960.). H. Giurašin (1996.). Z. Gunjača (1984.), (1992.), (1996.). M. Ivanišević (1980.), (1992.). M. Zekan (1980.), (1993.).

Slika 106: Studija prvobitnog izgleda crkve “Sikurata” u Dubrovniku (prema Ž. Pekoviću)

Slika 107: Analiza ranosrednjovjekovne pregradnje starokršćanske crkve sv. Stjepana u Pučišćima na otoku Braču (prema R. Bužančiću)

obrađivao i s povijesnoga stajališta, upozorivši na temeljne izvore za neke dalmatinske ranosrednjovjekovne sredine (Trogir, Solin).281 M. Zekan svoj je interes najviše usmjerio na zagorsko područje, gdje je dao odgovore na neka dugo neriješena pitanja (Donji Muć),282 i na Zvonimirovu krunidbenu baziliku u Solinu. A. Milošević istražuje široki prostor

istraživanje i historiografija

Slika 108: Primjeri ornamentalne skulpture VII. i VIII. stoljeća na zapadnom Balkanu (prema A. Miloševiću)

oko rijeke Cetine, gdje je uz obradu pojedinačnih lokaliteta dao i prve sustavne prikaze ranosrednjovjekovne umjetnosti i materijalne kulture toga kraja, zaduživši arheološku znanost posebice iscrpnim topografskim studijama,283 pojedinačnim reinterpretacijama prije istraženih lokaliteta (uključujući, kako je već rečeno, i plastiku bosanskohercegovačkih bazilika u osvitu ranoga srednjeg vijeka284 ), ali također i svojim doprinosom razvitku Muzeja HAS 283 284 285 286

kao matične ustanove ne samo muzejske i istraživačke nego i plodne izdavačke djelatnosti, upravljene na ranosrednjovjekovno razdoblje. Istraživanje V. Kovačić, pretežito usmjereno na starokršćanske spomenike, obuhvatilo je ponegdje i predromaničke građevine, najviše u Trogiru i na Braču,285 a J. Jeličić-Radonjić, istraživačica antičkoga i starokršćanskog razdoblja, dala je svoj prilog pručavanju ranosrednjovjekovnih položaja.286

A. Milošević (1998.). A. Milošević (2003.a), (2003.b), (2004.b). V. Kovačić (1993), (1994.). J. Jeličić-Radonić (1983.), (1992.), (1994.b).

85

DALMATIA PRAEROMANICA

Vedrana Delonga u svojem se istraživanju najviše usmjerila na ranosrednjovjekovnu epigrafiku, i na tom je polju proučavanjem starohrvatskih lokaliteta, ali nadasve cjelovitim katalogom i prvom sintezom kamenih natpisa u nas, pružila temeljno djelo na koje će se vezivati sva dalja proučavanja epigrafike,287 a bit će nezaobilazno i pri daljem istraživanju arhitekture i kiparstva iz vremena stare hrvatske države. T. Burić svoj je znanstveni interes pretežito upravio na predromaničku i ranoromaničku skulpturu, pri čemu je analitičkim pristupom pridonio daljem razlučivanju kiparsko-klesarskih radionica, a time posredno i istraživanju predromaničke arhitekture.288 U istom smislu koristit će se rezultati istraživanja starohrvatskih crkava i nekropola koja su poduzimali H. Gjurašin,289 T. Šeparović (s numizmatičkim istraživanjima i kataloškom obradom ranosrednjovjekovne skulpture290) i Maja Petrinec, zaslužna, među ostalim, za proučavanje nekropola291 i za priređivanje Marunova dnevnika,292 dok se Lj. Gudelj usmjerio na starohrvatsku baštinu imotskoga kraja.293 Arheolozi splitskoga Arheološkog muzeja nastavili su tradiciju iz dvaju prošlih stoljeća proučavanja starohrvatskog doba. U tom je smislu A. Piteša skupio korisnu građu o starohrvatskom Solinu,294 a radio je i na sustavnom proučavanju ranosrednjovjekovne građe zajedno s francuskim arheologinjama M. P. Fleche-Morgues i P. Chevalier,295 te uz suradnju B. Penđera i mlađih grafičkih stručnjaka. Osim sudjelovanja u tom radu, istraživanju istočnojadranske obale P. Chevalier je najviše pridonijela objavljivanjem kataloga starokršćanskih crkava od 287 288 289 290 291 292 293 294 295 296 297 298 299 300 301 302 303 304 305

86

V. Delonga (1997.). T. Burić (1982.), (1992.b), (1993.). H. Gjurašin (2004.). T. Šeparović (1995.), (1999.). M. Petrinec (2006.). L. Marun (1998.). Lj. Gudelj (2000.). A. Piteša (1992.). M. P. Fleche-Morgues, P. Chevalier, A. Piteša (1992.). P. Chevalier (1995.). B. Migotti (1990.). F. Buškariol (1998.a), (1998.b). A. Duplančić (1993.a,b), (2007.). I. Prijatelj-Pavičić (2002.). D. Matetić (2002.). I. Praničević-Borovac (2002.). Ž. Krnčević (1998.). J. Belošević (1986.a,b), (1980.). R. Jurić (1996.).

Kvarnera do Crne Gore, dajući tako i istraživačima ranoga srednjovjekovlja mogućnost temeljitoga oslonca na raniju graditeljsku baštinu.296 Njezin se rad djelomično temeljio na korisnoj topografiji starokršćanske crkvene arhitekture koju je izradila B. Migotti.297 Mladog je arheologa F. Buškariola prerana smrt spriječila da nastavi svoj program objavljivanja ranosrednjovjekovne građe iz arhivskoga fundusa splitskoga Arheološkog muzeja. U relativno kratkom istraživačkom razdoblju uspio je objelodaniti pojedine položaje u Splitu te dio arheološke ostavštine Luke Jelića, koja se odnosi na Biograd.298 Objavljivanjem nepoznatih arhivskih podataka A. Duplančić pridonio je poznavanju predromaničke arhitekture i skulpture u Splitu i Solinu.299 U novije doba I. Prijatelj-Pavičić dijelom svojega istraživačkog interesa zahvaća i rano srednjovjekovlje,300 a D. Matetić301 i I. Praničević-Borovac302 istražuju ranosrednjovjekovne položaje u Splitu odnosno na srednjodalmatinskim otocima. Ranosrednjovjekovne položaje u šibenskom kraju poslije Z. Gunjače proučava i objavljuje Ž. Krnčević.303 Zadarsku arheološku jezgru istraživača predromanike čini J. Belošević svojim proučavanjem materijalne kulture starohrvatskoga doba, temeljenim na rezultatima iskopavanja nekropola sjevernodalmatinskoga područja. Njegova proučavanja dalmatinskoga prostora pretežito su upravljena na raniju predromaniku VII.-IX. stoljeća.304 Ranosrednjovjekovnu materijalnu kulturu toga prostora proučavali su arheolozi R. Jurić na Pagu,305 A. Uglešić na Du-

istraživanje i historiografija

gom otoku,306 B. Juraga307 i N. Uroda u Biogradu na Moru.308 Južnodalmatinsko područje, koje je, iako vrlo bogato ranosrednjovjekovnom građom, dugo bilo u žarištu interesa amatera s kraja pretprošloga i početka prošlog stoljeća, uz Pekovićeva arhitektonska istraživanja, temeljito proučava arheolog I. Žile u okviru programa istraživačko-restauratorskih radova dubrovačkoga konzervatorskog odjela, istražujući predromaničku arhitekturu i skulpturu u Dubrovniku i na okolnom području.309 Južnojadransko je područje, osobito u kontekstu dodira s južnotalijanskim spomenicima predromanike i romanike, proučavao M. Tomasović.310

Na pragu trećeg tisućljeća Analitički pristup dalmatinskome ranome srednjem vijeku, uz temeljitije proučavanje zatečenoga stanja koje katkada traži i reviziju prethodnih zaključaka, značajka je rada novog naraštaja istraživača. Njihovim se istraživanjem otkriva predromanika i rana romanika na područjima poput kvarnerskih otoka, koje ranija historiografija nije u dovoljnoj mjeri bila zahvatila (J. Ćus Rukonić,311 R. Starac,312 M. Skoblar, M. Bradanović, M. Jarak313).

skoga predstavljanja i promicanja hrvatskoga ranoga srednjeg vijeka svojim europskim programom. U okviru edicije Hrvatska i Europa objavljen je 1997. prvi svezak pod nazivom Rano doba hrvatske kulture, u kojemu je tridesetak mjerodavnih znanstvenika obradilo različite vidove hrvatske povijesti, znanosti, umjetnosti i kulture u razdoblju ranoga srednjeg vijeka.314 Prikazana građa u tom djelu najvećim se dijelom odnosi na Dalmaciju u razdoblju ranoga srednjeg vijeka, pa spomenuta edicija postaje temeljnom sintezom predromaničke i ranoromaničke kulture i umjetnosti na istočnom Jadranu . Obilježavanje 1200. obljetnice krunidbe Karla Velikoga pokrenulo je u Zapadnoj Europi prezentaciju karolinške građe na pet prigodnih izložaba, priređenih u pojedinim središtima u kojima je sačuvana baština iz toga razdoblja. U taj se program uključila i Hrvatska kroz pripremu i ostvarenje izložbe Hrvati i Karolinzi u Splitu 2000. godine. Izložba je rezultirala i objavljivanjem istoimene edicije u kojoj je nekolicina mjerodavnih stručnjaka svojim prilozima zaokružila tematsku cjelinu Hrvatske u karolinško doba, uz iscrpnu katalošku obradu svih izložaka.315 Prezentiranjem te izložbe i edicije u inozemstvu učinjen je dalji korak u širem vrjednovanju ranosrednjovjekovnoga graditeljskog i umjetničkog naslijeđa Dalmacije.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti učinila je krajem XX. stoljeća važan iskorak u pravcu svjet-

306 307 308 309 310 311 312 313 314 315

A. Uglešić (1993.). B. Juraga (1980.). N. Uroda (2005.). I. Žile (1991.), (1996.), (2003.). M. Tomasović (2006.). J. Ćus Rukonić (1991.). R. Starac (2004.a), (2004.b). M. Skoblar (2006.), M. Bradanović (2002.), M. Jarak (2007.). HAZU: Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost, Sv. I. Rano doba hrvatske kulture (VII.-XII. stoljeće), Zagreb 1997. HiK (2000.), I, II.

87

DALMATIA PRAEROMANICA

88

izgradnja i uređenje prostora

III. Izgradnja i uređenje prostora

1. Historiografski temelji

istraživanja Izgradnja ranosrednjovjekovnih gradova, naselja i širih prostora oko njih posvuda je, pa i u Dalmaciji, manje proučena od arhitekture toga istog razdoblja, osobito one crkvenoga obilježja. Dok su naime pojedinačne građevine iz ranoga srednjeg vijeka (najviše predromaničke i ranoromaničke crkve) poznate u velikom broju, a mnoge među njima više ili manje istražene na svim prostorima od kvarnerskih otoka do Boke kotorske, znatno su oskudniji podatci o gradu ili naselju ranoga srednjeg vijeka kao izgrađenoj cjelini. Tomu je uzrok ne samo neusporedivo manja sačuvanost ranosrednjovjekovnog sloja gradova i naselja u odnosu na kasnije slojeve iz visokoga i kasnijega srednjeg, a pogotovo novoga vijeka, nego i znatno slabiji intenzitet istraživanja, to jest manja tradicija proučavanja urbanih i ruralnih cjelina u usporedbi s proučavanjem pojedinačnih građevina. Za razliku od historiografije dalmatinske srednjovjekovne arhitekture u Hrvatskoj, koja, uključujući i svoj predromanički segment, ima stoljeće i pol dugu tradiciju, urbanistička historiografija jedva da je stara pola stoljeća. Ona počinje urbanističkim pristupom istraživanju pojedinih jadranskih gradova,316 a sustavno proučavanje toga problema moglo je započeti tek nakon što su u pojedinim dalmatinskim gradovima (najprije u Splitu, Zadru, Trogiru i Dubrovniku) započele temeljite urbanološke studi316 317

318 319 320

321

je, zasnovane na iscrpnim arhitektonskim snimcima povijesnih jezgri.317 Prilikom istraživanja tih jezgri otkriveni su u njihovu urbanom razvitku ostatci ili barem tragovi ranosrednjovjekovnoga sloja. Na temelju tako skupljenih podataka, a zahvaljujući i početnim istraživanjima predromaničke stambene arhitekture (poglavito u Splitu), objavio sam 1994. godine pristupna razmatranja ranosrednjovjekovnog urbanizma,318 s namjerom da ta istraživanja posluže tek kao polazna osnova za dalje sustavno proučavanje tog problema. Proučavanje gradova i naselja iz ranoga srednjeg vijeka prije se uglavnom svodilo na povijesni pristup, bez zaključaka o izgledu izgrađenoga prostora. Proučavanje izgleda povijesnih gradova u pojedinim stupnjevima njihova razvitka, a osobito grafički prilozi putem dvodimenzionalnih (planimetrijski nacrti) i pogotovo trodimenzionalnih predodžbi, recentna su postignuća graditeljske historiografije.319 Istraživanje širih gradskih područja s arheološkoga i graditeljskog stajališta također je novijega datuma, a počinje proučavanjem agera oko antičkih gradova u Dalmaciji, na koje je u hrvatskoj arheologiji prvi upozorio Mate Suić,320 zahvativši u svojim proučavanjima i problem kontinuiteta agera i u ranome srednjem vijeku.321 Istraživanje urbanizma predromaničkog doba u Dalmaciji zasniva se na povijesnim podatcima, kartografskim vrelima i na sačuvanim ostatcima ili tragovima građevina iz ranoga srednjeg vijeka. Povijesni podatci o ranosrednjovjekovnim dalmatinskim gradovima i naseljima sačuvali su se u vrelima, na kojima se uglavnom i zasniva historiografija toga prvog razdoblja hrvatske povijesti, a najveći broj povijesnih isprava načinjen je upravo u dalmatinskim ranosrednjovjekovnim gradovima ili u sjedištima hrvatskih vladara u neposrednoj blizini tih gradova. Historiografsko djelo bizantskoga cara-pisca Konstantina Porfirogeneta O upravljanju

M. Prelog (1957.). Sedamdesetih godina prošlog stoljeća temeljito istraživanje povijesnih gradova u Dalmaciji poduzimali su Urbanistički zavod Dalmacije u Splitu, Savezni zavod za zaštitu spomenika svojim programom u Trogiru, Institut za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu svojim programom u Dubrovniku te Ivo Petricioli u Zadru. T. Marasović (1994.), 12-14, 225-272. Studije J. Marasovića o Splitu (2007.), 163-166, i Ž. Pekovića o Dubrovniku (1998.), 41 i d. M. Suić (1955.), Limitacija agera rimskih kolonija na istočnoj jadranskoj obali, Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, Zadar, 1-36. M. Suić (1956.), 7-19.

89

DALMATIA PRAEROMANICA

carstvom322 u tom je pogledu temeljno vrelo i za podatke o postojećim gradovima Dalmacije sredinom X. stoljeća. I brojna druga vrela, od popisa ili opisa antičkih gradova, važna radi proučavanja kontinuiteta antičkoga grada u ranom srednjem vijeku, do vrela iz visokoga i kasnoga srednjeg vijeka, koja omogućuju da se povijesno-arhitektonskim dedukcijama stvore zaključci o izgledu predromaničkoga i ranoromaničkoga sloja, osnova su na kojoj je moguće stvarati zaključke o ranosrednjovjekovnom urbanizmu u Dalmaciji. Stare karte i planovi, uglavnom iz ranijih stoljeća novoga vijeka, dragocjena su kartografska vrela i za istraživanje urbanizma predromaničkoga i ranoromaničkog doba, osobito kada se podatci koje oni pružaju prenesu na realne geodetsko-arhitektonske podloge, dobivene putem novih snimaka primjenom tzv. metode rektifikacije.323 U petnaestak povijesnih jezgra dalmatinskih gradova i naselja koji su pojedinačno obrađeni u korpusu (2-4 svezak ove edicije) sačuvali su se i građevni ostatci ranosrednjovjekovnoga sloja. Ti ostatci, zajedno s povijesnim vrelima, omogućuju i određene zaključke o nastanku gradova i naselja toga doba, njihovu obliku, strukturi i razvitku, isto kao i njihovim sastavnim dijelovima.

2. Izvangradski teritorij − ager centuriatus Ranosrednjovjekovna je Dalmacija naslijedila od antičkoga prostornoga i urbanog sustava ne samo gradove, naselja i pojedinačne građevine nego i infrastrukturu izvangradskih prostora. Na obalnom prostoru između Kvarnera i Boke kotorske, na kojem je bila najveća koncentracija gradova i naselja antičke Dalmacije, poznat je više ili manje centurijacijski ager oko rimskih kolonija Jadera, Salone (uključujući njezin najprostraniji dio agera na splitskom poluotoku), Narone, Epidaura, isto kao i nekih manjih gradova (Traguriuma, Pharosa, Stamnesa). Poznavanje antičkih centurijacija temelji se na ostatcima rimske agrimenzurne mreže, koja je ostavila 322 323

90

DAI, gl. 29-31. O rektifikaciji v. J. Marasović (2007.), 41 i d.

Slika 109: Antička centurijacijska mreža na izvangradskom teritoriju: a. antičkoga Jadera, b. antičke Salone (prema Suiću)

svoje tragove oko Zadra, Trogira, Solina, Splita, Staroga Grada na otoku Hvaru, Stona i Cavtata, i to najviše u kasnije trasiranim putovima na crtama prvobitne mreže i u međama poljoprivrednih parcela. Ostatci centurijacija najprije su bili uočeni na aerofotogrametrijskim snimcima prostora oko gradova, osobito onima što potječu iz prvih početaka aerofotografije, načinjenih prije nego što je nagla urbanizacija u drugoj polovici XX. stoljeća prekrila mnoga ranija polja i zauvijek pomela tragove te vrste infrastrukturnoga naslijeđa. Ti snimci, a i poneki materijalni tragovi poput kamena međaša iz solinskog agera s označenim brojevima karda i dekumana, dokazuju agrimenzurnu mrežu pravilnih kvadrata kojima je dužina stranica (u doba Augusta) iznosila oko 710 metara, raščlanjenu i daljom unutarnjom podjelom (limites intercisivi).

izgradnja i uređenje prostora

kamenom i željezom (terminos cum lapideis et ferro signatis).330

Slika 110: Centurijacija antičkoga Stamnesa (prema Zaninoviću)

Gradski su ageri pretrpjeli u ranome srednjem vijeku veće ili manje promjene u odnosu na antičku agrimenzurnu podjelu, kako u vanjskom opsegu tako i u unutarnjoj parcelaciji, ovisno o posebnim topografskim i povijesnim prilikama u svakome pojedinome izvangradskom prostoru. Tako je zadarski ager povećan pripajanjem drugih područja, a salonitanski znatno reduciran jer je zahvatio samo prvobitni južni dio na prostoru splitskoga poluotoka kao ager ranosrednjovjekovnoga Splita, bez sjevernoga dijela oko Solina i Kaštela. Taj je dio u razdoblju ranoga srednjeg vijeka pripadao hrvatskom teritoriju, a priključen je splitskom gradskom području tek u visokom srednjem vijeku. Slika 111: Zračni snimak agera Staroga Grada na Hvaru s vidljivim tragovima centurijacije

Na agrimenzurnu infrastrukturu antičke Dalmacije upozorio je Bradford,324 a prvi je sustavno obradio M. Suić,325 koji je svoja istraživanja nastavio proučavanjem limitacije dalmatinskih gradova i u ranom srednjem vijeku.326 Ta su istraživanja, isto kao i studije drugih autora, pokazala da je u ranom srednjem vijeku uglavnom bila zadržana antička centurijacijska mreža koja je umnogome utjecala na lokaciju pojedinih predromaničkih crkvenih građevina. Ranosrednjovjekovni je ager u nekim slučajevima proširen darovnicama hrvatskih vladara. U ispravi kralja Petra Krešimira IV. iz 1067. spominje se čak i centurijacijski međaš (paruula columnella lapidis), koji su neki uzurpatori bili pomakli, pa je zatraženo da se on vrati na staro mjesto (in loco pristino).327 U istoj se ispravi spominju i dva naziva, limes i terminus,328 koji pripadaju onodobnoj terminologiji prostornoga razgraničenja; limes označava granicu izvangradskog prostora (u slučaju Zadra to je granica agera prema prostoru hrvatske države), a terminus jednu od međa unutar samoga agera.329 Isti se termin susreće već i znatno prije u Trpimirovoj ispravi iz 852., gdje se spominju međaši, označeni 324 325

326 327 328 329

J. Bradford: A technique for the study of centuriation, Antiquity, 21, 1947. M. Suić: Limitacija agera rimskih kolonija na istočnoj jadranskoj obali, Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, 1, Zadar 1955., 1-36. M. Suić (1956.), 7-19. CD I, 107. Ibid. M. Suić (1956.), 16.

91

DALMATIA PRAEROMANICA

Iz položaja pojedinih predromaničkih crkava u odnosu na osnovnu antičku centurijacijsku mrežu na splitskom dijelu salonitanskoga agera može se zaključiti da su na trasi rimske agrimenzurne podjele nastali neki putovi. Predromaničke crkve Gospe od Pojišana, sv. Mande na Škrapama i sv. Izidora, danas u istočnim predjelima grada Splita, a nekoć u Splitskom polju, nalazile su se blizu raskrižja antičkih karda i dekumana, pa se po tome može zaključiti da su po tim crtama bili trasirani i putovi, koji su spajali spomenute crkve. Na prostoru agera u Kaštelima povijesna vrela otkrivaju i drugu vrstu parcelacije, primijenjenu na neravnom zemljištu, katkada kao sasvim neovisni agrimenzurni sustav, a katkada i u kombinaciji s pravokutnom mrežom rimske centurijacije.331 Na periferiji salonitanskoga agera sjeverno od Kaštel Kambelovca bio je primijenjen upravo takav sustav centurijacije koji se oslanjao na pravilnu mrežu, a oblikovali su ga izduženi pravokutnici, koji su se, kad su se prostirali u pravcu dekumana, nazivali scamnum, a kad su bili u pravcu karda, nazvani su striga.332 Kontinuitet centurijacija na trogirskom području dokazuje položaj crkava koje su, poput Sv. Stjepana u Trogirskom polju, sagrađene upravo na križanju centurijacijskih pravaca, što upućuje i na pretpostavku o komunikacijama, nastalim po tim pravcima.333 Ranosrednjovjekovni kontinuitet antičke limitacije dokazuju upotrijebljeni termini. Granične linije koje omeđuju centurijacijska polja, a sijeku ager uglavnom okomito na obalu, u antičko su se doba nazivali limites transversi.334 Isti se izraz (per transversum, de transversa) susreće i u starohrvatskim vladarskim ispravama u kontekstu opisa zemljišta izvan naselja.335 Kontinuitet trogirskoga agera u ranome srednjem vijeku, za koji se pretpostavlja da je grčkoga porijekla, dokazuje položaj predromaničkih crkava isto kao i putova što slijede ortogonalnu parcelaciju. 330 331 332 333 334 335 336 337 338

92

Stonsko je polje, kao i čitav poluotok Pelješac, pripadalo širem prostoru naronitanskoga agera. Najjasniji ostatci agrimenzurnih limitacija sačuvali su se u polju koje se pruža jugozapadno od srednjovjekovnoga grada Stona, zapadno od solana i luke, a omeđeno je s južne strane uzvisinama Gradac (Sv. Mihajlo) i Humac, odnosno još južnije nešto višim brdom Stari grad.336 Na tim su se uzvisinama nalazila prapovijesna pribježišta, a pod njima se dizao i rimski Stamnes. U odnosu na druga prostranija centurijacijska područja neposredno oko spomenutih rimskih kolonija u Dalmaciji s dužinom stranica od 20 akta (actus), limitacija polja sjeverno od prapovijesnoga i rimskog naselja Stamnes zahvaća znatno manju površinu, koja je podijeljena i na znatno manje kvadrate s dužinom od 12 akta (oko 425 m). I u ovom su slučaju starokršćanske i predromaničke crkve sagrađene na graničnim crtama centurijacije, usredotočene najviše oko istočnoga karda i središnjega dekumanusa, koji je, prolazeći sredinom polja, vodio prema luci i solanama, dok je glavni kardo vodio od crkve u kastrumu na Gradacu (Sv. Mihajlo) prema jugu. Položaj stonskih crkava dokazuje nastavak iste agrimenzurne mreže u postantičko doba, a njihova je orijentacija usklađena s orijentacijom centurijacijskog sustava. Ager Staroga Grada na otoku Hvaru također je primjer kontinuiteta grčke antičke centurijacije u ranome srednjem vijeku, ali s novim nazivom Campus sancti Stephani, po starokršćanskoj crkvi Sv. Stjepana.337 Antičkom centurijacijskom mrežom pravilnih kvadrata izbrazdano je prostrano polje na sjevernom dijelu otoka, između uvale Staroga Grada na zapadu i Vrboske i Jelse na istoku. Srednjovjekovni kontinuitet prvobitne centurijacije dokazuju i podatci iz Hvarskoga statuta (Statuta communitatis Pharae) iz 1331. godine,338 u kojem se opisuje pet uzdužnih putova i sedam poprječnih (per tressum). Za neke od tih putova izričito se navodi da su položeni per viam antiquam ili per viam veteram, iz čega se zaključuje da su ranosrednjovje-

CD I, 5. M. Suić (1956.), 16. Ibid. I. Babić (1984.), 59 i bilj. 161. W. Barthel: Romische Limitation in der Provinz Afrika, Bonner Jahrbucher, 1911., 47. F. Rački (1877.), 69. M. Zaninović (1970.), 489 i d. N. Petrić (1995.), 187 i d. Ibid.

izgradnja i uređenje prostora

Pet dalmatinskih gradova steklo je u antici najviši rang rimske kolonije: Iader (Zadar), agrarna kolonija osnovana već u I. stoljeću prije Krista od Cezara (colonia Iulia) ili od Augusta (colonia Augusta);340 Aequum (Čitluk kraj Sinja), agrarna veteranska kolonija osnovana od cara Klaudija (colonia Claudia Aequum);341

Slika 112: Ager antičke Pharije, u srednjem vijeku nazvan Campus Sancti Stephani (prema N. Petriću)

kovne komunikacije slijedile antičke trase karda i dekumana.339 Nastavak istraživanja agera oko antičkih kolonija u Dalmaciji vjerojatno će dati nove podatke i o kontinuitetu agrimenzurne mreže u ranome srednjem vijeku, isto kao i o utjecaju centurijacijske parcelacije na nastanak putova i na položaj predromaničkih i ranoromaničkih crkvenih građevina.

3. Ranosrednjovjekovni grad (civitas, castrum)

Salonae (Solin), glavni grad provincije Dalmacije i agrarna kolonija, osnovana od Cezara vjerojatno nakon završetka građanskog rata sredinom I. stoljeća prije Krista (colonia Martia Iulia Salona);342 Narona (Vid kraj Metkovića), agrarna kolonija, vjerojatno osnovana u isto doba kao i Salona;343 Epidaurus (Cavtat), agrarna kolonija, vjerojatno osnovana u Augustovo doba.344 U upravnom pogledu Dalmacija je bila podijeljena na tri juridička konventa, kojima su središta bila u kolonijama Saloni i Naroni, a jedno u Scardoni (Skradinu). Iako bez statusa kolonije, Scardona je postala važno središte Liburna i Japoda. Stekavši rimski civitet za Flavijevaca u drugoj polovici I. stoljeća, grad je dobio visoki položaj u administrativnom sustavu rimske provincije.

Stupnjevi urbanizacije ranosrednjovjekovne Dalmacije

Slika 113: Rimski gradovi u Dalmaciji

Ako se pojava ranosrednjovjekovnih gradova u Dalmaciji promatra kroz razvitak institucionalnih okvira koji su uvjetovali njihov nastanak, onda valja ukratko razmotriti dva prethodna razvojna stupnja, tj. prvu urbanizaciju u pretkršćansko rimsko doba i zatim doprinos što ga je tom razvitku dalo starokršćansko doba. Urbanizacija u pretkršćansko rimsko doba

Antička je Dalmacija kao provincija Rimskoga Carstva imala razrađenu kategorizaciju naseljenih mjesta u skladu s pravno-teritorijalnim sustavom države toga doba. 339 340 341 342 343 344

Ibid. J. Wilkes (1969.), 223. J. Wilkes (1969.), 114, 359, f. 15. G. Novak: Isejska i rimska Salona, Rad JAZU, 270, Zagreb 1949., 67 i d. E. Marin (1996.), 101 i d. J. Wilkes (1969.), 245.

93

DALMATIA PRAEROMANICA

Dosadašnjim istraživanjima antičkih gradova na istočnom Jadranu345 i rimske provincije Dalmacije u cjelini346 proučen je upravni položaj i drugih kategorija rimskih gradova i naselja, od kojih su mnoga, poput nekih već spomenutih kolonija, nastala u predrimsko doba i imala značaj autohtonih zajednica. U tim je studijama sustavno razrađena kategorizacija autohtonih naselja u predurbanoj, protourbanoj i urbanoj fazi, te su razlučeni različiti tipovi naselja po karakteru (refugium, castellum, oppidum), po organizaciji zajednice (vicus, pagus, civitas, municipium) i po socijalno-ekonomskoj strukturi.347 Prema takvoj kategorizaciji, na prostoru od kvarnerskih otoka do Kotorskog zaljeva nalazio se čitav niz starih peregrinskih zajednica koje su u rimsko doba stekle civitet, a poznat im je pravni položaj: Fulfinium (Omišalj na otoku Krku) kao peregrinska zajednica dobio je italsko pravo koje se razvilo i u rimsko građansko pravo; Curicum (Krk na istoimenom otoku) autohtona je zajednica kojoj je dodijeljeno italsko građansko pravo, a u daljem je razvoju postao municipalitet s rimskim građanskim pravom; Crexa (Cres na istoimenom otoku) dobila je civitet već u ranim godinama carstva, za Augusta ili Tiberija;

Aenona (Nin) dobila je rimski civitet u doba Augusta; Nedinium (Nadin) bio je središte liburnske općine, a konstituciju i rimski civitet dobiva vjerojatno također u doba Augusta; Corinium (Karin) u doba Augusta stekao je status rimskog municipija; Clambetae (Cvijina gradina kod Obrovca) stekao je rimski civitet u doba Augusta; Hadra (Medviđa u zapadnoj Bukovici) rimski je civitet stekla u doba ranoga carstva; Asseria (Podgrađe kod Benkovca) bila je isprva autohtona zajednica s italskim pravom, a u doba ranoga carstva postaje rimskim municipijem; Alveria (Dobropoljci u istočnoj Bukovici) dobila je u ranom carstvu rimsko građansko pravo; Sidrona (zapadnije od Hadre) rimski je civitet stekla u doba prvih careva; Varvaria (Bribir) kao autohtona zajednica s italskim privilegijem u daljem je razvitku stekla rimski municipalitet; Burnum (Ivoševci kod Kistanja) početkom II. stoljeća dobiva autonomiju;

Apsorus (Osor) imao je sličan razvojni put stjecanja rimskog civiteta;

Rider (Danilo kod Šibenika) bio je delmatska autohtona zajednica, koja je stekla rimski civitet u prvoj polovici I. stoljeća poslije Krista;

Senia (Senj na podvelebitskoj obali), od Augustova je vremena uživao rimski civitet;

Promona (Tepljuh kod Drniša) stekla je civitet u drugoj polovici II. stoljeća;

Lopsica (Jurjevo nedaleko od Senja) bila je autohtona općina s italaskim pravom te postala rimski municipij; Arva (Rab na istoimenom otoku) već je u Augustovo doba stekla rimski civitet; Ortopla (Stinica pod Velebitom) građansko pravo stekla također za Augustova doba; Vegium ili Vegla, rimski municipij od Augustova doba (blizu današnjeg Karlobaga); Argyruntum (Starigrad pod Velebitom) stekao je civitet u doba ranoga carstva; 345 346 347

94

M. Suić (1976.), 34-37. J. Wilkes (1969.), 220 i d. M. Suić (1976.), 74.

Tragurium (Trogir), prvobitno grčki emporij isejske zajednice, postao je oppidum civium Romanorum u doba Augusta, a zatim je uključen u salonitansku koloniju; Issa (Vis na istoimenom otoku), grčka sirakuška kolonija osnovana već 389. godine prije Krista, izgubila je samostalnost 46. godine pr. Kr i postala oppidum c. R., a nakon osnivanja salonitanske kolonije, integrirana je u njezin municipalni sklop; Pardua (današnji Gornji Gradac kod Ljubinja), bila je smještena na imperijaloj magistrali od Salone prema Skadru;

izgradnja i uređenje prostora

Rhisinium (Risan u Boki kotorskoj) kao autohtona zajednica postaje oppidum civium Romanorum; Acruvium (Kotor) također je bio oppidum civium Romanorum. Niz gradića i naselja nižega ranga nastao je većinom na mjestu ili u blizini prapovijesnih naselja i razvio se i tijekom rimske uprave u doba carstva, uključujući i kasnoantičko razdoblje, kada je, osobito pod bizantskom upravom za cara Justinijana, podignut znatan broj utvrđenja duž cijeloga istočnog Jadrana. Doprinos starokršćanskoga doba urbanizaciji Dalmacije

U kasnoantičkim stoljećima popis dalmatinskih gradova preciznije je poznat zahvaljujući podatcima koje pruža Kozmografija anonimnog Ravenjanina iz VI./VII. stoljeća.348 Od pedesetak gradova s toga popisa, identificiran je najveći broj, a samo rijetka naselja još uvijek nisu ubicirana. S razvitkom kršćanstva u kasnoj antici javlja se i crkveni teritorijalni sustav, koji će izravnije utjecati na položaj dalmatinskih naseljenih mjesta u ranome srednjem vijeku. Osnivaju se crkvene teritorijalne jedinice (dijeceze) koje sjedišta imaju u biskupskim gradovima s podređenim župama na području upravno-crkvene ovlasti svake biskupije. Slika 114: Naselja na istočnoj jadranskoj obali, navedena u Kozmografiji anonimnog Ravenjanina (prema Suiću)

Na vrhu crkvene organizacije starokršćanske Dalmacije stajala je velika Salonitanska metropolija, kojoj povijesna vrela u VI. stoljeću dokazuju podređene biskupije u širokom prostoru od Istre do Albanije na obali, odnosno od jadranskih otoka na jugozapadu do dubokoga zaleđa na sjeveroistoku.349 Za prostor od kvarnerskih otoka do crnogorskoga primorja povijesna vrela i sačuvani ostatci dokazuju da je do VII. stoljeća ondje bilo ustrojeno desetak dijeceza. Nije posve sigurno kada su osnovana biskupska sjedišta na kvarnerskim otocima u Curicumu (Krku), Apsorusu (Osoru) i Arvi (Rabu), te na podvelebitskom kopnu u Senju (Senia), iako se može pretpostaviti da je to bilo prije VII. stoljeća. Mnogo su sigurniji podatci za starokršćanska biskupska središta u Jaderu (Zadru), Saloni (Solinu), Aroniji – Muccurumu (Makarskoj), Naroni (Vidu), Epidaurumu (Cavtatu), Risiniumu (Risnu), Acruviumu (Kotoru), Doclei (Duklji). Postojanje i položaj starokršćanske biskupije u Ludrumu (na mjestu današnjega sela Biskupija kod Knina) nisu još dokraja razjašnjeni u hrvatskoj povijesnoj i arheološkoj znanosti, a pretpostavke o tomu nisu potvrđene.350 Na svim su područjima navedenih biskupija djelovale brojne niže crkveno-teritorijalne jedinice, među kojima su važnije bile one u Vegiumu (Karlobagu), Novaliji (Novalji na Pagu), Aenoni (Ninu), Nediniumu (Nadinu), Coriniumu (Karinu), Burnumu (Ivoševcima), Varvariji (Bribiru), Scardoni (Skradinu), Srimi, Promoni (Tepljuhu), Rideru (Danilu), Andetriumu (Muću), Traguriumu (Trogiru). Važnija crkvena središta bila su u Ragusiumu (Dubrovniku) i Butui (Budvi) na južnom primorskom dijelu jadranske obale. Dalmatinski gradovi u doba rane bizantske uprave i ranosrednjovjekovnih “sklavinija”

U doba ranobizantske uprave, u V., VI. i VII. stoljeću, Dalmacija je u upravnom pogledu dio Ravenskoga egzarhata (555.-751.). Po ukinuću egzarhata poslije langobardskoga osvajanja Ravenne 751. Dalmacija nastavlja igrati ulogu samostalne arhontije, a zatim postaje samostalni bizantski temat, kojim je upravljao strateg u Zadru. 348 349 350

Anonimni Ravenjanin (1860.), usp. M. Suić (2003.), 440-451. Za gradove i naselja toga razdoblja usp. V. Posavec (2007.), 96-106. N. Cambi (2002.), 209; (1972.a). V. Delonga (1997.), 56.

95

DALMATIA PRAEROMANICA

Poslije krupnih vojno-političkih, društvenih i demografsko-etničkih promjena što ih Dalmaciji donose barbarske invazije, posebno posljednja, avarsko-slavenska u VII. stoljeću, u ranome srednjem vijeku isprepleću se na tom području različiti teritorijalno-upravni sustavi: bizantski u primorskim gradovima, starohrvatski u području Zagore i u onom dijelu primorja koji je bio u sastavu hrvatske države, te slični sustavi u drugim “sklavinijama” jugoistočno od Cetine. U bizantskom teritorijalnom sustavu iz ranoga srednjeg vijeka u okviru tzv. Donje Dalmacije (Dalmatia inferior) na prostoru od Krka do Cetine klasificirani su kao civitates gradovi Zadar, Trogir i Split te u Gornjoj Dalmaciji (Dalmatia superior) Dubrovnik (Ragusion) i Kotor (Acruvium – Dekatera) u Boki kotorskoj. Svaki je od gradova bio okružen svojim izvangradskim teritorijem (tzv. astarea), ne odviše velikim s obzirom na blizinu ranosrednjovjekovnih država (“sklavinija”). Upravo zbog upotrebe posjeda izvan gradskoga teritorija i svekolikoga mirnog suživota, dalmatinski gradovi plaćali su tribut mira hrvatskoj državi, odnosno Dubrovnik dvjema svojim susjednim državama, Zahumlju i Travuniji. Bizantski izvori na primorskom dijelu Zahumlja spominju gradove: Ston, koji je bio središte Zahumske župe, i Ošlje. Barbarskom invazijom ugasila su se neka od biskupskih središta antičkoga doba, neka su nastavila i u novim uvjetima igrati svoju ulogu, a neka na obali i u Zagori taj su status tek dostigla tijekom ranoga srednjeg vijeka. Spomenuta veća naseljena mjesta, koja su pretežito bila sjedišta administrativnih jedinica (županija), uglavnom se u vrelima navode s nazivom castrum, pod kojim se obično razumijeva utvrđeni grad. Terminom tà kástra Konstantin Porfirogenet naziva sva naselja urbanoga tipa koja su, preživjevši antiku, od nje naslijedila municipalnu autonomiju i gradske institucije, kao što su Zadar (tà Diádora), Trogir (Tetrangúrin), Split (Aspalathos), Dubrovnik (Raúsion) i Kotor (tà Dekátera).351 Svi su ti gradovi (u Splitu je to bila carska palača), preživjevši barbarsko rušenje, postali civitates, tj. gradski samoupravni organizmi.352 Iznimka je jedino Vrgada (tò Lumbrikàton), koju 351 352 353

96

DAI, gl. 29. B. Kuntić-Makvić (1998.), 231-237. M. Suić (2003.), 387.

bizantski car pogrješno, vjerojatno na temelju netočnih podataka svojih izvjestitelja s terena, svrstava u istu skupinu, a radi se samo o ranobizantskoj utvrdi bez gradskoga odnosno municipalnog značaja.353 Nasuprot tim urbanim naseljima, koji su naziv civitas, što su ga imali prije barbarske najezde, obnovili i u ranome srednjem vijeku, terminom castrum u srednjovjekovnim ispravama označavaju se utvrđeni gradovi koji su bez kontinuiteta ranije jezgre izgrađeni u staroj Hrvatskoj kneževini i kraljevini, poput Šibenika (castrum Sibinici) ili Knina (castrum tininense). I tu kategoriju valja uzeti u razmatranje prilikom proučavanja ranosrednjovjekovnoga urbanizma u Dalmaciji. Na osnovi navedenih kriterija, šesnaest naseljenih mjesta na prostoru od otoka Krka do Boke kotorske koja su, s iznimkom nekolicine danas deurbaniziranih i degradiranih područja, od ranoga srednjeg vijeka do danas zadržala urbani kontinuitet, može se dakle smatrati ranosrednjovjekovnim gradovima. To su (poredani od sjeverozapada prema jugoistoku): Krk, Osor, Rab, Nin, Zadar, Biograd, Bribir, Skradin, Šibenik, Knin, Trogir, Split, Omiš, Makarska, Dubrovnik i Kotor. U većini se nabrojenih gradova u Dalmaciji, koji su različita porijekla ili pravnoga položaja, a i različitih topografskih i tipskih obilježa, prepoznaje u većim ili manjim ostatcima ili tragovima ranosrednjovjekovni sloj. Ostala naseljena mjesta pripadaju kategoriji seoskih naselja, među kojima neka zaslužuju pozornost i s urbanističkoga stajališta. S navedenoga popisa ranosrednjovjekovnih gradova, koji će se razmatrati u daljem tekstu, izostavit će se Skradin, jer u njemu dosada nisu ustanovljeni materijalni ostatci iz tog razdoblja, i Makarska, gdje je još uvijek dvojben položaj ranosrednjovjekovnoga grada. Šibenik se u tom kontekstu može razmatrati samo s povijesnoga i topografskog stajališta, ali zbog oskudnih će podataka i u tom slučaju izostati zaključci o obliku i strukturi ranosrednjovjekovnoga sloja grada. O ranosrednjovjekovnom kninskom kastrumu nema značajnijih podataka, a ranosrednjovjekovno selo Kosovo (Biskupija) razmatra se u kategoriji naselja.

izgradnja i uređenje prostora

Slika 115: Gradovi u ranom srednjem vijeku između Kvarnera i Boke kotorske

Preostalih 12 gradova, u kojima su sačuvani ranosrednjovjekovni ostatci – prikazanih tlocrtima i zračnim snimkama u današnjem izgledu – pratila je različita sudbina od ranoga srednjeg vijeka do danas. Neki od njih razvili su se u veća urbana središta, neki su ostali mali gradići bez uvjeta za dalji razvitak, a neki, poput Bribira, nenaseljena i samo djelomično istražena arheološka područja. Zahvaljujući svom središnjem položaju, topografskim uvjetima razvitka, ulozi luke i povezanosti s kontinentalnim zaleđem, Split je danas s oko 200.000 stanovnika središte makroregije Dalmacije, drugi

po veličini grad u Hrvatskoj i središte Splitskodalmatinske županije. Značajniji razvitak imali su Zadar (80.000 stanovnika), Dubrovnik (50.000) i Šibenik (40.000), također županijska središta. Krk (16.000), Knin (12.000), Trogir (10.000), Omiš (6.000), Biograd (5.000), Nin (1.600) imaju u Hrvatskoj status grada, gradić Rab (600) općinsko je središte istoimenoga otoka, Osor je malo naselje na Cresu sa svega 80 stanovnika, a Bribir je danas arheološko područje bez stanovništva. Kotor (5.600) grad je i luka u crnogorskom primorju (izvan Republike Hrvatske). 97

DALMATIA PRAEROMANICA

b.

c.

a.

f.

d.

e.

Slika 116: Današnji tlocrti ranosrednjovjekovnih gradova u Dalmaciji (od Kvarnera do Boke kotorske): a. Krk, b. Osor, c. Rab, d. Nin, e. Zadar, f. Biograd, g. Bribir, h. Trogir, i. Split, j. Omiš, k. Dubrovnik, l. Kotor

98

izgradnja i uređenje prostora

l. h.

g.

i.

j.

k.

99

DALMATIA PRAEROMANICA

Na stranicama koje slijede razmatrat će se navedeni ranosrednjovjekovni gradovi s različitih motrišta kojima se može pristupiti proučavanju ranosrednjovjekovnoga urbanizma.

Urbani kontinuitet i diskontinuitet Raznovrsnost poznatih i dosada istraženih urbanih cjelina ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji dopušta različite klasifikacije gradova predromaničkoga i ranoromaničkog doba.

a.

Po svom nastanku i porijeklu ranosrednjovjekovni se gradovi svrstavaju u dvije osnovne kategorije:354 • gradovi s antičkim kontinuitetom u ranom srednjem vijeku; • gradovi nastali u ranom srednjem vijeku bez građevnoga i prostornog kontinuiteta prvobitne antičke jezgre. Prva kategorija znatno je brojnija, a povijesni podatci i materijalni ostatci u njoj znatno su jasniji pa omogućuju čvršće zaključke o urbanizmu toga doba. Toj skupini pripadaju: Krk, Osor, Rab, Nin, Zadar, Bribir, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor.

b.

U ranom srednjem vijeku podignuti su bez izravnoga građevnog i prostornog kontinuiteta od prije izgrađenih naselja: Biograd, Šibenik, Knin i Omiš. U skupini gradova koji su se razvili u kontinuitetu antičke jezgre razlikujemo također dva osnovna tipa. Neki su ranosrednjovjekovni gradovi nastali: • u izravnom prostornom kontinuitetu, a neki drugi • blizu antičke jezgre, tj. na novoj lokaciji u odnosu na prvobitni grad. Prvom tipu pripadaju gradovi koji su, čini se, bez većih razaranja preživjeli barbarske najezde, ostvarivši tako izravan nastavak postojanja mjesta i stanovništva. Tako su izravno iz antike u srednji vijek ušli gradovi: Zadar, Nin, Trogir, Bribir, Kotor. Split i Dubrovnik (i neki drugi gradovi koji se nisu sačuvali) primjeri su drugoga tipa, obilježenog postankom odnosno naseljenjem druge obližnje antičke jezgre nakon što je prvobitni matični grad bio porušen. I u jednom i u drugom primjeru već posto354

T. Marasović (1994.), 225.

100

c..

Slika 117: Ranosrednjovjekovni gradovi, nastali u izravnom prostornom kontinuitetu od antičkoga doba: a. Zadar, središte grada, katedralni sklop s ranosrednjovjekovnom crkvom Sv. Trojstva na prostoru antičkog centra (prema B. Miliću) b. Nin, današnji grad s naznačenim antičkim rasterom (prema M. Suiću) c. Trogir, izgrađenost u antici, srednjem i novom vijeku (prema S. Vučenoviću)

izgradnja i uređenje prostora

Epidaura, dale ranosrednjovjekovnom naselju izrazito gradsko obilježje, među ostalim i premještanjem sjedišta biskupa u ranosrednjovjekovni grad . Napuštanje prvobitnoga grada i njegova nova prostorna identifikacija u obližnjoj antičkoj jezgri u slučaju Dubrovnika obilježena je u Kozmografiji anonimnoga Ravenjanina formulacijom: Epidaurum, id est Ragusium (“Epidaur, to je Dubrovnik”).355

Slika 118: Prostorni odnos Salone i ranosrednjovjekovnoga Splita kao nasljednika urbanog kontinuiteta (J. Marasović)

jeća manja antička jezgra, zahvaljujući povoljnom položaju, omogućila je da se na novoj lokaciji razvije gradski život, koji je više ili manje bio u znaku upravnoga ili crkveno-pravnog, iako ne i prostornog kontinuiteta obližnjega porušenoga većega rimskog grada. U Splitu je to bila izvrsno sačuvana antička palača, u kojoj su uz lokalno stanovništvo postojećega naselja Spalatuma izbjeglice iz obližnje porušene Salone osnovale pravi grad s gradskim institucijama, među kojima je crkvena organizacija bila od posebne važnosti. U Dubrovniku je nova lokacija odabrana u kasnoantičkom naselju Ragusiumu na strateški pogodnom položaju s kaštelom na hridima prirodnog poluotoka. Zajedno s lokalnim stanovništvom i ondje su izbjeglice, u tom slučaju iz obližnjega porušenog Slika 119: Prostorni odnos Epidaura i ranosrednjovjekovnoga Dubrovnika kao nasljednika urbanog kontinuiteta

355

Slika 120: Prva jezgra Ragusiuma, kasnoantička utvrda na hridi (prema Pekoviću)

U navedenoj toponomastičkoj identifikaciji pisac se poslužio ekvacijom kako bi najkraćim načinom objasnio kontinuitet prvobitnoga naselja, ali na drugom, obližnjem položaju. Slične se ekvacije javljaju kod istoga pisca još nekoliko puta u opisu drugih gradova. Tako se oznaka: Aronia id est Mucru (“Aronija, to je Makar”) kod istog anonima može protumačiti kao nastavak života porušene Aronije, koja je ubilježena i na Peutingerovoj karti, a vjerojatno se nalazila na jugozapadnom poluotoku koji zatvara današnju makarsku luku. Pretpostavlja se da bi Makar (Mucru) moglo biti novo naselje koje se razvilo u neposrednoj blizini, a na padinama Biokova. Od antičke Aronije, koja se nalazila na obali, sačuvali su se ostatci starokršćanske crkve sv. Petra, ali u obližnjem predgrađu Makru nema (barem zasada) materijalnih ostataka ranosrednjovjekovnoga naselja, pa u tom slučaju ne možemo pratiti postupak obnove života na obližnjem položaju, kao što se to može pratiti u slučaju Epidaura-Ragusiuma.

Anonimni Ravenjanin (1860.), usp. M. Suić (2003.), 440-451.

101

DALMATIA PRAEROMANICA

Slična ekvacija Pardua id es Stamnes protumačena je kao premještanje života iz prvobitnoga antičkog naselja Pardue, koje se nalazilo na mjestu današnjeg Gornjeg Gradaca na sjevernoj strani Popova polja, oko 30 km sjeveroistočno od Stona, a porušeno je u avarsko-slavenskom naletu u VII. stoljeću.356 Život je u ranome srednjem vijeku bio obnovljen na mjestu antičkoga Stamnesa (Stona), koji se nalazio na prapovijesnim utvrđenjima na uzvisinama Gradac (brdo Sv. Mihajlo), Stari grad i možda Humac, odnosno na obroncima tih uzvisina i u samom polju, gdje brojne crkve dokazuju ekstenzivno širenje naselja do same luke i solana, kao važnih gospodarskih resursa i u ranome srednjem vijeku. S obzirom na tip aglomeracije koja prostorno znatno prelazi prvobitnu utvrdu i pretežito se razvija na polju, ranosrednjovjekovni je Ston ovdje obrađen među primjerima ruralnih naselja. Još se na dva mjesta u Kozmografiji nalaze slične ekvacije: Bausione id est Orido, što se vjerojatno odnosi na ranosrednjovjekovni Drid, zapadno od Trogira, te Unione id est Musaro kao još uvijek neubicirani položaj. Navedeni primjeri pokazuju da je u vrtlogu avarsko-slavenskog razaranja u VII. stoljeću bio prekinut urbani život na više mjesta, ali ubrzo se uspio obnoviti na obližnjim sačuvanim ili strateški bolje lociranim položajima. Split i Dubrovnik izraziti su zato primjeri nastanka i razvitka ranosrednjovjekovnih gradova u kojima ne samo povijesni podatci nego i materijalni ostatci dopuštaju urbanološka razmatranja.

Upravno-pravni i crkveni položaj ranosrednjovjekovnih gradova

tinuitetom kolonije, kao grada najvišega ranga. U ranom srednjem vijeku grad postaje civitas i sjedište bizantske dalmatinske teme. Njegova uloga središta kršćanske dijeceze nastavlja se i u predromaničko i ranoromaničko doba, a u visokom srednjem vijeku grad postaje i sjedište metropolije. Nasuprot Zadru, kolonija Martia Iulia Salona, kao antička upravna i crkvena metropola Dalmacije, porušena je do te mjere da se nikada nije obnovila kao grad na svojemu izvornom mjestu. Na perifernom gradskom rubu, oko ušća rijeke koja je prolazila uz jugoistočne gradske bedeme, oblikovano je ranosrednjovjekovno naselje Solin, koje je u administrativno-teritorijalnom smislu u ranome srednjem vijeku pripadalo utvrđenom kastrumu Klisu, vjerojatnom središtu starohrvatske Primorske županije. Gradski kontinuitet antičke Salone prenesen je, kako je već rečeno, nekoliko kilometara južnije, u naselje Spalatum, unutar dobro sačuvane palače cara Dioklecijana, kojemu je starohrvatski Solin bio podređen u crkvenoj nadležnosti. Rimska kolonija Epidaur bila je također porušena, a u razvitku obližnjega ranosrednjovjekovnog Dubrovnika bez sumnje je sudjelovao i dio izbjegloga pučanstva porušenoga grada. Na mjestu kolonije Narone razvilo se naselje Vid, u kojem dosad nisu pronađeni dokazi kontinuiteta gradskoga života u ranom srednjem vijeku.357 Kolonija Aequum iščezla je kao grad u avarsko-slavenskom naletu, a njezini materijalni ostatci danas su samo skromno sačuvane i nedovoljno istražene ruševine kod sela Čitluk u blizini Sinja.

Dalmatinski gradovi, nastali preobrazbom antičke urbane jezgre, postigli su jednaki civitet, bez obzira na prijašnji različiti upravno-pravni status svojih prvobitnih izgrađenih jezgri. Neki su među njima bili rimske kolonije (Zadar), a neki drugi rimski municipiji (Trogir). U jednom je slučaju to bio carski dvorac u blizini porušenoga urbanog središta (Split), u drugom kasnoantičko naselje ili utvrđenje (Dubrovnik) u blizini većeg grada – kolonije.

Među brojnim rimskim municipijima u Dalmaciji, samo nekim gradovima materijalni ostatci i povijesna vrela dokazuju ranosrednjovjekovni kontinuitet života. Prapovijesno liburnsko naselje, urbanizirano za rimske vladavine, postalo je municipij Aenona. Grad je sretno preživio dramatične događaje avarsko-slavenskoga naleta i dolaskom Hrvata postao središtem prostrane županije i sjedištem prvoga hrvatskog biskupa. Njegovi materijalni ostatci dopuštaju i određene zaključke o urbanizmu Nina u predromaničko doba.

Različita je bila sudbina rimskih kolonija u Dalmaciji. U slučaju Zadra preobrazba je ostvarena kon-

Prapovijesna liburnska gradina na Bribirskoj glavici, na istočnom rubu Ravnih kotara, također urba-

356 357

Ibid. E. Marin (1996.), 101 i d.

102

izgradnja i uređenje prostora

nizirana u rimsko doba, postala je municipium Varvariae. Ranosrednjovjekovni kontinuitet toga mjesta dokazuje dopuna djela Konstantina Porfirogeneta, gdje se spominje kao hrvatska županija Brebera. Iako nije imao ulogu biskupskoga središta i premda su njegovi materijalni ostatci iz ranoga srednjeg vijeka vrlo skromni, grad Bribir, koji se jače razvio u visokome srednjem vijeku u doba moćnih feudalaca Šubića, valja ipak pribrojiti popisu gradova iz doba predromanike i rane romanike. Scardona kao sjedište jednoga od triju juridičkih konvenata rimske provincije Dalmacije u ranom je srednjem vijeku na Porfirogenetovu popisu navedena kao jedan od naseljenih hrvatskih gradova, a u X. stoljeću postaje i sjedištem hrvatskoga biskupa. Nalazi iz ranoga srednjeg vijeka na tom se položaju još nisu otkrili. Rimski Tragurium, koji gradski status nasljeđuje od Traguriona, što su ga u zadnjim stoljećima prije Krista osnovali isejski Grci, imao je nesumnjivi ranosrednjovjekovni kontinuitet: upravni, crkveni, prostorni, graditeljsko-umjetnički, koji dokazuju i materijalni ostatci arhitekture i skulpture. Oni omogućuju i određene zaključke o izgledu ranosrednjovjekovnoga grada, sjedišta ranosrednjovjekovne dijeceze. Preobrazba carskoga dvorca u grad, kao što je slučaj s nastankom Splita, jedinstveni je primjer svoje kategorije, ali vrlo značajan, jer se na njemu, više nego bilo gdje drugdje u Dalmaciji, može pratiti urbana transformacija zahvaljujući okolnosti što osim izvrsno sačuvane antičke podloge postoje mnogi podatci i ostatci predromaničkoga građevnog sloja. Dubrovnik je primjer nastanka grada na prostoru manjega kasnoantičkoga utvrđenog naselja, u kojemu je slabije poznata sama kasnoantička jezgra, pa se u ovom slučaju može govoriti više o ranosrednjovjekovnoj izgradnji i širenju prvobitnoga kasnoantičkog mjesta nego o preobrazbi ranije jezgre. Konstantin Porfirogenet spominje, osim već spomenutih važnijih antičkih gradova koji su imali status civitasa, još i deset hrvatskih gradova koje naziva castra: Nona (Nin), Belogradon (Biograd), Belica 358 359 360

(Bilice), Skradin, Karin , Stupin,358 Klobuk,359 Livno (Hlijevno).360 U Neretvanskoj državi spominju se naseljeni gradovi Mokro (Makarska), Ostrog, Verulja, Slavinec. Osim Makarske, u kojoj do danas nisu otkriveni tragovi ranosrednjovjekovnoga sloja, ni u jednom od njih nema kasnijega urbanog kontinuiteta, a jedini grad na tom području, koji se razvio pod ranosrednjovjekovnom utvrdom, bio je Omiš. U Zahumskoj “sklaviniji” glavno upravno središte nalazilo se u još neistraženom castrumu iznad Stonskoga polja, a samo se naselje razvilo na obroncima uzvisina. U samom Stonskom polju izgrađene su starokršćanske i predromaničke crkve koje dokazuju naseobinski kontinuitet; jedna od njih, preinačena u doba predromanike, imala je i ulogu ranosrednjovjekovne stolne crkve. U Travuniji Konstantin Porfirogenit spominje pet gradova: Trebinje, upravno i vjersko središte, te bokokotorske gradove Vrm, Risan, gdje je bilo središte starokršćanske dijeceze, Lukavete i Zetlivi, ali ni u jednom od njih nije moguće razmatrati ranosrednjovjekovni urbani sloj. Zato je Kotor jedini grad u Boki kojemu starokršćanske i predromaničke građevine dopuštaju proučavanje urbanizma toga razdoblja. U pogledu crkvene organizacije, dalmatinski ranosrednjovjekovni gradovi u najvećem su broju bili biskupska sjedišta, a neki među spomenutima bili su sjedišta nadbiskupije. Krčka, Osorska i Rapska biskupija nastavile su igrati ulogu dijecezanskih središta i u ranome srednjem vijeku. Ninska biskupija osnovana je oko 880. godine, u doba hrvatskoga kneza Branimira, kao sjedište prvoga hrvatskog biskupa. Ukinuta je na Splitskom crkvenom saboru 928. godine, te obnovljena u drugoj polovici XI. stoljeća. Zadarska biskupija također je nastavila igrati svoju ulogu dijecezanskog središta koju je imala u kasnoj antici, a od sredine XII. stoljeća postaje, kako je već rečeno, i važno metropolitansko središte za sjevernodalmatinski i kvarnerski prostor.

Vjerojatno na mjestu današnjeg Stupina kraj Rogoznice; usp. N. Klaić (1975.), 288, bilj. 58. Različiti su prijedlozi za ubikaciju tog mjesta; usp. I. Ostojić (1964.), 227. V. Klaić: Građa za topografiju i historiju Hlivanjske županije i grada Hlivna, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, n.s. XV, Zagreb 1928., 16.

103

DALMATIA PRAEROMANICA

Sjedište je kninske biskupije u XI. stoljeću na Kosovu, a njezin je poglavar nosio naslov “hrvatskoga biskupa”. U visokome srednjem vijeku crkveno se sjedište prenosi u sam grad, gdje se 1185. spominje “kninski biskup”. Biograd na Moru biskupski je grad od 1069. godine, a Trogir je postao biskupskim sjedištem u neutvrđenom vremenu ranoga srednjeg vijeka, najkasnije početkom VIII. stoljeća.

manji gradovi na teritoriju stare hrvatske države imali su ulogu kraljevskih središta, poput Nina, Biograda i Knina. Povremena sjedišta hrvatskoga vladara, odnosno mjesta u kojima su bili vladarski dvori, bila su čak i znatno manja naselja poput Bijaća i Sv. Martina u Poljicima, koja se uopće ne ubrajaju u kategoriju gradova. Središte bizantske teme bilo je u Zadru, koji je u tom smislu bio nadređen svim ostalim gradovima.

Split je sjedište nadbiskupa od samoga preobražaja Dioklecijanove palače u pravi grad sredinom VII. stoljeća, a njegovo značenje kao crkvenog središta u naslijeđu je slavne salonitanske crkvene nadbiskupije. Na crkvenim saborima 925. i 928. godine potvrđena je uloga splitske Crkve kao dalmatinske metropolije, a ulogu nadbiskupskoga središta Split je zadržao do danas.

Sjedišta župana u Hrvatskoj, Neretvanskoj i Zahumskoj državi bila su u manjim utvrđenim mjestima (castra). Uz manje gradove poput Nina, Biograda i Knina, u pojedinim razdobljima ranoga srednjeg vijeka i znatno manja naselja ili utvrđenja poput Cetine, Bribira, Imotskoga ili Klisa bila su središta upravnih županija ili župa u okviru županije.

Stonska biskupija spominje se u V. stoljeću, a početci Dubrovačke sežu u raniji srednji vijek, da bi na kraju X. stoljeća dubrovački biskup bio promaknut u nadbiskupski rang.

Topografski uvjeti nastanka ranosrednjovjekovnih gradova

U Trebinju se spominju biskupi od 870. do 1245., kada se Trebinjska biskupija seli na otok Mrkan kod Cavtata.361 U Risnu (Rose) zadnji biskup starokršćanskoga razdoblja, Sebastijan, spominje se 591., a u srednjovjekovnim se Rosama javlja tek 1271. godine.362 Kotorski se biskup prvi put spominje 870.363, a ulogu biskupskoga sjedišta grad je zadržao do danas. U crkvenoj organizaciji ranosrednjovjekovne Dalmacije Split dakle ima najveće značenje kao metropolitansko središte. Ulogu najvažnije kršćanske dijeceze nije uvijek pratio i upravno-teritorijalni položaj, što najbolje pokazuju primjeri Zadra i Splita, prvoga kao upravnoga središta bizantske Dalmacije, a drugoga kao najvažnijega dalmatinskoga crkvenog središta. Značenje crkvenih središta u većini se slučajeva nije poklapalo s upravnim položajem pojedinih ranosrednjovjekovnih gradova. U usporedbi s većim urbanim središtima u bizantskoj Dalmaciji, znatno 361

362 363 364

Uz raznovrsnost porijekla i upravno-pravnoga položaja u svjetovnoj i crkvenoj organizaciji vlasti, ranosrednjovjekovni dalmatinski gradovi pokazuju i raznolikost prirodnoga smještaja, koja se odrazila i na njihov oblik i strukturu. Njihova topografska klasifikacija pokazat će da su u predromaničko doba na tom prostoru zastupljeni tipovi grada u luci, na otoku, na poluotoku i na brijegu (pod brijegom). Split je izraziti primjer grada u luci. Premda osnovnim preduvjetom postanka ranosrednjovjekovnoga grada nije bila luka, nego postojanje dobro sačuvane carske palače koja je pružila sve uvjete da se građevina preobrazi u pravi grad, ipak je svekoliki razvitak Splita, uključujući i njegovo ranosrednjovjekovno razdoblje, uglavnom zasnovan na ulozi dobro zaštićene luke, a s time u vezi i pomorske privrede, odnosno trgovine. I druge makrogeografske pogodnosti koje proizlaze iz vrlo povoljnoga prirodnog položaja po sredini istočnog Jadrana, a uz jedini prirodni kontinentalni pristup iz unutrašnjosti, utjecale su na razvitak toga grada od ranoga srednjeg vijeka nadalje.

Farlati (1751.), III, 293; M. Popović: Manastir sv. Petra de Campo kod Trebinja, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, XXVII-XXVIII, Arheologija, Sarajevo 1973., 316. Farlati, 410; I. Pušić: Rose in the early middle ages, Balcanoslavica 5, Beograd 1977., 117. Farlati (1971.), III, 421. DAI, gl. 29.

104

izgradnja i uređenje prostora

Slika 121: Split, grad u luci u ranome srednjem vijeku (prema J. Marasoviću)

Dobro zaštićena luka uvjetovala je i nastanak ranosrednjovjekovnoga šibenskog kastruma, iz kojeg se potom razvijao grad na obronku brijega u dubokoj prirodnoj uvali uz ušće rijeke Krke. Šibenik dakle pripada posebnoj varijanti grada na brijegu, a uz dobro zaklonjenu luku. Zaštićena luka i morski pristup osnovni su topografski uvjeti nastanka i ranosrednjovjekovnoga razvitka kvarnerskih gradova Krka i Osora. Posebni topografski uvjeti u Osoru omogućili su upotrebu dviju luka, sjeverne i južne, odijeljene tjesnacem između Cresa i Lošinja. Luka je bila od velike važnosti i u gradovima što su se razvili na poluotoku koji je zaklanjao dobro zaštićenu uvalu. To je bio slučaj sa Zadrom, Ninom, Dubrovnikom i Kotorom. Trogir je izraziti primjer grada na malom otočiću kružnoga oblika, smještenom vrlo blizu kopna, pa je razmak lako mogao biti spojen mostom. Ta prirodna značajka očarala je Konstantina Porfirogeneta, koji stavlja naglasak na tu topografsku osobinu (“Grad Trogir mali je otok u moru, povezan s kopnom kao most uskim moreuzom, kojim stanovnici prelaze u sam grad”).364

Slika 122: Ranosrednjovjekovni gradovi na otočiću: a. Trogir, b. Nin

105

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b. d.

Slika 123: Ranosrednjovjekovni gradovi na poluotoku: a. Zadar, b. Rab, c. Dubrovnik, d. Kotor

Slična topografska situacija obilježava i poluotok na kojem se razvio antički i poslije srednjovjekovni Rab. Taj poluotok izrazito izduženoga i šiljatog oblika s jugozapada zatvara sigurnu luku.

c.

Nin je po svojem prirodnom obliku poluotok na plitkoj laguni, ali s uskom prevlakom, tako da mu je ukupno topografsko obilježje bliže otočiću kružnoga oblika, mostovima spojenom s kopnom, nego poluotoku. Oblik zemljišta odredio je dakle i kružni vanjski perimetar jednoga i drugoga ranosrednjovjekovnog grada. Najizrazitiji primjer grada na poluotoku jest Zadar, u kojem je izduženost prirodnoga položaja uvjetovala i sam oblik pravilnoga izduženoga pravokutnog perimetra. Cijelom svojom dužinom poluotok je s jugozapada zatvarao luku na sjeveroistoku. 106

Osnovni prirodni uvjet nastanka Dubrovnika bila je hrid, koja je kao poluotok zatvarala zaljev prema kopnu. Za razliku od Zadra, koji je u cjelini baštinio od antičkog Jadera svoje gradsko područje na poluotoku, Dubrovnik se od kasnoantičkoga kaštela na zapadu postupno širio po prirodnoj hridi izgrađujući svoje ranosrednjovjekovne sekstijere dalje prema istoku, a potom, nasipajući zaljev, i prema sjeveru. Prirodni oblik zemljišta na kojem je nastao i razvio se Kotor bio je trokut, omeđen s jedne strane obalom u njegovu najzaklonjenijem dijelu dubokoga zaljeva (fjorda), s druge rijekom Škurdom, a s treće, kopnene strane brdom što se strmo spušta prema obali, uvjetujući gradnju obrambenoga zida na samim obroncima. Kao i drugdje u Europi, u ranom su srednjem vijeku nastale i najstarije jezgre nekih dalmatinskih

izgradnja i uređenje prostora

a.

gradova koji su se razvili pod utvrdama na vrhu brijega.365 Jezgre ranosrednjovjekovnoga Omiša i Šibenika utvrde su na brijegu, pod kojima se postupno širio primorski grad na ušću rijeka, u prvom slučaju Cetine a u drugom Krke. Bribir je već u prapovijesno i rimsko doba nastao na glavici, a Knin, također s jezgrom u ranosrednjovjekovnom kastrumu, na obroncima brda. Posebnost je Knina u razvitku crkvenoga središta u izvangradskom naselju u plodnom polju, južnije od grada na brijegu.

b.

Prostorni opseg i napučenost Prostorna i demografska degradacija ranosrednjovjekovnih gradova, znakovita za europska naseljena mjesta poslije antike, a prije obnove do koje je došlo u visokom srednjem vijeku, može se pratiti i na primjerima u Dalmaciji. Posvuda u Europi, dakle i u Dalmaciji, dolazi do nagle depopulacije, povezane s raspadom društvenoga života, pa su i one zajednice koje su preživjele barbarsku invaziju u znatnoj mjeri smanjile broj stanovništva, a s time u vezi i opseg naseljenih gradova.

c.

Primjer je za to Nin, koji ni danas svojom izgradnjom ne zauzima sav prostor unutar bedema antičke Aenone, ostavljajući znatne prazne prostore, ispunjene poljima i drugim elementima ruralnoga karaktera. Urbana je degradacija, doduše, najviše rezultat razaranja sredinom XVII. stoljeća, na početku Kandijskoga rata, kada je srednjovjekovni grad bio porušen topovskom paljbom s mletačkih galija kako bi se spriječilo tursko osvajanje njegovih utvrđenja. Ali ni nakon barbarske invazije, koju je grad relativno sretno preživio, nije, sudeći po utvrđenoj ranosrednjovjekovnoj topografiji, bio obnovljen svekoliki antički gradski areal. Neka su područja izgrađena tek krajem XI. stoljeća u ranoromaničkoj obnovi, znakovitoj i za druga urbana središta, pa je starohrvatski Nin, unatoč važnoj ulozi biskupskoga sjedišta i županijskoga središta, ipak bio prostorno reduciran u odnosu na antički municipij. Split i Dubrovnik također su primjeri prostorne i demografske redukcije ranosrednjovjekovnoga ci-

Slika 124: Gradovi na brijegu: a. Bribir, b. Knin, c. Omiš (crtež J. Högelmüllera)

365

I. Babić (1985.b), 7 i d.

107

DALMATIA PRAEROMANICA

vitasa u odnosu na prvobitni antički grad. Građani Salone, pretvarajući u napučeni grad bivšu carsku palaču u Spalatumu, morali su se zadovoljiti opsegom što ga je pružao Dioklecijanov dvorac, a to je svega oko tri hektra površine. U odnosu na gradski areal antičke metropole, površina ranosrednjovjekovnoga Spalatuma bila je čak petnaestak puta manja. Još je drastičnija redukcija bila u populaciji. Ako s današnjom gustom naseljnošću najstarije gradske jezgre Splita stanovništvo unutar Dioklecijanove palače jedva dostiže tisuću žitelja, u ranosrednjovjekovnom je gradu s nižim stambenim zgradama zacijelo stanovalo još manje njih, a to u odnosu na broj stanovništva Salone znači i redukciju od oko 60 : 1.366 Unatoč skučenom prostoru u palači, Split je, pretpostavljamo, već u VII. stoljeću imao nadbiskupa, čija je jurisdikcija u X. stoljeću zahvaćala golemo metropolitansko područje istočnoga Jadrana. Slično se može pretpostaviti i za ranosrednjovjekovni Dubrovnik u odnosu na prostor i napučenost antičkoga Epidaura. Tamo je naseljen već postojeći kastrum Ragusium na hridi, a naselje se sukcesivno širilo od VII. do XI. stoljeća izgradnjom sekstijera prema istoku, da bi tek u visokome srednjem vijeku nasipanjem zaljeva i potom izgradnjom na kopnenom dijelu Dubrovnik znatno povećao svoj izgrađeni prostor unutar zidina. Širenjem grada postupno se povećavao broj stanovnika Dubrovnika, koji krajem X. stoljeća dobiva važnu ulogu sjedišta nadbiskupije. Drastična redukcija prostora pokazuje se i na primjeru Osora, koji je u doba mletačke uprave zauzimao samo zapadni dio antičkoga grada. Vjerojatno je i grad smanjio svoje izgrađene gabarite već u ranome srednjem vijeku. Na primjeru Bribira može se slijediti sličan proces, kada je na prostoru antičke Varvarije izgrađen starohrvatski castrum, koji postaje sjedištem županije Brebera (kako je naziva Konstantin Porfirogenet). Civitas Varvariae prostorno je tada reduciran na castrum, koji upravo zbog prostranosti antičke jezgre okružene bedemima nije imao razvoj sličan drugim starohrvatskim utvrđenim naseljima, koja su također bila sjedišta županija (Klis, Knin, Imotski). Ti 366

367 368

su utvrđeni gradovi zbog skučenosti prostora na brijegu širili svoja podgrađa ispod samoga grada. Bribir je, nasuprot tomu, širio svoj izvangradski prostor na samoj glavici unutar perimetra antičkih zidova.367 Arheološki dokaz takva razvitka pojava je groblja unutar grada oko obnovljene starokršćanske crkve i predromaničke osmerokonhne rotunde. Tek u visokom i kasnom srednjem vijeku nova izgradnja zahvaća svekoliki intramuralni prostor, a to je doba kada Bribir postaje sjedištem moćne feudalne obitelji Šubića. U toj znakovitoj pojavi prostorne i demografske redukcije ranosrednjovjekovnih dalmatinskih gradova iznimka je Zadar, a donekle i Trogir. Zadar je izgradnjom novih zidova u ranome srednjem vijeku povećao opseg izgrađenoga prostora. Na pojedinim segmentima perimetralnoga zida može se pratiti postupno širenje bedema s vratima i kulama od razdoblja ranoga carstva preko kasne antike do srednjega vijeka.368 Svoju demografsku obnovu već u ranom srednjem vijeku grad može zahvaliti položaju upravnoga središta regije, ali i prostranom plodnom ageru i brojnim otocima, pa on u tom okruženju postaje središtem velikog refugija. To se odrazilo na porast populacije, a s time u vezi i na prostorni opseg grada, koji je u ranom srednjem vijeku bio središtem bizantske teme i sjedištem važne sjevernodalmatinske biskupije. U nešto manjoj mjeri ta se pojava može pratiti i u ranosrednjovjekovnom Trogiru, koji je ranosrednjovjekovnim bedemima povećao svoju površinu u odnosu na grčki i rimski grad.

Morfološke i strukturalne značajke Dva su osnovna tipa ranosrednjovjekovnih gradova prema morfološkim značajkama, odnosno prema strukturi gradskog tkiva: gradovi ortogonalne i koncentrično-radijalne ulične mreže. Morfološka klasifikacija ranosrednjovjekovnih urbanih cjelina obrađenih u korpusu arhitekture pokazuje da se u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji gotovo isključivo susreće tip grada ortogonalne ulične mreže.

Pretpostavlja se da je Salona u doba najvećeg prosperiteta, sudeći po kapacitetu vodovoda i po mogućem broju gledateljstva u amfiteatru, dosezala i do 60.000 žitelja. Usp. Dyggve (1996.), 25. T. Burić (1997.), 26. M. Suić (2003.), 198.

108

izgradnja i uređenje prostora

Najizrazitiji je primjer ranosrednjovjekovnoga grada pravokutne ulične mreže Zadar, kojemu je zadržan ortogonalni razmještaj inzula i ulica (tzv. hipodamski urbanizam) iz doba nastanka grada u antici, ali s reduciranom širinom i brojem ulica, odnosno povećanom površinom stambenih blokova. Glavni dekuman nastavlja funkciju središnje ulice (današnja Kalelarga), koja, uzdužno sijekući polutok, spaja vrata na jugoistoku sa sjeverozapadnim zidinama na vrhu poluotoka. Dioklecijanova palača u Splitu u svojoj je antičkoj osnovi zasnovana na ortogonalnom sustavu ulica i blokova, koji je naslijeđen i u ranome srednjem vijeku, ali u obratnom postupku preobrazbe u odnosu na Zadar. Veliki blokovi (rezidencijalni carski sklop na jugu i dvije veće zgrade na sjeveru) reducirani su na manje stambene sklopove, omeđene ulicama, pa je time istodobno multipliciran broj ulica. Usporedba izvornoga stanja antičke palače i današnjeg tlocrta istoga područja u kojem prevladava sačuvana srednjovjekovna struktura pokazat će kontinuitet prvobitne ulične mreže, pa je stoga neupitan i ortogonalni sustav pri ranosrednjovjekovnoj adaptaciji palače u grad. Dalja će usporedba pokazati parcelacije u istom ortogonalnom sustavu velikih blokova u sjevernoj i južnoj polovici palače. U sjevernoj polovici, gdje su se nalazila dva velika bloka, uspostavljen je, vjerojatno već u ranom srednjem vijeku, novi dekumanus na mjestu središnjih ulaza u blokove (a na položaju pogrješno pretpostavljene rimske ulice tzv. Via Quintana). Uzdužna parcelacija ostvarena je uspostavom niza usporednih karda najkasnije pri kraju ranoga srednjeg vijeka, kako to dokazuju sačuvani ostatci stambenih kuća, što zatvaraju vrlo pravilne, izdužene stambene blokove. Drukčija prvobitna struktura carskoga rezidencijalnog bloka u južnoj četvrtini palače odredila je i nešto drukčiju preobrazbu u srednjem vijeku, tako da je južna šetnica (kriptoportik) izravno pretvorena u prvu južnu poprječnu ulicu ranosrednjovjekovnoga grada, a sam prostor carske rezidencije parceliran samo uzdužnim ulicama, što su obrubljivale stambene kuće, izgrađene unutar porušenih antičkih odaja. Ortogonalni sustav ranosrednjovjekovnoga Trogira, Nina i Osora (unatoč kružnom perimetru navedenih gradova) proizlazi iz prvobitne ortogonalne 369

a.

b.

c.

Slika 125: Zadar u rimskom (a), starokršćanskom (b) i ranosrednjovjekovnom (c) razdoblju (prema Petricioliju)

osnove, čija preobrazba u visokom srednjem vijeku pokazuje vrlo jasno da je pravokutna mreža ulica i blokova bila zadržana i u tom razdoblju. Čini se stoga logičnim zaključiti da je i predromanički međusloj bio izgrađen u istom sustavu, što uostalom potvrđuju i neke ranosrednjovjekovne građevine sačuvane u tim gradovima. I u slučaju Trogira bile su povećane srednjovjekovne stambene inzule, a reducirana širina gradskih ulica. Istraživanja nastanka Dubrovnika i razvoja grada u prvim stoljećima srednjega vijeka pokazala su postupno širenje grada od prvoga kasnoantičkog kaštela na jugozapadnoj, najvišoj točki prirodnoga poluotoka. Već u prvom ranosrednjovjekovnom širenju grada u drugom seksteriju (Sv. Petar) zapažena je pravilna, ortogonalna ulična mreža.369

Ž. Peković (1998.), 51.

109

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 126: Usporedba tlocrta Dioklecijanove palače i ranosrednjovjekovnoga Splita (prema J. Marasoviću)

Sudeći prema današnjoj strukturi grada, koja je očito rezultat kontinuiteta od prve izgradnje na tom prostoru, može se zaključiti da je i treći seksterij (Pustijerna), koji se nastavljao dalje prema jugoistoku, također bio izgrađen pravokutnom uličnom mrežom, isto kao i dograđeno podgrađe prve crkve sv. Vlaha (poslije katedrale sv. Marije). Prostorni razvoj sjevernoga dijela Pustijerne od XII. stoljeća nadalje Slika 127: Ortogonalna ulična mreža Dubrovnika u različitim fazama srednjovjekovnoga razvitka (prema Ž. Pekoviću)

upućuje na zaključak o ortogonalnoj podlozi, koju je jugoistočni dio grada dobio već u ranome srednjem vijeku.370 Izgradnja Dubrovnika na osnovi ortogonalne mreže osobito dolazi do izražaja u daljemu srednjovjekovnom razvitku na nasutom dijelu zaljeva i na sjevernim obroncima na području naselja Prijeko. Za neke od ranosrednjovjekovnih gradova u Dalmaciji vrlo su oskudni podatci o prvobitnom obliku i strukturi. Kod gradova podignutih na brijegu ili na obronku brijega može se u nekim slučajevima pretpostaviti i koncentrična ulična mreža. Dalja bi naime istraživanja mogla pokazati je li antički i ranosrednjovjekovni Bribir naslijedio prapovijesnu gradinsku strukturu, koja je u pravilu morala biti koncentrična. Dosadašnji rezultati, međutim, upućuju na to da bi se unutoč kružnomu perimetru mogla i u slučaju srednjovjekovnoga Bribira naslutiti ortogonalna ulična mreža. Omiš bi po svom položaju na brežuljku trebao pripadati gradovima koncentrične ulične mreže, ali njegov je ranosrednjovjekovni sloj premalo poznat da bi se uopće moglo suditi o njegovoj formi i strukturi. Poznato je da nad gradom dominira castrum Peovi-

370

Ž. Peković (1998.), 54.

110

izgradnja i uređenje prostora

ca. Pod njim se razvilo naselje, kojemu naslućujemo trokutasti oblik s pretpostavljenim zidovima koji se od kule spuštaju prema jugozapadu, zatim okreću prema jugoistoku i ponovno se na istočnoj strani penju do prve utvrđene jezgre. Za ostale nabrojene naseljene gradove još je manje materijalnih ostataka da bi se moglo prosuđivati o prvobitnoj formi naselja. Uz položaj svjetovnoga i crkvenog sjedišta u ranosrednjovjekovnim gradovima i uz njihove morfološke osobine vezana je i struktura, odnosno prostorna uloga središta. U tom pogledu razlikuju se:

Slika 128: Dubrovnik, tlocrt Pustjerne u XII. stoljeću (prema Ž. Pekoviću)

a.

b.

c.

Slika 129: a. Split, b.Trogir, ranosrednjovjekovni gradovi monocentrične strukture c. Zadar, ranosrednjovjekovni grad bicentrične strukture

111

DALMATIA PRAEROMANICA

• monocentrični gradovi s glavnim funkcijama okupljenim oko jednog središta;

svojim položajem nema kontinuitet vjerskoga središta rimske Aenone, koje se nalazilo sjevernije.

• bicentrični gradovi, u kojima su se dva sjedišta glavnih gradskih funkcija (crkvene i svjetovne uprave) razvijala na različitim mjestima.

Nasuprot tomu, izduženi oblik grada na poluotoku omogućio je Zadru oblikovanje dvaju odvojenih središta, pri čemu je crkveno sjedište naslijedilo položaj antičkoga upravnoga i vjerskog centra blizu sjeverozapadnoga kraja grada, dok je gradska uprava svoje sjedište našla na suprotnom, jugoistočnom dijelu, blizu kopnenih gradskih vrata, na Trgu sv. Lovre.

Prvom tipu pripadaju Split, Trogir i Nin. Na relativno malom prostoru antičke palače preobražen je ranosrednjovjekovni Split izrazite monocentrične strukture. Jedini otvoreni prostor u palači, Peristil, postao je gradskim trgom na kojem su i crkveni i svjetovni sadržaji našli svoje sjedište. Crkvenim središtem dominirala je velika zgrada katedrale u bivšem carevu mauzoleju istočno od Peristila, nasuprot kojoj je zapadno od trga stajala krstionica unutar zgrade maloga antičkog hrama. Komunalno sjedište iz ranoga srednjeg vijeka na Peristilu dosad nije dokazano, ali bi se na osnovi podataka o upotrebi romaničke lože u komunalne svrhe moglo zaključiti da je i ranosrednjovjekovna gradska uprava imala na tom prostoru svoje sjedište. Tek kad se pri kraju srednjega vijeka grad proširio po svojoj poprječnoj osi, a ranije zapadno predgrađe postalo ravnopravnim dijelom grada, Split je u tom novom dijelu razvio novo komunalno središte, ostavivši na Peristilu crkvene i stambene sadržaje, pa se tako iz monocentričnoga pretvorio u bicentrični grad. O monocentričnosti ranosrednjovjekovnoga Trogira možemo zaključivati na osnovi činjenice da je i u visokome srednjem vijeku taj grad još uvijek imao samo jedno središte, s katedralom, komunalnom palačom, sudnicom i plemićkim palačama. Na tom su prostoru iz ranoga srednjeg vijeka poznate dvije predromaničke crkve (Sv. Marija i Sv. Martin), a za jednu (Sv. Stjepan) naslućuje se položaj u neposrednoj blizini istoga središta. Ulogu svjetovnoga središta na istom trgu potvrđuju gradska vijećnica i sudnica iz visokoga i kasnoga srednjeg vijeka, dokazujući izrazito monocentričnu strukturu grada Trogira. Na relativno maloj površini izgrađenosti grada kružnog oblika i u Ninu je razvijena monocentrična struktura. Predromanička katedrala sv. Anselma i u njezinoj blizini sjedište župana Godečaja pokazuju da su se u južnom dijelu grada našla okupljena središta vjerskoga i civilnog života. U slučaju Nina valja napomenuti da ranosrednjovjekovno središte 112

Bicentričnoj, pa čak i policentričnoj strukturi pripadaju i neki manji gradovi koji su tek u ranom srednjem vijeku razvili svoje funkcije na različitim, čak i udaljenim položajima. Tako je utvrđeni grad Knin smješten na brdu, gdje se nalazio najstariji castrum, njegovo biskupsko središte, isto kao i sjedište hrvatskoga vladara u sedam kilometara udaljenom polju, a veliki samostanski sklop također na obroncima planina (Kapitul). Topografski uvjeti stonskog područja odredili su svjetovno središte na brežuljku Gradac, biskupsko u crkvi sv. Mandaljene na Gorici, a stambeno podgrađe na obroncima uzvisina Humac, Gradac i Stari grad. U takvoj raznovrsnosti prirodnih uvjeta razvitka, različitoga upravnog statusa i vjerske uloge pojedinih dalmatinskih crkvenih središta, preoblikovali su se u predromaničko doba pojedini gradovi, a drugi su se iz osnove izgradili u novim političkim, strateškim i gospodarskim okolnostima koje je na tom prostoru donio rani srednji vijek. Urbana preobrazba i nova izgradnja dva su dakle osnovna oblika urbanističkih pothvata predromaničkoga i ranoromaničkog doba.

izgradnja i uređenje prostora

Urbana preobrazba U skupini gradova koji su nastavili život u sačuvanome antičkom urbanom tkivu (Zadar, Split, Trogir, Nin) zadržana je ortogonalna mreža ulica i stambenih blokova. Na primjeru Zadra mogu se pratiti postupne promjene u urbanoj preobrazbi od rimskoga pretkršćanskog grada do ranoga srednjeg vijeka. U pretkršćanskoj antici grad je bio podijeljen pravilnim inzulama iste površine, omeđenima uzdužnim i poprječnim ulicama u sustavu prvobitne pravokutne ulične mreže. Inzule su bile približno dvostruko veće širine (u smjeru sjeverozapad–jugoistok) u odnosu na dužinu (jugozapad–sjeveroistok), osim u sjeverozapadnom dijelu, gdje je upravno-vjersko sjedište zahvaćalo po dužini i širini nekoliko modularnih jedinica radi smještaja hrama, foruma, kurije, taberni i drugih sadržaja koji su pratili antičko gradsko središte. Kasnoantička kršćanska faza nije u osnovnoj urbanoj formi i strukturi donijela značajnijih promjena. U Jaderu je do jačega graditeljskog zamaha u ostvarivanju programa kršćanske izgradnje došlo tek nakon Edikta o slobodi vjere (313.), pa je, za razliku od Salone i Parentiuma, gdje je u uvjetima ilegalnog razvitka provedena značajnija promjena izvorne strukture,371 u Zadru izostala opsežnija restrukturacija. Kršćanstvo je mnogo jednostavnije nego u drugim dvjema spomenutim rimskim kolonijama naslijedilo pogansko središte, u kojem je kontinuirala i svjetovna gradska uprava, pa je i u tom razdoblju Zadar nastavio funkcionirati kao monocentrični grad. Položaj starokršćanskih crkava na prvobitnim rubovima antičkih inzula dokazuje da je i u kasnoj antici bila uglavnom zadržana izvorna ulična mreža, odnosno izvorni raspored stambenih blokova. Tek rani srednji vijek donosi u tom gradu znatniju preobrazbu izvorne gradske strukture. Iako je zadržana prvobitna ortogonalna osnova, slijedile su tri važne promjene: 1. podignuta je razina antičkih ulica, koja dokazuje znatno rušenje prvobitnoga grada i njegovo nasipanje porušenom građom; 2. restrukturirane su inzule povećanjem širine blokova, odnosno reduciranjem poprječnih ulica; 371

3. monocentrična je struktura vjerojatno već tada pretvorena u bicentričnu, i to zadržavanjem, kako je već spomenuto, antičkoga središta kao crkvenog sjedišta ranosrednjovjekovnoga grada, koje je još pojačano gradnjom crkve Sv. Trojstva (Sv. Donata) uz katedralni sklop. Novo pak sjedište municipalna je uprava potražila na drugome mjestu, blizu istočnih gradskih vrata, ostvarivši uvjete za funkcioniranje bicentričnoga gradskog organizma. Preobražaj Dioklecijanove palače u ranosrednjovjekovni Split pokazuje niz različitih pojava u odnosu na Zadar, prije svega zbog okolnosti što je u Zadru kontinuirao grad, a u Splitu je carski dvorac dobio funkciju grada. To se prije svega odrazilo u velikom broju adaptacija, jer je carska rezidencija imala sasvim drukčije prostorne potrebe od ranosrednjovjekovnoga grada. S restrukturacijskim se procesom, što ga pokazuje Zadar, može u Splitu uspoređivati preobražaj velikih površina bilo u carskom rezidencijalnom dijelu na jugu palače bilo u velikim zgradama na sjeveru, koje su, kako je već spomenuto, pretvorene u stambene blokove omeđene ulicama. Monocentrični karakter ranosrednjovjekovnoga Splita uvjetovan je postojanjem jedine hipetralne dvorane u središtu careva dvorca (Peristil), koja je poslužila kao gradski trg, oko kojeg su okupljene glavne gradske crkvene i upravne funkcije. U slučaju Trogira preobrazbu je teže pratiti nego u prethodna dva slučaja jer je antički grad slabije poznat nego kolonija Jader i znatno manje nego Dioklecijanova palača, a k tome su ranosrednjovjekovne građevine ipak manje sačuvane od onih u Zadru i Splitu. Ipak, poznati sadržaji glavnoga gradskog trga dokazuju izrazito monocentrični karakter grada, s katedralom koja je kontinuirala iz ranokršćanskoga doba i s drugim crkvama na istom prostoru, na kojem valja pretpostaviti i postojanje starokršćanske i ranosrednjovjekovne krstionice. Smještaj srednjovjekovnih javnih zgrada kao što su komunalna palača, gradska loža – sudnica ili pak palače uglednih patricijskih obitelji upućuje na zaključak da su i u ranome srednjem vijeku upravo na tom prostoru morale biti koncentrirane sve djelatnosti javnoga gradskog života. Kružni perimetar antičkoga grada, okružena zidovima, i onoga srednjovjekovnog, koji je proširio gradsko područje, također je poznat, ali novijim se

T. Marasović (1989.b), 231 i d., (1989.c), 327 i d.

113

DALMATIA PRAEROMANICA

istraživanjima na južnoj strani grada kod predromaničke crkve sv. Dujma ušlo u trag srednjem recinktu iz ranoga srednjeg vijeka, koji se nalazio između antičkoga i romaničkog obrambenog prstena, izgrađenog neposredno uz antički zid. Stoga se i u ranome srednjem vijeku preobrazba unutarnjeg tkiva odnosi samo na ortogonalnu mrežu antičkoga grada. U ostalim gradovima koji su se u ranome srednjem vijeku razvili kontinuitetom antičke jezgre (Osor, Nin, Kotor) i antički je i ranosrednjovjekovni sloj premalo poznat da bi mogao potaknuti čvršće zaključke o postupku preobrazbe.

Nova izgradnja u ranom srednjem vijeku izvan antičke jezgre U gradovima koji kontinuiraju iz antičkoga razdoblja nova se izgradnja može pratiti na izvangradskim prostorima, u predgrađima i daljoj periferiji, a u granicama gradskoga teritorija (astareje). U tom pogledu Split pruža najviše podataka jer je sačuvao ostatke crkvenih građevina koje su podizane izvan gradskih zidova, na zapadnoj i na sjevernoj strani, u manjim izvangradskim zaseocima te na bližoj ili daljoj periferiji. Izgradnja izvan zapadnoga gradskog zida otkriva više faza razvitka zapadnoga predgrađa Splita. Prve crkve (Sv. Ciprijan, Sv. Julijana, Sv. Mihovil “na obali”) izgrađene su nedaleko od samoga zida, ali postupnom su izgradnjom suburbiuma postale sastavnim dijelom aglomeracije predgrađa. Kada je to predgrađe pomaklo svoju granicu prema zapadu, izvan novoizgrađenoga zida suburbija podignut je drugi niz ranosrednjovjekovnih crkava (Sv. Duh, Sv. Marija de Taurello, Sv. Martin de Colonia), opet izvan zida, koji se tek u XII. stoljeću ponovno našao unutar proširenoga predgrađa, kad se ono još jednom proširilo prema zapadu.372 Položaj crkvica na daljoj ili bližoj periferiji uvjetovan je različitim okolnostima, vezanim uz topografske ili druge uvjete. Predromaničku crkvu sv. Feliksa na zapadnoj obali odredilo je starokršćansko groblje, u kojem se vjerojatno nalazio i mauzolej posvećen tom mučeniku. Crkva sv. Mikule možda je od ranoga srednjeg vijeka bila u sastavu manjeg zaseoka Stagnja, koji se tek u novom vijeku stopio s 372

Z. Perković (1977.), 3-8.

114

predgrađem Velim Varošem, nakon što se ono radi izgradnje sustava bedema u XVII. stoljeću pomaklo na obronke Marjana. Crkvice na zapadnoj obali, na Mejama, na Marjanu, uz sjevernu obalu i na istočnim predjelima, slijedile su prirodne topografske uvjete rtova (Sv. Petar de Solurat, Sv. Andrija – poslije Sv. Filip i Jakov, benediktinska opatija s bazilikom sv. Stjepana na Sustipanu, koja je kao građevni sklop kontinuirala iz antike, Sv. Juraj i Sv. Mihovil na rtu Marjana), na uzvisinama (Sv. Mihovil in collibus), uz obale uvala (Sv. Benedikt u Beni, Sv. Pavao i Sv. Toma na sjevernim rtovima i u uvalama, Gospe od Žnjana uz jugoistočne uvale, Sv. Lovre u naselju Stobreč). Neke je lokacije odredio kontinuitet antičkih crkava ili putova (basilica picta, Sv. Kasijan), a neke antička centurijacijska mreža (Sv. Marija na Poljudu). Istraživanje povijesne jezgre Dubrovnika proučavanjem povijesnih vrela i arheološkim iskopavanjima pokazalo je kako je tekla nova izgradnja u ranosrednjovjekovnom Dubrovniku. Začetak grada, kao što je već spomenuto, bio je kasnoantički kaštel, podignut na najzapadnijem dijelu poluotoka, kako bi nadgledao plovidbu uz istočnu jadransku obalu. Unutar kaštela bila je podignuta i prva crkva, posvećena sv. Sergiju i Bakhu. Uz tu najstariju crkvu dograđen je samostan s crkvom sv. Marije. Povijesna vrela vezuju uz kaštel i srednjovjekovne crkve sv. Andrije i sv. Foske. Proširenjem i dogradnjom kaštela počinje nova izgradnja Dubrovnika kao ranosrednjovjekovnoga grada. Izgradnja prvoga Slika 130: Ranosrednjovjekovni Split s crkvama izvan grada

izgradnja i uređenje prostora

podgrađa slijedila je u srednjem dijelu poluotoka, na prostoru kasnijeg seksterija sv. Petra, tako nazvanoga po najvažnijoj crkvi toga dijela naselja. U tom se dijelu naselja nalazila i crkva sv. Mihovila. Ubiciran je točan položaj zidina koje su okruživale taj dio grada, pojačanih kulama.373 Do drugoga je proširenja grada došlo daljom izgradnjom prema Slika 131: Postupni razvitak ranosrednjovjekovnoga Dubrovnika (Ž. Peković)

jugoistoku na prostoru Pustijerne, gdje su podignute predromaničke crkve sv. Stjepana i sv. Kuzme i Damjana (sv. Bartula). Utvrđen je ne samo položaj zidova nego i gradskih vrata, isto kao i prva lučka postrojenja (arsenali).374 Oskudni podatci o drugim ranosrednjovjekovnim gradovima koji su nastali bez izravnoga antičkoga građevnog kontinuiteta uglavnom se zasnivaju na povijesnim vrelima. Poznat je podatak o gradnji Šibenika kao ranosrednjovjekovnoga castruma na vrhu brijega, ali nedostaju podatci o širenju ranosrednjovjekovnoga grada. U Biogradu je poznat položaj i izgled katedrale, ali premalo je podataka za zaključke o gradu kao cjelini. U toj je kategoriji gradova bez izravnoga građevnog kontinuiteta posebno zanimljiv Omiš, zbog okolnosti da je sačuvao znatne materijalne ostatke najstarije srednjovjekovne građevne jezgre, iako i tu nedostaju podatci o prvom širenju grada koji je bio trokutasta oblika i razvio se na padinama brežuljka.

Sastavni dijelovi ranosrednjovjekovnih gradova Utvrđenja, obrambeni zidovi i gradska vrata Osim u Splitu, koji je kao grad naslijedio od carske palače jake obrambene zidove i kule, gradska utvrđenja iz ranoga srednjeg vijeka rijetko su sačuvana. Zato je Split dragocjen primjer i za proučavanje mikrourbanističkih ambijenata iz ranoga srednjega vijeka. Gradski zidovi

373 374

Ž. Peković (1998.), 41 i d. Ž. Peković (1998.), 66-88.

Zidovi Dioklecijanove palače s vratima spadaju među one dijelove grada koje je najmanje trebalo preuređivati za obranu u ranome srednjem vijeku. Oni su zasigurno bili glavni čimbenik koji je utjecao na odluku da se upravo u palači u Spalatumu u blizini Salone nastavi prekinuti život toga porušenog grada. Postojanje jakih i relativno visokih zidova (u odnosu na zidine drugih poznatih srednjovjekovnih europskih gradova) vjerojatno je bilo jedna od

115

DALMATIA PRAEROMANICA

najvećih prednosti Dioklecijanove palače koja je privukla stanovnike Salone da organiziraju novi grad u njezinim okvirima. Nemamo sigurnih podataka o tomu kada je došlo do zatvaranja dijelova stražarskih prolaza na vrhu zidova palače, koji su na nekim drugim mjestima pojačani u kasnijim razdobljima srednjega vijeka, ali okolnost da su neka područja stražarskoga hodnika na prvom katu antičkih zidova u ranom srednjem vijeku dobila druge funkcije (npr. crkva sv. Martina nad vanjskim sjevernim ulazom) dokazuje degradaciju dijelova prvobitnoga obrambenog sustava u prvim stoljećima života ranosrednjovjekovnoga Splita, to jest prilagodbu toga sustava novim potrebama grada.

Slika 133: Dio ranosrednjovjekovnih gradskih zidina u Zadru

kružnom segmentu nastavljao prema zapadu i prema istoku. Neposredno južno od zida u visokom je srednjem vijeku izgrađen novi zid, koji je s kulama romaničkih stilskih obilježja ostao sačuvan do danas. Zidovi ranosrednjovjekovnoga Dubrovnika nisu se sačuvali, ali poznat je njihov položaj, a na osnovi povijesnih vrela, osobito prema podatcima što ih pruža crtež grada iz XII. stoljeća, izrađena je idejna rekonstrukcija njihova izgleda u različitim stupnjevima prostornoga razvitka.375

Slika 132: Zidovi Dioklecijanove palače u funkciji obrane ranosrednjovjekovnoga Splita: a. tlocrt zidova, b. današnje stanje

U okviru znatno sačuvanoga opsega srednjovjekovnih fortifikacija Zadra, na dva su mjesta identificirani ranosrednjovjekovni zidovi: kod crkve sv. Stjepana blizu glavnih kopnenih vrata (porta terre firme) na istočnoj strani grada, te blizu južnih vrata (Porta Bellate). Po tim se relativno malim segmentima pronađenoga ravnog zida (za razliku od kasnijih srednjovjekovnih fortifikacija izlomljena obrisa) zaključuje da je položaj ranosrednjovjekovnih bedema bio između antičkoga i kasnosrednjovjekovnog recinkta. Slična je situacija zapažena i u Trogiru, gdje su na južnoj strani grada, na položaju ranosrednjovjekovne crkve sv. Dujma (sv. Nikole) otkriveni ostatci zidina ranosrednjovjekovnoga grada. Sama crkva naslonila se svojom sjevernom stranom na kasnoantički gradski zid, a njezino je južno pročelje bilo sastavni dio ranosrednjovjekovnoga zida, koji se u 375

Ž. Peković (1998.), 26 i d.

116

Slika 134: Segment sačuvanih zidova ranosrednjovjekovnoga Trogira (prema V. Kovačić)

Uz poligonalni bizantski kaštel, podignut vjerojatno u VI. stoljeću radi kontrole plovidbe, dograđeno je na srednjem dijelu dubrovačkoga poluotoka podgrađe pravokutna tlocrta, omeđeno zidovima sa svih četiriju strana. Zapadni zid toga naselja produžavao se prema sjeveru sve do morske obale u zaljevu, gdje je bio pojačan kulom. Na istočnoj strani toga drugog sekstijera, do njegovih sjevernih zidina dopirao je dvjestotinjak metara dug drveni most, kojim je bio premošten blatnjavi zaljev između kopna i ranosrednjovjekovnoga grada na poluotoku.

izgradnja i uređenje prostora

Slika 135: Crtež Dubrovnika iz XII. stoljeća s prikazanim tada postojećim zidovima ranosrednjovjekovnoga grada: a. srednjovjekovni crtež, b. rekonstrukcija na osnovi rektifikacije (prema Ž. Pekoviću)

Zidovi su okruživali i treći sekstijer Pustijerne. Bili su pojačani brojnim kulama, osobito na južnoj strani, gdje se oblikovala krivudava crta bedema, koji su slijedili prirodnu konfiguraciju terena, to jest prirodne kamene litice. Gradska vrata

I za upotrebu gradskih vrata u ranome srednjem vijeku splitski primjer pruža najviše podataka. Od četiriju ulaza Dioklecijanove palače, samo za jedna vrata možemo sa sigurnošću ustvrditi da su imala ulogu ulaza u ranosrednjovjekovni grad. To su zapadna vrata, koja su – bez obzira na mogućnost da su i neka druga vrata bila prohodna u prvim stoljećima života Splita – zasigurno bila glavni ulaz u grad. Na to upućuju mnoge okolnosti. Za razliku od drugih ulaza, zapadna vrata ni u jednoj fazi razvoja Splita nisu bila zatvorena. Još u doba antičke palače tim se vratima prilazilo cestom koja je sa sjevera vodila uza sam zapadni zid. S obzirom na otežane topografske uvjete, tj. zbog brijega ispred sjevernoga zida, ta je cesta bila najpogodniji prilaz palači, pa prema tomu i srednjovjekovnome Splitu. Sa zapadne strane te ceste stvaralo se i postupno razvijalo ranosrednjovjekovno predgrađe, koje je nastalo ispred, odnosno u blizini glavnoga ulaza u grad. Zapadni ulaz Dioklecijanove palače sačuvao je najvažniji dokaz takve svoje istaknute uloge u ranome srednjem vijeku. Ondje se naime i danas jasno razabire znak promjene koju je antička palača doživjela preobrazbom u kršćanski grad, jer je na mjestu odstranjene krilate božice Pobjede (kojoj jedno krilo 376

nije posve otklesano, pa se ostatak antičkoga reljefa jasno prepoznaje) uklesan kršćanski križ kao simbol nove vjere. Po slogovnim osobinama križ se u dijelu historiografije datira između kraja VI. i prve polovice VII. stoljeća,376 a to se poklapa s pretpostavljenim početkom Splita kao ranosrednjovjekovnoga grada nakon dolaska izbjeglica iz Salone. Za razliku od crkve sv. Martina, koja je ugrađena u stražarskom hodniku iznad vanjskih sjevernih vrata, na zapadnoj je strani crkva Gospe od Zvonika izgrađena iznad unutarnjeg ulaza, ostavljajući vanjski ulaz slobodan za njegovu funkciju vrata, koja su se mogla zatvarati. Iznad samoga ulaza nalazila se naprava za dizanje “saracenskih” vrata, a ta funkcija, kao što se dogodilo s crkvom sv. Martina nad sjevernim vratima, ne bi bila moguća da je do predromaničke adaptacije i ovdje došlo nad samim vanjskim zidom. Može se stoga zaključiti da je neprekinuta upotreba vanjskih vrata uvjetovala adaptaciju crkve iznad unutarnjeg ulaza. U takvoj cjelovitoj kompoziciji obrambenoga dvorišta, s aktivnim vanjskim vratima i s crkvom iznad unutarnjega ulaza, čini se logičnom i gradnja zvonika u osi obrambenoga dvorišta, što također nije bio slučaj na sjevernome zidu. Iz ovakvih zaključka slijede i razmišljanja o mogućoj ulozi ostalih vrata Dioklecijanove palače u prvoj fazi života Splita u ranome srednjem vijeku. Dioklecijanova sjeverna vrata možda već u tom razdoblju više nisu ni bila u funkciji. Već spomenuta adaptacija crkve sv. Martina onemogućila je funkcioniranje “saracenskih” vrata. Ondje je zvonik, od

N. Cambi (1981.), 6 i d., (2002.), 254-255.

117

DALMATIA PRAEROMANICA

kojega je prepoznat temeljni dio zida, bio izgrađen iznad zapadnoga dijela crkve, a to je u skladu s uobičajenom crkvenom tipologijom toga doba, pogotovo kad aksijalnost ulaza nije zahtijevala simetričnost kao što je bio slučaj sa zapadnim ulazom. Povijesni izvori također govore u prilog takvoj pretpostavci. U dokumentu iz 1358. godine, u kojemu se navode straže za sva gradska vrata, ne spominju se sjeverna vrata Dioklecijanove palače, a i najstariji crtež toga dijela palače, na jednoj od minijatura Hrvojeva misala s početka XV. stoljeća, pokazuje središnji dio sjevernog zida bez ulaza, koji je vjerojatno već tada bio sasvim zazidan. Možemo dakle pretpostaviti da već u ranome srednjem vijeku (ili barem u dijelu toga razdoblja) sjeverni ulaz u palaču nije bio u uporabi. Prilaz gradu sa sjevera vodio je antičkom cestom neposredno uza zapadni zid, a jedini izvan zida izgrađeni sklop toga doba, ranosrednjovjekovni samostan benediktinki s crkvom sv. Eufemije, mogao je komunicirati s prostorom unutar grada kroz mala otvorena vrata istočno od kutne sjeverozapadne kule. Nad istočnim se vratima spominju i crkve sv. Apolinara i sv. Leonarda, koje su, smještene iznad unutarnjega odnosno vanjskog ulaza, štitile prilaze gradu s te strane. Južna vrata bila su i u ranom srednjem vijeku u funkciji glavnoga prilaza obali, a iznad njih je na razini gornjega kata nekadašnjega Dioklecijanova stana izgrađena crkva sv. Anastazije sa zvonikom na zapadnoj strani, ali točno nad južnim ulazom u palaču. U Zadru se iz ranoga srednjeg vijeka samo naslućuju vrata na južnoj strani (Porta Bellate), a u Trogiru je otkriven ranosrednjovjekovni gradski ulaz Porta Dominica, postavljen točno u osi starijih, kasnoantičkih gradskih vrata. Vanjska predromanička i unutarnja kasnoantička vrata oblikovala su tako svojevrsno obrambeno dvorište južnoga ulaza u ranosrednjovjekovni grad. Jedna i druga vrata bila su oblikovana antičkim spolijama. Povijesna vrela otkrivaju položaje nekoliko vratiju u ranosrednjovjekovnom dubrovačkom gradu, što je i razumljivo s obzirom na postupno širenje od kasnoantičke jezgre preko sekstijera iz predromaničkog doba.377 Na najvišoj su razini bila Vrata od Kaštela 377

Ž. Peković (1998.), 37-38.

118

Slika 136: Ostatci južnih vrata ranosrednjovjekovnoga Trogira

(Porta del Castel). U sekstijeru sv. Petra od zapada prema istoku nizala su se Vrata Celenge, Menčetićeva vrata i Lavlja vrata, a na spoju s trećim sekstijerom, nasuprot crkvi sv. Stjepana, nalazila su se još jedna gradska vrata: Porta della terra. Ulice

I u pogledu ulične mreže ranosrednjovjekovni je Split u osnovi zadržao komunikacijski sustav Dioklecijanove palače. Sve antičke ulice, tj. glavni, istočni i zapadni kardo, te glavni i sjeverni dekuman, sudeći po ostatcima ranosrednjovjekovnih građevina, kontinuirale su u ranom srednjem vijeku, s time što je postupno došlo do reduciranja njihove širine gradnjom na mjestu portikata, pa i na dijelu samih ulica. Nove stambene kuće i palače, izgrađene na mjestu prvobitnih antičkih dvorana i drugih prostora, bile su obrubljene i novim ulicama, koje su također trasirane u skladu s prvobitnom komunikacijskom mrežom palače, slijedeći njezin izvorni ortogonalni sustav. Tako se u južnom dijelu grada na mjestu nekadašnjega careva stana, isto kao i u sjevernom dijelu na mjestu velikih građevina (a u jednoj od njih stanovala je rimska vojna posada), pojavio niz srednjovjekovnih uličica, usporednih s uzdužnim komunikacijama antičke palače te neke nove poprječne ulice koje su odvajale srednjovjekovne stambene blokove. Jedna od njih prolazila je, primjerice, sredinom antičke dvorane u zapadnoj četvrtini Dioklecijanova stana, kako to dokazuje pročelje ranosrednjovjekovne kuće u ulici Dosud.

izgradnja i uređenje prostora

Arheološka istraživanja, poduzeta u drugoj polovici XX. stoljeća, dala su i neke podatke o odnosu podnih razina palače i ranosrednjovjekovnoga grada. Sondiranjem duž glavnoga karda utvrđeno je znatno povišenje pločnika, osobito u sjevernom dijelu palače, to jest znatna je visinska razlika između antičkih i ranosrednjovjekovnih ulica. Na primjeru Splita razvidno je oblikovanje ranosrednjovjekovnih ulica na mjestu antičkih prostora zahvaljujući ostatcima predromaničkih kuća, o kojima će više govora biti u sljedećem poglavlju. Ovdje valja napomenuti kako se ulice oblikuju redukcijom prvobitnih širokih antičkih prostora izgradnjom kuća koje se naslanjaju na antičke zidove, sužavajući tako prostor prvobitne ulice, kao što je slučaj u zapadnom kardu (kuća u Rodriginoj ulici), ili prvobitnoga prostora između Dioklecijanova stambenog bloka i temenosa hramova (kako to pokazuju primjeri iz Ulice Ilirske akademije i Bulićeve ulice), ili pak izgradnjom unutar većih antičkih dvorana (u već spomenutom primjeru kuće u Dosudu). Ulice ranosrednjovjekovnoga Zadra, kako je već rečeno, premda brojem reducirane u odnosu na antičku uličnu mrežu, slijedile su tu istu mrežu, sužene u odnosu na prvobitnu širinu, a razinom su povišene, ovisno o visini nasipa koji se nataložio nad Jaderom iz rimskog doba. Kako su starokršćanske i predromaničke crkve u najvećem broju izgrađene na raskrižjima komunikacija, to su ulice ranosrednjovjekovnoga grada uglavnom po njima dobile i imena. Trgovi

Ranosrednjovjekovni dalmatinski gradovi pretežito su monocentričnoga tipa, pa su njihovi trgovi sjedišta različitih funkcija. Jedini veći otvoreni prostor u središtu Dioklecijanove palače, hipetralna dvorana na prilazu carevu stambenom sklopu i hramovima, konvencionalno nazvana Peristil, postao je glavnim trgom ranosrednjovjekovnoga Splita. Kako su oko toga prostora smještene glavne ranosrednjovjekovne crkvene građevine, očito je da je Peristil u to vrijeme imao funkciju crkvenoga trga, koji se u srednjovjekovnim ispravama naziva Popločeni trg (Platea plancati ili Plancatus) ili Trg sv. Dujma (Plancatus Sancti Domnii). Budući da je to bio jedini trg Splita prije šire-

Slika 137: Ranosrednjovjekovni trgovi uza sklopove stolnih crkava: a. Peristil u Splitu (prema J. Marasoviću), b. prostor oko dubrovačke katedrale u ranom srednjem vijeku (prema Ž. Pekoviću)

nja grada prema zapadu, sigurno je da je uz ulogu crkvenoga središta Peristil bio i prvo municipalno središte. To među ostalim dokazuje i podatak da se u srednjovjekovnim izvorima i nakon ranoga srednjeg vijeka spominje taj trg kao mjesto sastavljanja isprava. O izgledu ranosrednjovjekovnoga Peristila nemamo izravnih podataka, ali istraživanja su otvorila neke pretpostavke i u tom pogledu. Iskopavanjima 1959.-1961. godine, naime, otkriven je mjestimično izvorni pločnik Peristila, ostatci i tragovi stepenastoga obruba s istočne, zapadne i sjeverne strane te trodijelno stubište na južnoj strani s uzlaznim bočnim krakovima prema Vestibulu i središnjim silaznim krakom prema južnim vratima palače. Kako je 119

DALMATIA PRAEROMANICA

komunikacija prema južnim vratima prekinuta tek nakon širenja grada krajem srednjega vijeka, može se zaključiti da je u ranome srednjem vijeku postojalo silazno stubište prema supstrukciji Vestibula, a isto tako bar jedan bočni uzlazni krak prema gornjem prostoru Vestibula. Arheološki nalazi upućuju na to da se radi o zapadnome kraku, od kojega su još i danas sačuvane tri stepenice, dok su stepenice istočnoga kraka uništene. U jugoistočnome kutu Peristila pronađeni su tragovi zazidanoga otvora, koji je mogao nastati tek nakon uklanjanja antičkih stepenica, pa i na temelju toga možemo pretpostaviti da već u ranome srednjem vijeku nije bilo istočnoga kraka uzlaznog stubišta.

katedralni trg nastao je izvan svih triju ranosrednjovjekovnih sekstijera, u nekadašnjem predgrađu sv. Vlaha, gdje je krajem X. stoljeća izgrađena najstarija crkva i krstionica s kulom zapadno od crkve. Postupnim razvitkom stolna se crkva širila prema krstionici, s kojom se spojila u ranoromaničkoj fazi, a katedralni je trg oblikovan prema sjeveru do zida kojim je bilo ograđeno to četvrto gradsko proširenje.

Zadar kao primjer izduženoga bicentričnog grada razvio je u ranome srednjem vijeku nekoliko trgova, od kojih su najvažniji bili koncentrirani oko crkvenih i municipalnih središta.

Na zadarskom trgu tu je ulogu imao jedan od dvaju antičkih stupova, koji je respektiran i u ranome srednjem vijeku, a nalazio se na zapadnom kraju Foruma ispred Kapitolija, postavljen u zadnjoj četvrtini I. stoljeća. U ranome srednjem vijeku na tom je stupu postavljena ploča, koja je izvorno bila ulomak starokršćanskoga sarkofaga, prepravljena u

Katedralni trg nalazio se na sjevernoj strani građevnoga sklopa, ispred samoga zapadnog pročelja stolne crkve sv. Stošije, koja je u ranom srednjem vijeku bila kraća za dva traveja, a produžena je u romaničkoj obnovi zadarske prvostolnice. S južne strane toga sklopa, na mjestu antičkoga foruma, ali na povišenoj razini, nalazi se trg uz crkvu Sv. Trojstva (sv. Donata). Već u ranom srednjem vijeku bio je oblikovan municipalni trg uz crkvu sv. Lovre. Manji trg bio je oblikovan na križanju ulica ispred crkve sv. Petra Staroga. Crkveni i municipalni trg ranosrednjovjekovnoga Trogira položajem je slijedio antički trg, a oblikovan je južno od starokršćanske i predromaničke katedrale. Njegovu širinu odredio je razmak između katedrale na sjeveru i predromaničke crkve sv. Marije na jugu, koja je i u ispravama označena nazivom “na trgu”. Dužina trga bila je određena razmakom između glavne gradske ulice na zapadu i prostora na kojem je na istoku oblikovana vijećnica. Ta je zgrada iz kasnoga srednjeg vijeka, ali može se pretpostaviti da se u doba predromanike vjerojatno na tom mjestu nalazilo gradsko upravno središte, to jest sjedište svjetovnoga poglavara (priora). Za razliku od triju dalmatinskih gradova (Zadar, Trogir, Split) koji su prostor prve gradske jezgre naslijedili od antike, pa su i katedralne trgove oblikovali u istom prostornom kontinuitetu, dubrovački 120

Stupovi na trgovima i javnim mjestima

Trgove nekih dalmatinskih ranosrednjovjekovnih gradova obilježavali su i slobodnostojeći stupovi, poznati na primjerima Zadra i Splita.

Slika 138: Cededin stup u Splitu

izgradnja i uređenje prostora

Nakon prestanka vršenja funkcije dijakonikona taj je prostor pretvoren u cisternu oblaganjem zidova, zatvaranjem otvora i postavljanjem po sredini niza stupova, koji su zajedno s vanjskim zidovima nosili bačvaste svodove. To se dogodilo u neutvrđenom vremenu ranoga srednjeg vijeka, između prestanka funkcije dijakonikona katedrale i godine 1092., kada se cisterna spominje u dokumentima. Po svom kapacitetu od 70-80 m3 vode, cisterna je mogla služiti potrebama zadarskoga episkopija, a njezini ostatci ostali su do danas sačuvani u podrumskom prostoru nadbiskupske palače.

Slika 139: Predromanički reljef na stupu sramote u Zadru

U Splitu je jedna od prostorija supstrukcija Dioklecijanova stana pretvorena u cisternu, koja je u kasnome srednjem vijeku pripadala palači u predjelu Dosud. Nije isključeno da je ona upotrebljavana već i u ranome srednjem vijeku, barem za dio stambenih kuća na tom dijelu Dioklecijanove palače.

IX. ili X. stoljeću oblikovanjem predromaničkoga reljefa.378 Stup, koji je prvobitno postavljen iz kompozicijskoga razloga oblikovanja trga, postao je u srednjem vijeku stupom sramote, a služio je za ispisivanje osude građana koji su izdržavali kaznu. I ranosrednjovjekovni je Split imao svoj stup, kojem doduše položaj nije utvrđen, a vjerojatno se nalazio u blizini katedrale, na Peristilu, ili sjeverno ili južno od stolne crkve. Sam je stup ostao sačuvan, vjerojatno je antičkoga podrijetla, a na njemu je oko 1020. godine uklesan natpis sa znakom križa kojim nadbiskup Pavao objavljuje svoju pobjedu nad heretikom Cededom.379 U ovom se slučaju dakle radi o memorijalnome stupu kao spomeniku kojim je Crkva obznanila svoj obračun s krivovjerstvom.

Slika 140: Cisterna u zadarskom katedralnom sklopu (tlocrt prema P. Vežiću i sačuvani ostatci)

Vodoopskrba

O vodoopskrbi u ranosrednjovjekovnim gradovima Dalmacije podatci su vrlo oskudni, pa je tim važniji nalaz cisterne u Zadru koja se nalazila uza samu katedralu. U tu je svrhu služila nekadašnja taberna antičkoga Foruma, ali u trećoj funkciji, nakon što je u starokršćansko doba ona bila pretvorena u dijakonikon stolne crkve.380 378 379 380

N. Cambi (1995.), 285 i d. G. Novak (1957.), 57-71. P. Vežić (1980.). Opskrba vodom na području Zadra od ranog srednjeg vijeka do 1838. godine, Zadarski vodovodi, Zadar 1976., 21-25.

121

DALMATIA PRAEROMANICA

4. Seosko naselje i zaselak (villa, vicus) Ranosrednjovjekovna sela na području Dalmacije bila su znatno brojnija od gradova, ali njihovi su materijalni ostatci i povijesni podatci o njima neusporedivo oskudniji od onih koji se odnose na gradove u tom istom razdoblju. Zato su arheološka, povijesno-umjetnička i urbanološka proučavanja seoskih naselja pružila znatno manje građe za zaključke.381 U raznovrsnim povijesnim vrelima mogu se doduše naći podatci i o naseljima, osobito na prostoru stare hrvatske države, između rijeka Zrmanje i Cetine. Na temelju povijesnih vrela, proučavanjem teritorija starohrvatskih županija, identificirane su mnoge stotine starohrvatskih naselja u dugom vremenskom rasponu od X. do XV. stoljeća. Mnoga od tih naselja nastala su u ranom srednjem vijeku te nastavila svoj život i u kasnijim stoljećima.382 Neka od njih, poput ravnokotarskih naselja Tihlići, spominju se već u ranom srednjem vijeku u epigrafskim vrelima ili pisanim dokumentima.383 Ranosrednjovjekovnih je naselja, što ih ponegdje spominju povijesna vrela, bilo i u južnim sklavinijama, od Paganije do Boke, uključujući i otoke u njihovu sastavu (Brač pod Neretvanima, Elafiti), ali i na otocima bizantske Donje Dalmacije. U povijesnim vrelima, od kojih neusporedivo najopsežniju građu čine srednjovjekovne isprave pisane latinskim jezikom, naselje se naziva villa. Pod tim se pojmom razumijeva selo sa svojom prostornom i društvenom strukturom. U ranosrednjovjekovnom je selu od posebna značenja crkvena građevina, koja je u važnijim naseljima i središte crkvene župe. Istraživanja nekih naselja, međutim, pokazala su da su nazivom villa obuhvaćeni i zaseoci,384 razvijeni uglavnom koncentracijom pripadnika istoga roda, u latinskoj terminologiji poznati kao vicus. Smješteni samo u dijelu naselja, ti su zaseoci oblikovani bez crkve, jer je tu funkciju imala zajednička crkva, katkada kao središnja prostorna i društvena jedinica cijeloga šireg naselja. 381

382 383 384

Materijalni ostatci građevina u ranosrednjovjekovnim selima Dalmacije vrlo su oskudni. Jedini siguran materijalni trag čini crkva, koja je u mnogim slučajevima župna crkva, vrlo često i u funkciji grobljanske crkve. Iznimna su ranosrednjovjekovna sela u kojima je mjesna crkva prvostolnica, a takvom namjenom naselje dobiva jednu od funkcija grada. U nekim se naseljima nalaze i ostatci vladarskih dvora, pa ono, dok u njemu boravi vladar sa svojom svitom, ima ulogu privremenoga sjedišta kneza (u IX. stoljeću) odnosno kralja (u X. i XI. stoljeću). Stambene zgrade, koje su činile najveći dio svekolike izgrađenosti ranosrednjovjekovnoga naselja, nisu dosada uopće pronađene. Uzrok je tomu najviše mala sačuvanost, otežana arheološka identifikacija, ali i pomanjakanje usmjerenosti istraživačkoga interesa na taj vid graditeljstva. Osim toga, može se pretpostaviti da je u nekim krajevima Dalmacije znatan broj seoskih kuća bio građen od drva, koje kao građa nema trajnost kamena. Srednjovjekovna povijesna vrela spominju mnoge drvene kuće u gradovima, a nijedna od njih, barem u sadašnjem stupnju istraživanja, nije ostavila nikakva materijalnog traga, pa je onda tim razumljivije da su seoske drvene kuće sasvim nestale. Bio bi dragocjen i najskromniji njihov materijalni ostatak, među ostalim i zato što bi takvi nalazi, podloženi radiokarbonskoj analizi, pomogli i u datiranju naselja. Kamene kuće takvom se metodom ne mogu datirati, a one su u usporedbi s crkvenim građevinama lišene prepoznatljivih stilskih ili ukrasnih obilježja po kojima bi ih se moglo identificirati i datirati. Sve je to uzrokom da je i u dosadašnjem istraživanju ranosrednjovjekovnoga urbanizma poznavanje naselja kudikamo skromnije od gradova toga istog razdoblja. Nije, stoga, slučajna ni okolnost da je u građi korpusa arhitekture (svesci 2-4) petnaestak ranosrednjovjekovnih gradova moglo biti obrađeno kao monografske jedinice, a da je istodobno u korpus uvršteno, čak i sa znatno skromnijim podatcima u odnosu na gradove, svega nekoliko naselja neurbanog karaktera, znakovitih po većem broju pro-

Ž. Rapanić (1997.a), 125-130, dao je u tom smislu važan okvirni prilog. Istim se problemom u vezi s konkretnim istraživanjima pojedinih lokaliteta bavio S. Gunjača (1963.) pri analizi ranosrednjovjekovnoga Dolca i T. Burić (1989.b), (2001.), 305-322, u svojem proučavanju naselja Sućurca. F. Smiljanić (1990.), karta 1 i 2 starohrvatskih naselja. B. Gušić (1969.). T. Burić (1989.b), (2001.).

122

izgradnja i uređenje prostora

nađenih i sačuvanih ostataka crkvenih građevina. To su selo Biskupija (ranosrednjovjekovno Kosovo) kod Knina, starohrvatski Solin i ranosrednjovjekovno naselje u stonskom polju. Osim tih naselja, obrađenih kao monografske jedinice, bilo je potrebno razmotriti još neke primjere ranosrednjovjekovnih naselja o kojima postoje povijesni podatci ili njihovi arhitektonski ostatci, prikladni za proučavanje topografskih ili strukturalnih osobina ranosrednjovjekovnoga sela. Tu su priliku pružili podatci i ostatci prvobitnoga starohrvatskog sela Putalj iznad Kaštel Sućurca, na obroncima Kozjaka, Škrip na otoku Braču i Vrgada na istoimenom otoku, selo Cetina na izvoru istoimene rijeke te Dolac kod Novigrada.

Tipovi naselja Nabrojena sela u Dalmaciji, koja su u ovom razmatranju odabrana prema kriteriju sačuvanosti materijalnih ostataka i povijesnih podataka o njihovoj ulozi u ranosrednjovjekovnom razdoblju, ujedno pokrivaju osnovne topografske tipove, pa su i s tog stajališta prikladna za raspravu u okviru teme o naseljima. To su naselja u polju, uz rijeku, na obronku brijega ili uz luku. Neka od ranosrednjovjekovnih naselja u Dalmaciji mogu se svrstati pod dva nabrojena topografska tipa ili više njih. Kosovo

Među brojnim naseljima u polju posebno se ističe selo Biskupija (prije nazvano Kosovo) kod Knina, kako po svojem povijesnom značenju, tako i po broju sačuvanih crkvenih građevina. Posebnost je Biskupije u okolnosti što je to bilo selo s biskupskom crkvom i s vladarskim dvorom, dakle sjedište hrvatskoga kralja i biskupa, što nije bio slučaj ni s jednim drugim starohrvatskim naseljem u Dalmaciji. Sačuvani su ostatci katedrale s brojnim ulomcima liturgijskoga namještaja i do nje ostatci vladarskoga dvora, a oni se spominju i u povijesnom izvoru iz oko 1040. godine, u kojem se navodi da je villa Kosovo bila sjedištem hrvatskoga dvorskog biskupa u pratnji hrvatskoga kralja. Vladarski se dvor spominje i u drugoj polovici XI. stoljeća. 385 386

Slika 141: Položaj ranosrednjovjekovnoga naselja Kosova (današnja Biskupija) kod Knina

Po topografskim oznakama to selo, osim što ga obilježava izduženo polje, pripada i tipu naselja uz rijeku, jer poljem prolazi rijeka Kosovčica, koja izvire na jugu i teče prema sjeveru do Knina, gdje se ulijeva u Krku. Sudeći po položaju crkava, selo se razvilo istočno od Kosovčice, na ravničastom prostoru iz kojeg ponegdje strše vrlo blage uzvisine. Sredinom polja prolazi put koji je od Knina, kao najbližeg utvrđenog grada (kastruma), vodio prema jugu. Od pet ranosrednjovjekovnih crkava u tom naselju, četiri su potvrđene arheološkim nalazima, a peta je naslućena u današnjoj pravoslavnoj grobljanskoj crkvi Sv. Trojstva. Ostatci stambene arhitekture nisu pronađeni. Među pet crkava najvažnija je bila ona na jugu naselja (na položaju nazvanom Crkvine, istočno od seoskoga puta), kojoj su ostatci identificirani kao stolna crkva sv. Marije. Na sjeveru bazilike, vezan uza njezin sjeverni zid, nalazio se stambeni sklop, protumačen kao dvor hrvatskih vladara.385 Dalje prema sjeveru, zapadno od puta, na brežuljku nazvanom Stupovi, otkriveni su ostatci veće trobrodne bazilike sv. Cecilije, pred kojom je, prema povijesnim podatcima prihvaćenima u dijelu hrvatske historiografije, ubijen kralj Zvonimir.386 Sjeveroistočno od toga položaja, istočno od seoskoga puta, na mjestu današnje pravoslavne crkve Sv. Trojstva, naslućuje se položaj još jedne starohrvatske crkve, koja je vjerojatno bila osmerokutnoga oblika. Još više prema sjeveru, s iste strane puta otkriveni su u zaseoku Bukorovići ostatci još jedne (tzv. če-

A. Milošević (2002.), 199-207. S. Gunjača (1952.c), 205-324.

123

DALMATIA PRAEROMANICA

tvrte) crkve, a najsjevernija crkvena građevina u naselju crkva je nepoznatog titulara, kojoj su ostatci pronađeni na uzvisini nazvanoj Lopuška glavica. Osim crkava, naseobinski život dokazuju i groblja, koja upućuju na položaj stambenih zaselaka rodovskoga doba. Groblja su nađena na lokalitetu Crkvine blizu katedrale i vladarskoga dvora, na Bračića podvornici oko 200 metara istočno od Crkvine, na sjevernom dijelu sela Biskupije, u blizini današnjega zaseoka Bukorovića, nedaleko od crkve Sv. Trojice, na položaju Dolovi te na Lopuškoj glavici usred Biskupijskoga polja, uza samu rijeku Kosovčicu. Navedeni položaji, uz spomenute crkve, upućuju na zaključak o strukturi kosovskoga naselja s nizom manjih zaselaka, kojima su pripadala navedena groblja. Stantania − naselje u stonskom polju

S Kosovom kao hrvatskim vladarskim i biskupskim sjedištem donekle bi se moglo usporediti vladarsko i crkveno sjedište zahumske župe Stantanije u Stonskom polju, razvijene u ranome srednjem vijeku na širem prostoru antičkoga Stamnesa. U odnosu na ostale primjere, posebnost stonskom naselju daje i okolnost što je ono u antičkom i u ranijem srednjovjekovnom stupnju razvitka pripadalo kategoriji koja je bliža pojmu grada (civitas ili castrum) nego sela (villa). Ovdje je ipak Ston priključen kategoriji ruralnih naselja zbog morfološke bliskosti s primjerima seoskih aglomeracija, razvijenih na širem prostoru izvan granica prvobitne utvrđene jezgre. Arheološki nalazi upućuju na zaključak da su prva naselja na stonskom području nastala već u prapovijesti i nastavila svoj život u rimsko doba. Topografske posebnosti toga položaja pružile su najbolje uvjete za život naselja na dvama brežuljcima koja s južne i jugozapadne strane zatvaraju obradive površine Stonskoga polja: Gradac (brdo Sveti Mihajlo, gdje su pronađeni ostatci kasnoantičkog utvrđenja) i Stari grad. Najvažnije rimsko urbano središte, kojem je gravitirao Stamnes, bila je kolonija Narona, ali u Stonskom je polju uspostavljena agrimenzurna mreža s ishodištem na brdu Sveti Mihajlo.387 Oslanjajući se na pravce zacrtane tom antičkom centurijacijskom mrežom, podižu se u starokršćansko doba 387 388

mnoge crkve, od kojih je jedna već u VI. stoljeću u funkciji biskupske crkve. Kasnoantička utvrda (kaštel) na brdu Sveti Mihajlo u ranome srednjem vijeku postaje vladarskim sjedištem Zahumske sklavinije s vladarskom crkvom. U tom razdoblju starokršćanske crkve u polju dobivaju preinake prema stilskim i ukrasnim obilježjima ranosrednjovjekovne arhitekture i skulpture, a podižu se i nove građevine unutar kastruma (crkva sv. Mihajla) i u polju (Gospe od Lužina i Sv. Martin). Samo se naselje najvjerojatnije razvilo na istočnim obroncima brda Sveti Mihajlo i na sjevernim obroncima brda Stari grad, ali arheoloških dokaza o tomu još nema. Povijesni dokument iz XIV. stoljeća o osnivanju srednjovjekovnoga grada Stona, u kojem se izričito traži da stanovništvo napusti svoje dotadašnje domove i preseli se u novoizgrađeni grad,388 siguran je dokaz o postojanju ranijeg naselja. Svojevrstan su dokaz i brojne crkve, među kojima je crkva sv. Magdalene na Gorici imala ulogu stolne crkve, jednobrodne bazilike s drvenom potkrovnom konstrukcijom. Crkva je u karolinško doba pilonima podijeljena u tri broda, a dograđen joj je zapadni korpus sa zvonikom i westwerkom, znakovit za karolinšku arhitekturu. Sagrađena na maloj uzvisini, biskupska je crkva i položajem dominirala među ostalim crkvenim građevinama u polju. Istočno od Gorice bila je već u starokršćansko doba podignuta veća bazilika sv. Stjepana, koja je zadržala ranosrednjovjekovni kultni kontinuitet izgradnjom manje predromaničke crkvice unutar prezbiterija prvobitne građevine. Južno od Gorice izgrađena je također starokršćanska bazilika sv. Ivana, kojoj je ranosrednjovjekovna uporaba ostvarena preinakama u konstrukcijskom sustavu, kada su crkvi dograđene unutarnje lezene radi izgradnje bačvastoga svoda. Još južnije nalazio se arhitektonski sklop koji se sastojao od kultne kapele sv. Petra s polukružnom apsidom i njezina sjevernog dodatka, koji je u ranom srednjem vijeku pretvoren u predromaničku presvođenu crkvicu. Najistaknutija ranosrednjovjekovna izgradnja u stonskom naselju odnosi se na podizanje crkve sv. Mihajla unutar kaštela, koju se može smatrati dvorskom građevinom iz vremena vladanja dukljanskih kraljeva Zahumljem.

M. Zaninović (1970.), 480 i d. I. Lučić (1987.), 27-35, M. Planić-Lončarić: Planirana izgradnja na području Dubrovačke Republike, Zagreb 1980., 33-62.

124

izgradnja i uređenje prostora

Srednjovjekovni grad Gradac

Gospe od Lužina

Solila

Luka

Slika 142: Ston, položaj dijela ranosrednjovjekovnoga stonskog naselja, okruženog brežuljcima Gradac (Sv. Mihajlo), Stari grad i Humac, južno od srednjovjekovnoga grada Stona

Na istočnom rubu Stonskoga polja, blizu luke i solana, podignute su u ranome srednjem vijeku još dvije crkve. Do samih je solana izgrađena predromanička crkva Gospe od Lužina, a južnije, ispod brda Humac, ranoromanička crkva sv. Martina. Sačuvani tragovi agrimenzurne podjele materijalni su dokaz poljoprivredne osnove nastanka i razvitka ranosrednjovjekovnoga naselja, kojem su za gospodarski život u ovom slučaju od ključnog značenja bile još luka i solane (“solila”).

Solin

Izvanredno povoljan geografski položaj na ušću rijeke Jadro, koja se ulijeva u Kaštelanski zaljev, a u kontinuitetu velike, ali porušene antičke metropole Salone, uvjetovao je nastanak i razvitak ranosrednjovjekovnoga Solina. Druge međutim povijesne okolnosti nisu pogodovale daljem razvitku toga naselja u pravcu njegova položaja kao urbanoga i vjerskog središta.

125

DALMATIA PRAEROMANICA

Splita kao velikoga metropolitanskog središta, nije poslije rušenja antičkoga grada u VII. stoljeću imalo svoju stolnu crkvu, jer je ona već od početka srednjega vijeka djelovala u najmonumentalnijoj građevini obližnje Dioklecijanove palače. Kada je, vjerojatno oko 640. godine, porušena Salona, nije bilo uvjeta, sigurnosnih prije svega, da se na istom mjestu nastavi život ranosrednjovjekovnoga grada, koji je našao znatno povoljnije uvjete osnutka i razvitka unutar dobro očuvanih zidova carske palače u obližnjem Spalatumu. Slika 143: Lokaliteti starohrvatskog Solina (prema A. Piteši)

Solin je u topografskom pogledu istaknuti primjer razvitka naselja na ušću rijeke, a svojom se ulogom znatno razlikuje od brojnih drugih starohrvatskih sela. Položajem u hrvatskoj državi, a i u dijecezi kojoj je pripadao, Solin se razlikuje i od dvaju spomenutih primjera, Kosova i Stona. Naselje je imalo određene funkcije vladarskoga središta, a u povijesnim se vrelima spominje i kao kraljevsko naselje (villa regali)389 jer je u njemu jedna od crkava u X. stoljeću bila ujedno i mauzolej hrvatskih kraljeva, a u drugoj se u XI. stoljeću okrunio kralj Zvonimir. Uz starohrvatske vladare u Solinu vezani su i samostani, jedan u Rižinicama, što ga je u XI. stoljeću osnovao knez Trpimir, a drugi na položaju Šuplje crkve uz Zvonimirovu krunidbenu baziliku. Stare solinske mlinice, koje su unatoč postupnim građevnim promjenama ostale sačuvane do danas, spominju se u mnogim povijesnim vrelima kao kraljevske mlinice. U naselju ipak nije bilo ni županijskoga ni vladarskoga dvora, jer je ulogu upravnoga središta imao obližnji kliški kastrum, koji se na udaljenosti od svega nekoliko kilometara od ušća Jadra dizao nad Solinskim poljem, podignut na mjestu današnje novovjekovne tvrđave,390 na klancu kojim se nadzire glavna kontinentalna komunikacija koja iz unutrašnjosti vodi prema obali. Vladarski pak dvor kao povremeno boravište hrvatskih knezova nalazio se desetak kilometara dalje prema zapadu, u naselju Bijaći uz crkvu sv. Marte. Za razliku od Kosova i Stona, solinsko ranosrednjovjekovno naselje, smješteno u neposrednoj blizini 389 390

CD I, 170. Ž. Rapanić (1996.b), 15.

126

Ni u Solinu nisu, barem dosada, otkriveni tragovi ranosrednjovjekovnih nastamba, ali koncentracija crkava i u ovom slučaju upućuje na naselje, koje je po svoj prilici bilo rasuto na niz manjih aglomeracija, smještenih na najprikladnijim položajima koji su osiguravali obranu, na ušću rijeke Jadro i na obroncima brijega. Može se pretpostaviti da se na ušću nalazilo već i jedno od najstarijih naselja prapovijesnih Ilira, kojima je Salona bila glavna luka. Položaj crkava i groblja upućuje pak na zaključak i o naseljenosti pojedinih obronaka, pogotovo onoga na Majdanu blizu izvora rijeke Jadro, gdje je otkriveno starohrvatsko groblje, te na položaju u Glavičinama (Mravince), gdje je otkrivena veća starohrvatska nekropola. Topografska karta ranosrednjovjekovnoga Solina pokazuju najveću koncentraciju predromaničkih crkava upravo na ušću rijeke, gdje su na Otoku pronađeni temelji dviju crkava, od kojih je bazilika sv. Stjepana služila i kao mauzolej hrvatskih kraljeva, a još jedna crkva, koja se nalazila u samom jugoistočnom uglu porušenoga antičkoga grada, obnovljena je u starohrvatsko doba preinakom ranobizanstke crkve iz Justinijanova doba (vjerojatno posvećena sv. Mariji). Dalje, uzvodno uz rijeku Jadro, na mjestu jedne od velikih salonitanskih cemeterijalnih bazilika, podignuta je u drugoj polovici XI. stoljeća crkva sv. Petra i Mojsija, u kojoj će se 1076. kruniti kralj Zvonimir. Do same crkve izgrađen je benediktinski samostan, koji još nije arheološki istražen. Položaj zaseoka dokazuju i ranosrednjovjekovna groblja. Jedno se nalazilo zapadno od antičkoga grada, blizu crkve sv. Nikole, i vjerojatno je pripadalo zapadnom zaseoku starohrvatskoga Solina.

izgradnja i uređenje prostora

Groblje na otoku, uz crkvu sv. Stjepana, pripadalo je jezgri naselja na samoj delti rijeke Jadra. Groblje u Rižinicama vjerojatno je pripadalo benediktinskom samostanu, premda bi položajem moglo uputiti i na postojanje sjevernoga zaseoka. Istočna groblja na obroncima brda (Majdan i Glavičine ispod sela Mravinaca) pripadala su brdskim zaseocima ranosrednjovjekovnoga Solina. Vrh Rike na vrelu Cetine

Drukčije topografsko obilježje pokazuje selo Cetina (izvorno nazvano Vrh Rike), podignuto oko samoga izvora rijeke Cetine, koja od izvora teče prema jugoistoku, neposredno pod visokim dinarskim masivima. Topografski je položaj pogodovao povoljnim uvjetima života naselja na tom prostoru, počevši od prapovijesnih špilja pa do starohrvatskoga ranosrednjovjekovnoga župskog središta.

Slika 144: Selo Cetina sa starohrvatskom crkvom sv. Spasa

Ni u ovom slučaju nema tragova seoskih nastamba, ali crkva i veliko groblje oko nje nesumnjiv su dokaz da se u blizini nalazilo starohrvatsko selo, vjerojatno na istom položaju gdje se i danas nalaze kuće u zaseocima sa sjeverne strane izvora rijeke, na samom početku obronaka Dinare.391 Takav položaj pretpostavljenoga naselja logičan je iz strateškoga razloga lakše obrane, ali isto tako i radi očuvanja dragocjenih poljoprivrednih površina, koje se pružaju u plodnom polju južno i zapadno od izvora. Starohrvatska crkva sv. Spasa, koja se na temelju identificirane kiparsko-klesarske radionice angažirane na izradi njezina liturgijskog namještaja s veli391

kom sigurnošću može datirati u zadnju četvrtinu IX. stoljeća, jedina je pronađena ranosrednjovjekovna građevina. Oko nje nastalo je i starohrvatsko groblje, koje se u kasnijim stoljećima koncentrično širilo. Dolac

Drukčiju strukturu ranosrednjovjekovnoga naselja u polju pokazuje Pridraga, selo u Ravnim kotarima, jugoistočno od Novigrada. To je primjer običnoga sela bez neke posebne upravne ili crkvene uloge, koja je obilježavala četiri prije spomenuta naselja. Selo se razvilo na plodnoj sinklinali, nazvanoj u srednjem vijeku Sutmartindol po glavnoj crkvi, posvećenoj sv. Martinu. Na istoj se uleglini razvilo nekoliko starohrvatskih selišta: Gornji i Donji Dolac, Pečarevci, Šprljevac, Zabrđane. Naselje zauzima izrazito izduženi prostor što se pruža zapadno od Karinskoga mora, s jedne i s druge strane ceste koja od Novigrada vodi prema Karinu.

Slika 145: Položaj srednjovjekovnih zaselaka u naselju Dolac kod Novigrada

Središte naselja bilo je u Dolcu, gdje se nalazi starokršćanska crkva sv. Martina, kojoj su gravitirala i ostala selišta, smještena na sjevernoj strani udoline. Arheološki ostatci upućuju na karakterističan razvitak toga položaja, na kojem se nalazilo antičko gospodarsko dobro (villa rustica), a u starokršćansko doba bila izgrađena crkva sv. Martina s krstionicom. Kasnoantičko je naselje preživjelo barbarske najezde na samom početku ranoga srednjeg vijeka i dolaskom Hrvata postalo je ranosrednjovjekovno selo s najstarijom nekropolom na položaju Goričine, jugo-

A. Milošević (1997.), 9-11.

127

DALMATIA PRAEROMANICA

istočno od starokršćanske crkve sv. Martina. Adaptirana u predromanici, ta crkva postaje središtem novoga naselja, strukturiranoga s nekoliko selišta, a u starohrvatsko doba prenosi se na prostor oko nje i seosko groblje. Treći ranosrednjovjekovni lokalitet oblikuje se sjeveroistočno od središta naselja, na položaju Mijovilovac, a na mjestu antičke gospodarske zgrade koja je preinačena u ranosrednjovjekovni samostan. U okviru samostana izgrađen je predromanički oratorij šesterokonhnog tlocrta posvećen sv. Mihovilu.

a.

Sva tri dosada poznata arheološka položaja smještena su približno po sredini izduženog naselja Dolca, na kojem se danas nalaze sela Pridraga i Podanci. Njima su pripadala ranosrednjovjekovna selišta, od kojih su Zabrđane najbliže samom središtu. Sjeverozapadno je ubicirano Rapište, prema Novigradskom moru, a jugoistočno Pečarevci, bliže Karinskom moru. Istočno od Zabrđana nalazilo se selište Šprljevac, u kojem su pronađeni ostatci srednjovjekovnih kuća.392 Putalj

Na brežuljku Putalj, što se uzdiže na južnim obroncima planine Kozjak iznad Kaštel Sućurca, arheološki se slojevi mogu pratiti od prapovijesti do novoga vijeka. Topografski su uvjeti za nastanak gradinskoga naselja na tom položaju bili idealni. Strmi pristranci davali su brežuljku na tom položaju prirodnu zaštitu, osim sa sjevera, gdje je pristup lakši, ali na toj je strani glavica brijega, oko koje ima i izvora vode. Istraživanjima su pronađeni ostatci brončanodobne kuće, kojoj su pripadale keramičke posude.393 Isti se položaj koristio i u ranijem rimskom razdoblju, kojem je pripadala pronađena cisterna, kameni ulomci i ostatci fresaka maloga hrama, te natpisi s nadgrobnih spomenika. Zaključuje se o svetištu uz koje se u I. stoljeću poslije Krista pokopavaju stanovnici naselja u podnožju brežuljka.394 Tijekom cijeloga razdoblja kasne antike Putalj se kontinuirano koristio kao naselje. Starokršćansku crkvu dokazuje nadvratnik iz V. stoljeća, ostatci polikromnoga mozaičnog poda i liturgijskoga namješta392 393 394

S. Gunjača (1963.), sl. 1. S. Čače: Putalj u prapovijesti, Putalj, katalog izložbe, Split 1997., 3-7. O. c., 12.

128

b.

c.

Slika 146: Vrh ranosrednjovjekovnoga naselja Putalja na obroncima Kozjaka a. tlocrt pronađenih ostataka (prema T. Buriću), b. položaj poslije konzervacije, c. stara snimka položaja iz 1932. godine

izgradnja i uređenje prostora

ja, a na tragove života u to doba upućuje i mnoštvo kasnoantičkoga stakla, keramike, metalnih predmeta i novčića.395 Život je i na Putalju bio prekinut avarsko-slavenskim osvajanjem Salone i njezina okolnog prostora u VII. stoljeću, a do ponovnoga korištenja tog položaja dolazi početkom IX. stoljeća, o čemu svjedoče starohrvatski grobovi. Ta najstarija nekropola traje do izgradnje predromaničke crkve na temeljima ranije starokršćanske građevine, a datirane povijesnim podatcima o zadužbini hrvatskoga kneza Mislava (oko 835.-845.). Crkva se obnavlja u doba kneza Trpimira, o čemu svjedoči darovnica iz 852. godine i brojni ulomci liturgijskoga namještaja. U tom se istom razdoblju razvijaju oko Putalja i drugi zaseoci (vici), poput Gajina na zapadu, Krtina na jugoistoku s grobljem Orišine, te Sela na jugu, svaki sa svojim grobljem u blizini samih nastamba.396 Kada je krajem XI. i početkom XII. stoljeća Putalj postao glavnim župskim ukopištem oko crkve sv. Jurja, oblikovalo se na tom položaju na samom kraju ranosrednjovjekovnoga razdoblja novo groblje srednjovjekovne župe Sućurac, važnog posjeda splitskih nadbiskupa. Time je istodobno označen kraj lokalnih nekropola svakoga okolnog vicusa. U daljem razvitku središte naselja spušta se prema jugu, gdje jezgra naselja postaje nadbiskupski kaštel s kraja XIV. stoljeća, a naselje, umjesto prvobitnog naziva villa S. Georgii de Putalo, počinje se nazivati današnjim imenom Sućurac. Škrip

Selo Škrip na otoku Braču izraziti je primjer naselja prapovijesnoga i antičkog kontinuiteta u pogledu porijekla,397 odnosno, po topografskoj klasifikaciji, primjer naselja na vrhu uzvisine. Vrh brijega koji dominira znatnim dijelom sjeverne strane otoka privukao je prapovijesno stanovništvo da ondje izgradi svoje utvrđenje već u brončanom i željeznom dobu. Posebno su impresivne ilirske zi395 396 397

398 399

Slika 147: Povijesna jezgra naselja Škrip na otoku Braču

dine, građene velikim kamenim blokovima, po uzoru na grčko “kiklopsko” ziđe. Rimskom razdoblju pripadaju nadgrobni natpisi i ostatci monumentalne građevine u kojoj je prepoznat mauzolej iz I. ili II. stoljeća, a kasnoantičkom starokršćanski sarkofazi. Iz rimskoga su razdoblja i ostatci nastambi, nad kojima je u ranome srednjem vijeku izgrađena predromanička crkva Sv. Duha. Ranosrednjovjekovni kontinuitet dokazuju različiti slojevi predromaničke crkve, datirani u VII. i XI. stoljeće, te srednjovjekovno groblje. Prva faza crkve datira se u VII. stoljeće i povezuje s ranosrednjovjekovnom obnovom “utvrđenog grada Brača”, kako ga naziva arhiprezbiter Dujam Hranković, opisujući obnovu života na tom otoku nakon avarsko-slavenskog pustošenja (“Salonitani et Epetiani cives Braciae, oppidum desolatum concorditer pro domicilio refabricant et Florus presbyter benedicendo dicat Vitaliano pontif. et Heraqclio Const. Augusto”).398 Obnova se dakle može i preciznije datirati u razdoblje 657.-668. godine, kada izbjeglice iz Salone i Epetiuma u starom središtu otoka Brača nalaze uvjete za početak života novoga naselja, koje posvećuje salonitanski svećenik Flor.399 Tom je prili-

I. Fadić: Putalj u kasnoj antici, Putalj, katalog izložbe, Split 1997., 15-19. T. Burić (1985.), shema naselja na str. 307. D. Vrsalović, D. Domančić, K. Prijatelj: Kulturni spomenici otoka Brača, Brački zbornik, IV, Supetar 1960., 68-71, 78-79, 84-88; A. Faber: Škrip na Braču, istraživanja antičkih bedema, Arheološki pregled, Beograd 1975., 17; B. Kirigin: Nalaz rimskih natpisa i reljefa kod Škripa na otoku Braču, VAHD, 1979. Dujam Hranković: Monumenta Historico-juridica Slavorum Meridionalium, vol. XI, JAZU, Zagreb 1926., 202. R. Bužančić (1991.), 27.

129

DALMATIA PRAEROMANICA

kom antička prostorija pretvorena u predromaničku trobrodnu crkvu bazilikalnoga tipa, pokrivenu drvenom krovnom konstrukcijom, s upisanom apsidom na istočnom kraju srednjega broda. Povijesni podatci u ovom slučaju dopuštaju i neke zaključke o prvom rušenju i napuštanju ranosrednjovjekovnoga naselja. To se vezuje uz pohode Neretvana i Saracena i uz stvaranje novoga utvrđenog središta na otoku (Gradac), kada je vjerojatno bio privremeno napušten i Škrip.400 Preinaka crkve Sv. Duha, kojom je ona postala presvođenom bazilikom s isturenom polukružnom apsidom, pokazuje ujedno i obnovu i novi život naselja Škrip na izmaku ranoga srednjeg vijeka. Spomenička topografija današnjega naselja Škrip (s oko 200 stanovnika) pokazuje koncentraciju prapovijesnih, antičkih i ranosrednjovjekovnih građevina na samome vrhu uzvisine, na najvišoj točki naselja, koje je tu bilo opkoljeno obrambenim zidovima. Ondje se na sjevernoj strani nalazi segment grčko-ilirskoga obrambenog zida, a južno od njega rimski mauzolej. Dalje prema jugu pronađeni su ostatci antičkih prostorija, od kojih je dio preinačen u VII. stoljeću u predromaničku crkvu Sv. Duha. Južno od crkve nalazi se groblje, koje je kontinuiralo do danas. Kasniji srednjovjekovni i novovjekovni Škrip razvijao se na nešto nižim kotama prema zapadu, gdje su izgrađeni crkveni objekti (župna crkva sv. Jelene i samostan sv. Ante te utvrđeni dvorac Cerineo). Vrgada

Ranosrednjovjekovne crkve na obalnom području Dalmacije, osobito one na otocima, dokazuju postojanje onodobnih naselja, u kojima dosada nije bilo nalaza ili tragova stambene arhitekture. Topografskom tipu naselja nad lukom u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji pripadalo je selo Vrgada na istoimenom otoku, smještenom jugoistočno od otoka Pašmana, na samom ulazu u Pašmanski kanal. Vrgada spada među manje jadranske naseljene otoke, na kojima ima mjesta samo za jedno naselje, a ono je smješteno na sjevernoj strani. Za razliku od 400 401

O. c., 32. DAI, gl. 29; usp. M. Domijan (1983.a), 123 i d.

130

Slika 148: Uvala Pržina na otoku Vrgadi s predromaničkom crkvom sv. Andrije

zapadne i južne strane otoka sa strmom nerazvedenom obalom, sjeverni i sjeveroistočni dio Vrgade pristupačniji je i razveden dvjema uvalama: Pržinom na sjeveru (nazvana također i Uvalom sv. Andrije) te Lukom na sjeveroistoku. Jezgra naselja nalazila se iznad uvale Pržina, a čini je ranobizantska utvrda, branjena kulama na sjevernoj i prirodnim liticama na južnoj strani. Bilo je to jedno u lancu utvrđenja podignutih u Justinijanovo doba radi obrane istočnojadranske obale, a u vizualnom kontaktu sa sličnom utvrdom Pustograd na otoku Pašmanu prema sjeverozapadu odnosno s utvrdom Tarac-Toreta na Kornatima prema jugoistoku. Naseljenost otoka kontinuira od prapovijesti, pojačana je u V. i VI. stoljeću, a nastavljena u ranom srednjem vijeku, kako dokazuje izvrsno sačuvana predromanička crkva sv. Andrije, podignuta u samoj luci kao središtu javnoga života. Nedvojbeni povijesni dokaz postojanja naselja pružio je i Konstantin Porfirogenet, koji ga spominje pod imenom Lumbrikaton.401 Luka je jedna od osnova gospodarskoga života, a uz nju su bile vezane i solane, koje se spominju već u XI. stoljeću. Samo naselje nalazilo se na uzvisini iznad luke blizu utvrde. Daljim istraživanjima moglo bi se doznati jesu li su se na povišenoj razini nalazile i druge ranosrednjovjekovne građevine, na koje upućuju titulari crkava odnosno sanktoremski toponimi. Crkva Sv. Trojice (XVI. stoljeće) po naslovniku je mogla pripadati i starijem vremenu, a toponim Sudujam na brežuljku iznad sela upućuje na mogućnost postojanja starije crkve posvećene salonitanskom biskupu i mučeniku.

izgradnja i uređenje prostora

Topografske značajke i struktura ranosrednjovjekovnih naselja u Dalmaciji Osam iznesenih primjera, premda bez materijalnih ostataka stambene arhitekture, daje mogućnost da se, sažimanjem dosadašnjih istraživanja, mogu raspraviti neka pitanja, vezana uz nastanak, oblik, strukturu i razvitak ruralnih naselja ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji. Topografske značajke

Primjeri su izneseni prema karakterističnim topografskim tipovima, kojima je uvijek zajednička značajka upotreba plodnoga polja, u nekim slučajevima uz rijeku (Kosovo, Vrhrika, Solin), u nekim uz luku (Stamnes-Ston, Lumbrikaton-Vrgada), a u nekim bez rijeke ili luke (Dolac, Putalj, Škrip na Braču). U dva spomenuta naselja uz luku (Ston i Vrgadu) povijesna vrela spominju ranosrednjovjekovne solane, za koje se može pretpostaviti da su već tada bile važna osnova gospodarskoga života. Nabrojena naselja različitih su topografskih značajki. Ponegdje je to bilo dugo polje s blagim uzvisinama (Kosovo), na kojima i oko kojih su bile smještene crkve i vjerojatno većina nastamba. Ponegdje je to vrh brežuljka, na kojem su na najvišoj razini crkva i groblje, a na nižim razinama plodna polja (Putalj, Škrip). U slučaju Dolca polje je zahvatilo udolinu u kojoj su smještene crkvene građevine i groblje, dok su na uzvisinama bila naselja, okupljena u selištima. Primjeri Škripa i Vrgade pokazuju dva različita topografska tipa otočnih naselja. U jednom je slučaju (Škrip na Braču) naselje na velikom otoku, smješteno na vrhu brijega s obradivim poljima na obroncima i u udolinama. U drugom slučaju (Vrgada) samo je jedno naselje na malom otoku, smješteno u neposrednoj blizini luke. Na uzvisini je utvrda kao jezgra naselja, a u luci crkva i solana. Solin je jedinstven topografski primjer jer kao rijetko koje drugo naselje sadrži sve uvjete za razvoj naseobinskog života koji su, mnogo prije ranoga srednjeg vijeka, bili presudni i za nastanak i razvitak velike urbane metropole. Kada se ugasio život u velikom gradu, ti su isti uvjeti, uz dodatnu prednost prostornoga kontinuiteta nekoć slavnoga grada, odredili i

nastavak ruralnoga života u neposrednoj blizini porušenoga grada. Solin ima rijeku i na njoj razgranato ušće, na kojem se vjerojatno nalazila jezgra naselja i oko koje su smještene crkvene građevine. Naselje se moglo služiti lukom porušenoga grada, a obronci planina Kozjaka i Mosora, koje ga okružuju, pružali su povoljne uvjete i za razvitak niza zaselaka. Prostrano polje hranilo je stanovništvo, a poljoprivrednu djelatnost potvrđuju i mlinice, koje se spominju i u ranosrednjovjekovnim vrelima. U određenom je smislu jedinstven i stonski primjer jer je ondje antička gradska jezgra u kastrumu inkorporirana u ranom srednjem vijeku u šire naselje s plodnim poljem, lukom i solanama. Naselje valja tražiti na obroncima, gdje su se nalazile i neke glavne crkve, dok su druge sakralne građevine podignute na prostorima antičkoga parceliranog agera. Prostorna i društvena struktura naselja

Ranosrednjovjekovno je naselje složeni organizam koji se u onodobnim vrelima naziva villa (selo), a sastoji se od više manjih zaselaka ili selišta, nazvanih vicus (to jest vici u množini), što ih čini skup nastamba. Okosnica takva naselja jest sakralna građevina koja je u središtu ili na najprikladnijem položaju u odnosu na naselje u cjelini. U nekim iznesenim primjerima susreli smo ranosrednjovjekovna naselja s više od jedne sakralne građevine (Kosovo, Ston, Solin, Dolac). Takva prostorna organizacija u skladu je s društvenom strukturom ranosrednjovjekovnoga naselja. Stanovništvo onodobnoga sela obično se sastoji od nekoliko rodovskih zajednica, prostorno raspoređenih u različitim zaseocima, a mreža tih rodovskih zaselaka čini naselje u cjelini. Nastanak zaseoka određuju prirodni i strateški uvjeti: voda, položaj na uzvišenom zemljištu radi obrane i očuvanja dragocjenih obradivih površina. Može se pretpostaviti da je navedena struktura prevladavala među ranosrednjovjekovnim naseljima u Dalmaciji. U našim primjerima spomenuta su i neka atipična naselja, koja su još složeniji organizam od uobičajenog tipa, kako po prostornoj organizaciji tako i po ulozi u upravnom i crkvenom životu širega prostora. To se u prvom redu odnosi na Ston, u kojem naselje obuhvaća čak i prostor prvobitnoga antičkog kastruma, dakle grada, koji u ranome sred131

DALMATIA PRAEROMANICA

njem vijeku širi svoj prostor izvan zidova prvobitnoga kastruma, povećava naselje (u zaseocima na različitim obroncima brežuljaka), koristeći se pritom mrežom postojećih starokršćanskih crkava, koje se preuređuju u ranome srednjem vijeku, a priključuju im se i nove crkve. Jedna od njih, stolna crkva, daje čitavom naselju i sadržaj svojstven gradovima. Sličan je slučaj s Kosovom, u kojem je jedna od pet crkava katedrala cijele regije. Biskupijska stolna crkva sv. Marije, štoviše, postaje sjedištem hrvatskoga biskupa. Neposredno uz nju nalazi se vladarski dvor, a i neke druge crkve toga naselja vezane su uz važna zbivanja ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti. I solinsko je naselje iznimno po ulozi u životu stare hrvatske države od Trpimirove zadužbine u IX. stoljeću, preko mauzoleja hrvatskih kraljeva u X. stoljeću, do ranoromaničke bazilike iz vrema Petra Krešimira IV. i Zvonimira, kojega je upravo u toj građevini okrunio papin izaslanik 1076. godine. Ranosrednjovjekovni se Solin u onodobnim vrelima naziva “kraljevskim selom” (villa regalis). Ulogu naselja Vrh Rike kao starohrvatske župe dokazuje sačuvana crkva sv. Spasa na vrelu rijeke Cetine, zadužbina župana Gostihe. U smislu prostorne i društvene strukture znakovito je naselje Putalj na obroncima Kozjaka u Kaštelima. Selo se sastojalo od barem četiri zaseoka, koja su pokrivala prostranu površinu naselja od brežuljka do mora: na sjeverozapadu su Orišine s grobljem, na sjeveroistoku Putalj s jednom ili dvjema nekropolama, na jugoistoku Krtine s nekropolom na Gajinama te na jugoistoku Sela. Središte je naselja u sjeveroistočnom zaseoku, gdje je na uzvisini, a u kontinuitetu građevina od prapovijesti nadalje, sagrađena starohrvatska crkva kao zadužbina kneza Mislava. Ona postaje jezgrom naselja sa središnjim grobljem, dajući ime i cijelom naselju: villa sancti Georgii de Putalio, poslije nazvanom Sućurac (Suzuraz, Suzsuraz). Porijeklo i razvitak naselja

Najveći broj dosada poznatih ranosrednjovjekovnih naselja u Dalmaciji nastao je u kontinuitetu ranijega života iz antike ili čak prapovijesti. Na Kosovu su pronađene starokršćanske crkve, u Stonu su ostatci antičkoga kastruma i agrimenzurne podjele agera, u 132

Solinu se starohrvatsko naselje formira neposredno jugoistočno od porušenoga antičkoga grada, na delti rijeke koja i sama sadrži ranije, predmedievalne arheološke slojeve. Jezgru ranosrednjovjekovnoga Dolca čini starokršćanska crkva sv. Martina, blizu koje su pronađeni ostatci gospodarskih zgrada. U jezgri naselja Putalj na obroncima Kozjaka prate se slojevi od prapovijesti do novoga vijeka. Škrip na Braču također pokazuje vrlo dugi kontinuitet od obrambenih zidova iz brončanoga i željeznog doba, preko monumentalnoga rimskog mauzoleja i značajne starokršćanske faze, koju dokazuju sarkofazi, do ranosrednjovjekovne crkve kao jezgre naselja iz toga doba. Ranobizantska utvrda u Vrgadi jezgra je ranosrednjovjekovnoga naselja u kojem je predromanička crkva izgrađena u samoj luci. Razvitak unutar ranosrednjovjekovnoga razdoblja najbolje pokazuje primjer Putalja. Pridošlo hrvatsko pučanstvo oblikuje svoje naselje na istočnim obroncima Kozjaka, ustrojeno kao niz zaselaka, od kojih svaki ima svoje groblje. Nakon što je na istaknutom brežuljku, na ostatcima prapovijesnih i antičkih slojeva, izgrađena predromanička crkva kao vladarska zadužbina, ona postaje jezgrom naselja s glavnom župskom crkvom i jedinstvenim grobljem. U visokome i kasnome srednjem vijeku središte života spušta se prema moru oko nove jezgre u kaštelu, zadržavajući sanktoremsko značenje prvobitnoga toponima na obroncima brda.

izgradnja i uređenje prostora

5. Groblja (nekropole) Iako su nekropole, kako ih i samo ime određuje, “gradovi mrtvih”, one su u arheologiji jedan od najčvršćih dokaza davnoga života na nekom prostoru u određenome povijesnom razdoblju. U proučavanju izgrađenoga prostora u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji ne može se izbjeći, makar u najkraćim crtama, ni osvrt na groblja, koja su vrlo brojna i postupno istraživana od prvih početaka arheologije u drugoj polovici XIX. stoljeća sve do suvremenih arheoloških zahvata. Samo na području stare hrvatske države između rijeka Zrmanje i Cetine istraženo je pedesetak grobalja, a tom broju treba pridodati i istražena groblja drugih ranosrednjovjekovnih “sklavinija” između Cetine i Boke kotorske, kao i groblja u dalmatinskim gradovima (uglavnom unutar i oko crkava) i na izvangradskom prostoru unutar pojedine astareje. Razumljivo je stoga da je i arheološka literatura o ranosrednjovjekovnim grobljima vrlo obilna i sadrži veliki broj objavljenih izvještaja i rasprava u kojima su prikazani rezultati proučavanja grobalja. Objavljene su i studije o grobljima na području stare hrvatske države između Zrmanje i Cetine,402 odnosno Slika 149: Položaj nekropola u starohrvatskoj Dalmaciji (prema D. Jelovini)

Slika 150: Ranosrednjovjekovno groblje Ždrijac u Ninu

o materijalnoj kulturi Hrvata od VII. do IX. stoljeća, zasnovanoj pretežito na nalazima iz nekropola u sjevernoj Dalmaciji,403 te katalog grobalja na redove s popisom svih nalaza.404 Stratigrafsko-demografski aspekti ranosrednjovjekovnih grobalja temeljito su proučeni na primjerima u Kaštelima.405 U Katalogu Hrvati i Karolinzi (2000.), od 274 kataloške jedinice koje se odnose na Hrvatsku i pridružene sklavinije, u čak 174 njih obrađuju se groblja, pojedinačni grobovi ili nalazi u njima.406 Srednjovjekovna su groblja, isto kao i crkvene građevine, obično višeslojna, ali prilozi u njima, osteološka datiranja i druge arheološke okolnosti dopuštaju da se u rasponu njihove dugotrajne uporabe razluči ranosrednjovjekovni sloj između VII. i kraja XI. stoljeća. Veličina i položaj nekropola

Na prostoru ranosrednjovjekovne hrvatske države nekropole su pronađene najviše oko glavnih vladarskih i županijskih sjedišta, ali i u drugim naseljima, isprva kao rodovska, a poslije kao župska groblja. 402 40 404 405 406

D. Jelovina (1976.); M. Jarak (2000.). J. Belošević (1980.). M. Petrinec (2006.). T. Burić: Srednjovjekovna groblja u Kaštelima (Stratigrafsko-demografska razmatranja), Histria Antiqua, 2, Pula 2002., 321-336. Hrvati i Karolinzi, II, Split, 2000., 176 i d.

133

DALMATIA PRAEROMANICA

lja u Koljanima (Crkvine), Vrlici (Zduš), Maljkovu (Greblje). Na šibenskom području dva su starohrvatska groblja otkrivena u Danilu (Ereci, Šematorij), a jedno u Vrpolju (Kosa). Kaštelanska ranosrednjovjekovna naselja ostavila su svoje tragove u grobljima, među kojima su najvažnija ona u Bijaćima, Radunu, Putalju i Gajinama. Starohrvatska groblja na širem prostoru Solina otkrivena su na Otoku (na ušću Jadra), na zapadnoj nekropoli kod crkve sv. Nikole, u Rižinicama, na Majdanu i na Glavičinama (Mravince). Slika 151: Starohrvatska nekropola oko crkve sv. Spasa u Cetini, tlocrt (S. Gunjača − T. Marasović)

U blizini Nina otkrivena su tri velika groblja: oko crkve sv. Križa u samom središtu grada, na položaju Materize, oko kilometar jugoistočno od grada, te na lokalitetu Ždrijac jugoistočno od grada, gdje je otkriveno veće zapadno i manje istočno groblje.

Među grobljima u južnim sklavinijama najviše su istražena ona u Makarskom primorju, koje je pripadalo Neretvanskoj kneževini (Tučepi – Sv. Jure, Sv. Martin). Srednjovjekovna su groblja znatno brojnija na području Travunije, između Cavtata i Privlake, a u njima se mjestimično mogao prepoznati i ranosrednjovjekovni sloj.407

U Ravnim kotarima najveća im je koncentracija u selu Kašiću blizu Novigrada, gdje je pronađeno čak pet grobalja (Glavčurak, Grede, Maklinovo brdo, Mastirine i Razbojine), te još po jedno u obližnjem Novigradu (Goričina), Biljanima Donjim (Begovača), Smilčiću (Kulica), Stankovcima (Klarića kuće).

Na otocima su groblja slabije poznata, ali i manje istražena. Kod Novalje na otoku Pagu poznata su dva groblja. Brojne ranosrednjovjekovne lokalitete na otoku Braču čine samo crkvene građevine, a groblja su iznimno rijetka, obično u kontinuitetu ukopavanja od kasnoantičkoga doba (Škrip).

Starohrvatsko groblje pronađeno je i u Podgrađu (antička Asseria), istočno od Benkovca.

Tipovi grobalja i grobova

Znatna koncentracija ranosrednjovnjekovnih grobalja nalazi se i na istočnom rubu Ravnih kotara, zapadno od rijeke Krke, osobito oko Skradina, gdje su istražena tri groblja (Morpolača, Smrdelje i Ždrapanj) i Bribira (središte naselja, Dol, Novi put, Vratnice). Sjevernije uz Krku, groblje je nađeno u Ivoševcima (antičkom Burnumu), a osobito je u tom pogledu bogato područje oko Knina, počevši od Plavna na sjeveru, Spasa i Kapitula na području grada Knina, te u Biskupiji (Crkvina, Bračića podvornice, Bukorovića podvornice, Dolovi, Lopuška glavica). Starohrvatska su groblja otkrivena uz ranosrednjovjekovna naselja duž Cetine, počevši od samoga vrela rijeke, gdje je nađena najveća nekropola oko crkve sv. Spasa. Dalje, na širem prostoru nizvodno s jedne i s druge strane iste rijeke pronađena su grob407 408

Z. Žeravica, N. Kovačević (2002.). D. Jelovina (1976.), 86 i d.

134

Ranosrednjovjekovna groblja u Dalmaciji u pravilu pripadaju tipu nekropola “na redove” (Reihenfriedhof), u kojem su svi grobovi usporedo postavljeni i orijentirani od zapada prema istoku, tako da glava pokojnika leži na zapadu, okrenuta prema izlazu sunca. Manja ili veća odstupanja od pravca zapad-istok ovisila su o godišnjem dobu ukopavanja, odnosno o orijentaciji prema ljetnom i zimskom solsticiju. U nekim nekropolama zapaženo je i ukopavanje izvan reda, uglavnom u slučajevima kada se pokojnika nastojalo pokopati što bliže crkvi. Istraživači ranosrednjovjekovnih nekropola u Dalmaciji razlučili su osam različitih tipova grobova.408 1. Najjednostavniji je tip grob s pokojnikom položenim u običnoj raki, iskopanoj u zemlji.

izgradnja i uređenje prostora

iznimna je pojava kostura na boku, sa skupljenim nogama. Mrtvaci su u grob polagani odjeveni i s nakitom, uz predmete koji su im za života služili u ratu ili u domaćinstvu. U najvećem broju otkrivenih grobova pronađeni su kosturi samo jednoga pokojnika, a u slučaju kad se ukop ponavljao u istom grobu jedan ili više puta novi bi pokojnik zauzeo mjesto prijašnjega, kojemu su se kosti preslagale u pojedinim dijelovima groba. Znatan broj ranosrednjovjekovnih grobalja, osobito onih iz najstarije kronološke skupine, nastao je u kontinuitetu antičkih starokršćanskih nekropola na istom području. Slika 152: Primjeri grobova “na redove”, Glavičine-Majdan

2. Drugi tip nastaje dodavanjem nekoliko nepravilnih kamenova (obično kod glave ili nogu) kako bi se ogradio pokojnik. 3. Treći tip čine ovalni grobovi, ograđeni vertikalno postavljenim kamenim pločama, a javljaju se u različitim varijantama tankih ili debljih obložnih ploča ili pak zida sa zidanim obložnicama. 4. Grobovi pravokutna oblika, kao četvrti tip, javljaju se također u nekoliko varijanata: s nekoliko većih ploča, zidanog kamenja u više slojeva ili u kombiniranom načinu. 5. Grobovi trapezoidna oblika čine peti tip, kojemu pokrov, isto kao i kod dvaju prije nabrojenih tipova, čine nepravilne kamene ploče koje se međusobno dodiruju. 6. Šesti tip čine zidani, višeetažni grobovi, ožbukani malterom, u kojima su se pokojnici polagali uglavnom u tri, a rjeđe u dvije razine; nalaz karboniziranoga drva i čavala u tim grobovima dokazuje da su se pokojnici pokapali u drvenim škrinjama.409

Zahvaljujući mogućnosti datiranja grobova, izrađena je i kronološka klasifikacija starohrvatskih nekropola, svrstanih u tri osnovna razdoblja: a. Najstariju skupinu čine grobovi pretkarolinškoga razdoblja, iz VII. i prve polovice VIII. stoljeća, u kojima su kao prilozi nađene samo zemljane posude, nožići i kresiva; oni katkada pripadaju pretkršćanskoj fazi jer su nastali prije pokrštavanja stanovništva. b. Drugoj skupini, koja je najbrojnija, pripadaju grobovi iz karolinškoga i postkarolinškog doba, od sredine VIII. pa do kraja XI. stoljeća, obilježeni vrlo bogatim nalazima nakita, predmeta kućne radinosti i opreme ratnika. Premda su Hrvati u pradomovini u skladu s poganskim običajima vjerojatno spaljivali svoje mrtve, po dolasku u sadašnju domovinu nakon pokrštavanja nisu primjenjivali taj običaj, koji je Slika 153: Groblje na Putalju, tlocrt (prema T. Buriću)

7. Kameni (mramorni) sarkofazi čine sedmi tip grobova, u kojima su ukapani bogatiji ugledni pokojnici u starohrvatskim nekropolama i u dalmatinskim gradovima. 8. Zidane grobnice sa svodovima iznimna su pojava u starohrvatskim nekropolama (Biskupija kod Knina). U svim navedenim tipovima ustanovljen je isti položaj pokojnika: položen je na leđa i ispružen, a 409

Prema D. Jelovini (1976.), 81 i d.

135

DALMATIA PRAEROMANICA

zabranjivala Kršćanska crkva, poglavito nakon što su poganski običaji bili suzbijeni izričitom zabranom Karla Velikoga iz godine 805. Zato su grobovi i pokojnici u njima pouzdan pokazatelj veličine naselja. Spaljivanje mrtvaca u tzv. žarnim nekropolama u starohrvatsko je doba iznimna pojava, naslućena u Maklinovu brdu u Kašiću.410 c. Treću skupinu čine grobovi u nekropolama s kraja XI. stoljeća i dalje, u kojima se očituje siromaštvo grobnih nalaza (osobito u tipu naušnica i drugom nakitu), ali bolja je zidarska grobna arhitektura sa zidanim i etažnim tipovima grobova. Demografski aspekti ranosrednjovjekovnih grobalja

Za proučavanje ranosrednjovjekovnoga izgrađenog prostora nekropole su važne prije svega zato što vode do nekih zaključaka, proizašlih iz arheoloških istraživanja, a odnose se na veličinu i položaj naselja. Jedan od prvih rezultata, zasnovanih na tim istraživanjima, upućuje na zaključak o broju stanovnika ranosrednjovjekovnih ruralnih naselja, koji je, čini se, bio vrlo malen. To se odnosi čak i na naselja uz koja su otkrivene i velike nekropole, poput one oko crkve sv. Spasa na vrelu Cetine, u Crkvini u Biskupiji ili Begovači u Biljanima Donjim, u kojima je brojnost grobova rezultat duljega trajanja ukopavanja, kako se to zaključuje po predmetima pronađenima u tim grobovima, a ne po broju žitelja u jednom povijesnom razdoblju.411 Tako su, primjerice, u najvećoj

410

411 412 413

starohrvatskoj nekropoli kod izvora Cetine, koja nastaje u XI. i XII. stoljeću oko crkve sv. Spasa, dosada ukupno istražena 1102 groba, ali od toga samo stotinjak u neposrednoj blizini crkve pripada tom najranijem razdoblju, dok su ostali grobovi, ukopani u perifernoj zoni na peterostruko većoj površini, po grobnim prilazima datirani u visoki i kasni srednji vijek, između XIII. i XV. stoljeća.412 Položaj nekropola barem donekle pokazuje i položaj naselja, osobito u onim slučajevima gdje nije sačuvana ranosrednjovjekovna crkva u funkciji župnoga središta, pa je nekropola jedini dokaz o postojanju starohrvatskoga sela i pokazatelj vremena njegova nastanka na osnovi datiranja grobnih priloga. U posljednje vrijeme antropološka istraživanja nekropola pružaju dodatne podatke o žiteljima tih naselja, a analize pronađenih kostura omogućuju i preciznije datiranje njihovih stanovnika, to jest nastanka i razvitka naselja u cjelini. Istraživanjem ranosrednjovjekovnih nekropola utvrđeno je da je njihova najstarija jezgra u pravilu ranosrednjovjekovna crkva, a groblje se potom razvijalo oko nje. Proučavanjam ranosrednjovjekovnih grobalja u Kaštelima Burić je došao do zaključka da najstarija groblja pripadaju rodovskim zaseocima najranijih naselja, koja su svoje mrtve ukopavala na najprikladnijem položaju nedaleko od prvobitnih selišta. Pojavom župne crkve, koja je u svojoj jurisdikciji imala šire naselje, groblja se koncentriraju oko same crkve, koja u tom slučaju ima i ulogu cemeterijalne građevine.413

J. Belošević: Die ersten Slawischen Urnengraber auf dem gebiete Jugoslawiens aus dem Dorfe Kašić bei Zadar, Balcanoslavica, 1, Prilep 1972., 73-83. D. Jelovina (1976.), 83. A. Milošević (1997.), 25. Burić (1985.), 385 i d.

136

stambena arhitektura

IV. Stambena arhitektura

vojbenim značenjem stambene kuće. Takav je zacijelo slučaj s dvjema zadarskim ispravama: onom iz 1034. godine, u kojoj građanin Savina daruje osmi dio svoje kuće (octava pars de domus)415, ili onom iz 1036. godine, u kojoj se spominju dvije stambene kuće (ipsa domum, ipsi filii Constantini te domus que fuit Saniueni).416 Za oznaku biskupske rezidencije poznat je ranosrednjovjekovni termin domus episcopii, primjerice u slučaju zadarske biskupske kuće.417

U odnosu na crkveno graditeljstvo ranosrednjovjekovnoga doba u Dalmaciji, stambena je arhitektura neusporedivo slabije sačuvana, ali isto tako i manje proučena. Slabije poznavanje svjetovnoga predromaničkoga i ranoromaničkog graditeljstva u odnosu na crkvenu arhitekturu istoga doba znakovito je i za opću, a ne samo za hrvatsku historiografiju arhitekture. Na osnovi povijesnih vrela i sačuvanih ostataka ipak se može razmatrati i taj oblik ranosrednjovjekovnoga graditeljstva, u kojem je, s obzirom na vrstu i namjenu, moguće razlučiti nekoliko kategorija: stambene kuće i palače, vladarske dvorove, samostansku stambenu arhitekturu. Ranosrednjovjekovne stambene kuće u Dalmaciji, ma koliko skromno sačuvane, mogu se također pratiti u nekoliko kategorija, kao što su gradske kuće, biskupske palače i gospodarske zgrade izvan gradova. Epigrafska vrela i drugi pisani dokumenti iz ranoga srednjega vijeka često spominju kuće u različitim oblicima. Na kamenim se natpisima predromaničkoga i romaničkog doba često nalazi termin domus, ali ta se imenica može odnositi i na crkvu (u smislu Božje kuće), kako je to uvjerljivo dokazano epigrafskim analizama,414 pogotovo imajući u vidu okolnost da natpisi potječu s crkvenih arheoloških lokaliteta. Ipak se u srednjovjekovnim pisanim vrelima (uključujući i vrela iz ranoga srednjeg vijeka, prije kraja XI. stoljeća) često susreće taj isti termin s ned414 415 416 417 418

1. Gradske stambene kuće U svekolikom svjetovnom graditeljstvu ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji najviše je podataka o gradskim stambenim kućama, zahvaljujući prije svega ostatcima ili sačuvanim podatcima u Splitu. Sustavno proučavanje povijesne jezgre Trogira, uključujući i detaljne arhitektonske snimke njegovih građevina, dovelo je do zaključaka i o ostatcima ranosrednjovjekovnih stambenih kuća u tom gradu,418 a iskopavanjima oko crkve sv. Križa u Ninu pronađeni su temelji ranosrednjovjekovnih gradskih nastamba. U proučavanju predromaničkih i ranoromaničkih kuća najveći problem, uz oskudan broj sačuvanih primjera, čini pomanjkanje čvrstih osnova za datiranje. Za razliku od onodobnih crkava, koje su kao građevine javne namjene spomenute u povijesnim vrelima, katkada izravno ili posredno datirane nekim natpisom, a redovito ukrašene plitkoreljefnim ukrasom kao pouzdanim osloncem za datiranje barem u širi raspon ranoga srednjeg vijeka, stambene su kuće kao privatne građevine rjeđe spomenute u dokumentima, pa nisu datirane niti terminom ante quem, a često su i bez ukrasnih elemenata kao putokaza za određivanje vremena njihova nastanka. Zbog svega toga u ranijoj povijesno-umjetničkoj obradi nema gotovo nikakvih podataka o stambenoj arhitekturi, jer ona tek u drugoj polovici XX. stoljeća postaje predmetom jačega interesa istraživača. Tek su tada temeljitijim urbanološkim istraživanjima uočene građevine kojima su osebujni način zidanja i okolnosti povijesne slojevitosti postali glavnim

Delonga (1996.), 315 CD I, 69. CD I, 70. Ibid. Istraživanja Saveznog instituta za zaštitu spomenika iz Beograda koja su se odvijala 1960.-1970. pod vodstvom S. Vučenovića.

137

DALMATIA PRAEROMANICA

koja je svojom užom stranom bila prislonjena uz antički zid. Tri dograđene ranosrednjovjekovne strane činili su nosivi ranosrednjovjekovni zidovi, oblikujući jednoćelijsku strukturu kuće. Iz rasporeda fasadnih otvora zaključuje se da je ta uska zgrada imala ček pet etaža. Prizemlje je uz ulazni prostor imalo po svoj prilici još neku namjenu, obrtne radnje ili dućana. Na prvom katu likovni je naglasak na bifori ukrašenoj pleterom. Jedan veći višedijelni (možda trodijelni?) prozor nalazio se na drugom katu, a nešto manja bifora na trećem. Svi ti otvori pokazuju stambenu (uključujući i spavaću) funkciju tih triju gornjih etaža. Uski prozor u potkrovlju otkriva kuhinju. Komunikacija među katovima mogla je biti ostvarena unutarnjim ljestvama.

Slika 154: Položaj ranosrednjovjekovnih stambenih kuća u Splitu

uporištem za datiranje predromaničkih i ranoromaničkih kuća.419 Takvim je dakle pristupom bilo moguće razlučiti poneku stambenu zgradu sačuvanu u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima prije pojave romanike. To se prije svega odnosi na grad Split, u kojemu desetak dosada uočenih kuća nosi obilježja razdoblja ranoga srednjeg vijeka, te na Trogir, s nekoliko sačuvanih nastamba prije romanike.420

Sličan raspored imala je i kuća na Bulićevoj poljani, kojoj je pročelje u većem dijelu ostalo sačuvano do danas, premda znatno izmijenjeno kasnijim pregradnjama u gornjem dijelu. Ta je zgrada koristila čak dva rimska zida Dioklecijanove palače: Vestibula na zapadnoj i Dioklecijanova stana na južnoj strani. Bilo je stoga potrebno izgraditi još dva zida da Slika 155: Split, kuća u Ulici Ilirske akademije, pročelje (T. Marasović prema skici E. Dyggvea)

Kuću iz Ulice Ilirske akademije u Splitu, iako danas nije sačuvana, valja razmatrati na prvom mjestu iz dva razloga. Izvorni izgled njezina glavnog pročelja poznat je u osnovnim obrisima jer ga je tridesetih godina XX. stoljeća, neposredno prije nego što je zgrada porušena, zabilježio svojom skicom i fotografijama E. Dyggve.421 Poslije rušenja ostao je u cjelini sačuvan samo okvir prozorskoga otvora s prvoga kata, koji, zahvaljujući pleternom ukrasu, omogućuje datiranje u zadnju četvrtinu XI. stoljeća, kada je u Splitu djelovala osebujna klesarsko-kiparska radionica.422 Tlocrt nije zabilježen, ali iz položaja poznatog u starim katastarskim nacrtima te podataka što ih pruža nacrt pročelja proizlazi pravokutna osnova zgrade, 419 420

421 422

T. Marasović (1970.), 8-16, (1994.b.), 14-15, 33-44; V. Goss (2006.), 203-208. Istraživanje koje je sedamdesetih goidna prošlog stoljeća uime Saveznog instituta za zaštitu spomenika vodio S. Vučenović, a posljednjih godina Konzervatorski odjel u Trogiru pod vodstvom R. Bužančića. Ejnar Dyggve, arhiv Split (danas u Konzervatorskom odjelu u Splitu). T. Burić (1992.b), 207-219.

138

stambena arhitektura

stambenim se prostorijama prilazilo stubištem koje je vodilo na gornji kat. Na drugom su katu dva izmijenjena prozorska otvora stambenih (spavaćih) prostora, dok mali otvor u potkrovlju i u ovom slučaju otkriva kuhinju. Nema stilskih ili ukrašenih dijelova pa se datiranje u razdoblje ranoga srednjeg vijeka temelji na načinu gradnje priklesanim lomljencima, na usječenom nadvratniku, znakovitom za arhitekturu prije romanike i na tipskoj pripadnosti nastambe s vanjskim stubištem. Kuća na Dosudu u Splitu zapažena je već u prvoj polovici XX. stoljeća kao građevina starohrvatskoga doba,423 sagrađena unutar zapadne dvorane s eksedrom Dioklecijanova stana. Zato je i u tom slučaju iskorišten antički zid, na koji se naslonila ranosrednjovjekovna kuća. Prije nego što je radikalno obnovljena u drugoj četvrtini XX. stoljeća, ta se građevina isticala karakterističnim načinom zidanja priklesanim lomljencima te biforom na prvom katu. VraSlika 157: Split, kuća na Carrarinoj poljani, pročelje

Slika 156: Split, kuća na Bulićevoj poljani, donji dio pročelja

se zatvori korpus zgrade gotovo četvrtasta tlocrta. Vrata u prizemlju vodila su samo u taj prostor koji je bio namijenjen nekoj radnoj funkciji, vjerojatno dućanu ili obrtnoj radnji. Stambenim prostorima na prvom i drugom katu prilazilo se vanjskim stubištem (tzv. balaturom), koje je vodilo do vrata prvoga kata. Glavna prostorija na tom katu bila je osvijetljena dvama prozorima s polukružnim nadvojem, dvostruko profiliranima. Izvorni otvori na drugom katu nisu se sačuvali, a na trećoj etaži pronađen je kuhinjski odvod dima (tzv. napa) prema dimnjaku. Datiranje te zgrade u predromaničko doba zasniva se na karakterističnom načinu zidanja priklesanim lomljencima, na oblikovanju lukova vrata i prozora tom istom tehnikom bez klesanih lučnih segmenata te na obliku križa, uklesanog na nadvratniku. Vrlo je slična izgleda bila i kuća na Carrarinoj poljani (danas u sklopu Muzeja grada Splita). Njezin ulaz u prizemlju vodio je u odvojeni utilitarni prostor, a 423

Lj. Karaman (1930.), sl. 37.

139

DALMATIA PRAEROMANICA

znakoviti opus incertum i uski pravokutni prizemni otvor, dok tragovi zazidanih vrata u prvom katu pokazuju da je pristup stambenim prostorima kuće i ovoj zgradi bio ostvaren vanjskim stubištem (balaturom). Iskopavanjem antičkih terma na Bulićevoj poljani otkriveni su temelji i donji redovi zidova dviju kuća kojima se po načinu gradnje može prepoznati srednjovjekovno porijeklo.424 Kuće pravokutna tlocrta izgrađene su na antičkoj razini kupališta sjeverno od triklinija nakon što su terme bile porušene, pa su za temelje upotrijebljeni profilirani antički elementi. Ustanovljena su dva usporedna zida sjeverozapadno od antičkoga bazena termi (piscine), građena na vrlo maloj udaljenosti, ostavljajući među njima slobodan prostor (tzv. kolovaja). Sjevernom su se stranom prislanjale na južni ogradni zid Dioklecijanova mauzoleja (temenos), dok im ostali zidovi nisu poznati. U izvještaju o istraživanjima te su kuće datirane u visoki srednji vijek, ali za jednu manju zgraSlika 159: Split, kuća u Rodriginoj ulici

Slika 158: Split, kuća na Dosudu prije rušenja

ta na prvom katu iznad vrata prizemlja dokazuju pristup stambenim prostorima vanjskim stubištem, koje se nije očuvalo. Likovni je naglasak pročelja na bifori, a drugi kat i dalja nadgradnja nisu poznati. Kuća u Rodriginoj ulici svojom je stražnjom stranom bila naslonjena na zapadni perimetralni zid Dioklecijanove palače, a bočnim zidovima uklopila se u jednu od niza malih pravokutnih antičkih prostorija, smještenih uz sjeverozapadnu pravokutnu kulu. Unutarnji je raspored poremećen kasnijim pregradnjama, ali sačuvani su osnovni pročelni elementi: ulaz u prizemni prostor oblikovan polukružnom lunetom te bifora neposredno iznad njega, koja čini likovni naglasak pročelja. Tragovi bifore vide se i na bočnom zidu prostora drugoga kata. Dvije ranosrednjovjekovne kuće koje su sačuvale svoje ostatke bile su izgrađene s unutarnje strane sjevernoga zida Dioklecijanove palače, na položaju malih antičkih prostorija. Jednoj od njih, dvokatnici u Ulici majstora Jurja, u prizemlju se jasno ističe 424

T. Marasović, (1994.b), 257.

140

stambena arhitektura

kog prostora, turnjačnici se pristupalo kroz antički prozor ispod kojega je postavljeno stubište, oblikovano od kamenih blokova. Nabrojeni primjeri ranosrednjovjekovnih kuća u Splitu mogu dovesti do zaključaka o položaju, strukturi, rasporedu prostora, tipskim osobinama, otvorima i načinu gradnje, zajedničkim za sve stambene građevine prije romanike dosada proučene u tom gradu. Položajem, te su se kuće izravno naslanjale na zidove Dioklecijanove palače, iskoristivši ih kao svoje konstrukcijske elemente. Ponegdje je, kao u slučaju u Ulici D. Rodrige, kuća posve uklopljena u okvire antičke prostorije, pri čemu joj je i perimetralni zid palače služio kao začelje, a ponegdje, kao u Ulici Ilirske akademije ili u Bulićevoj ulici, za to su iskorišteni zidovi Dioklecijanova stambenog bloka; negdje pak u tu je svrhu poslužio temenos mauzoleja (Bulićeva poljana), a negdje i zid jedne od dvorana careva stana (Dosud). Slika 160: Detalj Cassasova crteža iz 1782. na kojem je ucrtana kuća ispred splitske krstionice

du u istom sklopu ustanovljeno da pripada ranom srednjem vijeku.425 Od ranosrednjovjekovne kuće u ulici Kraj Sv. Ivana ostao je do danas samo ukrašeni luk kao, vjerojatno, dio portala ranosrednjovjekovne kuće, naslikane na Cassasovu crtežu iz 1782. Na njemu je prikazan cjeloviti portal zgrade na antičkoj razini, po kojoj se, isto kao i po vrlo ranom ukrasu, zaključuje da se radi o jednoj od najstarijih stambenih zgrada ranosrednjovjekovnoga Splita (VII.-VIII. stoljeće).

U Trogiru su romaničke kuće već odavna proučene,426 ali one iz ranosrednjovjekovnoga razdoblja identificirane su tek detaljnim snimanjem grada koje je šezdesetih i sedamdesetih godina poduzeo Savezni institut za zaštitu spomenika kulture iz Beograda.427 Slika 161: Split, izvorni izgled turnjačnice u supstrukcijskom prostoru Dioklecijanova stana (prema J. Marasoviću)

Kućama iz ranoga srednjeg vijeka valja priključiti i adaptaciju prostorije supstrukcije Dioklecijanova stana, kojom se vlasnik kuće, izgrađene iznad toga prostora, koristio kao podrumskom konobom za proizvodnju ulja. U toj prostoriji, koja je već bila djelomično nasuta, postavljeni su dijelovi antičkoga torkulara, a radi sigurnosti pojačani su antički svodovi dvama lukovima, zidanima karakterističnim ranosrednjovjekovnim načinom. Upotrebom antič425

426 427

J. Marasović, T. Marasović, S. McNally, J. Wilkes: Dioklecijanova palača. Izvještaj o jugoslavensko-američkom projektu istraživanja jugoistočnog dijela palače, Split 1972., 33., sl. 12. C. Fisković (1952.), 172-176 i tabla. Rezultati istraživanja Instituta samo su djelomično objavljeni od voditelja istraživačke ekipa, S. Vučenovića, koji se među ostalim osvrnuo na nalaze i u svom prilogu u publikaciji Kulturno blago Trogira, Trogir 1887.

141

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 162: Ranosrednjovjekovne kuće u Trogiru: a. Mornarska ulica br. 2, b. Duknovićeva 12

Nedavnim istraživanjem jedne od tih zgrada otkrivena je i najstarija dosada poznata predromanička stambena kuća.428 Među trogirskim ranosrednjovjekovnim stambenim kućama dvije su posebno zanimljive. Kuća u Mornarskoj ulici br. 2 sačuvala je izvornu strukturu zida s priklesanim kamenjem na većem dijelu pročelja, ali naknadnim je pregradnjama izgubila prvobitni raspored otvora. Ono što je kod te zgrade znakovito za ranosrednjovjekovno razdoblje razina je prizemlja, koja je ispod aktualne razine srednjovjekovnoga grada, pa se osim načinom gradnje (opus incertum) i time otkriva njezin nastanak prije romanike. Kuća u Duknovićevoj ulici br. 12, koja je prije bila poznata kao romanička zgrada,429 posebno se ističe nakon recentnih istraživanja i otkrića ostataka izvorne trifore.430 Njezin način gradnje, koji obilježava opus incertum, već je bio zapažen spomenutim snimanjem od Saveznoga instituta, ali nedavna su istraživanja 428 429 430

pokazala obrise trifore, kojoj sačuvani kapitel upućuje na datiranje cijele građevine u IX. stoljeće, pa bi, ako se prihvati takav zaključak, trogirska kuća bila najstarija dosad poznata predromanička kuća u Dalmaciji. U svim tim slučajevima predromaničke su ili ranoromaničke kuće, kako je već navedeno u prethodnom poglavlju, svojim pročeljem zacrtale novu uličnu liniju, kojom je započeto restrukturiranje antičke palače u ranosrednjovjekovni grad. Po osnovnoj strukturi sve nabrojene kuće u Splitu i Trogiru jednoćelijski su objekti samo s vanjskim konstrukcijskim zidovima. Zauzimale su relativno malu površinu pravokutnoga (ponegdje i četvrtastog) tlocrta. Taj tip izgradnje čini se logičnim na samom početku restrukturacijskog procesa, kada je velika carska palača u Splitu postala gradom, prepuštena individualnoj gradnji građana koji su unutar palače dobili mogućnost izgradnje vlastite kuće.

Prema još neobjavljenim istraživanju Konzervatorskoga odjela u Trogiru pod vodstvom R. Bužančića. C. Fisković (1952.), 174. O tomu će se znati detaljnije kada voditelj istraživanja R. Bužančić, pročelnik Konzervatorskog odjela u Trogiru, objelodani svoje nalaze. Ranosrednjovjekovnu stambenu arhitekturu Trogira posljednih je godina proučavao I. Vojnović.

142

stambena arhitektura

Socijalno diferenciranje u prvom valu preobražaja palače u grad donekle proizlazi iz opisa naseljenja Splita što ga daje Toma Arhiđakon. Opisujući kako su Solinjani ušli u Split, Toma navodi: ”(...) Među Salonitancima koji su se bili povukli na obližnje otoke, bijaše neki čovjek po imenu Sever čija je kuća bila pored stupova palače iznad mora. Budući da se svojim većim značajem isticao među drugima, zvali su ga Velikim Severom. On stade sokoliti svoje sugrađane da se vrate u domovinu. Ali nije bilo sigurno podizati nastambe u ruševinama drevnoga grada te im je savjetovao da se privremeno povuku u Dioklecijanovo zdanje gdje će moći sigurnije boraviti i obrađivati barem neki djelić svoje zemlje bez velikoga straha sve dok ne bude moguće, ako se prilike poprave, obnoviti Salonu. I svidio se taj savjet plemićima i svim pučanima te su se međusobno dogovorili da bogati sagrade kuće na vlastiti trošak, drugi koji nisu imali dosta imutka za gradnju kuća uzet će okolne kule za stanovanje, a ostali puk neka stanuje pod svodovima i u kriptama.”431 Kule Dioklecijanove palače u srednjovjekovnim vrelima vezane su uz imena patricijskih porodica. Na osnovi sačuvanih stambenih zgrada može se zaključiti i o rasporedu prostora u ranosrednjovjekovnim kućama. Po upotrebi prizemlja razlučuju se dva tipa: u kućama bez vanjskoga stubišta prizemlje je ulazni prostor koji je mogao imati i neku drugu namjenu (kuće u Ulici Ilirske akademije i u Rodriginoj ulici). Kod drugoga tipa, s vanjskim stubištem (balaturom), prizemlje je služilo kao zanatska radnja ili dućan (Bulićeva ulica, Dosud, Carrarina poljana). Kao podrum mogle su se koristiti samo Dioklecijanove supstrukcije, i to je bio slučaj s konobom u funkciji turnjačnice u zapadnome dijelu careva stana. Stambeni prostori nalazili su se uvijek na prvom, drugom, a u slučaju viših zgrada i na trećem katu. Naglašavaju ih na pročelju oblikovani prozori: monofore i bifore. Mali prozorski otvori na najgornjem katu, odnosno u potkrovlju, pokazuju položaj kuhinje u kući, uvijek blizu dimnjaka na krovu. Takav se raspored odrazio na kompoziciju fasade. Samo u iznimno uskim zgradama (primjerice kuća u Rodriginoj ulici) uska je fasada odredila simetričnu kompoziciju ulaza i bifore po sredini pročelja. U 431

ostalim primjerima otvori su usklađeno ukomponirani u pročelje: ako je ulaz na jednoj strani, pročelna je bifora na drugoj (Dosud), a u višeetažnim otvorima bifore su uravnoteženo raspoređene u svim pročelnim zonama (Ulica Ilirske akademije). Nekoliko je kuća (Bulićeva ulica, Dosud, Carrarina poljana), kako je rečeno, imalo pristup stambenim prostorima prvoga kata vanjskim stubištem, tzv. balaturom, koja je znakoviti element ruralne, a ne urbane arhitekture. U socijalno-ekonomskoj krizi koja nakon antike zahvaća europske gradove shvatljiva je i ta pojava vezana uz primarnu poljoprivrednu proizvodnju, pa su elementi seoske tipologije s konobom u prizemlju, komunikacijski odvojenom od stambenih prostora na katovima, postali znakoviti za dalmatinsku pučku arhitekturu u svim razdobljima. Ona će se u splitskim predgrađima, čak i onima prije uključenima u urbano područje, zadržati sve do kraja XIX. stoljeća. Tip kuće s vanjskim stubištem unutar srednjovjekovnoga grada može se prepoznati i u Dubrovačkom statutu iz 1272., gdje se izrazito govori o “langobardskom načinu”, koji je vjerojatno dao obilježje ranosrednjovjekovnoj stambenoj izgradnji. Vanjska stubišta u svim tim kućama vrlo su uska i sastoje se samo od jednoga strmog kraka stuba što vode do uske terase ispred ulaza na prvi kat. Na kući u Dosudu nestalo je stubišta, na kući u Bulićevoj ulici bio je sačuvan donji dio uskoga zida balature, koja je, međutim, sačuvana u kući na Carrarinoj poljani, doduše radikalno obnovljena u pretprošlom stoljeću. Otvori se sasvim uklapaju u karakteristični predromanički način zidanja, poznat u onodobnom crkvenom graditeljstvu; vrata su obično bez monolitnih dovratnika s monolitnim arhitravom (s uklesanim križem na primjeru iz Bulićeve ulice) i s polukružnom lunetom oblikovanom manjim priklesanim lomljencima. Poznati su i primjeri monolitnih okvira, primjerice na prizemnim vratima kuće na Dosudu te na vratima prvog kata, kojima se prilazilo stubištem, na istoj kući i na kući u Bulićevoj ulici. Na tim su primjerima otvori pravokutna oblika bez rasteretnih luneta iznad arhitrava. Na kući u Ulici Ilirske akademije umjesto polukružnoga rasteretnog luka javlja se rasteretni trokut iznad prizemnih

T. Arhiđakon (2003.), 45.

143

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 163: Oblici ranosrednjovjekovnih otvora u Splitu:

a. Bifora na kući u Rodriginoj ulici u Splitu b. Bifora iz Muzeja grada Splita

c. Bifora iz kuće na Dosudu u Splitu

d. Luk iz ulice Kraj sv. Ivana u Splitu

vrata i iznad bifore na prvom katu. Polukružni nadvoji monofora i bifora također su oblikovani bez klesanih okvira nizom manjih priklesanih komada, osim na kući u Ulici Ilirske akademije, gdje je izrađen kameni pravokutni okvir ispunjen pleterom i razdijeljen središnjim stupićem u dva dijela. Polukružni nadvoj obilježava i manje kuhinjske otvore u potkrovlju.

e. Prizemni portal kuće u Rodriginoj ulici u Splitu

144

Zahvaljujući nedavno pronađenoj trifori s kapitelom u Trogiru, može se zaključiti o vrlo ranoj pojavi predromaničkih stambenih kuća u tom gradu, možda već u karolinško doba.

stambena arhitektura

Slika 164: Uski prozorski otvori na ranosrednjovjekovnim kućama u Splitu:

a. Prizemni otvor kuće u Ulici majstora Jurja 11 u Splitu

b. Prizemni otvori kuće na Bulićevoj poljani u Splitu

c. Potkrovni prozor na kući na Carrarinoj poljani u Splitu

Pomanjkanje čvršćih elemenata za datiranje onemogućuje kronološko svrstavanje navedenih splitskih primjera unutar širega ranosrednjovjekovnog raspona između VII. i XI. stoljeća. Samo se dvije kuće u tom smislu mogu pobliže datirati, jedna na početku a druga na kraju toga dugog vremenskog raspona, zahvaljujući plitkoreljefnom ukrasu.

donjem dijelu i pokazuje karakterističan niz povezanih čvorova, koji se javljaju i na kapitelu središnjega stupa. Natprozornik i prag usječeni su na krajevima i po sredini radi boljega spoja s doprozornicima i središnjim stupom, što je značajka ranosrednjovjekovne arhitekture prije romanike. Doprozornici su ukrašeni troprutom povijenom lozicom, a središnji stup troprutom lozicom obrubljenom cik-cak bordurom. Stilska analiza pletera na bifori pokazala je istovjetnu skulpturalnu obradu i na nekim crkvenim spomenicima s kraja XI. stoljeća, pa je i majstora bifore svrstala u istu splitsku klesarsku radionicu, a to je i pouzdan oslonac za datiranje kuće u Ulici Ilirske akademije u to isto doba.433

Polukružni luk u ulici Kraj Sv. Ivana oblikovan je ovulusima, koje s donje strane prati ukras astragala kao snažna reminiscencija karakterističnoga antičkog ornamenta, pa se taj reljef s pravom datira u VII. ili najkasnije VIII. stoljeće.432 Bifora iz kuće u Ulici Ilirske akademije ukrašena je na prednjoj plohi svoga pravokutnog okvira i na stupu po sredini, s time što je sasvim otučen ukras natprozornika, dok je ukras praga sačuvan samo u 432 433

Na dvjema biforama (Dosud, Ulica Ilirske akademije) nalaze se impost-kapiteli s volutama, poznati iz predromaničkoga graditeljstva IX.-XI. stoljeća.

Lj. Karaman (1942.b), 96-97; G. Nikšić (1997.), 45, bilj. 6. T. Burić (1992.b).

145

DALMATIA PRAEROMANICA

Dvostruko profilirani lukovi monofora na kući u Bulićevoj ulici i bifore u Rodriginoj ulici iznimna su pojava, koja je znakovita za ranije graditeljstvo ravenatske tradicije. Ta okolnost, isto kao i oblik križa na nadvratniku, dopušta pretpostavku o datiranju kuće u Bulićevoj ulici u ranije predromaničko razdoblje. Srednjovjekovna povijesna vrela spominju i manje jednoetažne kuće, tzv. kamarde (u Dalmaciji nazvane potleušice), koje su se pretežito nalazile u predgrađima, ali dosada nisu ustanovljene za razdoblje ranoga srednjeg vijeka.

a.

Istraživanjima u ranosrednjovjekovnom Ninu otkriveni su u blizini crkve sv. Križa temelji kuća, među kojima su neke pravokutna tlocrta datirane u rani srednji vijek.

2. Biskupske palače Vrlo su rijetki povijesni podatci, a također i materijalni ostatci biskupskih rezidencija iz razdoblja ranoga srednjeg vijeka u dalmatinskim gradovima. U Splitu i Zadru poznat je položaj biskupskih palača predromaničkoga doba. U Splitu su arhitektonske posebnosti Dioklecijanove palače kao prostornoga okvira ranosrednjovjekovnoga grada omogućile pojavu vrlo prostranoga biskupskog sklopa u ranome srednjem vijeku. Prema pisanju Tome Arhiđakona, Sever Veliki, organizator preobrazbe Dioklecijanove palače u ranosrednjovjekovni grad, ustupio je Ivanu Ravenjaninu, prvom splitskom nadbiskupu, dio svojega stana na južnom pročelju palače s jugoistočnom kulom. (“...Tada je spomenuti Sever svoje prebivalište, koje je u Splitu bio odabrao kad su se vratili s otoka, darovao crkvi s ugaonom kulom i palačom, odredivši da tamo bude biskupija. Tu je velepoštovani biskup Ivan najprije stanovao...”).434 Nije poznat opseg i struktura nadbiskupskoga sklopa u ranom srednjem vijeku, ali zasigurno to nije bio mali sklop, jer podatci iz visokoga srednjeg vijeka opisuju golemi kompleks, koji je zauzimao veći dio jugoistočnoga kvadranta Dioklecijanove palače. Sklop se sastojao od jugoistočne kule Dioklecijanove palače, u kojoj se u razini prvoga kata vjerojatno nalazila glavna dvorana episkopija. Prizemni prostor te kule vjerojatno se 434

Toma Arhiđakon (2003.), 49.

146

b. Slika 165: a. Jugoistočni dio Dioklecijanove palače u ranome srednjem vijeku s konsistorijskom dvoranom splitske nadbiskupije na mjestu Dioklecijanove blagovaonice (prema J. Marasoviću), b. Jugoistočna kula Dioklecijanove palače, prva rezidencija splitskog nadbiskupa (presjek)

već od ranoga srednjeg vijeka počeo zasipati, a u kasnijem razdoblju srednjega vijeka izgrađen je nad dvoranom prvoga kata šiljati svod, koji je visinom zahvatio i treći kat antičke kule sa zazidanim prozorskim otvorima. Nadbiskupov rezidencijalni dio vjerojatno je zahvaćao dio trijema južnoga pročelja i prostore uz istočni zid palače, gdje se tijekom srednjeg vijeka episkopij postupno širio. Već u ranome

stambena arhitektura

srednjem vijeku sklop Dioklecijanove blagovaonice postao je glavnom konzistorijskom dvoranom nadbiskupije, koja se upravo po toj funkciji nazivala Sdoria (ili Sinagoga).435 Ranosrednjovjekovni zadarski episkopij nalazio se neposredno zapadno od narteksa crkve sv. Donata (Sv. Trojstva), izgrađen kao zgrada uzdužnoga tipa, kojoj je kao svoju cisterna služio prostor jedne od rimskih taberni.436 Položaj episkopija moglo bi se naslutiti i u Biskupiji. Spomenuti naime vladarski dvor, kojemu se ostatci naziru sjeverno od crkve sv. Marije u Biskupiji, mogao je također, s obzirom na blizinu katedrale, biti djelomično upotrebljavan i kao rezidencija hrvatskoga biskupa.437

3. Vladarske rezidencije U hrvatskoj se historiografiji dosada o vladarskim dvorovima raspravljalo uglavnom na temelju povijesnih vrela, a znatno manje na osnovi materijalnih ostataka, koji su zaista skromni. Prema povijesnim vrelima kao moguće ranosrednjovjekovne rezidencije nabrojeni su arheološki položaji u Bijaćima, Ninu, Biogradu, Šibeniku, Kninu, Solinu, Klisu, Sv. Martinu i Omišu.438

Povijesni podatci Osnovna povijesna vrela za vladarske rezidencije isprave su hrvatskih knezova i kraljeva, koje su izdavane upravo u tim rezidencijama, a koje na svoj način, osim samih imena vladara, potvrđuju i nazočnost dvorjana, navedenih u dokumentima. Najviše povijesnih podataka odnosi se na Bijaće, arheološki položaj u Kaštelanskom polju s ostatcima crkve sv. Marte, sagrađene u neposrednoj blizini 435 436 437 438 439 440 441 442 443 444 445 446

ostataka antičkoga naselja Siculi. Položaj se spominje u Trpimirovoj ispravi iz 852.439 (koja se u dijelu historiografije smatra krivotvorinom440), u Muncimirovoj ispravi iz 892. kojom se potvrđuje ranija Trpimirova darovnica441 te u Zvonimirovim ispravama kojima se osnažuju ranije darovnice prethodnih hrvatskih vladara splitskoj Crkvi odnosno presuđuje u sporovima 1078.442 Rezidencijalni kompleks, otkriven južno i jugoistočno od predromaničke crkve, vjerojatno se odnosi na rezidenciju hrvatskih vladara. Nin, središte istoimene starohrvatske županije i sjedište ranosrednjovjekovnoga hrvatskoga biskupa, bio je, sudeći po povelji kralja Petra Krešimira IV. (in nostro Nonensi coenaculo residens una cum nostris iupanis, comitibus atque banis, capellanis etiam nostre regalis aulae),443 barem povremeno sjedište hrvatskoga kralja. Nema arheoloških dokaza o postojanju vladarskoga dvora, ali u neposrednoj je okolici crkve sv. Križa otkriven rezidencijalni sklop, vjerojatno antičkih zgrada koje su možda bile u uporabi i u ranome srednjem vijeku. Pretpostavlja se da je crkva sagrađena u blizini rezidencije župana Godečaja,444 pa ako se u Ninu zaista nalazio barem neko vrijeme i kraljevski dvor, njegove bi ostatke valjalo tražiti upravo u tom stambenom sklopu, oko predromaničke crkve sv. Križa. Revizija istraživanja položaja krstionice sjeverno od crkve sv. Asela nije potvrdila ranije Jelićeve zaključke, koji ostaju upitni i u pogledu mjesta vladarskoga dvora.445 Vjerojatno je, poput Bijaća, i ninska vladarska rezidencija mogla nastati adaptacijom antičkoga stambenog sklopa. Biograd, sjedište starohrvatske županije Sidraga i sjedište biskupa, postaje početkom XI. stoljeća prijestolnim gradom hrvatske države (urbs regia), koji je tada bio izdvojen iz županijske uprave. Njegovu ulogu kraljevskoga grada dokazuju i isprave iz druge polovice XI. stoljeće koje in civitate Belgrado izdaje Petar Krešimir IV.446 U gradu je 1102. godine

R. Bužančić (2003.), 198. J. Marasović i sur. (2000.), 8; P. Petrić (1995.), 320. P. Vežić (2002.d), 61-63. Lj. Karaman (1955.b), 209 i d. F. Šišić (1925.); Lj. Karaman (1930.), 160-163. CD I, 3-8. D. Švob: Krivotvorine o sv. Jurju Putaljskom, Vjesnik Had, NS XVII, 1936., 115-207. CD I, 22-25. CD I, 160, 166. Rački (1877.), 72. N. Jakšić (1997.c), 22. Usp. L. Jelić (1912.a), 5, sl. 13 na tabli III. CD I, 63.

147

DALMATIA PRAEROMANICA

Koloman okrunjen za kralja Ugarske, Hrvatske i Dalmacije. Dosad nisu otkriveni ostatci ili tragovi vladarskoga dvora, a i ostatci katedrale, istraženi krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, ubrzo su poslije toga uništeni, ali sačuvana je dokumentacija o nalazima.447 Šibenik se kao kraljevski utvrđeni grad javlja tek pri kraju ranoga srednjeg vijeka. Iz povelje kralja Petra Krešimira IV. izdane 1066. godine u Šibeniku (in Sibiniquo) može se zaključiti da je to mjesto bilo tada barem i povremeno kraljevsko sjedište. U drugom dokumentu, nastalom 1089. godine, spominje se šibenski utvrđeni grad, blizu kojeg je izdana isprava kojom je kralj Stjepan potvrdio raniju Zvonimirovu darovnicu (Actum est hoc apud castrum Sibinico).448 Nedvojbeno je dakle da je u ovom slučaju rezidencija bila u samom šibenskom utvrđenom gradu, u Kaštelu sv. Mihovila, ali novijim se istraživanjima ušlo u trag tek ostatcima iz XIII. stoljeća, kao najranijoj sačuvanoj fazi u razvitku utvrde.449 Knin je u ranome srednjem vijeku jedno od središta starohrvatske države: od IX. stoljeća sjedište je hrvatskoga kneza, a od XI. hrvatskoga kralja. To je istodobno i jedno od starohrvatskih vjerskih središta uz koje je na položaju Kapitul utemeljen kraljevski benediktinski samostan sv. Bartolomeja. Od XI. stoljeća Knin je i rezidencija hrvatskoga biskupa (episcopus croatensis).450 Iz navedenih podataka, ali i iz prirodnih uvjeta proizlaze znatne razlike u odnosu na vladarsku rezidenciju u Bijaćima, koje dolaze do izražaja u različitim upravno-političkim, vjerskim, ali i topografskim osobinama jednoga i drugog položaja. Za razliku od Bijaća, Knin je izrazito ekstenzivno naselje, koje zahvaća sam utvrđeni grad na obroncima brda (to castron Tenin), što ga spominje Konstantin Porfirogenet. Mnogo je više sačuvano na obližnjem kraljevskom posjedu (villa regalis) u Kosovu polju (u današnjem selu Biskupiji), gdje su arheološkim istraživanjima dokazana povijesna vrela 447 448 449 450 451 452 453 454 455 456

koja spominju pet crkava (v petih crikvah v Kosovi).451 Sklop zidova koji je protumačen kao vladarska rezidencija pronađen je neposredno sjeverno od bazilike sv. Marije na lokalitetu Crkvine, koja se u vrelima spominje kao katedrala. Značenje Klisa u ranome srednjem vijeku zasniva se prije svega na iznimnom strateškom položaju uzvisine, smještene na jedinom prijevoju koji srednjodalmatinsko primorje povezuje sa Zagorom. Na osnovi već spomenute Trpimirove isprave iz 852. godine, u kojoj se navodi ex curte nostra Clusan,452 iznesena je pretpostavka da je i na tom položaju bila jedna od rezidencija hrvatskoga vladara, to prije što se mjesto smatra i sjedištem Primorske županije.453 Nakon što je P. Skok objasnio da u srednjovjekovnoj latinštini u Dalmaciji curtis označava zemljišni posjed,454 Karaman u svom osvrtu na taj problem nije bio sklon poistovjetiti Klis s povremenom rezidencijom hrvatskoga kralja. Ako je Klis i bio jedna od rezidencija hrvatskih vladara, njegova topografska posebnost upućuje na zaključak o mogućem castrumu kao tipu vladarskog sjedišta. Solin je bio višestruko vezan uz ranosrednjovjekovne hrvatske vladare. U njemu su hrvatski kraljevi imali svoje posjede i mlinove.455 U bazilici sv. Petra i Mojsija okrunjen je 1075. (1076.) kralj Zvonimir, a crkva sv. Stjepana na Otoku delte Jadra bila je ujedno i mauzolej hrvatskih kraljeva, gdje je pronađen natpis sa sarkofaga kraljice Jelene s kraja X. stoljeća. U splitskom Dyggveovu arhivu nalaze se neobjavljeni podatci o kompleksu zgrada uz crkvu sv. Stjepana, pa ako je u Solinu postojala starohrvatska vladarska rezidencija, koju inače ne potvrđuju povijesna vrela, najlogičnijim se čini potražiti je u tom sklopu, koji pokazuje i oznake utvrde s ostatcima zidova i kula.456 Poistovjećivanje naselja Sveti Martin u poljičkom primorju s rezidencijom hrvatskih vladara zasnivalo se na povijesnom podatku. Takvu identifikaciju

Katedralu je istraživao L. Jelić 1902.-1905. godine. Usp. F. Buškariol (1988.b), 21-55. CD I, 189. J. Ćuzela: Srednjovjekovna fortifikacijska arhitektura grada Šibenika, magistarski rad na Filozofskom fakultetu u Zadru, Zadar 1995. N. Jakšić (1995.c), 5. V. Delonga (1996.), 54. CD I, 3. Lj. Karaman (1930.), 161. P. Skok (1928.), 103, 113. CD I, 173, 174, 194. Ejnar Dyggve – arhiva Split (Konzervatorski odjel u Splitu).

148

stambena arhitektura

osporili su najprije Skok lingvističkim457, a potom i Karaman historiografskim zaključcima.458 Omiš, koji se u historiografiji spominje kao hrvatski vladarski grad,459 bio je prije vjerojatno neretvansko županijsko sjedište, a pri kraju ranoga srednjeg vijeka postaje i sjedištem neretvanske državice. Za razliku od drugih nabrojenih vladarskih sjedišta, Omiš je u znatnoj mjeri sačuvao svoj prvobitni castrum, utvrdu Peovica na brijegu neposredno iznad sadašnjega grada. Omiška je utvrda arhitektonskom analizom, doduše, pripisana visokome srednjem vijeku,460 ali nedavni nalazak bizantskoga novca iz IX. stoljeća upućuje na znatno raniji postanak.461

Arhitektonski ostatci Materijalni ostatci ranosrednjovjekovnih vladarskih rezidencija sačuvali su se samo u Bijaćima i Biskupiji, a već spomenuta utvrda Peovica iznad Omiša mogla bi biti, ako se potvrdi pretpostavljeno ranosrednjovjekovno porijeklo, jedini ostatak vladarskoga castruma iz toga doba. Bijaći

Tijekom dviju arheoloških kampanja početkom XX. stoljeća i sredinom njegove druge polovice, zahvaćen je i prostor pretpostavljenoga sklopa vladarskih dvorova. Pri tome je znatno veća površina, uključujući i vjerojatni stambeni sklop južno i zapadno od ostataka crkve, istražena tijekom prvih iskopavanja, dok je druga kampanja uključila samo dvije prostorije, koje neposredno vežu crkvu sv. Marte sa starokršćanskom krstionicom. S tim dopunama, koje su dala iskopavanja 1967.-1970., proizlazi da se pronađeni ostatci sastoje od dviju sadržajem i oblikom različitih skupina građevina: crkvenog sklopa na sjeveroistoku i stambenoga na jugozapadu.462

457 458 459 460 461 462 463 464

Stambeni sklop proteže se između krstionice i krajnjega južnog dijela iskopanog područja, a čini ga niz pravokutnih prostora, sačuvanih samo u temeljima i poredanih od sjevera prema jugu. Približno po sredini toga niza pruža se zid u smjeru zapad-istok, koji je vjerojatno ograđivao izgrađeni dio na istoku i jugu od otvorenoga prostora po sredini kompleksa. Nekoliko usporednih zidova u sjeverozapadnom kutu arheološkoga areala, što se pružaju u smjeru sjever-jug, moglo je također pripadati stambenom sklopu, s tim što se čini vrlo vjerojatnim da bi se prostor neposredno zapadno od crkve sv. Marte odnosio na otvorenu površinu (dvorište). Time bi se mogao objasniti i podatak iz isprave iz 892. godine, koja je izdana “ispred vrata crkve sv. Marte”.463 Zidovi stambenoga sklopa protumačeni su kao ostatci antičkoga gospodarskog dobra ili neke druge građevine.464 U prilog takvu zaključku idu znatne površine mozaičnoga poda, koje su pronađene najviše u južnim prostorima stambenoga sklopa. Antički gospodarski kompleks, vjerojatno dobro uščuvan u ranome srednjem vijeku, bio je sasvim prikladan da se preuredi za potrebe rezidencije hrvatskih vladara. Vladarskoj rezidenciji mogli su pripadati barem neki od četiriju pronađenih natpisa, na kojima se spominje ime Gumpertus te natpis s imenom svećenika Gratianusa ili Gratiosusa. Na takav zaključak upućuje i broj pronađenih nadvratnika. U ranosrednjovjekovnim crkvama uobičajeno je pronaći jedan ili dva nadvratnika (ako je građevina osim zapadnoga glavnog ulaza imala i južna vrata). Stoga se čini vrlo logičnim da se preostali nadvratnici pripišu drugoj građevini u istome sklopu, tj. vladarskom dvoru. Svećenik Gumpertus, koji se u spomenutim natpisima označava kao presbyter i diaconus, nije kao ličnost

P. Skok (1928.), 112. Lj. Karaman (1930.), 140-169. F. Šišić (1925.), 538, 666, 637-674. V. Kovačić: Omiš, razvoj starog naselja, magistarski rad, obranjen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Zagreb 1987. Informacija B. Mimice, povjesničara i istraživača srednjovjekovne numizmatike. T. Marasović (2004.b), 35-38. CD I, 160. Lj. Karaman (1930.), 164 i d.

149

DALMATIA PRAEROMANICA

toliko proučen u hrvatskoj historiografiji da bi se preko podatka o njemu moglo nešto određenije zaključiti. Ipak, s obzirom na okolnost da je svećenikovo ime izraziti germanski (franački) antroponim,465 moglo bi se s velikim oprezom barem pretpostaviti zbog povezanosti hrvatskih vladara s franačkim dvorom (npr. boravak uglednoga Saksonca Gottschalka kao franačkog uglednika na dvoru kneza Trpimira466) da je ta osoba prije mogla biti povezana s izgradnjom vladarske rezidencije nego s podizanjem crkve u istom sklopu. Da su nadvratnici bili pronađeni unutar prostora same crkve, valjalo bi ih ipak smatrati dijelovima crkvene gradnje. Okolnost što su nađeni u zidu novije crkve dopušta mogućnost da su izvorno mogli pripadati i rezidencijalnom sklopu. Vladarski dvor u Crkvini u Biskupiji

Istraživanjima provedenim 1886. godine otkriveni su na položaju Crkvine, neposredno sjeverno od trobrodne bazilike sv. Marije u Biskupiji, na površini od oko 600 m2 ostatci većeg sklopa zidova koji su danas interpretirani kao vladarski dvori,467 a prije kao samostanski sklop468 ili biskupska rezidencija.469 Srednji dio toga sklopa presječen je seoskim putom koji je uništio znatan dio arhitektonskih ostataka. Arhitektonski je sklop pravokutna tlocrta, vezan uz trobrodnu baziliku s južne strane. Premda u najveSlika 166: Ostatci vladarskog dvora u Biskupiji (prema A. Miloševiću)

ćem dijelu porušen (i još k tomu po sredini presječen seoskim putem), ipak sadrži neke elemente iz kojih se može prepoznati prvobitni raspored njegova prostora. U središtu sklopa nalazio se pravokutni prostor dvorišta, koji je s južne strane zatvarao vjerojatno trijem, i do njega trobrodna bazilika s mauzolejem ispred zapadnoga pročelja. Na preostale tri strane nalazili su se stambeni objekti zasada neidentificirane namjene. Kompleks je bio dvokatni, a uži prostor zapadno od dvorišta otkriva stubište kojim se prilazilo odajama u gornjemu katu. Omiški castrum

Srednjovjekovni Omiš pripada tipu utvrđenoga naselja kojim dominira kaštel na nepristupačnim hridinama dinarskoga masiva. Radi se o jakoj utvrdi poligonalnoga tlocrta, okruženoj zidovima s kulama i – s obzirom na konfiguraciju vrlo strmih stijena – oblikovanu terasama na šest različitih razina. Zidovi i kule samo su djelomično sačuvani, osim najviše i navažnije kule – donjona (Peovica), koja je najviše poznata; trapeznog je tlocrta, poligonalne unutrašnjosti, presvođene segmentnim kupolnim svodom i terasom na vrhu. Nalazak bizantskoga novca u njoj dokazuje ranosrednjovjekovno porijeklo, a s time je u skladu i način zidanja. Kula Peovica najstarija je dakle sačuvana građevina Omiša i jedini primjer utvrde koja je bila sjedište vladara od kada je krajem ranoga srednjeg vijeka Omiš postao središtem Neretvanske države.

Tipološki zaključci Iz dosada poznatih podataka i sačuvanih ostataka proizlazi zaključak da su ranosrednjovjekovne vladarske rezidencije u Dalmaciji pripadale dvama osnovnim arhitektonskim tipovima: vile i castruma. Skromni arheološki nalazi sigurniji su za identifikaciju stambeno-gospodarskih vila kao tipa rezidencija ranosrednjovjekovnih vladara nego castruma, o kojima govore samo povijesna vrela te kula u Omišu. 465

466 467 468 469

M. Marasović-Alujević: Antroponimi srednjovjekovnog Splita, doktorska disertacija na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1993., 168. L. Katić (1932.a), 404. A. Milošević (2002.), 199. S. Gunjača (1953.d), 9 i d.; na osnovi toga i T. Marasović (1978.), 14 i 16. Lj. Karaman (1956.b), 218.

150

stambena arhitektura

Za potrebe ranosrednjovjekovnih knezova, a potom i kraljeva služio je veći kompleks antičke gospodarske zgrade u naselju Siculi, koji je vjerojatno preuređen kao dvor u Bijaćima, gdje su povremeno boravili hrvatski knezovi i kraljevi, i u njemu, ispred vladarske crkve sv. Marte, izdavali svoje isprave. Sličan je slučaj ustanovljen i na lokalitetu Crkvina u rezidenciji sagrađenoj u ranom srednjem vijeku uz katedralu sv. Marije. Ondje se na južnoj strani uza samu crkvu i na zapadnoj ističu dugi i uski prostori koji bi se mogli protumačiti kao trijemovi. U oba slučaja radi se o prostranom sklopu pravokutnih prostorija s većim dvorištem po sredini, a u oba kompleksa valja pretpostaviti i postojanje gospodarskoga dijela. Drugi tip rezidencije odnosi se na castrum, koji je jedino sačuvan u Omišu, sjedištu neretvanskoga župana, a potom i vladara. Kraljevska rezidencija u Šibeniku, od koje zasada nema nikakvih materijalnih tragova, pripadala je istom tipu, a ako su hrvatski vladari imali svoja povremena sjedišta u Solinu odnosno Klisu, onda su i ona pripadala tipu castruma. Tipovi vladarskih rezidencija kakve su poznate iz ranosrednjovjekovne Europe nisu, barem dosada, poznati u Dalmaciji.

4. Samostani

ranoga srednjeg vijeka benediktinci dolaze u Dalmaciju pretežito iz franačkih samostana u sjevernoj Italiji, a manje iz ishodišta reda u Monte Cassinu. Među stotinjak muških samostana, sagrađenih u gradovima i na njihovoj bližoj i daljoj periferiji, te pedesetak ženskih, podignutih isključivo u gradovima, znatan broj nastao je u ranosrednjovjekovnom razdoblju. Na kvarnerskom području najpoznatiji su bili: samostan sv. Mihovila na Susku, sv. Ivana Krstitelja u Krku, sv. Lucije u Baškoj (možda kraljevski samostan), sv. Petra (muški) i sv. Marije (ženski) u Osoru, sv. Petra kod otoka Ilovika, sv. Petra u Dragi na Rabu. U Sjevernoj Dalmaciji obilje je podataka za samostan redovnika sv. Krševana i redovnica sv. Marije u Zadru te redovnika samostana sv. Ivana Evanđelista i redovnica sv. Tome u Biogradu. U Srednjoj Dalmaciji od velikog je ugleda bio benediktinski samostan sv. Stjepana na Sustipanu i benediktinki sv. Eufemije u Splitu, te sv. Petra u Selu u Poljicima, sv. Ivana Krstitelja u Povljima na Braču, sv. Marije na Šolti, sv. Marije na Hvaru, sv. Nikole u Komiži na Visu, sv. Silvestra na Biševu. U Južnoj Dalmaciji sačuvani su podatci o samostanu sv. Marije u Rožatu i sv. Marije na Lokrumu; u Boki kotorskoj nalazio se samostan sv. Mihovila na Prevlaci kod Tivta.

Nerazmjer između obilnih povijesnih podataka i skromnih materijalnih ostataka osobito je izražen u samostanskoj arhitekturi, koju, bez obzira na okolnost da se radi o objektima usko povezanima s crkvama, valja pribrojiti stambenim kategorijama u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi.

U povijesnim su vrelima samostani označeni nazivima monasterium, monisterium, coenobium, claustrum, claustrum monasterii, a njihovi gostinjski prostori hospicium ili cella hospitium.

Povijesni podatci

Benediktinac iz Dalmacije bio je opat Martin, kojemu je 641. papa povjerio važnu misiju spašavanja relikvija dalmatinskih i istarskih svetaca nakon provale barbara.

Podatci o ranosrednjovjekovnim samostanima u Dalmaciji vrlo su brojni i u historiografiji podrobno istraženi.470 Početak samostana vezan je uz nejasne predbenediktinske redove, ali tek s pojavom benediktinskoga reda, što ga je Benedikt iz Nursije 529. osnovao u Monte Cassinu, započinje jača izgradnja samostana u Europi, pa i u dalmatinskim gradovima, na otocima i u “sklavinijama”. U razdoblju 470

Pisana povijesna vrela, a i poneki epigrafski spomenici spominju i mnoge benediktince, uglavnom opate dalmatinskih samostana.

Na Trpimirovu dvoru boravio je 846.-848. ugledni saski teolog i filozof Gottschalk, na čiji je poticaj hrvatski knez pozvao benediktince. U doba kneza Branimira, krajem IX. stoljeća, djelovao je ninski opat Teodobert.

I. Ostojić (1963.-1965.) prikupio ih je u svome temeljnom djelu o benediktincima u Hrvatskoj.

151

DALMATIA PRAEROMANICA

U X. stoljeću spominje se u Zadru opat Odolbert, a krajem toga stoljeća benediktinac Madije Zadranin. Pretpostavlja se da je istaknuti reformator benediktinskoga reda, Romuald, koji je podizao samostane u Istri, krajem X. ili početkom XI. stoljeća boravio na kvarnerskim otocima. Njegov je učenik bio također benediktinski monah i osorski biskup Gaudencije, koji je umro 1044. godine. Do jačanja postojećih i osnivanja novih benediktinskih samostana došlo je najviše u drugoj polovici XI. stoljeća. Kralj Petar Krešimir IV. obdario je samostan sv. Krševana u Zadru značajnim posjedima. Benediktinskom je redu pripadao i Lovre, najistaknutiji splitski nadbiskup. U njegovo su doba boravili u Splitu i Solinu Gerard i Gebizon kao papini izaslanici na sinodima i na Zvonimirovoj krunidbi, te Mojsije, ugledni opat samostana sv. Petra i Mojsija u Solinu. Glasoviti splitski feudalac Petar Crni zadnje godine svojega života proveo je (na kraju XI. stoljeća) kao benediktinski monah. Najpoznatiji trogirski benediktinac, blaženi Ivan, obnašao je dužnost biskupa u svom gradu gotovo tijekom cijele druge polovice XI. i na početku XII. stoljeća.

Materijalni ostatci Od mnoštva povijesno utvrđenih benediktinskih samostana u Dalmaciji, samo su rijetkima ustanovljeni vrlo skromni građevni ostatci. U glasovitom muškom benediktinskom samostanu sv. Stjepana na Sustipanu u Splitu, o kojem postoji obilje povijesnih podataka, tek su arheološkim istraživanjima 1962. otkriveni, osim temelja velike opatijske bazilike, i zidovi samostanskoga sklopa neposredno južno od crkve. Taj je samostan pripadao tzv. klaustarskom tipu s četvrtastim dvorištem, što ga je s jedne strane zatvarala sama bazilika, a s tri strane monaške ćelije, od kojih su ostali temelji usporednih zidova. Po sredini zatvorenoga dvorišta nalazila se prostrana cisterna. Od ženskoga benediktinskog samostana u Splitu, koji je 1068. sagrađen uz već postojeću crkvu sv. Eufemije, ostali su samo tragovi krovova zgrada, prislonjenih s vanjske strane sjevernoga zida Dioklecijanove palače. Na temelju starih grafičkih vrela i tragova na 152

sjevernome pročelju Dioklecijanove palače, može se samo naslutiti da se samostanski sklop sastojao od zgrada koje su s istoka, juga i zapada zatvarale središnje dvorište, vezano s bazilikom na sjevernoj strani. Znatno su više sačuvani ostatci samostana u Stobreču, koji je sagrađen na površini veće starokršćanske bazilike sv. Lovre. Iz tog je kompleksa redukcijom bazilike samo na prostor apside nastala mala predromanička crkvica, a zapadni korpus bazilike djelomično je iskorišten za oblikovanje samostanske zgrade. U tom je dakle slučaju ostvaren drugi, skromniji samostanski tip, koji se sastoji od crkve i stambene zgrade. Slično je ostvareno i u Rižinicama kod Solina, gdje je u doba kneza Trpimira uz već postojeću antičku građevinu, preuređenu u predromaničku crkvu, na terasastom terenu sagrađen samostan sa stambenim prostorima monaha, možda bez klaustra. Slična situacija ustanovljena je i na susjednoj uzvisini Crkvini, gdje su starokršćanskoj jednobrodnoj crkvi u ranom srednjem vijeku dograđene lezene radi podržavanja bačvastog svoda, a u blizini je podignuta stambena samostanska zgrada. Tip samostana s klaustrom javlja se u nekim sjevernodalmatinskim primjerima. Pokazuju ga dva predromanička građevna sklopa u Ravnim kotarima: u Pridragi i Kašiću. U Pridragi su na lokalitetu Mijovilovac ili Mastirine otkriveni ostatci većega samostanskog sklopa s manjim šesterokonhnim oratorijem sv. Mihovila. Rezidencijalni sklop četvrtasta je tlocrta, unutar kojega su pronađene pravokutne prostorije i veći prazan prostor po sredini, koji bi se mogao protumačiti kao prostor klaustra. Vrlo slična arheološka situacija pokazala se istraživanjem u nedalekom Kašiću, na položaju Mastirine, gdje su također otkriveni ostatci šesterokonhnog oratorija, možda posvećenog istom naslovniku, a u okviru većega stambenog sklopa, koji je vjerojatni prežitak antičke gospodarske zgrade, upotrebljavan kao samostanska arhitektura. I taj je kompleks četvrtastoga vanjskog obrisa s većim unutarnjim četvrtastim prostorima, a u jednom od njih, što ga okružuju manje prostorije, prepoznaje se klaustar samostana, ali iz kasnijega srednjovjekovnog razdoblja. Uz crkvu sv. Marije u Ninu pronađeni su ostatci benediktinskoga samostana redovnica sv. Marcele. Sjeverno od bazilike otkriveni su ostatci benediktin-

stambena arhitektura

skoga samostana trapezoidna tlocrta. Dosadašnjim istraživanjima utvrđeno je da se uz vanjske zidove samostana na sve četiri strane nižu stambeni prostori, dok znatan dio površine zauzima trapezoidno dvorište po sredini kompleksa. Među većim dvoranama naslućen je i refektorij, a redovničke ćelije mogu se prepoznati među manjim prostorijama na sjeveroistočnoj strani samostanskoga kompleksa. Od samostanskoga sklopa u Dragi na otoku Rabu dobro je sačuvana samo crkva sv. Petra, dok se samostanska arhitektura samo naslućuje u postojećim ostatcima. Crkva je zatvarala sjevernu stranu pravokutnoga kompleksa, a redovnički prostori tri ostale strane, od kojih je pod krovom danas samo istočno krilo. U središtu sklopa nalazio se prostrani klaustar.

Slika 167: Ranosrednjovjekovni samostan u Stobreču, izgrađen na prostoru narteksa starokršćanske crkve (N. Cambi)

U nekim je mjestima, kao što je slučaj u Solinu kod ranoromaničke crkve sv. Petra i Mojsija, ranosrednjovjekovnom samostanu, koji je dokumentiran povijesnim podatcima, poznat položaj neposredno sjeverno od crkve, ali taj prostor još nije zahvaćen arheološkim istraživanjima. Ponegdje, kao na primjer u benediktinskom samostanu sv. Petra od Klobučca u Kaštel Starome, sačuvan je samo natpis, pa samostanska arhitektura ostaje nepoznata do eventualnih istraživanja.

Arhitektonska tipologija ranosrednjovjekovnih samostana Sačuvani ostatci predromaničkih i ranoromaničkih samostana u Dalmaciji, ma koliko skromni, dopuštaju i neke zaključke koji se odnose na morfologiju samostanske arhitekture.471 Iz svih nabrojenih arhitektonskih sklopova, u kojima su zapažena dva osnovna prostorna elementa, crkva i stambeni dio, može se zaključiti da su u ranom srednjem vijeku u Dalmaciji građeni (ili preoblikovani) samostanski sklopovi prema dvama osnovnim tipovima: • manji sklopovi koji uz crkvu sadrže stambenu zgradu; • veći sklopovi u kojima je ostvaren uobičajeni tip samostana s klaustrom i uokolo postavljenim redovničkim ćelijama. 471

Slika 168: Sklop u Rižinicama (prema E. Dyggveu)

Prvi je tip primijenjen u skromnijim kompleksima izvan grada, u manjim naseljima ili na otocima. Uz crkvu, obično također manju građevinu, podižu se jedna do dvije zgrade stambene namjene s blagovaonicom i spavaonicama maloga broja redovnika. Najznačajniji ostatci samostana toga tipa, premda preobraženi dogradnjama, sačuvani su u Stobreču. Za klaustar je vjerojatno iskorišten prostor omeđen zidovima starokršćanske bazilike između stambenoga kompleksa na mjestu narteksa i apside koja je postala predromaničkom crkvicom. U Rižinicama kod Solina također se, iskorištene starije građevinu ne samo za crkvicu nego i za stambeni sklop. U samostanima drugoga tipa mogla je potpunije biti ostvarena prostorna raščlamba benediktinske arhitekture, u kojoj su se isticala četiri osnovna prostorna dijela: 1. kor (chorus) 2. kapitul (capitulum) 3. blagovalište (refectorium) 4. spavalište (dormitorium)

I. Ostojić (1963.-1964.), I, 171-251.

153

DALMATIA PRAEROMANICA

b.

a.

Slika 169: Ranosrednjovjekovni samostani s klaustrom: a. Sustipan u Splitu (T. Marasović), b. Sv. Marcela u Ninu (E. Dyggve)

Ostatci drugoga tipa zapaženi su u sklopovima na splitskome Sustipanu, u samostanu sv. Marije u Ninu i u samostanu sv. Mihovila u Pridragi, a može se pretpostaviti da je istom tipu pripadao i samo-

stan uz ženski benediktinski sklop sjeverno od Dioklecijanove palače te vjerojatno samostani sv. Ivana Evanđelista u Biogradu na Moru i sv. Petra u Supetarskoj Dragi na otoku Rabu.

c. Benediktinski samostan u Pridragi

e. Ženski benediktinski samostan u Splitu (prema J. Marasoviću)

d. Tlocrt samostanskoga sklopa u Kašiću (prema V. Delongi) f. Današnji izgled samostanskog sklopa u Dragi na Rabu

154

crkve

V. Crkve

odakle su zračili utjecaji u arhitekturi i umjetnosti na širi dalmatinski prostor u ranome srednjem vijeku, crkve su najviše sačuvane, pa su općenito najbolje proučena vrsta građevina. Zato su u crkvenome graditeljstvu najveće i mogućnosti morfoloških, kronoloških i drugih usporedaba i zaključaka.

1. Sudionici u izgradnji

Predromaničke i ranoromaničke crkve najbrojnija su vrsta ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u Dalmaciji. Među monografskim jedinicama pojedinačnih građevina, obrađenih u korpusu, neusporedivo je najviše crkava ili njihovih dijelova i ostataka. I po stupnju sačuvanosti predromaničke se crkve ističu među svim drugim namjenskim vrstama građevina, pa pružaju mogućnost potpunijega proučavanja graditeljstva i umjetnosti toga doba s različitih motrišta: oblika, konstrukcije, funkcije, ukrasa i drugih sastavnica tretiranih u arhitektonskoj i povijesnoumjetničkoj metodologiji istraživanja. O predromaničkim je i ranoromaničkim crkvama u odnosu na druge kategorije najviše podataka i u povijesnim vrelima, epigrafskim ili onim iz arhivske građe, koji upotpunjuju poznavanje crkvene gradnje, a najobilnija je i njihova historiografska obrada. Sve to omogućuje da se ranosrednjovjekovno crkveno graditeljstvo, analitički izloženo zemljopisnim redoslijedom u korpusu arhitekture, ovdje sabere slijedom osnovnoga postupka izgradnje od narudžbe do izvođenja te da se razmotre one sastavnice koje se inače proučavaju u analizi svakoga povijesno-arhitektonskog djela, a to su funkcija, oblik, konstrukcija i ukras. Ranosrednjovjekovne crkve najpogodnija su kategorija graditeljstva i za proučavanje utjecaja na njihovu pojavu, to jest na razvitak oblika, a prati ih, neusporedivo više nego u građevinama druge namjene, najopsežnija dekorativna plastika, koja se u mnogim slučajevima pokazala kao bitan element kronološke i stilske identifikacije. I u europskim središtima predromaničke graditeljske djelatnosti, 472 473 474

Povijesne isprave i natpisi na kamenu pružaju obilnu građu za proučavanje svekolikoga postupka građenja u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. Sustavnim proučavanjem ranosrednjovjekovne epigrafike, taj postupak nailazi na sve veću pozornost suvremene hrvatske arheologije i historiografije umjetnosti.472 Tako su istraživanjem postupka građenja crkava razlučene tri osnovne kategorije sudionika u izgradnji predromaničkih i ranoromaničkih sakralnih građevina:473 • naručitelji i darovatelji

• posrednici i organizatori • graditelji i majstori

Naručitelji i darovatelji U razmatranju svekolikoga postupka podizanja crkava i uloge njihovih pokretača, valja prije svega naglasiti privatni karakter crkvene izgradnje u ranome srednjem vijeku, različit od onoga u kasnoj antici, kada je to bila prije svega briga društvene zajednice, to jest crkvenih i svjetovnih vlasti. Bila je to posljedica sekularizacije crkvene imovine posvuda u Europi, kada su mnoge crkve koje su prije pripadale centraliziranoj eklezijastičkoj organizaciji postale privatnim posjedom.474 Razvitak privatnoga crkvenog vlasništva, osobito na izvangradskim prostorima u okviru ruralno-feudalnoga sustava, prati se od merovinškoga razdoblja. U doba Karolinga ta je pojava poprimila šire razmjere posvuda u Europi, da bi tek s reformama pape Grgura VII. u drugoj polovici XI. stoljeća kanonskim pravom bila obuzdana tendencija takve privatizacije i privatnoga poticaja crkvene izgradnje. Epigrafska građa iz Dalmacije najbolje to potvrđuje, osobito u zaleđu dalmatinskih gradova,

I. Petricioli (1961.a, 251 i d.), Ž. Rapanić (1971., 271 i d.), Delonga (1996.). Taj je postupak najsadržajnije razmatrao Ž. Rapanić (1982.c.), 179 i d. H. Jelin: Velika povijest crkve, III/1, Zagreb 1971., 290; V. Delonga (1996.), 293.

155

DALMATIA PRAEROMANICA

koje je više bilo zahvaćeno takvim razvitkom negoli gradovi, gdje se sustav crkvene hijerarhije, pa s time u vezi i crkvenog vlasništva, ipak bio dulje održao nego na selu. Namjera gradnje izražena je na starohrvatskim epigrafskim spomenicima i u pisanoj arhivskoj građi između VIII. i XI. stoljeća u različitim formulama, napisanima, dakako, latinskim pismom i jezikom, uz poneke rijetke kamene natpise na kvarnerskom području, sročene glagoljicom i hrvatskom čakavštinom, prožetom tada uobičajenim načinom staroslavenskoga liturgijskog izražavanja. Donatorski, posvetni ili uopće sakralni natpisi na grčkom jeziku, ispisani na ranosrednjovjekovnom liturgijskom namještaju u Dalmaciji, iznimno su rijetki. Zasada je poznat samo jedan ulomak iz zadarskoga Arheološkog muzeja napisan grčkom kapitalom, u kojem je reproduciran dio teksta Matejeva evanđelja. Na jednom drugom ulomku iz istoga muzeja sačuvan je također grčki natpis, ali ispisan latinskom transkripcijom. Istraživanjem ranosrednjovjekovne epigrafike i diplomatičkih vrela uočene su sljedeće najčešće izražene latinske formule za ranosrednjovjekovnu crkvenu izgradnju u Dalmaciji (prikazane i u hrvatskom prijevodu)475: LATINSKA FORMULA

ZNAČENJE NA HRVATSKOM

.....ad (in) honore (onore)

u čast (naslovnika sagradio crkvu) naumio (sagraditi crkvu) dao izraditi (crkvu) utemeljio kuću (crkvu)

.....cogitavit .....compsit .....condidit domum .....confirmavi(ri) .....construi .....decoravit .....dedicavi .....donavi .....edificavi .....fecit .....fieri .....fieri precepi .....fieri rogavi .....fundavit .....iussit .....perfecit .....renovavit .....restauravimus .....templum dicat .....votum complevi

156

sagradio (dao sagraditi) ukrasio (dao ukrasiti) posvetio (dao posvetiti) darovao sagradio (dao sagraditi) izradio (dao izraditi)

osnovao (sagradio, dao sagraditi)

obnovio obnovili smo posvetio hram (crkvu) zavjetom....

Na Bašćanskoj ploči, temeljnom spomeniku ranosrednjovjekovne hrvatske glagoljice sa samoga kraja XI. stoljeća (ili početka XII.), upotrijebljena je formula (u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik)476: Ja, opat Dobrovit, zidah crkvu ovu… Na sličan su se način izrazili i donatori crkve sv. Mihajla na ćirilski ispisanom natpisu na Humskoj ploči, koja se datira u vrlo širok vremenski raspon između X. i XV. stoljeća.477 Slične se formule (…construxi monasterium…, fabricavimus…, ho edificato, …construatur monasterium…, …momasterium concederemus construere…, edificavi ecclesiam…, ceoimus… ecclesiam construere…) javljaju i u ranosrednjovjekovnim ispravama, poznatima najviše u prijepisima (katkada i falsifikatima) ili u talijanskom prijevodu. Najveći broj navedenih formula odnosi se na darovatelje (donatore), dok se samo na nekima može prepoznati organizator izgradnje. Najmanji broj spomenutih izraza (uglavnom formulom fecit) može se vezati uz neposredne izvršitelje, tj. graditelje i majstore. Na mnogim natpisima nisu se sačuvala imena donatora, jer su epigrafička vrela (na oltarnim ogradama, ciborijima, nadvratnicima, sarkofazima) u najvećem broju pronađena u ulomcima. U pisanim arhivskim dokumentima, uglavnom poznatim po prijepisima izvornih isprava, među kojima su i mnoge krivotvorine, ime darovatelja obično je sačuvano. Iz svih tih povijesnih vrela, bez obzira na njihovu autentičnost u odnosu na doba nastanka, može se zaključiti da su darovatelji crkava ponajviše svjetovni i crkveni dostojanstvenici ili pak ugledni građani. Svjetovni darovatelji

U pisanim su ispravama donatori vrlo često sami vladari; na epigrafičkim spomenicima kao darovatelji crkava ističu se dužnosnici s naslovima rex (regina), dux magnus, princeps, comes, dux, iupanus, tepci ili samo dominus. Među hrvatskim vladarima u ispravama i na kamenim natpisima kao darovatelji crkava spominju 475 476 477

V. Delonga (1996.), 291-304. B. Fučić (1997.), 268. B. Fučić (1987.), 272.

crkve

se knezovi Mislav, Trpimir, Muncimir i drugi. Knez Branimir spominje se na čak pet natpisa, vezanih uz predromaničke crkve; oni su iznimno važni i za datiranje samih građevina.

vodi njegov naum (cogitavit), pa je razumljivo što ga se dovodi u vezu sa samom izgradnjom crkve. Slika 171: Zabat oltarne ograde iz Šopota s natpisom o Branimirovoj namjeri gradnje crkve

Na gredi oltarne ograde crkve sv. Petra u Muću, osim što se spominje kneževo ime, navedeno je precizno vrijeme gradnje (prema Baradi, između 25. III. i 31. VIII. 888.).478 Iz natpisa pronađenoga u Šopotu kraj Benkovca, uz oznaku da je knez i vojvoda Hrvata (Branimiro comes, dux Cruatorum), može se zaključiti i donatorska uloga toga vladara, jer se naSlika 170: Natpisi s imenima starohrvatskih vladara kao donatorima crkava: a. Branimira u Šopotu , b. Muncimira u Uzdolju, c. Držislava u Kninu a.

Fragment natpisa na drugom zabatu iz iste crkve sadrži ostatak zavjetne formule (pro remedio…). Na natpisu iz crkve sv. Mihovila u Ninu Branimir se s oznakom kneza (Brannimero dux Sclauorom) javlja kao vladar u posvetnome tekstu opata Teudeberta. Na isti se način pozivaju na svojega kneza (tempore Domini Branimero duci) donator Zdedrag na natpisu oltarne ograde crkve sv. Petra u Otresu i župan Priština na gredi oltarne ograde crkve sv. Bartula u Ždrapnju.

b.

Kralj Držislav spominje se kao vladar u posvetnom natpisu hrvatskoga kneza (Sveto)slava(?) (…Svetos)clv dux Hroator(um) in te(m)pus Dirzisclv duce(m) magnu(m). Kralj Petar Krešimir IV. uglavnom se kao darovatelj spominje na ispravama, isto kao i kralj Dmitar Zvonimir, čije se ime navodi u više darovnica.

c.

478 479 480

M. Barada, Branimir, Hrvatska enciklopedija, 3, 1942., 240-241. CD I, 213. V. Delonga (2000.b), 23-28.

Dukljanski kralj Radoslav osniva 1058. godine samostan kod mjesta Belem (Plat) i povjerava ga lokrumskim benediktincima, a dukljanski kralj Bodin na samom kraju XI. stoljeća daruje benediktinskom samostanu na Lokrumu crkvu sv. Martina u Šumetu.479 Nekim vladarima koji se navode u kontekstu izgradnje ostao je na natpisima kraljevski naslov, ali, nažalost, nestao je dio natpisa u kojem se spominje samo ime, kao što je to slučaj s jednom nepoznatom ženskom osobom koja se kao “sestra i kraljica” (sorror et regina) spominje na koločepskom zabatu.480

157

DALMATIA PRAEROMANICA

Ktitorsku ulogu ranosrednjovjekovnih vladara ponegdje potvrđuju i slikovna vrela kao, primjerice, poznata freska u Stonu, na kojoj je lik kralja Mihajla predstavljen s modelom crkve u ruci. Hrvatski župani poznati su uglavnom po pisanim ispravama jer su obično navedeni kao svjedoci i osobe nazočne u vladarevoj sviti pri izradi pravnih akata. Kao donatori, župani se mnogo određenije javljaju na kamenim natpisima. Najstariji podatak o hrvatskom županu javlja se na gredi oltarne ograde iz crkve sv. Marte u Bijaćima, gdje je ostao sačuvan samo trag osobnog imena župana i njegove dužnosti, Slika 172: Natpisi s imenima hrvatskih župana kao donatora crkava: a. župan nepoznata imena iz Bijaća, b. Priština iz Ždrapnja, c. Gostiha iz Cetine, d. Godečaj iz Nina, e. Ivan iz Uzdolja

a.

b.

c.

d.

e.

481 482 483 484

485

ali s najstarijim dosada poznatim etničkim imenom Hrvata: CA…IUP(anus)…(Chr)(OATORV(m)481 Budimir (Budimerus), donator crkve sv. Petra u Bojišću kraj Kule Atlagića, koji se spominje na zabatu oltarne ograde crkve sv. Petra, s razlogom se poistovjećuje s jednim od dvojice župana istoga imena: dvorskoga župana (Budimiro zuppano palatii) i župana kneginje (Budimiro zuppano commitiis); oni se spominju u ispravi kneza Muncimira, izdanoj u Bijaćima 892. godine.482 Natpis cetinskoga župana Gostihe (Gastica), zabilježen na posvetnom natpisu na gredi oltarne ograde crkve sv. Spasa na vrelu Cetine, mnogostruko je značajan. Tu se jasno otkriva donatorska uloga županova, a spominju se i njegova djeca (bez imena), isto kao i majka Nemira. Iz natpisa proizlazi da je crkva podignuta kao obiteljska zadužbina.483 Župan Godečaj (ili Godečav), čije je ime zabilježeno na nadvratniku crkve sv. Križa u Ninu, izričito se spominje kao naručitelj crkve (Godecai iuppno qui isto domo compsit).484 U funkciji donatora javlja se na gredi oltarne ograde, ali u naknadnoj funkciji nadvratnika (palimpsest), kao svojevrsna epigrafička donacija opatu samostana sv. Bartolomeja u Kninu, župan Ivan, prvi put u hrvatskoj jezičnoj varijanti svoga imena (Ivan iupanus).485 Obiteljska donacija župana Prištine zabilježena je u već spomenutom natpisu kneza Branimira iz predromaničke crkve na položaju sv. Bartula u Ždrapnju. Predromanička crkva u Pađenama, posvećena sv. Mariji, sv. Jakovu i vjerojatno Kristu Spasitelju, bila je izgrađena kao privatna donacija mjesnoga hrvatskog odličnika Rastimira (Rastimir persecutus). Ulogu kraljevskoga dvoranina (tepčice) u izgradnji ranosrednjovjekovnih crkava jasno otkriva posvetni latinski natpis, izvorno postavljen na crkvi samostana sv. Petra od Klobučca u Kaštel Novom, koji u hrvatskom prijevodu glasi: “Ovu zgradu utemeljio sam ja, Ljubomir tepčica, na čast nepobjedivih

A. Milošević (2004.a), 256-257. V. Delonga (1996.), 193. V. Delonga (1996.), 88. Istraživači koji su proučavali natpis različito su datirali arhitrav. Danas prevladavaju dvije datacije: IX. i XI. st. Usp. V. Delonga (1996.), 209. V. Delonga (1998.), 7 i d.

158

crkve

svetih poglavara Petra, Nikole ispovjednika i Jurja mučenika”.486 Gradski se poglavari (priori) također spominju kao darovatelji crkava. Zadarskog prokonzula Grgura, koji je kao donator naznačen na ciboriju, nalazimo i u pisanoj ispravi kao darovatelja crkve sv. Mihovila na Pašmanu.487 Trogirskog priora Majusa, čije je ime (očito u ulozi donatora) uklesano na nadvratniku crkve sv. Martina (sv. Barbare), s mnogo se razloga smatra nositeljem visoke dužnosti prokonzula.488 U nekim slučajevima povijesna vrela pružaju podatke o prijelazu crkvene imovine (ili privatne imovine crkvenih prelata) u građanski privatni posjed. U oporuci iz 1020. godine (poznatoj po talijanskom prijepisu iz XVII. stoljeća) splitski nadbiskup Pavao ostavlja gradskom prioru Prestanciju crkvu sv. Marije na Poljudu, koju je sam dao sagraditi (la quale ho edificato ad honore di Santa Maria de Paludo…)489. Iz druge isprave, datirane nakon 1020., proizlazi da je Prestancije crkvu darovao svom sinu Zirnu, također splitskom prioru,490 a sam Zirno svojom je oporukom ostavlja benediktinskom samostanu na Sustipanu oko 1050. godine.491 Tijekom manje od četrdeset godina vlasništvo nad crkvom kretalo se, dakle, u krugu od nadbiskupova posjeda, preko izrazito privatnoga vlasništva ugledne gradske obitelji, do imanja što je oporukama stekao glasoviti benediktinski samostan u Splitu. Na natpisu oltarne ograde crkve sv. Teodora u Splitu (Gospe od Zvonika) spominje se “gospodin Furmin” – prior Splita – sa svojom ženom, gospođom Magi, i s drugom ženom, Bitom. U ovom je slučaju donator identificiran sa splitskim gradonačelnikom Firminom (Furminom), koji se spominje i u povijesnoj ispravi izdanoj u Splitu 1089./1090. godine, i po svoj prilici s osobom istoga imena što se javlja i u Sumpetarskom kartularu.492 Mnogi se plemići spominju na natpisima kao darovatelji crkava. Na epitafu uglednoga splitskog feudalca Petra Crnoga izričito je navedena njegova 486 487 488 489 490 491 492

V. Delonga (1996.), 93. CD I, 71. R. Bužančić (1995.), 244-248. CD I, 59. CD I, 59. CD I, 93; D. Matetić (2002.), 270 i d., 327 i d. V. Delonga (1997.), 11.

a.

b.

c.

d. e.

Slika 173: Natpisi svjetovnih dužnosnika i uglednih građana kao nositelja izgradnje: a. prokonzula Grgura u Zadru, b. priora Majusa u Trogiru, c. Ljubomira tepčice u Kaštel Novom, d. Ivana Mesagaline u Splitu, i e. priora Furmina u Splitu (dio natpisa u kojem se spominju žene Magi i Bita)

159

DALMATIA PRAEROMANICA

donatorska uloga: (”… Crkvu je sagradio, sa zidinama, i ukrasio…”).493 Splitska plemićka obitelj Mesagaline podigla je crkvu sv. Mikule u splitskom Velom Varošu. Dokazuje to dodatak ispravi iz 1068. u kojoj Nemira Mesagaline navodi da je dala sagraditi crkvu sv. Nikole (…edificaui ecclesiam sancti Nicolai…).494 Njezin se brat Ivan, sa svojom drugom ženom Tihom (a sredstvima svoje prve žene), potpisuje na nadvratniku i na oltarnoj ogradi te iste crkve, na kojoj se u natpisu spominju i njegove sestre, isto kao i prva žena kao donatorica. Natpis na zabatu oltarne ograde porušene ranosrednjovjekovne crkve sv. Petra na Lučcu u Splitu otkriva da je crkvu podigao građanin (nepoznata imena) zajedno sa svojom ženom ([cum coniu]ge mea edificavi domus dei). Ugledni kotorski građanin Andreaci naveden je kao donator na natpisu iz najstarije predromaničke faze katedrale sv. Trifuna u Kotoru. Godidrag ([Go]didrago), ime na gredi oltarne ograde iz crkve sv. Nikole u Kuli Atlagića, vjerojatno se odnosi na darovatelja, jednoga od odličnika s toga područja. Osim samoga imena, nema podataka ni o zadarskoj donatorici Marini, kojoj je ime navedeno na zabatu oltarnog ciborija crkve sv. Petra Starog u Zadru, vjerojatno iz druge polovice IX. stoljeća.495 Na donacijskom natpisu grede oltarne ograde iz zadarske crkve sv. Krševana spominje se isto ime, u ovom slučaju supruge donatora, pa se s razlogom zaključuje da se vjerojatno radi o istoj osobi iz ugledne zadarske obitelji koja je financirala izgradnju predromaničkih crkava u tom gradu. Crkvu sv. Marije (ili njezin liturgijski namještaj) u Omišlju na Krku dao je sagraditi neki Mavro (Maurus), kako to proizlazi iz sačuvanog natpisa iz IX. stoljeća,496 iz kojeg se međutim ne može zaključiti stvarna uloga donatora niti njegova društvena (svjetovna ili crkvena) funkcija. 493 494 495 496 497 498 499

Ž. Rapanić (1987.), V. Delonga (1996.), 142. CD I, 112. V. Delonga: HiK, II, 166. M. Skoblar (2006.), 66-67. Toma Arhiđakon (2003.), 48-49. P. Vežić (2000.a, 25-37), (2002.b), 8 i d. CD I, 62.

160

Crkveni darovatelji Najviši crkveni prelati, nadbiskupi i biskupi, spominju se i u povijesnim vrelima kao donatori i pokretači izgradnje crkve. Iz kronike Tome Arhiđakona proizlazi organizacijska djelatnost Ivana Ravenjanina, to jest njegova uloga u ustroju splitske crkvene organizacije na tradicijama porušene salonitanske metropolije. Prvi splitski nadbiskup bio je, prema tom pisanju, i inicijator preobrazbe Dioklecijanova mauzoleja u stolnu crkvu najvažnije dalmatinske dijeceze497 i radova poduzetih u tu svrhu, kao što je otvaranje južnih vrata na toj građevini. Zadarski biskup Donat spominje se kao donator na relikvijaru sirmijske mučenice Anastazije, čije je moći sām dopremio iz Bizanta, pa ga se može smatrati obnoviteljem predromaničke katedrale. Njegova je uloga, međutim, znatno poznatija po izgradnji ili, prema novijim rezultatima, obnovi u drugoj fazi razvitka zadarske crkve Sv. Trojstva (danas nazvane njegovim imenom).498 U toj ulozi biskup je mogao biti i posrednik u prenošenju karolinškoga utjecaja na dalmatinsko tlo, s obzirom na njegov boravak, zajedno sa zadarskim knezom Pavlom, u karolinškim središtima početkom IX. stoljeća. Povijesne isprave (nekima je od njih doduše kritička hrvatska historiografija osporila autentičnost) spominju i splitske nadbiskupe IX. stoljeća kao sudionike u opremanju ranosrednjovjekovnih crkvica oko Solina, koje su podizali hrvatski knezovi, sredstvima posuđenima od splitske Crkve. Neki od nadbiskupa, poput splitskoga Ivana IV., koji se spominje kao pokretač izgradnje crkve sv. Feliksa na obali u Splitu, također su zabilježeni kao izravni inicijatori izgradnje ili obnove ranosrednjovjekovnih crkava. Dubrovački nadbiskup Vitalis i knez Lampredije osnivaju 1023. godine benediktinski samostan na Lokrumu.499

crkve

Zadarski biskup Prestancije i njegov brat, prior Maio, podižu 1028. crkvu sv. Mihovila na Pašmanu i daruju je samostanu sv. Krševana u Zadru. Reformatorske crkvene ideje odrazile su se u ranoromaničkoj arhitekturi u Osoru najviše zahvaljujući biskupu Gaudenciju, koji je kao učenik sv. Romualda bio osnivač benediktinske opatije sv. Petra u Osoru.500 Rapski biskup Drago izdaje 1060. godine ispravu o utemeljenju samostana sv. Petra u Dragi, a biogradski biskup Prestancije daruje 1076. godine crkvu sv. Kuzme i Damjana samostanu sv. Ivana Rogovskog.501 Splitski nadbiskup Pavao (1015.-1030.), kako je već navedeno, ostavio je svom ocu, prioru Prestanciju, crkvu sv. Marije na Poljudu i pripadajuću joj zemlju.502 Golema djelatnost splitskoga nadbiskupa Lovre (+1099.), organizatorska i politička, osobito u približavanju hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Zvonimira poglavaru Katoličke crkve, uključuje i njegovu izravnu ulogu u podizanju splitskih crkava i samostana. Među ostalim, Lovre je bio, 1068. godine, osnivač ženskoga benediktinskog samostana izvan sjevernoga zida Dioklecijanove palače. U razvitku Crkve taj je prelat bio zaslužan i za unošenje novoga reformatorskog duha, što ga je prenio iz svoga rodnog Osora. Na istoj je reformatorskoj crti djelovao i trogirski biskup Ivan, pa graditeljski i umjetnički razvoj Trogira nije moguće zamisliti bez doprinosa koji je taj (poslije beatificirani) poglavar trogirske Crkve, sv. Ivan Orsini, dao u ranoromaničkom razdoblju.

Posrednici i organizatori izgradnje Na epigrafičkim spomenicima spominju se više puta crkveni dužnosnici abbas, diaconus, presbyter, reverendus kao neposredni organizatori crkvene izgradnje. Prezbiter Dominik sagradio je (ili preuredio) crkvu sv. Martina nad sjevernim vratima Dioklecijanove palače. Iz natpisa na nadvratniku proizlazi da je taj 500 501 502

a. b.

c.

Slika 174: Natpisi crkvenih dužnosnika, organizatora izgradnje: a. đakona Dabre u Splitu, b. đakona Gumpertusa u Bijaćima, c. opata Mojsija Solinu

svećenik “postavio vrata i pregradne zidove”, što upravo odgovara stvarnom zahvatu jer se radi o pregradbi antičkoga prostora koji je prije služio Dioklecijanovoj straži. Na zabatu oltarne ograde crkve sv. Marije de Taurello uklesano je ime još jednoga organizatora izgradnje: svećenika Andrije. Ista se osoba u jednoj pisanoj ispravi spominje kao graditelj samostana benediktinki, koji je podignut uz crkvu sv. Marije. I u ovom slučaju ulogu navedenog svećenika valja shvatiti kao ulogu posrednika u izgradnji, radije nego samog izvođača-graditelja. Mojsije, opat benediktinskoga samostana, spominje se u posvetnom natpisu na zabatu oltarne ograde crkve sv. Petra i Mojsija, krunidbene bazilike kralja Zvonimira (sagrađene prije 1076. godine), kao dedikant (“Presvijetli Petre, primi dar od časnoga Mojsija, svetoga sluge tvojega...”).

M. Jurković (1992.a), 196. CD I, 145. D. Matetić (2002.), 270.

161

DALMATIA PRAEROMANICA

Opat Petar javlja se zajedno sa županom Ivanom u istom posvetnom natpisu za crkvu sv. Bartula u Kninu, koji je u XI. stoljeću naknadno uklesan na mjestu prvobitnoga natpisa oltarne ograde, vjerojatno iz IX. stoljeća. Iz već spomenutoga natpisa kneza Branimira iz crkve sv. Mihovila u Ninu može se zaključiti da je Teudebert, čije ime otkriva germansko podrijetlo, vjerojatno nadstojnik muškoga benediktinskog samostana sv. Ambroza, izravno sudjelovao u gradnji ili opremanju crkve. Đakon Gumpertus spominje se na četiri nadvratnika, nađena u Bijaćima na lokalitetu sv. Marte. Na dva mjesta izričito se spominje kao organizator gradnje (Ego Gumpertus diaconus… isto domo fieri precepi…, te Ego Gumpertus presbyter istum domum fieri rogavi). U toj izgradnji, koja je uključivala i vladarski dvor, sudjelovao je i svećenik Gracijoz (ili Gracijan), poznat također po natpisu na kamenu. Svećenik je Dobre krajem XI. stoljeća podigao crkvu (edificavit ecclesiam) sv. Julijane u Splitu, zajedno sa “svojom braćom” (možda i u crkvenom, redovničkom smislu, dakle svećenicima) Fuskom i Domcom. Po svoj je prilici to isti onaj Dobre koji je poetski sročio epitaf Petra Crnoga u crkvi sv. Petra u Sumpetru, što se s pravom smatra jednim od najranijih literarnih tekstova u Hrvatskoj. U ovom se slučaju tekst odnosi na istu osobu darovatelja i organizatora, dok su crkvu fizički gradili i ukrašavali po svoj prilici drugi majstori. Na jednom natpisu iz crkve sv. Andrije u Rabu, koji se datira u XI. stoljeće, spominje se da je svećenik Madije nešto gradio zajedno s crkvenom zajednicom. U nekim se crkvama dedikanti spominju samim imenom. Tako se ime nekoga Fuska (Fuscus) nalazi na gredi oltarne ograde crkve sv. Mihovila u Pridragi iz IX. stoljeća, pa ne znamo radi li se o svećeniku, nekom svjetovnom dužnosniku ili bogatijem građaninu. Ponegdje se crkveni dužnosnik javlja ne samo kao organizator izgradnje nego i kao majstor. To je slučaj sa svećenikom Ivanom, koji je za vrijeme kneza 503

504 505

Višeslava “vješto napravio” (bene compsit) krsni zdenac “iz pobožnosti pak u čast sv. Ivana Krstitelja”, da posreduje za nj i njegova štićenika. Iz teksta dakle proizlazi dvostruka uloga toga svećenika: kao dedikanta i izvođača.

Graditelji i majstori Izvođači građevina ili njihovih dijelova, graditelji, majstori i klesari, iako najvažniji po svom kreativnom doprinosu, na trećem su mjestu u postupku izgradnje i obično su manje istaknuti nego donatori, dedikanti i organizatori. To najbolje pokazuje već spomenuti zabat oltarne ograde u crkvi sv. Petra u Splitu, u kojoj su na prednjoj strani spomenuti dedikanti i ime naslovnika kojem je crkva posvećena, a tek na poleđini zabata stoji natpis: Ego Petrus Neputus fecit cancellum. Prihvati li se tumačenje da je Petrus Neputus potpuno ime, a ne i oznaka rodbinskog odnosa (tj. unuk ili nećak) donatora crkve, dobivamo jedno od rijetkih imena prve i druge determinacije ranosrednjovjekovnih majstora u Dalmaciji.503 Na jednom drugom splitskom natpisu spominje se Dominicus marmurarius. Hrvatski jezik nema primjerena termina za oznaku marmurarius, pa bi se pod tom oznakom moglo razumjeti majstora kiparskoga i klesarskog umijeća, izraženog u mramoru.504 I u tom je slučaju vrlo jasan hijerarhijski redoslijed, jer se na početku natpisa i na prednjoj, glavnoj plohi arhitrava spominje građanin Gadua, koji je zajedno sa svojom ženom i djecom dao izgraditi crkvu (templum), a na kraju natpisa, na donjoj, manje vidljivoj plohi, klesar Dominik našao je mjesto gdje će ubilježiti i svoje ime. Ranosrednjovjekovni ulomak, ugrađen u jednoj osorskoj kući, s tekstom Mengausus me fecit (“izradio me je Mengaus”),505 jedini je dosad poznati natpis iz ranosrednjovjekovne Dalmacije koji slijedi poznatu formulu (me fecit), inače uobičajenu kad se radi o potpisu nekoga od europskih majstora u ranom srednjem vijeku. Sama imena bez ikakvih pobližih oznaka i bez naznake uloge u izgradnji, koja nose natpisi sačuvani

Ž. Rapanić (1963.-1965.), 275; prema tumačenju N. Jakšića (1993.a), Petar bi bio nećak ili unuk glavnih donatora, zaslužan za postavljanje oltarne ograde. Ž. Rapanić (1963.-1965.), 289-290. Ž. Rapanić (1982.), 179.

162

crkve

u dijelovima i ulomcima, mogla bi se također odnositi na majstore-izvođače. Možda je jedan od njih bio i Tehoderus, čije je ime uklesano na kamenu pilona crkve sv. Donata u Zadru. Poznato je da su na antičkim građevinama, primjerice u Dioklecijanovoj palači u Splitu, ubilježena slova i simboli klesara te dva grčka imena (Zotikos i Filotas), koja se vjerojatno odnose na graditelje. Vjerojatno je i u ranome srednjem vijeku ponegdje bio zadržan običaj da majstor-izvođač na taj način ostavi dokaz svojega sudjelovanja u izgradnji. Natpis Ego Stefanus… na jednom dovratniku, danas u Muzeju grada Trogira, mogao bi također biti svojevrstan potpis graditelja.

a.

b.

Ranoromaničkom razdoblju druge polovice XI. stoljeća pripisuje se natpis nad južnim ulazom crkve sv. Ivana Evanđelista u Rabu, na kojemu se spominje majstor (artifex) Mundo, angažiran na tom zadatku zajedno s majstorom Radavitom, čije ime pokazuje izrazita hrvatska onomastička obilježja.506 Hrvatska historiografija ranosrednjovjekovne umjetnosti u novije je doba ušla u trag majstorskim radionicama. U crkvenom graditeljstvu rad jedne te iste radionice teže je prepoznatljiv jer nema podatka o graditeljima. Uz identifikaciju radionica obično je vezana pretpostavka o približno istom vremenu u kojem je neka radionica djelovala na istim objektima, a to je u dalmatinskoj predromanici znatno otežano zbog nedostatka podataka o sigurnom datiranju crkava. Pa ipak, djelovanje određenih majstorskih radionica naslućuje se među identificiranim tipovima ranosrednjovjekovnoga crkvenog graditeljstva. To se prije svega odnosi na morfološki srodne i geografski bliske građevine u centralnim tipovima kao što su crkve sv. Pelegrina i sv. Viktora na Dugom otoku. Među brojnim crkvama šesterokonhnog tipa neke su sigurno proizvod iste graditeljske radionice, primjerice oratoriji u samostanskim sklopovima u Pridragi i Kašiću na maloj međusobnoj udaljenosti, građeni, sudeći po ukrasnim osobinama, u isto vrijeme. Otok Brač i elafitsku otočnu skupinu (Šipan, Lopud, Koločep) obilježava velika koncentracija crkvica istih tipskih obilježja. Na Braču je dvadesetak jednobrodnih građevina, sagrađenih u XI. stoljeću, približno u isto doba, nakon što su se onamo doselili kasno pokršteni Neretvani. Mnoge od tih crkvica 506

c.

d.

Slika 175: Natpisi s imenima graditelja i klesara: a. Petrus Neputus u Splitu, b. Tehoderus u crkvi Sv. Trojstva u Zadru (majstor?), c. Stefanus na dovratniku u Trogiru d. Dominicus marmurarius na gredi oltarne ograde u Splitu

istoga su oblika i dimenzija, pa je logična pretpostavka da ih je radila ista graditeljska radionica. Na Elafitskim je otocima koncentriran najveći broj crkava jednobrodnoga južnodalmatinskog kupolnog tipa, sagrađenih također približno u isto doba u XI. stoljeću, s istim graditeljskim i tehničkim oznakama, pa se i u tom slučaju može zaključiti da je na Elafitima djelovala jedna graditeljska radionica, koja je sudjelovala u izgradnji više od jedne građevine na tom području. Majstorske su radionice izrazitije u kiparsko-klesarskom umijeću i zanatu. Već je šezdesetih go-

M. Domijan (2004.), 21.

163

DALMATIA PRAEROMANICA

dina prošloga stoljeća na njih skrenuo pozornost Petricioli, prepoznavši djelovanje dviju uglavnom istodobnih, ali različitih skupina u samom osvitu romanike, sredinom i u drugoj polovici XI. stoljeća: zadarsko-splitske i zadarsko-kninske.507 Daljim proučavanjem tijekom druge polovice XX. stoljeća (Rapanić,508 Jakšić,509 Burić,510 Jurković,511 Žile512 i drugi) individualizirane su pojedine kiparsko-klesarske radionice, poput onih u kojima je djelovao tzv. majstor koljanskog pluteja, splitsko-trogirske ranoromaničke radionice, posebne trogirske radionice južnodalmatinske skupine majstora, koji su opremali liturgijski namještaj, radionice kneza Trpimira ili radionice benediktinskih klesara. Proučavanje ranosrednjovjekovnoga zidnog slikarstva posljednjih je desetljeća znatno uznapredovalo otkrivanjem fresaka na južnodalmatinskom području (I. Fisković,513 Peković,514 Žile515) pa u nastavku istraživanja valja očekivati određeniju individualizaciju majstora i majstorskih radionica koje su oslikavale interijere predromaničkih i ranoromaničkih crkava.

2. Naslovnici crkava Na području Dalmacije, Kvarnera i Boke kotorske postoje podatci za oko četiri stotine crkava, od kojih su u većim ili manjim ostatcima poznate oko tri stotine, a ostale otkrivaju samo povijesna vrela i toponimi. Za veliku većinu predromaničkih crkava poznati su titulari. Njihovu pojavu i učestalost na crkvenim građevinama, sagrađenima između VII. i XI. stoljeća (uključujući i ranoromaničke crkve prije XII. stoljeća), ili adaptiranima u ranijim prostorima nekršćanskoga sadržaja, pokazuje sljedeći popis u kojemu je uz ime naslovnika navedeno utvrđeno ili pretpostavljeno stoljeće i označeno mjesto i topografski položaj gradnje (ili pregradnje). Popis je načinjen prema izvornim hrvatskim oblicima imena naslovnika, a različite antroponimske izvedenice, znakovite za lokalni govor različitih područja, navedene su u korpusu arhitekture (II-IV svezak).

Slika 176: Posvetni natpis iz Kaštel Starog u kojem se spominju sveci Petar, Nikola i Juraj

507 508 509 510 511 512 513 514 515

I. Petricioli (1960.), 7-12. Ž. Rapanić (1987.), 185. N. Jakšić (1981.) 29-33, (1984.b), 243 i d., (1995.b), 141 i d., (2003.b), 27 i d., (2004.b), 265 i d. T. Burić (1992.b), 267 i d. (1993.), 177 i d. M. Jurković (1985.), 183 i d. I. Žile (1996.), 279 i d., 287. I. Fisković (1997.), 493 i d. Ž. Peković (2001.), 517 i d. I. Žile (2003.a), 78.

164

crkve

Popis ranosrednjovjekovnih naslovnika crkava u Dalmaciji516 Titular

Mjesto

Položaj

Stoljeće gradnje/ pregradnje

Sv. Ambroz Sv. Anastazija Sv. Anastazija Sv. Anastazija Sv. Anastazija Sv. Anastazija Sv. Anastazija Sv. Anastazije Sv. Anastazije Sv. Anastazije Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Andrija Sv. Anzelm (Asel) Sv. Barbara Sv. Barbara Sv. Barbara Sv. Barbara Sv. Barbara Sv. Bartolomej Sv. Bartolomej Sv. Bartolomej Sv. Bartolomej Sv. Bazilije Sv. Benedikt Sv. Benedikt Sv. Benedikt Sv. Blaž (Vlaho)

Nin Knin Split, južni zid Split, Marjan Staševica Zadar Zadar, Puntamika Ostrovica Split, katedrala Split, izvan zidina Baćina Brač, na Jadri Čiovo Dubrovnik, na Andriji Mljet Nin Rab Sićadrija Split, “de fenestris” Split, Lučac Split, Manuš Split, Dražanac Sv. Andrija Svetac Vrgada Nin, katedrala Brač, Dol Hvar, Dol Koločep Nin, Prevlaka Sutvara Dubrovnik Galovac, Crkvine Knin, Kapitul Ždrapanj Split, Meje Lokrum Split, samostan Split, Marjan Dubrovnik

grad polje grad polje brdo katedrala grad polje brdo grad grad obronak polje uzvisina grad polje grad grad otočić grad predgrađe polje hrid – obala hrid – otočić polje – otočić naselje grad brežuljak polje polje polje otočić predgrađe naselje brežuljak groblje polje otok-samostan izvan zidova obala grad

IX. IX. XI. XI. XI.? IV./VIII. IX. IX. VII. IX.-XI. VI./XI. VI./XI.? VI./VII.-VIII. XI. XI.-XII. IX.-XI? XI. VI.-XI.? VII. XI. IV./IX. X. XI. X./XI. IX. VI./XI. XI.-XII. XI.-XII. XI. XI. VI./XI. XI.? VI./IX. IX. IX. VI./IX. XI. X.-XI. XI. X.

516

Popisom nije moguće dobiti ukupan broj ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji zato što su iz njega izostavljene mnoge crkvene građevine kojima nije poznat naslovnik, pa je broj crkava veći od broja naslovnika. S druge pak strane, kada se za crkvu spominju dva ili više titulara, oni su napose naznačeni za svaku građevinu, pa je broj crkava s poznatim naslovnicima manji od broja navedenih naslovnika.

165

DALMATIA PRAEROMANICA

Sv. Blaž? Sv. Cecilija Sv. Ciprijan Sv. Ciprijan sv. Ciprijan Sv. Ciprijan Sv. Damjan Sv. Damjan Sv. Damjan Sv. Damjan Sv. Damjan Sv. Damjan Sv. Damjan Sv. Damjan Sv. Damjan Sv. Damjan Sv. Danijel Sv. Danijel Sv. Dimitrije Sv. Donat Sv. Donat Sv. Duh Sv. Duh Sv. Duh Sv. Duh Sv. Dujam Sv. Dujam Sv. Dujam Sv. Dujam Sv. Dujam Sv. Dujam Sv. Dujam? Sv. Eufemija Sv. Eufemija Sv. Feliks Sv. Florijan Sv. Foska Sv. Gabrijel Sv. Gabrijel Sv. Gabrijel Sv. Gabrijel Sv. Gal Sv. Grgur Sv. Grgur Sv. Grgur papa Sv. Ilija Sv. Ilija Sv. Ilija Sv. Ilija 166

Rogačići Biskupija Gata Lastovo Marina Split Brač, Smrčevik Cres, Sv. Damjan Drvenik Dubrovnik Kaštel Stari Korčula, Zablaće Pašman, Čokovac Rab, Barbat Tivat Ugljan, Muline Seget, Sudanel Šibenik, Grušine Gabrili Krk, Punat Zadar Brač, Škrip Komolac Posedarje Split Pašman, Kraj Split, Dujmovača Split, cela sv. Dujma Split, katedrala Split, Meje Trogir, južni zid Vrgada Rab, Kampor Split, izvan zidina Split, luka Šibenik, Grušine Dubrovnik Bijaći Biskupija, Crkvine Gabrio Zadar, nepozn. crkva Gale Kaštel Novi, Ostrog Split Split Brač, Donji Humac Kljaci Lopud Parčići

brežuljak brežuljak polje-groblje polje obala predgrađe brdo obala brežuljak grad polje polje brdo-samostan brdo brdo obala polje polje-groblje polje obala grad naselje-groblje obala otočić predgrađe samostan polje izvan zidina grad polje grad-samostan otok-polje samostan samostan obala polje-groblje grad polje naselje otočić grad otočić obala-samostan polje grad brdo polje? obala polje

XI. IX. VI./XI. XI. IX. XI. XI.-XII. IX. X.-XI. XI. XI. XI. VI./IX.-XI. V.-VI./IX.-XI. XI. IX.-XI. XI. V.-VI./IX. XI. XI.-XII.? VIII./IX. VII./XI. IX.-XI. IX. XI. IX. IX.? IX.? IV./VII./IX. XI.? XI.? IX.-XI.? XI. XI. XI. V.-VI./IX. IX.-XI.? X. X. IX. IX. VIII. XI. XI.? XI. XI. IX.-X. IX. IX.-XI./XII.

crkve

Sv. Ilija Sv. Ivan Evanđelist Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Krstitelj Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Ivan Sv. Izidor Sv. Izidor Sv. Jakov Sv. Jakov Sv. Julijan Sv. Julijana Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj

Solin, Crkvine Biograd Biskupija, Crkvine Pelješac, Ston Rab Split Ugljan, Preko Bijaći Brač, Bol Cres, Cres Dubrovnik Dugi otok, Telašćica Grab Hvar, Stari Grad Lopud Nin, krstionica Pelješac, Ston Podaca Split, krstionica Šipan, Šilovo Selo Tinj Uzdolje Zadar, Pusterla Cres, Cres Split, Sućidar Čiovo, Trogir Pađene Trogir Split Brač, Nerežišće Brač – Straževik Brsećine Kaštel Stari, Radun Kaštel Sućurac Kaštel Štafilić, Miran Knin Koločep, Gornje Čelo Koločep, Jekavac Krk, Mala Krasa Mljet, Sutzore Mosor, Perunsko Mosor, Vršine Otres Pag Pag, Časka Pelješac, Janjina Pelješac, Ponikve Priježba Rovanjska

brežuljak samostan-grad naselje polje-obronak samostan-grad polje obala polje-naselje obala naselje grad polje groblje naselje brdo grad polje-naselje brdo-naselje grad polje-brežuljak brdo polje grad naselje polje naselje groblje groblje predgrađe brdo polje-obronak naselje polje brdo-naselje polje polje brijeg obala polje obala brdo brdo naselje brežuljak obala-hrid polje polje otočić obala

IX.-XI. XI. XI. VI./IX.-XI. V.-VI./XI. IV./IX. XI. VI./XII. VI.-VII./XI. XI.-XII. IX.-XI. VI./IX. IX.-XI.? VI./XI. VI.-VII./XI. IX. VI./XI. XI. IV./VII. XI. IX.- XI. VI.-IX./XI. XI. XI. IX. IX.-XI. IX.-X. VIII./XI. XI. XI. XI. IX. XI. VI./IX. XI.-XII. VIII.-IX. XI. XI. IX. XI.? XI.-XII. XI.-XII. IX. IX. VI./XI. X.-XI. XI.-XII. XI. IX. 167

DALMATIA PRAEROMANICA

Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Juraj Sv. Kasijan Sv. Katarina Sv. Katarina Sv. Klement Sv. Klement Sv. Križ Sv. Križ Sv. Krševan Sv. Krševan Sv. Krševan Sv. Krševan Sv. Kuzma Sv. Kuzma Sv. Kuzma Sv. Kuzma Sv. Kuzma Sv. Kuzma Sv. Kuzma Sv. Kuzma Sv. Kuzma Sv. Kuzma Sv. Lav Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lovre Sv. Lucija Sv. Lucija Sv. Lucija Sv. Lucija Sv. Luka Sv. Luka Sv. Luka Sv. Luka Sv. Luka Sv. Luka Sv. Luka 168

Split, Marjan Škabrnja Tučepi Vis Zadar, Puntamika Split, Sukoišan Budak? Novigrad Brač, Pražnice Gornje Sitno Dugi otok, Božava Nin Krk, Glavotok Otres Zadar Zadar, Kolovare Brač, Smrčevik Drvenik Dubrovnik Korčula, Zablaće Pašman, Čokovac Pelješac, Ston Pridraga Rab, Barbat Šibenik, Grušine Ugljan Trogir Cres, Beli Cres, “na Loveškom” Krilo Jesenice Krk, izvan grada Split, trg Split, Pazdigrad Stobreč Sumpetar Šibenik, Grušine Trogir, katedrala Zadar, trg Krk Krk, Jurandvor Split, katedrala, kripta Split, franjevački sklop Biskupija, Crkvine Brač, Donji Humac Dubrava Dugi otok, Sukavac Hvar, Jelsa Lastovo Split

obala-rt naselje obala naselje polje-obala polje groblje groblje brijeg brdo polje-groblje grad polje naselje samostan-grad predgrađe brdo brežuljak grad polje samostan-brdo polje samostan-polje brdo polje obala grad polje obala obala groblje predgrađe polje naselje obala polje-groblje grad grad polje naselje grad obala naselje polje brežuljak-groblje brežuljak polje polje predgrađe

IX. IX.-X. XI.-XII. XI.-XII. IX. XI. IX.-XI. VI./IX. X. XI. IX. IX. XII. IX. IX. IX. XI.-XII. X.-XI. XI. XI. VI./IX.-XI. IX.-X. IX. VI./IX.-XI. V.-VI./IX. IX.-XI. IX.-XI.? IX.-XI. VI./VII./IX.-X. V.-VI./IX. V.-VI./IX. XI. IX. V.-VI./IX.-XI. XI. VI./X. VI./VIII.-IX. XI. VI./XI. XI. XI.-XII.? XI. XI. XI. XI. XI.? XI.-XII.? XI. XI.

crkve

Sv. Maksim Sv. Maksim Sv. Marcel Sv. Marcela Sv. Marcela Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija? Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija “de taurello”

Majsan Poljica, Sukmajsin Župa Dubrovačka Nin Ugljan, Preko Biograd, katedrala Biskupija, katedrala Blizna Brač, Bol Brač, Gradac Brač, Gornji Humac Brač, Ložišće Bribir Cres, Osor, katedrala Čiovo, Trogir Dubrovnik, Kaštel Dubrovnik, katedrala Dugi otok, Sali Dunave Golubić Gradac Hvar, Stari Grad Iž, Mali Iž Koločep, Gornje Čelo Kotor Krk, katedrala Krk, Omišalj Lepuri Lokrum Lopud, Šunj Male Rose Mrkan Nin Novigrad Ostrovica Ošljak Otres Pađene Pag, Novalja Pelješac, Ston Rab, katedrala Rožat Solin, “Gradina” Solin, Otok Split, katedrala Split, zapadna vrata Split, Pojišan Split, Poljud Split

otočić brežuljak-groblje groblje grad-samostan brežuljak grad naselje groblje obala naselje brežuljak polje grad grad obala grad grad naselje naselje brežuljak groblje naselje groblje brežuljak grad grad naselje naselje otočić-samostan polje obala otočić grad naselje naselje otočić naselje groblje naselje uzvisina grad brežuljak grad (naselje) naselje grad grad polje polje predgrađe

VI./VIII.-IX. X. XI. IX. IX.-XI. VI.-VIII./IX. IX. IX. IX. XI. XI. VI.?/XII. IX.-X. VI./VII.-VIII. XI. VI./X. XI. IX. XI. IX. IX.-X. VI./XI.-XII. IX. IX.-X. VI./XI. VI./IX. IX. IX. XI. IX. IX. XI. VI./XI. IX.-XI. IX. VI.-VII./X. IX. IX.-X. V.-VI./IX. IX. V./VIII.-IX./XI. IX. VI.-VII./X. X. IV./VII. XI. IX. XI. XI. 169

DALMATIA PRAEROMANICA

Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija Sv. Marija (Velika) Sv. Marija Sv. Marija Magdalena Sv. Marija Magdalena Sv. Marija Magdalena Sv. Marija Magdalena Sv. Marija Magdalena Sv. Marko Sv. Marko Sv. Marko Sv. Marko Sv. Marta Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Martin Sv. Matej Sv. Matej Sv. Matej Sv. Matej Sv. Mavro Sv. Mavro Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil 170

Split, Špinut Split, Žnjan Sušac Šćedro Šipan, Biskupija Tukljača Trogir Zadar, Stomorica Zadar, kapitul Zadar Žrnovnica Lošinj, Nerezine Novigrad Pelješac, Ston Posedarje Split, Škrape Cres, Valun Crkvine, Biskupija Tivat, Pine Zadar, Kolovare Bijaći Brač, Bobovišće Cres, Martinjšćica Čepikuće Dubrovnik Dubrovnik, Šumet Kotor Lepuri Ostrovica Otres Pašman, Neviđane Pelješac, Ston Humac Pridraga Rab Split, gradska vrata Trogir Tučepi Biskupija Knin Kula Atlagića Split, mauzolej Čiovo Lopud Arkanđel Bijaći Biskupija, Crkvine Brač, Dol Brnaze Dragović

obala polje otočić otočić polje naselje grad grad grad-samostan grad naselje-groblje polje naselje-obala brežuljak naselje polje obala naselje obala predgrađe polje brdo obala polje grad polje grad polje polje naselje obala? naselje-obronak naselje grad grad grad obronak naselje podgrađe naselje grad obronak obala otočić polje naselje brdo brežuljak obala rijeke

VI./XI. IX.-XI. VI./XI. VI./XI. V.-VI./IX.-XI. IX. VIII. IX.-XI. VI.-VII./XI. IX./XI. XI. IX. IX. VI./IX.-X. IX. IX.-XI. XI. XI. XI. IX. IX. XI. VI./IX. VI./XI. IX.-XI.? IX.-XI. IX. IX. IX. IX. XI. XI. VI./IX. IX.-XI. VI./IX./XI. X.-XI. XI. XI. XI. IX. VII.-IX.? IX. XI. XI. X. X. XI. IX. IX.-X.

crkve

Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mihovil Sv. Mojsije Sv. Mojsije Sv. Nedjelja Sv. Nedjelja Sv. Nedjelja Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola

Dubrovnik Gradac Grbalj, Prevlaka Igrane K. Kambelovac, Lažane Koločep, Donje Čelo Kotor Krk Lopud, Sutmihajlo Mljet, Babino Polje Mrkan Neviđane Nin Palagruža Pašman Prevlaka Pelješac, Ston Pridraga Proložac Donji Rogovo Split Split, Meje Split, Marjan Split, Poljud Split, Sutrojice Susak Šibenik, Grušine Šipan Šipan, Pakljena Trogir, Malo polje Vis, Komiža Zadar Bajnice Solin Biograd Brač, Gradac Zadar, Pusterla Brač Brela? Dubrovnik Gradac Kaštel Novi Koločep, Donje Čelo Krk, Omišalj Kula Atlagića Lastovo Lopud Muć Nin, Prahulj

grad groblje obala obronak brežuljak polje grad grad-samostan obala polje otočić obala grad hrid-otočić obala obala brdo naselje-samostan polje naselje-samostan predgrađe-obala brežuljak obala obala, rt polje otočić-samostan polje hrid-obala polje polje polje nepoznat brdo naselje grad naselje grad brdo obronak predgrađe groblje obala polje-groblje obala naselje obala brdo groblje brežuljak

IX.-X. IX.-X. IX./XI. XI. XI. XI. XI. XI. XI. XI. XI. XI. IX. XI.? XI. X.-XI. X.-XI. IX. V.-VI./X.-XI. IX.-XI. VII. IX.-X. IX. XI. VIII. XI. VI./IX. V.-XI. XI. XI. XI. IX. V.-VI./IX.-XI. XI. IX.-XI. XI. XI. XI. XI. XI. IX.-X. XI. XI. VI./XI. IX. VI./XI. XI. IX. XII. 171

DALMATIA PRAEROMANICA

Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Nikola Sv. Pankracije Sv. Pavao Sv. Pavao Sv. Pavao Sv. Pavao Sv. Pelegrin Sv. Petar Sv. Petar? Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar (Klobučić) Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar? Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar Sv. Petar? Sv. Petar 172

Otres Pag, Povljana Radovanovići Split, Sdoria Split, Veli Varoš Sušac Tivat Trogir Vis, Komiža Mljet Mljet, Korita Kotor, Muo Palje brdo Split, Supaval Dugi otok, Savar Bijela Biovičino Selo Cres, Osor Čiovo, Slatine Dubrovnik Dubrovnik Gradac Hvar, Vrboska Kaštel Novi, Ostrog Koločep Kotor, Šuranj Krilo Jesenice, Sumpetar Krk, Rudine Krk, Soline Kula Atlagića Lastovo, Ubli Livno, Rapovine Lopud Mljet, Korita Muć Gornji Omiš, Priko Ošlje Otok sv. Petra Oton Otres Pađene Pag, Novalja Pelješac, Ston Rab, Supetarska draga Radovin Solin, pod Kukom Solin, Šuplja crkva Solin, Rižinice Split, kula

naselje naselje-groblje polje-samostan grad obronak otočić brdo grad-samostan brežuljak-samostan polje polje obala brežuljak obala obala obala naselje grad-samostan polje grad grad groblje polje obala polje obala-samostan obala polje polje naselje obala groblje polje polje naselje-groblje obala rijeke brežuljak otočić groblje naselje groblje naselje polje obala-samostan naselje-groblje obronak naselje obronak grad

IX.-XI. VI./XI. XI. XI. XI. XI. XI. XI. XI. XI. XI. X.-XI. XI. IX.-XI. IX. V.-VI./IX. IX. XI. IX.-XI. X./XI. VIII.-X. IX.-XI. XI.-XII. XI. XI. IX.-XI. XI. VII.-VIII./IX.-XI. IX. IX.-XI. VI./XI. IX. XI. XI. IX. VI./XI. IX. XI. X. IX. IX.-X. VI./XI. VI./IX.-XI. XI. VI./IX.-XI. XI. XI. IX. XI.

crkve

Sv. Petar Split, Lučac Sv. Petar Split, Solurat Sv. Petar Starigrad, Paklenica Sv. Petar Šipan, Luka Sv. Petar Trogir Sv. Petar Vrlika Sv. Petar Zadar Sv. Petar Zadar (“Argata”) Sv. Petar Zavala Sv. Platon Cres, Osor Sv. Platon Zadar Sv. Silvestar Biševo Sv. Sofija Knin Sv. Spasitelj Cetina Sv. Spasitelj Drvar Sv. Spasitelj (Preobraženje) Dubrovnik Sv. Spasitelj (?) Glamoč, Spasovina Sv. Spasitelj Kljaci Sv. Spasitelj Knin Sv. Spasitelj Lopud Sv. Spasitelj Pađene Sv. Spasitelj Plavno Sv. Srđ Koločep, Bige Sv. Srđ Tivat Sv. Stjepan Biskupija Sv. Stjepan Brač, Pučišće Sv. Stjepan Dubrovnik Sv. Stjepan Golubić Sv. Stjepan Hvar, Stari Grad Sv. Stjepan Herceg Novi Sv. Stjepan Jesenice Sv. Stjepan Kaštel Sućurac, Sustipan Sv. Stjepan Knin Sv. Stjepan Otres Sv. Stjepan Pelješac, Ston Sv. Stjepan Solin, Otok Sv. Stjepan Split Sv. Stjepan Školj Sv. Stjepan Topolo Sv. Stjepan Vranovići Sv. Šimun Dubrovnik Sv. Teodor Brač, Bol Sv. Teodor Brač, Nerežišće Sv. Teodor Čiovo, Okrug Gornji Sv. Teodor Dubrovnik Sv. Teodor Pelješac, Prve Ponikve Sv. Teodor Split, zapadna vrata Sv. Toma Biograd Sv. Toma Brač, Naselo

predgrađe obala obronak brijeg grad-samostan groblje grad grad polje obala grad otočić polje naselje-groblje groblje predgrađe polje groblje podgrađe-brdo brdo groblje groblje polje brdo polje? groblje grad brežuljak polje brežuljak groblje obala podgrađe-obronak naselje polje naselje poluotok-samostan otočić polje poluotok grad obala obronak obala grad polje grad grad-samostan naselje

XI. XI.-XII.? XI.-XII.? XI. XI. IX.-XI. IX. IX. XI. IX./XI. IX./XII. VI./VIII./XI. IX. IX. IX. VII./IX.-XI. IX. IX.-XI. IX. XI.? IX.-X. IX. XI. XI. IX. VI./XI. VII./IX. IX. VI./IX.-X. XI. VI./VII.-IX. VIII. XI. IX. VI./X.-XI. X. VI./X. IX. IX. IX. XI. VI.-VII./XI. VI./XI. XI. IX.-XI. XI. XI. XI. XI. 173

DALMATIA PRAEROMANICA

Sv. Toma Sv. Toma Sv. Toma Sv. Toma Sv. Toma Sv. Toma Sv. Toma Sv. Toma Sv. Trifun Sv. Trojstvo Sv. Trojstvo Sv. Trojstvo Sv. Ursula Sv. Ursula Sv. Vid Sv. Vid Sv. Vid Sv. Vid Sv. Vid Sv. Vid Sv. Vid Sv. Vid Sv. Vid Sv. Viktor Svi Sveti Svi Sveti Svi Sveti

Dubrovnik Kuti Nin, Vrsi Prčanj Rab Split, Brodarica Split, kripta krstionice Zadar Kotor Biskupija Split, Poljud Zadar, katedralni sklop Dubrovik, sv. Jakov Zadar Brač, Dol Brač, Vidova gora Cres, Srem Hvar, Vrbanj Koločep Korčula, Žrnovo Krk, Dobrinj Split Zadar Dugi otok, Telašćica Brač Dubrovnik Krković

Izneseni popis pruža priliku stvaranja nekih zaključaka prije svega o učestalosti najviše zastupljenih naslovnika, a također i o kultnim utjecajima u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji.

predgrađe obronak polje obala grad obala grad grad grad naselje polje grad obala grad brdo brijeg brežuljak polje groblje groblje naselje predgrađe grad polje polje predgrađe naselje

IX.-XI. XI. XI.-XII. IX. XI. XI.? VIII.-IX. VI./IX. IX. IX.? VIII. VIII. XI. IX.-XI. XI.-XII. VI./XI. VI./IX.-XI. XI.-XII. X. XI. XI. XI. IX. IX. XI. IX.-XI. IX.

Prvi zaključak koji proizlazi iz izloženoga popisa odnosi se na iznimno veliku popularnost nekih od nabrojenih titulara uglavnom u svim stoljećima ranoga srednjeg vijeka.

bilo je u ranom srednjem vijeku naglašeno osobito na prostoru koji je tijekom seobe bio u posjedu barbarskih naroda, pripadnika arijanske vjere. Zato je nakon iskorjenjivanja arijanstva taj kult značio u određenom smislu i afirmaciju pravovjernoga kršćanstva. Time se može objasniti i datiranje u ranije predromaničko doba većine predromaničkih crkava posvećenih Bogorodici, premda su i mnoge kasnije predromaničke i ranoromaničke crkve bile posvećene istoj naslovnici, ali najviše zbog kontinuiteta mjesta i titulara.

Iz prikazanog se pregleda može lako uočiti da je kult sv. Marije kao naslovnice u više od 60 crkava bio izrazito razvijen u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji, kao i drugdje u Europi toga doba. Najveći broj crkava posvećen Bogorodici pripada ranijem predromaničkom razdoblju (VII.-IX. stoljeće), s time što se u nekima među njima kult sv. Marije iz starokršćanskoga doba prenio i u rani srednji vijek. Štovanje Bogorodice, što prati svekoliku povijest kršćanstva,

U nekima od njih štuje se i kult lokalnoga mučenika i patrona, koji uz Bogorodicu postaje sunaslovnikom stolne crkve. U Splitu je to slučaj sa sv. Dujmom, koji će od ranoga srednjeg vijeka postati popularni

Učestalost naslovnika

174

Bogorodici je bio posvećen i najveći broj dalmatinskih (i općenito istočnojadranskih) katedrala. Od sjeverozapada prema jugoistoku, to su prvostolnice u Poreču, Puli, Krku, Osoru, Rabu, Biogradu, Kninu (Kosovu), Splitu, Dubrovniku, Kotoru.

crkve

titular, premda je glavni oltar ostao uvijek posvećen Bogorodici, to jest uzašašću Blažene Djevice. Ponegdje će, kao u Dubrovniku sv. Vlaho, lokalni zaštitnik zamijeniti Bogorodicu i privremeno postati prvi titular predromaničke katedrale, ali već će se od rane romanike vratiti sv. Marija kao naslovnica, a sv. Vlaho dobiti u visokome srednjem vijeku svoju novu crkvu u središtu grada. U Kotoru je sv. Marija bila naslovnica najstarije crkve u gradu, da bi od IX. stoljeća kult sv. Trifuna preuzeo i do danas zadržao naslovnost kotorske prvostolnice. Marijine crkve pretežno se nalaze u gradovima, smještene na trgu (Split, Trogir, Dubrovnik), kod gradskih vrata i na drugim istaknutim položajima (Zadar), u kastrumu (Bribir, Dubrovnik), u središtima manjih naselja. Bogorodica je naslovnica i nekih samostanskih crkava (Nin, Zadar, Split, Lokrum), a ponegdje je sunaslovnica s drugim titularima (sa sv. Martinom i sv. Grgurom papom u Splitu, sa sv. Teodorom u Splitu i u Bolu na Braču). Na nekoliko se lokaliteta pojavljuje sa sv. Stjepanom (Crkvine u Biskupiji, Solin – Otok, Golubić). Znakovito je da se zajedno sa sv. Stjepanom Bogorodica javlja na položajima vezanima uz kraljevski posjed (dvor ili mauzolej). U IX. stoljeću u Biskupiji se Bogorodica pojavljuje uza sv. Stjepana, zaštitnika kraljevske obitelji. Isti se titulari javljaju i u X. stoljeću u vladarskoj crkvi-mauzoleju na solinskom Otoku,517 te u crkvi u Golubiću blizu Knina, također jednom od vladarskih središta starohrvatske države. Kult Krista Spasitelja bio je razvijen osobito u karolinškoj Zapadnoj Europi, tako da se iz toga izvlače dalekosežni zaključci o pojavi westwerka u predromaničkoj arhitekturi.518 U predromaničkoj Dalmaciji nisu, barem dosada, poznate toliko brojne crkve s titularom Spasitelja, ali znakovito je da ih je, među onima dosada poznatima, najveći broj zastupljen u kninskom kraju, iz čega može slijediti zaključak o karolinškom kultnom utjecaju upravo u kninskoj županiji, odnosno u cetinskoj župi u drugoj polovici IX. stoljeća, a u tom kraju najbrojniji su primjeri westwerka, koji pokazuje i najbolje sačuvana crkva s westwerkom u hrvatskoj predromanici (Sv. Spas u Cetini). Ranosrednjovjekovnoj crkvi u Drvaru, datiranoj po sačuvanome liturgijskom namještaju, u 517 518

karolinško doba naslovnik je, sudeći po toponimu Spasovina, također bio Krist Spasitelj. Nakon Bogorodice, najzastupljeniji titular ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji bio je arhanđel Mihovil (više od 30 crkava). Njegova se popularnost na istočnom Jadranu, kao i posvuda u Europi, može također objasniti nastojanjem veličanja “zapovjednika nebeske vojske” i pobjednika nad pobunjenim anđelima, osobito nakon pobjede pravovjernoga kršćanstva nad arijanstvom i nakon legendi o njegovim ukazanjima (u špilji na Monte Garganu u Italiji, na Castel Sant’Angelo u Rimu i na Mont-Saint-Michelu u Francuskoj). Popularnost anđeoskoga prvaka trajala je u svim razdobljima predromanike, isto kao i u ranoj romanici, kako to dokazuje datacija njegovih crkava u Dalmaciji, podignutih unutar gradova, ali znatno više na izvangradskim prostorima, i to pretežito na vrhovima brežuljaka, rtovima i drugim položajima na kojima je “anđeoski vojskovođa” pozvan da kao naslovnik crkve pridonese poništavanju krivovjerstva. Izraziti je primjer te pojave pretvaranje hrama antičke božice Dijane u crkvu na samom rtu marjanskog poluotoka u Splitu. Mihovil arhanđel titular je crkava sagrađenih u kasnoantičkim utvrdama, koje su upotrebljavane i preinačene u ranome srednjem vijeku (Sv. Mihajlo u Stonu, Sv. Mihovil in collibus u Splitu, Mijoljača – Brnaze). Ta se tradicija zadržala i u kasnijim stoljećima srednjega vijeka, kako to pokazuje i primjer crkve sv. Mihovila unutar kaštela na Ugljanu, nasuprot Zadru. Sličnu je ulogu kao naslovnik imao i sv. Juraj, kojemu je posvećeno tridesetak crkava, uglavnom na istaknutim položajima primorskoga krajobraza, na vrhovima i obroncima brežuljaka, na rtovima poluotoka i u poljima, jer je i kult toga sveca, koji je u hagiografski krug ušao legendama a ne martirološkim podatcima, vezan uza zaštitu zemlje, usjeva, zelenila i stoke. U toj je ulozi sv. Juraj često nadomještao poganska antička božanstva, pa odatle i njegova pojava crkvice tik uz Dijanin hram na rtu Marjana. Crkve sv. Jurja iznad Nerežišća i sv. Mihovila iznad Dola na otoku Braču podignute su na vrhu brijega i svojim položajem naglašavaju značenje tih dvaju naslovnika.

V. Delonga (2000.), I, 248. C. Heitz (1963.), 77 i d.

175

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

Donat prenio kosti u Zadar. Petrove crkve nalaze se u gotovo svim gradovima, ali i u mnogim manjim naseljima, na groblju, na brežuljcima i u poljima. Kult sv. Nikole razvio se nakon prenošenja svečevih moći u Bari, prihvaćen prije svega od pomoraca, pa su njegove crkve uglavnom smještene u lučkim gradovima i naseljima, na otocima, obično na položajima vidljivima s mora, a datirane su uglavnom krajem XI. stoljeća, u kasnome predromaničkom razdoblju odnosno u ranoj romanici.

b.

c.

Slika 177: Položaj ranosrednjovjekovnih crkava na brežuljcima otoka Brača: a. Sv. Mihovil nad Dolom, b. Sv. Juraj iznad Nerežišća, c. crkva sv. Nikole iznad Selaca izdaleka je vidljiva pomorcima

Po broju se od poznatih titulara ističu sv. Petar i sv. Nikola, naslovnici svaki po tridesetak ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji (računajući ovdje samo one o kojima svjedoče materijalni ostatci ili tragovi). Apostolski je prvak pretežito titular starokršćanskih crkava koje su kontinuirale u ranome srednjem vijeku, ali također i onih koje su građene u različitim razdobljima predromanike. Sv. Petar bio je do IX. stoljeća i naslovnik zadarske katedrale, ali i taj je grad u predromanici dobio svoju zaštitnicu, sirmijsku mučenicu sv. Anastaziju, kojoj je biskup 519

Vrlo su brojne crkve posvećene sv. Ivanu jer zbirno odražavaju štovanje dvaju svetaca istoga imena. Među njima, više nego sv. Ivan Evanđelist štovan je sv. Ivan Krstitelj, kojemu su posvećene sve krstionice, ali javlja se i kao naslovnik crkava u okolici naselja, na vrhu brežuljaka i u polju. Skupini najštovanijih svetaca ranoga srednjeg vijeka pripada i sv. Martin, biskup iz Toursa, naslovnik dvadesetak crkava u Dalmaciji toga doba. Njegove su gradske crkve često smještene uz trgove i gradska vrata, ali susreće ih se i u manjim naseljima. Među brojnijim naslovnicima za desetak ili više crkava susreću se sv. Stjepan, sv. Toma, sv. Lovre, sv. Luka. Sv. Stjepan u ranome srednjem vijeku ima i posebno značenje kao svetac zaštitnik hrvatske vladarske obitelji; njemu je, kako je već prije naglašeno, uz sv. Mariju, bila posvećena bazilika na Crkvini u Biskupiji (…Marie nec non et sancti Stefani…), a istom svecu posvećena je i bazilika na solinskom Otoku, koja je imala ulogu mauzoleja hrvatskih kraljeva. Na izmaku ranoga srednjeg vijeka sv. Stjepan postao je zaštitnikom ugarske vladarske kuće, koja će u visokome srednjem vijeku vladati i Hrvatskom. Kod nekih se titulara zapaža izrazita zastupljenost samo u određenim područjima. Na trima elafitskim otocima (Šipanu, Lopudu i Koločepu) može se pratiti istovjetni popis istih naslovnika (sveci Petar, Nikola, Ivan, Mihovil). Zanimljiva je i pojava dvaju, triju i više naslovnika za pojedinu crkvu.519 Od starokršćanskoga doba do romanike najčešće su zastupljeni sveti Kuzma i Damjan, kao uobičajeni svetački par blizanaca, popularni po svojim liječničkim i iscjeliteljskim mo-

U hagiografskom korpusu srednjovjekovnoga Splita o tomu je pisala M. Marasović-Alujević (2002.), 36.

176

crkve

ćima. Susreću se i manje uobičajeni ili sasvim neuobičajeni parovi kao što su: sv. Petar i sv. Mojsije (Solin), koji su udruženi očito kao ličnosti pri vrhu hagiografske ljestvice Novoga i Starog zavjeta. Više je primjera trojnih titulara, poput sv. Martina, Bogorodice i sv. Grgura pape, spomenutih na oltarnoj ogradi crkve sv. Martina u Splitu. Sa stajališta hijerarhijskoga položaja titulara zanimljiv je natpis pronađen u predromaničkoj crkvi iz IX. stoljeća u Otresu, u kojoj se kao naslovnici navode: sv. Petar, sv. Marija, sv. Juraj, sv. Stjepan, sv. Krševan i sv. Križ. Ime sv. Krševana kao jednoga od sunaslovnika razumljivo je jer se radi o građevini zadarskoga kraja, u kojem je česta pojava toga titulara.

Kultni utjecaji Na temelju izložene građe mogu se stvoriti i određeni zaključci o pojavi i razvitku kulta pojedinih titulara, odnosno objasniti i različiti utjecaji po kojima je oblikovan ranosrednjovjekovni hagionimski korpus u Dalmaciji. Po imenima crkava moguće je razlučiti četiri osnovne skupine titulara koji objašnjavaju kultne utjecaje u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. To su naslovnici: • starokršćanskoga kontinuiteta • zapadnoga kultnog kruga • istočnoga kultnog kruga • lokalnoga kulta Proučavanje naslovnika sa stajališta razvitka kulta dovest će do ponovnoga isticanja nekih već spomenutih naslovnika, koji su u ranijem poglavlju navedeni prema statističkoj zastupljenosti u ranosrednjovjekovnom razdoblju, a ovdje ih vezujemo uz razvitak kultnoga utjecaja. Kultni kontinuitet iz starokršćanskoga razdoblja Raniju kultnu tradiciju u Dalmaciji pokazuju naslovnici crkava koji se susreću u starokršćanskom razdoblju između IV. i VII. stoljeća,520 a intenzivno se štuju i u ranome srednjem vijeku.

520 521

Već je spomenuto da ranosrednjovjekovne crkve nastavljaju štovanje sv. Marije iz razdoblja kasne antike, kada su Bogorodici bile posvećene, osim prije navedenih katedrala, još i crkve u Solinu, Phariji (Stari Grad na Hvaru) i Novalji na Pagu.521 Mnoge druge crkve unutar antičkih gradova također su bile posvećene sv. Mariji, primjerice u Zadru, Trogiru, a istoj su naslovnici posvećene i izvangradske grobne crkve (u Omišu, Stonu). Bogorodica je i naslovnica starokršćanskih seoskih crkava osobito na otocima (Ošljak, Brač, Šipan), u Kaštelima, na Dridu, u Grebašnici. Kult sv. Ivana, Kristova krstitelja, razvio se u kršćanskome svijetu u V. i VI. stoljeću, osobito u Ravenni i Akvileji, a u starokršćanskoj ga Dalmaciji dokazuje jedna od dvojnih bazilika u Starom Gradu na Hvaru, te crkve u Bijaćima i Telašćici na Dugom otoku. U ranome srednjem vijeku titulara preuzimaju prije svega krstionice, kao što je slučaj s adaptiranim antičkim hramom u Splitu i krstionicom u Bijaćima. Sv. Mihovil arhanđeo pripada svecima kojima će se kult razviti tek na izmaku antike (V.-VI. stoljeće) pa će naglo širenje dostići tek u ranome srednjem vijeku. Razvitak kulta najpopularnijega arhanđela, koji je na vrhu hijerarhijske ljestvice vojničkih svetaca, zahvaća dakle prva stoljeća ranoga srednjeg vijeka, ali oživljuje i na samom njegovu kraju. Kult drugoga arhanđela, Gabrijela, koji je Bogorodici navijestio dolazak Krista, nema antičku tradiciju, ali javlja se u srednjem vijeku, primjerice u crkvi sv. Marije u Biskupiji i sv. Marte u Bijaćima ili u bokokotorskoj crkvi sv. Gabrijela na otočiću Gabrio. Kult sv. Petra, prvoga rimskog biskupa, rano je uhvatio snažne korijene u Dalmaciji. Dokazuje to posvećenje katedrale Zadra, jednog od najvažnijih antičkih gradova na istočnom Jadranu, apostolskom prvaku, ali i njegovo štovanje u manjim municipalnim središtima poput Muccura (Makarske), Oneuma (Omiša), Andetriuma (Gornjeg Muća) te u otočnim (Brač) i obalnim naseljima (Kaštela, Poljica, Ston). U ranome srednjem vijeku štovanje sv. Petra oživljava na kraju predromaničkoga razdoblja i u ranoj

Za naslovnike starokršćanskih crkava u Dalmaciji usp. B. Migotti (1992.), 225 i d. N. Cambi (1972.b), 43 i d.

177

DALMATIA PRAEROMANICA

romanici, kako pokazuju crkve u Osoru, Splitu, Solinu, Dubrovniku, na Velebitu i Elafitskim otocima. Sv. Pavao, drugi veliki apostol koji je širio Kristovu misao, nije ostavio značajnijih tragova u hagionimskom korpusu starokršćanske Dalmacije, ali ipak je prisutan na popisu ranosrednjovjekovnih crkava (Split, Mljet u paru sa sv. Petrom). Štovanje prvoga đakona i prvomučenika, sv. Stjepana, razvilo se uglavnom poslije prijenosa njegovih moći u Jeruzalem 415. godine, a osobito nakon što se u drugoj polovici V. stoljeća njegov kult širi i u Rimu. U starokršćanskoj ga Dalmaciji vjernici prihvaćaju uglavnom od početka VI. stoljeća u gradovima (Epidaur, Iader, Stamnum), ali i u manjim naseljima (u Poljičkom primorju, u Kaštelima) i na otocima (Brač – Pučišće, Šolta – Grohote, Stipanska), gdje se naslovnik štuje u najstarijim samostanskim zajednicama. U ranom se srednjem vijeku njegovo štovanje nastavlja u gradovima i izvangradskim benediktinskim samostanima (Sustipan u Splitu) i u središtima starohrvatske države (Solin – Otok). Od ostalih apostola, jače korijene u starokršćanskoj Dalmaciji imao je sv. Andrija, kojemu su posvećene crkve u Spalatumu, Dubrovniku i na pojedinim dalmatinskim otocima. U ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji prati se kontinuitet štovanja sv. Lovre, čiji je kult razvijen posebice u gradovima, a položaj obično na trgovima (Zadar, Split, Trogir). O popularnosti biblijskih svetaca u starokršćanskoj Dalmaciji svjedoči drveni relikvijar optočen broncom, na kojem su likovi Abrahama, Izaka, Noe, Mojsija i Danijela, ali i crkve iz toga doba, kao što je Sv. Danijel u Segetu. Ipak, u ranom srednjem vijeku znatnije će se razviti kult starozavjetnih svetaca, kako to pokazuju crkve sv. Mojsija (u paru sa sv. Petrom) u Solinu, sv. Ilije u Rupotinama kod Solina, u Donjem Humcu na Braču i na Lopudu. Naslovnici zapadnoga kultnog kruga Naslovnici zapadnoeuropskoga kultnog kruga javljaju se u Dalmaciji s političkim i kulturnim utjecajem prije svega franačke države u karolinško doba. 178

Tom krugu izrazito pripadaju sv. Leonard, sv. Marta, sv. Gal i sv. Martin, dok zapadni utjecaj s apeninskoga (a posredno i s iberskog) područja odražavaju naslovnici: sv. Benedikt, sv. Kasijan, sv. Grgur papa, sv. Maksim, sv. Lucija, sv. Izidor i sv. Jakov. Postavši u karolinško doba važnim vjerskim središtem, grad Nin tada je bio pod jakim utjecajem kulta milanskih svetaca, što dokazuje i tzv. ninska trijada što je čine sveci Ambroz, Marcela i Anselmo Milanski. Već je spomenuto kako je pojava raširenoga kulta Spasitelja u pojedinim područjima (kninskom i cetinskom, na primjer) vezana uz snažni karolinški utjecaj. Naslovnici istočnoga kultnog kruga Znatan broj titulara predromaničkih crkava u Dalmaciji pripada bizantskom kultnom krugu, na koji upućuju titulari: sv. Bazilije, sv. Juraj, sv. Luka, sv. Teodor. Kult sv. Nikole također je istočnoga porijekla, a na određeni ga način dokazuje i atribut “grčki” kojim se u narodu označuje crkva toga titulara na otoku Lopudu. U sklopu tog utjecaja izdvaja se skupina “adriobizantskih” svetaca kojoj pripadaju sv. Apolinar, sv. Mavro i sv. Vid. Naslovnici lokalnoga štovanja Znatan broj ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji odražava kult lokalnih titulara u pojedinim gradovima odnosno područjima Dalmacije. Uglavnom se radi o kultu pojedinih gradskih zaštitnika, poput sv. Dujma, solinskoga mučenika i patrona Splita, sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, sv. Trifuna, kotorskog patrona, sv. Stošije, naslovnice zadarske prvostolnice, ili sv. Krševana, koji se štuje na širem zadarskom području, sve do kvarnerskih otoka. Na nekim crkvama koje položajem ili građevnom strukturom pokazuju predromanički kontinuitet starokršćanskoga razdoblja došlo je u ranome srednjem vijeku do promjene naslovnika. U zadarskoj je stolnoj crkvi sv. Petar Apostol iz kasnoantičkoga doba zamijenjen naslovnicom sv. Anastazijom (Stošijom) nakon dopremljenja njezinih moći iz Bizanta. U splitskoj prvostolnici sv. Marija ostala je naslovnicom i u ranome srednjem vijeku, ali mnogo je po-

crkve

znatiji titular tada postao sv. Dujam, a kao sunaslovnici spominju se još i sv. Anastazije (Staš), također lokalni solinski mučenik, te sv. Kuzma i Damjan. U Bijaćima je starokršćanski naslovnik sv. Ivan zamijenjen u karolinško doba sv. Martom, da bi u visokom srednjem vijeku ponovno oživjelo ime prvobitnoga starokršćanskog titulara. Izniman je slučaj zadarske crkve Sv. Trojstva, koju je biskup Donat obnovio u karolinško doba, postavši poslije popularnim titularom crkve.

3. Arhitektura i obred Namjenske vrste crkvenih građevina U predromaničkoj i ranoromaničkoj arhitekturi u Dalmaciji susreću se crkve različite namjene: od katedrala i krstionica do župnih crkava, od grobljanskih oratorija i mauzoleja do građevina zavjetnoga karaktera.

Katedralni sklop Katedralni sklop u ranome srednjem vijeku, isto kao i u prethodnome starokršćanskom razdoblju, obično je složeni građevni, prostorni i funkcionalni organizam koji se sastoji od same stolne crkve, krstionice, biskupske rezidencije, a u nekim slučajevima i posebnih biskupskih kapela ili oratorija. Stolne crkve

Povijesna vrela i sačuvani ostatci u dalmatinskim i kvarnerskim biskupskim gradovima pružaju obilje podataka o katedralama predromaničkoga i ranoromaničkog doba. Među njima su Zadar, Krk, Osor i Rab zadržali ulogu sjedišta dijeceza, koju su stekli u kasnome antičkom razdoblju, a neki su drugi to postigli tek u ranome srednjem vijeku, poput Splita, urbanoga nasljednika Salone, Trogira ili Dubrovnika, nasljednika Epidaura. Nekima od gradova, kao što su Nin ili Knin (Biskupija), uloga središta političke vlasti u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi odrazila se i na njihovu ulogu sjedišta hrvatskoga biskupa. 522 523

U crkvenoj organizaciji ranosrednjovjekovne Dalmacije splitska je Crkva imala najveće značenje kao nasljednica slavne salonitanske metropolije, što dokazuju i crkveni sabori održani u splitskoj stolnoj crkvi 925. i 928. odnosno 1060. i 1075. godine. Razumljivo je dakle što je, gledano sa stajališta crkvenog značenja, splitska katedrala bila najuglednija stolna crkva ranosrednjovjekovne Dalmacije. Postojanje dobro očuvanoga Jupiterova hrama Dioklecijanove palače (u dvostrukoj funkciji monumentalnoga glavnog hrama i mauzoleja njezina vlasnika), otklonilo je potrebu nove gradnje predromaničke katedrale u Splitu, pa je taj grad tako dobio raskošnu stolnu crkvu, izvrsno građenu, bogato ukrašenu i svojim oblikovnim značajkama građevine centralnoga tipa vrlo pogodnu za ispunjavanje uloge dijecezanskoga i metropolitanskog središta. Ranosrednjovjekovni pisci poput Konstantina Porfirogeneta i Adama Parižanina zapazili su velebnost te građevine, koja je imala znatan utjecaj na razvitak starokršćanske i predromaničke arhitekture u regiji i na širim prostorima. Da bi se ona osposobila kao prvostolnica, bilo je potrebno ukloniti “poganske idole”522 i poduzeti manje građevne zahvate poput otvaranja južnih vrata i izrade novoga kamenog namještaja. Jugoistočno od katedrale bio je smješten nadbiskupski kompleks, koji je zahvaćao veću površinu sve do jugoistočne kule, a neposredno južno od katedrale podignuta je nad antičkim zidovima crkva sv. Matije u funkciji nadbiskupskoga mauzoleja. Jedino krstionica, za koju je upotrijebljen prostor maloga antičkog hrama, nije imala izravnu prostornu vezu sa stolnom crkvom jer se nalazila unutar zapadnoga temenosa, s druge strane Peristila. Među dalmatinskim katedralama istaknuto je značenje imala zadarska stolna crkva. Ni ona nije sagrađena u predromaničko doba, jer je postojala dobro održana starokršćanska katedrala, monumentalna i bogato ukrašena, kako svjedoči Konstantin Porfirogenet, usporedivši je s crkvom halkopratejaca u Carigradu.523 I u tom je slučaju izostala potreba većih građevnih zahvata, pa se preobrazba ograničila na uređenje pastoforija i na opremu novim crkvenim namještajem u razdoblju ranoga srednjeg vijeka, kada je prijenosom relikvija za biskupa Donata

Toma Arhiđakon (2003.), 48-49. DAI (1994.), gl. 29. P. Vežić (2001.a), 301-314.

179

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

c.

d.

Slika 178: Ranosrednjovjekovne dalmatinske katedrale: a. Split, b. Zadar, c. Dubrovnik, d. Biskupija

naslovnica stolne crkve postala sv. Stošija umjesto ranijega titulara, sv. Petra. Ranosrednjovjekovno je doba baštinilo dakle od antičke strukture složeni katedralni sklop, koji je obuhvaćao krstionicu s južne strane i biskupsku palaču na jugozapadu, a obogatio ga je izgradnjom posebne biskupske crkve Sv. Trojstva s jugoistočne strane. O predromaničkoj trogirskoj katedrali nema čvrstih arheoloških podataka, ali povijesne i arheološ524 525 526 527

ke okolnosti upućuju na zaključak da je u ranome srednjem vijeku i ondje kontinuirala starokršćanska crkva, kojoj su ostatci apside naslućeni sondažnim iskopavanjima.524 Novija istraživanja uputila su i na postojanje manje građevine centralnoga tlocrta s apsidom na istočnoj strani, neposredno južno od zida današnje romaničke katedrale sv. Lovre,525 pa je pronalazak tih ostataka moguće protumačiti i prvobitnom krstionicom predromaničke katedrale. Pretpostavka da bi ulogu stolne crkve u ranome srednjem vijeku mogla imati predromanička crkva sv. Barbare (izvorno posvećena sv. Martinu) s centralnom građevinom kao krstionicom pokazala se pogrešnom.526 Neki od ulomaka kamenoga namještaja iz bogate zbirke Muzeja grada Trogira pripadali su ranosrednjovjekovnoj pregradnji trogirske stolne crkve, koja se uglavnom svodila na predromaničku oltarnu ogradu. Ninska se katedrala sv. Anselma (Asela) također koristila ranijim prostorom starokršćanske župne crkve,527 pa je, dobivši ulogu stolne crkve, zacijelo bila monumentalizirana. Uz starokršćansku crkvu dograđena je sa sjeverne strane predromanička krstionica, a sjevernu je stranu kompleksa vjerojatno zatvarala biskupska rezidencija. Biograd je tek u ranome srednjem vijeku postao biskupskim gradom, pa je u IX. stoljeću, kako se zaključuje po arhitektonskim i skulpturalnim značajkama, izgradio svoju katedralu na mjestu ranije crkve sv. Marije, zadržavši vjerojatno i u starohrvatsko doba istu naslovnicu stolne crkve. U dijelu prostora južnoga broda pronađen je krsni bazen križnoga tlocrta, koji pokazuje da ondje nije građena posebna krstionička zgrada nego je za obred krštenja služila sama stolna crkva. Kninsko ranosrednjovjekovno biskupsko sjedište nalazilo se uz kraljevski posjed u selu Kosovu (današnja Biskupija), nekoliko kilometara udaljenom od samoga kninskog grada (kastruma). Predromanička crkva sv. Marije imala je ulogu kninske katedrale do kraja XII. stoljeća, kada je kninski biskup potražio utočište u samom gradu Kninu. Za biskupsku se rezidenciju mogao koristiti dio sklopa vladarskoga dvora sjeverno od predromaničke bazilike. Istraži-

I. Babić (1985.a), 25 i d. Neobjavljena istraživanja Konzervatorskog odjela iz Splita koja je vodio R. Bužančić. Gradnju crkve sv. Martina dosada je najtemeljitije proučio R. Bužančić (1995.), 241-251. P. Vežić (1985.a), 201 i d.

180

crkve

vanjima oko bazilike nisu ni u Biskupiji pronađeni ostatci krstionice, ali otkriveni su dijelovi krsnoga zdenca, pa se zaključuje da je za obred krštenja poslužio, kao i u Biogradu, jedan od brodova trobrodne bazilike.528 Prva stolna crkva ranosrednjovjekovnoga Dubrovnika bila je crkva sv. Vlaha, podignuta oko X., a pregrađena u XI. stoljeću, kada dobiva i metropolitansku ulogu vodeće crkve južnojadranskoga prostora.529 U XII. je stoljeću iznad te crkve sagrađena romanička katedrala posvećena sv. Mariji. Time je bio obnovljen kultni kontinuitet titulara najstarije dubrovačke crkve, podignute u samom osvitu ranoga srednjeg vijeka unutar kaštela nad hridi kao prve jezgre budućega grada. Neposredno zapadno od katedrale otkriveni su ostatci predromaničke krstionice. Trima ranosrednjovjekovnim katedralama na kvarnerskim otocima – u Krku, Osoru i Rabu – zajednička je značajka upotreba prvobitnoga starokršćanskog prostora s predromaničkim kamenim namještajem, kao i posveta sv. Mariji, što potvrđuje već naglašeno iznimno veliko značenje Bogorodice kao titulara crkava početkom ranoga srednjeg vijeka u nas, isto kao i u mnogim drugim sredozemnim i europskim zemljama.

a.

b.

c.

I prvobitna kotorska starokršćanska stolna crkva bila je posvećena sv. Mariji, ali gradnjom su Andreacijeve crkve sv. Trifuna u IX. stoljeću stvoreni na drugom položaju uvjeti da ta građevina preuzme ulogu katedrale u ranome srednjem vijeku. Biskupske crkve (kapele) posebne namjene unutar katedralnoga sklopa

U starokršćanskoj i ranosrednjovjekovnoj crkvenoj arhitekturi javljaju se ponegdje i biskupske kapele u sastavu katedralnoga sklopa. Zadarska crkva sv. Donata najmonumentalniji je primjer biskupske “kapele”, sagrađene u obliku velike rotunde s troapsidnim prezbiterijem i s dvokatnim prostorom u neposrednoj blizini longitudinalne bazilike same prvostolnice. Na jadranskom je prostoru vrlo sličan slučaj dviju tipski različitih građevina u okviru istoga biskup528 529

Slika 179: Biskupske crkve posebne namjene u katedralnom sklopu: a. Sv. Trojstvo u Zadru, predromanički primjer, b, c. Torcello, katedralni sklop sa stolnom crkvom Uzašašća Bogorodice i s crkvom sv. Foske centralnoga tipa.

skog sklopa na Torcellu, otočiću venecijanske lagune. Longitudinalna je ranoromanička bazilika kao stolna crkva posvećena Gospinu uzašašću, a do nje sagrađena crkva sv. Foske pokazuje izrazite oznake građevine centralnoga tipa.

A. Milošević (2000.), 14. Ž. Peković (1995.a), 162 i d.

181

DALMATIA PRAEROMANICA

Biskupska kapela nije neobična pojava ni prije ni poslije ranoga srednjeg vijeka. Ona se javlja kao poseban prostor izvan katedrale u Ravenni, gdje je biskupska kapela bila skromnijih dimenzija. U istom je gradu međutim u Justinijanovo doba sagrađena monumentalna crkva sv. Vitala centralnoga tipa. Pojava posebne biskupske crkve nije nepoznata ni na istočnom Jadranu u visokom srednjem vijeku; romanička crkva sv. Kvirina u Krku, dograđena sa zapadne strane katedrale sv. Marije, protumačena je također kao biskupska kapela.530

Krstionice starokršćanskoga kontinuiteta

Znatan broj dalmatinskih katedrala koje su u ranome srednjem vijeku ostvarile prostorni kontinuitet iz starokršćanskoga doba zadržalo je i kontinuitet krstioničke zgrade uz stolnu crkvu. To je bio slučaj s katedralama u Zadru, Krku, Osoru, ali i u krstionicama pronađenim u sklopu crkava koje nisu bile katedrale, primjerice uz crkvu sv. Marte u Bijaćima.532

Krstionice Od prvih stoljeća kršćanstva krstionice su u pravilu građene u neposrednoj blizini biskupskih crkava, premda su novijim istraživanjima u Dalmaciji pronađene starokršćanske krstionice smještene u sklopu župnih crkava manjih naselja, znatno udaljenih od dijecezanskih središta. Iako je poznato samo desetak starokršćanskih katedrala u Dalmaciji, pronađeno je čak pedesetak krstionica, podignutih u razdoblju između IV. i VII. stoljeća.531 Mnoge od tih krstionica nastavile su ispunjavati svoju obrednu funkciju i u razdoblju ranoga srednjeg vijeka, tako da su rijetke krstionice koje su sagrađene u predromaničko doba. To je i shvatljivo ako se ima pred očima da su krstionice kao male presvođene građevine mogle više odoljeti rušenju od starokršćanskih bazilika, a s druge pak strane predromaničko doba nije donijelo bitne izmjene u obredu krštenja, pa se ta okolnost nije odrazila ni na značajnije promjene u odnosu na oblikovanje kasnoantičkih krstionica. U blizini najvećega broja stolnih crkava u Dalmaciji predromaničkoga doba ustanovljeno je postojanje krstionica kao zasebnih građevina. Ostatci krsnih bazena, pronađenih ponegdje unutar same katedrale, dokazuju i drugu, znatno rjeđu varijantu katedralnoga sklopa bez posebne zgrade krstionice. Iz dosada poznate građe može se, s obzirom na genezu, razlučiti nekoliko različitih tipova ranosrednjovjekovnih krstionica u Dalmaciji. 530 531 532

Slika 180: Krsni bazen u splitskoj krstionici načinjen od predromaničkih ploča jedan je od najkasnijih primjera krštenja obredom uranjanja

M. Jurković (1992.c), 223-236. P. Chevalier (1996.), II, 184. Novim proučavanjem toga problema A. Milošević je, kako je priopćio ovom autoru, otvorio mogućnost datiranja krstionice u predromaničko doba.

182

crkve

U Zadru je u ranome srednjem vijeku bila u uporabi starokršćanska krstionica, sagrađena u VI. stoljeću južno od katedrale, uz ostale prostore krsnoga obreda. Iako nema materijalnih tragova njezine funkcije u predromaničko doba, ona je nedvojbena jer je ostao sačuvan romanički krsni bazen koji dokazuje kontinuitet odvijanja obreda krštenja barem do XIII. stoljeća. Krstionica krčke katedrale, koja je u starokršćansko doba preuređena u jednoj dvorani iz rimskoga doba, vjerojatno je nastavila služiti istoj svrsi i u predromanici, isto kao i osorska krstionica, koja je kao posebna građevina podignuta neposredno sjeverno od katedrale. Isti je slučaj zapažen i u rapskoj katedrali, koja je u doba predromanike dobila novi liturgijski namještaj i koristila se starokršćanskom krstionicom, vjerojatno dograđenom polukružnom egzederom, a potom obnovljenom u ranoromaničkim formama. Iz crkve sv. Marte u Bijaćima potječe izvrsno sačuvani ciborij iz karolinškoga doba (iz tridesetih godina IX. stoljeća).533 Izvorno se nalazio u osmerokutnoj krstionici južno od veće starokršćanske bazilike na tom prostoru. I starokršćanska je bazilika bila u uporabi na samom početku ranosrednjovjekovnoga razdoblja, sve dok na tom mjestu nije sagrađena, u reduciranim dimenzijama, predromanička crkva. Krstionice sagrađene uz starokršćanske crkve na području Bosne nastavile su ispunjavati svoju obrednu ulogu i u prvim stoljećima ranoga srednjeg vijeka. Preuređenje antičkoga hrama za potrebe krsnog obreda

U Splitu je krstionica preuređena u Malom hramu Dioklecijanove palače, ali nije utvrđen početak njezina djelovanja u tom prostoru. Postojanje krstionice starokršćanskoga doba uz baziliku sv. Andrije, petstotinjak metara sjeverno od Palače, može se objasniti obrednim potrebama kršćanskih stanovnika Spalatuma, koji je u vjerskom pogledu gravitirao obližnjoj Saloni. Preuređenjem Dioklecijanova mauzoleja, splitskoj je katedrali na samom početku ranoga srednjeg vijeka morao na nekom obližnjem 533 534 535 536

položaju biti osiguran i prostor za obred krštenja, pa je u tu svrhu kao najprikladnija građevina izabran mali antički hram. U ranom je srednjem vijeku u istoj zgradi u uporabi bila kripta sv. Tome, a postojeći krsni zdenac, načinjen od ploča različite prvobitne datacije od IX. do XI. stoljeća,534 postavljen je na današnje mjesto vjerojatno u XIII. stoljeću, po svoj prilici na mjestu jednoga ranijega krsnog zdenca. Krsni bazen u splitskoj krstionici zacijelo je jedan od najkasnijih primjera upotrebe staroga obreda krštenja per immersionem. Predromaničke krstionice

Do gradnje novih krstionica u ranome srednjem vijeku došlo je u onim gradovima koji su tek u to doba postali biskupijskim središtima, ali također i u nekim crkvama izvan biskupijskih središta, koje dokazuju da je i u predromanici nastavljena tradicija krštenja u župskim i drugim crkvama izvan gradova. Jedna od novosagrađenih predromaničkih krstionica i ona je podignuta uz katedralu sv. Asela u Ninu. Na osnovi Jelićevih istraživanja dugo se u hrvatskoj arheološkoj znanosti smatralo da je ninska krstionica bila građevina četverolisnoga tipa sagrađena sjeverno od same katedrale. Novijim proučavanjem toga problema naslućuje se krstionica uz sjeveroistočni ugao crkve sv. Asela, vjerojatno kao četvrtasta građevina s nišama.535 Njoj je pripadao i odavno poznati krsni bazen s natpisom kneza Višeslava. Dubrovačka krstionica, sagrađena kao mala zasebna građevina četverolisna tlocrta zapadno od prve katedrale sv. Vlaha, trajala je samo u ranosrednjovjekovnom razdoblju, a porušena je već prilikom gradnje romaničke katedrale sv. Marije.536 Krstionice u prostoru crkava

Nekoliko je primjera krstionica u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji koje nisu sagrađene kao posebne zgrade u blizini katedrale nego su ugrađene u dio prostora stolne ili neke druge crkve. To je bio slučaj s katedralom u Biogradu, u kojoj je po sredini južnoga broda pronađen krsni bazen

V. Delonga (2004.), 287 i d. T. Burić (2002.a), 807 i d., 307 i d. P. Vežić (1985.a), 214. Ž. Peković (1998.), 162 i d.

183

DALMATIA PRAEROMANICA

križnoga oblika. Po tragovima poprječnih zidova na tom dijelu moglo bi se zaključiti da je prostor krstionice ipak bio odijeljen od ostaloga prostora srednje i južne crkvene lađe. Vjerojatno je slično rješenje ostvareno i u katedrali sv. Marije u Biskupiji, gdje su pronađeni ulomci šesterostranoga baptezimalnog ciborija, ali, barem zasada, nema tragova arhitekture krstioničke zgrade. Zato se može pretpostaviti da je u tu svrhu služio prostor jednoga od bočnih brodova. U Kotoru nije pronađena krstionica, ali sačuvana je predromanička kamenica koja je mogla biti i dio krsnoga bazena, možda i unutar najstarije katedrale sv. Trifuna, centralne građevine pravokutna tlocrta, kojoj su temelji pronađeni sjeverno od postojeće romaničke katedrale u tom gradu.

a.

b.

Slična predromanička kamenica pronađena je i u crkvi sv. Lovre u Donjem Polju kod Šibenika. Pronalazak stupića i greda na tom mjestu pokazuje da je ta kamenica pripadala tipu krsnoga zdenca sa stupovima i gredama, koji je poznat i u starokršćanskoj arhitekturi seoskih bazilika s krstionicom (primjerice, u Lovrečini na otoku Braču).537 Istraživanja kod Šibenika pokazuju dakle da isti tip kontinuira i u ranome srednjem vijeku u crkvama dislociranima u odnosu na biskupsko središte. Biskupske palače (episkopiji) po svojoj osnovnoj namjeni pripadaju rezidencijalnoj arhitekturi, pa su razmatrane u poglavlju o stambenom graditeljstvu. c.

Druge namjenske vrste crkava Dvorske crkve

Neke od predromaničkih crkava u Dalmaciji svojim su položajem u sklopu ili u neposrednoj blizini vladarskoga dvora imale i značaj dvorske crkve. U karolinškom je svijetu ta kategorija poznata prije svego, po glasovitoj, dobro sačuvanoj palatinskoj crkvi Karla Velikoga u Aachenu, koja je građena kao dio velikoga vladarskog sklopa što ga je na jednom kraju zatvarala sama kraljevska palača, a na drugom crkva posvećena Bogorodici. U ranosrednjovjekovnoj su Dalmaciji vladarske rezidencije i njihove crkve znatno skromnije, nastale uglavnom adaptacijama ranijih crkvenih i stambe537

Ž. Krnčević (1998.b), sl. 23; N. Jakšić – Ž. Krnčević (1997.), 91 i d.

184

Slika 181: Starohrvatske dvorske crkve: a. Sv. Križ u Ninu, b. Sv. Marija u Biskupiji (izvorni izgled prema A. Miloševiću), c. Sv. Marta u Bijaćima

crkve

nih građevina. To je bio slučaj s crkvom sv. Marte u Bijaćima, koja je nastala redukcijom veće starokršćanske bazilike, a u neposrednoj blizini antičkoga stambenog sklopa koji je i sam bio adaptiran za potrebe starohrvatskoga vladarskog dvora. U svakom slučaju, Sv. Marta u Bijaćima svojim je položajem imala ulogu dvorske crkve, a to uostalom potvrđuju i vladarske isprave koje izrijekom spominju da su načinjene pred tom građevinom (Actum est in Biaci ante fores ecclesiae sanctae Martae martirae…).538 Predromanička crkvu sv. Križa u Ninu također se može smatrati dvorskom crkvom starohrvatskoga doba. Ona je vjerojatno bila sagrađena u ranijem predromaničkom razdoblju (IX. stoljeće), a prilikom preinake u drugoj polovici XI. stoljeća, u doba kralja Petra Krešimira IV., koji je u Ninu imao svoju rezidenciju (…in nostro Nonensi caenaculo…539), i župana Godečaja, bila je, kako se pretpostavlja, usko vezana uz hrvatski vladarski dvor.540 Istu je ulogu dvorske crkve vjerojatno imala i bazilika sv. Marije na Crkvini u Biskupiji, bez obzira na okolnost što je bila i katedrala. Na to upućuju vrlo uvjerljivi zaključci o vladarskom dvoru, kojemu se ostatci nalaze u istom arheološkom kompleksu.541 Za osmerokonhnu rotundu sv. Marije na Bribiru također se pretpostavlja funkcija obiteljske crkve – oratorija bribirskih župana.

gradova. Neke od njih bile su vezane uza staleže i zanimanja, ali najveći je broj zavjetnih crkava. Podizali su ih kraljevi, svjetovni i crkveni dostojanstvenici i drugi imućniji građani za spas svjoje duše i za svoju obitelj. Funkcija zavjetne crkve u mnogim se slučajevima poklapa i s nekom drugom namjenom župne ili grobljanske crkve, ili pak oratorija u sklopu samostana. Grobljanske crkve, mauzoleji i funerarni oratoriji

Znatan broj ranosrednjovjekovnih izvangradskih crkava u Dalmaciji nalazi se na području groblja. Arheološka istraživanja pokazala su povijesnu višeslojnost tih grobalja, uključujući u mnogim mjestima i ranosrednjovjekovni sloj po kojem se može zaključiti izvorna grobljanska funkcija tih građevina. Katkada je župna crkva, ako je jedina u naselju, sagrađena na groblju, pa je ispunjala obje namjene. Pojedine ranosrednjovjekovne crkve, poput Sv. Stjepana na Otoku u Solinu, u kojima su pokopani članovi iste kraljevske obitelji, mogu se svrstati u kategoriju mauzoleja. Zapadno od bazilike sv. Marije u Biskupiji izgrađen je mauzolej trodijelne unutarnje podjele, koji je služio svojoj svrsi do sredine IX. stoljeća, da bi se nakon toga nad njim podigla vladarska kapela u sklopu karakterističnoga predromaničkog westwerka.

Ostale gradske, župne i zavjetne crkve

Mauzolej splitskih nadbiskupa, u kojem su do kraja XIX. stoljeća ležali sarkofazi prvoga i zadnjeg poglavara splitske Crkve u ranosrednjovjekovnom razdoblju, Ivana (kraj VII. st.) i Lovre (kraj XI. st.), adaptiran je na uskom prostoru između periptera Dioklecijanova mauzoleja (katedrale) i vanjskoga recinkta njegova temenosa, u crkvici posvećenoj sv. Mateju. Sarkofag drugoga splitskog nadbiskupa, Ivana, poznatog po organizaciji glasovitih sabora početkom druge četvrtine X. stoljeća, pronađen je u crkvi sv. Nikole, adaptiranoj u jednoj od dvorana Dioklecijanove blagovaonice.

Ostale vrste crkvenih građevina pripadaju gradskim i seoskim župnim crkvama, koje pokrivaju teritorijalnu mrežu ranosrednjovjekovnih župa. Povijesna vrela, sačuvane građevine i arheološki ostatci svjedoče o velikom broju crkava unutar i izvan

Još jedan nadbiskup istoga imena (Ivan IV.) pokopan je u crkvi sv. Feliksa na obali, koju je u XI. stoljeću sam dao sagraditi na zapadnom gradskom groblju (poslije u sklopu franjevačkoga samostana Male braće).

U skupinu dvorskih crkava može se pribrojiti i crkva sv. Mihajla u Stonu. Ona je bila sagrađena u trećoj četvrtini XI. stoljeća unutar castruma ranosrednjovjekovnoga Stamnesa, u doba kad je Zahumlje bilo pod dukljanskim vladarima, a jedan od njih, Mihajlo (o. 1050. – o. 1082.), dao ju je izgraditi (ili preurediti raniju građevinu) kao svoju crkvu, koja je položajem dominirala nad stonskim poljem s još šest drugih crkvenih građevina iz toga doba.

538 539 540 541

CD I, 24. CD I, 113 V. Delonga (1996.), 203. A. Milošević (2002.), 199 i d.

185

DALMATIA PRAEROMANICA

Prva faza ranosrednjovjekovne crkve sv. Mihovila in ripa maris u Splitu, sagrađene uza samu morsku uvalu nedaleko od jugoistočne kule Dioklecijanove palače, odnosi se po svoj prilici na funerarni oratorij. Uz crkvu su nađeni ulomci sarkofaga, među kojima je jedan s natpisom, koji spominje Hedonija, prokuratora salonitanske Crkve542. Građevina iz prve faze, jednobrodni prostor s polukružnom apsidom na istočnoj strani, također se i tipološki uklapa u funerarne oratorije merovinškoga i karolinškog doba.543 Crkve simboličke kršćanske zaštite Znatan broj ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji podignut je i radi simboličke zaštite određenoga gradskog prostora ili krajolika, osobito u odnosu na prethodno pogansko razdoblje ili krivovjerstvo. Kršćanska zaštita vrata Splita bila je primarna uloga crkvica sv. Martina, sv. Teodora, sv. Apolinara, sv. Leonarda i sv. Stošije nad ulazima u Dioklecijanovu palaču u prvom razdoblju njezine transformacije u ranosrednjovjekovni grad. Predromaničke crkve podignute uz gradske ulaze u Zadru imale su sličnu simboličku zaštitnu ulogu. Uloga zaštitnika južnih gradskih vrata Trogira u ranom je srednjem vijeku bila dodijeljena solinskom mučeniku i splitskom patronu, sv. Dujmu. Na izvangradskim prostorima udaljenima od grada mnoge predromaničke crkve podignute su radi poništavanja poganskoga kulta. Tako je nastala ranosrednjovjekovna crkva sv. Jurja, kršćanskoga zaštitnika poljodjelstva, sagrađena tik uz antički hram Dijane, poganske božice šuma i lova, na samom zapadnom rtu splitskoga poluotoka. I sam antički hram bio je vjerojatno već u ranom srednjem vijeku pretvoren u crkvu sv. Mihovila, anđeoskog predvodnika u borbi protiv zla i krivovjerstva. U blizini mnogih antičkih mjesta podižu se ranosrednjovjekovne crkvice s istom namjenom poništavanja poganskoga kulta i simboličkoga posvećivanja toga položaja kršćanskim sadržajima. Crkva sv. Ilije kod Donjega Humca na otoku Braču znakoviti je primjer takva shvaćanja zaštite širega krajolika.

542 543

Delonga (2002.), 153 i d. G. P. Brogiolo (2002.), 9 i d.

186

Samostanske crkve i oratoriji Dvadesetak predromaničkih i ranoromaničkih crkava u Dalmaciji nalazi se u okviru ranosrednjovjekovnih samostana muškoga ili ženskoga benediktinskog reda. Ponegdje su samostanske crkve sagrađene prije samostana, pa su u tom smislu bile građevna jezgra kasnijega građevinskog sklopa, kao što je slučaj s crkvom sv. Eufemije u Splitu, za koju se iz povijesnih dokumenata može zaključiti da je građena prije nego što je 1068. godine uz nju podignut samostan. Ponegdje su samostanski oratoriji, poput onih u Pridragi, građeni po svoj prilici zajedno sa samostanom, a ponegdje je oratorij (npr. u Kašiću) podignut u već postojećem građevnom sklopu. U slučaju velikih opatijskih građevina, poput bazilike sv. Stjepana na Sustipanu u Splitu ili sv. Petra u Dragi na otoku Rabu, crkvena zgrada dominira cjelokupnim opatijskim sklopom. U nekim opatijama, sagrađenima uz veće gospodarske cjeline, crkvena zgrada tek je manji oratorij u samostanskom sklopu (Pridraga, Kašić).

Prostori i dijelovi crkve Na oblikovanje ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji znatna su utjecaja, kao i drugdje, imali liturgijski zahtjevi. Obredni prostori predromaničkih i ranoromaničkih crkava, isto kao i namještaj te njihovi karakteristični arhitektonski dijelovi, prate ranosrednjovjekovne crkve neovisno o tipskoj pripadnosti tih građevina, vremenu nastanka i regionalnim posebnostima pojedinih istočnojadranskih regija, a ponegdje su utjecali i na samo oblikovanje crkvenoga građevinskog korpusa u cjelini. Prostori i dijelovi ranosrednjovjekovnih crkava ovdje se raščlanjuju po elementima, nazvanima prema današnjoj uobičajenoj nomenklaturi, ali valja podsjetiti da povijesna vrela u Dalmaciji pružaju podatke i o izvornoj terminologiji crkvene arhitekture i pojedinih njeznih dijelova. Zahvaljujući vrelima, ponajviše natpisima na ranosrednjovjekovnom kamenom crkvenom namještaju, ali i podatcima iz srednjovjekovnih isprava (uključujući i pisana vrela iz kasnijega srednjeg vijeka), poznati su i poneki izvorni nazivi za crkve i druge građevine crkvenog obilježja odnosno za njihove liturgijske, konstrukcijske, arhitektonske i ukrasne dijelove.544

crkve

Ranosrednjovjekovna se crkva po osnovnim funkcijama njezina prostora može raščlaniti na tri glavna dijela: • istočni korpus uključuje liturgijski najvažniji prostor svetišta s apsidom (ili apsidama); • središnji dio zauzima prostor za vjernike (quadratum populi); • zapadni korpus sadrži glavni ulaz u crkvu, u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji katkada nadvišen zvonikom, a ponegdje i dvokatni atrij (predbrod), karakterističan u Zapadnoj Europi za karolinško i otonsko doba (westwerk). Istočni korpus

Predromaničke i ranoromaničke crkve u Dalmaciji u pravilu slijede orijentaciju, ustaljenu već od V. stoljeća nadalje, po kojoj se svetište nalazi na istočnoj strani crkvenoga korpusa. Veća ili manja odstupanja od orijentacije prezbiterija u odnosu na idealan zemljopisni istok rezultat su topografskih osobina regije kojoj crkve pripadaju, a o čemu se raspravlja u posebnom poglavlju. Drukčija orijentacija, kao u slučaju crkve sv. Teodora u Splitu (Gospe od Zvonika) s ulazom na sjeveru a svetištem na jugu, iznimna je pojava, vezana uz već izgrađeni antički prostor u kojem je preuređena predromanička crkva. Na sličan su način i postojeće antičke eksedre u sklopu 544

gospodarske vile u Segetu Gornjem kod Trogira ili u Rižinicama kod Solina odredile orijentaciju predromaničke crkve sv. Danijela odnosno predromaničke zadužbine kneza Trpimira. U okviru istočnoga korpusa ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji ponegdje se (samo u pojedinim tipskim skupinama) javlja poprječni brod (transept), a iznimno je rijetka pojava kripte ispod svetišta, te pastoforija, koje su namjenski u nekim slučajevima ponegdje mogle biti i nadomještene obrednim nišama. Dva su osnovna oblika istočnoga korpusa u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji, a pokazuju ga: • crkve s apsidom (apsidama) unutar istočnoga zida, • crkve s istaknutom apsidom (apsidama). Premda će se različite varijante dvaju spomenutih oblika podrobnije razraditi u poglavlju o morfologiji, ovdje je potrebno napomenuti da oni prate sve tri osnovne tipske skupine ranosrednjovjekovnih građevina u Dalmaciji, tj. brojne jednobrodne (odnosno jednoprostorne kada se radi o centralnim građevinama) crkve, iznimno rijetke dvobrodne i također brojne trobrodne bazilike (odnosno višeprostorne crkve centralnog tipa). U ranosrednjovjekovnome crkvenom graditeljstvu Dalmacije troapsidne se crkve nalaze u dvjema raz-

Altarium (oltar) spominje se u ispravi na izmaku ranosrednjovjekovnoga razdoblja, ali također u deminutivu altariolum sa značenjem “maloga oltara”. Atrium se u srednjovjekovnoj terminologiji ne mora nužno odnositi na predvorje, smješteno obično ispred starokršćanskih bazilika. Iz Kronike Tome Arhiđakona može se zaključiti da se pod tim pojmom razumijeva unutarnji crkveni prostor ispred glavnoga broda (predbrod). Aula označava “dvor” u stvarnom, ali i u prenesenom značenju (npr. na natpisu Ljubomira Tepčice u Kaštel Starome, gdje se taj pojam upotrebljava za oznaku svetoga mjesta kao sinonim za nebeska vrata). Ponegdje je to i sinonim za crkvu, npr. na natpisu s brda Spas u Kninu (hec domus hec aula). Avis je naziv za crkvene brodove u nadbiskupskim vizitacijama početkom novoga vijeka, pa se može zaključiti da je termin srednjovjekovnoga kontinuiteta. Campanilum je srednjovjekovni naziv “zvonika”, dok se pročelne zvonare na preslicu obilježavaju terminom campanellum ili campanarium. Cancellum je izvorni ranosrednjovjekovni naziv za oltarnu ogradu, dokazan natpisom na zabatu crkve sv. Petra u Splitu. Capella i capelletta termini su u srednjovjekovnim pisanim ispravama za oznaku male crkvice, kapele i kapelice. Capitulum, kapitul, kaptolska dvorana u samostanu javlja se pod tim nazivom početkom XII. stoljeća. Cella se u dokumentu iz 1068. javlja kao oznaka za građevnu jezgru na mjestu crkve sv. Eufemije. Za ciborium (oltarni ciborij) u srednjovjekovnim se dokumentima spominje i sinonim turritum (sub quodam ciborio seu turrito). Claustrum i clausura (klaustar) kao zatvoreni samostanski prostor spominju srednjovjekovne isprave iz 1287. i 1268. Cripta se spominje na poleđini ranosrednjovjekovnog ulomka iz krstionice sv. Ivana, po kojem je antička kripta služila kao crkva sv. Tome. Domus, uz osnovno značenje kuće, ponegdje izričito označava crkvu, pogotovo u sintagmi domus dei (“Božja kuća”), npr. na natpisima iz Uzdolja, Kule Atlagića i Nina. Fons, s osnovnim značenjem “vrelo”, u slučaju ninske krstionice odnosi se na krsni zdenac (krsni bazen). Janua je termin koji Toma Arhiđakon upotrebljava kada opisuje vrata, i to u kontekstu opisa vrata splitske katedrale. Limites kao pojam za pregradne zidove spominje se u ranosrednjovjekovnom natpisu prezbitera Dominika, koji je pregradio antički stražarski hodnik u crkvu sv. Martina iznad sjevernih vrata Dioklecijanove palače. Moenia na izvornom ranosrednjovjekovnom natpisu označava crkvene zidove. Oratorium (horatorium u vulgarnom latinitetu) javlja se već u ranom srednjem vijeku kao naziv crkvene građevine. Postes kao termin za crkvena vrata upotrijebljen je u spomenutom natpisu prezbitera Dominika na ulazu u crkvicu sv. Martina u Splitu. Propisiatorium je svetohranište, prijenosni oltarić, ali u prenesenom značenju i oratorij. Tribuna je naziv upotrijebljen početkom XII. stoljeća za oznaku apside. Podatci su najvećim dijelom preuzeti iz radova: Leksikon srednjovjekovnog latiniteta, Zagreb 1969.-1978., V. Delonga (1996.) i M. Marasović-Alujević (1984.).

187

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 182: Tipske skupine crkava s upisanim i istaknutim apsidama: a. Sv. Lovre (Gospe od Karmela) u Stobreču, b. Sv. Trojstvo (?), Biskupija, b. Sv. Petar Stari u Zadru, d. Sv. Lovre u Zadru, e. Sv. Ivan Krstitelj u Zadru, f. Sv. Petar i Mojsije u Solinu, a1. Sv. Juraj u Splitu, b1. Sv. Marija u Malom Ižu, c1. Sv. Križ u Ninu, d1. Sv. Trojica u Splitu, e1. Sv. Platon kod Osora, f1. Sv. Spas u Cetini, g1. Sv. Trojstvo u Zadru, h1. katedrala u Biogradu

188

crkve

a.

c.

b.

c.

d.

Slika 183: Usporedba troapsidnih građevina starokršćanskoga i ranosrednjovjekovnoga doba na istočnom Jadranu: a. Eufrazijeva bazilika u Poreču, b. “zapadna bazilika” u Saloni, c. Sv. Agata u Novigradu, tlocrt i pogled (M. Jurković), d. Sv. Trojstvo (Sv. Donat ) u Zadru

ličitim tipskim skupinama longitudinalnih bazilika i centralnih građevina. U longitudinalnim se bazilikama troapsidni prezbiterij javlja u logičnom slijedu liturgijskoga i morfološkog razvitka uzdužnoga crkvenog korpusa. Kod centralnih građevina različite tipske pripadnosti troapsidni je prezbiterij morfološki predodređen samim tlocrtnim oblikom, ili je nastao dodavanjem apsidnih prostora iz istih liturgijskih potreba. U razmatranju razvitka prvoga tipa trobrodnih troapsidnih bazilika, valja upozoriti na najstarije primjere iz starokršćanskoga doba na istočnom Jadranu: Eufrazijevu baziliku u Poreču i tzv. baziliku occidentalis u Solinu. Eufrazijeva bazilika u Poreču

višestruko je značajna, ali za razmatranje troapsidnoga prezbiterija posebno su važne dvije njezine osobine: stupanj sačuvanosti i pouzdano datiranje. Prezbiterij te bazilike s velikom središnjom izbačenom apsidom, iznutra polukružnom a izvana poligonalnom, sasvim se uklapa u tipologiju jadranskih bazilika Justinijanova doba. Posebno značenje istočnoga korpusa te crkve u završetku je bočnih brodova manjim polukružnim apsidama, što baziliku čini jednim od najstarijih primjera troapsidnog svetišta u Zapadnoj Europi. Da se ipak radi samo o začetnom stadiju troapsidnoga istočnoga korpusa, pokazuje uklapanje bočnih apsida u ravni vanjski zid iz kojeg strši samo glavna središnja apsida, isto kao i u 189

DALMATIA PRAEROMANICA

okolnosti da je prostor ograđene beme ipak samo u srednjem brodu ispred glavne apside. Solinska bazilika occidentalis pronađena je u skromnim ostatcima, a ni njezin prvobitni oblik nije u cijelosti poznat, jer je ostao sačuvan samo sjeverni dio građevine.545 Tlocrt bazilike kakav je ušao u arheološku literaturu, poznat po Dyggveovoj rekonstrukciji koja polazi od pretpostavke simetričnosti, primljen je s određenim sumnjama u hrvatskoj arheološkoj znanosti.546 Dyggveova pretpostavka pokazuje zanimljivu morfološku posebnost tlocrta s dvjema bočnim apsidama koje su znatno povučene prema zapadu u odnosu na središnju apsidu, skraćujući dužine bočnih brodova i ostavljajući bočne prostore istočnoga korpusa za liturgijske potrebe pastoforija. Troapsidnost prezbiterija ni u ovom slučaju nije izvana vidljiva, pa začetni stadij te troapsidne građevine, koja se također datira u VI. stoljeće, ovdje još više dolazi do izražaja. U jednome drugome istarskom primjeru može se pratiti dalji razvitak pojave uvučenih bočnih apsida u odnosu na isturenu središnju. Pokazuje to dobro sačuvana (i nedavno restaurirana) bazilika sv. Agate u istarskom Novigradu, kojoj je datiranje troapsidnoga prezbiterija upitno i uglavnom se kreće od ranijega predromaničkog (karolinškog) do ranoromaničkog doba.547 Za razliku od starokršćanskih troapsidnih prezbiterija, koji se uglavnom pojavljuju tek na izmaku antike, u VI. stoljeću, u ranome su srednjem vijeku troapsidne crkve znatno brojnije. Može ih se pratiti u obje osnovne tipske skupine uzdužnih i centralnih građevina i u obje morfološke varijante crkava, s isturenim i s upisanim apsidama (koje se javljaju već i u dvobrodnim crkvama). Kod trobrodnih ranosrednjovjekovnih bazilika u Dalmaciji prevladava prvi tip, s isturenim polukružnim apsidama, premda se neke promjene naziru i u bazilikama s jednom pravokutnom apsidom, koje bi se u pojedinim slučajevima, mogle smatrati određenim embrionalnim oblicima bočnih apsidiola, kao npr. u Sv. Martinu (Sv. Barbari) u Trogiru. Uspored545 546

547

ba s trobrodnom jednoapsidnom bazilikom sv. Stjepana na Otoku u Solinu dovest će u pitanje opravdanost tumačenja tih niša začetcima troapsidnoga prezbiterija jer se ondje na istočnom zidu javljaju po dvije polukružne niše koje nemaju karakter apside nego su rezultat raščlanjenja crkvene unutrašnjosti, dosljedno provedenoga na unutarnjim zidnim površinama. Isti je slučaj i s ponekom jednobrodnom građevinom u kojoj se polukružne niše javljaju bočno od glavne apside, a ne može ih se smatrati apsidnim prostorima. Nasuprot tomu, bočne polukružne niše s jedne i druge strane apside u crkvi sv. Lovre u Zadru izrazitije pokazuju početni stupanj oblikovanja troapsidnoga prezibiterija, tim više što se iza njih nalaze pastoforije u gotovo “skrivenim prostorima”. U dubrovačkoj crkvi sv. Petra Staroga prezbiterij je određen oltarnom ogradom koja je trima ulazima zahvaćala cijelu širinu crkve. Srednji je ulaz vodio k oltaru pod ciborijem ispred apside, izvana pravokutne a iznutra polukružne, dok su se u produljenju bočnih brodova nalazile manje polukružne niše. U mnogim od navedenih primjera moguća je dakle liturgijska funkcija niša sa strane glavne apside, ali ta se uloga ne mora uvijek protumačiti kao troapsidni prezbiterij. U ranosrednjovjekovnoj se Dalmaciji trobrodne bazilike s trima isturenim apsidama mogu pratiti već od IX. stoljeća nadalje, a izrazit je primjer crkva sv. Cecilije na lokalitetu Stupovi u Biskupiji kod Knina. Zahvaljujući dijelovima njezina kamenoga namještaja, kojima se ukras može usporediti s drugim datiranim primjerima, poznato je i vrijeme njezine gradnje: oko zadnje četvrtine IX. stoljeća. Središnja apsida naglašena je ne samo mjerama, odnoso širinom glavnoga broda nego i isturenošću u odnosu na bočne apside, što će – osim u iznimnim slučajevima u zapadnoeuropskoj predromanici – postati osnovna osobina troapsidnih bazilika. U predromanici Dalmacije takav prezbiterij pokazuje katedrala u Biogradu, pa i ninska crkva sv. Marije, gdje je vanjski poligonalni oblik središnje apside

E. Dyggve (1996.), 55 i tb. III. 13. D. Rendić Miočević: Prilog objavljen u Antička Salona (“Basilica occidentalis” u tipologiji ranokršćanske arhitekture Ilirika, pretiskano iz Zbornika Narodnog muzeja, IX-X, Beograd 1979.), 379. Usp. također i Pogovor N. Cambija u istoj ediciji, 485-487. A. Šonje: Crkva Sv. Agate u Novigradu, Jadranski zbornik, 11, Rijeka 1979.-1981., 197-215; M. Jurković: Novigrad istarski između 7. i 12. stoljeća, Split 1996., 25-27; D. Demonja: Trobrodne romaničke crkve u sklopu istarske umjetnosti, Peristil, 41, Zagreb 1998.; 14-15; M. Bradanović: Crkva sv. Agate u Novigradu nakon konzervatorskih istraživanja, Novigrad Cittanova, 599-1999, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Novigrad 2002., 88-97.

190

crkve

vjerojatno posljedica upotrebe ranije starokršćanske jezgre bazilike, a to je bio slučaj i s romaničkom rapskom katedralom, u kojoj poligonalna apsida pripada ranijem razdoblju, a troapsidni je prezbiterij poslije preoblikovan.

U splitskoj crkvi Sv. Trojice, kao najbolje sačuvanome primjeru heksakonhnoga tipa, tri su istočne konhe pripadale prezbiteriju, pa ih zaista možemo smatrati apsidama, odijeljenima oltarnom ogradom na povišenoj podnoj razini.

Troapsidni prezbiterij s izbočenijom srednjom apsidom u odnosu na dvije bočne razvijen je i u bazilikalnom tipu s upisanim transeptom, koji predstavlja crkva sv. Eufemije u Splitu te u ranoromaničkim bazilikama sv. Petra u Osoru, sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu i sv. Ivana u Biogradu.

Od crkve sv. Marije u Trogiru djelomično su sačuvani zidovi šesterokonhnoga tlorisa, a gotovo u cjelini ulazna zapadna konha, ali izvorni je izgled građevine poznat po Clerisseauovu crtežu iz 1757. Troapsidni prezbiterij u ovom slučaju otkrivaju tragovi oltara u jugoistočnoj i sjeveroistočnoj apsidi, a potvrđuju i opisi crkve prije rušenja u XIX. stoljeću.

U Dalmaciji je malobrojna druga tipska skupina ranosrednjovjekovnih građevina s upisanim apsidama unutar ravnoga istočnog zida. Prema dosada općeprihvaćenom mišljenju, takav je oblik prezbiterija imala crkva sv. Marije na lokalitetu Crkvine u Biskupiji, ali novim je istraživanjima takvo tumačenje ispravljeno, a bazilika svrstana među trobrodne građevine s jednom isturenom polukružnom apsidom.548 Ravni završetak prezbiterija javit će se u Dalmaciji i u ranoj romanici, i to u bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu, u kojoj je troapsidni prezbiterij oblikovan središnjom bočnom i pokrajnim polukružnim apsidama, a odrazio se i u oltarnoj ogradi s tri ulaza.549 Tipski najbliži primjer solinskoj krunidbenoj bazilici jest crkva sv. Nedjeljice (izvorno sv. Ivana) u Zadru.550 Troapsidni prezbiterij kod centralnih građevina može se pratiti na nekoliko tipskih skupina predromaničke arhitekture u Dalmaciji. Jednoprostorni tip građevina kružne osnove, oko koje se nižu radijalno postavljene konhe, u Dalmaciji je najbolje i najbrojnije predstavljen šesterokonhnim i osmerokonhnim crkvama. Katkad nije lako utvrditi koje su konhe bile u funkciji apside u liturgijskom smislu te riječi, pa zaključci o tomu nastaju temeljem ostataka ili tragova oltara, ili još više – oltarne ograde. 548 549

550

551 552

Zadarska Sv. Marija kod vrata Stomorice (“sv. Marija de Pusterla”) peterokonhnoga je tlocrta s četvrtastim ulaznim prostorom. Sve tri konhe istočne polovice crkve pripadale su prezbiteriju na razini povišenoj za jednu stepenicu,551 pa je i u toj crkvi dokazan troapsidni prezbiterij, a sačuvali su se i manji dijelovi oltarne ograde. Uza sv. Mariju, kao sigurno utvrđenog titulara, spominjalo se, osobito u starijoj literaturi, ime sv. Ursule,552 potvrđeno za tu crkvu jednim kasnosrednjovjekovnim dokumentom. Dopušteno je, stoga, pretpostaviti da je jedan od sporednih oltara u ranosrednjovjekovnoj crkvi mogao biti posvećen toj kršćanskoj mučenici, predvodnici djevica. U dvjema dosad poznatim osmerokonhnim crkvama u Ošlju i na Bribiru nisu sačuvani tragovi položaja oltarne ograde, kojima bi bio određen i opseg prezbiterija. Bilo bi logično pretpostaviti položaj ograde ispred triju istočnih konhi, od kojih je ona nasuprot ulazu zacijelo bila glavnom apsidom. U tipskoj skupini križnih građevina prisutnost je troapsidnog prezbiterija nedvojbena. Sačuvani primjer toga tipa crkva je sv. Križa u Ninu, a isti je oblik imala i crkva sv. Vida u Zadru, porušena 1877. godine, ali prije toga dokumentirana Smirichevim crtežom. Troapsidni je prezbiterij vrlo jasno izražen i u jedinoj sačuvanoj višeprostornoj rotundi sv. Donata

A. Milošević (2002.b), 10-14. Prema tumačenju E. Dyggvea (1957., 238 i d.), bez obzira na još uvijek neriješeno pitanje porijekla pluteja iz splitske krstionice za koje je autor bio pretpostavio da potječu iz Zvonimirove krunidbene bazilike u Solinu. I. Petricioli (1970., 111 i d.) s pravom je upozorio na bliskost bazilike sv. Petra i sv. Mojsija u Solinu s crkvom sv. Nedjeljice (sv. Ivana) u Zadru, ne samo identifikacijom kiparsko-klesarske radionice nego i arhitektonskim oblikom, uključujući i troapsidni prezbiterij, kojem se, s obzirom na manju širinu, pristupalo jednim ulazom na oltarnoj ogradi. I. Petricioli (1996.), 33. C. F. Bianchi (1883.b).

191

DALMATIA PRAEROMANICA

u Zadru, prvobitno posvećenoj Sv. Trojstvu. Zadarska rotunda ima na istočnoj strani tri izbočene apside, radijalno postavljene u odnosu na središnji krug, koje, zajedno s dvama stupovima trodijelnoga tribelona, jasno određuju prostor prezbiterija. Da je troapsidno svetište vezano uza sam začetak projektne zamisli, dokazuje i okolnost što je unutarnji konstrukcijski sustav, kojem je središnji prostor odijeljen od vanjskoga prstena, zasnovan na masivnim pilonima, naglašen upravo tribelonom u gornjem i donjem katu. Novijim istraživanjima objašnjen je razvitak građevine i otkrivene promjene u konstrukcijskom sustavu crkve u okviru istoga predromaničkog razdoblja,553 ali troapsidni je prezbiterij i u tim analizama potvrđen kao izvorni oblik najranije crkve.

Rijetko se susreće troapsidni prezbiterij kod jednobrodnih longitudinalnih crkava, a ta je pojava znakovita za neretvansko-pelješko područje i za otok Mljet. Kripta

Prostor pod prezbiterijem (kripta) nije česta pojava u ranosrednjovjekovnoj crkvenoj arhitekturi u Dalmaciji. Jedan je od iznimnih primjera crkva sv. Petra u Dubrovniku, gdje kripta zauzima prostor pravokutne apside, a njezinu konstrukciju križnih bačvastih svodova nose četiri zidana pilona. Na istočnoj je strani mala polukružna apsida kripte, osvijetljena prozorskim otvorom na začelju crkve. Kripti se prilazi silaznim stubištem iz srednjega broda crkve.

Višeprostornim centralnim građevinama pravokutne osnove pripada i tip koji je svojedobno bio nazvan quincunx,554 obilježen četirima stupovima koji nose križnu konstrukciju s devet svodnih polja i s centralnom kupolom. Na istočnom Jadranu taj je tip zastupljen dvjema bokokotorskim crkvama: Sv. Tomom u Prčanju i prvobitnim Sv. Trifunom u Kotoru, u kojima je također bio ostvaren troapsidni prezbiterij.

Dvobrodna predromanička crkva sv. Petra Starog u Zadru u cjelini je svojega pravokutnoga istočnog korpusa protumačena kao kripta, premda nije smještena ispod prezbiterija crkve nego u njegovu produžetku na istočnoj strani.557

Crkvama obilježenim troapsidnim prezbiterijem valja priključiti i tipsku skupinu građevina kojima je osnovna jezgra trikonhna, a u starokršćanskom i ranosrednjovjekovnom razdoblju pojavljuju se u Dalmaciji i u varijanti tlocrtnoga trolista s produženim brodom.555

Sinthronon, svećenička klupa, smještena uza sam apsidni zid, rijetko se susreće u ranosrednjovjekovnom graditeljstvu Dalmacije, uglavnom vezana uz kultni kontinuitet starokršćanskih crkava, gdje je bila česta pojava. Susreće se dakle samo u crkvama koje su, premda preinačene, nastavile igrati svoju ulogu i u ranome srednjem vijeku, kao što je bio slučaj s crkvom sv. Stjepana u Pučišću i sv. Marije (sv. Ivana) u Starom Gradu na Hvaru.

Sam trikonhni tip kasnoantičkog je porijekla i prisutan je u starokršćanskoj cemeterijalnoj arhitekturi oblikom tzv. celle trichore. U okviru starokršćanskoga trikonhnog prostora nije mogao biti ostvaren troapsidni prezbiterij jer bi u tom slučaju svetište zauzimalo tri četvrtine ukupne površine, pa bi za vjernike (quadratum populi) ostala samo četvrtina ukupnog prostora, što u tim crkvicama očito nije bio slučaj. U ranom je srednjem vijeku preuzet tip trikonhnih crkava s produženim brodom, kojima je trikonhna varijanta u starokršćanskoj Dalmaciji bila zastupljena s većim brojem dosad poznatih primjera, datiranih u VI. stoljeće.556 553 554 555 556 557

Mnoge od istraženih ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji pružaju podatke i za proučavanje pojedinih dijelova prezbiterija, vezanih uz obredne funkcije.

Pastoforije i obredne niše

Dok su u starokršćanskoj arhitekturi Dalmacije prothesis i diaconicom kao obredni prostori bočno od apside bili česta pojava osobito u većim građevinama, ranosrednjovjekovne pastoforije iznimno su rijetke. Javljaju se ponegdje u tipskim oblicima crkava ravnoga istočnog zida, u kojima s obje strane apside ostaju manji slobodni prostori.

P. Vežić (2002.d, 61-106). K. J. Connant (1942.), 15. N. Cambi (1980.), 45 i d. Razvitak oblika “produženoga trolista” s tipološkog se stajališta podrobnije razmatra u poglavlju morfološke klasifikacije. M. Jurković (1997.a), 77 i d.

192

crkve

a.

c.

b.

Slika 184: Kripte ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji: a. presjek pretpostavljenoga izvornog izgleda crkve sv. Petra u Dubrovniku (prema Ž. Pekoviću), b. današnje stanje sačuvane kripte crkve sv. Petra u Dubrovniku, c. kripta crkve sv. Ivana Krstitelja u Zadru (presjek i tlocrt prema Hauseru)

Predromaničke su pastoforije pridodane starokršćanskoj zadarskoj katedrali s obje strane velike apside, iz koje im se isključivo i prilazilo, jer nije bilo izravne komunikacije s brodovima. Slična je veza s pastoforijama ostvarena i u crkvi sv. Lovre u Zadru, u kojoj su pastoforije, isto kao i apsida iz koje im se prilazi, zajednički uklopljene u pravokutni volumen istočnoga korpusa. Ni u ovom slučaju nema izravnoga spoja s bočnim brodovima, koji na istočnom kraju završavaju polukružnom nišom. Upravo zbog pastoforija, oblikovanih bočno od apside, i crkva sv. Lovre u Zadru spada u rijetke primjere ranosrednjovjekovnih građevina u Dalmaciji koje obilježava ravni istočni zid.

li, gdje se po jedna niša nalazi u samoj apsidi, ali na bočnim zidovima. U trobrodnim crkvama po jedna polukružna niša udubljena je u crkvi sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru, a čak po dvije u crkvi sv. Stjepana na Otoku u Solinu. U dvobrodnoj crkvi sv. Petra Staroga u Zadru tu je funkciju mogla imati i niša na pregradnom zidu koji dijeli dvije apside. U nekim crkvama jačega bizantskog utjecaja pastoforije su omeđene tribelonom,558 kao što je slučaj u crkvi sv. Petra u Dubrovniku.559 Slika 185: Pastoforije u crkvi sv. Lovre u Zadru (tlocrt I. Petricoli

U nekim drugim crkvama liturgijske funkcije pastoforija mogle su nadomjestiti bočne niše s jedne i s druge strane apside. U jednobrodnoj tipskoj skupini takve se niše javljaju u crkvama sv. Jurja u Kaštel Starome, gdje su polukružne niše udubljene na zidu bočno od apside, ili sv. Kuzme i Damjana na Korču558 559

Đ. Stričević: Đakonikom i protezis u ranokršćanskim crkvama, Starinar, IX-X, 1958./1959., 59-65. Ž. Peković (1996.), 274.

193

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 186: Obredna niša u crkvi sv. Petra Starog u Zadru

Tribelon Trodijelni lučni otvor na početku prezbiterija (tzv. tribelon), karakterističan za bizantsku arhitekturu srednjega razdoblja, iznimno se rijetko susreće u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. Tribelonom su nazvana tri središnja luka crkve Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru iz VIII./IX. stoljeća, premda se u tom slučaju ne radi o posebnom trodijelnom luku nego o dijelu prstenaste konstrukcije na koju je naslonjen središnji povišeni dio kružne građevine. Tri luka ispred prezbiterija u zadarskoj se rotundi ističu konstrukcijom i materijalom dvaju mramornih stupova, koji se razlikuju od masivnih zidanih pilona na ostatku prstenastoga zida. U pravom se smislu riječi tribelon javlja u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji u građevinama u kojima se raspoznaje snažniji bizantski utjecaj, poput crkve sv. Petra u Dubrovniku iz X. ili XI. stoljeća. Istraživanjima su otkriveni temeljni ostatci pilona tribelona, koji je višim, srednjim lukom bio otvoren prema oltaru, a nižim, bočnim lukovima prema prostorima prothesisa i diaconicona. 560

M. Jurković (2002.), 208 i d.

194

Slika 187: “Tribelon” u crkvi Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru

U toj razvojnoj crti bizantskoga utjecaja tribelon će u Dalmaciji dospjeti i do romanike, a pokazuje ga crkva sv. Marije na Mljetu iz sredine XII. stoljeća. Nedavna istraživanja Miljenka Jurkovića pokazala su međutim da genezu te pojave valja tražiti u lokalnoj kasnoantičkoj baštini, primjerice u kasnoantičkim palačama i crkvama na otoku Mljetu.560 Liturgijski namještaj prezbiterija obrađuje se u posebnom poglavlju. Slika 188: Tribelon u kasnoj antici, Polače na Mljetu (prema Jurkoviću)

crkve

a.

b.

c.

Slika 189: a. Tribelon u ranom srednjem vijeku (Sv. Petar u Dubrovniku prema Pekoviću), b. i u romanici (prema Jurkoviću)

Transept Poprječni je brod (transept) prisutan u ranosrednjovjekovnom crkvenom graditeljstvu Dalmacije samo u nekim tipskim skupinama, a uglavnom izražen u svodnoj i krovnoj konstrukciji jer u većini crkava ne izlazi iz pravokutnoga gabarita crkvene građevine. Zato je u tipološkoj terminologiji za taj oblik primjeren naziv “upisani transept”. Crkve s upisanim transeptom pripadaju kasnom razdoblju predromanike (pa su ponegdje interpretirane kao ranoromaničke),561 u kojem je na određenom području Dalmacije (u Dubrovniku i Splitu) zapažen bizantski utjecaj. Pokazuje to najstarija dubrovačka katedrala u prvim trima stupnjevima svog razvitka (Sv. Vlaho 972., 1020. i 1060.) i crkva sv. Petra Staroga u istom gradu.562 561 562

Slika 190: Ranosrednjovjekovne crkve s transeptom: a. Sv. Vlaho u Dubrovniku, 1. faza iz 972., 2. faza iz 1020. (prema Pekoviću), b. Sv. Petar u Dubrovniku (prema Pekoviću), c. Sv. Eufemija u Splitu (prema J. Marasoviću)

U Splitu su dvije predromaničke građevine iz sredine XI. stoljeća bile obilježene transeptom: crkva sv. Eufemije, kojoj je izvorni izgled poznat po starim nacrtima iz XIX. stoljeća, te crkva sv. Mikule u Velom Varošu, u kojoj je izvorni transept potpuno sačuvan

M. Jurković (1996.a), 335, sl. 10 (3 i 4). Ž. Peković (1998.), 40, 121, 124, 125.

195

DALMATIA PRAEROMANICA

U jednobrodnoj crkvi sv. Mihovila u Igranama kod Makarske ostvareno je tlocrtno i prostorno stupnjevanje od najvećega volumena prostora za vjernike, preko nešto manjega i užeg prezbiterija, do najmanjega tijela apsidne niše na istočnoj strani. U predromaničkim i ranoromaničkim trobrodnim bazilikama quadratum populi u pravilu zauzima najveći dio ukupne površine crkvene unutrašnjosti. Ponegdje je u srednjem brodu vjernički prostor ipak reduciran samo na zapadnu polovicu srednjega broda radi prostrane beme (schola cantorum), kao na primjer u crkvi sv. Petra u Dragi na Rabu. U nekim crkvama centralnih i longitudinalnih tipova, jednobrodnih ili trobrodnih, bočni su zidovi raščlanjeni nišama, širokim pravokutnim ili užim i dubljim polukružnim. U mnogima od njih dno niša ispunjeno je zidom, pa je ostvarena klupica za sjedenje, primjerice u crkvi sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru i sv. Jurja u Kaštel Starome. Duže klupice u vjerničkom prostoru uz bočne zidove pokazuje unutrašnjost crkve sv. Spasa u Cetini. U velikom broju jednobrodnih crkava trodijelne unutarnje raščlanjenosti sačuvane su klupice u bočnim nišama. Slika 191: Južni transept Sv. Mikule u Velom Varošu u Splitu

s kupolom koja je (prema starom nacrtu) obnovljena na križanju uzdužnoga broda i transepta.

Vjernički prostor (quadratum populi)

Quadratum populi u jednobrodnim građevinama zauzima zapadni i središnji dio crkvenoga prostora, odijeljen od prezbiterija oltarnom ogradom i spušten jednom stepenicom u odnosu na prezbiterij. Približno isti odnos u prosjeku dvije trećine prostora za quadratum populi prema jednoj trećini što ga zauzima prezbiterij može se pratiti i u trobrodnim bazilikama u Dalmaciji. U manjim crkvama centralnoga tipa, koje označavaju jednoprostorni oblici, za vjernički je prostor ostala samo polovica ili tek malo više prostora. U složenim tipovima, kojima su pripadale veće građevine poput Sv. Trojstva (Donata) u Zadru, vjernički je prostor zauzimao znatno veću površinu središnjega kruga te vanjskoga prstena u gornjem i donjem katu. 196

Slika 192: Odnos vjerničkoga prostora i svetišta u različitim tipskim skupinama: a. Sv. Stošija na Puntamiki u Zadru, b. Rižinice, c. Sv. Mihovil u Brnazama, d. Sv. Ivan na Dugom otoku, e. Sv. Mikula u Splitu, f. Sv. Mihovil, Igrane, g. Sv. Petar u Dragi na Rabu

crkve

pokazuju takav oblik zapadnoga korpusa. Njihovi su zvonici kao zasebni elementi izvan crkve ili su bočno pridodani crkvenom korpusu, a nemaju ni predbrod s liturgijskom ulogom westwerka. U ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji nalaze se primjeri jednoga i drugog tipa oblikovanja zapadnoga korpusa. Zvonici

Ranosrednjovjekovne crkve u Dalmaciji mogu se u odnosu na pojavu i položaj zvonika svrstati u četiri skupine: • predromaničke i ranoromaničke crkve s aksijalnim zvonicima građevinski sraslima sa zapadnim pročeljem, • crkve sa zvonicima nad središnjim dijelom crkvenoga korpusa, • crkve kojima je u romanici dograđen zvonik s bočne strane, • crkvice na izmaku ranoga srednjeg vijeka sa zvonarom nad zabatom zapadnog pročelja.

Slika 193: Polukružne niše u unutrašnjosti crkve Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru

Niše polukružnoga tlocrta najbolje su sačuvane na unutarnjim plohama vanjskoga kružnoga perimetralnog zida crkve sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru; one su pridonijele artikulaciji unutrašnjosti crkve, a služile su i za sjedenje. Ranobizantska crkva u Gradini (Sv. Marija?) u Solinu, koja se datira u Justinijanovo doba, najranija je građevina s polukružnim nišama na bočnim zidovima, koje su služile za sjedenje u vjerničkom prostoru.

1. Prvom tipu pripada desetak uglavnom predromaničkih crkava s većim ili manjim ostatcima zvonika te nekoliko crkava kojima zvonici više nisu sačuvani, ali im je položaj i oblik poznat po starim crtežima. Stoga su sačuvani primjeri, poput crkava sv. Spasa u Cetini, sv. Lovre u Zadru i sv. Vida u Dobrinju na Krku, posebno vrijedni. Crkva u selu Cetini, posvećena Spasitelju, sačuvala je do danas svoj zvonik sve do visine potkrovne bifore, a također i znatne ostatke predbroda, pa je ona danas jedinstveni obrazac za proučavanje ne samo predromaničkih zvonika nego i svekolikoga zapadnog korpusa, uključujući i westwerk.

Znatan broj crkava u ranosrednjovjekovnoj Zapadnoj Europi obilježava pojava tzv. zapadnog korpusa, koji uključuje zvonike ili tornjeve, organski uklopljene u zapadno pročelje, te unutarnji atrij (predbrod) u obrednoj funkciji, za što je uvriježen pojam westwerk.

Na crkvi sv. Lovre u Zadru ostatci zvonika sačuvani su također u znatnoj visini, ali uklopljeni su u građevni sklop, pa se najviše uočavaju na arhitektonskim snimcima, dok je sam predbrod najsačuvaniji primjer westwerka u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije. Zvonik crkve sv. Vida u Dobrinju sačuvan je također gotovo do krova, pa je primjer kontinuiteta specifičnoga oblikovanja zapadnoga korpusa i u ranoj romanici, a obilježava ga samo jedan zvonik, sagrađen u osi zapadnoga pročelja.

Nasuprot tomu, mnoge druge crkve u ranosrednjovjekovnoj Europi, uključujući i one u Dalmaciji, ne

Nekoliko je zvonika (u crkvi sv. Cecilije i one nepoznatog titulara na Lopuškoj glavici u Biskupiji,

Zapadni korpus

197

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

c.

b.

d.

Slika 194: Tipovi zvonika prema položaju: a. u osi crkve, vezani uz zapadno pročelje (Sv. Spas u Cetini), b. nad sredinom crkvenog prostora (Sv. Teodor u Splitu), c. bočno od crkve (Sv. Ivan Krstitelj u Zadru), d. zvonara nad zapadnim pročeljem (Sv. Juraj u Straževiku na Braču)

198

crkve

katedrala u Biogradu, bazilika u Žažviću) poznato samo u temeljima, a oni svojim položajem potvrđuju navedenu dalmatinsku posebnost. Donji dijelovi zvonika pravokutna tlocrta sačuvani su i na dvjema centralnim građevinama polikonhnoga tipa: na crkvi sv. Marije kod vrata Stomorice u Zadru i na osmerokonhnoj rotundi u Ošlju. Predromanička crkva sv. Mihajla u Stonu nema sačuvan zvonik, ali njegov su položaj i izgled poznati po njegovoj reprodukciji na sačuvanoj fresci u unutrašnjosti na kojoj je prikazan kralj Mihajlo kao ktitor s modelom crkve u ruci. Položaj zvonika nad pročeljem dokazan je i na trima primjerima adaptiranih građevina u Dioklecijanovoj palači. Na južnom je pročelju Dioklecijanove palače, točno iznad južnoga ulaza, dakle na osi palače, sagrađen zvonik crkve sv. Anastazije, od kojeg je do danas ostao sačuvani svod prizemnoga prostora, a sama crkva pomaknuta je prema istoku. Na taj je način, uz poštovanje zahtjeva simetričnosti i aksijalnosti, ostvaren i uobičajeni položaj iznad zapadnoga ulaza u crkvu. Taj je zahtjev bio ostvaren i u crkvi sv. Martina iznad sjevernih vrata, gdje zbog toga položaja nije bilo moguće gradnju zvonika uskladiti sa zahtjevom aksijalnosti kompozicije u odnosu na sjeverna vrata Palače. Temelji zvonika sačuvani su naime na krovu crkve zapadno od antičkih vrata. Ekscentrični položaj zvonika u odnosu na sjeverna vrata upućuje na pretpostavku o mogućem prestanku izvorne uloge prvobitnoga antičkog ulaza u palaču već u ranome srednjem vijeku. Zvonik nad splitskom crkvom sv. Ivana Krstitelja (krstionicom), koji danas nije sačuvan, ali poznat je po Cassasovu crtežu iz 1782. (prije rušenja 1838.), nalazio se nad samim pročeljem, koje nije na zapadnoj nego na istočnoj strani građevine, ali takva je orijentacija naslijeđena od antičkoga hrama Dioklecijanove palače. U crkvi sv. Marte u Bijaćima sačuvani su temelji glomazne konstrukcije zvonika pravokutna tlocrta na zapadnom pročelju. Na temelju navedenih primjera mogu se za prvu tipsku skupinu zvonika ugrađenih na zapadnom pročelju stvoriti zaključci o njihovu broju, položaju i obliku.

a.

b.

d.

c.

e.

f.

g.

h.

i.

Slika 195: Tlocrti ranosrednjovjekovnih crkava sa zvonikom nad zapadnim pročeljem: a. Sv. Marija u Zadru, b. rotunda u Ošlju, c. Sv. Vid u Dobrinju, d. Sv. Marta u Bijaćima, e. Sv. Mihajlo u Stonu, f. bazilika u Žažviću, g. Sv. Spas u Cetini, h. katedrala u Biogradu, i. Sv. Cecilija u Biskupiji

Osnovni zaključak koji se odnosi na broj zvonika jedna je od najvažnijih posebnosti dalmatinske predromanike. Za razliku od uobičajenoga oblikovanja zapadnoga korpusa crkve u Zapadnoj Europi, raširenog u karolinškom i otonskom razdoblju, kojemu obilježe crkvenih pročelja daju dva tornja, za Dalmaciju je karakterističan pročelni tip s jednim aksijalno postavljenim zvonikom. Za proučavanje ranosrednjovjekovnog oblika zvonika dragocjeni su sačuvani ili povijesnim vrelima dokumentirani primjeri, prije svega onaj crkve sv. Spasa u Cetini. Predromanički zvonici u Dalmaciji imaju volumen prizme četverokutnoga (najčešće četvrtastog) tlocrta i zatvorene zidne mase. Svjetlost u unutrašnjost propuštaju mali uski otvori, osim pri vrhu zvonika, gdje je pod samim krovom po jedna veća bifora otvorena na svim stranama. Plitke niše, kao karakteristični oblik artikulacije zidnih ploha predromaničke arhitekture, obično raščlanjuju i zidove zvonika. 199

DALMATIA PRAEROMANICA

c.

a.

b. Slika 196: Zvonici nad srednjim dijelom crkve: a. Sv. Martin u Trogiru (R. Bužančić), b. Sv. Teodor u Splitu (J. Marasović), c. crkva u Germiny-des-Prés u Francuskoj

Isti oblik nastavlja se i u ranoj romanici, a pokazuje ga sačuvani zvonik Sv. Vida u Dobrinju na otoku Krku, također rastvoren potkrovnom biforom i malim otvorima na donjim katovima. U crkvi sv. Anastazije nad južnim pročeljem u Splitu sačuvan je samo bačvasti svod zvonika, a pretpostavljeni izvorni oblik temelji se na sačuvanim oblicima drugih zvonika. U tipskoj skupini zvonika ugrađenih na pročelju crkve, njihov je položaj uvijek određen zahtjevom aksijalnosti i smještajem ispred zapadnoga pročelja. Svi naime proučeni primjeri pokazuju da je zvonik kao konstrukcija pravokutna tlocrta bio redovito postavljen po uzdužnoj osi crkve ispred pročelja s kojim je organski vezan. Čak i primjeri adaptiranih antičkih građevina (Sv. Martin nad zapadnim ulazom i Sv. Anastazija nad južnim ulazom u Dioklecijanovu palaču, isto kao i dograđeni zvonik nad bazilikom u Žažviću) potvrđuju to pravilo. 200

2. Drugom tipu pripadaju zvonici na središnjem dijelu crkvenoga korpusa. U ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije taj je tip kudikamo rjeđi i zapravo je iznimna pojava, obično vezana uz kasnije razdoblje predromaničke odnosno početak ranoromaničke arhitekture u drugoj polovici XI. stoljeća. Položaj zvonika nad drugim južnim travejem crkve sv. Teodora (Gospe od Zvonika) u Splitu, točno u osi zapadnih gradskih vrata Dioklecijanove palače, odredio je upravo zahtjev za aksijalnim naglaskom glavnoga ulaza u ranosrednjovjekovni grad. Za razliku od crkve sv. Martina nad sjevernim vratima, koja nisu bila glavni ulaz u grad, ako su uopće i bila u funkciji gradskih vrata u ranom srednjem vijeku, zapadna vrata imala su upravo tu funkciju, pa se u dogradnji crkve nad unutarnjim ulazom nije mogao mimoići naglasak na simetričnosti, tako da je zvonik sagrađen točno u osi ulaza.

crkve

Takav položaj zvonika nije bio u neskladu s tipskim zahtjevima rane romaničke arhitekture, jer isti položaj zvonika pokazuje i crkva sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru. Ondje se upravo nad drugim travejem (računajući od prezbiterija prema zapadu) nalazio zvonik, koji doduše nije sačuvan, ali u svodovlju je vrlo jasna njegova početna konstrukcija, različita od križnih svodova ostalih traveja. Zvonik se osim toga opisuje i u povijesnim vrelima, pa nije sporan njegov položaj, tim prije što ta pojava nije neuobičajena u ranoj romaničkoj arhitekturi.

rom pod krovom, kako pokazuje sačuvani primjer crkve sv. Ivana u Rabu, koji je znatno restauriran. Crkva sv. Ivana Krstitelja poznata je po Smirichevu crtežu nastalom prije rušenja, na kojem je dokumentiran i izgled zvonika zatvorene mase, raščlanjene plitkom nišom na svakoj strani u kojoj je po jedan donji uski otvor i bifora pod krovom.

Oblici zvonika u toj tipskoj skupini ne razlikuju se od zvonika iz prethodne skupine; oni su četvrtastoga tlocrta, zatvorene zidne mase, rastvoreni samo biforama pod krovom. Zvonik Sv. Teodora u Splitu (Gospe od Zvonika) izvrsno je sačuvan primjer, kojemu je prizmatični korpus raščlanjen na svim stranama jednom plitkom nišom i otvoren malim, lučno nadsvođenim prozorima koji se vertikalno nižu, a naglasak je na biforama pod krovom.

4. S romanikom će se u srednjovjekovnoj Dalmaciji na manjim crkvicama javiti i četvrti tip, tj. zvonare u obliku preslice za zvona umjesto zvonika kao posebnoga korpusa. Preslica je uvijek građena nad samim zapadnim pročelnim zabatom, oblikovana romaničkim lukom s karakterističnim profiliranim umetcima. Najraniji datirani primjer zvonare s preslicom sačuvan je na otoku Braču, u crkvi sv. Jurja u Straževiku, koja se inače svojom arhitekturom vezuje uz predromanički tip jednobrodnih građevina.

Konstrukcija nad križanjem svodova u crkvi sv. Mikule u Splitu može se također smatrati oblikom niskoga zvonika, koji je u ranoromaničkoj fazi možda zamijenio prvobitnu zamisao kupole. U romaničkoj su arhitekturi znakovite konstrukcije tornjeva nad srednjim dijelom crkve, a to pokazuje i spomenuti zvonik nad crkvom sv. Martina u Trogiru. U centralnim građevinama s konstrukcijom nad četiri stupa (tzv. quincunx) već se u predromanici javlja kupola ili niski zvonik, kao što je bio slučaj s karolinškom crkvom Germiny-des-Prés u Francuskoj. 3. Zvonici izvan zapadnoga pročelja, bilo da su izolirana zdanja blizu crkve, bilo da su građena uz neku drugu njezinu stranu, čine posebnu tipsku skupinu oblikovanja zapadnoga korpusa na koju nije utjecao karolinški obrazac. Poput mnogih primjera iz mediteranskoga naslijeđa, kod određenoga broja ranoromaničkih crkava u Dalmaciji zvonici su odvojeni od crkve, dograđeni uz apsidu na istočnoj strani (Sv. Ivan u Rabu), ili su pak sagrađeni uz južnu bočnu stranu po sredini (kao na porušenoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zadru) ili blizu zapadnog pročelja (Sv. Petar u Dragi na Rabu). Ranosrednjovjekovnoj bazilici na Sustipanu u Splitu dograđen je zvonik tek u visokome srednjem vijeku, ali također izvan osnovnoga crkvenog korpusa, na sjeverozapadu crkve. Oblici zvonika u ovoj se skupini uklapaju u poznati tip ranoromaničkih tornjeva zatvorene mase s bifo-

Tek će zrela romanika znatno rastvoriti zidove višedijelnim otvorima u svim katovima, kako to u Dalmaciji pokazuju primjeri Sv. Marije u Zadru, katedrala u Rabu i Sv. Duje u Splitu.

Westwerk Najizrazitija inovacija koju karolinško doba donosi razvoju srednjovjekovnoga europskoga crkvenog graditeljstva jest oblikovanje posebnog dvoetažnog prostora ispred glavnoga broda, što je osnovna značajka westwerka. Mišljenja istraživača koji su se bavili tom pojavom nisu suglasna, a svode se na tumačenje tog prostora kao vladarske lože563 ili pak kao poseban oblik iskazivanja Spasiteljeva kulta u crkvama toga doba.564 Za proučavanje predbroda u ranosrednjovjekovnoj su Dalmaciji temeljni primjeri već spomenute dvije crkve koje su sačuvale aksijalno postavljeni zvonik ispred pročelja: Sv. Spas u Cetini i crkva sv. Lovre u Zadru. U posljednje doba naslućeno je karakteristično karolinško oblikovanje zapadnoga korpusa u crkvama u Blizni kod Trogira565 i u Golubiću kraj Knina.566 Za razliku od crkava kod kojih se westwerk može pretpostaviti samo na osnovi poznatoga tlocrta, u 563 564 565 566

W. Effmann (1912.), A. Fucks (1950.), 227 i d. C. Heitz (1963.), 77 i d., 102-106. R. Bužančić (2001.), 5-7. Z. Demori-Staničić (1998.), 223 i d.

201

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

crkvi sv. Spasa ta je pojava vrlo uočljiva i u elevaciji. Zapadno od glavnoga crkvenog prostora, koji je oblikovan kao produženi trolist, nalazi se pretprostor (predbrod). U ranijim opisima taj se prostor nazivao narteks, ali u posljednje se doba s pravom upozorava kako je to primjeren termin za starokršćansko, ne i za ranosrednjovjekovno razdoblje,567 pa se nazivi “predbrod” ili “unutarnji atrij” čine prikladnijima. U crkvi sv. Spasa djelomično je sačuvan dvoetažni predbrod. U donjem dijelu vide se tragovi trodijelnoga svoda, a u gornjem su katu tri otvora prema glavnom brodu, središnji veliki i po jedan bočni nešto manji, naglašeni još i dvjema lezenama u samome prostoru broda.

b.

Slika 197: Dvokatni predbrod u ranosrednjovjekovnim crkvama: a. Corvey (Rava), b. Sv. Spas u Cetini (J. Marasović)

202

Prizemlje predbroda u ovom slučaju zaista odgovara „kripti“, uobičajenom nazivu za karakterističan donji prostor dvokatnog korpusa ispred broda u karolinškoj arhitekturi.568 Premda u tom prostoru nisu pronađeni ostatci grobova kao u nekim drugim karolinškim crkvama, može se pretpostaviti da su se upravo u predbrodu nalazili grobovi ktitora, župana Gastike i njegove obitelji (majke Nemire i sinova koji se spominju u pronađenom natpisu). Još su uvjerljivije analogije na gornjemu katu, gdje se obično nalazi Spasiteljev oltar. U crkvi sv. Spasa doduše nema tragova oltara jer na gornjemu katu nije sačuvan niti pod, ali to ne znači da takav oltar nije postojao. Valjalo bi isto tako pretpostaviti da je to bio prostor iz kojeg je župan mogao pratiti liturgiju na glavnom oltaru crkve. Takvoj ulozi gornjega kata predbroda govori u prilog veliki središnji luk, naglašen lezenama prema brodu, te manji bočni otvori. Stoga se čini veoma uvjerljivom interpretacija (V. Goss) prema kojoj westwerk u starohrvatskim crkvama u Dalmaciji u određenom smislu usklađuje obje osnovne teze o svojoj funkciji,569 tj. tumačenje prema kojem je westwerk u prvom redu prostor odakle vladar prati obred (Kaiserkirche) te teza C. Heitza o liturgijskom komemoriranju i glorifikaciji Spasitelja. Crkva sv. Spasa na vrelu Cetine pogodan je dakle primjer za potvrdu obiju teza. Za prvu tezu, prema kojoj je gornji kat westwerka bio prostor s kojeg je vladar prisustvovao liturgiji, osim već spomenuto567 568 569

J. Jeličić-Radonić (1983.), 5 i d. C. Heitz (1963.), 37 i d., 91 i d., 102-106, 121 i d. V. Goss (1987.), 75-90.

crkve

ga oblikovanja zida između broda i predbroda, govori i sam pristup gornjoj etaži, što dosad nije bilo zapaženo u funkciji westwerka. Za razliku od mnogih predromaničkih građevina u kojima se gornjoj etaži westwerka prilazi internim stubištem smještenim u zapadnom korpusu, župan se mogao služiti izravnim vanjskim ulazom preko stubišta kroz vrata na prvom katu zvonika, odakle je pristupao gornjem katu predbroda. U prilog drugoj tezi govori i posveta crkve sv. Spasitelju, dokazana ne samo još uvijek živom tradicijom imena nego i pronađenim natpisom oltarne ograde. Stoga se i crkvu sv. Spasa može priključiti popisu crkava u Zapadnoj Europi posvećenih tom titularu, a koji inače nije u tolikoj mjeri zastupljen u starohrvatskom graditeljstvu. Zahvaljujući crkvi sv. Spasa kao građevini uglavnom sačuvanoga zapadnog korpusa, moglo se westwerk pratiti i na nekim drugim crkvama, koje su ostale sačuvane samo u temeljima. Među njima, samo crkva nepoznatoga titulara na Lopuškoj glavici u Biskupiji pokazuje varijantu bez zvonika, koji se ondje ne zamjećuje. Westwerk, sudeći po sačuvanim temeljnim ostatcima predbroda između temelja zvonika i trobrodnog prostora za vjernike, pokazuje i crkva sv. Cecilije u Biskupiji, a obilježava je istovjetno oblikovanje zapadnoga korpusa te vanjsko raščlanjenje kontraforima. Westwerk se naslućuje i na crkvi sv. Stjepana na Otoku u Solinu, koja je, sudeći po sarkofagu kraljice Jelene iz 976., bila i svojevrsni mauzolej hrvatskih kraljeva. Sačuvana samo u temeljima, crkva pripada tipu trobrodnih, jednoapsidnih bazilika s kupolom u drugom istočnom traveju. Stubište u predbrodu upućuje na unutarnju vezu s westwerkom na katu iz samog atrija, bočno od ulaznoga prostora. S popisa predromaničkih crkava s westwerkom u Dalmaciji ne bi trebalo isključiti ni trobrodnu jednoapsidnu baziliku u Žažviću, starokršćansku crkvu kojoj je zapadni korpus s jednim zvonikom i unutarnjim atrijem dograđen u karolinško doba. Također, i predbrod bazilike sv. Petra i Mojsija u Solinu, ranoromaničke crkve u kojoj je okrunjen hrvatski kralj Zvonimir, ima slična obilježja westwerka. 570 571

Druga ključna građevina za proučavanje westwerka jest zadarska ranosrednjovjekovna crkva sv. Lovre, gdje je dvokatni unutarnji atrij čak i mnogo bolje sačuvan nego u crkvi sv. Spasa u Cetini, a ostali su i znatni dijelovi aksijalno položenoga i organski spojenoga zvonika. Zapadni dio toga atrija u prizemlju podijeljen je trima nišama, od kojih su dvije bačvasto presvođene. Srednja je niša u stvari supstrukcija zvonika, dok se u južnoj nalazilo stubište za vezu s gornjim katom. Preostali dio prizemlja atrija također je podijeljen trodijelnim bačvastim svodom, koji na zapadu ima svoja uporišta na masivnim pilonima među zidovima, dok se na istoku naslanja na dva stupa s jednostavnim skošenim impostima, koji na taj način naglašavaju i ulaz u glavni prostor crkve. Sličan se raspored ponavlja i u gornjem prostoru atrija, u kojem je srednje svodno polje nešto povišeno u odnosu na bočne prostore, a svodove također podržava par stupova, u ovom slučaju s predromaničkim kapitelima i impostima. Veći otvor prema sredini crkve i u ovom slučaju otkriva njegovu posebnu namjenu svojevrsne lože za uglednike koji su iz tog prostora nazočili crkvenom obredu. Prisutnost westwerka u crkvi sv. Lovre značajna je i kao dokaz trajanja te pojave i u Dalmaciji od karolinškoga do otonskog doba. Istraživanje crkve sv. Stjepna (sv. Marije) u Golubiću kod Knina moglo bi pokazati u kojoj su mjeri u toj građevini još uvijek sačuvani autentični ostatci westwerka. Unatoč mnogim kasnijim preinakama, već se i sada, bez poduzetih istraživanja i restauracije izvornih ostataka, naslućuje na toj crkvi oblik uzdužne građevine s aksijalno postavljenim zvonikom. Recentna proučavanja crkve sv. Marije u Blizni u trogirskoj zagori već su pokazala da i tu građevinu valja pribrojiti skupini u kojoj je evidentan karolinški westwerk s aksijalnim zvonikom i dvokatnim predbrodom.570 Crkva je temeljito pregrađena u romaničko doba, ali su ispred pročelja sačuvani ostatci zapadnoga korpusa na kojem se prepoznaju podebljani zidovi zvonika sa stubištem. Datiranje u predromaničko doba pokazuje znakoviti način gradnje, a potvrđuju i ulomci liturgijskoga namještaja, koji se usporedbom vezuju uz datirane spomenike iz Branimirova doba (zadnja četvrtina IX. stoljeća).571

R. Bužančić (2001.), 5-7. T. Burić (1988.), 75 i d.

203

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

rasponu od karolinškoga do otonskog doba, pa se u tom kronološkom okviru ono javlja kao rezultat određene funkcije (kultno-liturgijske) i nije vezano uz morfološku pripadnost.

4. Morfologija crkvene arhitekture Oblici predromaničkih crkava u Dalmaciji, njihovo porijeklo, nastanak i razvitak međusobno su usko povezani pojmovi. Zato se u okviru razmatranja morfologije raspravljaju pitanja tipologije, topografije, geneze i razvitka pojedinih oblika predromaničkoga i ranoromaničkog crkvenog graditeljstva u Dalmaciji. Ranosrednjovjekovne crkve u Dalmaciji u najvećem su broju izgrađene u razdoblju između VII. i XI. stoljeća. Znatan broj crkava koje su bile u kultnoj uporabi u predromaničko i ranoromaničko doba nastao je pregradnjom ranijih građevina. Zato se ranosrednjovjekovne crkve s obzirom na porijeklo mogu klasificirati u dvije osnovne skupine: • preinačene ranije građevine • novosagrađene crkve

b.

U drugoj skupini, koja je neusporedivo brojnija od prve, crkve su morfološki svrstane prema karakterističnim tipovima i oblicima. U raspravljanju morfologije te skupine razmotrit će se i crkve navedene u prvoj skupini, ali prema obliku iz ranosrednjovjekovnoga razdoblja.

Preobrazba ranijih građevina

Slika 198: a. Sv. Stjepan (Sv. Marija) u Golubiću, b. Sv. Marija u Blizni, u kojima se naslućuje predromanički westwerk

Westwerk je zapažen i u nekim južnodalmatinskim crkvama, poput sv. Magdalene u Stonu.572 Crkve s westwerkom u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije ne čine dakle neku posebnu skupinu, koju bi povezivale neke tipske ili kronološke odrednice. Takvo oblikovanje zapadnoga pročelja svojstveno je različitim tipovima u duljem vremenskom 572

Sva razdoblja povijesti graditeljstva uz novu izgradnju obilježava i uporaba već postojećih građevina, koje su većim ili manjim zahvatima prilagođene novoj funkciji. Adaptacijama se u pravilu manjim financijskim ulaganjima brže dolazi do potrebnih prostora nego što se to postiže novim gradnjama, koje zahtijevaju veća materijalna sredstva i znatno dulje vrijeme realizacije. Osim toga, naručitelji pregradnji odlučuju se za taj postupak zbog povoljnoga položaja postojeće građevine, a katkada ih na to navodi i kontinuitet sakralnog mjesta. U razdoblju općenite oskudice materijalnih sredstava u kojem su i ugledni donatori posuđivali novac kako bi podigli svoje zavjetne crkve, kao što je slučaj

M. Jurković, Stonsko polje na poluotoku Pelješcu, Gorica, HiK, II, Split 2000., 336-337.

204

crkve

i s Dalmacijom u predromaničko doba, razumljiv je relativno veliki broj pregradnja ranijih građevina. Među predromaničkim crkvama prikazanima u korpusu arhitekture ili samo nabrojenima u topografskim jedinicama znatan broj čine adaptacije ranijih građevina. S obzirom na stupanj intervencije, dalmatinska predromanika pokazuje različite kategorije adaptacija. Poredane od jednostavnijih k složenijim zahvatima,573 adaptacije zahvaćaju: • uporabu ranijih kršćanskih crkava, • preobrazbe poganskih hramova, • preobrazbe antičke rezidencijalne arhitekture, • preobrazbe antičkih gospodarskih zgrada, • uporabu antičke obrambene arhitekture, • novu izgradnju na položaju porušenih poganskih građevina. U dalmatinskoj se predromanici susreću i preinake antičkih i starokršćanskih arhitektonskih dijelova za nove konstrukcijske i liturgijske potrebe ranosrednjovjekovnih crkava. Za predromaniku u Dalmaciji posebno je znakovita • uporaba antičkih spolija.

nostavnijih i složenijih intervencija, koje se također mogu stupnjevati po složenosti, od onih najjednostavnijih, u kojima je došlo samo do instalacija novoga, predromaničkoga liturgijskog namještaja, do znatno složenijih, koje zadiru u promjenu konstrukcijskoga sustava, redukciju ili proširenje prvobitnih prostora. 1. Najmanje novih intervencija pokazuju starokršćanske crkve kojima je samo ugrađen predromanički liturgijski namještaj. Premda izrađen od kamena, liturgijski je namještaj bio više podložan trošenju od same konstrukcije građevine, a zahvati na promjeni ili popravku konstrukcije, kad bi i bili poduzeti, nisu bili u tolikoj mjeri vidljivi kao promjena namještaja. Osim toga, namještaj, a osobito oltarna ograda kao njegov najdojmljiviji dio, najupadljivije je mjesto iskazivanja stilskoga izraza, a to je i najvidljiviji položaj, na kojem se vrlo često natpisom označivao udio pojedinih donatora u gradnji crkve. Zbog svega se toga i u okviru samoga predromaničkog doba liturgijski namještaj, najviše baš cancellum, u mnogim slučajevima mijenjao ili dodavao katkada i više puta, pa je razumljivo što se uporaba ranije crkve morala u predromanici odraziti barem izradom nove oltarne ili korske ograde.

Nastavak kultne uporabe starokršćanskih crkava u ranome srednjem vijeku zahtijevao je manje građevne intervencije jer su prvobitne građevine bile podignute za istu svrhu i uglavnom iste obredne funkcije. Starokršćanske su crkve od V. stoljeća nadalje orijentirane kao i one iz ranoga srednjeg vijeka, sa svetištem na istočnoj strani, a oblikovane su prema zahtjevima liturgije, koja se nije bitno mijenjala ni u doba predromanike i rane romanike.

U ranosrednjovjekovnoj su Dalmaciji stoga ustanovljeni mnogi ostatci starokršćanskih crkava s predromaničkim kamenim namještajem. Zadarska katedrala sv. Petra, sagrađena u IV. stoljeću, sačuvala je dokaze svoje predromaničke uporabe nakon što je prijenosom relikvija sv. Stošije promijenila titulara, postavši katedralom važnoga središta bizantske Dalmacije. Predromaničku uporabu i nove zahvate na katedrali dokazuje relikvijar sv. Stošije575 i grede s imenom biskupa Donata, koji se dovode u vezu s pregradnjom kapele u srednjem brodu starokršćanske bazilike.576 Zahvate iz karolinškoga doba dokazuje vitki akroterij,577 veliki plutej ukrašen pleternim motivima578 i ambon sa stiliziranim likovima na zaobljenom prsobranu.

Ipak, i u toj skupini starokršćanskih crkava koje su preinačene u ranome srednjem vijeku ima jed-

Uz katedralu je i zadarska starokršćanska krstionica iz VI. stoljeća nastavila ispunjavati svoju namjenu u

Uporaba ranijih kršćanskih crkava

U dugom istraživanju ranoga srednjovjekovlja u Dalmaciji mnogi su se autori sretali s takvom vrstom crkava i obrađivali ih u okviru tema koje su proučavali.574

573 574

575 576 577 578

T. Marasović (2002.), 62. U morfološkoj klasifikaciji predromanike u Dalmaciji izdvojio sam adaptirane građevine u posebnom poglavlju. T. Marasović (1978.), 16-24. Južnodalmatinske primjere proučili su I. Fisković (1988.), 189 i d., N. Jakšić (1995.), 46-56, R. Bužančić (1996.), 339-348. N. Jakšić, Škrinja – relikvija Sv. Stošije, HiK, II, 2000., 151. P. Vežić (1990.b). N. Jakšić, akroterij, 9. stoljeće, HiK, II, Split 2000., 155. N. Jakšić (1997.a), 30.

205

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 199: Preinake zadarskoga katedralnog sklopa u ranom srednjem vijeku (prema Vežiću)

ranome srednjem vijeku; iako nema vidljivih tragova predromaničkih intervencija, kontinuitet krstionice dokazuje romanički krsni bazen, pa je logičan zaključak po kojem je krstionica u izvornom obliku djelovala i u ranosrednjovjekovnoj fazi. Primjer opreme manje kršćanske crkve predromaničkim namještajem pokazuje samostanski oratorij u Rižinicama, u kojemu nađeni ulomci oltarne ograde s natpisom kneza Trpimira upućuju na zaključak da je ranija građevina, adaptirana sredinom IX. stoljeća, bila kneževa zadužbina.580 Neuobičajena orijentacija sjever–jug u ovom je slučaju naslijeđena od ranijega starokršćanskog oratorija, ugrađenoga u kompleks jedne još ranije rimske gospodarske zgrade. Preuređenje unutrašnjosti postavljanjem predromaničkoga namještaja ustanovljeno je i u mnogim dru579 580

gim starokršćanskim crkvama od Kvarnera do Južne Dalmacije (katedrala sv. Marije u Krku, katedrala sv. Marije u Osoru, katedrala sv. Marije u Rabu, bazilika u Žažviću, katedrala sv. Lovre u Trogiru, bazilika sv. Andrije u Splitu, crkva sv. Mandaljene u Stonu i dr.). 2. Drugi stupanj preobrazbe starokršćanskih crkava u ranom srednjem vijeku nastaje dodavanjem pojedinih prostora radi liturgijskih potreba odnosno radi usklađenja sa stilskim obrascima predromaničkoga i ranoromaničkog doba. U Dalmaciji je nekoliko primjera takva postupka, a pokazuju ga i neki već spomenuti primjeri poput zadarske katedrale, kojoj su u ranom srednjem vijeku pridodane pastoforije. Crkvi sv. Marije u Ninu, trobrodnoj jednoapsidnoj starokršćanskoj bazilici, u ranom su srednjem vijeku pridodane bočne apside, i tako je ostvaren troap-

I. Petricioli (1996.), 209. V. Delonga (1996.), 127-129 (gdje je navedena i druga opsežna literatura).

206

crkve

a. b.

c.

Slika 200: Ranosrednjovjekovna dogradnja apsida i predbroda starokršćanskim (ranobizantskim) crkvama: a. Sv. Marija u Ninu (prema Dyggveu), b. bazilika u Žažvižu (prema Marunu), c. crkva u solinskoj Gradini (prema J. Marasoviću)

sidni prezbiterij, pa je time crkva postala usklađena s tipskim obilježjima ranoromaničkih bazilika.581 Ponegdje su ranosrednjovjekovne intervencije zahvatile zapadni korpus. Ranobizantskoj crkvi sv. Marije (?) (danas unutar “Gradine”) u Solinu pridodan je predbrod, možda i u funkciji predromaničkoga westwerka.582 Jednoapsidnoj starokršćanskoj bazilici u Žažviću nije, kao u slučaju Nina, izmijenjen prezbiterij dodavanjem bočnih apsida, ali opsežniji je građevni zahvat poduzet na zapadnoj strani, gdje su pridodani zvonik i atrij kao izraziti elementi karolinškoga oblikovanja zapadnoga korpusa.583 Nisu razjašnjeni ostatci objekta sjeverno od crkve i njegova odnosa prema starokršćanskoj ili predromaničkoj građevini. 581 582 583

3. Složeniji oblik građevne adaptacije starokršćanskih crkava čini preobrazba konstrukcijskoga sustava, kojom se prvobitni quadratum populi, izvorno pokriven drvenom potkrovnom konstrukcijom, pretvarao u presvođeni prostor, svojstven arhitekturi ranoga srednjeg vijeka. Da bi se to postiglo, trebalo je dograđivati lezene ili pilastre uz bočne zidove, pa su na taj način zidovi osposobljeni za primanje tlačnih sila svodova, kao što pokazuju primjeri crkava u Crkvini kod Solina, na Majsanu, u Baćini, na Pagu i na mnogim drugim mjestima. Takvim je zahvatima istodobno ostvareno unutarnje raščlanjenje plitkim nišama, što je također jedna od osnovnih osobina predromaničke arhitekture. U crkvi sv. Andrije u Baćini bočni pilastri neobično su dugi, pa zaključu-

I. Petricioli (1969.), 319-320. T. Marasović (1993.), 61-62. J. Jeličić (1983.), 18-19, 21; T. Burić (1985.), 165-181; M. Jurković (1992.), 84.

207

DALMATIA PRAEROMANICA

a. c.

b.

e. d.

Slika 201: Preinake starokršćanskih crkava promjenom konstrukcijskoga sustava: a. Sv. Andrija u Baćini (T. Marasović), b. Sv. Petar u Stonskom polju (I. Fisković), c. crkvica na Šćedru (I. Fisković), d. Sv. Ivan u Stonskom polju (I. Fisković), e. Sv. Marija i Sv. Ivan u Starome Gradu na Hvaru (R. Bužančić)

jemo da su i niše uz bočne zidove, presvođene bačvastim svodovima, bile izrazito duboke. Posebnost je te crkve i u pregradnim zidovima unutar otvora apside, čime je postignuto barem vizualno reduciranje apsidnog prostora, a to je također u skladu s tipskim osobitostima predromaničkoga graditeljstva. Na taj je način ostvaren u prezbiteriju trijumfalni luk, koji inače nije svojstven ranosrednjovjekovnoj crkvenoj arhitekturi.584 Na neretvanskom području, osim pregradnje crkve sv. Andrije, utvrđeni su slični postupci i u crkvama 584 585 586 587 588

na otocima, kako to pokazuje Sv. Stjepan u Pučišćima na Braču, dvojne crkve sv. Marije i sv. Ivana u Starom Gradu na Hvaru585 i Sv. Marija na otočiću Šćedru.586 Dogradnjom lezena preoblikovana je i starokršćanska crkva sv. Marije u Biskupiji na otoku Šipanu i izgrađen bačvasti svod.587 U nekim slučajevima, poput starokršćanske memorije sv. Maksima na otočiću Majsanu, dogradnja lezena omogućila je ostvarenje trotravejnoga konstrukcijskog sustava svodova, vjerojatno s kupolicom u srednjem svodnom polju,588 a to je jedna od

T. Marasović (1998.b), 26-28. J. Jeličić-Radonić (1994.b), 18 i d. I. Fisković: o. c. (1975.), 133-163. T. Marasović (1997.d), 26. C. Fisković (1981.), 137-140; (1983.), 65-70; I. Fisković (1985.), 213. Drukčije mišljenje o tome iznio je N. Cambi (Arhitektura Narone, RFFZ, 24, 1985., 53), koji smatra da se tragovi središnje konstrukcije odnose na ciborij.

208

crkve

Preinake što su ih u kasnom razdoblju ranoga srednjeg vijeka doživjele dvije (dvojne) crkve u Starome Gradu na otoku Hvaru (sv. Marije i sv. Ivana) zahvatile su ne samo promjenu konstrukcije dodavanjem pilona na bočnim zidovima i u apsidi nego i redukciju dužine.591 Složeniji oblik preinake starokršćanske građevine ostvaren je u Lepurima, gdje su ranijoj jednobrodnoj crkvi s dograđenim bočnim prostorima dograđene bočne apside, pa je tako oblikovana predromanička presvođena trobrodna bazilika.592 Četiri dograđena pilona u središnjem dijelu crkve dokazuju da je ranosrednjovjekovnom preinakom obuhvaćena i nadogradnja kupole. Posebnost predromaničke adaptacije pokazuje izgradnja triju zasebnih oltarnih ograda u trima brodovima ranosrednjovjekovne crkve. 4. Preobrazbe putem redukcije zahtijevale su još veće građevne intervencije, izražene i u promjeni gabarita ranijih građevina. One su došle do izražaja smanjenjem crkvenoga prostora na samo jedan brod, kao što je to vjerojatno bio slučaj s crkvom sv. Andrije u Slika 203: Sv. Stjepan u Pučišću na Braču (R. Bužančić)

Slika 202: Složeni vid preinake starokršćanske jednobrodne crkve u presvođenu predromaničku baziliku s kupolom: Sv. Martin u Lepurima, snimka iz zraka i tlocrt (N. Jakšić)

znakovitih osobina predromaničke crkvene arhitekture na južnodalmatinskom području. Crkva sv. Petra u Stonskom polju pokazuje također ranosrednjovjekovnu intervenciju u ranijem prostoru na bočnim zidovima i u prezbiteriju. Na bočnim su zidovima dograđene lezene koje su stvarale trodijelnu raščlanjenost, a međusobno spojene pojasnicama dijelile su i svod u tri polja, možda i u ovom slučaju s kupolom iznad srednjega traveja.589 Na istočnoj strani dograđen je prezbiterijalni blok s tri niše, kojima je naglašena troapsidnost, svojstvena pelješkom području. Dodavanjem četiriju parova pilona starokršćanskoj crkvi sv. Ivana kod Stona postignuta je peterodijelna raščlamba unutrašnjosti.590 589 590 591 592

I. Fisković (1980.b), 226-227; (1988.b), 194-195; (1985.), 133-163. I. Fisković (1975.), 224-227. R. Bužančić (1996.), 344-345. N. Jakšić: crkva sv. Martina, ranokršćanski kompleks 5.-6. stoljeće, obnovljen u 9. stoljeću, HiK, II, 2000., 278.

209

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

Slika 204: Ranosrednjovjekovne crkve unutar ili izvan porušenih starokršćanskih bazilika: a. Ubli na Lastovu, Sv. Petar, b. Biševo, Sv. Silvestar

Splitu u jednoj kasnijoj fazi (poznate kao basilica picta), iz koje su sačuvani ulomci kamenog namještaja,593 ili skraćenjem po dužini crkve, kako je to izvedeno u crkvi sv. Stjepana u Pučišćima na Braču.594 Veći stupanj redukcije jest uporaba same apside starokršćanske crkve koja u predromanici postaje jedinim crkvenim prostorom. To je ostvareno u starokršćanskoj bazilici sv. Lovre u Stobreču,595 kod koje je duboka upisana apsida otvarala mogućnost jednoj takvoj građevnoj intervenciji. Pregradba se ograničila na podizanje zapadnoga zida, na kojem je ulaz, i na instalaciju liturgijskoga namještaja. U istoj su bazilici zidovi narteksa preuređeni u stambene prostore benediktinskog samostana, pa su tako predromaničkom redukcijom stvorena na mjestu ranije starokršćanske bazilike dva odvojena građevna korpusa crkve i samostana. 5. Nova izgradnja unutar ili izvan starokršćanskih crkava također je česta pojava u predromanici, do koje dolazi radi kontinuiteta kultnog mjesta. Takvi zahvati, doduše, više spadaju među novogradnje na starokršćanskom položaju negoli među preinake, ali valja ih ipak ovdje svrstati kao primjer najvećeg stupnja intervencije na izgrađenom mjestu. Kako su u pravilu starokršćanske bazilike bile većih dimenzija od ranosrednjovjekovnih crkava, to su na mnogim mjestima unutar perimetra veće starokrš593 594 595

596 597 598

ćanske crkve koja je bila porušena u ranome srednjem vijeku podignute predromaničke i ranoromaničke građevine u nešto reduciranim mjerama. Crkva sv. Marte u Bijaćima poznata je starohrvatska crkva sagrađena uz antički stambeni kompleks, koji je i sam pregrađen u ranome srednjem vijeku za potrebe hrvatskoga vladarskog dvora, a u kojem su izdane mnoge značajne vladarske isprave. Predromanička trobrodna crkva sv. Marte bila je sagrađena u IX. stoljeću na mjestu prostranije starokršćanske bazilike sv. Ivana, slijedeći sasvim orijentaciju ranije građevine.596 Slično su postupili i graditelji crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu, kada su u drugoj polovici XI. stoljeća podigli ranoromaničku trobrodnu građevinu s trima upisanim apsidama, u kojoj je 1076. papinski legat Gebizon okrunio hrvatskoga kralja Zvonimira. Starohrvatska crkva zauzima tek približno trećinu dužine ranijega starokršćanskog kompleksa tzv. istočnog cemeterija antičke Salone i sagrađena je potpuno u skladu s orijentacijom ranije bazilike.597 Slično pokazuju i mnogi drugi primjeri, poput crkve na groblju u Jesenicama, gdje je u okviru prezbiterija podignuta manja starohrvatska crkva, ili u Tučepima, gdje ranosrednjovjekovna crkva sv. Jurja jedva prelazi prostor prezbiterija, što ga je zatvarala široka apsida starokršćanske bazilike, također adaptirane unutar antičke gospodarske zgrade.598

T. Marasović (1994.), 264. R. Bužančić (1994.), 69-72; (1996.), 342. N. Cambi (1974.). O predromaničkoj preinaci apside i narteksa pisao je T. Marasović (1994., 44-45), a taj je položaj kao primjer pregradnje apside u ranosrednjovjekovnu crkvu objavio I. Fisković (1995.), 16. D. Jelovina (1987.), 23-29. M. Zekan (1994.b). M. Tomasović: O nasljeđivanju antičkog prostora u Tučepima, Makarsko primorje, 2, Makarska 1995., 27-43.

210

crkve

Ponekad su novosagrađene ranosrednjovjekovne crkvice bile toliko male da su mogle biti sagrađene unutar prezbiterija starokršćanske bazilike, kao što pokazuju ruševine crkve sv. Petra u Ublima na otoku Lastovu599 ili crkva sv. Stjepana u stonskom polju.600 Manje je uobičajeno bilo povećanje dimenzija sukcesivnim gradnjama, a to je bio slučaj u crkvi sv. Silvestra na Biševu, gdje je ranosrednjovjekovna crkva iz sredine XI. stoljeća podignuta izvan opsega dviju prethodnih faza iz starokršćanskoga i ranoga predromaničkog doba.601 Adaptacije poganskih kultnih građevina Uporaba poganskih kultnih prostora dalji je stupanj preobrazbe, koji ne mora uvijek značiti i veće građevne intervencije. Ponegdje je i orijentacija antičkoga hrama mogla zadovoljiti stroga pravila kršćanske liturgije, a monumentalnost antičkih građevina, izražena i u bogatom kiparskom ukrasu, pridonijela je privlačnosti i preinačene ranosrednjovjekovne crkve.

a.

Najpoznatiji primjer uporabe poganskoga hrama za ranosrednjovjekovnu kršćansku crkvu jest pretvaranje Jupiterova hrama (Dioklecijanova mauzoleja) u splitsku katedralu, što se pripisuje Ivanu Ravenjaninu, prvom splitskom nadbiskupu. Nadbiskup je, prema pisanju Tome Arhiđakona, “…Jupiterov hram, koji je bio podignut u samom carskom zdanju na povišenim zidovima, očistio od likova poganskih bogova i postavio na njemu vrata…”602 Orijentacija antičkoga hrama s ulazom na zapadnoj strani pogodovala je preobrazbi jer splitskoj stolnoj crkvi nije bilo potrebno mijenjati osnovni postulat, koji kršćanske crkve slijede od V. stoljeća nadalje, da svetište bude na istočnoj strani. Otvaranje južnih vrata, koja pokazuju stilska obilježja početka ranoga srednjeg vijeka,603 sasvim je u skladu sa značajkama predromaničke crkvene arhitekture, u kojoj je bočni ulaz vrlo česta pojava. U ovom je slučaju taj južni ulaz bio potreban i radi povezivanja katedrale s mauzolejem splitskih nadbiskupa, koji je bio izgrađen 599 600 601

602 603

b.

Slika 205: Preobrazba Dioklecijanova mauzoleja u splitsku ranosrednjovjekovnu katedralu: a. unutrašnjost katedrale s ranosrednjovjekovnom korskom ogradom (Dyggve), b. južna vrata (Mirjana Marasović)

J. Jeličić / G. Nikšić: Konzervacija ranokršćanske crkve u Ublima na Lastovu, GZSKH, 6-7, 1980.-1981., 57-61. I. Fisković (1995.), 18. Rezultati istraživanja Konzervatorskog odjela u Splitu koja je vodio J. Vojnović, a prema njegovoj dokumentaciji objavila I. Praničević-Borovac (2002.), 396-397. Toma Arhiđakon (2003.), 49. T. Marasović (1992.b), 165 i d.

211

DALMATIA PRAEROMANICA

neposredno južno od peripterskoga hodnika Dioklecijanova mauzoleja, kao i radi uporabe vanjskoga hodnika hrama (periptera) za obredne povorke. Ostvarena je tako monumentalna katedrala centralnoga tipa, koja je upravo kao ranosrednjovjekovna crkva, znatno više nego kao prvobitni poganski hram i carev mauzolej, nadahnjivala graditelje u bližem ili širem okružju. Njezina unutrašnjost bila je vrlo prikladna za funkciju predromaničke prvostolnice; na istočnoj su strani tri od ukupno osam niša izvorne antičke građevine služile kao prostrani prezbiterij bez potrebe većih građevnih intervencija. Crkva je od početka svoje transformacije u ranome srednjem vijeku, kao i najveći broj onodobnih europskih (pa i dalmatinskih) katedrala, imala za naslovnicu sv. Mariju, kojoj je posvećen glavni oltar u središnjoj istočnoj niši. Već u najranijem razdoblju spominju se i drugi titulari: solinski mučenici sv. Dujam i sv. Staš, koji su u visokom srednjem vijeku imali u bočnim nišama svoje oltare, pa se može pretpostaviti da su bili i naslovnici oltara u ranome srednjem vijeku. Unutarnja raščlamba antičkoga interijera dopuštala je takvu podjelu pa je već u predromanici zacijelo prezbiterij zahvatio sav prostor istočno od crte što spaja dva antička stupa, označen danas samo povišenom stepenicom. Na toj se crti vjerojatno nalazila oltarna ograda koja je dijelila svetište od prostora za vjernike u preostalom dijelu crkve ili je, kako je to već davno bio pretpostavio Dyggve (prije negoli je u Solinu otkrio Zvonimirovu krunidbenu baziliku), ispred središnjega oltara bila postavljena korska ograda ranosrednjovjekovne beme (schola cantorum).604 Vjerojatno je u istom prostoru bila postavljena i oltarna ograda drugoga, visokog tipa s trabeacijom jer iz splitske katedrale potječe veliki broj ulomaka liturgijskoga namještaja koji je samo djelomično objavljen.605 Iz dosada proučene građe proizlazi da ti ulomci pripadaju barem trima različitim fazama ranosrednjovjekovnoga razdoblja, prvoj iz doba najranije preobrazbe (VII.-VIII. stoljeće), drugoj iz zrele predromanike (IX.-X. stoljeće), a trećoj iz kasne faze XI. stoljeća.606 604 605

606 607

608

206: Preobrazba Malog hrama Dioklecijanove palače u ranosrednjovjekovnu krstionicu i crkvu sv. Tome: tlocrt i presjek (Zavod za zaštitu spomenika Split)

Kripta hrama pretvorena je u kršćansku crkvu (sv. Lucije), također u srednjem vijeku, kako svjedoči nalaz ulomka romaničkoga ciborija u podnožju oltara. Može se pretpostaviti i njezina ranosrednjovjekovna uporaba, tim prije kada se zna da je u sličnoj situaciji Mali hram palače pretvoren u kriptu sv. Tome. Taj je hram, vjerojatno izvorno posvećen svim rimskim bogovima,607 bio pretvoren u kršćansku krstionicu sv. Ivana Krstitelja, koja se od 1144. godine nadalje spominje u povijesnim vrelima.608 Zgradom su se služili prvi stanovnici grada u palači kao krstionicom, od koje još stoji na prvotnom mjestu krsni

Dyggveovu skicu objelodanio je M. Abramić (1929.), 11. Dosada najveći broj ostataka namještaja objavili su P. M. Fleche-Morgues / P. Chevalier / A. Piteša (1993.), 207-312. Nedavno su prilikom istraživanja koje je u katedrali vodio Konzervatorski odjel pronađeni ulomci pluteja (G. Nikšić, 1997.), 38 i d. T. Marasović (1997.), 42-47. N. Cambi: Dioklecijanova palača i Dioklecijan (lik i ličnost), Dioklecijanova palača, Katalog izložbe, Split 1994., 22; Isti: On the dedication of the Prostyle Temple of the Diocletian’s Palace in Split, Orbis romanus christianibusque (Zbornik N. Duvala), Paris 1995., 262. CD II, 55.

212

crkve

bazen, oblikovan u visokome srednjem vijeku od upotrijebljenih ranosrednjovjekovnih ukrašenih ploča.609 Na tom je istom mjestu u središtu naosa (cele) rimskoga hrama vjerojatno bio postavljen i prvi, ranosrednjovjekovni krsni bazen, o kojem nema podataka. Ranosrednjovjekovnu uporabu kripte hrama za crkvu sv. Tome dokumentiraju ne samo povijesna vrela nego i dokazuju sačuvani ostatci liturgijskoga namještaja. Za razliku od gornjega prostora krstionice, kripta je imala pravilnu orijentaciju s ulazom na zapadu i s prezbiterijem na istoku, gdje su u svodu sačuvane udubine koje otkrivaju položaj zabata i greda oltarne ograde. Natpis na jednoj gredi: …(aedifica)vi ecclesia(m) ista(m) et crip(tam)…, s ukrasom iz IX. stoljeća610 nedvojbeno upućuje na ranosrednjovjekovno doba preinake. Zvonik nad pročeljem (porušen u XIX. stoljeću) romaničkih je stilskih obilježja i najkreativniji je doprinos srednjovjekovne preinake antičkoga hrama.611 Adaptacija Dioklecijanova mauzoleja u kršćansku crkvu slijedila je ideje pape Grgura Velikoga, koji je nakon više od dvjesta godina od zatvaranja poganskih hramova na Zapadu zagovarao njihove preobrazbe u kršćanske crkve.612 Adaptacijom, više nego novom izgradnjom, mogla bi se smatrati i pojava crkvice sv. Mateja južno od splitske katedrale, koja je služila kao mauzolej splitskih nadbiskupa. Crkva je zauzimala uski prostor između južne stranice osmerokutne baze Dioklecijanova mauzoleja i južnoga zida temenosa. Nad antičkim zidom s južne strane, odnosno među antičkim stupovima sa sjeverne strane, sagrađeni su zidovi predromaničke crkvice, presvođene bačvastim svodom (kojem se tragovi još raspoznaju) i pokrivene dvostrešnim krovom, s pravokutnom apsidom na istočnoj strani.613 Veliki antički hram u Ninu bio je jednim svojim dijelom također pretvoren u ranosrednjovjekovnu crkvenu građevinu. Nakon prijenosa moći sv. Ambrozija, poznatoga milanskog biskupa iz IV. stoljeća, u Nin, opat Teudebert sagradio je kršćansku crkvu u dijelu ranijega poganskoga kultnog prostora, koja 609 610 611 612 613 614 615

Slika 207: Crkva sv. Matije između Dioklecijanova mauzoleja i južnoga zida temenosa, tlocrt crkve prije rušenja (V. Andrić)

je poslije bila poznata po naslovniku sv. Mihovilu.614 Kasnosrednjovjekovna crkva sv. Mihovila, koja je porušena početkom XX. stoljeća, ali je zabilježena na crtežima i fotografijama, nije slijedila izvornu orijentaciju antičkoga hrama, što znači da osim samog položaja, temelja i možda građe nije drugo baštinila od prethodne građevine. Nije poznato je li tako postupio i opat Teudebert kada je gradio predromaničku crkvu na tom prostoru, od koje je sačuvan dio oltarne ograde s natpisom hrvatskoga kneza Branimira.615 Ponegdje je kontinuitet izgradnje izražen samim izborom mjesta gdje se nalazila ranija građevina iz poganskoga razdoblja, ali sa svrhom poništenja kultnoga značenja poganskoga položaja. To je slučaj s dvjema ranosrednjovjekovnim crkvama podi-

T. Marasović (1997.), 7 i d. P. M. Fleche-Morgues / P. Chevalier / A. Piteša (1993.). T. Marasović (1987.a), 289, 293 (1998.a), 26. Prema uvjerljivom tumačenju R. Bužančića (2004.), 261-270. T. Marasović (1994.), 254. N. Jakšić (1997.), 26. N. Jakšić (1995.), 141-143; V. Delonga (1996.), 207-208.

213

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 208: Položaj srednjovjekovne crkve sv. Mihovila na mjestu antičkoga hrama grada Nina

gnutim na rtu Marjana. Prva je posvećena sv. Jurju, sagrađena tik do antičkoga Dijanina hrama, a druga sv. Mihovilu, u prostoru samoga hrama, kako je to zabilježeno i u starim crtežima i opisima.616 Prva, jednobrodna bačvasto presvođena crkva s polukružnom apsidom, ostala je do danas sačuvana, a nakon restauracije 1994. vraćen joj je prvobitni oblik, čak i s postavljenom replikom oltarne ograde iz karolinškoga doba. Od druge su crkve, isto kao i od samoga antičkog hrama, ostali samo djelomično donji slojevi zidova, podignuti izravno nad kamenom liticom marjanskoga rta.617 Istraživanjem nije pronađena njezina apsida, pa možemo pretpostaviti da se crkva sasvim podredila prostoru antičke cele. Naslovnici tih građevina nisu slučajno izabrani. Štovanje sv. Mihovila kao “vojskovođe nebeske vojske” i sv. Jurja kao nebeskog zaštitnika zemljoradnje i stočarstva trebalo je na tom istaknutom topografskom položaju (ucrtanom čak i u Peutingerovoj karti antičkoga svijeta!) poništiti učinak ranijega poganskog kulta antičke božice Dijane, zaštitnice lova i šuma, i prevesti poganski kultni položaj u kršćanski hagiografski sustav. Sličnu pojavu poništavanja antičkoga kulta nalazimo i na otoku Braču. Kod Donjeg Humca stoje ostatci mauzoleja iz I. stoljeća poslije Krista koji je, sudeći po sačuvanoj skulpturi, bio jedna od najmonumentalnijih antičkih građevina na otoku. Uza sam hram sagrađena je, vjerojatno krajem XI. stoljeća, ranosrednjovjekovna crkva sv. Ilije, dobro sačuvana 616 617

618

Slika 209: Ranosrednjovjekovne crkve sagrađene uz antičke građevine: a. Crkva Sv. Jurja na rtu Marjana u Splitu, sagrađena do antičkoga Dijanina hrama, b. Crkva Sv. Ilije kod Donjeg Humca na Braču, sagrađena do antičkog mauzoleja

jednobrodna presvođena građevina s pravokutnom apsidom i s mnoštvom antičkih klesanaca i spolija u svojim zidovima.618 I u ovom je slučaju izabrana za naslovnika snažna ličnost iz kršćanskoga hagiografskog svijeta, starozavjetni prorok Ilija, koji se još u doba izraelskoga mnogoboštva borio za monoteističko štovanje Jahvea. Preinake antičke rezidencijalne arhitekture

Dioklecijanova palača u Splitu pruža mogućnost proučavanja nastanka ranosrednjovjekovnih crkava u prostorima antičke rezidencijalne arhitekture. Za

J. Marasović, T. Marasović, M. Marasović (1996.), 6 i d. Identifikaciju ostataka građevine južno od crkve sv. Jurja s Dijaninim hramom osporava M. Katić (1994.b, 29 i d.), tumačeći podatak iz Peutingerove karte kao oznaku postaje. D. Domančić (1960.), (1984.), 32.

214

crkve

to je indikativan primjer crkva sv. Nikole, poznata u srednjovjekovnim vrelima s atributom de Sdoria, koja je već u ranome srednjem vijeku nastala preinakom u prostoru jedne od dvorana velike Dioklecijanove blagovaonice u istočnoj polovici careva rezidencijalnoga bloka. U ovom je slučaju dvorana rimskoga triklinija odredila i oblik predromaničke crkve četvrtasta tlocrta, u kojoj su upisani piloni oblikovali križnu bačvastu svodnu konstrukciju.

a.

Dva stubišta južno od crkve – jedno iz ranijega, a drugo iz kasnijega predromaničkog razdoblja – pripadaju ranosrednjovjekovlju. Na sličan je način preinačena i obližnja pravokutna dvorana, jedna u nizu od šest istih dvorana sa svake strane središnje dvorane Dioklecijanova stana, u crkvu sv. Andrije, nazvanu de fenestris u srednjovjekovnim vrelima jer se nalazila u predjelu kojem su ime dali pročelni lukovi Dioklecijanove palače.619 U ovom je slučaju antička dvorana, koja je prvobitno služila za potrebe Dioklecijanove počasne garde,620 bila oblikom i dimenzijama vrlo prikladna za preinaku u predromaničku crkvicu uzdužnoga jednobrodnog tipa, natkrivenu drvenom potkrovnom konstrukcijom pod dvostrešnim krovom. Istraživačkim i konzervatorskim radovima pod vodstvom R. Bužančića dobili su se podatci o predromaničkoj crkvi kojoj je obnovljena apsida s trompama i dvostrešna krovna konstrukcija.621

b.

Preobrazba antičkih gospodarskih zgrada

Mogućnosti uporabe antičkih gospodarskih zgrada i drugih utilitarnih prostora u ranom srednjem vijeku ovisile su o svrhovitoj sukladnosti prvobitne i nove namjene. Uzdužni prostor antičke cisterne na Puntamiki u Zadru bilo je posve prikladno oblikom i dimenzijama iskoristiti za jednobrodnu crkvu uz relativno malu dogradnju apside na istočnoj strani, a nadogradnjom gornjega kata ostvarena je i dvokatna jednobrodna uzdužna crkva.622 I neke novosagrađene ranosrednjovjekovne crkve, poput one sv. Ivana Krstitelja u Bolu na Braču i sv. Nikole na Sušcu, podignute su u neposrednoj blizini antičkih cisterna. 619

620 621 622

Slika 210: Preinake antičke rezidencijalne arhitekture u ranosrednjovjekovne crkve: a. sv. Andrija „de fenestris“ u prostoru jedne od dvorana Dioklecijanove počasne straže (prema R. Bužančiću), b. ranosrednjovjekovni prilaz crkvi sv. Nikole, preuređenoj u zapadnoj dvorani triklinija Dioklecijanove palače

R. Bužančić (2003.), 198, sl. 7, iznio je drukčije tumačenje naziva “de fenestris”, koji se ne vezuje uz pročelne otvore nego uz otvore antičkoga svjetlika istočno od centralne dvorane Dioklecijanova stana. H. Kähler, Split i Piazza Armerina, rezidencije dvaju careva-tetrarha, Urbs, 1961.-1962., Split 1965., 97-109. R. Bužančić (2004.), 1-5. M. Suić – I. Petricioli (1955.), 7 i d.

215

DALMATIA PRAEROMANICA

b. a.

c.

d.

Slika 211: Antičke gospodarske zgrade preinačene u predromaničke crkve: a. tlocrt antičke cisterne, b. preobrazba cisterne u dvokatnu predromaničku crkvu sv. Stošije (Petricioli), c. egzedra gospodarske zgrade kod Segeta (Sudanel) kao predromanička crkva sv. Danijela, d. kasnoantička građevina u Muću preobražena u predromaničku crkvu sv. Petra (M. Zekan)

U preinakama antičkih gospodarskih zgrada za potrebe kršćanskoga kulta u ranome srednjem vijeku iskorištavani su najprikladniji dijelovi, a to su egzedre, koje su uz vrlo male građevne zahvate mogle biti pretvorene u kršćansku crkvicu. Tako je egzedra jedne gospodarske zgrade u Segetu, na širem prostoru trogirskog agera, pretvorena u predromaničku crkvicu centralnoga tipa na način da je ravnim zidom zatvoren okvir egzedre, a cijeli prostor natkriven kupolom zbog koje su na dvjema stranama ugrađene dvije trompe. Ulaz na južnoj, a svetište na sjevernoj strani u ovom slučaju dokazuju da su prednosti uporabe ranije građevine prevladale nad nepovoljnom orijentacijom. Novija istraživanja crkve sv. Petra u Muću pokazala su da crkva iz koje potječe glasoviti natpis kneza Branimira, točno datiran 888. godinom, nije bila izvorna predromanička građevina četverokonhno623

M. Zekan (1980.), 623-640.

216

ga tlocrta, kako se prije pretpostavljalo, nego također jedna antička gospodarska zgrada, koja je vjerojatno bila upotrebljavana kao starokršćanska crkva i tek u drugoj preinaci dobila predromaničku oltarnu ogradu.623 Opisanim pregradnjama stvoreni su dakle crkveni prostori koji se morfološki uklapaju u tipologiju novosagrađene crkvene arhitekture u ranome srednjem vijeku. Preobrazba antičke obrambene arhitekture

Najviše primjera uporabe antičke obrambene arhitekture za preinaku prostora u ranosrednjovjekovne crkve pokazuje Dioklecijanova palača, u kojoj su prostori iznad svih četiriju vrata i jedna kula pretvoreni u kršćanske kultne građevine.

crkve

Uski stražarski hodnici nad antičkim ulazima Dioklecijanove palače mogli su zadovoljiti prostorne zahtjeve smještaja malih crkvica, ali njihov je položaj nad vratima odredio smisao pregradnje, a to je simbolička zaštita prilazima kršćanskom gradu kakav je Split postao u VII. stoljeću. Sva četiri ulaza u Palaču u srednjem su vijeku dobila kršćansku zaštitu crkvicama, od kojih su dvije (nad sjevernim i zapadnim vratima) većim dijelom sačuvane, jednoj je ostao dio zvonika (nad južnim vratima), a dvije (nad istočnim vratima) poznate su samo po podatcima iz dokumenata. Slika 212: Preobrazba antičkih obrambenih prostora u ranosrednjovjekovne crkve (prema J. Marasoviću): a. Sv. Martin iznad sjevernih vrata Dioklecijanove palače b. Sv. Teodor (Gospe od Zvonika) iznad zapadnih vrata Palače

Slika 213: Sv. Stošija iznad južnih vrata Palače, pretpostavljeni izgled zvonika (prema J. Marasoviću)

b.

a.

624

Za adaptaciju srednjovjekovne crkve u antičkom stražarskom prostoru povoljnije uvjete pružala su sjeverna i južna pročelja zbog svoje orijentacije u pravcu zapad–istok. Pregradnjom sjevernih vrata u crkvu sv. Martina iskorišten je prostor koji je stražarima služio kako bi posebnom napravom podizali ili spuštali tzv. saracenska vrata (spuštaljke).624 Pogodna je orijentacija prvobitnoga prostora u smjeru zapad–istok omogućila postavljanje ulaza na zapadnoj strani, gdje je in situ sačuvan nadvratnik, a njegov natpis otkriva ne samo ime svećenika Dominika, koji je izveo preobrazbu stražarskoga hodnika u crkvu, nego opisuje i samu preinaku (…na čast blaženog Martina, pregradne zidove i vrata postavio je prezbiter Dominik…). Na istočnoj je strani oblikovano svetište s malom apsidnom nišom na samom istočnom zidu. Da bi se dobilo što više prostora, izvornim je antičkim lezenama uklonjen donji dio. Zazidani su veliki lučno oblikovani antički otvori i posred njih postavljeni mali prozori s tranzenama. Veće intervencije poduzete su na stropu, gdje su razbijene ravne antičke stropne ploče i iznad njih sagrađen bačvasti svod sasvim u skladu s tipskim

T. Marasović (1978.), 23.

217

DALMATIA PRAEROMANICA

obilježjima predromaničke arhitekture. Granica prezbiterija crkve označena je oltarnom ogradom, koja je u cjelini ostala sačuvana,625 a iza nje postavljen oltar koji se sastojao od prizmatičnoga monolitnog stupića i oltarne menze. Ostao je sačuvan i temelj zvonika na krovu, postavljen na zapadnom kraju crkve iznad ulaza.

I u sjeverozapadnoj kuli Dioklecijanove palače bila je ugrađena ranosrednjovjekovna crkva posvećena sv. Petru, koja se u vrelima XI. stoljeća spominje pod nazivom turris sancti Petri.628 U slojevitom građevnom razvitku same kule nisu se sačuvali ostatci ranosrednjovjekovne crkve, koja je vjerojatno zauzimala prostor prvoga kata.

Ranosrednjovjekovna crkva sv. Anastazije, sagrađena nad južnim ulazom u grad, najranije se spominje u povijesnim vrelima 1136. godine, a 1269. godine navodi se i položaj te građevine u predjelu Fenetris (in Fenetris iuxta ecclesiam sancte Anastasie e prope balconem).626 Od prvobitne je crkve ostao samo bačvasto presvođeni prostor prizemlja zvonika, kojemu položaj točno po sredini pročelja otkriva poštovanje naglaska osi Palače, ali također i uobičajeno oblikovanje zapadnoga korpusa crkve, jer se crkveni prostor prostirao dalje prema istoku, kako to dokazuju sačuvani zidovi romaničkoga zdanja iz druge faze te građevine.

Na zapadnom zidu Dioklecijanove palače udubljena je apsida ranosrednjovjekovne crkve sv. Mihovila na obali, i to nakon što je izgradnja ispred zida bila obezvrijedila njegovu izvornu obrambenu namjenu, pa je tada dopušteno da se predromanička crkva proširi i zađe u obrambeni sustav grada.629

Na zapadnom i istočnom pročelju Dioklecijanove palače nije se mogla slijediti uobičajena orijentacija, jer su stražarski prostori bili orijentirani u pravcu sjever–jug, pa su i crkvice poprimile takvu orijentaciju. Zbog uloge zapadnih vrata kao glavnoga ulaza u grad, nije za crkvu iskorišten stražarski prostor iznad vanjskog ulaza, nego je za tu svrhu odabran prostor nad unutarnjim vratima obrambenog dvorišta. Ulaz u crkvu sv. Teodora postavljen je stoga na sjevernom prilazu stražarskom hodniku, a svetište na jugu. Ostvaren je sličan postupak adaptacije kao i na sjevernom zidu, s time što su i u ovom slučaju skraćene antičke lezene. Sva polja presvođena su kružno-kupolnim svodom, a nad srednjim poljem izgrađen je zvonik, koji je do danas ostao u cjelini sačuvan.627 Nema podataka o izgledu crkvica iznad istočnoga ulaza u grad, no kako se spominju dvije crkve, jedna sv. Apolinara, a druga sv. Leonarda, može se pretpostaviti da su one preuređene iznad vanjskoga i unutarnjeg ulaza obrambenog dvorišta. 625 626

627 628 629 630

Uporaba antičkih spolija

Za predromaničku i ranoromaničku crkvenu arhitekturu u Dalmaciji vrlo je znakovita uporaba antičkih spolija.630 Reutilizacija ostataka (dijelova ili ulomaka) antičke arhitekture česta je pojava u ranosrednjovjekovnim crkvama u svim njihovim dijelovima od temelja do krova. U crkvi Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru dijelovi monumentalne antičke arhitekture upotrijebljeni su kao temelji predromaničke crkve koji su ostali ispod crkvenog poda. Gotove antičke ploče svrhovito su iskorištene u pločniku ranosrednjovjekovnih crkava, osobito onih u blizini porušenih antičkih građevina. Mnoge spolije u zidovima ponegdje su također iskorištene samo kao građa, pa im ukras nije bio vidljiv na vanjskoj površini zida, iako ima slučajeva da su antičke ukrašene ili profilirane spolije ostavljene vidljive na vanjštini ili unutrašnjosti predromaničkih crkava. Najčešća je bila pojava upotrebe antičkih stupova kao konstrukcijskih dijelova predromaničkih crkava. Ponegdje su u tu svrhu poslužili neprerađeni stupovi s kapitelima (kao u slučaju benediktinske opatijske crkve na Sustipanu u Splitu, gdje su preuzeti stupovi i kapiteli iz Dioklecijanove palače, ili u crkvi sv. Martina u Trogiru, gdje su neki od stupo-

Po ukrasnim osobinama T. Burić (1992.b), 214-217, datirao je oltarnu ogradu u treću četvrtinu XI. stoljeća. CD V, 502. Usp. još P. Petrić: Sakralna topografija u staroj jezgri grada, Kulturna baština, 19, Split 1989., 276. Terminom “balkon” vjerojatno je označena središnja trodijelna loža portikata Dioklecijanove palače. T. Marasović (1978.), 23; J. Belamarić (1991.). CD I, 111. T. Marasović / M. Zekan (1982.), 111. I. Babić (2006.), 141-148.

218

crkve

a.

d.

e.

b.

c.

Slika 214: Antičke spolije u ranosrednjovjekovnoj uporabi: a. postolje Jupiterova hrama na zadarskom kapitoliju, upotrijebljeno kao temelj crkve Sv. Trojstva (crtež A. Hausera), b. antički arhitrav u funciji sarkofaga starohrvatskog dostojanstvenika u mauzoleju ispred bazilike sv. Marije u Biskupiji, c. antički arhitrav preinačen u sarkofag iz predromaničke crkve sv. Bartula u Galovcu, d. stup antičke bifore u funkciji stipesa oltara crkve sv. Vida kraj Dola na Braču, e. antički sarkofag u funkciji okvira vrata ranosrednjovjekovne crkvice sv. Mihovila nad Dolom na Braču

va i kapiteli preuzeti iz antičkih građevina. Uporaba antičkih stupova i kapitela ima, dakako, i svoju dulju, starokršćansku tradiciju, kako to pokazuje crkva sv. Stjepana (sv. Šime) u Zadru, u kojoj su 631

spolije planski i smišljeno postavljene: na sjevernoj strani kanelirani stupovi s korintskim kapitelima, a na južnoj glatki stupovi s kapitelima rimskoga dorskog stila.631

P. Vežić (1989.), 323-324; I. Babić (2006.), 94.

219

DALMATIA PRAEROMANICA

Antičke tegule vide se još uvijek na krovovima apsida crkve Sv. Trojstva u Zadru, a pokrivale su i krov crkve sv. Nikole na Koločepu. Reutilizirani dijelovi antičke arhitekture ili sarkofaga mogu se zapaziti i na otvorima predromaničkih crkava, osobito onih manjih, građenih sa skromnim financijskim mogućnostima. Tako su vrata crkve sv. Mihovila nad Dolom na Braču u cjelini oblikovana od antičkoga sarkofaga kojemu je uklonjeno dno, pa su stranice nekadašnjega kamenog sanduka poslužile kao čvrsti, klesarski izvrsno dotjerani (premda i vrlo uski) otvor ulaza u predromaničku crkvu. Čak ni preobrazba monumentalnog Dioklecijanova mauzoleja u najznačajniju dalmatinsku ranosrednjovjekovnu prvostolnicu nije zaobišla uporabu antičke građe, kako se to i danas jasno raspoznaje na unutrašnjosti južnih vrata splitske katedrale. I među liturgijskim namještajem predromaničkih crkava nalaze se ulomci i dijelovi ranijih građevina. Antičko porijeklo stipesa crkve sv. Martina u Trogiru vidi se na bočnoj strani oltarnoga stupa, a u crkvi sv. Vida kraj Dola na otoku Braču kao stipes oltara upotrijebljen je srednji stup prozora jedne starokršćanske crkve. Vrsna građa s antičkih nalazišta, poglavito ona mramorna, privlačila je predromaničke majstore da je upotrijebe i za izradu oltarne ograde kao najznakovitijeg dijela liturgijskog namještaja predromaničkih crkava. Jedan od najljepših ranosrednjovjekovnih zabata oltarne ograde u Dalmaciji (koji je usto i povijesno važan jer u svom natpisu spominje “sestru i kraljicu”)632 načinjen je od antičkog sarkofaga, kojemu je skulpturna kompozicija u visokom reljefu ostala vidljiva na stražnjoj strani ograde. Neki ranosrednjovjekovni sarkofazi preinačeni su antički, a neki su prerađeni iz drugih dijelova antičke arhitekture, poput onoga iz mauzoleja ispred bazilike sv. Marije u Biskupiji, u kojem je bio pokupan visoki starohrvatski dužnosnik, gdje je ostao izvorni reljef sučelice postavljenih hipokampa.633 Sarkofag iz predromaničkoga doba u crkvi sv. Bartula u Galovcu izrađen je od jednog antičkog bogato ukrašenog arhitrava.634 632 633 634 635

Morfološka klasifikacija Dvije osnovne skupine crkava, tzv. centralni i longitudinalni tipovi koji se prate u svim razdobljima srednjovjekovne crkvene arhitekture, obilježavaju i morfologiju ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u Dalmaciji. Tzv. centralnim tipovima svojstveno je koncentrično oblikovanje prostora u odnosu na središnju vertikalnu os, ili pomanjkanje jedne prevladavajuće horizontalne osi, koja je zajednička značajka longitudinalnim tipovima. U svakoj od tih skupina moguća je dalja raščlamba na jednoprostorne i složene tipove u centralnoj skupini, odnosno jednobrodne i višebrodne crkve longitudinalnoga obilježja. Već je Dyggve svojedobno predočio kako se složeni centralni prostori u ranosrednjovjekovnom graditeljstvu Dalmacije mogu usporediti s trobrodnim longitudinalnim prostorima.635 Nova usporedba poprječnih presjeka ranosrednjovjekovnih crkava u dvjema skupinama, od jednoprostornih ili jednobrodnih do složenih centralnih ili trobrodnih uzdužnih crkava, pokazat će uvjerljivost takva promatranja. Centralne građevine

Tlocrti ranosrednjovjekovnih crkava centralne skupine poklapaju se s različitim geometrijskim likovima, u kojima nema dominantne uzdužne osi. Analogno tomu, korpusi tih crkava zasnivaju se na geometrijskim tijelima na kojima prevladava jedna vertikalna os. Tako susrećemo crkve kojima osnovu čine: krug, kvadrat, višekut ili istostranični križ. Iz takvih se tlocrta razvijaju različita tijela po kojem crkve poprimaju prostorne oblike valjka, kocke, višestranične prizme ili složenoga volumena, koja nastaje iz tlocrtne osnove istostraničnoga križa. Tako zamišljeni geometrijski likovi obogaćuju se u u tlocrtima dalmatinskih predromaničkih crkava dodatnim elementima koje određuju liturgijski zahtjevi građevine kao što su apside na istočnoj strani ili niše na unutarnjim zidovima, te konstrukcijskim

V. Delonga (2000.), 23-28; I. Babić (2006.), 108. N. Jakšić, Biskupija kraj Knina, Crkvine, sarkofag, sredina 9. stoljeća, HiK, II, 2000., 208-209. N. Jakšić, Galovac, Crkva Sv. Bartula, sarkofag, HiK, II, 2000., 258. E. Dyggve (1933.a), fig. 1.

220

crkve

longitudinalne građevine

centralne građevine

1.

2.

3.

4.

5.

Slika 215: Usporedni presjeci centralnih i longitudinalnih prostora: a. centralne građevine: 1. Sv. Marija, Mali Iž, 2. Sv. Pelegrin, Savar, 3. Sv. Juraj, Ravanjska, 4. Sv. Trojica, Split, 5. Sv. Trojstvo, Zadar; b. longitudinalne građevine: 1. Sv. Juraj, Split, 2. Sv. Petar, Omiš, 3. Sv. Petar, Zadar, 4. Sv. Eufemija, Split, 5. Katedrala, Dubrovnik

221

DALMATIA PRAEROMANICA

ili dekorativnim dodatcima poput stupova, potpornjaka, lezena ili plitkih niša. Volumen geometrijskih tijela istodobno se obogaćuje novim konstruktivnim i morfološkim elementima krovnoga i svodnog sustava u kojem uvijek dominira središnja kupola pokrivena čunjastim krovom, odnosno polukalote apsida (ili drugih konhi) natkrivene polučunjastim krovovima. Osnovna morfološka podjela dalmatinskih ranosrednjovjekovnih crkava centralnoga tipa svodi se na: • jednoprostorne građevine, koje su vrlo brojne, • rijetke složene višeprostorne oblike. U okviru tih dviju osnovnih tipskih skupina, ranosrednjovjekovne crkve u Dalmaciji pružaju mogućnost dalje morfološke raščlambe.

Jednoprostorne centralne građevine Zajednička osobina predromaničkih jednoprostornih centralnih građevina u Dalmaciji jest jedinstveni prostor kružne, četvrtaste, pravokutne ili križne osnove, koji različitim dodatcima apsida ili konhi poprima različite tipske varijante. Tako nastaju različiti oblici crkava kružnoga ili četvrtastog tlocrta s jednom apsidom ili složenije varijante u kojima se povećava broj egzedri, što radijalno okružuju središnji prostor. Tako postavljeno razvrstavanje dovest će do uočavanja niza različitih oblika koje, s obzirom na učestalost njihove pojave na više nego jednom primjeru, možemo smatrati arhitektonskim tipovima. A. Jednoapsidni centralni tip

Tip centralnih građevina s jednom apsidom zastupljen je u kružnoj, četvrtastoj i pravokutnoj varijanti. • Kružnu inačicu toga tipa predstavlja crkva sv. Marije u Malom Ižu kao primjer građevine s kružnom osnovom, presvođene kupolom i natkrivene čunjastim krovom. Polukružna apsida na istočnoj strani presvođena je polukalotom. Crkva se datira oko IX. stoljeća isključivo na temelju tipskih osobina. • Preobrazbom egzedre jedne ranije antičke građevine nastao je i kombinirani kružno-četvrtasti oblik 636

crkve sv. Danijela (Sudanel) kod Segeta nedaleko od Trogira, datirane u šire predromaničko razdoblje IX. do XI. stoljeća. Polukružna egzedra presvođena polukupolom u cjelini zadržana je u istočnoj polovici crkve, a zapadna pravokutna polovica presvođena je drugom polovicom kupolne kalote pomoću trompi. • Na sličan je način oblikovana i predromanička ckva sv. Lovre u Stobreču, koja je kao svekoliki crkveni prostor upotrebljavala samo apsidu veće starokršćanske bazilike. Četvrtastu inačicu toga tipa predstavljaju crkve na Dugom otoku i na podvelebitskoj obali: • Sv. Pelegrin u Savru također je dobro sačuvana građevina s kupolom i krovom te s trompama u uglovima, što se odražava i malim krovićima uz kružni tambur kupole. Izvornoj građevini nedostaje jedino porušena polukružna apsida na istočnoj strani, koja je bez sumnje izvorno postojala. Crkva se isključivo po tipskim elementima datira oko IX. stoljeća. • Sv. Viktor na Citoriju sačuvan je samo u temeljnim ostatcima, ali, s obzirom na sasvim isti oblik i dimenzije slične i nedaleke crkve sv. Pelegrina, dopušteno je pretpostaviti da je crkva pripadala istom tipu i da je sagrađena u isto doba (IX. stoljeće). Za razliku od Sv. Pelegrina, crkva sv. Viktora sačuvala je ostatke polukružne apside. • Sličan je oblik vjerojatno imala i crkvica na Sukavcu636 koja se, sudeći po sačuvanim ostatcima, svojim tlocrtom podudara s drugim dvjema crkvicama na Dugom otoku. • Inačica istoga tipa pravokutne osnove sačuvana je na primjeru crkve sv. Jurja u Rovanjskoj, osobito poslije restauratorskih radova kojima je vraćen prvobitni izgled crkve. Tamo je osnovni prostor, premda u tlocrtu pravokutnik kojim prevladava uzdužna os, prekriven jedinstvenom kupolom elipsasta tlocrta, pa su i u tom slučaju bile potrebne trompe u uglovima, koje se odražavaju i na krovu. Zbog tipske povezanosti sa spomenutim primjerima na Dugom otoku, i ta se građevina datira oko IX. stoljeća. Pet crkava sjevernodalmatinskog područja (Iž, Dugi otok, Rovanjska) podudara se u dimenzijama i osnovnom obliku (s iznimkom crkve na Ižu, koja

Toponim upućuje na pretpostavku da je izvorni naslovnik crkve bio sv. Luka.

222

crkve

Slika 216: Jednoapsidne centralne građevine, usporedni nacrti: a. Sv. Marija, Mali Iž, b. Sv. Danijel, Seget, c. Gospe od Karmela, Stobreč, d. Sv. Pelegrin, Savar, e. Sv. Viktor, Citorij (Dugi otok), f. Sv. Juraj, Rovanjska

pripada kružnoj varijanti istoga tipa i nešto je većeg dijametra), načinu gradnje i konstrukciji. Kako su sve koncentrirane u istoj regiji (sjevernodalmatinski otoci i podvelebitsko kopno), može se u ovom slučaju smatrati da se radi o regionalnom arhitektonskom tipu. Dvije srednjodalmatinske adaptacije (Seget i Stobreč) oblicima se uklapaju u isti arhitektonski tip. Dosada nisu uočene nikakve lokalne posebnosti na spomenutim zadarskim otocima i u podvelebitskom kraju koje bi se mogle dovesti u izravnu vezu s nastankom toga arhitektonskog tipa, pa se pojava navedenih crkvica može objasniti utjecajem Zadra kao jakoga upravnoga i političkog središta Dalmacije kojemu su u ranom srednjem vijeku gravitirala i naselja sa spomenutim crkvicama. Iz toga grada, kao središta prostrane dijeceze, dolazili su poticaji i uzori u gradnji sakralne arhitekture. Najpoznatija centralna građevina predromaničke arhitekture u Dalmaciji, crkva Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru, postojala je već početkom IX. stoljeća, pa je ona mo-

gla biti uzorom naručiteljima i majstorima drugih crkava, osobito onima podignutim na gravitacijskom području Zadra. Usporedba zadarskoga Sv. Donata s crkvicama centralnog tipa na zadarskim otocima pokazat će, doduše, ne samo razlike u dimenzijama nego i u samom tlocrtu. One se ponajprije očituju u neusporedivo većoj prostornoj raščlanjenosti karolinške rotunde u odnosu na jednostavne i skromne centralne prostore tih malih crkvica, ali isto će tako pokazati i podudarnost u osnovnoj zamisli centralnoga crkvenog korpusa nad kojim dominira kupola, a kojemu se na istočnoj strani nadovezuje znatno manji volumen apside. Mala naselja na Ižu, Dugom otoku i u Rovanjskoj zacijelo nisu mogla, niti su za to imala potrebe, ostvariti gradnju jedne tako monumentalne rotunde kao što je Sv. Donat u Zadru, ali svojim su skromnim mogućnostima mogla osigurati kultni prostor koji po osnovnoj arhitektonskoj zamisli podsjeća na taj graditeljski uzor. U povijesti arhitekture, uostalom, Slika 218: Položaj jednoapsidnih crkava centralnoga tipa u Sjevernoj Dalmaciji

Slika 217: Sačuvane jednoapsidne centralne građevine: a. Sv. Marija, Mali Iž, b. Sv. Pelegrin, Savar, c. Sv. Juraj, Rovanjska

223

DALMATIA PRAEROMANICA

nisu nepoznati takvi primjeri izravnoga preuzimanja samo osnovne zamisli od određenih prototipova i modificiranje konačnoga rješenja prema vlastitim željama i mogućnostima.637 Tako su se majstori predromaničkih crkvica u zadarskoj okolici mogli nadahnuti idejom centralnoga prostora, monumentalno ostvarenog u poznatoj zadarskoj rotundi Sv. Trojstva.638 Modularna istraživanja dovela su i do drugoga mogućega arhitektonskog uzora u oblikovanju najjednostavnije varijante jednoprostornih centralnih građevina. Vežić je upozorio da je zadarska krstionica, koja je inače indicirani prototip šesterokonhnih građevina,639 mogla biti mogući model i za crkvu sv. Marije u Malom Ižu.640 Ostaje međutim pitanje radi li se kod arhitektonskoga tipa o kojem je riječ o pojedinačnom preuzimanju oblika za svaku građevinu napose, postoji li neki zajednički nositelj projekta gradnje kao naručitelj odnosno majstorska radionica koja je izvodila te građevine, ili se pak sam oblik postupno prenosio od jedne crkvice na drugu. Pomanjkanje sigurnih podataka o nastanku svih tih crkvica otežava stvaranje sigurnih zaključaka o tomu, ostavljajući mogućnost samo pretpostavkama, koje se u prvom redu moraju oslanjati na usporednu analizu samih građevina. Navedene crkvice obilježavaju dvije tlocrtne varijante: kružna i pravokutna, pa bi crkvu sv. Marije u Malom Ižu trebalo izdvojiti i kada je u pitanju istraživanje jedinstvenoga modela. Nasuprot tomu, tri crkvice na Dugom otoku, isto kao i ona u Rovanjskoj, podudaraju se u obliku, dimenzijama, konstrukciji i načinu gradnje pa u ovom slučaju ostaje najprihvatljivijom pretpostavka da su sve te građevine nastale kao rezultat istoga projekta, odnosno kao produkt iste majstorske radionice. To se pogotovo odnosi na crkvice na Dugom otoku, ne samo zato što su tlocrtom identične i položajem blizu jedna drugoj, nego i zato što su dvije među njima u određenom smislu 637

638 639 640 641 642 643

povezane imenima svojih titulara. Sv. Pelegrin i sv. Viktor naime istarski su sveci čiji je kult teritorijalno ograničen na Umag odnosno Dvograd,641 a pojava istih naslovnika pokazuje da se proširio i na taj sjevernodalmatinski otok. Izvan sjevernodalmatinske skupine ostaje crkva sv. Danijela nedaleko od Trogira, ali to je primjer koji se tek preobrazbom dijela antičke građevine, dakle više improvizacijom nego slijedom smišljenih tipskih obrazaca, uklopio u najjednostavniji predromanički tip centralnih građevina s kupolom, a isti je slučaj i s crkvom Gospe od Karmela, preinačenoj iz apside starokršćanske crkve sv. Lovre. B.

Tipska skupina crkava trikonhnoga, tetrakonhnog i križnog tlocrta Drugu tipsku skupinu centralnih građevina čine crkve kojima je zajednička tlocrtna osnova trolist, četverolist ili križ. U okviru te skupine razlikuju se tri tipske varijante građevina: trikonhnoga tlocrta (B’), križno-tetrakonhnog tlocrta (B’’) i križno-tetrakonhnog tlocrta s troapsidnim prezbiterijem (B’’’). B’

Trolisni (trikonhni) tlocrtni oblik, poznat u antičkoj i starokršćanskoj cemeterijalnoj arhitekturi (tzv. cella trichora), prisutan je u srednjovjekovnoj Dalmaciji dvjema crkvicama, datiranima u XII. stoljeće. U starijoj su literaturi primjerima predromaničkoga četverolisnog tipa smatrane crkva sv. Petra u Muću i ninska krstionica, ali istraživanjima je utvrđeno da je crkva sv. Petra u stvari adaptacija antičke građevine uzdužnog tlocrta,642 a ninska krstionica drukčijega, pravokutnog tlocrta s unutarnjim nišama.643 Autentične srednjovjekovne primjere trolisnog tipa predstavljaju crkvice sv. Nikole u Ninu i sv. Krševana na Krku. Pretpostavlja se da je istom tipu mogla

Na osnovi povijesnih podataka poznato je da je Teobald, biskup Arezza, uputio 1026. godine majstora Maginarda u Ravennu da ondje prouči sakralne građevine. Taj je majstor, inspirirajući se crkvom sv. Vitala (exemplar Sancti Vitali adduxit), projektirao katedralu u Arezzu, ali tako da je od slavnoga ravenskog prototipa preuzeo samo osnovnu zamisao oktogonalne centralne jezgre i vanjskog hodnika, modificirajući je u elipsasti tlocrt sasvim drukčijim rješenjem vanjskog korpusa. Usp. C. L. Ragghianti (1968.), 692. T. Marasović (1994.b), 145-155. T. Marasović (1994.b), 58-60. P. Vežić (1991.a), (1991.b), sl. 29. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 1979., 272-273. M. Zekan (1980.), 133 i d. P. Vežić (1985.a).

224

crkve

pripadati i crkva sv. Tome u Vrsima blizu Nina, od koje je poznat samo istočni dio. • Crkva sv. Nikole u Ninu sačuvana je do vrha kupole na kojoj je naknadno dograđena stražarnica. Premda se tipski vezuje uz predromaničke oblike, po rebrima u unutrašnjosti, isto kao i po portalu na pročelju, zaključuje se da je sagrađena u XII. stoljeću.644 • Slična je oblika i crkva sv. Krševana kod Glavotoka na otoku Krku, koja se tipskim značajkama i načinom gradnje još više vezuje uz predromaničku arhitekturu. Ipak, i u ovoj crkvi svodne pojasnice, koje su zidane klesarski brižljivo obrađenim klesancima, pokazuju već romaničko doba, pa se i ta građevina datira u XII. stoljeće.645 Slika 219: Položaj crkava trolisnoga, četverolisnog i križnog tipa u Sjevernoj Dalmaciji i na Kvarneru

Slika 220: Tipska skupina građevina tlocrta trolist-četverolist-križ: a. Sv. Krševan, Glavotok (Krk), b. Sv. Nikola, Nin, c. Sv. Donat, Punat (Krk), c. krstionica, Dubrovnik

Obje su građevine u ranijoj literaturi smatrane primjerima predromaničke arhitekture starohrvatskoga doba i tek u novije vrijeme atribuirane romaničkom razdoblju, a uključene su u ova tipološka razmatranja jer se unatoč takvu datiranju oblikom i načinom gradnje uklapaju u tipske obrasce predromanike. Svojstven im je istovjetan tlocrt trolista (trichora) s tri polukružne konhe i s pravokutnim ulaznim prostorom te s kupolom po sredini. Obje crkve valja dakle smatrati retardiranim primjerima predromaničke arhitekture, oblikovane u romaničko doba po kasnoantičkim starokršćanskim obrascima. • Crkva sv. Tome u Vrsima blizu Nina neistražena je građevina kojoj se u istočnom dijelu naslućuju tri konhe. Nema podataka o vremenu gradnje, pa je možda istodobna s dvjema spomenutim sačuvanim građevinama, ali moguće je da je sagrađena i prije XII. stoljeća. B’’

• Križno-četverolisni oblik pokazuje dubrovačka predromanička krstionica sagrađena vjerojatno u X. stoljeću zapadno od najstarije dubrovačke katedrale.646 Pronađeni temelji pokazuju da je krstionica bila vanjskoga tlocrta grčkog križa, a četiri polukružne 644 645 646

I. Petricioli (2002.), 371-372. Ibid. J. Stošić (1986.), 241 i d., sl. 1, 2 (1988.), 15 i d., nacrti na str. 33.

225

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

b.

c.

c.

Slika 221: Srednjovjekovne crkve predromaničkih reminiscencija tipske skupine trolist-četverolist-križ: a. Sv. Krševan, Glavotok (otok Krk) (presjek L. Petri), b. Sv. Nikola, Nin (presjek Konzervatorski odjel Zadar), c. Sv. Donat, Punat (otok Krk), stanje prije obnove i nacrti M. Pejakovića

226

crkve

konhe u unutarnjem tlocrtnom obrisu davale su interijeru četverolisni oblik. Središte građevine nadvisivala je bez sumnje kupola, vjerojatno kockaste vanjštine. • Drukčiju varijantu križnoga tipa pokazuje crkva sv. Donata u Puntu na otoku Krku. Središnja četvrtasta osnova presvođena ja kupolom također uokvirenom valjkastim tamburom. Na taj se prostor sa zapadne i istočne strane nastavljaju pravokutni, bačvasto presvođeni prostori ulaza, odnosno apside, dok su na sjeveru i jugu polukružne polukalotno presvođene konhe. U ranijoj je literaturi crkva pripisana također starohrvatskom razdoblju,647 ali u novije se doba izražavaju sumnje u takvo datiranje, a i morfološke osobine razlikuju se od spomenutih dvaju primjera križno-četverokonhnoga tipa. Ipak, kao i u slučaju romaničkih trikonhnih građevina, pojava te crkve može se smatrati retardiranim predromaničkim oblikom, građenim u romaničko doba.

viti da se ona oblikom i vremenom gradnje sasvim poklapa s crkvom sv. Križa u Ninu. • Najviše sličnosti sa spomenutim crkvama u Ninu i Zadru pokazuje tlocrt crkve u Begovači, koja je sačuvana samo u donjim slojevima zida. I ondje su sa strane dodane male apside, ali je za razliku od crkve sv. Križa u Ninu i središnja, isturena apsida također polukružna. Ona je svojim oblikom bliža istarskoj varijanti istoga tipa, zastupljenoj crkvom sv. Tome kraj Rovinja i prezbiterijalnim prostorom crkve sv. Klementa u Puli.648

B’’’

Tlocrt istokračnoga križa razvijen je u starokršćanskoj arhitekturi i primijenjen osobito kod crkava manjih dimenzija, a najbolje je sačuvan primjer tzv. mauzolej Galle Placidije u Ravenni iz V. st. Na toj su građevini krakovi križnoga tijela presvođeni bačvastim svodom, a nad njihovim križanjem diže se kupola uokvirena četverostranim kubusom i pokrivena četverostrešnim krovom. Vanjske zidne površine četiriju krakova raščlanjene su plitkim nišama.

Križno-četverokonhnom tipu s troapsidnim prezbiterijem pripadale su tri crkve u Sjevernoj Dalmaciji: Sv. Križ u Ninu, Sv. Vid u Zadru te crkva u Begovači.

Tom ravenatskom mauzoleju na istočnom je Jadranu zemljopisno i vremenski najbliži primjer kapela S. Maria del Canetto u sklopu bazilike S. Maria Formosa u Puli. Sagrađena u VI. stoljeću, ona zadrža-

• Crkva sv. Križa u Ninu jedna je od najbolje sačuvanih građevina starohrvatskoga doba u Dalmaciji, vjerojatno sagrađena u IX. stoljeću, s naknadnim preinakama, među kojima je najvažniji nadvratnik župana Godečaja iz XI. stoljeća. To je izraziti primjer spoja križnoga tlocrta, četverokonhnoga svodnog sustava i troapsidnoga prezbiterija. Sva četiri kraka križa presvođena su polukalotama, a prijelaz četvrtaste osnove na polukupolni svod ostvaren je trompama u uglovima. Nad središtem se diže kalota kupole konstruirana također preko trompi u uglovima, uokvirena izvana valjkastim tamburom i pokrivena čunjastim krovom. Sa strane središnje pravokutne apside nalaze se manje bočne apsidice polukružnoga vanjskog i unutarnjeg tlocrta, presvođene polukalotom. Vanjske zidne plohe na apsidi i na tamburu raščlanjene su plitkim nišama.

Slika 222: Križno-troapsidni tip: a. crkva u Begovači, b. Sv. Vid u Zadru (prema Smirichevu crtežu), c. Sv. Križ u Ninu, tlocrt i presjek (prema Petricioliju)

• Istoga je oblika, a vjerojatno i dimenzija, bila zadarska crkva sv. Vida, koja je porušena krajem XIX. stoljeća, ali njezin je izgled poznat zahvaljujući sačuvanom Smirichevu crtežu. Može se stoga pretposta647 648

T. Marasović (1994.), 54. M. Jurković (2000.), 173.

227

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 223: Sv. Križ u Ninu

Slika 224: Sv. Vid u Zadru, crtež (prema Smirichu) prije rušenja crkve

va isti križni tip s kupolom četvrtastoga vanjskog kubusa, kao i raščlanjenost zidnih površina plitkim nišama, a adriobizantski utjecaj odražava se na poligonalnoj formi istočnoga kraka, odnosno apside.649

nama također raščlanjena plitkim nišama. Kupola, kojoj prijelaz iz unutarnje četvrtaste osnove na kružnicu kalote čine trompe, izvana je uokvirena valjkastim tamburom, koji u toj pojedinosti crkvu više približuje bizantskom utjecaju nego starokršćanskom prototipu.

Imajući pred očima navedene primjere, možemo zaključiti da je crkva sv. Križa u Ninu dalji stupanj u razvitku iste arhitektonske zamisli, ali obogaćen dvjema drugim sastavnicama. Jedna od tih sastavnica već je spomenuti četverokonhni prostor, koji nastaje presvođenjem krakova križa polukalotama putem trompi, što čine prijelaz iz pravokutne na kružnu osnovu polukupolica. Kalote ne mijenjaju vanjski dojam građevine križnoga tipa, ali u unutrašnjosti sasvim odražavaju četverokonhni prostor. U toj simbiozi križnoga i četverokonhnoga koncepta ova druga sastavnica imala je jači utjecaj na oblikovanje vanjštine kupole jer je, za razliku od starokršćansko-ranobizantskih modela (mauzolej u Ravenni i kapela u Puli) koje nadvisuje kockasta vanjština, kupola u dalmatinskim crkvama toga tipa oblikovana valjkastim tamburom, dosljedno primijenjenim u svim tipovima polikonhnih građevina. Treća sastavnica, troapsidni prezbiterij, najdalji je evolutivni stupanj razvitka oblika toga tipa od starokršćanskoga prototipa. Bočne apside vanjskoga i unutarnjega polukružnog oblika raščlanjuju istočni korpus crkve, koja je na vanjskim zidnim površi649 650

Crkva u Begovači, premda bliska tom tipu, bliža je tipskoj skupini građevina koje čine Sv. Tomaž kraj Rovinja, Sv. Klement u Puli i Sv. Martin kraj Martinšćice na Cresu. Ta je skupina poznata i u drugim regijama europske predromanike. C.

Polikonhni (heksakonhni i oktakonhni tip) Najbrojniju tipsku skupinu predromaničkih centralnih građevina u Dalmaciji, koja je i u dosadašnjem istraživanju ranosrednjovjekovnoga graditeljstva pobudila najviše pažnje i rasprava o problemu porijekla, datiranja i razvitka oblika, čine građevine šesterolisnoga (heksakonhnog, C’) i osmerolisnog (oktakonhnog, C’’) tlocrta. C’

Ranosrednjovjekovne dalmatinske crkvice šesterokonhnog tlocrta (tzv. hexachore) poznate su još od kraja prošlog stoljeća, kada je Jackson objavio opis i nacrte najbolje sačuvane građevine toga tipa – crkve Sv. Trojice u Splitu,650 a Bianchi iznio rezultate arheoloških istraživanja sv. ”Ursule” (zapravo sv.

B. Marušić (1957.), tabla VII-X; Ranokršćanska bazilika sv. Marije Formose u Puli, izložba, Pula 2005., 28-32. T. G. Jackson (1887.), II, 72-74.

228

crkve

b.

a.

d.

c. Slika 225: Primjeri križnoga tipa u starokršćanskom razdoblju i u ranome srednjem vijeku: a. tzv. Mauzolej Galle Placidije u Ravenni, b. kapela S. Maria del Canetto u crkvi S. Maria Formosa u Puli, c. Sv. Toma kod Rovinja (prema Matejčiću)

Marije) kod vrata Stomorice u Zadru.651 Od tada do danas znatno je povećan broj crkava koje pripadaju tom istom tipu, najviše zahvaljujući otkrićima starohrvatskih građevina šesterolisnoga tlocrta u Brnazama, Pridragi i Kašiću,652 te iskopavanjima na trgu u Trogiru, gdje su izašli na vidjelo ostatci šesterokonhne crkve sv. Marije.653 U posljednje vrijeme otkrićem šesterokonhne građevine u Škabrnji povećan je broj dalmatinskih šesterolisnih građe651 652 653 654 655 656 657

vina,654 kojima valja priključiti i podatke o jednoj šesterokonhnoj crkvi u Bosni, otkrivenoj prije pola stoljeća.655 Tome treba dodati i ubikaciju još jedne crkve istoga tipa prema maketi Zadra iz XVI. stoljeća,656 kao i podatke o porušenoj crkvi šesterolisnoga tlocrta u Kakmi u Ravnim kotarima, također u zadarskom kraju. Sve je to omogućilo da se i u novijoj literaturi znatna pažnja posveti tom tipu.657

C. F. Banchi (1883.b), 33 i d. S. Gunjača (1955.b), 85 i d., (1963.), 35-39. T. Marasović (1963.), (1966.). N. Jakšić (1988.b), 111 i d. I. Čremošnik (1953.), 305 i d. I. Petricioli (1995.c), 237 i d. Šesterokonhni je tip osim toga i pojedinačno najpotpunije istražen. O crkvi Sv. Trojice objavljena je monografija (J. Marasović / T. Marasović / M. Marasović, 1971.), a gotovo i sve druge spomenute građevine iscrpno su obrađene, osim novootkrivene crkvice u Škabrnji. Posljednjih godina P. Vežić (1991.a), M. Jurković (2000., 186) i Ž. Rapanić (1998.a) dali su svoje priloge proučavanju šesterolisnih crkava kao tipskoga fenomena, tako da danas, iako poneka od građevina toga tipa još uvijek nije dokraja obrađena, zaista raspolažemo građom za cjelovitu tipsku raspravu.

229

DALMATIA PRAEROMANICA

Blažuj

Ošlje

Slika 226: Položaj polikonhnih građevina

Šesterokonhne crkve u Dalmaciji koncentrirane su samo u dvjema regijama: splitskoj i većim dijelom u zadarskoj. Splitsko područje

• Crkva Sv. Trojice u splitskom predjelu Sutrojice, vezana i uz kult arhanđela Mihovila (sudeći po fragmentu natpisa oltarne pregrade), sačuvana je sve do krova, s kupolom obnovljenom 1971. Crkva je šesterolisnoga tlocrta, raščlanjena plitkim nišama na vanjštini polukružnih konha, osim na zapadnoj. Sagrađena je u polju nad jednom antičkom građevinom, od koje je iskopavanjima pronađena polukružna egzedra. Nema podataka za precizno datiranje, ali na temelju dekorativnih svojstava može se kao približan termin pretpostaviti kraj VIII. ili početak IX. stoljeća. • Crkva sv. Marije na trgu (de Platea) u Trogiru sačuvana je u donjim dijelovima zida, osim zapadne konhe, kojoj je u većem dijelu ostao i izvorni svod. Ostatci crkve djelomično su obnovljeni sedamdesetih godina prošloga stoljeća u dvoru biskupske kuće. Izvorni izgled građevine poznat je po tlocrtu iz 1831., opisu iz 1833., a osobito zahvaljujući Clerisseauovu crtežu iz 1757. godine. Tlocrt je čisti šesterolist, vezan sa zapadne strane uz jednobrodnu crkvicu sv. Sebastijana, koja je romaničkog porijekla. Sve vanjske plohe na konhama i na središnjoj kupoli bile su raščlanjene plitkim nišama, a ispod krova konhi i pri vrhu središnjega tambura nalazio se dekorativni vijenac malih konzolica i niša. Crkva je od različitih istraživača različito datirana 230

Slika 227: Građevine šesterokonhnoga tipa, skupina splitskog područja: a. Sv. Trojica u Splitu, b. Sv. Marija u Trogiru

u okviru ranosrednjovjekovnoga razdoblja. Razvitkom istraživanja, to jest porastom broja podataka i količine znanja o toj građevini, mijenjale su se i datacije, koje se danas uglavnom svode na raspon od početka VIII. do IX. stoljeća. Ipak, najuvjerljivijom osnovom za datiranje čini se zabilješka trogirskoga premancira Lučića, po kojoj je crkva sagrađena u doba bizantskog cara Teodozija III. (715.-717.). • U Brnazama kraj Sinja pronađeni su 1947. godine na uzvisini Mijoljači ostatci heksakonhne crkve. Toponim i fragmenti natpisa pronađeni prilikom iskopavanja upućuju na zaključak da je titular crkve sv. Mihovil. Crkva je otkrivena samo u donjim dijelovima i temeljima, a 1960. godine radi eksploatacije građevnoga materijala sasvim je uništena urušavanjem brežuljka na kojem je sagrađena. Tlocrt pokazuje deformirani šesterolist kojemu je sa zapada pridodan četverostrani atrij. Datacija crkve u IX. stoljeće zasniva se na ukrasnim osobinama liturgijskoga namještaja.

crkve

Slika 228: Tlocrti i presjeci crkava šesterokonhnog tipa

231

DALMATIA PRAEROMANICA

• U Pridragi kraj Novigrada na lokalitetu Mihovilovac otkriveni su ostatci šesterokonhne crkve, kojoj toponim i natpis na ulomcima oltarne ograde i u ovom slučaju upućuju na titulara sv. Mihovila. Crkva je, vjerojatno kao oratorij u okviru većega samostanskog sklopa kojemu je pripadala, sačuvana do visine od oko jednoga metra. Tlocrtni je oblik šesterolist s pridodanim pravokutnim atrijem na zapadnoj strani. Vanjske plohe konhi raščlanjene su plitkim nišama. Na osnovi dekorativnih elemenata crkvu se može datirati oko IX. stoljeća. • U Kašiću kraj Novigrada na lokalitetu Mastirine otkriveni su ostatci crkve istoga oblika, ali nepoznatog titulara. Sačuvana do visine od oko metra, bila je po svoj prilici oratorij u sklopu samostana (na mjestu jedne ranije antičke gospodarske zgrade). Na šesterokonhni tlocrt, raščlanjen izvana nišama, i u ovom je slučaju pridodan atrij. Dekorativni elementi, kao i u Pridragi, upućuju na vrijeme gradnje crkve oko IX. stoljeća.

Slika 229: Polikonhne građevine u Zadru i u Ravnim kotarima: a. Stomorica u Zadru, b. Sv. Mihovil u Pridragi

Zadarsko područje

• Crkva sv. Marije kraj vrata Stomorice u Zadru (u ranijoj literaturi poznata pod imenom Sv. Ursule), sačuvana do visine od oko dva metra, konzervirana je kao ruševina. Specifičnost njezina oblika jest peterolisni tlocrt, tj. pet konhi i pravokutni zapadni prostor, na koji se nadovezuje četvrtasta baza zvonika s pristupom na sjevernoj strani. Vanjske su plohe crkve neraščlanjene. Crkva se datira u IX. stoljeće temeljem tipskih i ukrasnih osobina. • Crkva sv. Krševana na Kolovarama u Zadru, poznata jedino po povijesnim izvorima, među kojima maketa grada iz XVI. stoljeća (danas u Museo storico navale u Veneciji) pokazuje prvobitni oblik. Bio je to u tlocrtu također peterolist s pravokutnim zapadnim prostorom. Na ubiciranom položaju crkve, koja se u povijesnim vrelima spominje kao Sv. Krševan, pronađen je ulomak ukrašen pleternom plastikom, ali nisu otkriveni ostatci arhitekture. 232

• U Škabrnji su iskopavanjem crkve sv. Marije pronađeni ostatci polikonhne crkve sv. Jurja. Otkriveni su ostatci pet polukružnih konhi, pa ostaje otvorenim pitanje treba li građevinu tipski uvrstiti u čisti šesterokonhni tip ili pridružiti varijanti peterokonhnoga tlocrta s pravokutnim ulaznim prostorom. Nešto je manjih dimenzija od drugih crkava polikonhnoga tipa, a datirana od IX. do XI. stoljeća. • Istom je tipu, čini se, pripadala i crkva u Kakmi, što bi se tek istraživanjem moglo konačno potvrditi. Izvan zadarskoga i splitskog područja dosada je ustanovljen samo jedan primjer građevina šesterokonhnoga tipa. • Tragovi jedne šesterokonhne crkve naslućeni su u Bosni, nedaleko od Sarajeva, u Rogačićima kraj Blažuja. Toponim upućuje na mogućnost da je sv. Blaž bio naslovnik crkve koja je porušena, ali njezini su zidovi ostavili jasan trag u terenu. Ustanovljen je naime šesterolisni tlocrt građevine koja se oblikom i dimenzijama podudara s dalmatinskim primjerima istoga tipa. C’’

• U selu Ošlju sjeverno od Stona sačuvani su znatni ostatci rotunde osmerokonhnoga tlocrta, kojoj je sa zapadne strane pridodan uzdužni predbrod, a na

crkve

samom njegovu zapadnom kraju sačuvao se donji dio zidova zvonika. Sve konhe rotunde, isto kao i bočni zidovi predbroda, bile su s vanjske strane raščlanjene plitkim nišama. Naselje Ošlje spominje u X. stoljeću Konstantin Porfirogenet, pa se to može pretpostaviti kao terminus ante quem i za osmerokonhnu rotundu, iako arhitektonska obrada ulaza u zvonik upućuje na kraj ranosrednjovjekovnoga razdoblja. Vjerojatno je sama rotunda nastala u ranijoj predromanici (oko IX. stoljeća), a zapadni korpus sa zvonikom dograđen u ranoj romanici (XI. stoljeće). Crkva je možda bila posvećena sv. Petru, koji je zadržan kao naslovnik druge crkve u istom naselju, kamo je poslije prešao kult apostolskoga prvaka. • Temelji jedne osmerokonhne građevine pronađeni su u ranosrednjovjekovnom Bribiru. Otkrivene su samo tri konhe, dok se preostalih pet nalazi pod temeljima kasnije građevine. Ondje je naslovnica bila sv. Marija, čije je štovanje poslije prešlo na obližnju kasnosrednjovjekovnu crkvu.

a.

b.

Već sam 1958. godine, koristeći se rezultatima dotadašnjih istraživanja, ustvrdio da crkve šesterokonhnoga tlocrta pripadaju veoma jasno definiranom arhitektonskom tipu, koji obilježava središnji kružni prostor presvođen kupolom oko kojeg se niže šest radijalno postavljenih konhi presvođenih polukupolama.658 Konhe imaju, osim liturgijskih funkcija apsida u istočnoj polovici crkve, odnosno ulaznih prostora u zapadnom dijelu, još i značajnu statičku ulogu podržavanja tlačne sile središnje kupole. U okviru istoga tipa zapažena je i lokalna varijanta u Zadru, gdje se na dvjema crkvama javlja peterolist s pravokutnim zapadnim prostorom. Na jednoj od njih (Sv. Marija kod vrata Stomorice) sačuvan je na zapadnoj strani donji dio konstrukcije zvonika , a slično je zapaženo i istraživanjem zapadnoga korpusa rotunde u Ošlju. Crkvice ovog tipa podudaraju se ne samo u osnovnom tlocrtnom obliku nego i u dimenzijama, načinu zidanja i ukrasnim elementima, a sve su nastale u okvirima ranoga srednjeg vijeka, pretežito u ranijoj fazi predromanike (VIII.-IX. st.). Jedino se šesterokonhna crkva u Škabrnji izdvaja iz tipske grupe nešto manjim mjerama.

658

T. Marasović (1958.), I (rasprava).

c.

Slika 230: Peterokonhne i osmerokonhne crkve: a. Sv. Marija u Zadru, b. Sv. Krševan u Zadru (I. Petricioli), c. Sv. Juraj u Škabrnji (N. Jakšić)

233

DALMATIA PRAEROMANICA

vanja čimbenika koji su mogli utjecati na nastanak i širenje šesterokonhnog oblika, valja upozoriti na dvije okolnosti: 1) Deset šesterokonhnih građevina nalazi se na relativno širokom prostoru Sjeverne i Srednje Dalmacije, u okviru kojeg se zapažaju dvije subregijske skupine, oko Zadra i Splita. 2) Sve su crkve, kako se barem čini bez preciznih podataka o datiranju, nastale u vremenskom razmaku od početka VIII. do kraja IX. stoljeća.

Slika 231: Osmerokonhna rotunda u Ošlju, tlocrt i današnji ostatci

Šesterokonhne i osmerokonhne crkve poznate su i u drugim geografskim prostorima i povijesnim razdobljima, od kasnoantičkih memorija u Rimu i ranobizantske arhitekture Konstantinopolisa do ranosrednjovjekovnog graditeljstva Armenije, gdje je posebno snažno razvijen. Istraživanjima prije pola stoljeća bio sam već upozorio na zadarsku krstionicu iz VI. stoljeća kao izravni prototip na tlu Dalmacije oblikovan u ozračju bizantskoga arhitektonskog utjecaja na Jadranu,659 te uputio i na moguću ulogu splitske katedrale (prije Dioklecijanova mauzoleja) kao izravnoga lokalnog prototipa.660 Daljim istraživanjem zadarska se krstionica pokazala i u modularnim odnosima kao prototip predromaničkih šesterokonhnih crkava (Vežić).661 Zadržavajući se na pojavi toga tipa u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji, promatranoj s aspekta djelo659 660 661 662 663

T. Marasović (1958.), (1978.), 39. T. Marasović (1985.), 148. P. Vežić (1991.a), (1991.b), 339-343. E. Dyggve (1967.), 37 i tb. II, 26. C. Fisković (1952.), 181-185.

234

Obje spomenute okolnosti, pogotovo druga, isključuju uvjetovanost nastanka i širenja crkava šesterokonhnoga tipa nekim društveno-političkim zbivanjima određenog razdoblja u okviru ranosrednjovjekovne Dalmacije pa upućuju na traženje povijesne konstante koja bi nas mogla dovesti u vezu s pojavom toga arhitektonskog oblika. U ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, između Zrmanje i Cetine, a to je upravo prostor na kojemu su koncentrirane građevine šesterokonhnog tipa, u spletu različitih utjecaja Bizanta, Franačke te veće ili manje uloge države hrvatskih vladara, jedina je trajnija konstanta uloga splitske Crkve kao metropolije najvećega dijela istočnojadranskog primorja. Ta činjenica dopušta da se u svjetlu te uloge promatra pojava šesterokonhnoga i osmerokonhnog tipa, koji je veoma blizak najznačajnijoj građevini cijele metropolije. Splitska katedrala, koja je i u prvotnoj funkciji Dioklecijanova mauzoleja umnogome utjecala na formiranje pojedinih centralnih oblika u Dalmaciji (primjerice na oblik salonitanske krstionice662), mogla je izravno ili posredno utjecati i na pojavu zadarske krstionice kao neposrednoga šesterokonhnog prototipa starokršćanskog razdoblja. Katedrala sv. Marije u Splitu (poslije poznatija po imenu naslovnika sv. Dujma) mogla je prije svega za splitsku subregiju biti i izravni uzor u oblikovanju šesterokonhnih crkvica, koji su ranosrednjovjekovni majstori mogli lako preuzeti, modificirajući oblik i dimenzije prema svojim mogućnostima i zahtjevima, kako su to zacijelo u istoj subregiji učinili majstori kasnijih stoljeća u oblikovanju osmerokutnoga centralnog tipa.663 Osnovna je podudarnost između kasnoantičkoga uzora i predromaničkih crkvica u koncep-

crkve

ciji centralnoga prostora presvođenoga kupolom i okruženoga nišama. Razlike u broju i obliku, tj. šest polukružnih konhi nasuprot osam naizmjenično polukružnih i kvadratičnih niša te plastično oblikovanje predromaničkoga šesterokonhnog eksterijera nasuprot zatvorenom poligonalnom korpusu antičke građevine, shvatljive su ako imamo u vidu sve one promjene do kojih je došlo u evoluciji arhitektonskih forma između IV. i VIII.-IX. stoljeća. Upozorio sam, kao i drugi autori koji su se bavili šesterokonhnim tipom, i na podudarnost koja se gotovo kod svih građevina šesterokonhnoga tlocrta javlja u imenima titulara. Neke crkve ovog tipa (Zadar, Trogir) povezuje naslovnica sv. Marija, kojoj je posvećena i splitska katedrala, a njezin je kult osobito razvijen u ranijim stoljećima ranoga srednjeg vijeka. Drugi titular karakterističan za dalmatinske šesterokonhe jest sv. Mihovil, koji se i u drugim područjima javlja kod crkava centralnog tipa. Prisutan je u šesterolisnim crkvama u Splitskom polju (Sv. Trojica u Poljudu), na Glavici kraj Brnaza i u oratoriju u Pridragi. Ako tomu dodamo i Sv. Trojstvo kao naslovnika iste crkve u Splitskom polju, na okupu će se naći oni titulari kojima su pojavu uvjetovali možda i neki kultni razlozi. Poznato je naime da su Bogorodica i Sveto Trojstvo bili već od IV. stoljeća nadalje u središtu dogmatskih rasprava pa je njihov kult u ranom srednjem vijeku možda i rezultat konačne pobjede pravovjerja, a s time bi se mogao povezati i kult sv. Mihovila kao “vojskovođe vojske nebeske”. Stoga ni u širenju šesterokonhnoga tipa u Dalmaciji ne bi trebalo isključiti vjerske, to jest dogmatske odraze, pogotovo kad imamo na umu da je taj prostor u ranijem razdoblju, koje je prethodilo pojavi tog oblika, bio za vrijeme ostrogotske vladavine izložen utjecaju heretičke arijanske kršćanske vjere. Ako se dakle prihvati datiranje šesterokonhnih predromaničkih crkvica u Dalmaciji u vremenski razmak VIII.-IX. stoljeća, neće se moći taj tipski fenomen za sve navedene primjere vezivati uz djelovanje određene radionice, pa će se objašnjenje pojave i razvitka oblika naći u presudnom utjecaju splitske stolne crkve i njezine uloge središta velike metropolije kao osnovnog uzora te zadarske krstionice kao neposrednog prototipa. Iz tih su uzora pre664 665

uzimanjem oblika i imena titulara nastale građevine istoga tipa u splitskoj i zadarskoj subregiji. Uloga zadarske krstionice kao neposrednoga prototipa šesterokonhnog oblika proizlazi ne samo iz oblika nego i iz usporedne mjerne i modularne analize, kako je to uvjerljivo obrazložio P. Vežić.664 Iako nemamo osnova svekoliku tipsku skupinu smatrati proizvodom jedne radionice, barem u nekima od desetak šesterokonhnih crkvica mogli bismo prepoznati građevine istih majstora. To se prije svega odnosi na dva samostanska oratorija, u Kašiću i Pridragi, sasvim istog oblika, građena na isti način s veoma sličnom skulpturalnom obradom crkvenoga namještaja. Zato je logično pretpostaviti da su naručitelji izgradnje, vjerojatno benediktinci koji su u zadarskom kraju podigli svoje samostane, povjerivši istoj graditeljsko-kiparskoj radionici ostvarenje svoga građevnog programa, slijedili isti arhitektonski oblik dvaju samostanskih oratorija. Morfološka raščlamba polikonhnih crkava pokazuje tri osnovne tipske varijante: 1. Najbrojnije su građevine čistoga šesterokonhnog oblika (Sv. Trojica u Splitu, Sv. Marija u Trogiru, Sv. Mihovil u Brnazima, Sv. Mihovil u Pridragi, crkva u Kašiću, crkva u Blažuju). 2. U dvjema crkvama u Zadru (Sv. Marija i Sv. Krševan) znakovit je peterolisni tlocrt, tj. pet konhi i pravokutni ulazni prostor. U Škabrnji su istraživanjem novije crkve sv. Marije otkriveni ostatci polikonhne kružne crkve izvorno posvećene sv. Jurju.665 Otkriveni su temelji pet polukružnih konhi, ali na zapadnoj strani, gdje se nalazi dograđeni dio sadašnje građevine, nije u temeljima bilo traga konhe, pa valja uzeti u obzir mogućnost da je i ta građevina pripadala peterokonhnoj varijanti s pravokutnim ulaznim prostorom. 3. Za dvije građevine (u Ošlju i na Bribiru) utvrđen je osmerokonhni tlocrt. Od crkve u Ošlju, neusporedivo bolje sačuvane od bribirske rotunde (kojoj su samo u temeljima otkrivene tri konhe), ostali su sačuvani zidovi u znatnoj visini. Sa zapadne strane pridodan joj je pravokutni predbrod s ostatcima zidova zvonika koji nije organski vezan s rotundom, ali po načinu gradnje i po raščlambi vanjskih zidnih

P. Vežić (1991.a), (1991.b), 334-343. N. Jakšić (1988.b), 111 i d.

235

DALMATIA PRAEROMANICA

površina plitkim nišama može se zaključiti da je i zapadni korpus crkve sagrađen u jednoj od kasnijih faza predromanike. Taj zapadni dodatak s temeljima zvonika tipski približuje šesterokonhni oblik prethodno spomenutoj varijanti peterokonhne crkve sa zvonikom, makar ne u izvornoj, nego u kasnijoj fazi izgradnje te crkve.

Višeprostorne centralne građevine U ranosrednjovjekovnoj arhitekturi u Dalmaciji iznimno su rijetke višeprostorne centralne građevine, a zastupljene su dvama tipovima: rotundom, u kojoj jedinstveni središnji prostor nad stupovima nadvisuje niži vanjski kružni korpus, te tipom četvrtaste građevine sa središnjom kupolom, konstruiranom nad osnovom od četiri stupa, okruženom nižim korpusom. A.

• Tip višeprostorne rotunde u Dalmaciji predstavlja jedino zadarska crkva Sv. Trojstva (sv. Donata). U svom početnom stupnju razvitka bila je to slobodnostojeća građevina kružnoga tlocrta, kojoj je osam stupova nosilo središnji valjkasti korpus, okružen nižim vanjskim prstenom. U drugom stupnju razvitka središnji je korpus povišen, a vanjski prsten postaje dvokatni, isto kao i troapsidni prezbiterij s trima radijalno postavljenim apsidama. Od osam konstrukcijskih nosača, šest je zidanih pilona i dva stupa na istočnoj strani, međusobno povezanih lukovima. Već su u prvoj fazi izgradnje vanjske površine rotunde i apside bile raščlanjene plitkim nišama, a unutarnje strane vanjskoga kružnog zida na sjeveru i na jugu nizom polukružnih niša. Sačuvane grede iz te prvobitne konstrukcije pružile su mogućnost sigurne datacije prve faze crkve u VIII. stoljeće. Obnova u IX. stoljeću tipski je obogatila građevinu jer je ona od slobodnostojeće jednokatne rotunde postala složena biskupska crkva s dvokatnim vanjskim ophodom. Rotundi su tada i na ostalim stranama pridodani novi prostori: na zapadnoj strani ulazni dio, na sjevernoj vanjski prsten stubišta kojim se prilazilo gornjem katu te pravokutni dodatak na jugu. Raščlamba plitkim nišama, slijedeći građevnu zamisao iz prve faze, nastavila se i na povišenom korpusu i na apsidama, a dodatci na jugu i na sjeveru zahtijevali su i nove ulaze, oblikovane po dvjema velikim dvojnim biforama. 236

B.

Drugi tip čine građevine četvrtaste osnove u kojima je ostvarena slična prostorna zamisao središnjega prostora nad stupovima koji nose kupolu, okruženog četvrtastim ophodom, koji je na svakoj strani natkriven povišenim srednjim svodom i krovom, naglašavajući tako uz centralnu kupolu još i križni oblik. Dvije dosada utvrđene građevine toga tipa nalaze se na bokokotorskom području. • Crkva sv. Tome u Prčanju sačuvala je dovoljno elemenata za sagledanje njezina prvobitnog oblika, za koji je u europskoj karolinškoj arhitekturi najpoznatiji obrazac oratorij u Germiny-des-Prés u Francuskoj. Pronađene su baze i stup središnje konstrukcije koja je nosila četvrtastu kupolu. Tri polukružne konhe na svakoj strani osim zapadne (od kojih je ona na istoku bila u funkciji apside) naglašavaju križnu zamisao cjelokupnoga korpusa. • Ostatci crkve sv. Trifuna u Kotoru pronađeni su iskopavanjem na sjevernoj strani romaničke katedrale, gdje je ranosrednjovjekovna građevina sačuvana samo u temeljima četvrtastoga perimetralnog zida sa središnjom osnovom konstrukcije kupole i s prezbiterijem na istočnoj strani. U troapsidnom svetištu naglašena je središnja apsida, koja je, premda veća i isturena u odnosu na bočne apsidne niše, također upisana u vanjski pravokutni okvir. Kao i crkva Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru, obje bokokotorske crkve datiraju se u ranije predromaničko doba IX. stoljeća. Iako oba spomenuta tipa pripadaju izrazito karolinškom razdoblju, zajednička tipska spona koja ih međusobno vezuje javlja se u ranobizantskoj Dalmaciji u VI. stoljeću. To je crkva u solinskoj Gradini (Sv. Marija?), kojoj je osam središnjih stupova nosilo kružni tambur s kupolom, a još četiri stupa u kutovima podržavala su konstrukciju bačvastih svodova, koji su poput krakova križa podupirali središnju kupolu. Taj se primjer može također priključiti istom tipu složenih predromaničkih centralnih građevina pravokutne osnove jer je crkva bila i u ranosrednjovjekovnoj uporabi, kada joj je pridodan atrij.

crkve

Slika 232: Sv. Trojstvo (Sv. Donat) u Zadru, tlocrt i presjek (prema P. Vežiću), vanjština, unutrašnjost

237

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

c.

Slika 233: Složene centralne građevine pravokutne osnove: a. Sv. Marija (?) u Solinu (prema J. Marasoviću), b. Sv. Trifun u Kotoru (prema J. Martinoviću), c. Sv. Toma u Prčanju (prema V. Koraću)

238

crkve

Longitudinalne građevine

Ranosrednjovjekovne crkve, kojima longitudinalno obilježje daje dominantna uzdužna os, u Dalmaciji su predstavljene trima glavnim tipskim skupinama: vrlo brojnim jednobrodnim građevinama, iznimno rijetkim dvobrodnim te također brojnim trobrodnim crkvama. Jednobrodne crkve

Ranosrednjovjekovne jednobrodne crkve u Dalmaciji podliježu daljoj tipološkoj raščlambi; one su jednokatne, a dvokatni kultni prostori iznimno su rijetki. Razlikuju se po konstrukcijskom sustavu, po obliku krova, po prostornoj podjeli, vezanoj uz svodna polja, po artikulaciji vanjskih i unutarnjih zidnih ploha, po pojavi kupole te po oblikovanju istočnoga i zapadnog korpusa.

Dvije usporedne crkve toga doba nalazile su se i u središtu Nina.668 Za sjevernu je utvrđeno da je starokršćanskoga porijekla, a u ranosrednjovjekovnoj uporabi bila je u funkciji predromaničke katedrale grada Nina. Usporedna južna crkva nije kronološki definirana, a ako je i ona bila u ranosrednjovjekovnoj funkciji, bio bi to također primjer gemina u starohrvatsko doba. Svojedobno je Dyggve bio upozorio na dvojne crkve na solinskom Otoku, od kojih je ona na sjeveru bila posvećena sv. Stjepanu, a manja građevina na jugu sv. Mariji.669 Naknadnim istraživanjima osporena je atribucija južne crkve starohrvatskom dobu,670 ali recentnim proučavanjima toga sklopa, u kojem su razlučene i različite faze razvitka, ponovno je osnažena ranija pretpostavka o geminama.671

Može ih se razmatrati i sa stajališta morfološkoga razvitka od prijelaznih oblika starokršćanske arhitekture oko VII. stoljeća do ranoromaničkih tipova s kraja XI. stoljeća.

Ostaje nerazjašnjena i pojava dvojnih crkava na groblju u Jesenicama, među kojima je ona južna, sagrađena unutar veće starokršćanske bazilike sv. Stjepana, vjerojatno iz ranoga srednjeg vijeka. Sjeverna je crkva (sv. Antuna) dograđena, ali nije dokraja istraženo nalazi li se i pod njom predromanički sloj.

Problem dvojnih crkava

Dvokatne građevine

U predromaničkoj crkvenoj arhitekturi u Dalmaciji pojava dvojnih crkava (geminae) iznimno je rijetka, a vezana je uz raniju, starokršćansku tradiciju. Sklop dvojnih crkava u Starom Gradu na otoku Hvaru primjer je ranosrednjovjekovne adaptacije ranije sagrađenih starokršćanskih gemina.666 Na području starokršćanske Dalmacije dvojne crkve otkrivene su na različitim položajima: u Srimi kod Šibenika, u Dikovači kod Imotskoga te u Bosni i Hercegovini (Zenica, Dabravina).

Longitudinalne su crkve jednokatne građevine, a dvokatni su primjeri također iznimni, vezani uz posebne uvjete nastanka. Tako je već spomenuta adaptacija antičke cisterne na Puntamiki u Zadru rezultirala dvokatnom crkvom, od kojih je donja bila posvećena sv. Stošiji, ranosrednjovjekovnoj zaštitnici grada, a gornja sv. Jurju. Donji je prostor te crkve protumačen i kao kripta.672

Na arheološkom položaju Crkvine kod Zmijavaca u Imotskoj krajini sklop starokršćanskih usporednih crkava naslijedile su i dvije ranosrednjovjekovne crkve. Za razliku od crkava u Starom Gradu na Hvaru, na Crkvinama su dvije usporedne odvojene građevine: južna trobrodna i sjeverna jednobrodna u funkciji krstionice.667 666 667 668 669 670 671 672

I drugi primjer dvokatnoga kultnog prostora koji je bio upotrebljavan u ranome srednjem vijeku vezan je uz antičku građevinu. Upotrebom naime Maloga antičkog hrama Dioklecijanove palače ta je građevina dobila dvostruku crkvenu ulogu: gornji je prostor preuređen u krstionicu, kojoj je poznat krsni zdenac, načinjen od predromaničkih ploča u visokom srednjem vijeku, dok je antička kripta bila pretvorena u predromaničku crkvu sv. Tome. Pri

J. Jeličić-Radonić (1994.b), 18-21. N. Cambi/A. Gamulin/S. Tonković (1999.), 27-41; Lj. Gudelj (2006.). N. Jakšić (1997.c), 13, tlocrt na ovitku. Dyggve (1996.), 96 i VI, 8, 10. Ž. Rapanić – D. Jelovina (1971.), 167 i d. R. Bužančić (1998.), razvitak na str. 93. P. Vežić (1999.a), 9.

239

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

tome je za gornji prostor krstionice zadržan izvorni antički ulaz na istočnoj strani, dok je radi ostvarenja uobičajene orijentacije donji prostor crkve sv. Tome imao svetište na istoku, a ulaz na zapadu. Dvokatnost porušene trobrodne crkve sv. Ivana Krstitelja kod vrata Pusterle u Zadru također je bila posljedica prizemne, a ne podzemne kripte,673 tako da su svi poznati dvokatni prostori u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije u stvari bile crkve s visokim kriptama. Crkve drvene gredne potkrovne konstrukcije

Po osnovnom konstrukcijskom sustavu, jednobrodne predromaničke crkve uglavnom su bačvasto presvođene građevine. Primjeri crkava drvene potkrovne konstrukcije također su rijetki, a javljaju se u slučaju uporabe ranijih antičkih građevina (npr. Sv. Andrija de fenestris u Dioklecijanovoj palači) ili starokršćanskih kultnih prostora, kod privremenih obnova kao što je bio slučaj obnove u crkvi sv. Jure na rtu Marjana u Splitu nakon rušenja izvornoga predromaničkoga bačvastog svoda, ili pak u ranoromaničkom razdoblju (npr. crkva sv. Vida u Dobrinju). b.

Crkve “pseudobazilikalnoga” krovnog tipa

Po oblikovanju krova, golema većina ranosrednjovjekovnih jednobrodnih građevina u Dalmaciji pokrivena je jednostavnim dvostrešnim krovom, koji u cijeloj dužini nadvisuje longitudinalni korpus crkve.

c.

Slika 234: Dvojne crkve: a. Sv. Marija i Sv. Ivan na Hvaru, b. katedralni sklop u Ninu, c. crkve na Otoku u Solinu (R. Bužančić)

Rijedak je drugi način oblikovanja, kojemu pripadaju crkve pseudobazilikalnog tipa krova, tako nazvanom zato što primjeri toga tipa, premda jednobrodni, krovnim rješenjem stvaraju privid bazilikalne krovne konstrukcije s povišenim srednjim dijelom i nižim bočnim stranama krova. Niže krovne strehe nalaze se nad bočnim zidovima, kojima je debljina povećana lezenama, odnosno nišama, tako da povišeni dio dvostrešnoga krova nad samim bačvastim svodom izvana ostavlja dojam trobrodne bazilike. Tako oblikovani krov pokazuju: • crkva sv. Mihovila u Igranima u Podbiokovlju, datirana po stilskim osobinama na kraj XI. stoljeća;

673

240

P. Vežić (1999.a), 9.

crkve

• crkva sv. Ivana Krstitelja u Bolu na otoku Braču dobila je oblik pseudobazilikalnoga krova pregradnjom u drugoj polovici XI. stoljeća, kada je njezin prostor presvođen bačvastim svodom;

a.

• starokršćanskoj crkvi sv. Stjepana u Pučišću na Braču u XI. su stoljeću dozidane s unutarnje strane bočnih zidova duboke lezene, koje su raščlanile zidna i svodna polja. I u ovom je slučaju taj podebljani dio bočnih zidova pokriven na nižoj razini; • na crkvi sv. Nikole na otoku Sušcu pojava pseudobazilikalnoga krova također je rezultat ranosrednjovjekovne pregradnje ranije starokršćanske crkve, kojoj su krajem XI. stoljeća dodane unutarnje lezene s nišama;

b.

• crkva sv. Ivana u Starom Gradu na Hvaru dobila je pseudobazilikalni krov, dokumentiran crtežom iz XVII. stoljeća; • dograđeni piloni u crkvi sv. Andrije u Baćini upućuju na isti krovni oblik. Svih šest crkava nalazi se na prostoru koji je u ranom srednjem vijeku pripadao Neretvanskoj “sklaviniji”, pa pojavu i širenje toga oblika valja pripisati regionalnim posebnostima neretvanskoga kopna i otoka. Klasifikacija prema vanjskoj artikulaciji zidova

Po artikulaciji vanjskih zidnih ploha ranosrednjovjekovne crkve u Dalmaciji mogu se svrstati u četiri osnovne skupine: • crkve neraščlanjenih vanjskih zidova znakovite su za tipsku skupinu jednobrodnih građevina u pojedinim regijama (najviše na otoku Braču);

c.

• crkve fasada raščlanjenih plitkim nišama znakovite su za najveći broj crkava južnodalmatinskoga kupolnog tipa, ali i za tipske skupine drugih jednobrodnih, dvobrodnih i trobrodnih građevina; • crkve fasada raščlanjenih potkrovnim arkadicama u okviru široke plitke niše pripadaju isključivo ranoromaničkom razdoblju; • crkve s istaknutim potpornjacima (kontraforima) znakovite su samo za određena područja u Dalmatinskoj zagori. Kontrafori su obično zaobljeni, a javljaju se na primjerima jednoapsidnoga tipa (četvrta crkva u Biskupiji), troapsidnog tipa tzv. produžena trolista (crkva na Lopuškoj glavici u Biskupiji i Sv. Spas na vrelu Cetine), ali i na mnogim trobrodnim crkvama.

Slika 235: Crkve “pseudobazilikalnoga” krova: a. Sv. Nikola na Sušcu, presjek, b. Sv. Mihovil u Igranama, c. Sv. Ivan Krstitelj u Bolu na Braču

241

DALMATIA PRAEROMANICA

ljeće na temelju ukrasa pluteja oltarne ograde, kojem je ostatak bio ostao sačuvan u samom zidu.

Slika 236: Crkva sv. Stjepana u Pučišćima na Braču

Klasifikacija prema podjeli unutarnjeg prostora

Za proučavanje prostora jednobrodnih ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji najznakovitija je klasifikacija prema podjeli unutarnjeg prostora, to jest prema razdiobi svodnih polja, izraženoj i artikulacijom bočnih zidova. U tom smislu razlikujemo pet tipova jednobrodnih crkava: • s neraščlanjenim unutarnjim prostorom (A), • s dvodijelnom unutarnjom artikulacijom (B), • s trodijelnom artikulacijom, koja se u posebnom arhitektonskom tipu razvijenom na području Južne Dalmacije iskazuje i kupolom nad srednjim svodnim poljem (C), • s četverodijelnim raščlanjenjem (D), • s peterodijelnim raščlanjenjem (E). A.

Prvi tip građevina neraščlanjenoga unutarnjeg prostora najjednostavniji je oblik uzdužnih jednobrodnih crkvica, koji nije osobito brojan duž istočnoga Jadrana. • U predromanici najpotpunije ga predstavlja crkva sv. Jurja na rtu Marjana u Splitu, osobito nakon što joj je obnovom 1974. i 1992. godine vraćen prvobitni oblik. Pravokutni brod nadsvođen je bačvastim svodom, a istočni korpus obilježava apsida vanjskoga i unutarnjega polukružnog oblika, nadsvođena polukalotom. Sve vanjske i unutrašnje zidne plohe sasvim su neraščlanjene. Crkva je datirana u IX. sto242

• Drugi splitski primjer crkve iste tipske skupine, Sv. Mihovil “na obali”, znatno je manje sačuvana građevina. Temeljem povijesnoga podatka koji je povezuje s djelovanjem nadbiskupa Ivana Ravenjanina, isto kao i po pronađenom ulomku prozorske tranzene, prva faze te građevine datira se u drugu polovicu VII. stoljeća. S obzirom na tipske sličnosti s ranim predromaničkim funerarnim oratorijima i na nalaze sarkofaga u njoj, vjerojatno je ta građevina sagrađena kao grobni oratorij izvan grada, a tek poslije, postupnim širenjem Splita, nakon što je učetverostručila svoju površinu, postala je predromaničkom crkvom sv. Mihovila. I u tom drugom stupnju svojega razvitka crkva je ostala bez unutarnje raščlanjenosti. • Ranog je nastanka (VII. ili VIII. stoljeće) prva faza crkve sv. Jurja na otoku Visu, jednostavna građevina pravokutnoga tlocrta s polukružnom apsidom, pokrivena vjerojatno drvenom potkrovnom konstrukcijom. • I za prvu fazu crkve sv. Silvestra na otoku Biševu iz VII. ili VIII. stoljeća, koju obilježava relativno široka polukružna apsida, pretpostavlja se prvobitna drvena potkrovna konstrukcija. • Mala jednobrodna kapela s polukružnom apsidom na otočiću Majsanu također je bez ikakve artikulacije zidova i svoda, građena najjednostavnijim načinom oblikovanja jednobrodnoga presvođenog prostora, vjerojatno pokrivenoga dvostrešnim krovom. • Na južnoj obali otoka Šipana sačuvane su ruševine crkve sv. Mihajla, koju u odnosu na ostale primjere označavaju nešto izduženije proporcije. • Mala jednobrodna crkvica sv. Barbare na otoku Braču u cjelini je očuvana, a sagrađena je vjerojatno krajem XI. stoljeća, kao i većina drugih crkvica na otoku, ili čak možda početkom XII. stoljeća. Jednobrodni prostor presvođen je bačvastim svodom, a apsidu pravokutna tlocrta nadvisuje polukalotni svod konstruiran nad dvjema trompama u uglovima. • Od crkve sv. Vida u Dolu na otoku Braču sačuvani su zidovi samo u donjoj zoni. Sagrađena je vjerojatno krajem XI. stoljeća, a obilježava je jednostavan

crkve

a.

c.

b.

d.

Slika 237: Četiri osnovna tipa obrade vanjskih zidova ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji: a. Sv. Nedjelja u Gradcu na Braču s neraščlanjenim zidovima, b. Gospe kraj mora u Trogiru s lezenama i plitkim nišama, c. Sv. Ivan u Preku (Ugljan) s nišama i trojnim lukovima, d. Sv. Spas u Cetini s kontraforima

presvođeni prostor i apsida vanjskoga i unutarnjeg polukružnog tlocrta.

konstrukcijom i aksijalno postavljenim zvonikom, vezanim uza zapadno pročelje.

• Od crkve sv. Martina u Gornjim Tučepima kod Makarske ostali su samo donji temeljni zidovi. Crkva pripada tipu građevine s iznutra polukružnom, a izvana pravokutnom apsidom, a datira se također pred kraj XI. stoljeća.

• Jednobrodna crkvica neraščlanjenih zidova s polukružnom apsidom sagrađena je u ranome srednjem vijeku unutar porušene starokršćanske bazilike sv. Stjepana u Jesenicama u Donjim Poljicima, a koristila se i oltarom starokršćanske crkve.

• Crkva sv. Pavla u Mulu iz XI. stoljeća predstavlja bokokotorsku varijantu jednobrodnih neraščlanjenih crkava, koju obilježava apsida polukružnoga unutarnjeg oblika, uklopljena u masivni pravokutni blok. • Slična je oblika bila i crkva sv. Marije u Malim Rosama, također iz XI. stoljeća, s apsidom izvana pravokutnog a iznutra polukružnog tlocrta. • Posebnoj tipskoj varijanti pripada crkva sv. Vida u Dobrinju, građevina s polukružnom apsidom, koja se odvaja od ostalih drvenom potkrovnom

• Među kasne primjere jednobrodnoga tipa neraščlanjenih zidova i s polukružnom apsidom valja ubrojiti i crkvu sv. Jure na Perunskom na Mosoru, koja gradnjom možda već zahvaća XII. stoljeće, pa tako predstavlja ranoromaničku reminiscenciju predromaničkog tipa. Jednobrodne neraščlanjene crkve nisu karakteristična pojava ni u jednoj posebnoj dalmatinskoj regiji. Nakon starokršćanskoga razdoblja, u kojem su jednobrodne crkve obično bile natkrivene drvenom potkrovnom konstrukcijom, deblji zidovi predromaničkih građevina ovoga tipa omogući243

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

Crkve ove skupine različito su datirane od pretkarolinškoga doba (Sv. Mihovil u Splitu, Sv. Juraj u Visu, Sv. Silvestar u Biševu), karolinškog (Sv. Juraj na rtu Marjana u Splitu) do ranoromaničkog razdoblja (Sv. Barbara i Sv. Vid u Dolu na Braču, Sv. Martin u Tučepima, Sv. Pavao i Sv. Marija u Boki kotorskoj, Sv. Vid u Dobrinju na Krku). Oblikom istočnoga korpusa u tom se tipu razlikuju tri varijante apside: • polukružna tlocrta (Sv. Juraj Splitu, Sv. Vid u Dolu na Braču, Sv. Juraj u Visu, Sv. Stjepan u Jesenicama), • četvrtasta tlocrta (Sv. Barbara na Braču), • iznutra polukružnoga, a izvana pravokutnog tlocrta (Sv. Martin u Tučepima, bokokotorski primjeri). Crkve ove skupine uglavnom su bez zvonika, a iznimka je Sv. Vid u Dobrinju, u kojem se nastavlja karolinška tradicija oblikovanja zapadnoga korpusa s aksijalno postavljenim zvonikom sraslim sa zapadnim pročeljem. B.

b.

Drugi tip jednobrodnih crkava s dvodijelnom raščlanjenosti u unutrašnjosti znakovit je za neretvansko područje u Podbiokovlju i osobito za otoke koji su u ranome srednjem vijeku bili pod neretvanskom vlašću. Izvan neretvanskoga i otočnog područja sagrađene su dvije crkve, koje se i vremenski odvajaju od drugih građevina iste tipske skupine jer su sagrađene u pretkarolinško i karolinško doba.

c.. Slika 238: Jednobrodne crkve neraščlanjene unutrašnjosti: a. Sv. Juraj u Splitu, b. Sv. Mihovil “na obali” u Splitu, c. tlocrt I. i II. faze (prema T. Marasoviću)

li su primjenu bačvastoga svoda, a obilježava ih i standardni oblik polukružne presvođene apside. U ovoj su tipskoj skupini i neki iznimni primjeri koji nastavljaju tradiciju crkava s drvenom potkrovnom konstrukcijom (prva faza crkava sv. Jurja u Visu i sv. Silvestra u Biševu), ili se uklapaju u ranoromaničke primjere građevina s drvenom potkrovnom konstrukcijom (Sv. Vid u Dobrinju). 244

• Sv. Andrija na Čiovu starokršćanska je građevina kojoj je dograđen par lezena u pretkarolinško doba (vjerojatno još u VII. stoljeću). • Sv. Izidor u Splitu iz karolinškog je doba (IX. stoljeće), a ističe se u tipskoj skupini po dvodijelnoj podjeli svoda i četverodijelnoj raščlambi bočnih zidova. Neretvanskom području s otocima i zahumskom području pripadaju: • Sv. Mihovil u Igranama u Podbiokovlju, osim već spomenutoga pseudobazilikalnog oblika krova, ističe se i dvodijelnom raščlambom prostora za vjernike, obilježenog jednim parom lezena po sredini,

crkve

odnosno dvjema nišama na unutarnjim plohama bočnih zidova. Na taj se prostor nadovezuje nešto uži prezbiterij pravokutna tlocrta, koji završava polukružnom apsidnom nišom, izraženom i na vanjštini istočnoga zida. Crkva pripada kasnoj fazi ranosrednjovjekovnoga razdoblja (kraj XI. stoljeća). • U crkvi sv. Marije (Stomorica) kod Ložišća jedna lezena po sredini bočnih zidova, spojena pojasnicom, dijeli unutarnji prostor u dva dijela (traveja). Nešto pravilniji način gradnje upućuje u ovom slučaju na kasnije datiranje, možda čak i na početak XII. stoljeća. • Vjerojatno ranosrednjovjekovnoga porijekla (XI. stoljeće) i crkvica je sv. Ciprijana na otoku Lastovu, u kojoj par lezena po sredini oblikuje na svakoj strani dvije niše i na taj način raščlanjuje bočne zidove u dva dijela, a bačvasti svod dijeli u dva traveja. • Sličan oblik pokazuju i ostatci crkvice sv. Jurja na otočiću Priježbi kod Lastova. • Parom lezena međusobno spojenih pojasnicom po sredini crkve sv. Pankracija na otoku Mljetu ostvarena je i u toj građevini dvotravejna podjela. Crkva je sagrađena vjerojatno krajem XI. stoljeća. • Još je jedna ranosrednjovjekovna crkva na otoku Mljetu, sv. Petra i Pavla na lokalitetu Crkvine s kraja XI. stoljeća, također jednim parom lezena podijeljena u dva dijela. Njezina su posebnost tri apsidne niše na istočnom zidu prezbiterija. • Sv. Ivanu Krstitelju u Bolu na Braču pregradnjom starokršćanske crkve skraćena je u XI. stoljeću izvorna dužina, a bočni zidovi dodatkom triju parova lezena dobili su dvodijelnu artikulaciju s dvjema nišama na svakoj uzdužnoj strani. • Na isti je način dogradnjom u XI. stoljeću triju parova lezena raščlanjena i bačvastim svodom presvođena starokršćanska crkva sv. Tudora kraj Nerežišća na Braču. Srednji je par lezena dijelio dvije bočne niše i vjerojatno, povezan pojasnicom, raščlanio dvotravejnu svodnu konstrukciju. • Mala crkvica sv. Luke kod Donjega Humca, podignuta u ranoromaničkim oblicima krajem XI. ili početkom XII. stoljeća, pokazuje istu raščlambu dvotravejnog svoda. • Crkva sv. Vida na Vidovoj gori pokazuje sličan postupak dogradnje lezena starokršćanskoj crkvi.

Krajem XI. ili početkom XII. stoljeća dva para lezena, jedan uza zapadni zid a drugi po sredini broda, bili su dograđeni ranijoj crkvi, koja je tako dobila dvotravejnu svodnu konstrukciju. • Crkva sv. Petra na Lopudu pripada varijanti građevina s dvodijelnom podjelom svoda i četverodijelnom raščlambom bočnih zidova. Sagrađena je kao i većina elafitskih crkava krajem XI. stoljeća. • Kasni je primjer istoga tipa dvodijelne unutarnje raščlanjenosti, danas s pravokutnom apsidom, crkva sv. Jure na Vršinama na Mosoru, sagrađena možda i u XII. stoljeću. • Isti tip na Pelješcu pokazuje crkva sv. Teodora (poslije Sv. Filip i Jakov) u Prvim Ponikvama, u kojoj po jedna lezena po sredini bočnoga zida, spojena pojasnicom, dijeli svod u dva traveja križno-kupolnoga tipa. Na istočnoj su strani bile tri apsidne niše, od kojih je srednja zazidana, ali naglašena je plitkim istakom i na vanjskoj strani. Crkva se datira u XI. stoljeće. • U crkvi sv. Martina u Čepikućama u dubrovačkom primorju, vjerojatno s kraja XI. stoljeća, po jedan polupilon po sredini bočnih zidova oblikuje na svakoj strani dvije duboke niše. Na istoku je veća apsida potkovastoga tlocrta, izvana uglata i raščlanjena plitkim nišama. Osim dviju crkvica na Čiovu i u Splitu iz pretkarolinškoga i karolinškog doba, sve nabrojene crkve u ovoj tipskoj skupini nalaze se na području Podbiokovlja i Mosora, odnosno na srednjodalmatinskim i južnodalmatinskim otocima koji su krajem ranoga srednjeg vijeka pripadali Neretvanskoj državi, a datirane su uglavnom krajem XI. stoljeća. Neke među njima sagrađene su u to doba, a neke, starokršćanskoga podrijetla, preinačene dogradnjom lezena radi oblikovanja dvotravejnog svoda, odnosno radi raščlambe unutarnjih bočnih zidova s po dvije plitke niše. Pojava tih crkava, kao i još raširenijeg tipa s trodijelnom artikulacijom, može se dovesti u vezu s relativno kasnim pokrštavanjem Paganije i s izgradnjom crkava pri kraju razdoblja ranoga srednjeg vijeka kako na podbiokovskom kopnu tako i na srednjodalmatinskim otocima, prije svega na Braču. Poneki se primjer istoga tipa sačuvao i južnije, na Pelješcu i na Elafitskim otocima u dubrovačkom području. 245

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 239: Crkve dvodijelne unutarnje raščlanjenosti: a. Sv. Ciprijan, Lastovo, b. Sv. Martin, Čepikuće, c. Sv. Ivan Krstitelj, Bol na Braču, d. Sv. Tudor, Nerežišće na Braču, e. Sv. Vid, Vidova gora na Braču, f. Sv. Juraj, Priježba kod Lastova, g. Sv. Luka, Donji Humac na Braču, h. Sv. Marija, Ložišće na Braču, i. Sv. Mihovil, Igrane, j. Sv. Andrija, Čiovo (Trogir), k. Sv. Petar i Pavao, Korita na Mljetu, l. Sv. Pankracije, Babin Kuk na Mljetu, m. Sv. Teodor, Ponikve na Pelješcu, n. Sv. Izidor, Split, o. Sv. Petar, Lopud

246

crkve

rakteristična je pojava crkava s kupolom (C2) u obje varijante raščlanjenih i neraščlanjenih vanjskih zidnih ploha (C'2 i C''2). • Na sjevernodalmatinskom području, gdje prevladavaju jednobrodne crkve bez kupole (C1), vanjske i unutarnje raščlanjenosti (C"), susreće se karakteristični tip građevina s pravokutnom apsidom kojem pripadaju crkve u Kuli Atlagića, Diklu i na otoku Ugljanu. Slika 240: Položaj crkava dvodijelne podjele unutrašnjosti

C.

Treći tip, s trodijelnom unutrašnjosti, najrašireniji je oblik ranosrednjovjekovnih jednobrodnih presvođenih crkava u Dalmaciji. U odnosu na raščlanjenost zidova, pratimo ga u dvjema varijantama: • crkve raščlanjenih unutarnjih zidnih površina (C'), • crkve raščlanjenih vanjskih i unutarnjih zidnih površina (C''). U okviru iste tipske skupine mnogo je dojmljivija klasifikacija na: • crkve bez kupole (C1), • crkve s kupolom po sredini krova (C2). U jednoj i drugoj skupini razvrstanoj u odnosu na kupolu zastupljene su obje spomenute varijante raščlanjenih i neraščlanjenih vanjskih zidova (C’1, C’’1, te C’2, C’’2). Crkve ove tipske skupine rasprostranjene su duž cijele obalne i otočne zone Dalmacije, ali na pojedinim su mjestima znakovite samo neke varijante: • Na otoku Braču i na drugim srednjodalmatinskim otocima prevladava tip trodijelne unutarnje raščlanjenosti (C') na građevinama bez kupole (C1). • Na srednjodalmatinskom obalnom području (Trogir, Kaštela, Split, Poljica, Makarsko primorje) uz taj je tip česta i pojava građevina vanjske i unutarnje artikulacije (C'') sa svodom, ali bez kupole (C1). • Na poluotoku Pelješcu prevladava također tip trodijelne unutarnje raščlanjenosti (C'') sa svodnom konstrukcijom bez kupole (C1). • Na svekolikom južnodalmatinskom obalnom i otočnom području od Omiša do Boke kotorske ka-

C1

Na neretvanskom području i na srednjodalmatinskim otocima, osobito na Braču, gdje je gusta koncentracija crkava toga tipa, prevladavaju crkve bez kupole, ali među njima se možda krije i neka crkvica koja je s vremenom izgubila kupolu, a detaljna istraživanja mogla bi otkriti njezine tragove. Na to upozorava crkvica sv. Mihovila nad Dolom na Braču, gdje su tragovi kupole nedavno utvrđeni, a vjerojatno i Sv. Juraj u Tučepima, gdje se na osnovi rasporeda lezena i pojasnica, odnosno oblika koji se sasvim poklapa s crkvom sv. Nikole kod Selaca na otoku Braču, pretpostavlja izvorno postojanje kupole. No bez obzira na mogućnost da će nastavak sustavnih istraživanja naknadno svrstati neku od građevina ovoga tipa među crkvice s kupolom, jednobrodne crkve s trodijelnom raščlambom najbrojnija su kategorija longitudinalnih građevina u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji, zastupljena na srednjodalmatinskim i južnodalmatinskim otocima, ali i na drugim kopnenim i otočnim područjima od Kvarnera do Boke kotorske. Otok Brač i drugi srednjodalmatinski otoci

Crkve ove skupine najbrojnije su na Braču: • Crkva sv. Martina nad Bobovišćem s kraja XI. (ili početka XII.) stoljeća pripada varijanti s apsidom vanjskoga i unutarnjega polukružnog tlocrta i sasvim golih vanjskih zidnih površina, raščlanjena samo trima nišama na unutarnjim plohama bočnih zidova. • Crkva sv. Ilije kod Donjeg Humca (XI. stoljeće), također sasvim golih vanjskih zidnih površina, razlikuje se od prethodno spomenute crkve oblikom 247

DALMATIA PRAEROMANICA

površina, a u unutrašnjosti je, osim trima nišama, raščlanjena pojasnicama koje dijele bačvasti svod u tri dijela.

Slika 241: Položaj crkava trodijelne raščlanjenosti bez kupole na otoku Braču

apside, koja je pravokutnoga tlocrta izvana i iznutra pa je polukupolni svod ostvaren trompama. Osim niša na bočnim zidovima, trodijelna podjela ostvarena je i pojasnicama na svodu, koje oblikuju tri zasebna traveja. • Crkva sv. Jurja kraj Nerežišća (kraj XI. stoljeća) pripada varijanti s apsidom vanjskoga i unutarnjega polukružnog tlocrta, ali i skupini građevina raščlanjenih vanjskih površina (C''). Unutarnju raščlanjenost, osim triju niša na bočnim zidovima, pojačavaju lezene i pojasnice koje dijele trodijelni bačvasti svod. • Crkva sv. Klementa (iz X. ili XI. stoljeća) pripada varijanti s apsidom vanjskoga i unutarnjega pravokutnog tlocrta. Neraščlanjenih je vanjskih zidnih Slika 242: Tlocrti i presjeci crkava trodijelne raščlanjenosti na otoku Braču: a. Sv. Martin, Bobovišće, b. Sv. Ilija, Donji Humac, c. Sv. Klement, Pražnice

• Crkva sv. Jurja u Straževiku, sagrađena na samom kraju XI. stoljeća, također pripada varijanti s apsidom vanjskoga i unutarnjega polukružnog oblika. Neraščlanjenih je vanjskih površina, a unutrašnjost je podijeljena pojasnicama u tri svodna polja. Svakome dijelu odgovara po jedna plitka niša na bočnim zidovima. Na zapadnom je pročelju sačuvana najstarija zvonara na preslicu, istodobna s gradnjom crkve. • Crkva sv. Marije u Gornjem Humcu (XI. stoljeće) obnovom je znatno izmijenila svoj prvobitni oblik, ali naslućuje se izvorna artikulacija trima nišama na unutarnjim stranama bočnih zidova. • Crkva sv. Marije (sv. Nedjelje), sagrađena u XI. stoljeću, pripada varijanti građevina s apsidom vanjskoga i unutarnjega polukružnog oblika, raščlanjena trima nišama na unutarnjim stranama bočnih zidova, bez artikulacije vanjskih zidnih površina. • Isti oblik, način gradnje i dimenzije pokazuje i crkva sv. Kuzme i Damjana na Smrčeviku, pa se uz isto vrijeme gradnje mogu pretpostaviti i isti izvođači. • Vrlo sličan oblik ima i crkva sv. Tome iznad Nasela, s time što je njezina apsida vanjskoga i unutarnjega kvadratičnog tlocrta. • Starokršćanska crkva sv. Stjepana u Pučišćima, nakon preinake krajem ranoga srednjeg vijeka (XI. stoljeće) redukcijom dužine i dograđivanjem dvaju parova lezena radi konstrukcije trotravejnog svoda, uklopila se u isti tip ranosrednjovjekovnih građevina. Nabrojene ranosrednjovjekovne crkve trodijelne unutarnje raščlambe na Braču, zajedno s dvjema crkvama s kupolom i s pet prije opisanih crkava dvodijelne raščlambe, čine brojnu tipsku skupinu građevina koje se datiraju na kraju, razdoblja ranoga srednjeg vijeka, vjerojatno krajem XI. stoljeća. Za razliku od starokršćanskih crkava, uglavnom podignutih u antičkim naseljima na moru (Sutivan, Supetar, Postira, Povlja, Bol), sagrađenih u prvom valu kristijanizacije otoka, ranosrednjovjekovne crkve na Braču sagrađene su uz nova naselja, udaljena od mora. One se s razlogom dovode u vezu s novim, slavenskim stanovništvom otoka, pridoš-

248

crkve

lim iz neretvanske Paganije, koje je kasno primilo kršćanstvo. Samo neke od navedenih crkava nalaze se u primorskim naseljima (Pučišća, Bol), a one su u pravilu adaptacije starokršćanskih građevina, prilagođene ranosrednjovjekovnoj tipologiji, usklađene oblikom i mjerama s kasnim predromaničkim i ranim romaničkim crkvama u Dalmaciji.

a.

Povezivanju gradnje tih crkvica s naseljenjem otoka i prvim pokrštenjem njegova pučanstva govori u prilog i relativno kasno datiranje svih nabrojenih građevina na kraj XI. ili čak početak XII. stoljeća. S tim je vremenom nastanka, a možda i s neretvanskom provenijencijom, u skladu i izostanak uobičajenoga pleternog ukrasa na arhitektonskim i liturgijskim dijelovima bračkih crkava. Ni u jednoj od dosad spomenutih jednobrodnih crkava na Braču u svim trima tipskim skupinama (A,B,C) nije pronađen nijedan ostatak pleternog ukrasa. Pleternom je ornamentikom bila ukrašena crkva sv. Marije i sv. Teodora u Bolu, gdje su sačuvani dijelovi ograde iz IX. stoljeća, ali nisu poznati ostatci arhitekture kojoj je pripadao liturgijski namještaj. Razmatrajući tipsku skupinu crkava trodijelne raščlanjenosti bez kupole na otoku Braču (C1), možemo prije svega konstatirati da u njoj prevladavaju crkve isključivo unutarnje artikulacije, jer samo jedan primjer (Sv. Juraj kod Nerežišća) pokazuje vanjske zidne niše. U pogledu unutarnje raščlambe zapažene su dvije varijante: – crkve s pojasnicama koje dijele bačvasti svod u tri traveja, – crkve bez pojasnica u svodu, kojima artikulaciju čine samo tri niše na bočnim zidovima. U odnosu na oblik apside, crkve trodijelne raščlanjenosti pokazuju dvije već spomenute varijante s polukružnom ili četvrtastom apsidom. Zajedničke tipske osobine, način i vrijeme gradnje dopuštaju pretpostavku da su neke od navedenih građevina zidali isti majstori. Istom je tipu pripadao i najveći broj građevina na drugim srednjodalmatinskim otocima, koji su također bili u sastavu Neretvanske države, a njihovo stanovništvo poslije doseljenja iz Paganije pokršteno je tek pri kraju razdoblja ranoga srednjeg vijeka. • Crkva sv. Ivana u Starome Gradu na otoku Hvaru, izvorno Sv. Marija, južna od dviju starokršćanskih dvojnih bazilika, dogradnjom pilona u ranome

b.

Slika 243: Crkve trodijelne raščlanjenosti na otoku Braču: a. Sv. Juraj, Nerežišće, b. Sv. Martin, Bobovišće

srednjem vijeku (XI. stoljeće) dobila je trodijelnu raščlambu. • U ruševinama crkve sv. Vida kraj Vrbnja na Hvaru, koje dosada nisu podrobnije proučene, naslućuje se isti tip s trodijelnom artikulacijom bočnih zidova.674 • Starokršćanskoj crkvi sv. Marije na otočiću Šćedru dozidane su, vjerojatno krajem XI. stoljeća, po četiri lezene na bočnim zidovima, a iznad uzidanoga vijenca i dva para pojasnica, koje su odijelile svodne traveje. • Na jednome bočnom zidu crkve sv. Mihovila u Komiži na otoku Visu sačuvala se trodijelna podjela nišama, koja dokazuje pripadnost te crkve istoj tipskoj skupini. 674

N. Petrić (1992.).

249

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

Srednjodalmatinsko obalno područje

Na samom neretvanskom obalnom području, odakle je krenulo naseljenje otoka, sačuvano je manje građevina, ali sve su one oblikovane u tipskim obrascima crkava jednobrodnog prostora (A, B, C). • Sv. Ivan u Podaci u Podbiokovlju izraziti je primjer jednobrodnoga tipa trodijelne unutarnje podjele s raščlanjenim vanjskim i unutarnjim zidnim površinama (C''). Crkvu obilježava vrlo plitka, izvana četvrtasta, tek malo isturena apsida, a osim vanjskih i unutarnjih plitkih niša, znakovite su na njoj i po dvije polukružne niše u svakoj trećini bočnih zidova, kao i po jedna polukružna niša sa strane apside. Isti je tip zastupljen i na splitsko-trogirskom području. • U samom Splitu predstavlja ga crkva sv. Benedikta na Marjanu, sačuvana samo u temeljima. Ustanovljen je unutarnji polukružni oblik apside i vanjsko raščlanjenje s po pet niša na bočnim zidovima, dok se unutarnje raščlanjenje s dva para lezena može samo pretpostaviti. • Isti oblik jednobrodne crkve trodijelne podjele s vanjskom i unutarnjom artikulacijom zidova pokazuje i crkva Gospe kraj mora na čiovskoj strani grada Trogira, koja je, osim na zapadnom dijelu gdje je naknadno dograđena, ostala sasvim sačuvana. • U Poljicima je sačuvana (s nekim preinakama) crkva sv. Maksima, koja pripada varijanti s apsidom vanjskoga i unutarnjega polukružnog oblika. Poluotok Pelješac

Slika 244: Crkve trodijelne raščlanjenosti na otoku Braču: a. Sv. Toma kod Nasela, b. unutrašnjost Sv. Ilije kraj Donjeg Humca

• Crkva sv. Jurja u Visu, koja je u svojem prvobitnom obliku (VII.-VIII. stoljeće) pripadala jednobrodnom tipu neraščlanjenih građevina (A), dogradnjom lezena poprimila je osobine tipa crkava trodijelne raščlanjenosti. • Zakasnjeli primjer istoga tipa pokazuje crkva sv. Kuzme i Damjana u Zablaću na otoku Korčuli (kraj XI. ili XII. stoljeće). Uz trodijelnu unutarnju artikulaciju, crkva je znakovita i po vanjskoj raščlanjenosti, koja, nasuprot svim ostalim predromaničkim građevinama toga tipa, pokazuje potpunu usklađenost vanjske i unutarnje raščlambe. 250

Jednobrodni tip trodijelne raščlanjenosti bio je raširen i na pelješkom poluotoku, osobito u svojoj varijanti građevina neraščlanjene vanjštine (C’). • Crkva sv. Jurja u Ponikvama dobro je sačuvana građevina, koja na unutarnjim površinama pokazuje trodijelnu podjelu s nišama i lezenama. Spojene pojasnicama, lezene dijele bačvasti svod u tri traveja. Posebnost toj crkvi daje troapsidni prezbiterij s trima apsidnim nišama, koje su na vanjštini jedva naglašene plitkim istakom. Na zapadnom su pročelju dvije plitke lezene koje su oblikovale veliki pročelni luk. • U crkvi sv. Petra u Stonskom polju trodijelna je raščlamba postignuta dodavanjem lezena uz bočne

crkve

zidove starokršćanske građevine, ali ostaje otvorenim pitanje je li takva predromanička adaptacija pripadala varijanti crkava s kupolom (C1) ili bez nje (C). Istodobno je dogradnjom uz istočni zid ostvaren troapsidni prezbiterij, znakovit za pelješko područje. • U crkvi sv. Martina u Stonskom polju dvije su se lezene sačuvale samo s unutarnje strane južnoga bočnog zida. Na istočnoj strani samo je jedna široka apsida unutarnjega polukružnog, a vanjskoga četvrtastog oblika. • Slična je oblika bila i crkva sv. Stjepana u Stonskom polju, sagrađena u prezbiteriju veće starokršćanske bazilike. Predromaničkom je adaptacijom ostvarena varijanta crkve s trodijelnom raščlambom bočnih zidova te s apsidom vanjskoga i unutarnjega polukružnog tlocrta.

Slika 238: Crkva Gospe kraj mora u Trogiru

Koncentracija crkava istog tipa na stonskom području, istih tipskih osobina i istog vremena gradnje i u ovom slučaju dopušta zaključak o istoj graditeljskoj radionici, koja je zidala ili pregrađivala barem neke od građevina navedene skupine. Dubrovačko obalno i otočno područje

Na dubrovačkom obalnom i otočnom području vrlo su brojne crkvice trodijelne podjele, u kojoj prevladava varijanta s kupolom (C1), ali zastupljena je i skupina bez kupole, najviše među crkvama obilježenim samo unutarnjom artikulacijom zidova (C’), a rijetko i u varijanti raščlanjene unutrašnjosti i vanjštine (C’’). • Tom tipu u kopnenom dijelu dubrovačkoga prostora pripada crkva sv. Dmitra u konavoskom naselju Gabrili, vjerojatno iz XI. stoljeća. Unutrašnjost je na uobičajen način raščlanjena lezenama koje, spojene pojasnicama, artikuliraju trotravejni svod i dijele bočne niše. Ne treba isključiti mogućnost da bi istraživanja krova otkrila tragove kupole, pa bi u tom smislu ova crkva pripadala karakterističnoj varijanti južnodalmatinskoga kupolnog tipa (C''1). Na istoku je apsida, iznutra polukružna a izvana četvrtasta, te još po jedna niša bočno od apside podsjeća na znakoviti oblik troapsidnoga prezbiterija, ostvaren kod znatnoga broja južnodalmatinskih crkvica. Na južnodalmatinskim su otocima crkve trodijelne artikulacije vrlo brojne.

Slika 245: Crkva sv. Ivana u Podaci

• Na otoku Lastovu najbolje ih predstavlja crkva sv. Luke iz XI. stoljeća, dobro sačuvana građevina unutarnje trodijelne podjele s pojasnicama i nišama, te isto tako vanjske artikulacije s trima nišama na bočnim zidovima, s velikim pročelnim lukom i s uglatom apsidom, kojoj je polukalotni svod konstruiran nad trompama (C''). Dosljedno provedena trodijelna raščlamba ovdje je rezultirala potpunim podudaranjem vanjske i unutrašnje artikulacije, što je inače osobina romaničke arhitekture. • Mala crkvica, sagrađena vjerojatno u XI. stoljeću unutar prezbiterija starokršćanske bazilike u Ublima na istom otoku, pokazuje jednostavni oblik jednobrodne građevine s dvjema lezenama na svakom bočnom zidu te s polukružnom apsidom izvana i iznutra (C'). 251

DALMATIA PRAEROMANICA

• Isti je oblik postignut i dogradnjom (vjerojatno u XI. stoljeću) unutarnjih lezena starokršćanskoj crkvi sv. Marije na otoku Šipanu, kojoj je i u predromaničkoj fazi zadržana široka polukružna apsida.

a.

• Crkva sv. Mavra na Lopudu (dosada neodređene datacije) pripada jednostavnoj varijanti građevina s polukružnom apsidom. • Crkva, sagrađena vjerojatno u XI. stoljeću u predjelu Jekavac na otoku Koločepu, kojoj je naslovnik sv. Frano naknadno zamijenio izvornoga ranosrednjovjekovnog titulara (vjerojatno sv. Đurđa), pokazuje trodijelnu raščlanjenost unutarnje strane bočnih zidova trima plitkim nišama. Apsida pripada varijanti vanjskoga uglatog i unutarnjega polukružnog tlocrta.

b.

• Crkva sv. Mihovila (sv. Marije) na otočiću Mrkanu starokršćanskoga je porijekla. Vjerojatno u XI. stoljeću, dograđene su joj lezene i niše na vanjskim i unutarnjim stranama, tako da je poprimila tipska obilježja građevina trodijelne raščlanjenosti. Sjevernodalmatinsko otočno područje

• Crkva sv. Andrije na Vrgadi, trodijelne unutrašnje podjele, jedna je od bolje sačuvanih predromaničkih građevina, datirana u IX. stoljeće. • Crkva sv. Ivana u Telašćici na Dugom otoku ruševina je kojoj je poznat samo tlocrtni oblik; predstavlja jednostavnu varijantu trodijelnoga tipa u kojem četiri para lezena (od kojih su dva prislonjena uz pročelni i začelni zid) određuju trodijelnu artikulaciju s nišama. Crkva se datira oko IX. stoljeća. • Gospina crkva u Ošljaku (vjerojatno iz XI. stoljeća) istog je oblika, ali znatno bolje sačuvana pa je unutarnja raščlamba lezenama u njoj nastavljena i pojasnicama što dijele trotravejni svod. Ravni kotari i zadarsko područje

Poseban tip crkava s trodijelnom raščlanjenosti unutrašnjosti razvio se u zadarskoj okolici na samom kraju ranoga srednjeg vijeka.675 Tri crkve koje pripadaju tom tipu datiraju se na kraj XI. stoljeća, a nose obilježja ranoromaničke arhitekture, jasno vidljive i u potpunom podudaranju vanjskih i unutarnjih lezena. Osim unutarnjega raščlanjenja bočnih zidova, 675

I. Petricioli (1996.).

252

c.

Slika 246: Ranoromaničke crkve trodijelne unutarnje podjele na zadarskom području: a. Sv. Petar u Kuli Atlagića, tlocrt (I. Petricioli), b. Sv. Ivan u Preku na Ugljanu, presjek i tlocrt (I. Petricioli), c. Sv. Martin u Diklu (V. Donassy)

crkve

obilježava ih još i artikulacija vanjskih zidnih ploha bočnih zidova trima nišama, od kojih svaka ima tri viseća luka. Na dvjema se crkvama susreće apsida vanjskoga i unutarnjeg pravokutnog tlocrta. • Sv. Ivan Evanđelist u Preku na Ugljanu najpotpunije predstavlja tu skupinu jer je crkva sačuvala traveje s križnim svodovima. • U crkvi sv. Petra u Kuli Atlagića nisu se sačuvale pojasnice i svodni traveji. Posebnost unutrašnjosti daju polukružne niše na istočnom zidu s jedne i s druge strane apside. • Crkva sv. Martina u Diklu u svojoj se tipskoj skupini ističe širokom apsidom vanjskoga i unutarnjega polukružnog tlocrta. C2 Južna Dalmacija

Varijanta jednobrodnoga tipa s kupolom svojstvena je Južnoj Dalmaciji, a najveća koncentracija tog oblika ustanovljena je na Elafitskim otocima. Pojedine već nabrojene crkvice na neretvanskom području i na otoku Braču čine granične primjere građevina te skupine, koju sam svojedobno nazvao južnodalmatinskim kupolnim tipom.676 Slika 247: Položaj crkava južnodalmatinskoga kupolnog tipa

Slika 248: Crkva sv. Petra na Priku u Omišu, današnje stanje i tlocrt (D. Domančić)

Istraživanja su dosada ustanovila postojanje dvadesetak građevina zajedničkih tipskih osobina koje prate skupinu jednobrodnih crkava s kupolom. One se ovdje nabrajaju topografskim redoslijedom, slijedeći pružanje istočnojadranske obale od sjeverozapada prema jugoistoku. Po zemljopisnom smještaju, to su crkve neretvanskoga, pelješkog, elafitsko-dubrovačkog i kotorskog područja. 676

T. Marasović (1960.), 33 i d.

Slika 249: Crkva sv. Nikole u Selcima na Braču, današnje stanje i tlocrt (D. Domančić)

253

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

c.

Slika 250: Crkve jednobrodnoga kupolnog tipa na neretvanskom području: a. Sv. Petar na Priku u Omišu (V. Goss), b. Sv. Nikola kod Selaca na Braču (D. Domančić), c. Sv. Juraj u Tučepima (A. Gamulin)

Pod pojmom neretvanskoga područja razumijeva se teritorij Neretvanske “sklavinije” na omiško-makarskom primorju i na otoku Braču, koji je bio pod vlašću neretvanskih vladara. • Najsjeverniji dosada poznati primjer dalmatinskih crkava toga tipa jest crkva sv. Petra na Priku, predjelu grada Omiša s desne strane rijeke Cetine. Crkva je sagrađena na mjestu jedne ranije građevine, a najranije se spominje krajem XI. stoljeća. Jedna je od najsačuvanijih građevina dalmatinske predromani677 678

I. Fisković (1985.), 153. A. Gamulin (1995.), 9 i d.

254

ke, osobito nakon obnove apside, prema nalazima njezina izvornog tlocrtnoga obrisa 1960. godine. Crkva pripada tipskoj varijanti s vanjskim pravokutnim i unutarnjim polukružnim oblikom apside. Unutrašnjost, uključujući i apsidu, raščlanjena je osim plitkim još i dubljim polukružnim nišama. Na vanjštini bočnih zidova plitke su niše s dvostrukim lukovima, a na pročelju je veliki polukružni luk. Jedina je crkva svoje tipske skupine kojoj prijelaz iz četvrtaste u kružnu osnovu kupole čine pandantivi. Najveću posebnost daje joj artikulacija vanjskih ploha četvrtaste kupole s plitkim trokutastim zabatom na svakoj od četiri strane i s tri udubljene niše unutar svakog zabata. • Crkva sv. Mihovila na brijegu iznad naselja Dol na otoku Braču datirana je oko kraja XI. stoljeća na osnovi tipskih osobina. Pretpostavka o njezinoj kupoli potvrđena je tijekom restauratorskoga zahvata 1988. godine, kada je u svodu i u krovu pronađen otvor četvrtastoga kubusa prvobitne kupole koja međutim nije obnovljena u restauratorskom zahvatu.677 Crkva pripada rjeđoj tipskoj varijanti koju obilježava polukružni vanjski i unutarnji oblik apside te gole vanjske plohe koje nisu raščlanjene nišama. Jedini likovni naglasak na vanjštini čini trokutasti zabat na pročelju koji uokviruje polukružnu lunetu portala. • Crkva sv. Nikole kod Selaca na otoku Braču također je datirana oko konca XI. stoljeća, na osnovi tipskih osobina. U cjelini je sačuvana, uključujući i kupolu oblikovanu kao kubus vanjskoga i unutarnjega četvrtastog tlocrta, pokrivenu četverostrešnim krovom. Apsida je pravokutna izvana i iznutra, a njezin polukalotni svod počinje nad kutnim trompama. Pojasnice koje podržavaju bačvasti svod ne dopiru do poda nego se naslanjaju na konzole iznad niša. • Crkvi u Selcima na Braču vrlo je slična crkva sv. Jurja u Tučepima na Makarskom primorju, koja se ističe izgledom pročelja, naglašenog nizom malih konzolica pod krovnim zabatom i pod zabatom portala. Danas je bez kupole, ali upravo se zbog potpune podudarnosti u obliku i u dimenzijama s crkvom sv. Nikole u Selcima pretpostavlja da je njezina kupola izvorno nadvisivala središnje svodno polje.678 Pripada varijanti crkava s apsidom vanjskoga i unutarnjega polukružnog tlocrta, a datira se na kraj XI. ili čak početak XII. stoljeća.

crkve

Pelješko područje

a.

• Na otočiću Majsanu pred Pelješcem kraj Korčule otkrivene su ruševine starokršćanske memorije koja je u ranome srednjem vijeku preinačena u crkvu sv. Maksima. Dogradnjom lezena s unutarnje strane bočnih zidova u toj je crkvi ostvarena trotravejna svodna konstrukcija, protumačena s kupolom nad srednjim poljem kao prototipom u razvitku južnodalmatinskih kupolnih crkava.679 • Crkva sv. Mihajla u Stonu spada među bolje sačuvane građevine svoje tipske skupine, premda joj je porušena kupola. Sačuvani konstrukcijski sustav nedvojbeno otkriva postojanje kupole koja je dokumentirana i slikom modela crkve na sačuvanoj fresci u unutrašnjosti. Crkva se ističe vrlo plitkom apsidom, izvana pravokutnom a iznutra polukružnom, dodatnim uskim polukružnim nišama u unutrašnjosti, a osobito zvonikom na zapadnom pročelju, koji nije sačuvan, ali poznat je po već spomenutoj slici na fresci u crkvi. Lik kralja-ktitora, u kojem se prepoznaje poznati zetski vladar Mihajlo (o. 1050. – o. 1082.), pouzdani je temelj za datiranje crkve u doba prijelaza treće u četvrtu četvrtinu XI. stoljeća.

b.

Elafitsko-dubrovačko područje

Najveće tipsko obilježje predromaničkoj arhitekturi na elafitskim otocima Šipanu, Lopudu i Koločepu daju brojne jednobrodne crkve s kupolom. Dosadašnjim istraživanjima ustanovljeno je na tim otocima postojanje desetak građevina toga tipa, od kojih većina pripada varijanti crkava s raščlanjenim vanjskim i unutarnjim zidnim površinama. • Crkva sv. Petra na Veljem vrhu iznad Luke Šipanske pripada tipu kupolnih crkava raščlanjene vanjštine i unutrašnjosti, s uglatom apsidom, u kojoj je polukalotni svod konstruiran nad trompama. Izvorna kupola, o kojoj postoje zabilježena svjedočanstva, nije se sačuvala, ali obnovljena je u nedavnim restauratorskim radovima. • Crkva sv. Mihajla u Pakljeni na istočnom dijelu Šipana sačuvala je sve osnovne izvorne dijelove. Također pripada varijanti građevina raščlanjene unutrašnjosti i vanjštine, uključujući i plitke niše na izvornoj sačuvanoj kupoli. Apsida je uglata sa zakošenim stranama.

c.

Slika 251: Crkve jednobrodnoga kupolnog tipa na pelješkom području: a. Memorija s kupolom (I. Fisković), b., c. Sv. Mihajlo u Stonu, unutarnjost i presjeci (I. Tenšek)

• Crkva sv. Ivana u Šilovu Selu kraj šipanske luke Suđurađ pripada istome tipu vanjske i unutarnje raščlanjenosti zidnih ploha. Istraživanjem su otkriveni tragovi kupole, koja je obnovljena u nedavnim restauratorskim radovima. Oblikom istočnoga korpusa crkva pripada varijanti građevina s vanjskom pravokutnom i unutarnjom polukružnom apsidom. 679

I. Fisković (1985.), 139, sl. 3.

255

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

c.

d.

e.

f.

Slika 252: Crkve jednobrodnoga kupolnog tipa na Elafitskim otocima: a. Sv. Petar na Veljem Vrhu iznad Luke Šipanske, b. Sv. Ivan u Šilovu Selu na Šipanu, c. Sv. Nikola Grčki na Lopudu, d. Sv. Mihajlo u Pakljeni na Šipanu, e. Sv. Nikola na Koločepu, f. Sv. Ivan Krstitelj na Lopudu

Na otoku Lopudu tri su sačuvane građevine ove tipske skupine: • Crkva sv. Ilije u samom naselju na zapadnoj obali otoka neartikuliranih je vanjskih zidnih površina, s nišama u unutrašnjosti među pojasnicama koje se oslanjaju na konzole bočnih zidova. Apsida je pra256

vokutna vanjskoga i unutarnjeg obrisa, presvođena polukalotom preko trompi u uglovima. Kupola nije sačuvana, ali o njoj postoje svjedočanstva prije rušenja. Ukrasne osobine oltarne ograde upućuju na datiranje građevine oko IX. stoljeća, pa bi to bio jedan od najranijih primjera u svekolikoj tipskoj skupini.

crkve

• Crkva sv. Ivana Krstitelja na Ivanjem brdu iznad Lopuda najbolje je sačuvana crkva južnodalmatinskoga kupolnog tipa. Obilježava je unutarnja i vanjska raščlanjenost plitkim nišama, koje ispunjaju i sve četiri vanjske strane sačuvane kupole. Apsida pripada varijanti pravokutne vanjštine i polukružne unutrašnjosti. Sagrađena na mjestu ranije starokršćanske građevine, predromanička se crkva datira na kraj XI. stoljeća. • Crkva sv. Nikole Grčkog također pripada varijanti građevina raščlanjene vanjštine, a ističe se dvojnim lukovima vanjskih plitkih niša. Apsida je vanjskoga uglatog i unutarnjega polukružnog tlocrta. Kupola je obnovljena zahvaljujući komparativnim podatcima prema prethodno spomenutoj sačuvanoj crkvi. Na otoku Koločepu dosada je zabilježeno pet crkvica istoga tipa: • Crkva sv. Mihajla kod Donjeg Čela u Koločepu sačuvana je samo u donjim slojevima zida, ali izvorni joj je izgled poznat. Raščlanjena je plitkim nišama na vanjskim i unutarnjim površinama zidova, s time što se na vanjskom licu oba bočna zida javlja jedinstvena niša koja je pri vrhu završavala nizom kontinuiranih lukova. • Crkva sv. Nikole (izvorno Sv. Vid?) na groblju pripada tipu građevina plitkim nišama raščlanjene vanjštine i unutrašnjosti, a u pogledu oblika istočnoga korpusa uklapa se u najrašireniju varijantu s vanjskim pravokutnim i unutarnjim polukružnim tlocrtom apside. Pronađeni su ostatci kupole, koja je potom u restauratorskom zahvatu krajem prošloga stoljeća u cjelini obnovljena. • Crkva sv. Antuna Padovanskog (izvorno posvećena sv. Đurđu) u Gornjem Čelu uobičajene je unutarnje trodijelne raščlanjenosti, ali golih vanjskih zidnih površina. Apsida je izvana pravokutnoga, a iznutra polukružnog oblika. Nedavno je izraženo mišljenje da građevina ne pripada ranome srednjem vijeku nego predstavlja kasnosrednjovjekovni survival karakterističnoga elafitskog tipa.680 • Crkva sv. Barbare u Borju pripada tipu građevina raščlanjene vanjštine i unutrašnjosti, vjerojatno s kupolom koja nije sačuvana. Apsida pokazuje najrašireniju varijantu vanjskoga pravokutnoga i unutarnjega polukružnog tlocrta. Na temelju ukrasnih osobina kamenoga namještaja, crkva se datira u IX. ili X. stoljeće.

Slika 253: Tlocrt i presjek crkve “Sigurata”u Dubrovniku (prema Ž. Pekoviću)

• Crkva sv. Srđa u Bigama na jugoistočnom kraju Koločepa pripada građevinama neraščlanjene vanjštine. Apsida je vanjskoga pravokutnog, a unutarnjega potkovastog tlocrta. U samom gradu Dubrovniku jednobrodni tip s kupolom zastupljen je dvjema pretežito sačuvanim građevinama: • Crkva Preobraženja Kristova (po latinskom Transfiguratio Domini u narodu nazvana Sigurata) imala je u svojoj predromaničkoj fazi vanjske i unutarnje zidove raščlanjene plitkim nišama, a unutarnje raščla680

I. Žile (2003.), 70.

257

DALMATIA PRAEROMANICA

njenje pojačano je još i užim pravokutnim nišama. Zanimljiva je i u svojoj ranoromaničkoj fazi u kojoj je na vanjštini bila po jedna velika niša oblikovana pri vrhu kontinuiranim nizom polukružnih lukova. Male niše u predromaničkoj fazi crkve artikulirale su i vanjske plohe kupole. Apsida pripada uobičajenom tipu pravokutne vanjštine i polukružne unutrašnjosti. • Istoj tipskoj varijanti pripada i crkva sv. Nikole na Prijekome, koja je bila bez uskih polukružnih niša u unutrašnjosti, a predromaničko raščlanjenje plitkim nišama na vanjskim plohama nije preinačeno u doba rane romanike. Kotorsko područje • Jedina dosada poznata crkva južnodalmatinskoga kupolnog tipa u kotorskom zaljevu crkva je sv. Tome u Kutima, datirana krajem XI. stoljeća. Pripada tipu građevina trodijelne unutarnje raščlanjenosti i vanjske artikulacije zidnih ploha, s apsidom vanjskoga uglatoga, a unutrašnjeg polukružnog tlocrta. Artikulaciju unutrašnjosti pojačavaju i polukružne niše. Dvadesetak nabrojenih crkava čini jednu od najizrazitijih tipskih skupina ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji. Sve se one podudaraju u osnovnom obliku jednobrodnih građevina trodijelne podjele unutarnjega prostora s kupolom iznad središnjega traveja, oblikovane poput kalote unutar vanjskog kubusa, pokrivenoga četverostrešnim krovom. Mjere tih crkava vrlo su slične, s dužinom od oko 7,5 metara i širinom od oko 4,5 metara. U svekolikoj tipskoj skupini samo je za jednu crkvu (Sv. Mihajlo u Stonu) dosada poznato da je izvorno imala zvonik na zapadnom pročelju; ni na jednoj drugoj crkvi nema tragova zvonika. Prema obliku apside, najveći broj navedenih crkava pripada varijanti vanjskoga uglatog, a unutarnjega polukružnog oblika apside. Ostale varijante: vanjski i unutarnji polukružni (Sv. Mihovil nad Dolom na Braču) ili vanjski i unutarnji uglati oblik apside (Sv. Nikola kod Selaca na Braču) iznimno su rijetke. Prema artikulaciji zidova razlikuju se crkve neraščlanjenih i raščlanjenih vanjskih ploha. Druga je 681

T. Marasović (1988. a), 457.

258

Slika 254: Crkva sv. Tome u Kutima (prema J. Kovačeviću)

varijanta (Omiš, Ston, tri crkve na Šipanu, dvije na Lopudu, tri na Koločepu, dvije u Dubrovniku i jedna u bokokotorskom zaljevu) brojnija od prve (dvije crkve na Braču, dvije na Koločepu, po jedna u Tučepima, na Majsanu i na Lopudu). Gotovo svim nabrojenim građevinama svojstvena je velika plitka niša na pročelju uokvirena velikim lukom, a plitki zabati na vanjskim stranama kupole iznimna su pojava, zapažena samo u crkvi sv. Petra na Priku u Omišu i protumačena svojevrsnom redukcijom upisanoga transepta.681 Premda je samo manji broj nabrojenih crkava vezan uz neki povijesni podatak, može se zaključiti da ih je većina sagrađena u isto doba, oko sredine ili treće četvrtine XI. stoljeća. Crkva sv. Mihajla u Stonu datirana je likom ktitora na fresci, dukljanskoga kralja Mihajla, koji je znakove kraljevske vlasti dobio 1077. godine, pa se može pretpostaviti da je oko toga doba podignuta (možda samo obnovljena) i oslikana njezina unutrašnjost. Dokumentom iz 1090. na kojem se spominje crkva sv. Petra u Omišu utvrđen je samo terminus ante quem, iz čega se zaključuje da je do njezine izgradnje, vjerojatno na položaju jedne ranije starokršćanske crkve, došlo prije tog doba. Za neke druge crkve, poput koločepskoga Sv. Mihajla, pretpostavljeno je vrijeme gradnje u drugoj polovici XI. stoljeća po ukrasnim osobinama liturgijskoga namještaja, koji se može usporediti s datiranim ukrasom iz istog vremena iz Splita (Gospe od Zvonika). Vjerojatno su neke od navedenih građevina jednobrodnoga kupolnog tipa nastale i prije XI. stoljeća. Osim adaptirane crkvice na Majsanu, građevne jezgre pojedinih crkvica na Elafitima i u dubrovačkom kraju datiraju se prije XI. stoljeća, da bi sukcesivnim dogradnjama poprimile oblik karakterističan za

crkve

drugu polovicu XI. stoljeća. Na temelju ukrasnih osobina oltarne ograde najranijom građevinom te skupine može se smatrati crkva sv. Ilije na Lopudu, kojoj se pleterni motivi, a i epigrafske značajke, uspoređuju s datiranim primjerima dalmatinske skulpture karolinškoga doba iz IX. stoljeća. U objašnjenju pojave i razvitka arhitektonskoga oblika jednobrodnoga kupolnog tipa javila su se različita tumačenja. S obzirom na koncentriranost crkava toga tipa isključivo na južnodalmatinskom području, pokušao sam prepoznati one čimbenike koji su upravo na tom prostoru mogli potaknuti pojavu jednobrodnih crkava s kupolom. Kako za svekoliko područje između Cetine i Boke kotorske nije bilo moguće utvrditi neku državno-političku povezanost u razdoblju ranoga srednjeg vijeka, valjalo je za prostor u kojem je ta skupina apsolutno predominantna potražiti osnovnog pokretača izgradnje u crkvenom programu. Takav je program, po mojem mišljenju, mogla ponuditi samo dubrovačka metropolitanska vlast. Zbog relativno kasnoga pokrštavanja stanovnika Paganije, u doba kada je utjecaj splitske metropolije bio sasvim reduciran u krajevima južno od Cetine, dolazi na neretvanskom i dubrovačkom području do zakasnjele pojave crkvene arhitekture tek u kasnoj predromanici i početnoj fazi romanike, a jedan od arhitektonskih tipova činile su upravo južnodalmatinske kupolne crkve. Kasna predromanika i rana romanika u dubrovačkom kraju obilježena je izgradnjom prema jasnim tipskim obrascima uglavnom trotravejnih građevina s kupolom ili bez nje i s crkvicama dvotravejne raščlanjenosti, a sjeverozapadne granice toga utjecaja sežu do Cetine i do srednjodalmatinskih otoka. Sasvim drukčija i raznovrsnija pokazuje se crkvena tipologija na prostoru stare hrvatske države, između Zrmanje i Cetine, uključujući i astareje bizantskih gradova, pa ta okolnost ne može biti puka slučajnost. Zbog toga, zahvaljujući kvantificiranoj tipološkoj analizi putem topografije ranosrednjovjekovne graditeljske baštine, pokušao sam u dubrovačkoj Crkvi prepoznati pokretača takvoga jednog programa izgradnje. 682 683

I. Fisković (1985.), 144 i d. N. Cambi: Arhitektura Narone, Rffz, 24, 1985., 53.

U pogledu pojave i razvitka jednobrodnoga kupolnog tipa izneseno je i drukčije mišljenje, zasnovano na identifikaciji starokršćanske memorije na Majsanu kao mogućega prototipa južnodalmatinskih kupolnih crkvica, kojoj su dograđene lezene činile osnovu za konstrukciju kupole.682 Čak i neovisno o okolnosti što su dograđene lezene na starokršćanskoj memoriji protumačene i na drugi način, tj. konstrukcijom središnjega ciborija,683 ostaje otvorenim pitanje zašto bi baš ta mala građevina malenoga otočića kraj Korčule postala tipskim obrascem jedne veće obalne i otočne regije. Bez nekih novih čvršćih dokaza, genezu toga arhitektonskog tipa možemo dakle objasniti samo poznatim geografskim i povijesnim okolnostima. Ostaje činjenica da dosada nije otkrivena nijedna građevina jednobrodnoga kupolnog tipa na području ranosrednjovjekovne hrvatske države niti u bizantskim primorskim gradovima Donje Dalmacije, jer se svih dvadesetak crkvica nalazi na prostoru “sklavinija”, od neretvanske Paganije do Dubrovnika i do južnih granica Travunije, a to je područje djelovanja dubrovačke Crkve. Pri istraživanju pojave južnodalmatinskoga kupolnoga tipa ne smije se zaboraviti ni moguće političko ozračje, koje je moglo utjecati na temeljnu tipsku posebnost navedenih crkvica, a to je pojava kupole koja odražava bizantsku sastavnicu arhitekture toga doba. Nije slučajno da je ona prisutna upravo na području jačega utjecaja Bizanta, koji je već krajem X. i početkom XI. stoljeća, u doba cara Bazilija II., proširio granice carstva, kojima je bio obuhvaćen i južnodalmatinski prostor. D. Crkve četverodijelne podjele neusporedivo su manje brojne od trodijelnih, a nisu svojstvene samo jednoj dalmatinskoj regiji, jer su zastupljene od kvarnerskih otoka do dubrovačkoga područja. • Najbolje sačuvani primjer, crkva sv. Nikole kraj Povljane na otoku Pagu, izvorno je starokršćanskoga porijekla. U ranome srednjem vijeku (oko IX. stoljeća) dograđen joj je bačvasti svod, a na bočnim zidovima po tri para lezena spojena pojasnicama radi pojačanja svoda. Lezene su istodobno oblikovale po četiri plitke, lučno nadsvođene niše na bočnim zidovima. Apsida, također starokršćanskoga podrijetla, polukružna je u vanjskom i unutarnjem tlocrtu. 259

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

c.

u četiri polja, izražena i na bočnim zidovima plitkim nišama, unutar kojih su i polukružne niše. Plitke niše ispunjaju i sve vanjske površine zida, uključujući pročelje i apsidu koja pripada uobičajenoj varijanti pravokutne vanjštine i polukružne unutrašnjosti. Crkva se datira u XI. stoljeće. • Na kninskom je području tipska varijanta crkava četverodijelnoga svoda prisutna u crkvi sv. Ivana u Uzdolju, sagrađenoj na mjestu ranije starokršćanske crkve koja je krajem karolinškoga doba bila obnovljena oltarnom ogradom s natpisom kneza Muncimira. Nova crkva na tom položaju datira se krajem ranosrednjovjekovnoga razdoblja (kraj XI. stoljeća). • Adaptacijom starokršćanske bazilike sv. Andrije u Baćini dograđenim je pilonima postignuta četverodijelna podjela interijera ranosrednjovjekovne crkve. Na isti je način pilonima bila podijeljena i apsida. • Primjenom istoga postupka, tj. dogradnjom pilona bočnim brodovima, preinačena je starokršćanska crkva sv. Marije u Starom Gradu na Hvaru u ranosrednjovjekovnu crkvu četverodijelne raščlanjenosti, a dogradnjom triju lezena zahvaćena je i apsida. • Slično se može zapaziti i u istočnom starokršćanskom bazilikalnom kompleksu u Polačama na otoku Mljetu, gdje su sjevernoj bazilici pridodane po tri lezene na unutarnjoj strani bočnih zidova i tako ostvarena četverodijelna unutrašnjost.

d.

e.

Slika 255: Crkve četverodijelne podjele unutrašnjosti: a. Sv. Nikola u Povljani na Pagu, b. Sv. Juraj u Radunu kraj Kaštel Staroga, c. Sv. Ivan u Uzdolju, d. Sv. Andrija u Baćini, e. Sv. Marija u Starom Gradu na Hvaru

• Srednjodalmatinski primjer jednobrodnih crkava četverodijelne raščlanjenosti jest Sv. Juraj u Radunu kraj Kaštel Staroga. Dobro sačuvanoj građevini restauratorskim je radovima krajem prošloga stoljeća obnovljen svod. Tri para lezena dijele unutrašnjost 260

• Kvarnerski primjer istoga tipa crkva je sv. Lucije blizu Krka, koja je u starokršćanskoj ili ranijoj predromaničkoj fazi bila neraščlanjena građevina s drvenom potkrovnom konstrukcijom, a tek u ranoj romanici gradnjom lezena i bačvastoga svoda postala je presvođena bazilika četverodijelne unutarnje raščlanjenosti. Sve crkve u tipskoj skupini građevina četverodijelne unutarnje podjele (osim Sv. Ivana u Uzdolju) nastale su dogradnjom lezena radi promjene konstrukcijskoga sustava i raščlambom bočnih zidova u skladu sa značajkama crkvene arhitekture predromanike i rane romanike. E.

Peterodijelna unutrašnjost ostvarena je na isti način adaptacijom starokršćanske crkve sv. Ivana u Stonskom polju, kada su u ranome srednjm vijeku sa-

crkve

triju oblika apside. Prva varijanta polukružne apside ima svoj oslonac u starokršćanskoj tradiciji, dok su ostale dvije predromanička inovacija, s time što je u nekim slučajevima pojava vanjskoga poligonalnog oblika apside vezana uz bizantski (adriobizantski) utjecaj. Primjena svake od navedenih varijanti imala je, dakako, svog odraza na svodno i krovno rješenje. Prva varijanta vanjskoga i unutarnjega polukružnog tlocrta rezultira polukupolnim svodom i čunjastim krovom.

Slika 256: Sv. Ivan u Stonskom polju, presjek i tlocrt (I. Fisković)

građeni bočni zidovi s četiri para lezena, što su uokvirivale pet zidnih niša. Klasifikacija prema oblikovanju istočnoga korpusa crkve

Druga varijanta vanjskoga i unutarnjega pravokutnog tlocrta jednostavnija je u izvedbi zidova, ali zahtijeva gradnju kutnih trompi radi prijelaza s četvrtaste na polukružnu konstrukciju polukalotnoga svoda. Vanjštinu apside u tom slučaju obilježava dvostrešni krov. Treća varijanta polukružne unutrašnjosti i pravokutne vanjštine u najvećoj je primjeni u predromanici Dalmacije, a odražava se u oblikovanju polukalotnoga svoda u unutrašnjosti i dvostrešnoga krova. Sasvim iznimno umjesto pravokutnoga javlja se vanjski poligonalni oblik apside, kakav je primjerice ustanovljen u dubrovačkoj crkvi sv. Stjepana.

Različiti oblici prezbiterija u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije već su razmotreni u poglavlju o namjeni crkvenih prostora. Ovdje preostaje nabrojiti karakteristične oblike i s morfološkoga stajališta razraditi različite tipske varijante. U okviru skupine jednobrodnih građevina razlučuju se prema obliku istočnoga korpusa crkve: • jednoapsidnoga, • troapsidnog prezbiterija. Jednobrodne jednoapsidne crkve

U daljoj morfološkoj raščlambi tipske skupine crkava jednoapsidnoga prezbiterija razlikuju se tri osnovne tipske varijante građevina: • polukružne apside, • pravokutne apside, • iznutra polukružne, a izvana pravokutne (ili poligonalne apside). Nisu zapaženi nikakvi čimbenici vezani uz određenu regiju koji bi uvjetovali primjenu bilo kojega od

Slika 257: Shematski prikaz u tlocrtu i presjeku različitih oblika apsida jednobrodnih crkava

Jednobrodne troapsidne crkve

Manji broj jednobrodnih crkava obilježava troapsidno svetište, znakovito za neretvansko i pelješko područje s pripadajućim otocima, gdje se katkada javlja i kao rezultat preinaka ranijih građevina. Troapsidno svetište znakovito je i za skupinu crkava produženog trolista na prostoru starohrvatske države. 261

DALMATIA PRAEROMANICA

Troapsidni prezbiterij u pelješkoj i neretvanskoj skupini

Na neretvanskom području, uključujući i otok Mljet, te ne području Stona, ističe se nekoliko crkava kojima prezbiterij obilježava pojava triju apsidnih niša. • Na začelju crkve sv. Ivana Krstitelja u Podaci na Makarskom primorju strši samo jedna plitka pravokutna apsida, ali istočni je zid prezbiterija raščlanjen trima polukružnim apsidnim nišama. • Tri niše u prezbiteriju ostvarene su pregradnjom starokršćanske crkve sv. Petra kraj Stona, kojoj je dograđen prezbiterijalni blok unutar ravnoga istočnog zida. U ovom slučaju srednja je niša u funkciji apside ipak dimenzijama naglašena u odnosu na dvije manje bočne niše.

Slika 258: Crkve troapsidnog prezbiterija u pelješkoj i neretvanskoj skupini: a. Sv. Petar, Ston, b. Sv. Teodor, Ponikve na Pelješcu, c. Sv. Đurđe, Ponikve na Pelješcu, d. Sv. Ivan, Podace, e. Sv. Petar i Pavao, Korita na Mljetu

• Crkva sv. Đurđa u Ponikvama na Pelješcu ima također naglašenu srednju nišu u funkciji apside, koja je istaknuta i na vanjskoj strani istočnoga zida. • Slično je oblikovan i prezbiterij crkve sv. Filipa i Jakova (izvorno sv. Teodora) u Prvim Ponikvama na Pelješcu, u kojem je srednja apsidna niša plitko istaknuta i na vanjštini. • Isti obrazac u oblikovanju prezbiterija slijedila je i crkva sv. Petra i Pavla u Koritama na otoku Mljetu. Svetište u toj crkvi označavaju tri niše, od kojih 262

je srednja apsida tek nešto naglašenija u odnosu na bočne, a ističe se i pravokutnom plitko isturenom vanjštinom. U navedenim primjerima sve tri su polukružne apsidne niše naglašene samo u unutrašnjosti; dvije bočne podređene su glavnoj središnjoj apsidi, osim u crkvi sv. Petra i Pavla na Mljetu, gdje su tri polukružne udubine gotovo jednake. Na vanjštini, naprotiv, naglašena je samo središnja apsida, a u crkvi sv. Petra u Stonu preinaka ranije arhitekture uvjetovala je upisani položaj apsidnih niša. Troapsidni prezbiterij u zagorskoj skupini crkava “produženog trolista”

U zagorskom dijelu Dalmacije javlja se na nekim građevinama troapsidni prezbiterij, karakterističan za crkve tzv. produženog trolista. Kako je već spomenuto u poglavlju o obrednim prostorima, taj je tip starokršćanskoga podrijetla i njegov razvitak može se pratiti od primarnoga oblika poznatog kao cella trichora, koja se već u starokršćansko doba izdužuje longitudinalnim prostorom za vjernike. Oblik je naslijeđen u ranome srednjem vijeku, kada je i dograđen posebnim dodatkom westwerka sa zvonikom na zapadnom pročelju i plastičnijom artikulacijom bočnih zidova putem kontrafora. Crkva sv. Martina u Pridragi iz VI. stoljeća važna je karika u tom evolutivnom lancu jer je izvrsno sačuvana građevina kojoj od prvobitnoga oblika nedostaje samo pretpostavljena kupola. Njezin prezbiterij čine tri polukružne apside, postavljene poput čistoga trolista, kojemu je u središtu bila kupola. U ranome srednjem vijeku prihvaćen je taj tip osobito u Dalmatinskoj zagori. • Predromanički stupanj razvitka toga tipa pokazuje crkva na Lopuškoj glavici u Biskupiji, kojoj južna apsida trolisnoga prezbiterija nema polukružni nego pravokutni tlocrt, a prostoru za vjernike na zapadnoj strani prethodi atrij, vjerojatno u funkciji westwerka. Zaobljeni potpornjaci na vanjskim stranama bočnih zidova izraziti su konstrukcijski dodatci, svojstveni ranome srednjem vijeku. Crkva se temeljem komparativne građe liturgijskoga namještaja datira oko sredine IX. stoljeća. • Najpotpuniji i najbolje sačuvani primjer predromaničkoga tipa produženoga trolista crkva je sv.

crkve

a.

b.

c.

Slika 259: Troapsidni prezbiterij u tipskoj skupini crkava produženoga trikonhosa: a. Sv. Martin u Pridragi, b. Lopuška glavica u Biskupiji, c. Sv. Spas u Cetini

Slika 260: Troapsidni prezbiterij u crkvama križnog tipa s transeptom (prema Jurkoviću)

Spasa u Cetini. Kako je već istaknuto, prezbiterij joj ne čini pravi trolist nego polovica šesterolista, pa odatle proizlazi nešto drukčiji položaj kupole, za koju se pretpostavlja da je postojala, ali nije sačuvana. Taj se položaj naslućuje po lezenama, raspoređenim poput kvadrata nad istočnim dijelom prostora za vjernike. Crkva je sačuvala ostatke dvokatnog atrija westweerka i gotovo u cjelini zvonik, zidan u osi zapadnoga pročelja. Karakteriziraju je i dobro sačuvani zaobljeni potpornjaci na vanjskim stranama bočnih zidova. Ukrasne osobine oltarne ograde, usporedive s datiranim spomenicima, i u ovom slučaju određuju vrijeme gradnje crkve sv. Spasa oko početka zadnjeg desetljeća IX. stoljeća.

menuti u razmatranju četverokonhno-križnoga tipa u okviru centralnih građevina, ta je skupina znakovita za karolinško razdoblje širega podalpskog područja, uključujući Istru, sjevernu Italiju i južnu Francusku.684

Crkve s tri apside na krakovima trazepta

Navedenim morfološkim posebnostima valja pridodati i tipsku skupinu crkva križnog tipa, odnosno jednobrodnih crkava, kojima su bočne apside na krakovima transepta. Osim pojedinih primjera iz ranosrednjovjekovne Dalmacije, koji su već spo-

Razvitak ranosrednjovjekovnih jednobrodnih crkava Izložena građa dopušta i neke zaključke o razvitku tipova jednobrodnih ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji. Oni upućuju na tri osnovna razdoblja u kojima se javljaju jednobrodne crkve: a. pretkarolinško doba b. karolinško doba c. postkarolinško doba Jednobrodne crkve pretkarolinškoga doba

Pretkarolinškom dobu pripadaju rijetke predromaničke crkve u Dalmaciji, poput crkve sv. Mihovila 684

M. Jurković (2000.), 173-174 i sl. 15.

263

DALMATIA PRAEROMANICA

ispred zapadnoga zida Dioklecijanove palače, koja je prvobitno bila funeralna građevina, a poslije postala crkvom, proširena i produžena u drugoj fazi sve do samoga zida Palače. Tlocrt prvobitne crkve ističe se širokom apsidom gotovo u punoj širini broda. Unutar same Dioklecijanove palače pretkarolinškom se razdoblju pripisuje crkva sv. Andrije de fenestris; nastala je uporabom jedne od pravokutnih dvorana Dioklecijanova stana, kojoj je na istočnoj strani pridodana apsida. Ta se preinaka pripisuje vremenu Ivana Ravenjanina, prvoga splitskog nadbiskupa iz sredine VII. stoljeća.685 Ukrasne osobine pleterne ornamentike pluteja iz crkve sv. Andrije na Čiovu određuju i njezino doba gradnje u pretkarolinško razdoblje. S time je u skladu i relativno široka apsida, tek ponešto uža od samoga broda. Crkva sv. Mihovila blizu južne obale otoka Šipana također pokazuje osobine koje je svrstavaju u prijelazno razdoblje između starokršćanske i predromaničke arhitekture prije karolinškoga doba. Široka apsida i u tom je slučaju tipska osobina i jedan od osnova za datiranje. Neke su od spomenutih crkava presvođene, neraščlanjene vanjštine, a samo u crkvi sv. Andrije na Čiovu unutrašnjost je dvodijelno raščlanjena središnjom pojasnicom. Jednobrodne crkve karolinškoga doba

Po rijetkim epigrafskim spomenicima koji omogućuju datiranje unutar predromaničkoga razdoblja te osobito zahvaljujući karakterističnom ukrasu, bilo je moguće u klasifikaciji jednobrodnih crkava izdvojiti one koje pripadaju karolinškom razdoblju. U Splitu su to crkve sv. Izidora na Sućidru i sv. Jurja na Marjanu, u kojima se pronađeni ulomci liturgijskoga namještaja zahvaljujući usporedbama s datiranim spomenicima mogu jasno pripisati IX. stoljeću. Proširenje pretkarolinške crkve sv. Mihovila “na obali” u Splitu vjerojatno je također izvedeno u karolinško doba. Karolinškom dobu pripada izvrsno sačuvana crkva sv. Andrije na Vrgadi, a također i nekoliko građevi685

R. Bužančić (2003., 198-200).

264

na koje obilježava artikulacija vanjskih zidnih ploha kontraforima. Neke građevine iz te skupine, među kojima je i crkva na Lopuškoj glavici te crkva sv. Spasa u Cetini, pripadaju tipskoj kategoriji jednobrodnih građevina s trolisnim prezbiterijem. Tipologija jednobrodnih građevina karolinškoga razdoblja raznovrsnija je dakle u odnosu na prethodno razdoblje, jer uključuje i tipsku skupinu crkava s kontraforima, odnosno jednobrodne crkve s westwerkom kao karakterističnom inovacijom upravo toga doba. I neke kasnoantičke građevine preinačene su u karolinško doba, poput crkve u Rižinicama, datirane sredinom IX. stoljeća po natpisu hrvatskoga kneza Trpimira. Jednobrodne crkve postkarolinškoga doba

Najviše je ranosrednjovjekovnih jednobrodnih crkava u Dalmaciji sagrađeno u postkarolinško doba X. i osobito XI. stoljeća. One nose obilježja kasne predromanike i rane romanike, i pripadaju vrlo različitim tipskim skupinama. Otok Brač osobito je bogat jednobrodnim građevinama, uglavnom podignutima u XI. stoljeću ili preinačenima u to doba od ranijih starokršćanskih crkava. Ranosrednjovjekovne crkve na Makarskom primorju uglavnom su jednobrodne građevine sagrađene na kraju XI. ili početkom XII. stoljeća, a najveći broj crkava na pelješkom i dubrovačkom području također se uklapa u istu skupinu građevina, sagrađenih na izmaku ranoga srednjeg vijeka. Crkve jednobrodnoga kupolnog tipa, sagrađene na južnodalmatinskom području i najviše zastupljene na Elafitskim otocima, kao najbrojnija tipska skupina dalmatinske predromanike sagrađene su u najvećem broju pri kraju XI. stoljeća. Tipska skupina jednobrodnih crkava zadarskoga područja s trima nišama na vanjskim zidovima, također datirana krajem XI. stoljeća, pokazuje već izrazita svojstva rane romanike.

Dvobrodne i dvoapsidne crkve Ranosrednjovjekovne dvobrodne i dvoapsidne crkve iznimna su pojava u ranosrednjovjekovnoj

crkve

arhitektonskom korpusu uklopljena dva odijeljena crkvena prostora: na zapadnoj je strani jednobrodna jednoapsidna crkva, a na istočnoj dograđeni pravokutni prostor koji je u ranom srednjem vijeku redom pilona i stupova te pregradnim zidom u prezbiteriju pretvoren u dvobrodnu predromaničku crkvu s dvjema pravokutnim apsidama, upisanima u ravni začelni zid. Dva broda presvođena su križnim svodovima, a dvije apside polukalotama. Naslovnik crkve, sv. Petar, koji je do danas zadržan, spominje se u falsificiranoj ispravi s početka X. stoljeća, a drugi titular, sv. Andrija, tek u XVII. stoljeću. Unatoč tomu, ne bi trebalo isključiti ni postojanje ranije tradicije o dvojici braće apostola kao naslovnika koji su u ranome srednjem vijeku odredili i preinaku starokršćanskoga trijema u dvobrodni dvoapsidni sakralni prostor crkve ili kripte. Nasuprot spomenutim iznimnim primjerima iz Dalmacije i s Kvarnera, dvoapsidne su crkve znatno brojnije u srednjovjekovnoj crkvenoj arhitekturi Istre.687

Trobrodne crkve

Slika 261: Crkva sv. Petra Starog u Zadru, tlocrt i presjeci (S. Vučenović)

arhitekturi između Kvarnera i Boke kotorske, poznate samo po jednoj sačuvanoj crkvi u Zadru i po ruševinama na Osoru. Čak i u tim primjerima ostaje upitna definicija “dvobrodne crkve” jer je u prvom slučaju zadarska crkva sv. Petra Starog protumačena kao predromanička dvobrodna kripta starokršćanske crkve,686 dok je u slučaju osorske crkve sv. Platona jasno vidljiv dvoapsidni prezbiterij, ali nije utvrđeno postojanje stupova pa, prema dosadašnjim spoznajama, crkva pripada jednobrodnom dvoapsidnom tipu. Dvobrodne crkve s dvoapsidnim prezbiterijem imaju nešto veću tradiciju u starokršćanskoj arhitekturi Dalmacije, a njihovu pojavu uvjetovali su dvojni naslovnici. Vjerojatno je s dvojnim titularima bila povezana i pojava dvobrodne i dvoapsidne crkve sv. Petra Staroga u Zadru. U toj su građevini u jedinstvenom

Ranosrednjovjekovne trobrodne crkve u Dalmaciji također su vrlo brojne. Njihova raznovrsnost dopušta različito razvrstavanje: prema konstrukciji, oblikovanju istočnoga, srednjega i zapadnog korpusa ili po artikulaciji zidova. Crkve trobrodne skupine mogu se razvrstati i prema vremenu gradnje, odnosno prema stilskim obilježjima predromanike i rane romanike. Trobrodne su crkve jednokatne bazilike, a dvokatni primjeri, poput već spomenute crkve sv. Ivana de Pusterla Zadru, u kojoj se osnovni crkveni prostor nalazi na prvom katu, nisu rezultat arhitektonske zamisli izgradnje dviju crkava nego posljedica visoke nadzemne kripte. Razvrstavanjem prema osnovnoj konstrukciji valja uzeti u obzir četiri skupine bazilika: • s drvenom potkrovnom konstrukcijom, • sa svodovima bazilikalnog tipa, • sa svodovima pod zajedničkim krovom (tzv. dvoranske crkve). 686 687

M. Jurković (1997.a), 77 i d. I. Matejčić, Jedna dvoapsidalna crkva: Sveta Marija Mala kod Bala, SSB, 242-243.

265

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

c.

d.

e.

f.

g.

h.

i. Slika 262: Dvobrodne crkve u Hrvatskoj (prema Matejčiću): a. Sv. Marija kraj Bala, b. Sv. Platon kod Osora, c. Sv. Ivan, d. Sv. Barbara u Vižinadi, e. Sv. Kvirin u Jasenoviku, f. Sv. Vid kod Bala, g. Sv. Vid u Pazu, h. Sv. Petar i Pavao u Vranju, i. Sv. Petar Stari u Zadru

266

crkve

Trobrodne bazilike drvene potkrovne konstrukcije

Ranosrednjovjekovne nepresvođene bazilike u Dalmaciji vezuju se uz raniju tradiciju starokršćanskih crkava s grednom konstrukcijom, kakva je primjerice bila prva faza male crkve Sv. Duha u Škripu na otoku Braču ili znatno veća benediktinska bazilika sv. Stjepana na Sustipanu u Splitu. One se ponovno javljaju i u ranoj romanici XI. stoljeća, a taj tip najbolje predstavljaju opatijske crkve sv. Petra u Dragi na otoku Rabu, sv. Ivana Evanđelista i sv. Tome u Biogradu.

Slika 264: Trobrodna bazilika sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru, tlocrt (R. Bužančić)

na, koje su bile presvođene samo iznad bočnih brodova, dok im je srednji brod bio pokriven grednom konstrukcijom. Svodovi nad bočnim brodovima, uz istodobnu drvenu potkrovnu konstrukciju srednjega broda, jedno su od obilježja ranoromaničkoga graditeljstva u pojedinim europskim regijama.689 Dvoranske crkve Slika 263: Drvena potkrovna konstrukcija bazilike sv. Petra u Dragi na Rabu

Trobrodne presvođene bazilike

Druga je skupina brojnija i zahvaća različite tipove bazilika, od crkava karolinškog doba s westwerkom, koncentriranih uglavnom oko središta stare hrvatske države (Sv. Marta u Bijaćima, Sv. Cecilija u Biskupiji, biogradska katedrala) do presvođenih bazilika X. i XI. stoljeća s kupolom ili tornjem, s transeptom ili bez njega (Sv. Stjepan na Otoku u Solinu, Sv. Mikula i Sv. Eufemija u Splitu, Sv. Martin u Trogiru, Sv. Lovre i Sv. Ivan de Pusterla u Zadru). Sačuvani nacrti crkve sv. Ivana Krstitelja (sv. Nediljice) u Zadru važni su ne samo za poznavanje izvorne konstrukcije te porušene bazilike688 nego posredno i za poznavanje izvornog izgleda, uključujući i svodnu konstrukciju, vrlo slične joj bazilike sv. Petra i Mojsija u Solinu, u kojoj je na prijelazu treće i četvrte četvrtine XI. stoljeća okrunjen hrvatski kralj Zvonimir. Stupanj sačuvanosti najvećega broja ranosrednjovjekovnih bazilika u Dalmaciji ne dopušta, nažalost, da se sa sigurnošću prepozna podskupina građevi688 689

P. Vežić (1999.a), 9-11. H. E. Kubach (1978.), 79-96.

Predromaničke i ranoromaničke presvođene crkve u Dalmaciji pripadaju skupini građevina tzv. bazilikalnoga svodnog tipa, s povišenim svodom iznad srednjega broda u odnosu na niže svodove bočnih brodova. Iznimna je pojava tzv. auličnoga svodnog tipa, sa svodovima iznad triju brodova pod zajedničkim krovom. Takva je konstrukcija u Dalmaciji poznata u crkvi sv. Eufemije u Splitu, kojoj su sačuvani temeljni ostatci, ali izvorni je izgled s kupolom iznad križanja transepta i dvostrešnoga krova, koji je pokrivao svodove nad trima brodovima, poznat po crtežu crkve, izrađenom prije nego što je ta građevina izgorjela u požaru 1888. godine. Istom dvoranskom tipu pripadala je (prema R. Bužančiću) i predromanička faza crkve sv. Martina u Trogiru. Po oblikovanju istočnoga korpusa, kako je već spomenuto u poglavlju o arhitekturi i obredu, razlikuju se dvije osnovne skupine trobrodnih bazilika: • s jednoapsidnim prezbiterijem, • s troapsidnim prezbiterijem. Obje skupine zaslužuju pozornost i s morfološkoga polazišta. 267

DALMATIA PRAEROMANICA

Trobrodne jednoapsidne crkve

Trobrodne jednoapsidne građevine manje su brojne nego troapsidne, a vezane su uz starokršćansku tradiciju, ali i uz neke oblike crkava s transeptom i s kupolom iz XI. stoljeća. Najizrazitiji je primjer velika benediktinska bazilika sv. Stjepana na Sustipanu, koju pojedini autori ne svrstavaju u predromaničko nego u starokršćansko razdoblje, s obzirom na tipsku bliskost te crkve sa starokršćanskom bazilikalnom arhitekturom.690 Ne osporavajući takvu tipsku povezanost, ostao sam pri atribuciji sustipanske bazilike predromaničkom dobu, imajući u vidu da to nije jedini slučaj primjene arhitektonskih starokršćanskih obrazaca u ranome srednjem vijeku, osobito u sredinama obilježenima snažnom tradicijom kasnoantičke arhitekture. Slično je ostvareno i u ranoromaničkoj crkvi u Pompozi, gdje je oblikovana trobrodna jednoapsidna opatijska bazilika.691 Starokršćanska trobrodna bazilika u Žažviću opstala je u svojem izvornom obliku trobrodne predromaničke jednoapsidne crkve i nakon radikalne preinake u ranome srednjem vijeku, kada je na zapadnoj strani dograđen atrij s westwerkom i zvonikom, a stupovi zamijenjeni pilonima. Predromaničkom je preinakom crkva postala presvođenom bazilikom. Sličan je postupak preinake ostvaren i u crkvi sv. Mandaljene na Gorici u Stonu, gdje je prvobitna starokršćanska jednobrodna crkva dodatkom dvaju nizova od tri pilona pretvorena u trobrodnu, pre-

svođenu baziliku. Istom je prilikom na zapadnom dijelu crkve izgrađen zvonik. Time je pročelni dio crkve preoblikovan prema obrascima karolinškog westwerka, što je najraniji primjer pojave karolinškoga zapadnog korpusa u Zahumskoj kneževini. Nekoliko kupolnih crkava iz XI. stoljeća ističe se svojim jednoapsidnim prezbiterijem. Crkva sv. Vlaha u Dubrovniku sagrađena je 972. godine kao građevina “na četiri stupa” s kupolom. Crkva sv. Mikule u Velom Varošu u Splitu samo je formalno trobrodna jer su stupovi udaljeni od bočnoga zida u neprohodnom razmaku. Na istočnom je zidu samo jedna pravokutna apsida, a prezbiterij zahvaća prostor do prvog para stupova, podignut za jednu stepenicu od prostora za vjernike. Zadarska crkva sv. Lovre ističe se također jednom pravokutnom apsidom, uklopljenom u vanjski pravokutni okvir, a bočni zidovi završavaju na istočnoj strani malim polukružnim nišama koje su, iako ih ne možemo smatrati apsidama, mogle imati i neke obredne funkcije. Sličan je slučaj i s crkvom sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru, s jednom isturenom pravokutnom apsidom i s malim polukružnim nišama u osi bočnih brodova, možda također u nekoj obrednoj ulozi unutar svetišta. Posebnu varijantu trobrodne jednoapsidne bazilike pokazuje crkva sv. Ivana Evanđelista u Rabu, koja

Slika 265: Pretpostavljeni presjek predromaničke crkve sv. Martina (sv. Barbara) u Trogiru (prema R. Bužančiću) i pretpostavljeni presjek crkve sv. Eufemije u Splitu (prema J. Marasoviću) a.

690 691

N. Cambi (1972.a), 260, 261: P. Chevalier (1996.), II. th. XXXVII. M. Salmi (1936.); Pomposa (1999.).

268

b.

crkve

Trobrodne crkve s isturenim apsidama a.

b.

c.

U ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije javljaju se gotovo uvijek crkve s isturenim apsidama. U morfologiji predromanike i rane romanike istočnoga Jadrana, osim u Istri, prevladava istočni korpus s tri polukružne apside. Među njima, znatno su brojnije crkve s isturenom srednjom polukružnom apsidom kakvu pokazuje Sv. Cecilija u Biskupiji. Crkva sv. Marte u Bijaćima primjer je crkve s isturenom srednjom pravokutnom apsidom, dok su bočne apside sasvim upisane u pravokutni trobrodni korpus.692 Takav oblik prati podjednako predromaničke crkve karolinškoga i otonskog doba, kao i protoromaničke bazilike, podignute pretežito u okviru benediktinskih opatija. Za raniju skupinu karakterističan je primjer crkva sv. Cecilije u Biskupiji, a za kasniju čitav niz ranoroSlika 267: Trobrodne troapsidne crkve s isturenim apsidama: a. Sv. Marija u Ninu, b. katedrala u Biogradu, c. Sv. Cecilija u Biskupiji

Slika 266: Trobrodne jednoapsidne crkve: a. Sv. Mandaljena u Gorici (I. Fisković), b. Bazilika u Žažviću (F. Radić), c. Sv. Stjepan na Sustipanu u Splitu (T. Marasović)

se kao jedinstveni primjer u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije ističe deambulatorijem. Svoju tipsku posebnost ta crkva duguje naslijeđu starokršćanske crkve na istom mjestu i sličnoga oblika, ali obnovljene novim zidovima u drugoj polovici XI. stoljeća. Ranoromanički deambulatorij sastoji se od sedam stupova, koji su međusobno spojeni lukovima, a s polukružnim zidom apside sa sedam lučnih pojasnica ispod bačvastih svodova.

a.

b.

Trobrodne troapsidne crkve

Trobrodne crkve s troapsidnim prezbiterijem znatno su brojnije, a tipološki i kronološki svrstavaju se u različite skupine.

c.

Već je u razmatranju prezbiterija spomenuta osnovna morfološka podjela na crkve isturenih ili upisanih apsida.

692

Upravo zbog takve morfološke odlike bio sam svrstao crkvu sv. Marte u Bijaćima u skupinu jednoapsidnih građevina (T. Marasović, 1978., 64-65.). Nakon što je objavljena dokumentacija o istraživanju arheološkoga sklopa u Bijaćima iz koje se razabire stipes oltara u sjevernoj bočnoj apsidi, dužnost mi je ispraviti prijašnje mišljenje i prihvatiti svrstavanje crkve sv. Marte u skupinu građevina troapsidnog svetišta.

269

DALMATIA PRAEROMANICA

maničkih bazilika, poput benediktinskih na Krku, Osoru, Rabu, u Ninu i Biogradu. Iznimna je pojava središnje poligonalne i bočnih polukružnih apsida, a javlja se ili kod preinaka starokršćanske arhitekture u ranome srednjem vijeku (Sv. Marija u Ninu), odražavajući tako prvi val adriobizantinizma kasne antike, ili kod kasne predromanike XI. stoljeća, kada se poligonalna apsida uklapa u tipske obrasce tzv. drugoga zlatnog doba Bizanta, kao što je slučaj s proširenom crkvom sv. Vlaha (najstarijom dubrovačkom katedralom) iz približno 1020. godine.

a.

Trobrodne crkve s upisanim apsidama

Za razliku od ranosrednjovjekovne Istre, gdje se upisane apside javljaju u jednobrodnim, dvobrodnim i trobrodnim tipovima, u Dalmaciji ranoga srednjeg vijeka to je iznimna pojava, pa su tako i trobrodne crkve s ravnim istočnim zidom veoma rijetke. U predromaničkoj arhitekturi takvom je donedavno smatrana katedrala sv. Marije u Biskupiji, ali, kako je već rečeno, nedavna su proučavanja dovela do zaključka da je to bila crkva s jednom polukružnom apsidom, isturenom na začelju.693

b.

Tipska skupina trobrodnih bazilika s upisanim transeptom ipak je u Dalmaciji zastupljena dvjema ranoromaničkim crkvama, u Solinu i u Zadru. Crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu, u kojoj je 1076. papin izaslanik Gebizon okrunio hrvatskoga kralja Zvonimira, pokazuje sva obilježja ranoromaničkih bazilika. Dva reda po pet stupova dijele unutarnji prostor u tri broda, koji su, kako je već spomenuto, bili nadvišeni svodnim travejima. Prezbiterij čine tri upisane apside: srednja pravokutna tlocrta i dvije bočne polukružna oblika. Crkva se ističe i lezenama na vanjskim plohama bočnih zidova, koje su oblikovale uobičajene plitke niše, a svojim se položajem točno podudaraju s unutarnjim raščlanjenjem. Poznato je da je podudarnost vanjske i unutarnje artikulacije zidova jedna od značajki romaničke arhitekture u odnosu na predromaničku. Taj je oblik uglavnom slijedila i porušena zadarska crkva sv. Ivana de Pusterla (sv. Nediljice), koja je poznata po starim nacrtima i sačuvanim plutejima oltarne ograde. Iz sačuvanih nacrta proizlazi da je to 693

A. Milošević (2000.a), 10-13, sl. na str. 10.

270

c.

Slika 268: Trobrodne crkve s upisanim apsidama: a. Sv. Petar i Mojsije u Solinu (prema E. Dyggveu), b. Sv. Ivan Krstitelj u Zadru (prema P. Vežiću), c. Sv. Mavro u Jesolu kraj Venecije (prema G. Longu)

crkve

bila nešto manja građevina, skraćena u odnosu na uobičajene proporcije bazilike, presvođena u svim trima brodovima križnim svodovima, koji su i danas pokazani i u replici njezina unutarnjeg prostora u Muzeju crkvene umjetnosti u Zadru. Vežić je međutim pretpostavio drukčiji njezin izvorni izgled, s dva reda od po pet stupova među brodovima, pa se time ta bazilika i u proporcijama uglavnom poklapa s crkvom sv. Petra i Mojsija u Solinu. Kvadratični razmak svodnoga polja u srednjem traveju dopušta pretpostavku da se izvorno na tom položaju nalazila i kupola.694 Izvrsno sačuvani pluteji oltarne ograde s figuralnim prizorima upućuju na prvu polovicu XI. stoljeća kao moguće vrijeme gradnje cijele crkve, kojoj je s južne strane bio sagrađen ranoromanički zvonik. Ako se dvjema spomenutim bazilikama priključe tipski vrlo slične crkve iz XI. stoljeća na koje je upozorio I. Fisković (Sv. Maur u Jesolu kraj Venecije, mala crkva u Montecassinu i crkva u ugarskom Zalavaru),695 dobit će se dovoljno temelja za zaključke o arhitektonskom tipu vrlo određenih morfoloških karakteristika. Zadarska crkva sv. Lovre približuje se tom tipu oblikom upisane apside, kojoj međutim sa strane ne stoje bočne apside nego pastoforije. Klasifikacija prema oblikovanju središnjega crkvenog korpusa

tinskih crkava, nepresvođenih ili samo djelomično presvođenih, oblikovan je bez poprečnoga broda. Bez transepta su crkve karolinškoga doba: Sv. Marta u Bijaćima, Sv. Marija i Sv. Cecilija u Biskupiji. Ranoromaničke su bazilike bez transepta i najpoznatije benediktinske crkve na Kvarneru i u Dalmaciji: Sv. Petar u Osoru, Sv. Petar u Supetarskoj Dragi na Rabu, Sv. Andrija u Rabu, Sv. Marija u Ninu, Sv. Marija u Zadru, Sv. Ivan u Biogradu, Sv. Marija na Lokrumu. Trobrodne bazilike bez transepta s kupolom ili zvonikom

Među presvođene crkve bez transepta spadaju i one kojima se nad jednim od srednjih traveja izdizala kupola, kao što je slučaj s crkvom sv. Stjepana na Otoku u Solinu, sv. Lovre u Zadru i sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru (gdje su ostali tragovi konstrukcije tornja). Crkva sv. Stjepana na Gospinu otoku u Solinu, poznata i kao mauzolej hrvatskih kraljeva, sačuvana je samo u svom temeljnom tlocrtnom obrisu, u kojem se ipak jasno raspoznaje trobrodna bazilika s isturenom apsidom na istočnoj strani, izvana pravokutna a iznutra polukružnog tlocrta. Slika 269: Tlocrt i pretpostavljeni izvorni izgled crkve sv. Stjepana na Otoku u Solinu (prema E. Dyggveu)

Dalja morfološka raščlamba predromaničke i ranoromaničke arhitekture u Dalmaciji odnosi se na oblikovanje srednjega dijela crkvenoga korpusa. U tom se smislu trobrodne bazilike mogu svrstati u skupine: • bez transepta, • s upisanim transeptom. U jednoj i drugoj skupini nalaze se primjeri: • bez nadgradnje nad središtem crkve, • s nadgradnjom kupole ili zvonika. Trobrodne bazilike bez transepta

Najveći broj trobrodnih crkava u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji, bilo onih iz skupine predromaničkih presvođenih bazilika ili ranoromaničkih benedik694

695

P. Vežić (1999.a), 16-17. Na mogućnost postojanja kupole upozorio sam u tipološkoj raspravi (T. Marasović 1978., 90-93), što je prihvatio i Vežić u svojem presjeku pretpostavljenoga izvornog izgleda crkve (P. Vežić 1999.a), sl. na str. 11. I. Fisković (2002.), 257, bilj. 13 i tlocrt na str. 274.

271

DALMATIA PRAEROMANICA

Na zapadnoj joj je strani pravokutni atrij u kojem stubište dokazuje dvokatnost, pa se s razlogom taj prostor, u kojem je pronađen glasoviti epitaf kraljice Jelene, tumači kao westwerk, ponegdje i kao westwerk sa zvonikom (zvonicima) na zapadnom pročelju. Po razmaku među stupovima koji dijele trobrodnu unutrašnjost, Dyggve je došao do uvjerljiva zaključka da se nad drugim travejem (računajući od prezbiterija) nalazila kupola, unutar vanjskoga kockastog okvira (analogno kupolama južnodalmatinskih jednobrodnih crkava).696 Crkve sv. Lovre u Zadru i sv. Martina u Trogiru, premda međusobno tipski znatno različite, također spadaju među male trobrodne bazilike bez transepta. Poseban oblik trobrodne troapsidne bazilike s kupolom ostvaren je u crkvi sv. Martina u Lepurima preinakama prvobitne starokršćanske jednobrodne crkve. Ondje su bočnim prostorima u ranome srednjem vijeku dograđene apside, pa je cijela građevina poprimila trobrodni oblik, ali s kraćim bočnim brodovima u odnosu na središnji korpus crkve. Svi su brodovi bili presvođeni bačvastim svodovima, a nad središtem srednjega broda dizala se kupola, kojoj su konstrukcijsku osnovu činila četiri pilona.697

brovačke nadbiskupije, kada su joj dograđeni bočni brodovi. U sljedećoj, ranoromaničkoj pregradnji 1060. godine bočni su brodovi presvođeni križnim travejima, a na zapadnoj strani, između pročelja i krstionice bio je pridodan zvonik.698 Isti tip ponavlja i crkva sv. Mikule u Velom Varošu u Splitu, kojoj su stupovi toliko blizu bočnih zidova da se teško uopće može govoriti o trobrodnoj bazilici. Za razliku od dubrovačke crkve, kojoj je poznat samo tlocrt, splitska crkva potpuno je sačuvana, osim središnje kupole, koja je, kako pretpostavljamo, u ranoromaničkoj obnovi krajem XI. stoljeća zamijenjena niskim tornjem, zabilježenim u starom crtežu iz sredine XIX. stoljeća i po tome obnovljenim 1949. godine. Istoj skupini pripada i dubrovačka crkva sv. Petra, s transeptom i kupolom koja nije sačuvana. Ističe se podudaranjem vanjskih i unutarnjih elemenata koji su znakoviti za ranu romaniku, a osobito već spomenutim tribelonom u prezbiteriju kao izrazitom sastavnicom bizantske arhitekture. Crkva sv. Eufemije u Splitu također je imala kupolu nad transeptom i srednjim brodom. Svodove su podržavala dva reda od tri stupa, tako da se njezina konstrukcija ne uklapa u spomenuti tip quincunxa, a ističe se i valjkastim tamburom oko kupole.

Kupolne trobrodne bazilike s transeptom Poprječni se brod u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije javlja samo u bazilikama presvođene skupine, i to uvijek kao upisani transept. Znakovit je za predromaničke crkve koje odražavaju bizantski utjecaj, a javljaju se u Dubrovniku i u Splitu u poodmakloj fazi predromanike X . i još više XI. stoljeća. U Dubrovniku je stara crkva sv. Vlaha sagrađena na prijelazu treće u četvrtu četvrtinu X. stoljeća. Pripada tipu tzv. quincunxa, koji označava konstrukcija kupole nad četiri stupa. U toj se crkvi osnova kupole nalazila na raskrižju srednjega uzdužnoga i poprječnog broda. Istu je konstrukcijsku jezgru s transeptom i kupolom crkva zadržala i nakon što je oko početka XI. stoljeća ona postala katedralom du696 697 698 699 700

Kupolne trobrodne bazilike tzv. quincunx tipa

U dvjema prethodno opisanim skupinama ističu se crkve koje pripadaju arhitektonskom tipu što ga je prije pola stoljeća američki povjesničar umjetnosti K. J. Connant bio nazvao quincunx.699 Taj su termin potom preuzeli i drugi autori, među kojima je za njegovu afirmaciju u povijesno-umjetničkoj literaturi posebno zaslužan R. Krautheimer.700 Tim je terminom definirana konstrukcija koju čini devet svodnih polja, među kojima je središnje polje četvrtaste osnove, obično najveće, oslonjeno na četiri stupa, nadsvođeno središnjom kupolom. Četiri manja kutna polja, četvrtasta ili pravokutna, nadsvođena su manjim kupolicama ili nekim drugim svodnim tipom. Preostala četiri polja presvođena

E. Dyggve (1996.), 96.th, VI. 8. i 10. N. Jakšić: Crkva sv. Martina, ranokršćanski kompleks 5.-6. stoljeće, obnovljen u 9. stoljeću, HiK, II, 2000., 278. Ž. Peković (1995.a), 162 i d. K. J. Connant (1942.), 15. R. Krautheimer (1965.), 544.

272

crkve

a.

a.

b.

c.

d.

b.

Slika 270: Tlocrti crkava s upisanim transeptom (prema Pekoviću): a. Sv. Mikula, Split, b. Sv. Trifun, Kotor, c. Sv. Vlaho, Dubrovnik, d. Sv. Petar, Dubrovnik

su bačvastim svodom uzdužnoga ili poprječnog smjera (upisani transept), oblikujući tako u crkvenoj unutrašnjosti konstrukciju upisanoga križa. Do pojave quincunxa dolazi već u prvim stoljećima ranoga srednjeg vijeka, kako na Istoku (armenske crkve iz VII. stoljeća) tako i na Zapadu (karolinška arhitektura u nekim centralnim građevinama), a s makedonskom dinastijom u Bizantu konstrukcija kupole na četiri stupa postaje dominantnim tipom crkvene arhitekture od druge polovice IX. stoljeća nadalje. U morfološkoj klasifikaciji centralnih tipova već su spomenuta dva primjera quincunxa na kotorskom području iz karolinškoga doba: stara katedrala sv. Trifuna u Kotoru i crkva sv. Tome u Prčanju. Sličan način konstrukcije nastavio se i u trobrodnim bazilikama u Dalmaciji iz X. i XI. stoljeća.

Slika 271: Unutrašnjost kupolnih crkava “quincunx” tipa: a. Sv. Lovre u Zadru, b. Sv. Mikula u Splitu

273

DALMATIA PRAEROMANICA

Najstarija crkva sv. Vlaha na mjestu dubrovačke katedrale iz X. stoljeća i crkva sv. Mikule u Velom Varošu u Splitu primjeri su su dalmatinskoga quincunxa, primijenjeni na crkvama krajnje reduciranih bočnih brodova. Crkva sv. Petra u Dubrovniku odražava više od bilo koje druge crkve u Dalmaciji bizantski tip quincunxa, dok se u crkvi sv. Lovre u Zadru quincunx javlja na građevini bez transepta izrazitih ranoromaničkih tipskih obrazaca u kojima bizantska sastavnica dolazi do izražaja u pojavi središnje kupole.

Klasifikacija prema oblikovanju zapadnoga korpusa U odnosu na oblikovanje zapadnoga dijela crkve, trobrodne ranosrednjovjekovne građevine u Dalmaciji mogu se razvrstati u skupine: • bazilika bez westwerka (i bez zvonika) • bazilika s westwerkom ( i sa zvonikom) Pri tome se u odnosu na pojavu zvonika javljaju različite varijante, i to: • crkve sa zvonikom bez westwerka • crkve s westwerkom bez zvonika • crkve s westwerkom i sa zvonikom Trobrodne bazilike bez westwerka

Bez westwerka su u Dalmaciji crkve koje pokazuju tipska obilježja starokršćanske arhitekture i zadržavaju ih u ranoj predromanici. Najveći broj ranoromaničkih crkava sagrađenih po obrascima benediktinske trobrodne bazilike također je bez westwerka.

đevina imala dvokatni atrij, svojstven westwerku, ali ondje pravokutni masivni temelj upućuje na toranj sagrađen u osi pročelja. Trobrodne bazilike s westwerkom bez zvonika

Nasuprot tomu, u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu, u kojoj stubište u atriju nesumnjivo upućuje na dvokatni westwerk, nema tragova zvonika ispred pročelja, a nema ni elemenata po kojima bi se moglo zaključiti da se toranj nalazio nad samim atrijem. Slično bi se moglo zaključiti i po temeljnim ostatcima crkve sv. Stjepana na Otoku u Solinu, u kojoj je prizemni prostor westwerka služio kao mauzolej hrvatskih kraljeva. Ispred atrija nema zvonika na pročelju, ali ipak je spomenuta mogućnost da se toranj, ili čak par tornjeva prema karolinškim obrascima, mogao nalaziti nad samim atrijem.701 Trobrodne bazilike s westwerkom i sa zvonikom

Analogno jednobrodnim crkvama s westwerkom i zvonikom (Sv. Spas u Cetini, crkva na Lopuškoj glavici), i kod trobrodnih građevina karolinški obrazac natpotpunije slijede crkve koje obilježava zapadni korpus s atrijem i sa zvonikom u osi zapadnoga pročelja. Iz karolinškoga razdoblja to najbolje pokazuje bazilika sv. Cecilije u Biskupiji, iako je sačuvana samo u donjim slojevima zida. Tradicija westwerka sačuvana je i u crkvi sv. Lovre u Zadru iz otonskog doba, u kojoj je dvokatni atrij, a i znatan dio zvonika, ostao sačuvan, možda i kao ostatak ranije karolinške crkve, koja je u drugoj polovici XI. stoljeća preoblikovana tijekom ranoromaničke rekonstrukcije.

Trobrodne bazilike bez westwerka sa zvonikom

Neke od predromaničkih crkava u Dalmaciji, iako bez dvokatnoga atrija ispred prostora za vjernike, slijedile su karolinški obrazac gradnje tornja na zapadnom pročelju. To je bio slučaj s katedralom u Biogradu, u kojoj je pravokutni zvonik sagrađen na zapadnom pročelju u osi crkve. Nepodudaranje osi trobrodne bazilike s osi zvonika dopušta zaključak da je na toj crkvi toranj naknadno dograđen. Ni po pronađenim ostatcima crkve sv. Marte u Bijaćima ne bi se moglo zaključiti da je karolinška gra701

T. Marasović (1978.), 90.

274

Klasifikacija prema raščlambi zidova Ranosrednjovjekovne trobrodne bazilike u Dalmaciji mogu se razvrstati i po obradi vanjskih zidova. U tom smislu ističu se skupine crkava: • golih ploha • raščlanjenih plitkim nišama • s kontraforima • raščlanjenih potkrovnim arkadicama

crkve

Bazilike neraščlanjenih vanjskih zidova

Trobrodne bazilike neraščlanjenih vanjskih zidova pretežito se javljaju u ranom srednjem vijeku, kada se preuzimaju starokršćanski tipski obrasci (Sustipan u Splitu) te kada ranije bazilike dobivaju svoje predromaničke preinake, kao što je bio slučaj u Žažviću, ili su se razvile proširenjem antičkih jezgra (primjerice, crkva Sv. Duha u Škripu na Braču). Bazilike s plitkim nišama

Daleko najveći broj trobrodnih bazilika predromaničkoga i ranoromaničkog doba u Dalmaciji pripada skupini kojoj su vanjski zidovi, bočni prije svega, raščlanjeni plitkim nišama. Riječ je o vrlo plitkim udubljenjima (10-15 cm) koja obično pri vrhu završavaju polukružnim lukom. Takav oblik raščlambe zidova, već spomenut i u tipskim skupinama jednobrodnih crkava, porijeklom se može dovesti u vezu s konstrukcijskim razlozima pojačanja zidova lezenama, ali u ranome srednjem vijeku ima pretežito ulogu ispunjanja golih praznih ploha nišama. Bazilike s potkrovnim arkadicama

U ranoj romanici XI. stoljeća kod nekih će se bazilika nastaviti isti predromanički ritam plitkih niša, ali zapaža se i postupna redukcija lezena, odnosno širenje niša najprije dvojnim lukom pri vrhu svake niše, zatim širom nišom koja pri vrhu završava nizom manjih lukova (Sv. Lovre u Zadru). Bazilike s kontraforima

Istodobno s bazilikama koje obilježavaju plitke niše na fasadama, razvijao se na nekim bazilikama i drugi tip raščlambe potpornjacima (kontraforima). Već je spomenut na crkvama produženoga trolista, a još više dolazi do izražaja na trobrodnim bazilikama s područja stare hrvatske države (u Biskupiji kod Knina, Biogradu, Ninu). Potpornjaci, postavljeni u određenom ritmu, zaobljeni su na vanjskim bridovima, poprimajući ponegdje oblik zidanih polustupova polukružnog tlocrta (Nin, Biograd), a ponegdje zaobljenih pilona (“Stupovi” u Biskupiji). Klasifikacija prema razvojnim stupnjevima Izložena morfološka klasifikacija ranosrednjovjekovnih bazilika u Dalmaciji podložna je razmatra-

nju sa stajališta razvoja oblika. Takva će razmatranja dovesti do klasifikacije na tri osnovne skupine trobrodnih crkava, sagrađenih: • u kontinuitetu starokršćanske tradicije, • u ozračju karolinške arhitekture, • na izmaku ranoga srednjeg vijeka u XI. stoljeću, kada se izdvajaju dvije stilske skupine: a) kasnijih predromaničkih bazilika bizantskog utjecaja, b) ranoromaničkih bazilika, podignutih u okviru benediktinskog programa izgradnje. Trobrodne bazilike starokršćanskih tipskih obilježja

Ranosrednjovjekovne crkve koje se vezuju na starokršćansku tradiciju uglavnom su jednoapsidne trobrodne bazilike, datirane prije XI. stoljeća. Najveća među njima benediktinska je bazilika na Sustipanu, kojoj je – kako je već spomenuto – od nekih autora pripisano starokršćansko porijeklo. Narteks klasičnoga tipa, tri broda odijeljena antičkim stupovima preuzetim od Dioklecijanove palače te jedna polukružna apsida elementi su koji tu građevinu zaista približuju starokršćanskim uzorima, kojima se graditelji, benediktinci, koriste u karolinško i postkarolinško doba. Starokršćanska obilježja bazilike u Žažviću rezultat su uporabe crkve iz kasnoantičkoga doba, koju dokazuju starokršćanski ulomci, ali i izrazito široka apsida. Ranosrednjovjekovni su tipski elementi u crkvi piloni i atrij sa zvonikom, dograđeni u karolinško doba. Karolinške bazilike

Skupina trobrodnih bazilika karolinškoga doba uglavnom je sačuvana samo u temeljima, a građevine te skupine datirane su prema obilježjima ukrasa na liturgijskom namještaju, kojemu je vrijeme izrade ipak pouzdano utvrđeno usporedbom s povijesno dokumentiranim spomenicima. U toj se skupini nalaze tipovi jednoapsidnih i troapsidnih crkava. Prva faza crkvenoga sklopa na položaju Crkvine u Biskupiji pripada karolinškom dobu, kada je ondje podignuta trobrodna jednoapsidna bazilika. Trobrodne karolinške bazilike IX. stoljeća nalazile su se u središtima stare hrvatske kneževine: u Biskupiji (Sv. Cecilija na položaju Stupovi) i u Biogradu. 275

DALMATIA PRAEROMANICA

Kasne predromaničke bazilike Ranosrednjovjekovne bazilike kasnijega doba, X. i XI. stoljeća, uglavnom pripadaju tipskoj skupini trobrodnih crkava s kupolom ili s upisanim transeptom i kupolom. Za neke od njih, poput dubrovačkih primjera, može se naslutiti i bizantski utjecaj. Crkva sv. Stjepana na Otoku u Solinu datirana je (post quem non) u kraj X. stoljeća, kada je izrađen sarkofag kraljice Jelene, pokopane u njezinu atriju. Premda je pronađena samo u temeljima, raspored njezinih stupova, kako je već istaknuto, doveo je do zaključka o kupoli, podignutoj nad drugim svodnim travejem. Krajem X. stoljeća bila je sagrađena i prva dubrovačka katedrala, kojoj je prvobitni oblik protumačen kao konstrukcija quincunx tipa s četiri stupa nad kojima je svodna konstrukcija s upisanim transeptom i s kupolom. Crkva je tijekom XI. stoljeća dva puta preinačena promjenom tlocrtnih gabarita, ali zadržala je prvobitne tipske osobine građevina s upisanim transeptom i s kupolom. Crkva sv. Petra u istom gradu također pripada skupini bazilika s upisanim transeptom i s kupolom. Pojava tribelona svrstava tu crkvu u građevine jačega bizantskog utjecaja. Dvije splitske crkve, datirane povijesnim podatcima oko sredine XI. stoljeća, također odražavaju određeni bizantski utjecaj. Crkva sv. Mikule u Splitu primjer je građevine quincunx tipa s upisanim transeptom i s kupolom, odnosno niskim zvonikom nad križanjem svodova. Crkva sv. Eufemije, kojoj je godina 1068. terminus ante quem, imala je kupolu u kružnom tamburu iznad križanja svodova. Istom je godinom datirana gradnja crkve sv. Mikule u Velom Varošu u Splitu, to jest prva njezina faza. Tipu quincunxa, vjerojatno također s kraja XI. stoljeća, pripadala je i crkva sv. Lovre u Zadru, kojoj su četiri stupa nosila središnju kupolu. Dvokatni atrij sa zvonikom na zapadnom dijelu crkve vezuje tu građevinu uza zapadnoeuropsku graditeljsku tradiciju. Navedena skupina građevina s kupolom i transeptom u dijelu historiografije arhitekture protumačena je kao tradicionalni tip ranoromaničke arhitekture,702 dok je u našim klasifikacijama zbog prisutnosti tra702

M. Jurković (1996.a), 325 i d.

276

dicionalnih arhitektonskih osobina u tim crkvama prepoznata sinteza ranijih forma i bizantskoga utjecaja. U toj je sintezi preživio likovni i tehnički izraz koji se još uvijek može smatrati predromaničkim. Ranoromaničke bazilike Nasuprot navedenim primjerima, u drugoj skupini trobrodnih bazilika, od kojih su neke datirane čak i prije navedenih kasnih predromaničkih crkava, može se zaista prepoznati pripadnost stilskoj kategoriji rane romanike. Toj skupini koju je Jurković s pravom nazvao crkvama “internacionalnoga tipa” pripadaju trobrodne troapsidne bazilike natkrivene drvenom potkrovnom konstrukcijom, među kojima se sačuvanošću ističe crkva sv. Petra u Dragi na otoku Rabu.

5. Projekt i izvedba Postupku izgradnje ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji dosada je u historiografiji umjetnosti posvećena manja pažnja nego drugim vidovima proučavanja. Orijentacija se podrobnije proučava tek posljednjih dvadesetak godina, a istraživanje projekta u smislu analize omjera, modula ili metroloških ispitivanja, uz rijetke iznimke, još je uvijek zanemareno, ne samo kada je u pitanju ranosrednjovjekovno razdoblje nego i graditeljsko naslijeđe starijih razdoblja općenito. Pomanjkanje sustavnoga istraživanja izvedbe valja u prvom redu pripisati profilu i tradicionalnoj usmjerenosti istraživača, koji su, prije usmjereni pretežito na oblike i na povijesne aspekte građevina koje su proučavali, zanemarivali proučavanje konstrukcije. S novom generacijom istraživača, prije svega arhitekata i građevinskih inženjera, otvaraju se mogućnosti i za potpuniju obradu tih izrazito “tehničkih” sastavnica u ranosrednjovjekovnom graditeljstvu. Građa obrađena u korpusu arhitekture daje mogućnost da se sklop pitanja oko projekta i izvedbe ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji razluči na razmatranje: – orijentacije, – projektnih i izvedbenih modela,

crkve

– omjera, modula i mjernoga sustava, – građe i postupka gradnje.

Orijentacija ranosrednjovjekovnih crkava Ranosrednjovjekovne su crkve u Dalmaciji, kao i drugdje u Europi, na Sredozemlju i na Bliskom istoku, pravilno orijentirane sa svetištem na istoku, a u skladu s pravilima koja je Kršćanska crkva postavila od postkonstantinovskoga doba do novijeg vremena. Samo je nekoliko sasvim iznimnih slučajeva orijentacije sa svetištem na jugu ili na sjeveru, uvjetovanih uporabom ili pregradnjom ranije antičke građevine na istom položaju. Nije poznat nijedan slučaj orijentacije predromaničkih ili ranoromaničkih crkava sa svetištem na zapadu. Istočni ulaz imala je splitska krstionica, u kojoj je orijentacija naslijeđena od prvobitnoga rimskog hrama, a ostaje otvorenim pitanje je li uz krsni zdenac, za koji se pretpostavlja da se mogao nalaziti na mjestu današnjega krsnoga bazena preinačenog u visokom srednjem vijeku od predromaničkih pluteja, postojao i predromanički oltar, posvećen naslovniku sv. Ivanu Krstitelju. U okviru navedenoga pravila na ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji ustanovljena su velika odstupanja uzdužne osi mnogih građevina, tj. ulaza na zapadu i svetišta na istoku od idealnoga geografskog pravca zapad-istok. U dosadašnjem istraživanju pitanja orijentacije ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji iznesena su različita tumačenja te pojave: 1. tumačenje orijentacije smišljenom impostacijom građevina, koje svojim položajem, preko otvora kroz koje prolaze svjetlosne zrake, odražavaju različite dane godišnjega kalendara, a prije svega blagdan samoga titulara crkve, što pojednostavnjeno nazivamo “kalendarskim” tumačenjem; 2. tumačenje ovisnosti orijentacije o položaju izlaska sunca u različitim godišnjim dobima; 3. tumačenje ovisnosti orijentacije o antičkom naslijeđu (u gradovima i izgrađenim prostorima) i o prirodnom reljefu jadranske obale.

703 704 705 706 707

M. Pejaković (1997.), sl. 4-5, 7, 9, 10, 13 i d. M. Pejaković (1996.), 253-296. S. Piplović (1995.), 171-180. T. Marasović (1994.), 31-145. S. Piplović (1995.), 178-179.

“Kalendarsko” tumačenje Kao jednim od početnih postupaka u projektiranju i izgradnji crkava, orijentacijom ranosrednjovjekovnih građevina u Dalmaciji u hrvatskoj se historiografiji umjetnosti najviše bavio M. Pejaković.703 Gotovo svaku predromaničku i ranoromaničku crkvu koju je proučavao, Pejaković je objasnio planiranom orijentacijom u odnosu na najvažnije kalendarske dane, dovodeći je u vezu s blagdanom titulara, zimskim ili ljetnim solsticijem, a ponegdje čak i s blagdanima hagionima pojedinih ličnosti, povezanih s događajima u crkvi (npr. u krunidbenoj bazilici hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira u Solinu704). Dalja će proučavanja zasigurno pružiti mogućnosti potvrde, dopune ili ispravka “kalendarske” teorije orijentacije ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji, položaja ili pravaca njihovih otvora, a u nekim slučajevima čak i ukrasa na njihovu liturgijskom namještaju, kako je to opširno raspravljao i obrazlagao Pejaković. Tumačenje orijentacije položajem izlaska sunca Osporivši osnovanost Pejakovićeve teorije samom činjenicom da su mnoge crkve posvećene istom zaštitniku toliko različito orijentirane, S. Piplović iznio je svoje viđenje te pojave.705 Ustanovljena nepodudarnost u velikom rasponu otklona uzdužne crkvene osi od idealnoga pravca zapad–istok ne može se objasniti razlikom astronomskoga i lokalnog vremena izlaska sunca u pojedinim područjima. Piplovićev je prilog svojevrsni sažetak dosada objavljenih podataka o orijentaciji predromaničkih crkava u Dalmaciji. Autor se najvećim dijelom koristio orijentiranim tlocrtima iz morfološke klasifikacije ranosrednjovjekovne arhitekture koju sam objavio 1978 . i 1994.706 godine, kao i podatcima objavljenim od nekih drugih autora. Razlike u orijentaciji starohrvatskih crkava Piplović objašnjava razlikama u položaju izlaska sunca u različitim godišnjim dobima, nastojeći svoje zaključke potkrijepiti statističkom metodom, to jest priloženom tabelom na kojoj je uz svaku od 70 ispitanih crkava označena lokacija i otklon od idealne osi zapad–istok.707

277

DALMATIA PRAEROMANICA

Tumačenje orijentacije urbanističkim i arhitektonskim naslijeđem i prirodnom konfiguracijom istočnojadranske obale

a.

Proučavanjem brojnih ranosrednjovjekovnih crkvenih građevina, prikazanih u korpusu arhitekture, došao sam do nekih zaključaka koji se razlikuju od dvaju navedenih tumačenja.708 Zaključci se odnose na tri različite kategorije crkava, svrstane u odnosu na okolnu sredinu, tj. na crkve unutar gradova, na izvangradske crkve, koje su podignute na već izgrađenom mjestu te na crkve izvan gradova bez kontinuiteta izgradnje. Orijentacija ranosrednjovjekovnih crkava unutar gradova

Predromaničke i ranoromaničke crkve unutar ranosrednjovjekovnih gradova, poštujući spomenuti osnovni zahtjev orijentacije crkvene arhitekture, tj. postavljanje ulaza na zapadu a svetišta na istoku, u pravilu se podređuju osnovnoj uličnoj mreži grada kojemu pripadaju. Sva su odstupanja prema jugoistoku ili sjeveroistoku od idealnoga pravca zapad–istok u tim gradskim crkavama, bez obzira na titulara i vrijeme gradnje, upravo onolika koliko od tog pravca odstupa orijentacija grada u cjelini. U nekim se slučajevima orijentacija prilagođava i cestovnoj mreži unutar ili izvan samoga grada.

b.

Orijentacija predromaničkih i ranoromaničkih crkava unutar gradskoga područja može se razmotriti u ranosrednjovjekovnim gradovima, koji su se razvili u antičkom kontinuitetu, tj. na primjerima Krka, Osora, Raba, Nina, Zadra, Trogira, Splita i Dubrovnika. U ranosrednjovjekovnom gradu Krku, sklop starokršćanske katedrale sv. Marije, podređujući se prvobitnom uličnom sustavu, zauzimao je jednu od inzula antičkoga Curicuma, smještenu neposredno zapadno od glavnoga karda. Izvornu je orijentaciju naslijedila katedrala predromaničkog doba, kojoj funkciju u ranome srednjem vijeku dokazuju brojni nalazi ulomaka kamenoga namještaja ukrašenog pleternom ornamentikom. Neuobičajeni je otklon u orijentaciji te crkve od jugozapada prema sjeveroistoku bio uvjetovan isključivo položajem antičke inzule. Kada je u XII. stoljeću na zapadnoj strani, iznad samoga antičkog karda, dograđena crkva sv. 708

T. Marasović (2000.), 251 i d.

278

Slika 272: a. Krk, struktura povijesne jezgre grada s naslijeđenim antičkim sustavom ulične mreže: 1. Katedrala sv. Marije s dograđenom crkvom sv. Kvirina; b. Rab, povijesna jezgra s ucrtanim glavnim crkvama u ranosrednjovjekovnoj uporabi: 1. Katedrala sv. Marije; 2. Sv. Andrija, 3. Sv. Ivan Evanđelist

Kvirina, ona je zbog uklapanja u isti ulični sustav položena okomito na uzdužnu os prvobitne crkve. Osor je, kao i Krk, naslijedio urbanu strukturu antičkoga Apsorusa, s pravokutnom uličnom mrežom. Zbog kontinuiteta kultnog mjesta starokršćanske

crkve

katedrale sv. Marije, koja je podignuta na neuobičajenom položaju u samome jugoistočnom kutu grada, predromanička stolna crkva naslijedila je isti položaj, oblik i orijentaciju, ali s određenim pregradnjama, najviše u liturgijskom namještaju.

a.

U drugoj osorskoj ranosrednjovjekovnoj crkvi, u benediktinskoj opatiji sv. Petra, smještenoj u sjeverozapadnom kvadrantu nedaleko od antičke ulice koja je prolazila kroz sredinu prvobitnoga urbanog areala grada, ustanovljene su dvije faze: – južnoj, predromaničkoj crkvi nepravilnu su orijentaciju s apsidom na jugu predodredila dva starija antička zida, koji se pružaju u pravcu sjever–jug; – sjeverna, ranoromanička bazilika pravilno je orijentirana u skladu s prvobitnim pravokutnim sustavom ulica i stambenih blokova s blagim otklonom u pravcu jugozapad–sjeveroistok. Urbana struktura s uličnom mrežom i blokovima ranosrednjovjekovnoga grada Raba također je određena naslijeđem iz antičke Arve. Rapske crkve sagrađene u starokršćansko doba nastavile su osnovnu orijentaciju izrazito longitudinalnoga grada u smjeru sjeverozapad–jugoistok te zadržale i u predromaničkoj fazi uglavnom isti prostor i istu orijentaciju počevši od katedrale sv. Marije na krajnjem jugoistočnom početku gradskoga prostora do crkve sv. Ivana Evanđelista, sagrađene na vrhu hrbata na sjeverozapadnom rubu grada blizu kopnenoga ulaza. Ranosrednjovjekovni Nin kao sjedište hrvatskoga biskupa prilagodio je svoju uličnu mrežu barem djelomično urbanoj strukturi naslijeđenoj od antičke Aenone. Iako ni izvorna antička, a pogotovo ranosrednjovjekovna planimetrija gradskoga područja još uvijek nije dokraja istražena, ipak se može naslutiti da su najstarije crkve u središnjoj zoni slijedile zidove antičkih izolata, koji i nisu sukladni prvobitnoj osnovnoj mreži.709 Orijentacija župne crkve sv. Asela, izvorno starokršćanske dvojne građevine, koja je postala predromaničkom katedralom, pokazuje neznatan otklon od pravca pružanja prvobitnih rimskih zidova,710 a predromanička crkva sv. Križa svojom se orijentacijom sasvim uklapa u sklop an709

710 711

712

b.

Slika 273: Nin: a. Pretpostavljena osnova antičke ulične mreže (prema M. Suiću) s ucrtanim starokršćanskim i srednjovjekovnim crkvama (prema N. Jakšiću): 1. ranosrednjovjekovna katedrala sv. Asela, 2. Sv. Križ, 3. Sv. Mihovil (antički hram), 4. Sv. Marija, 5. Sv. Ivan Krstitelj, 6. Sv. Ambroz; b. orijentacija crkve sv. Križa u Ninu prema izolatu sa sačuvanim ostatcima antičkih kuća (M. Suić)

tičkih stambenih zgrada u tom dijelu grada.711 Srednjovjekovne crkve smještene u sjevernim zonama, naprotiv, sasvim su drukčije orijentirane. Njihove su uzdužne osi postavljene u pravcu jugozapad–sjeveroistok počevši od Sv. Marije blizu sjeverozapadnoga kuta grada, preko crkve sv. Ivana Krstitelja do romaničkoga Sv. Ambroza, prilagođavajući se u sjeveroistočnoj gradskoj zoni pravcima srednjovjekovnih komunikacija što su vodile ka gradskim zidovima, odnosno ulazima. Ranosrednjovjekovni Zadar spada među najkarakterističnije primjere urbanističkoga naslijeđa antike u srednjem vijeku.712 Antički Jader kao izrazito izdu-

M. Suić (1976., 137.) objavio je pretpostavljenu ortogonalnu organizaciju gradskoga areala, kojoj uzdužna os otklanja prema sjeveroistoku, dok se iz detalja antičkoga izolata oko crkve sv. Križa može razabrati ortogonalni sustav s ulicom u pravcu jugoistok–sjeverozapad. P. Vežić (1985.), 201-215. M. Pejaković (1978.) svoju je teoriju o kalendarskoj orijentaciji upravo započeo proučavajući tu građevinu, a zanemarivši orijentaciju prethodno izgrađenoga sklopa. I. Petricioli: Lice srednjovjekovnoga grada u knjizi N. Klaić / I. Petricioli (1976.), 117-146

279

DALMATIA PRAEROMANICA

Ranosrednjovjekovni Trogir, naslijedivši od grčkoga Traguriona odnosno rimskog Traguriuma pravokutnu uličnu mrežu koja se gotovo idealno poklapa s geografskim stranama, uklopio je i svoje ranosrednjovjekovne crkve Sv. Mariju i Sv. Martina (Sv. Barbaru) u taj isti sustav. Predromanička crkva sv. Dujma, danas na položaju Sv. Nikole u sklopu ženskoga benediktinskog samostana,714 sagrađena je između antičkoga i ranosrednjovjekovnoga gradskog bedema pa je i njezina orijentacija također određena položajem grada u cjelini. Ranosrednjovjekovne crkve u Splitu podređene su orijentaciji Dioklecijanove palače, koja radi boljeg iskorištavanja mikroklimatskih uvjeta terena odstupa od orijentacije prethodne rimske centurijacijske Slika 274: Položaj starokršćanskih i ranosrednjovjekovnih crkava u Zadru (prema I. Petricioliju): 1. katedrala Sv. Stošije, 2. Sv. Trojstvo (Sv. Donat), 3. Sv. Marija Minor, 4. Sv. Toma, 5. Sv. Krševan, 6. Sv. Petar, 7. Sv. Marija Maior, 8. Sv. Lovre, 9. Sv. Vid, 10. Sv. Stjepan, 11. Sv. Platon, 12. Sv. Ivan, 13. Sv. Marija (Stomorica), 14. Sv. Nikola

ženi grad na prirodnom poluotoku orijentiranom u pravcu sjeverozapad–jugoistok, postavši već u IV. stoljeću biskupskim središtem, izgradio je brojne starokršćanske i ranosrednjovjekovne crkve u prvobitnom urbanističkom sustavu. Već od pojave kršćanstva struktura se modificirala sužavanjem komunikacija i povećavanjem površine inzula, zadržavajući uvijek isti pravac uzdužnih i poprečnih ulica. Stoga sve starokršćanske građevine, od katedrale sv. Petra (poslije sv. Stošije), crkava sv. Marije Minor i Maior, sv. Tome i sv. Stjepana do predromaničkih i ranoromaničkih crkava poput Sv. Petra Starog, Sv. Lovre, Sv. Ivana, Sv. Vida i drugih, slijede istu orijentaciju, kojom uzdužna os otklanja, kao i cijeli grad, od idealnoga pravca zapad–istok bez obzira na titulara, položaj ili tipsku pripadnost. S malim odstupanjem od spomenute orijentacije grada kojim se nešto smanjuje razlika prema idealnom pravcu zapad–istok postavljena je i os (ulaz–svetište) crkve Sv. Trojstva (sv. Donata) u katedralnom sklopu. Iako izvan ranosrednjovjekovnih zidina, peterokonhna crkva sv. Marije kod vrata Stomorice orijentirana je u sustavu prvobitne urbane mreže.713 713 714

O. c., Petriciolijev tlocrt grada na str. 113. V. Kovačić (1993.), 291 i d.

280

Slika 275: a. Trogir, povijesna jezgra sa srednjovjekovnim crkvama: 1. katedrala sv. Lovre, 2. Sv. Marija, 3. Sv. Martin (Sv. Barbara), 4. Sv. Dujam; b. Split, povijesna jezgra sa srednjovjekovnim crkvama: 1. katedrala sv. Marije (Sv. Dujam), 2. krstionica sv. Ivana s kriptom sv. Tome, 3. Sv. Matej, 4. Sv. Teodor (Gospe od Zvonika), 5. Sv. Martin, 6. Sv. Nikola “de Sdoria”, 7. Sv. Mihovil “in ripa maris”, 8. Sv. Julijana, 9. Sv. Eufemija (Sv. Benedikt), 10. Sv. Duh, 11. Sv. Marija “de Taurello”, 12. Sv. Martin “de Colonia”, 13. Gospe od Dobrića.

a.

b.

crkve

mreže, pa i njezin pravokutni sustav vanjskih zidova, ulica i blokova otklanja od idealnog pravca sjever–jug, odnosno istok–zapad za 24 stupnja prema jugozapadu. Kako su u tom istom kasnoantičkom sustavu sagrađene i predromaničke crkve u Palači, koje su uglavnom nastale adaptacijom antičkih građevina, to i njihova orijentacija, bez obzira na to o kojem se naslovniku radi (katedrala sv. Marije – sv. Dujma, Sv. Matej – mauzolej splitskih nadbiskupa, Sv. Martin nad zapadnim vratima, Sv. Nikola de sdoria u jugoistočnom kvadrantu, Sv. Stošija iznad južnog ulaza) pokazuje isti otklon od geografskoga pravca zapad-istok.715 Crkva sv. Teodora (Gospe od Zvonika), nad zapadnim vratima, zbog pravca pružanja zapadnoga zida nije mogla slijediti tu orijentaciju pa je crkvena apsida postavljena na jugu. Takvo odstupanje od pravila moralo se dogoditi i na crkvama nad istočnim zidom, Sv. Apolinaru i Sv. Leonardu, koje više nisu sačuvane. Kada je Mali hram Dioklecijanove palače pretvoren u srednjovjekovnu krstionicu, zadržana je njegova orijentacija s ulazom na istoku, suprotna kršćanskim pravilima, ali samo u gornjem prostoru krstionice, dok je ranosrednjovjekovna crkva sv. Tome, adaptirana u kripti hrama, ipak zadržala pravilnu orijentaciju s ulazom na zapadu, dakako s istim otklonom u skladu s orijentacijom Palače, odnosno njezina hrama. Crkve u u predgrađu Splita djelomično prate taj isti sustav, a djelomično su uvjetovane položajem komunikacija. Crkvene građevine koje su sagrađene uza zapadni zid prvobitnoga grada u Palači (Sv. Mihovil in ripa maris, Sv. Julijana) orijentirane su prema ulici koja je slijedila pravac pružanja zapadnoga zida Dioklecijanove palače.716 Crkva sv. Eufemije orijentirana je prema pravcu pružanja jedne starije komunikacije, zbog čega njezina uzdužna os blago otklanja prema sjeveroistoku. Građevine izvan zapadnoga zida srednjovjekovnoga predgrađa (Sv. Duh, Sv. Marija de Taurello, Sv. Martin de Colonia i Gospe od Dobrića) orijentirane su prema tome zidu, odnosno prema putu što se u pravcu sjever–jug pružao uz taj zid.717 Zato je i orijentacija tih crkava, također neovisno o naslovniku kojemu su posvećene, gotovo u idealnom pravcu zapad–istok. 715 716 717 718

Šireći se od kasnoantičkoga kaštela na grebenastom poluotoku, ranosrednjovjekovni je Dubrovnik postupno povećavao svoju površinu u različitim stupnjevima ranosrednjovjekovnoga opsega grada izgradnjom tzv. seksterija.718 Na tlocrtu grada s označenim ranosrednjovjekovnim građevinama može se pratiti kako crkve u prvom seksteriju unutar najstarijeg kaštela (Sv. Marija, Sv. Sergije i Bakh i Sv. Petar “Klobučić”) slijede prirodnu orijentaciju pravca sjeverozapad–jugoistok na tom segmentu grebenastog terena. Daljom izgradnjom drugoga seksterija orijentacija se postupno mijenja prema istoku–jugoistoku, pa su tako orijentirane i crkve toga područja (Sv. Šimun, Sv. Petar, Sv. Foska, Sv. Mihajlo). Istu orijentaciju slijedi i crkva sv. Stjepana izvan drugoga seksterija, ali izgradnjom trećega proširenja, preostale njegove crkve (Sv. Vid, Sv. Teodor), prateći prirodnu konfiguraciju uzdužnom osi, prelaze idealni pravac zapadistok i pokazuju blagi otklon prema sjeveroistoku. S tim istim otklonom, usporedo sa sjevernim zidom trećega seksterija, sagrađena je na južnoj obali uvale prva predromanička stolna crkva sv. Vlaha, koja ima dvije ranosrednjovjekovne faze. Zadržavajući istu orijentaciju, na istom je mjestu podignuta nova Slika 276: Povijesna jezgra Dubrovnika s ranosrednjovjekovnim crkvama (prema Ž. Pekoviću). 1. Sv. Marija od Kaštela, 2. Sv. Sergije i Bakh, 3. Sv. Petar “Klobučić”, 4. Sv. Šimun, 5. Sv. Petar, 6. Sv. Foska, 7. Sv. Mihajlo, 8. Sv. Stjepan, 9. Sv. Vid, 10. Katedrala, 11. Sv. Spas, 12. Sv. Kuzma i Damjan, 13. Sv. Toma, 14. Sv. Teodor, 15. Sv. Ivan, 16. Sv. Andrija, 17. Sv. Martin, 18. Sv. Barbara, 19. Sv. Mihajlo Arhanđel, 20. Sv. Bartolomej, 21. Svi sveti, 22. Preobraženje Kristovo (“Sigurata”), 23. Sv. Nikola, 24. Sv. Luka

T. Marasović (1998.a), 264. T. Marasović (1980.a), 108 i d. Z. Perković (1977.), 3-6. Ž. Peković (1998.), 95.

281

DALMATIA PRAEROMANICA

romanička katedrala koja će vratiti ime naslovnika najstarije crkve u prvom kaštelu (Sv. Marija).

a.

Ranosrednjovjekovne crkve, sagrađene u sjevernim zonama grada, tj. na obroncima prvobitne sjeverne obale, crkva Preobraženja Kristova (“Sigurata”) i Sv. Nikola u Prijekome, prate orijentaciju toga dijela obale, a njihov je položaj poslije uvjetovao i orijentaciju srednjovjekovnoga seksterija sjeverno od Straduna, nakon što je 1296. godine taj prostor pripojen gradu.719 Orijentacija crkava ranijega kultnog kontinuiteta Ranosrednjovjekovne građevine, koje su sagrađene u kontinuitetu kultnoga mjesta ranije starokršćanske ili čak poganske građevine, u pravilu nastavljaju istu orijentaciju prethodne izgradnje. Dokazuje to nekoliko primjera ranosrednjovjekovne izgradnje na antičkim položajima, gdje je predromanička ili ranoromanička crkva podignuta na mjestu rimskoga hrama, gospodarske zgrade ili starokršćanske bazilike, čak i s promjenom crkvenog titulara. Crkva sv. Jurja na rtu Marjana u Splitu sagrađena je u ranome srednjem vijeku uz ostatke antičkoga Dijanina hrama, prateći potpuno orijentaciju rimske građevine, koja se svojom uzdužnom osi gotovo poklapa s idealnim pravcem zapad–istok.720 Bez obzira na to dakle što je ranosrednjovjekovna crkva bila posvećena kršćanskom titularu, kojemu je osnovno značenje upravo u poništavanju antičkoga kulta, prethodna je građevina u ovom slučaju odredila osnovne tlocrtne pravce predromaničke crkve. Tri dalja primjera adaptacija antičkih stambenih zgrada u predromaničke crkve potvrđuju kontinuitet prethodne orijentacije. Starohrvatska crkva sv. Petra u Muću, u kojoj je pronađen glasoviti natpis kneza Branimira iz 888. godine, nastala je adaptacijom jedne od zgrada rimskog Andetriuma, vjerojatno s termalnim sklopom.721 Antička je egzedra u ovom slučaju odredila i pregradbu predromaničke crkve sa znatnim otklonom uzdužne osi prema sjeveroistoku. Egzedra antičke gospodarske zgrade na položaju Sudanel u Segetu Donjem postala je predro719 720 721

722

b.

Slika 277: Ranosrednjovjekovne crkve, sagrađene na položajima starokršćanskih bazilika: a. Sv. Marta u Bijaćima (D. Jelovina), b. Sv. Petar i Mojsije u Solinu (M. Zekan)

maničkom crkvom sv. Danijela, koja zbog toga dobiva neuobičajenu orijentaciju prema sjeveru. Istraživanja oratorija u Rižinicama, gdje je svojedobno bio pronađen ulomak Trpimirova natpisa, vode prema zaključku da je i ondje prvobitna arhitektura predstavljala rimsku gospodarsku zgradu, pretvorenu u predromaničku crkvu uz stambeni sklop722 u kojem je boravio ugledni i učeni Saksonac Gottschalk.723 Time se može objasniti sasvim neuobičajena orijentacija crkve s apsidom na sjeveru. U nabrojenim primjerima nije dakle uopće bilo kultnoga kontinuiteta, a ipak je prvobitna arhitektura uvjetovala čak i neuobičajenu orijentaciju ranosrednjovjekovnih crkava. Orijentaciju ranosrednjovjekovnih crkava Sv. Duha u Škripu i sv. Ivana u Bolu na otoku Braču također je odredio položaj ranijih antičkih građevina.

Ž. Peković – I. Žile (1999.), 5. J. Marasović, T. Marasović, M. Marasović (1996.), tabla – situacija. M. Zekan (1980.), 133-140; F. Oreb, M. Zekan: Zaštitno iskopavanje srednjovjekovne nekropole oko crkve sv. Petra u Muću, GH, 1978.-1979., 215-225. Pojedini su autori (B. Migotti 1990., 47-48, bilj. 199, i P. Chevalier, 1996., 203-204) protumačili ostatke kao starokršćansku baziliku. M. Zekan (1980.).

282

crkve

Na nekim primjerima kršćanskoga kultnog kontinuiteta, ali s vremenskim prekidom, pokazat će se ista uvjetovanost u orijentaciji ranosrednjovjekovnih crkava. Crkva sv. Marte u Bijaćima, na granici donjokaštelanskoga i trogirskog polja, sagrađena je u ranome srednjem vijeku na vladarskom posjedu hrvatskih knezova, na antičkom gospodarskom sklopu (koji je, po svoj prilici, djelomično preuređen za jednu od starohrvatskih vladarskih rezidencija).724 Revizija istraživanja, poduzeta 1967.-1970. godine, pokazala je da je predromanička crkva sagrađena na prostoru veće starokršćanske trobrodne bazilike, posvećene sv. Ivanu.725 Iako se u ovom slučaju radi o promjeni titulara i o vremenskom diskontinuitetu crkvene funkcije, zadržana je ista orijentacija starokršćanske crkve, koja pokazuje neznatan otklon uzdužne osi u odnosu na idealni pravac zapad–istok. U sličnim je građevinskim uvjetima sagrađena i ranoromanička trobrodna bazilika sv. Petra i Mojsija na položaju nazvanom “Šuplja crkva” u Solinu. Istraživanjima 1930. otkriveni su ostatci krunidbene bazilike kralja Zvonimira, sagrađene na mjestu znatno veće starokršćanske bazilike tzv. istočnoga salonitanskog cemeterija.726 Revizija istraživanja toga položaja potvrdila je takav slijed i pružila nove podatke o prvobitnoj starokršćanskoj bazilici. Ranoromanička crkva, podignuta također u vremenskom diskontinuitetu u odnosu na prethodnu građevinu, nastavlja istovjetnu orijentaciju starokršćanske bazilike s istim pravcem uzdužne osi koji je u odnosu na idealni pravac zapad-istok znatno pomaknut prema jugoistoku. Takvo odstupanje, neuobičajeno za ranosrednjovjekovne crkve na srednjodalmatinskom području, nije dakle uvjetovala gradnja ranoromaničke bazilike niti bilo kakva “kalendarska” povezanost dana naslovnika ili imena kralja koji je u njoj krunjen, nego prije izgrađena starokršćanska cemeterijalna bazilika, kojoj je orijentaciju odredila vjerojatno najpogodnija mikrolokacijska uporaba terena uza samu rijeku Jadro.

rokršćanskoga i ranijega predromaničkog razdoblja izgrađene manje crkve, kojima su ostatci pronađeni u unutrašnjosti veće ranoromaničke građevine.727 I u ovom slučaju može se zaključiti o vremenskom diskontinuitetu, ali i o uvjetovanosti orijentacije položajem postojeće crkve. Promjena orijentacije u takvim slučajevima, poput male ranosrednjovjekovne crkvice unutar starokršćanske bazilike sv. Petra u Ublima na Lastovu, iznimna je pojava. Orijentacija ranosrednjovjekovnih crkava izvan naselja

Brojne preostale predromaničke i ranoromaničke crkve, sagrađene u ranome srednjem vijeku izvan gradskih ili prigradskih područja i bez kultnoga kontinuiteta, koje su isto tako poštovale osnovnu orijentaciju crkava s ulazom na zapadu a svetištem na istoku, u pravilu su slijedile osnovnu “dinarsku” geografsku konfiguraciju istočnojadranskoga reljefa, pa tako kod mnogih među njima dolazi do odstupanja od idealnoga pravca zapad–istok.728 Na karti istočnoga Jadrana prikazan je prirodni reljef toga prostora od kvarnerskih otoka do Boke kotorske i naznačene su tri osnovne zone koje se razlikuSlika 278: Istočnojadranski reljef s trima zonama, podijeljenima prema pružanju obale: 1. kvarnersko-sjevernodalmatinska zona, 2. srednjodalmatinska zona, 3. južnodalmatinska zona

Sličan je bio postupak i pri gradnji crkve sv. Silvestra na Biševu, s time što su u ranijim fazama iz sta723 724 725 726 727 728

R. Katičić (1998.), 344-345. T. Marasović (2004.b), 337 i d. D. Jelovina, D. Vrsalović (1968.), 174-176. E. Dyggve (1957.), 238-243. Prema istraživanju I. Vojnovića iz Konzervatorskog Odjela u Splitu. Usp. također R. Bužančić (1996.), 346. T. Marasović (2000.), 255 i d., tb. VIII-XI.

283

DALMATIA PRAEROMANICA

ju pravcima pružanja obale, odnosno gorja, ali isto tako i orijentacijom ranosrednjovjekovnih crkava. Usporedbom reljefa i orijentacije ranosrednjovjekovnih građevina može se zaključiti:

f.

a.

g.

b. h.

c. i. d.

e.

j.

Slika 279: Orijentacija crkava sjevernodalmatinskog područja: a. Sv. Petar u Dragi na Rabu, b. Sv. Nikola u Povljani na Pagu, c. Sv. Viktor i d. Sv. Pelegrin na Dugom otoku, e. Sv. Juraj u Rovanjskoj, f. Sv. Marija na Ižu, g. Sv. Andrija na Vrgadi, h. Sv. Mihovil u Pridragi, i. crkva u Kašiću, j. Sv. Krševan na Kolovarama u Zadru

A. Veći dio kvarnerskog otočja, tj. svi otoci osim Cresa (koji se približuje orijentaciji sjever–jug), najveći dio podvelebitske obale, zadarski otoci te ninsko-zadarsko-biogradsko područje s Ravnim kotarima i Bukovicom do rta Planke pružaju se u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Ranosrednjovjekovne crkve u toj zoni u pravilu slijede istu orijentaciju obale, odnosno reljefa s malim razlikama u otklonu uzdužne osi. Pokazuju to crkve: Sv. Petar u Dragi na otoku Rabu, Sv. Nikola u Povljani na otoku Pagu, Sv. Viktor i Sv. Pelegrin na Dugom otoku, Sv. Juraj u Rovanjskoj na Velebitskom primorju, Sv. Marija na Ižu, Sv. Andrija na Vrgadi , Sv. Mihovil u Pridragi, crkva u Kašiću, Sv. Krševan na Kolovarama u Zadru. B. Dio srednjodalmatinske obale od rta Planke do Vrulje te srednjodalmatinski otoci Brač, Hvar, Vis, 729

J. Jeličić-Radonić (1994.b); R. Bužančić (1996.b), 344-345.

284

isto kao i Korčula i Lastovo, pružaju se uglavnom (s manjim odstupanjima na pojedinim područjima) u pravcu zapad–istok. U toj zoni najveći broj crkava u zagorskom, obalnom i otočnom području slijedi tu istu orijentaciju. To pokazuju: Sv. Mikula u Splitu, skupina bračkih ranosrednjovjekovnih crkvica, Sv. Ilija kraj Donjeg Humca, Sv. Nikola kraj Selaca, Sv. Martin kraj Bobovišća, Sv. Klement kraj Pražnica i Sv. Juraj kraj Nerežišća. Istu orijentaciju pokazuje još dvadesetak ranosrednjovjekovnih bračkih crkava te hvarske crkve, među kojima je ovdje prikazana starokršćanska dvojna crkva sv. Marije i sv. Ivana u Starom Gradu, koja je imala i svoju ranosrednjovjekovnu pregradnju.729 Isto su orijentirane i crkvice sv. Luke na Lastovu i sv. Nikole na Sušcu. Na istoj tabeli orijentaciju kaštelanskih predromaničkih crkava predstavlja Sv. Juraj u Radunu, na poljičkom Slika 280: Orijentacija crkava srednjodalmatinskog područja: a. Sv. Mikula u Velom Varošu u Splitu, b. Sv. Ilija kraj Donjeg Humca, c. Sv. Nikola kraj Selaca, d. Sv. Martin kraj Bobovišća, e. Sv. Klement kraj Pražnica i f. Sv. Juraj kraj Nerežišća na Braču, g. dvojna crkva sv. Marije i sv. Ivana u Starom Gradu na Hvaru, h. Sv. Luka na Lastovu, i. Sv. Nikola na Sušcu, j. Sv. Juraj u Radunu kraj Kaštel Staroga, k. Sv. Petar na Priku u Omišu, l. Sv. Spas na vrelu Cetine, m. Sv. Mihovil u Brnazama kod Sinja, n. Sv. Trojica u Splitu

a.

i.

b. j.

c. d.

k.

e. f.

l.

g.

m.

n. h.

crkve

području Sv. Petar na Priku kod Omiša, a na cetinskom Sv. Spas na vrelu rijeke. Sasvim pravilnu orijentaciju u odnosu na idealni pravac zapad-istok pokazuju i srednjodalmatinske šesterokonhne crkve sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja i Sv. Trojice u nekadašnjem Splitskom polju. U toj su crkvi sva tri apsidna prozora usporedno upravljena prema istoku bez obzira na radijalnost, koja je inače osnovna značajka građevina šesterolisnog tlocrta. C. Južni dio srednjodalmatinske obale od Vrulje prema jugoistoku s poluotokom Pelješcem i sva južnodalmatinska obala do Boke kotorske, otok Mljet i Elafitski otoci ponovno su u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Takva orijentacija reljefa planina i obale prema jugoistoku prati i ponovno skretanje orijentacije većine starokršćanskih i ranosrednjovjekovnih crkava u istom pravcu. Tako izraziti otklon uzdužne osi prema jugoistoku pokazuju ranosrednjovjekovne crkve Makarskoga primorja.730 Svih petnaestak elafitskih predromaničkih crkvica južnodalmatinskog tipa s kupolom ili bez nje pokazuje uglavnom isti otklon prema jugoistoku bez obzira na titulara. Ni tipska uvjetovanost kod tih crkvica, koju je, po mojem mišljenju, odredila dubrovačka metropolitanska vlast, niti pak imena titulara, koja ipak pokazuju znatnu raznovrsnost, nisu utjecali na otklon uzdužne osi u pravcu jugoistoka. Upravo će usporedbe geografskoga položaja i tipskih oblika crkava o kojima je riječ najbolje potvrditi iznesene zaključke po kojima orijentacija ovisi o smjeru jadranske obale, a ne o morfološkim osobinama ili kalendarskim danima naslovnika crkava. Isti, naime, jednobrodni kupolni tip nalazimo u Poljicima i na Braču, gdje se ponavljaju i imena istih naslovnika kao i na Elafitima, a ipak srednjodalmatinske predromaničke crkvice toga tipa, kako je već rečeno, slijede orijentaciju reljefa u pravcu zapad-istok. To pokazuju: Sv. Ivan u Podaci na Makarskom primorju, osmerokonhna crkva u Ošlju, Sv. Juraj u Ponikvama na Pelješcu, šipanske crkve Sv. Petar u Veljem Vrhu i Sv. Mihajlo u Pakljeni, lopduske crkve Sv. Ilija, Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola “grčki” i Sv. Petar, koločepske crkve Sv. Nikola i Sv. Srđ te mljetska crkva sv. Pankracija. 730 731

732

g. a.

h. b. i. c. j. d. k.

e.

l.

f.

Slika 281: Orijentacija crkava južnodalmatinskoga područja: a. Sv. Ivan u Podaci, b. crkva u Ošlju, c. Sv. Juraj u Ponikvama na Pelješcu, d. Sv. Petar u Veljem Vrhu na Šipanu, e. Sv. Mihajlo u Pakljeni na Šipanu, f. Sv. Ilija, g. Sv. Ivan Krstitelj, h. Sv. Nikola “grčki” i i. Sv. Petar na Lopudu, j. sv. Nikola, k. Sv. Srđ na Koločepu, l. Sv. Pankracije na Mljetu

Ostaje otvorenim pitanje što je odredilo takvu ovisnost o jadranskom reljefu orijentacije starokršćanskih i ranosrednjovjekovnih crkava, samo pružanje obale ili pak neki raniji antički agrimenzurni sustav, koji je opet bio zasnovan na topografskim uvjetima, odnosno prirodnom reljefu. Na ovu drugu mogućnost upućuje prostrani zadarski ager, kao pravokutni mrežni sustav kojem se jedna koordinata pruža kao i sama obala u pravcu sjeverozapad-jugoistok, druga u pravcu sjeveroistok-jugozapad, a u tom je sustavu uglavnom i orijentacija svih crkava toga područja.731 Ne može biti slučajnost ni podatak da je crkva sv. Stjepana u trogirskom zaleđu položena točno na križanju centurijacijskoga karda i dekumana.732 Proučavanje stonskoga agera pokazalo je kako su i neke crkvene građevine sagrađene na križanju

T. Marasović (1998.b), 16,30. M. Suić: Limitacija agera rimskih kolonija na istočnoj jadranskoj obali, Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, I, Zadar 1955.; 14-15. I. Babić (1984.), 59.

285

DALMATIA PRAEROMANICA

glavnih pravaca antičke centurijacije i na tom prostoru.733 Dvojna crkva sv. Petra u Stonskom polju, pregrađena u ranome srednjem vijeku, svojim svetištem orijentiranim prema sjeveroistoku sasvim je u skladu s antičkom centurijacijom. Iz svega iznesenoga proizlazi da je graditeljima ranosrednjovjekovnih crkava (isto kao i onih iz prethodnoga, starokršćanskog razdoblja) glavni zahtjev pri impostaciji građevina koje su podizali bio podrediti se osnovnom pravilu orijentacije svetišta na istoku, ali u širokom rasponu toga pojma od sjeveroistoka do jugoistoka, ovisno o pružanju jadranske obale u svakom od tri navedena segmenta dinarskoga reljefa koji prati obalni smjer istočnoga Jadrana.

Projekti Projektni nacrti ranosrednjovjekovnih građevina nisu poznati u kulturnoj baštini Dalmacije, kao uostalom ni drugdje Europi.734 Iz ranosrednjovjekovnoga razdoblja sačuvali su se poneki projektni modeli, poput onih iz Armenije,

koje možemo smatrati projektima u širem smislu toga pojma.735 Valja ih razlikovati od reprodukcijskih modela crkava, koji su na mnogim mjestima u širem sredozemnom području sačuvani na reljefima ili na zidnim slikama (mozaicima i freskama) od starokršćanskoga razdoblja nadalje. Takvim se modelima, uglavnom reljefima ili zidnim slikama crkava u rukama ktitora, nastoji ostvariti što veća sličnost sa zgradom koju reproduciraju pa se autori usredotočuju na prepoznatljive potankosti. Nasuprot tomu, projektni su modeli zasebni volumeni, obično izvedeni bez detalja, na kojima je pozornost usredotočena na volumetriju i na odnose mjera pojedinih dijelova arhitektonskoga korpusa. Među arheološkom građom ranosrednjovjekovne Dalmacije poznat je projektni model ciborija iz crkve sv. Marije u Biskupiji, na koji je pozornost skrenuo S. Gunjača (1958.),736 a podrobnije sam ga obradio 1983.737 Ciboriju kojemu je nalaz iz Crkvine u Biskupiji prepoznat kao model izrađena je rekompozicija izvornih i rekonstruiranih dijelova, pa je to danas jedan

Slika 282: Projektni modeli armenskih ranosrednjovjekovnih crkava (Muzej u Erevanu)

733 734

735 736 737

M. Zaninović (1970.), 497. Sačuvani nacrti u umanjenom mjerilu poznati su tek iz kasnosrednjovjekovnoga razdoblja Zapadne Europe, a na tlu Dalmacije iznimno rijetke nacrte srednjovjekovnih gradova predstavljaju planovi Stona iz XIV. stoljeća. H. Kh. Vahramian (1968.), 35-39, th. II-III. S. Gunjača (1958.a), 13; Vodič Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, Split 1981., 47. T. Marasović (1983.), 139 i d.

286

crkve

Oltarni ciborij, datiran u kraj XI. stoljeća, četverostranog je tipa, s četiri stupa koji nose četiri strane, nad kojima je četverostrešni krov s akroterijem na vrhu. Strane su pri dnu otvorene polukružnim lukovima gotovo u čitavoj širini ciborija, ukrašene pleternim ukrasom. U ukrasnoj se kompoziciji ističe polukružni obrub samih arkada, načinjen od niza malih dvoprutih arkadica, a sličan motiv vertikalno teče i po bridovima strana ciborija i nastavlja se i po bridovima krova sve do njegova vrha, te se ponavlja horizontalno i po dnu krova.

a.

Kameni model, izložen u MHAS-u, sačuvan u visini od 20 cm, prikazuje četiri stranice ciborija, rastvorene pri dnu arkadama, zajedno s četverostranim piramidalnim krovom, isklesanim monolitno. Usporedba ciborija s njegovim modelom pokazat će sličnosti ne samo u tipu nego i u proporcijama, kao i u osnovnom rasporedu dekorativnih ploha. Odnos je mjera modela i ciborija 1 : 12, a to je uobičajeno mjerilo u osnovnoj podjeli starih mjera, primjerice 1 stopa = 12 palaca, pa se može pretpostaviti da je pri izradi modela bio primijenjen mjerni sustav koji se temeljio na bizantskoj stopi.

b.

Podudarnost modela i ciborija još je više izražena u obradi krovnih ploha. Za razliku od drugih ranosrednjovjekovnh ciborija u Dalmaciji, obilježje biskupijskom ciboriju daju polukružne ljuske, a upravo je taj motiv naglašen na krovu modela. Podudarnost se nadalje pokazuje i u rasporedu profiliranih površina, jer su sva istaknuta polja na pravom ciboriju naznačena i na modelu, uključujući i toliko osebujni ukras na bridovima krova, postavljen na simetrali kutova. U novijem proučavanju tog nalaza minijaturni je ciborij protumačen kao kameni relikvijar,738 što ne treba odbaciti, ali takva funkcija ne isključuje i njegovu primarnu namjenu modela, koji je bio izrađen kako bi se naručitelju predočio konačni produkt. Stoga je moguća i njegova dvostruka uloga relikvijara i modela ciborija. Slika 283: a. projektni model ciborija iz Biskupije, b. izvedeni ciborij (rekompozicijska rekonstrukcija u Muzej HAS)

od najreprezentativnijih izložaka u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika. Valja naglasiti tu okolnost jer je u takvu stanju muzejski izložak moguće usporediti s njegovim projektnim modelom, koji se također čuva u MHAS-u.

Omjeri i mjerni sustav

U proučavanju proporcija, modularnih odnosa i mjernoga sustava ranosrednjovjekovnoga crkvenog graditeljstva u Dalmaciji historiografija umjetnosti učinila je tek prve korake. 738

A. Milošević (2002.), 22.

287

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 285: Modularna analiza zadarske krstionice kao prototipa šeterokonhnih građevina u Dalmaciji (prema P. Vežiću)

U posljednje se vrijeme napredovalo u proučavanju omjera, najviše zaslugom M. Pejakovića. Ostavljajući po strani već spomenute zaključke o orijentaciji predromaničkih crkava koje je u više navrata iznosio, valja naglasiti da je taj autor gotovo svaku ranosrednjovjekovnu crkvu koju je proučavao podvrgnuo grafičkim analizama tlocrta i presjeka. No, te se analize u prvom redu odnose na autorovo današnje doživljavanje nacrta predromaničkih građevina u Dalmaciji i njegove zaključke koji su rezultat sposobnosti akademskoga analitičkog proučavanja omjera građevina što ih je istraživao. Ostaje međutim i dalje otvorenim pitanje koliko su takve analize bile dostupne samom projektantu tih građevina, odnosno je li njihova izvedba bila rezultat sličnih razmišljanja graditelja o omjerima i proporcijama ili je konačni oblik predromaničkih crkava posljedica nekih drugih projektnih zamisli. U svojem opsežnom proučavanju bazilike sv. Petra i Mojsija u Solinu I. Fisković objelodanio je grafičke i tekstualne analize konstrukcijskoga postupka koji je za tu građevinu izradio I. Tenšek.739

Slika 284: Geometrijske konstrukcije tlocrta crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu (prema I. Tenšeku)

288

Ne osporavajući važnost takvih analiza, s kojima bi valjalo nastaviti u proučavanju ranosrednjovjekovnoga graditeljstva, želio bih upozoriti na to da su u posljednje vrijeme učinjeni i poneki koraci u proučavanju modularnih sustava predromaničkih građevina, zasnovanih na pouzdanim pokazateljima. U tom smislu valja istaknuti Vežićeve rezultate u proučavanju šesterokonhnih građevina u Dalmaciji i zadarske krstionice kao njihova prototipa.740 739 740

I. Fisković (2002.), 258. P. Vežić (1991.a), 340-344, 357-359 i sl. 13-16, 28-29.

crkve

što ga u takvoj impostaciji stvaraju zrake sunca u određenim važnim kalendarskim datumima u godini (Pejaković).744 a.

e.

b.

c.

d.

f.

g.

Slika 286: Deformirani tlocrti predromaničkih crkava: a. Sv. Mihovil u Brnazama, b. Sv. Mihovil u Pridragi, c. Sv. Juraj u Škabrnji, d. Sv. Križ u Ninu, e. Sv. Luka na Lastovu, f. katedrala u Biogradu, g. Lopuška glavica u Biskupiji

Među rijetkim predromaničkim građevinama u kojima su proučeni modularni odnosi, valja spomenuti najstariju fazu kotorske katedrale Sv. Trifuna. Ondje je J. Martinović ustanovio istu širinu srednjega broda i središnjega traveja, koja iznosi po 5,5 modula, dok je širina bočnih brodova izjednačena sa širinom zapadnoga i istočnog traveja od 3,5 modula.741 U istom sklopu pitanja javlja se problem deformacija, koje su vrlo očite kod promatranja točnih arhitektonskih snimaka ranosrednjovjekovne crkvene arhitekture. Osnovna dilema pritom ostaje odgovor na pitanje jesu li deformacije rezultat svjesnog projekta ili loše izvedbe. Deformacije u starokršćanskoj arhitekturi uvjerljivo su protumačene kao rezultat htijenja projektanta da u smislu onodobnih estetskih postulata, zasnovanih na Plotinovoj estetici, naglasi pojedine vizure prilikom pristupa crkvenoj unutrašnjosti (De Angelis d’ Ossat).742 Neki tlocrti starokršćanskih crkava u Dalmaciji (primjerice, cemeterijalna bazilika na Kapljuču u Solinu)743 u skladu su s takvom tezom. I u historiografiji ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u Dalmaciji iznesena su tumačenja po kojima su deformacije nekih crkava upravo posljedica htijenja projektanta. Prva na takav način proučena predromanička građevina bila je crkva sv. Križa u Ninu, u kojoj je za svaku deformaciju u tlocrtu pronađeno objašnjenje u svjesnom projektiranju radi usklađenja crkve s topografskim položajem i učinka 741 742 743 744 745

Mnogo su prije u domaćoj historiografiji deformacije bile protumačene nevještom izvedbom domaćih majstora, koji nisu uvijek bili u stanju ostvariti razinu tehničkih postignuća antičkoga doba u gradnji monumentalnih građevina (Karaman).745 Građevine s kojima smo se susretali u potankom proučavanju i egzaktnom snimanju, poput crkve Sv. Trojice u Splitu, gdje su dvije konhe na sjevernoj polovici crkve manje od ostalih, mogu zaista uputiti na zaključak da je do deformacije došlo netočnom izvedbom projekta, koji je inače bio zasnovan na točnim geometrijskim formama. Među tim primjerima deformiranoga tlocrta naći će se dijelovi koji su uz neospornu nespretnost u izvedbi, poput šesterokonhne crkve u Brnazama, rezultat i svjesnog naglašivanja pojedinih prostora, poput središnje apside šesterokonhne crkve u Pridragi. Izrazite deformacije pokazuje tlocrt crkve sv. Luke na Lastovu, a osobito trapezoidni tlocrt katedrale u Biogradu i njezina odnosa prema zvoniku na zapadnom pročelju, što se ne može u potpunosti objasniti ni utvrđenom izgradnjom u nekoliko razvojnih faza.

Građa i način zidanja Za razliku od nekih drugih sredozemnih regija u kojima su mnoge ranosrednjovjekovne građevine zidane opekom, primjerice na Apeninskom poluotoku, u crkvenom graditeljstvu predromanike i rane romanike Dalmacije, kao uostalom i u svim drugim starijim razdobljima u toj regiji, kamen je osnovni građevni materijal. Od kamena su crkveni podovi, zidovi, stupovi i piloni, nosivi zidovi, svodovi i krovne ploče. Kamen koji se upotrebljavao u crkvenoj izgradnji u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji bio je pretežito vapnenac koji se vadio iz antičkih kamenoloma, uglavnom aktivnih i u srednjem vijeku. Još više su se upotrebljavale lokalne naslage kamena, mnogo

J. Martinović (1966.), 9 i 9 (1990.), 5 i d. De Angelis d’Ossat (1975.), 75-82. E. Dyggve (1996.), th. IV 2, IV 5, IV 12 b. M. Pejaković (1978.), 27 i d. Lj. Karaman (1930.), 9 i d.

289

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

c.

a.

b.

c.

Slika 287: a, b. Antičke spolije u temeljima crkve Sv. Trojstva (Donata) u Zadru, c. spolije u pročelnom zidu crkve sv. Martina (Barbare) u Trogiru

brojnije od kamenoloma u pravom smislu riječi, ne toliko kvalitetnoga, ali ipak primijenjenog zbog toga što način predromaničkoga zidanja nije zahtijevao brižljivo klesanje dlijetom nego priklesavanje čekićem. U predromaničkim crkvama u Dalmaciji upotrebljavala se i antička građa, priklesana i prilagođena, a često ugrađena kao spolija u temeljima i zidovima. 290

Slika 288: Pločnik u ranosrednjovjekovnim crkvama: a, b. Sv. Petar i Mojsije u Solinu, c. izravnata kamena litica na podu crkve sv. Mihovila (Dijanina hrama) na rtu Marjana u Splitu

crkve

Najpoznatiji primjer uporabe antičkih komada arhitekture i arhitektonske plastike u temeljima pokazuje crkva Sv. Trojstva (Sv. Donat) u Zadru, gdje su upotrijebljeni dijelovi porušenih zgrada oko antičkoga foruma (stupovi, vijenci) da bi se izravnala razlika u razini između pločnika foruma i poda predromaničke crkve. Spolije u zidu crkve sv. Martina (Barbare) u Trogiru starokršćanskog su podrijetla. Temeljne stope predromaničkih crkava obično su nešto šire od debljine nosiva zida i građene većim komadima kamena. Iz istog su razloga i u nekim drugim crkvama upotrijebljene spolije kao građa temelja. Pločnik je obično od većih, dobro obrađenih kamenih ploča, vrlo često preuzetih iz porušenih antičkih građevina, osobito u onim ranosrednjovjekovnim crkvama koje su građene u blizini rimskih ruševina ili starokršćanskih bazilika. Izrazito brižljivo obrađeni kameni pločnik, pravilno slagan, pokazuju primjerice predromanička crkva u Kašiću i ranoromanička bazilika sv. Petra i Mojsija u Solinu. Ako su se na položaju nalazile prirodne kamene naslage, kao u Sv. Mihovilu na rtu Marjana (preinačenom antičkom Dijaninu hramu), kamena je podloga bila poravnata radi izravnanja poda.746 Stepenica koja dijeli niži prostor za vjernike (quadratum populi) od povišenoga prezbiterija klesarski je uvijek brižljivo obrađena. To je ujedno i podloga oltarne ograde; na njoj su često ostale udubine kao tragovi položaja na kojima su se vezivali pilastri i pluteji. Takve su podloge pronađene u različitim tipskim skupinama ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji, a među ostalim pokazuje ga i šesterokonhni oratorij u Kašiću.

Zidovi Opus incertum

Nosivi zidovi predromaničkih crkava u Dalmaciji u pravilu su zidani načinom koji je u klasifikaciji graditeljske tehnike nazvan opus incertum. Tom je načinu svojstvena uporaba priklesanoga kamena, lomljenoga iz kamenih naslaga (tzv. lomljenci), tek ponešto dotjeranih čekićem, bez upotrebe dlijeta. Tako obrađeno kamenje složeno je bez redova, a ako se ponegdje i ostvari zidanje u redovima, onda su oni sasvim nepravilni. Zbog te nepravilnosti redova, a posebice zbog nepravilno oblikovanoga svakoga pojedinog komada, lomljenci u zidovima međusobno se ne priljubljuju, pa je razmak širokih sljubnica ispunjen obilnim malterom. Priklesani lomljenci obično su izdužena oblika, a način zidanja ipak se razlikuje od slučaja do slučaja klesarskom obradom i veličinom kamene građe, od manjih priklesanih komada (primjerice, u slučaju splitske crkve Sv. Trojice) do većih, obrađenih i bolje klesanih blokova, kakvi su upotrijebljeni u crkvi sv. Ilije u Donjem Humcu. U pojedinim geološkim zonama u Dalmaciji, obilježenima naslagama fliša, nalaze se u zemlji (tupini) “samonikli” komadi kamena, obično duguljasta oblika i relativno glatkih površina, koji se u lokalSlika 289: “Opus incertum” na zidovima i kamene ploče na krovovima crkve Sv. Trojice u Splitu (snimka poslije obnove 1972.)

Ponegdje su podovi u cjelini ili djelomično građeni malterom, kao što je utvrđeno istraživanjem crkve sv. Nikole u Koločepu. U Sv. Mariji u Biskupiji prezbiterij je bio popločen mramornim pločama, među kojima je bilo rimskih i starokršćanskih spolija, dok je quadratum populi imao žbukanu podnicu u terazzo tehnici.

746

J. Marasović/T. Marasović/M. Marasović (1994.), sl. na str. 3.

291

DALMATIA PRAEROMANICA

nom govoru Srednje Dalmacije zovu “samotvorci”. I ta vrsta građe, koja ne zahtijeva nikakvu obradu, susreće se u zidovima dalmatinskih predromaničkih crkava. U nekim se predromaničkim crkvama vide u zidu i antičke spolije, obično bolje klesarski obrađene, profilirane ili reljefno ukrašene. Ukras ili profilacija ponegdje su ostali vidljivi i na površini zida, a ponegdje su skriveni, okrenuti licem prema unutrašnjosti zida. Ostatci i tragovi vanjskoga maltera na mnogim predromaničkim crkvama dokazuju da je ne samo unutrašnjost nego i vanjština bila obložena žbukom koja je prekrivala pretežito neuredan izgled građevine, svojstven rustičnim sredinama. Prilikom konzervatorsko-restauratorskih radova koji su se tijekom posljednjih pola stoljeća poduzimali na predromaničkim crkvama, u mnogim je slučajevima obnovljen vanjski sloj žbuke, čak i onda kada u zatečenom stanju ona nije bila sačuvana. Opus quadratum

U ranoromaničkim crkvama u Dalmaciji znakovit je način zidanja opus quadratum, tako nazvan kao dominantni način zidanja u antičkoj arhitekturi zbog uporabe pravokutnih komada kamena, klesanoga dlijetom i zidanog u više ili manje pravilnim redovima. Za ranoromaničko razdoblje u Dalmaciji karakteristični su ipak manje pravilni klesanci, kojima površina nije sasvim glatko obrađena, a sa zrelošću romaničkog sloga u pravilu se dotjeruje i klesarska obrada. U tako slaganim redovima klesanaca sljubnice su znatno uže i pravilnije nego u predromaničkom razdoblju, a zbog urednijega izgleda vanjskih zidnih površina ranoromaničkih crkava nije bilo potrebe kao u prethodnom razdoblju fasade prekrivati žbukom. U ranoromaničkim se crkvama rjeđe susreću spolije ranijih građevina, a ako su upotrijebljene, onda su raspoređene s određenom ukrasnom zamisli. Na crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu zamjećuje se tek početni stupanj primjene tehnike opus quadratum: fino obrađeni pravilni blokovi klesanaca postavljeni su samo u donjem sloju iznad temelja, nad njim se dižu manji klesanci, zidani u redovima i spojeni nešto širim sljubnicama. Tek s visokom romanikom, od XII. stoljeća nadalje, crkve i stambene kuće obilježit će sasvim pravilna gradnja zidova s primjenom pravilnoga načina opus 292

quadratum, uz uporabu većih, fino isklesanih kamenih kvadera, odvojenih vrlo uskim sljubnicama ispunjenima veznim malterom. Građa svodova

U svodovima ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji susreću se različite vrste kamena: šupljikavi laporasti kamen koji se nalazi u koritima rijeka, obični vapnenac te škriljeve ploče. Prva je vrsta više u primjeni zbog svojstava laporastog kamenja, koje je lagano i istodobno čvrsto pa je pogodno za svodne konstrukcije, a lako se obrađuje jer se ne kleše nego reže pilom. Najveći broj kupola, ali i bačvastih svodova zidan je tim materijalom. Ondje gdje je u svodnoj uporabi obični vapnenac, koji je primijenjen u gradnji zidova, svodovi su obično zidani manjim komadima jer se oni lakše prilagođavaju zahtjevima oblika, a ako su upotrijebljeni izduženi lomljenci, oni su u tom slučaju uvijek slagani u uzdužnom smjeru. Ponegdje su svodovi zidani i tankim škriljevim pločama, koje su poput tankih opeka prikladne za uporabu pri oblikovanju tjemena svoda, odnosno polukalote apside. U nekim slučajevima u crkvama podignutim u blizini antičkih ruševina susreću se u svodovima i komadi rimske opeke. Istraživanjem crkve Sv. Trojice u Splitu, isto kao i predromaničkih crkava na otoku Lopudu, bilo je moguće proučiti način gradnje svodnih konstrukcija. Ondje su na rasteretnom luku jugozapadnih vrata crkve ostali u žbuci tragovi pruća koji su pripadali polukružnoj oplati. Skidanjem oplate nakon završetka zidanja bačvastoga nadvoja nad vratima Slika 290: Polukalote apsida u crkvi Sv. Trojice u Splitu

crkve

Slika 291: Tragovi oplate na rasteretnom luku crkve sv. Nikole “grčkog” na Lopudu

ostali su u malteru otisci pruća, koji su poslije bili prekriveni ispunom rasteretnoga luka nad arhitravom. Po tim se tragovima moglo također zaključiti da je pruće bilo međusobno vezano slamom, koja se kao savitljiva građa polagala na drvene remenate. Oplate toga tipa upotrebljavale su se na građevinama zidanim lomljenim ili priklesanim kamenom, koji je obično vađen u blizini mjesta građenja.747

Slika 292: Izvorne kamene ploče na krovu crkve sv. Ivana Krstitelja na Lopudu

Kamen i drvo kao građa u grednoj konstrukciji

Kamen je, premda rijetko, primijenjen i za gredni sustav potkrovne konstrukcije. Dokazuju to nalazi kamenih greda u prvobitnoj crkvi Sv. Trojstva (sv. Donata),748 koje su iznimna pojava po stupnju sačuvanosti i po ukrasu, o čemu se također raspravlja prilikom opisa konstrukcijskih elemenata. U nekim drugim crkvama, pogotovo u onima koje tipski slijede starokršćansku građevnu tradiciju, potkrovnu su konstrukciju činile drvene grede.

Slika 293: Apside crkve Sv. Trojstva (Donata) u Zadru, pokrivene rimskim tegulama

Žbuka Krovovi

Predromaničke i ranoromaničke crkve uglavnom su bile pokrivene tankim kamenim pločama lokalnoga porijekla, postavljenima u malteru. Na nekim predromaničkim građevinama sačuvao se krovni pokrov od rimskih tegula, koje se još i danas vide na apsidama crkve Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru. I na crkvi sv. Nikole na groblju u Koločepu ostale su na krovu rimske tegule, preuzete iz ruševina neke obližnje antičke građevine i upotrijebljene kao krovna građa predromaničke crkve. 747 748

U crkvama iz ranoga srednjeg vijeka, kao i u drugim razdobljima, malter (mort) bio je u primjeni kao vezno sredstvo u građenju podova, zidova, svodova i krovova te za prekrivanje zidnih i svodnih površina. Mortna smjesa sastoji se od pijeska i vapna, a ponegdje se nalaze i sitne krhotine mrvljenih crijepova, uglavnom s antičkih lokaliteta. Isti je bio sastav žbuke pri oblaganju vanjskih i unutarnjih zidnih površina.

J. Marasović (2007.), 104. P. Vežić (2000.d), 115.

293

DALMATIA PRAEROMANICA

Arhitektonski i konstrukcijski dijelovi Svodovi Konstrukcija zidanim svodom i lukom spada u drugi osnovni tip tradicionalnog konstruiranja.749 U ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije susreću se različiti tipovi svodova: bačvasti i križni svodovi, križno-kupolne, kupolne i polukupolne konstrukcije. Bačvasti svod bio je u najvećoj primjeni, a susreće ga se uglavnom u svim tipskim skupinama jednobrodnih i trobrodnih građevina i u svekolikom razdoblju dalmatinske predromanike i rane romanike, od VII. do kraja XI. stoljeća.

Slika 295: Križni svodovi bočnoga broda crkve sv. Martina u Trogiru

Slika 294: Svod s pojasnicama u crkvi sv. Mihajla na Šipanu

Križni svod, oblikovan unakrsnim spajanjem dvaju bačvastih svodova, također je bio u znatnoj primjeni u starohrvatskim crkvama, osobito u kasnijem razdoblju predromanike, kada u svodnom sustavu prevladavaju odvojena svodna polja (traveji). U nekim crkvama unakrsni bačvasti oblik svoda ostvaren je samo žbukom kojom je obložen bačvasti svod na način da stvara privid križnoga svodnog tipa. Križni svodovi dobro su sačuvani u travejima crkve sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru. Križno-kupolni svod rijedak je tip svodne konstrukcije u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije, svojstven ranoromaničkom razdoblju druge polovice XI. stoljeća, a susreće se u odijeljenim svodnim travejima, kakve je sačuvala crkva sv. Teodora (Gospe od Zvonika) u Splitu. 749

J. Marasović (1977.), 60, (2007.), 76.

294

Slika 296: Križno-kupolni svodovi crkve sv. Teodora (Gospe od Zvonika) u Splitu (tlocrt svodova prema J. Marasoviću)

Kupole su u morfologiji ranosrednjovjekovne arhitekture vrlo raširena pojava. Javljaju se u dugom rasponu predromanike i rane romanike u Dalmaciji, od VIII. do kraja XI. stoljeća, u različitim tipskim skupinama centralnih i longitudinalnih građevina. U crkvama kružnoga tlocrta (Sv. Marija u Malom Ižu, Sudanel) kupolna kalota izravno izrasta iz kružne osnove, uokvirena vanjskim valjkastim tamburom i pokrivena čunjastim krovom. I u četvrtastoj varijanti istoga tipa ona je iznutra kalota, izvana

crkve

b.

a.

c.

d. Slika 297: Kalote predromaničkih kupola u Dalmaciji: a. Sv. Mihajlo na Šipanu, b. Sv. Petar u Omišu, c. Sv. Ivan Krstitelj na Lopudu, d. Sv. Križ u Ninu

uokvirena valjkastim tamburom (Sv. Pelegrin na Dugom otoku), a u pravokutnoj varijanti kupolu elipsasta tlocrta izvana prati odgovarajući tambur elipsasta presjeka (Sv. Juraj u Rovanjskoj). U trikonhnim, četverokonhnim i križnim tipovima kupole prekrivaju središnji dio crkvenog korpusa, obično konstruirane pomoću kutnih trompi koje čine prijelaz s četvrtaste na kružnu osnovu (Sv. Krševan na Krku, Sv. Nikola kraj Nina, Sv. Križ u Ninu, Sv. Vid u Zadru). Brojne crkve šesterokonhnoga tipa i dvije poznate crkve osmerokonhnoga tipa (Ošlje, Bribir) imale su kupolu nad središnjom kružnom osnovom u okviru valjkastoga tambura, kako pokazuje sačuvana i obnovljena crkva Sv. Trojice u Splitu te Clerisseauov crtež crkve sv. Marije u Trogiru.

Kalote unutar valjkastoga tambura, pokrivene čunjastim krovom, bile su u središtu svodne konstrukcije i crkava s upisanim transeptom, poput Sv. Eufemije u Splitu, poznate po starom crtežu iz XIX. stoljeća. Ipak, kod crkava uzdužnoga tipa prevladavaju kalote unutar kockastog tambura, pokrivenoga četverostrešnim krovom. To je slučaj s kupolama dvadesetak građevina južnodalmatinskoga tipa, isto kao i s trobrodnim crkvama s kupolom poput crkava sv. Lovre u Zadru ili sv. Stjepana u Solinu, u kojoj je pretpostavljen isti takav oblik kupole.

295

DALMATIA PRAEROMANICA

Svodovi i krovovi apsida

U najvećem broju predromaničkih i ranoromaničkih crkava u Dalmaciji apside su bile presvođene polukalotama. Taj se tip susreće kod svih polukružnih apsida, kao i onih koje obilježava unutarnji polukružni a vanjski uglati tlocrt, bilo četvrtasti ili poligonalni. U tim tipovima kalota izravno slijedi polukružnu osnovu apside. U nekim su slučajevima apside vanjskoga i unutarnjega pravokutnog tlocrta bile također presvođene polukalotama, a prijelaz iz pravokutne na polukružnu osnovu postignut je uporabom trompi u uglovima. Iz oblika i konstrukcije apsida proizlazi i oblik njihova krova. Apside vanjskoga i unutarnjega polukružnog tlocrta bile su naime pokrivene čunjastim krovom, dok su one polukružne unutrašnjosti a pravokutne vanjštine, isto kao i apside vanjskoga i unutarnjeg pravokutnog tlocrta, bile pokrivene dvostrešnim krovom. U neznatnom postotku javljaju se pravokutne apside presvođene bačvastim svodom. Prijelazni elementi u konstrukcijama kupola i polukalota

Trompe i pandantivi kao dva uobičajena prijelazna elementa u konstrukciji kupola i polukalota, odnosno prijelaza iz pravokutne na kružnu (polukružnu) osnovu, susreću se i u ranosrednjovjekovnoj crkvenoj arhitekturi u Dalmaciji. Trompe, kutne niše, u znatno su većoj primjeni u Dalmaciji u odnosu na pandative, koji su iznimna pojava. Dosad poznati primjeri pokazuju da su u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije posvuda bile primijenjene trompe, osim u slučaju crkve sv. Petra na Priku u Omišu, gdje je konstrukcija kupole nad pandativima ostala do danas izvrsno sačuvana.

Stupovi i zidani piloni

Slika 298: Vanjština predromaničkih kupola u Dalmaciji: a. Sv. Križ u Ninu, b. Sv. Donat u Zadru, c. “Sigurata” u Dubrovniku, d. Sv. Petar u Omišu

296

U dvobrodnim i trobrodnim ranosrednjovjekovnim crkvama stup je osnovni konstrukcijski element interijera. U predromaničkim i ranoromaničkim građevinama u Dalmaciji u toj se ulozi susreću monolitni stupovi i zidani piloni. U crkvama starokršćanske tradicije i u ranoromaničkim građevinama XI. stoljeća nalaze se pretežito

crkve

monolitni stupovi kružnoga presjeka, a u gradnjama iz predromaničkoga razdoblja (IX.-X. stoljeće) prevladavaju zidani piloni pravokutna presjeka. Kombinacija zidanih i monolitnih stupova iznimno je rijetka, a susreće se u stolnoj crkvi u Biogradu te u bazilici sv. Marije u Ninu, koja je iskoristila neke elemente ranije starokršćanske bazilike. Navedeni interijeri nisu primjeri pravilno raspoređenih, naizmjenično alterniranih četvrtastih pilona i okruglih stupova, znakovitih za ranoromaničku arhitekturu na zapadu Europe nego se u većini slučajeva javljaju kao izraz predromaničke improvizacije, obično potaknute mogućnošću uporabe građe s neke obližnje antičke, odnosno starokršćanske građevine. Pravilna alternacija (zidani pilon između dvaju monolitnih stupova) ostvarena je u crkvi sv. Petra Staroga u Zadru.

Zidani piloni susreću se u predromaničkoj arhitekturi ranijega, karolinškog razdoblja, primjerice u drugoj fazi gradnje rotunde Sv. Trojstva (Sv. Donata) u Zadru, u bazilikama sv. Marte u Bijaćima, sv. Marije u Biskupiji i crkvi u Žažviću, koja je kao izvorna starokršćanska građevina znatno preinačeSlika 299: Monolitni stupovi kao dijelovi konstrukcije ranosrednjovjekovnih crkava: a. Sv. Mikula u Splitu, b. Sv. Martin u Trogiru a.

Monolitni su stupovi uglavnom kružnoga presjeka, a iznimno su rijetki monoliti četvrtasta presjeka kao što je slučaj sa stupovima u crkvi sv. Petra u Dubrovniku, gdje su kameni monoliti ukrašeni pleternim motivima. Monoliti okruglog presjeka u predromaničkim su crkvama često preuzeti iz antičkih građevina. U crkvici na splitskom Sustipanu nalazi se šest izvrsno sačuvanih stupova s kapitelima porijeklom iz Dioklecijanove palače, koji su bili upotrijebljeni u srednjovjekovnoj opatijskoj crkvi sv. Stjepana. Neki stupovi i kapiteli iz crkve sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru također su uzeti iz ranijih antičkih građevina. Osam mramornih monolitnih stupova, preuzetih iz ruševina antičkih građevina, zatvaralo je unutarnji prsten prvobitne rotunde Sv. Trojstva u Zadru, koji je uklonjen gradnjom druge faze crkve u IX. stoljeću, kada su stupovi zamijenjeni zidanim pilonima (osim dvaju koji čine središnji dio tribelona prema prezbiteriju). Srednji od bočnih brodova u najpoznatijim ranoromaničkim bazilikama XI. stoljeća poput Sv. Petra i Mojsija u Solinu, Sv. Ivana u Rabu, Sv. Petra u Dragi na Rabu, Sv. Ivana i Sv. Tome u Biogradu dijelili su monolitni stupovi okrugloga presjeka. U crkvi sv. Mikule u Splitu stupovi su monolitno klesani zajedno s kapitelima, zato što su preinačeni od većih antičkih stupova Dioklecijanove palače.

b.

297

DALMATIA PRAEROMANICA

Ukrasni elementi predromaničkih i ranoromaničkih kapitela razmatraju se u poglavlju o kiparskom ukrasu i njegovoj primjeni u crkvenoj arhitekturi. U svodu apside crkve sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru nalaze se konzole, ugrađene u donjoj zoni svoda, iznad vijenca kojim završava ravni apsidni zid. Konzole prate ona konstrukcijska rješenja kojima se pojasnice s lezenama zaustavljaju na polovici visine zida pa je bilo potrebno da ih podupre isturena konzola, kao u crkvi sv. Ilije na Lopudu.

Kamene i drvene grede potkrovne konstrukcije Već su spomenute kamene grede u zadarskoj crkvi Sv. Trojstva kao izniman primjer uporabe kamenih arhitrava u funkciji zatega. Pronađene su istraživanjem prve faze u razvitku te crkve, kada su grede postavljene u prostoru iznad prstenastoga ophoda rotunde između unutarnjega prstena koji su tvorili stupovi i vanjskoga kružnoga perimetralnog zida.750 Od osam kamenih greda, koje rasporedom odgovaSlika 300: Zidani piloni uz monolitne stupove kao dijelovi konstrukcije crkve Sv. Trojstva (Donata) u Zadru

na u predromanici gradnjom zapadnoga korpusa i promjenom svodne konstrukcije. Piloni u trobrodnoj bazilici sv. Cecilije u Biskupiji bili su križnoga tlocrta jer, osim što su nosili lukove među brodovima, podržavali su i pojasnice koje su dijelile svodna polja srednjega i bočnih brodova. Zidani ožbukani piloni nosili su svodnu konstrukciju kripte crkve sv. Petra u Dubrovniku.

Baze, kapiteli, imposti i konzole Baze i kapiteli ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji preuzeti su u nekim slučajevima kao i sami stupovi iz ranijih građevina, ali u mnogim su drugima izrađeni upravo za novu namjenu. Ponegdje se, kao u crkvi sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru, susreće u istom interijeru pet antičkih stupova s bazama i kapitelima korintskoga tipa, od kojih su neki i skraćeni radi prilagodbe konstrukciji crkve, ali i jedan stup, koji se lisnatim kapitelom uklapa u karakteristične tipove iz razdoblja rane romanike. 750

P. Vežić (2002.d), 50-52.

298

Slika 301: Kamene ukrašene grede u konstrukciji crkve Sv. Trojstva (Donata) u Zadru

crkve

ugrađene u pod galerije. Pronađeno je pedesetak greda, od kojih je samo jedna sačuvana u čitavoj dužini. Krajevi greda stršali su kao konzole, a istesani su sa završnom nožicom i profilirani. Bočne strane greda bile su ukrašene različitim pleternim motivima s geometrijskim ornamentima, ispresijecanim krugovima, pletenicama u obliku pereca, povijenom lozicom, grozdovima s pticama, a bili su obojeni crvenim olovnim oksidom.751

Unutarnji polupiloni (lezene) i pojasnice Konstrukcijske elemente na unutarnjim stranama bočnih zidova u trobrodnim i jednobrodnim crkvama čine zidani (nemonolitni) polupiloni (lezene). Oni su strukturalno vezani sa zidom, a dozidani su samo u crkvama starokršćanskoga porijekla koje su u ranome srednjem vijeku promijenile konstrukcijski sustav gradnjom svoda umjesto ranije drvene potkrovne konstrukcije. Lezene prate cijelu visinu bočnoga zida i nastavljaju se kao pojasnice koje prate bačvasti svod, spajajući se tako sa susjednim lezenama na suprotnom bočnom zidu. Slika 302: Drvene ukrašene grede u konstrukciji crkve Sv. Trojstva (Donata) u Zadru: a.tlocrt s nalazom drvenih greda (Vežić), b. drvena greda s urezbarenim ukrasom

raju položaju osam monolitnih stupova iz prve faze gradnje crkve, samo je jedna potpuno sačuvana s ostatcima ukrasa na sebi, a preostalih je sedam polomljeno. Kamene grede u funkciji zatega nisu dosada ustanovljene u drugim predromaničkim ili ranoromaničkim crkvama u Dalmaciji. U potkrovnoj konstrukciji mnogih ranosrednjovjekovnih centralnih i osobito longitudinalnih bazilikalnih građevina nalazile su se drvene grede. Malo je građevina sačuvano do krova, a i one koje su danas pod krovom mijenjale su potkrovnu konstrukciju. Zato je tim dragocjeniji pronalazak drvenih greda, također iz prvobitne crkve Sv. Trojstva u Zadru, koje su radiokarbonskom analizom (C-14) datirane u VIII. stoljeće. Pripadale su grednjaku koji je nosio strehu najstarije rotunde, a potom su u njezinu drugom stupnju razvitka, kada je crkva bila povišena, 751

P. Vežić (2000.d), 117.

Rijetka je pojava da se lezene protežu samo u gornjoj zoni bočnih zidova, poduprte stršećim konzolama, kao što je bio slučaj u predromaničkoj crkvi sv. Ilije u Lopudu.

Potpornjaci (kontrafori) i vanjske lezene Na vanjštini bočnih zidova predromaničkih crkava u Dalmaciji vrlo je česta pojava potpornih i dekorativnih elemenata koje čine zidani potpornjaci (kontrafori) i polupiloni (lezene). Svrha udubina među lezenama, koje su s gornjim polukružnim nadvojem oblikovane kao plitke niše, jest u postizanju plastične razigranosti zidnih površina. Potpornjaci (kontrafori) izraziti su konstrukcijski element predromanike u Dalmaciji, koji brojem sačuvanih primjera i zaobljenošću bridova čini izrazitu regionalnu posebnost starohrvatske arhitekture u odnosu na europsko crkveno graditeljstvo. Najsačuvaniji primjer kontrafora u predromaničkoj arhitekturi u Dalmaciji pokazuje crkva sv. Spasa u

299

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 303: Lezene nad konzolama u crkvi sv. Ilije na Lopudu

Cetini. Njezini su bočni zidovi poduprti na sjevernoj i južnoj strani s po pet potpornjaka, počevši od prvoga na samom sjeverozapadnom odnosno jugozapadnom kutu crkve, pa do zadnjega na samom početku apside. Bridovi su potpornjaka zaobljeni, tako da im je horizontalni presjek polukružan. Crkva Sv. Spasa u Cetini pokazuje da se kontrafori blago sužavaju prema vrhu. Vrlo sličan oblik i raspored kontrafora pokazuju i druge ranosrednjovjekovne građevine smještene u Dalmatinskoj zagori, dok su u primorskim područjima oni ograničeni samo na teritorij stare hrvatske države. Zbog toga su crkve s kontraforima ponegdje definirane kao skupina “kraljevske predromanike“ (V. Goss).752 Crkve s potpornjacima, osim sv. Spasa u Cetini, sačuvane su u najdonjim slojevima zida nekih drugih crkava, pa je danas poznat samo njihov tlocrt. To su: • crkva na Lopuškoj glavici u Biskupiji iz IX. stoljeća, tlocrta produžena trolista, imala je kontrafore u zapadnom dijelu crkvenoga korpusa; 752

V. Goss (1987.), 73-86.

300

• Sv. Cecilija (“Stupovi“) u Biskupiji, datirana u IX. stoljeće, trobrodna bazilika s westwerkom, raščlanjena je kontraforima na vanjskim stranama obaju bočnih zidova; • katedrala u Biogradu, također iz IX. stoljeća, trobrodna troapsidna bazilika sa zvonikom, raščlanjena na obama bočnim zidovima gusto poredanim zaobljenim kontraforima; • četvrta crkva u Biskupiji sa zaobljenim kontraforima na bočnim zidovima. Bazilika u Koljanima u ranijoj je literaturi smatrana primjerom građevina s izvornim kontraforima, ali novija su istraživanja uvjerljivo pokazala da su potpornjaci naknadno dograđeni.753 Drukčiji oblik potpornjaka javlja se samo iznimno, kao u slučaju stubišta u crkvi Sv. Trojstva u Zadru, kada je novosagrađeni zid iz druge predromaničke faze valjalo poduprijeti dvama duljim kontraforima, zidanima u obliku trokuta široke baze koji se sužava prema vrhu na samom crkvenom zidu.

crkve

a.

Plitke i polukružne niše U ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji susreću se dvije vrste niša, tj. udubljenih površina na vanjskim ili unutarnjim zidnim plohama. Prvu čine šire niše, vrlo plitko udubljene u zid (10-20 cm), oblikovane pri vrhu polukružnim nadvojem. One u pravilu sežu do samoga dna zida, uključujući čak i temelje. U crkvi sv. Benedikta u Splitu, gdje je unutrašnjost porušena ispod podne razine, sačuvale su se na vanjskim površinama u samim temeljima bočnih zidova lezene među plitkim nišama obložene slojem žbuke. Drugu vrstu niša koje se javljaju samo u interijerima crkava čine uske udubine polukružna tlocrta.

b.

Slika 304: a. Potpornjaci (kontrafori) na crkvi sv. Spasa u Cetini, b. lezene i plitke niše u temeljima crkve sv. Benedikta u Splitu

Artikulacija vanjskih zidnih ploha ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji antičko je naslijeđe koje se prati od brojnih primjera pseudoperipteralnih hramova u grčkoj i rimskoj antici, a prihvaća ga i starokršćanska bazilika. Mnogi eksterijeri starokršćanskih crkava, uključujući i one u velikoj kršćanskoj metropoli u Saloni, oblikovani su na taj način. U tom je smislu E. Dyggve naveo mauzolej sv. Staša na Marusincu u Solinu tipskim obrascem, smatrajući ga prototipom u oblikovanju starohrvatskih eksterijera s nišama i s kontraforima.754 Takve graditeljske tradicije nije dakle nedostajalo u Dalmaciji, pa je shvatljiva široka primjena tih elemenata u ranome srednjem vijeku, usklađena s tehničkim mogućnostima i likovnim govorom predromanike.

753 754

Lj. Gudelj (2006.), 53 i d., plan 3. E. Dyggve (1939.b), 119 i d., 127 i d.

Premda su uokvirene lezenama, koje zadebljanjem zida imaju svoj konstruktivni učinak, uloga plitkih niša prije svega je raščlamba golih zidnih ploha. U unutrašnjosti plitke lezene uvijek prate podjelu prostora u dvotravejnim ili višetravejnim tipskim varijantama. Njihov dekorativni učinak posebice dolazi do izražaja na vanjskim površinama predromaničkih crkava u oživljavanju praznih zidnih ploha. U tom smislu plitke niše imaju svoj uobičajeni raspored na plohama crkvenih zidova. Na zapadnom pročelju obično se javlja veći polukružni luk koji prije svega ima rasteretnu ulogu, ali i dekorativni naglasak jer se unutar takve velike niše oblikuju svi drugi pročelni elementi. Ponekad se unutar toga luka sa strane ulaza javlja još po jedna nešto uža plitka niša. Na bočnim zidovima plitke se niše redaju u određenom ritmu, a njihov broj ovisi o dužini crkve. Gotovo se redovito one nalaze i na istočnom zidu s jedne i s druge strane apside, a zahvaćaju i tri vanjska apsidna zida (u tipskoj varijanti vanjskoga pravokutnog oblika apside, koja prevladava u tipologiji dalmatinske predromanike). U tom slučaju na istočnom se zidu apside javlja jedna šira ili tri manje niše, ovisno o dimenzijama crkve. Ako su bočni zidovi crkve bili raščlanjeni plitkim nišama, tada su obično na sličan način bile raščlanjene i vanjske zidne plohe kupole, neovisno o obliku kupole, koja može biti uklopljena u valjkasti tambur ili prizmatični kubus. Nekoliko primjera iz dalmatinske predromanike nedvojbeno pokazuje ukrasnu prirodu plitkih niša 301

DALMATIA PRAEROMANICA

de niša je također oblikovana samo u gornjoj zoni, ali iz razloga što donju ispunja prozorski otvor. Niše polukružna tlocrta, oblikovane samo u unutrašnjosti ranosrednjovjekovnih crkava, čine dalji stupanj raščlambe zidnih površina. Neke od njih, udubljene u istočni zid bočno od apside, mogle su imati i liturgijsku ulogu, a neke druge unutar prostora za vjernike (Sv. Donat u Zadru) mogle su biti i u funkciji sjedala. Ostaje međutim uvijek njihova uloga raščlambe zidnih površina, pogotovo u slučaju kad se taj tip niša javlja po sredini plitke niše pojačavajući arhitektonsku artikulaciju bočnih zidova.

Slika 305: Presjek i tlocrt crkve Sv. Ivana u Podaci s unutrašnjošću raščlanjenom plitkim i polukružnim nišama (B. Bezić)

s ciljem ispunjavanja praznoga prostora na isti način na koji u pleternoj plastici pojedini dekorativni elementi zbog „straha od praznine“ (horor vacui) ispunjaju plitkoreljefne ornamentalne kompozicije. Tako su u crkvi sv. Mihajla u Stonu plitke niše ponegdje poredane u dva visinska niza, a sličan slučaj i na južnom je pročelju crkve sv. Jure u Kaštel Starome. Još indikativniji dokaz da se plitke niše javljaju zbog “straha od praznine“ pokazuje crkva sv. Ivana Krstitelja na Lopudu. Ondje je prva plitka niša na oba bočna zida oblikovana “na koljeno“, tj. s užim donjim i proširenim gornjim dijelom. Tumačimo to improvizacijom tijekom gradnje, nakon što je graditelj shvatio da će mu ostati suviše gole površine pa je na oba zida proširio niše u njihovoj gornjoj zoni.755 Slično je istočna niša na južnom zidu crkve sv. Mihajla u Pakljeni na Šipanu oblikovana samo u gornjoj zoni zida jer je donja zbog prirodnog terena bila nepristupačna. U istoj crkvi na istočnom zidu apsi755

T. Marasović (1994. b), 24.

302

Plitke pravokutne i uske polukružne niše preuzete su u predromaničkoj arhitekturi kao kasnoantičko i starokršćansko (ranobizantsko) naslijeđe, koje je obogatilo i ranosrednjovjekovno graditeljstvo na tlu Dalmacije. Niše su bile jedan od načina arhitektonske kompozicije zidnih površina u Dioklecijanovoj palači u Splitu, primjerice na pročelnoj strani triju kopnenih ulaza u obje varijante (pravokutna i polukružna tlocrta). Osim što su bile u ulozi artikulacije zidova, polukružne su niše mogle činili arhitektonski okvir skulpturama koje se ondje in situ nisu sačuvale. U starokršćanskoj arhitekturi plitke niše u tzv. mauzoleju Galle Placidije u Ravenni artikuliraju vanjske zidne plohe na isti način kao i na brojnim primjerima predromaničkih crkava u Dalmaciji. Na Baptisteriju ortodoksnih u Ravenni plitke niše pri vrhu završavaju dvostrukim lukom, a taj motiv raščlambe ponavljaju i pojedine predromaničke crkve u Dalmaciji iz kasnije faze ranoga srednjeg vijeka (Sv. Petar u Omišu, Sv. Nikola Grčki na Lopudu). Na dalmatinskom je prostoru udvostručenje lukova niša značajka prijelaza na romaničku artikulaciju. Dalji korak u tom pravcu multiplikacija je lukova, kao u slučaju crkve Sikurate u Dubrovniku. S daljom multiplikacijom lukova nestaju lezene pa je konačni stupanj u tom razvoju kontinuirani niz arkadica u razdoblju rane i osobito zrele romanike. Polukružne niše u crkvenom interijeru susreću se na tlu Dalmacije u ranobizantskom primjeru crkve u Gradini (Sv. Marija?) u Solinu, gdje se kontinuirano nižu na bočnim zidovima. U najpoznatijoj karolinškoj centralnoj građevini, crkvi Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru, nastavit će se ista težnja plastičnije obrade zidnih površina, a u kasnijim primjerima

crkve

polukružne će se niše javiti kao dodatni element artikulacije u simetričnoj kompoziciji pojedinoga zidnog segmenta longitudinalnih crkava. Plitke niše u unutrašnjosti ponegdje će se dakle dodatno raščlaniti jednom dubljom nišom polukružna tlocrta, a samo iznimno (Sv. Ivan u Podaci) s dvije niše.

Vijenci I u najskromnije kiparski opremljenim predromaničkim crkvama u Dalmaciji susreću se vijenci, obično u apsidi, i to na mjestu gdje ravni zid prelazi u polukalotni svod. Kameni vijenci vrlo su jednostavni, bez ukrasa, katkad tek nešto zakošene ili zaobljene profilacije.

Svodne zdjele (patere) Svodne zdjele kružnoga oblika, nazvane patere prema istoimenim antičkim svetim vazama koje su se upotrebljavale pri poganskim obredima žrtvovanja,756 sačuvane su u znatnom broju u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji, a spadaju među najstarije dosada poznate primjere u europskoj srednjovjekovnoj crkvenoj arhitekturi.757 Dvojaka je funkcija svodnih kamenih zdjela u ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji. Postavljene uglavnom u tjemenu svoda, patere kao središnji kamen svoda, kupole ili polukalote apsida, ukras Slika 307: Presjek crkve sv. Donata u Zadru s označenim položajem patera

Iz prve faze crkve Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru potječe impostni vijenac jednostavnoga skošenog profila, koji teče po cijelom krugu perimetra rotunde. Vijenac, izrađen od kamenih ploča jednostavnoga profila, nalazio se između drvenih greda – zatega, koje su natkrivale vanjski kružni hodnik. Iz iste crkve potječu i konzole koje su postavljene kako bi se na njih oslonila drvena potkrovna konstrukcija. Slika 306: Vijenci i imposti: a. Sv. Trojstvo u Zadru (P. Vežić), b. Sv. Trojica u Splitu

Slika 308: Patera u svodu ispred apside crkve sv. Donata

756 757

Prema Glossaire de termes techniques, Zodiaque, Milano 1999. T. Marasović (2003.), 113 i d.

303

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 309: Presjeci (P. Vežić) i snimke patera u crkvi sv. Donata

Slika 310: Patere u crkvi Sv. Trojice u Splitu

su unutrašnjosti, ali istodobno su neke od njih bile upotrijebljene za pričvršćenje visećih svjetiljaka.

ga kružnog hodnika oko središnjega prostora pod galerijom. Jedna od njih nalazi se u osi zapadnoga ulaza, a jedna u osi središnje apside. Po jedna patera ugrađena je u svodu ispred bočnih apsida, dok se ostale nižu u svodu kružnoga hodnika, uglavnom ispred polukružnih niša.

U ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije najstariji, najbrojniji i likovno najrazrađeniji primjeri svodnih zdjela sačuvani su u crkvi Sv. Trojstva (Donata) u Zadru,758 gdje jedanaest patera još uvijek stoji ugrađeno u bačvastom svodu prizemno758

P. Vežić (2000.d), 116.

304

Patere u Sv. Donatu kamene su perforirane čaše valjkasta drška ugrađenog u svod pod kojim je kalota čaše okrenuta prema dolje. Ostatci željeznih kuka

crkve

Slika 312: Patera u svodu crkve sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru

Patere su bile karakterističan element unutrašnjosti i nekih drugih ranosrednjovjekovnih centralnih građevina u Dalmaciji, kako to dokazuju nalazi u trima crkvama šesterokonhnog tlocrta.

Slika 311: Patere iz crkava u Pridragi i Kašiću

po sredini patera dokazuju da su uz ukrasnu funkciju one služile i za vješanje visećih svjetiljaka. Ulomci koji su ostali po sredini kalotnoga svoda triju apsida iste crkve dokazuju da su se i ondje nalazile patere, koje međutim nisu sačuvane, tako da ih je u crkvi ukupno bilo barem četrnaest.759 Sve sačuvane patere imaju na vanjskim plohama kamene kalote plitkoreljefni ukras što ga ponegdje čini tropruta povijuša s bršljanovim listovima i sa stiliziranom pticom, ponegdje motiv svetoga drva pod arkadom, negdje pak ljiljanovi cvjetovi ili barem nazupčani gornji rub. Po ukrasu, koji je vrlo srodan ukrasu na kamenim konzolama, moglo se zaključiti da patere pripadaju prvoj fazi izgradnje crkve iz sredine ili druge polovice VIII. stoljeća te da su ugrađene i u obnovljenu crkvu s početka IX. stoljeća.760 759 760 761 762 763 764

Ibid. Prema mišljenju P. Vežića (2002.d), 116. J. Marasović, T. Marasović, M. Marasović (1971.), 5. O. c., 14. S. Gunjača (1963.), 56, T. XI, 55. V. Delonga (1990.), 51, T. V, 3.

Ostale su još in situ u crkvi Sv. Trojice u Splitu, koja je jedina do danas sačuvana građevina pod svodovima i krovom (obnovljena 1972. godine), gdje se kamene zdjele, makar i oštećene, vide u tjemenu triju konhi: istočnoj, jugoistočnoj i zapadnoj.761 Ulomak kamene zdjele sjeverozapadne apside nađen je prilikom istraživana, a tragovi patera nađeni su i u tjemenu kalota sjeveroistočne apside. Može se pretpostaviti da se u samom tjemenu svoda središnje kupole nalazila središnja patera, koja se nije sačuvala, pa je kupola obnovljena bez tog elementa. Patere iz crkve Sv. Trojice oblika su kamenoga kaleža s valjkastim drškom uzidanim u svod i s polukalotnom čašom bez ukrasa i perforacije. Datiraju se, kao i sama crkva, na kraj VIII. stoljeća.762 Nalazi ulomaka kamenih zdjela prilikom istraživanja crkve sv. Mihovila u Pridragi, isto kao i one na Mastirinama u Kašiću, sagrađenih u IX. stoljeću, dokazuju da su patere karakteristični ukrasni element na svodovima crkava šesterokonhnoga tipa. Ulomak patere užega drška i šire kalote, dakle oblika vrlo sličnog paterama iz splitske crkve Sv. Trojice, pronađen je prilikom iskopavanja crkve sv. Mihovila u Pridragi i vjerojatno je pripadao svodu središnje apside.763 Slična je oblika bila i patera kojoj je ulomak pronađen iskopavanjem šesterokonhne crkve u Kašiću.764

305

DALMATIA PRAEROMANICA

zdjela bila protumačena kao perforirani recipijent za umetanje metalne škropionice, a tek nedavno u njoj je prepoznata svodna patera iz crkve IX. stoljeća.767 Perforiranu kalotu čine četiri palmine grane raširenih listova koji se dodiruju, prelazeći na dnu u troprutnu kružnu borduru. Patera u obliku jednostavne kamene čaše pronađena je i među ostatcima porušene predromaničke crkve na Kapitulu u Kninu, koja se datira u X. stoljeće. Ukrasnom rozetom sa zrakastim laticama ostvaren je stilizirani motiv sunca.

Slika 313: Patera iz crkve sv. Marije u Biskupiji

Da kamene zdjele u svodovima nisu svojstvene samo centralnim građevinama, dokazuje i njihova pojava u ranosrednjovjekovnim crkvama longitudinalnoga tipa. Zahvaljujući visokom stupnju sačuvanosti crkve sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru, u njezinim se svodovima i danas vide tri patere.765 Dvije još uvijek stoje na svodu apside te crkve, a jedna na svodu prvoga traveja (nad svetištem). Oblikovane su koncentričnim krugovima, u središtu kojih je bilo pričvršćeno uže ili lanac na kojem su visjele svjetiljke. Postavljene su ekscentrično u odnosu na samo središte svoda pa je u ovom slučaju njihova osnovna funkcija osvjetljenje prezbiterija, gdje se obavlja liturgija. Sve patere pripadaju drugoj fazi izgradnje crkve iz XI. stoljeća, ali nije isključeno da potječu i iz ranije faze (X. stoljeće?) i da su ponovno upotrijebljene prilikom gradnje novoga svoda. Likovno najzanimljivija patera iz predromaničkog inventara u Dalmaciji potječe iz crkve sv. Marije u Biskupiji, koja je ostala samo u temeljima, ali je iskopavanjem njezina položaja (Crkvine) pronađeno više od stotinu ukrašenih ulomaka različitih dijelova liturgijskoga namještaja, koji svjedoče o bogatstvu opreme unutrašnjosti u pojedinim stupnjevima njezina razvitka od VIII. do XI. stoljeća.766 Među njima je i patera, pronađena u manjim ulomcima, ali uspješno spojena i rekonstruirana u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika. U ranijoj je literaturi ta 765 766 767 768 769 770

Svodne žare Nekim ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji posebnost u konstrukciji svodova daje ugradba amfora ili sličnih keramičkih žara.768 Za razliku od poznatih primjera iz rimske, starokršćanske i ranobizantske arhitekture, u kojima su keramičke posude upotrijebljene isključivo kao lagani građevni materijal pogodan za svodnu konstrukciju, pokriven žbukom ili drugom obložnom građom pa, prema tomu, nevidljiv u konačnom izgledu crkvenog interijera,769 u pojedinim ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji amfore su ugrađene na točno određenim položajima u smišljenim razmacima. Ostale su vidljive na površini, uvijek okrenute otvorom prema unutrašnjosti crkve što, osim na ukrasnu ulogu, upućuje i na osnovnu svrhu njihove ugradbe u svod, a to je pojačanje akustičnosti crkvenoga prostora. Najbolje sačuvani primjeri keramičkih posuda in situ nalaze se u dvjema elafitskim crkvama koje pripadaju karakterističnom južnodalmatinskom kupolnom tipu. U crkvi sv. Ivana Krstitelja na Lopudu, koja se kao i najveći broj građevina istoga južnodalmatinskoga arhitektonskog tipa može datirati u XI. stoljeće,770 žare su ugrađene na visini samoga početka svodova na bočnim zidovima i u apsidi. Okrenute otvorom prema unutrašnjosti crkve, te su keramičke vaze pravilno raspoređene po dvije u svakom svodnom traveju. Na samom početku svoda apsidne polukalote ugrađeno je pet žara istoga oblika i veličine, okrenutih otvorom prema unutraš-

Crkvu je najtemeljitije dosada proučio R. Bužančić (1995.a), 241 i d. A. Milošević (2002.a), gdje je navedena temeljna literatura. T. Burić: Svodna patera, prva polovina 9. stoljeća, HiK, II, 208; T. Milošević (2002.a), 16. T. Marasović (2003.), 118 i d. G. De Angelis d’ Ossat (1982.), 261-272. T. Marasović (2003.), 20, 25, 28.

306

crkve

njosti crkve. Vrlo je sličan raspored keramičkih vaza nedavno ustanovljen i istraživanjem crkve sv. Nikole Grčkog na Lopudu, gdje su pronađene također neke od keramičkih vaza koje su bile slično raspoređene i oblikovane kao i u crkvi sv. Ivana Krstitelja.771 Žare su pronađene i u crkvi sv. Ivana u Šilovu Selu na Šipanu, ali poslije su bile prekrivene romaničkim freskama, te u crkvi sv. Mihajla u Pakljeni na istom otoku.

Slika 314: Crkva sv. Ivana Krstitelja na Lopudu, presjek izvornoga izgleda (prema T. Marasoviću) sa žarama u svodu

Slika 315: Unutrašnjost crkve sv. Ivana Krstitelja na Lopudu

U crkvi sv. Pankracija na otoku Mljetu, koja pripada drukčijem tipu jednobrodnih građevina s dvotravejnom podjelom unutrašnjosti,772 također su pronađeni ostatci keramičkih posuda ugrađenih u svodu.773 Rotunda u selu Ošlju sjeverno od Stona, jedina dosad poznata predromanička crkva centralnog tipa na južnodalmatinskom području, sagrađena oko X. stoljeća, imala je keramičke žare ugrađene u svodovima. Crkva doduše nije sačuvala svodove, ali su među urušenom građom pronađeni ulomci amfora bizantskoga tipa, koje su bile ugrađene vjerojatno na početku svodova konhi, ili možda središnje kupole, na isti način kao i u spomenutim crkvama na Elafitskim otocima.774 Keramičke su žare pronađene i u jednoj predromaničkoj rotundi i na sjevernodalmatinskom otočnom području. U sačuvanoj istočnoj polovici izvorne kupole crkve sv. Marije u Malom Ižu iz IX. stoljeća vide se u svodu dvije karamičke posude okrenute otvorom prema unutrašnjosti crkve, pa ih se s pravom povezuje s prije opisanim akustičkim žarama na elafitskom području.775 Na longitudinalnim građevinama srednjodalmatinskoga područja također su pronađene amfore in situ. U crkvi sv. Jurja u viškoj uvali na otoku Visu, koja je starokršćanskoga porijekla ali svodnu je konstrukciju dobila u ranome srednjem vijeku (vjerojatno u XI. stoljeću), pronađena je također in situ amfora, ugrađena u svod s otvorom prema unutrašnjosti. Otisak druge amfore pronađen je na suprotnoj, južnoj strani svoda pa je izrađena njezina replika i ugrađena u crkvu prilikom obnove.776 771 772 773 774

Slika 316: Amfora, ugrađena u svodu crkve sv. Ivana u Šilovu Selu na Šipanu

775 776

J. i T. Marasović, neobjavljena istraživanja na Lopudu. B. Gušić / C. Fisković (1958.), 73-74. Prema informaciji arheologa I. Žile, koji je istraživao crkvu. P. Vežić (2002.c), 222, 226. I. Petricioli (1996.), 18. I. Vojnović (1999.), 6-9.

307

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 317: Amfora u svodu crkve sv. Mihajla u Pakljeni na Šipanu

a.

Slika 318: Ulomci amfore iz rotunde u selu Ošlju kod Stona

Crkva sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru zanimljiva je ne samo za proučavanje svodnih patera nego i amfora, koje su proučene nedavnim temeljitim istraživanjem.777 Amfore se vide u svakom od četiri svodna polja, uključujući i travej nad kojim se dizao zvonik. Po jedna amfora, vodoravno položena u pravcu uzdužne osi crkve, nalazi se uz svaki kut traveja, okrenuta otvorom i dvjema ručkama prema unutrašnjosti crkve, s time što je samo otvor ostao vidljiv, a sve ostalo bilo prekriveno žbukom. Rekonstrukcija amfora, izvedena prema sačuvanim ulomcima, pokazala je bliskost pronađenih žara s bizantskim primjerima koji su bili u uporabi do XII. stoljeća.778 Niz amfora bio je vertikalno ugrađen i u samom tjemenu svoda po uzdužnoj osi na način da je i u tom slučaju njihov otvor bio okrenut prema 777 778

R. Bužančić (1996.a), tlocrt svoda. Ibid.

308

b. Slika 319: Svodovlje u crkvi sv. Marte (sv. Barbare) u Trogiru: a. apside i prvi travej s paterama, b. drugi travej na podnožju zvonika, gdje su pronađene amfore

Slika 320: Amfora u crkvi sv. Martina u Trogiru

crkve

unutrašnjosti crkve, a dno bilo odsječeno jer bi prelazilo debljinu svoda i smetalo bi postavljanju krovnog pokrova. Posude ugrađene u ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji različitih su oblika i veličina, a većina ih pripada bizantskom tipu amfora s dvjema ručkama. Njihova se pojava povezuje sa srednjovjekovnim običajem ugradbe amfora ili drugih keramičkih posuda u svodove, okrenutih prema unutrašnjosti crkve, radi pojačanja akustičnosti, naslijeđenim još iz rimskoga doba (tzv. echea).779 Slika 323: Akroteriji iz katedrale u Zadru

Slika 321: Istraživanje svoda crkve sv. Martina u Trogiru; pronađene amfore (prema R. Bužančiću)

Akroteriji Akroterij, kao završni arhitektonski element, ukrašavao je krovove pojedinih ranosrednjovjekovnih građevina. U ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije akroteriji su u cjelini ili u ulomcima pronađeni u znatnom broju, ali rijetke su crkve koje su do danas ostale sačuvane s prvobitnim cjelovitim krovom pa je rušenjem krova ili promjenom prvobitnoga oblika crkve akroterij bio prvi ukrasni element Slika 322: Restaurirana amfora iz crkve sv. Martina u Trogiru

779

T. Marasović (2003.), 118 i d.

309

DALMATIA PRAEROMANICA

koji je nestao. Sačuvani primjeri ili ulomci pripadaju ruševinama u kojima su tek arheološkim istraživanjem pronađeni ostatci akroterija. Prilikom obnove crkve sv. Mikule u splitskom Velom Varošu pronađen je izvorni akroterij ranosrednjovjekovne crkve. Čunjasta je oblika, ukrašen nizom stiliziranih listova koji ga obavijaju od dna do samoga vrha. Istraživanjem crkve sv. Izidora u Splitu pronađena su dva oštećena akroterija, koja su se možda nalazila na pročelnom i začelnom zabatu dvostrešnoga krova te crkve. Plastično je najviše raščlanjen vitki akroterij pronađen u dvorištu zadarske katedrale. Obavijaju ga tri reda palmeta koje se u vrhu povijaju, a na mjestima njihova dodira akroterij je bio prošupljen. Akroteriji nad krovovima ciborija razmatraju se u posebnom poglavlju o liturgijskom namještaju.

Otvori Vrata Položaj

Na ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji ulaz je u pravilu po sredini zapadnoga pročelja. Najveći broj crkvenih građevina ima samo jedna vrata na zapadnoj strani, ali u nekim se crkvama osim zapadnoga ulaza javljaju i druga vrata, uglavnom na južnom pročelju, blizu istočnoga dijela crkve. Tim drugim ulazom ostvaruje se brža i izravnija komunikacija do svetišta, a omogućuje se i kružna cirkulacija tijekom procesija, vrlo čestih u srednjovjekovnim obredima. Dvoja vrata karakteristična su za longitudinalne tipove crkava, a nalazimo ih i u građevinama centralne tipske skupine, primjerice u crkvi Sv. Trojice u Splitu, u kojoj sve tri konhe u ulozi apsida pripadaju prezbiteriju. Uz glavni ulaz u zapadnoj konhi, ondje je ostvaren i sporedni u jugozapadnoj konhi. Razumljivo je da dva ulaza, svaki na svojoj razini, imaju i iznimno rijetke dvokatne crkve poput Sv. Stošije na Puntamiki u Zadru, kojoj je ulaz u donju kriptu bio na razini prizemlja, a stubištem se prilazilo gornjem prostoru crkve. Isti raspored ulaza 780

P. Vežić: Zadar, crkva sv. Donata, HiK, II, 158-159.

310

Slika 324: Položaj ulaza u prvobitnoj crkvi Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru (P. Vežić)

imala je i crkva sv. Ivana Krstitelja kod vrata Pusterle u Zadru. Prvoj, ranokarolinškoj rotundi Sv. Trojstva u Zadru prilazilo se trima ulazima; glavni je bio na zapadnoj strani nasuprot svetišta, dok su se po jedna vrata nalazila neposredno uz bočne apside. Svojim položajem ti otvori dijele kružni perimetar rotunde na tri dijela, raspoređeni po vrhovima istostraničnoga trokuta. Taj položaj vrata, isto kao i postojanje triju apsida, simbolično odražava titulara crkve – Sv. Trojstvo.780 Oblici i sastavni dijelovi

Rijetke su ranosrednjovjekovne crkve u Dalmaciji poput Sv. Ivana Krstitelja u Zadru u kojima je u cjelini sačuvan, premda u muzeju a ne in situ, okvir vrata. Cjelinu vrata u ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji čine: prag, monolitni ili zidani dovratnici, nadvratnik, vrlo često polukružna luneta iznad arhitrava te iznimno rijetki trokutni zabat, ponegdje i sa skulpturalno obrađenim konzolama. Uporabom antičkih dijelova ponegdje je ulazni otvor oblikovan iz monolitnoga spomenika. To je bio slučaj, kako je već rečeno, s crkvom sv. Mihovila kraj Dola na otoku Braču, gdje je na mjestu ulaza upotrijebljen antički sarkofag kojemu je uklonjeno dno, pa su stijene kamenoga sanduka poslužile za

crkve

cjeloviti okvir vrata, tj. za prag, dovratnike i nadvratnik. Iznad vrata dozidana je polukružna luneta, a gornji je dio još „monumentaliziran“ konzolno izbačenim polukružnim lukom sa zabatom. U pravilu su sastavni dijelovi vrata ipak zasebni elementi. Prag je obično deblja monolitna ploča s višim prednjim dijelom uz koji su se mogle priljubiti dvokrilne drvene vratnice na širim vratima odnosno jednokrilne na užim. Povišeni vanjski dio praga pokazuje da su se vratnice otvarale prema unutrašnjosti. Dovratnici su u pravilu monoliti dobre klesarske obrade, a u nekim slučajevima sastoje se od dva veća komada. U znatnom broju predromaničkih građevina ulazi su bez posebnih dovratnika, uokvireni uobičajenim rustično građenim zidom, kao i sve ostale površine na crkvi. Nisu rijetke ni ranije spolije u uporabi ranosrednjovjekovnih dovratnika. Osim već spomenutoga sarkofaga, koji je iskorišten kao cjeloviti okvir vrata bračke crkvice, ulomci i dijelovi ranijih građevina upotrijebljeni su i u nekim drugim predromaničkim crkvama u Dalmaciji. Nadvratnik ranosrednjovjekovnih crkava čini klesarski obrađena kamena greda, koja je zasječena na krajevima radi boljega vezivanja s dovratnicima. Znatno je rjeđi tip nadvratnika s blagim trokutom poput zabata, koji u ranoj romanici pokazuje crkva sv. Lovre u Zadru. Isti je tip postojao i u predromaničkom razdoblju, možda i u Dalmaciji, a najpoznatiji istarski primjer arhitrav je karolinškog doba iz katedrale sv. Marije u Puli, točno datiran 857. godinom, koji svojom ukrasnom i likovnom obradom odražava starokršćansku ikonografiju. Ukrasna obrada ranosrednjovjekovnih nadvratnika u pravilu je na prednjoj plohi, gdje se obično nalazi natpis, jedan ili više križeva i plošni pleterni motivi. Iznimno su nadvratnicima obrađene i donje plohe (primjerice, u crkvi sv. Križa u Ninu). Nad ulazom ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji u pravilu je luneta. Taj izrazito konstrukcijski element, nastao u funkciji rasteretnoga luka iznad arhitrava, u relativno skromnoj ukrasnoj obradi predromanike i rane romanike postao je i element fasadnoga arhitektonskog naglaska. Polukružni okvir lunete u predromaničkom je razdoblju obra-

Slika 325: Nadvratnici: Sv. Martin u Splitu, Sv. Križ u Ninu, Sv. Lovre u Zadru

đen na isti način kao i struktura zida priklesanim lomljencima izduženoga oblika. U kasnijim predromaničkim crkvama i u onima iz ranoromaničkoga razdoblja polukružni okvir lunete čine klesarski dobro obrađeni segmenti luka. U prostoru lunete između arhitrava i polukružnoga luka obično je zidna ispuna, zidana na isti način kao i svekolika crkva, katkada ponešto udubljena u odnosu na površinu pročelja i ožbukana ako je vanjština crkve bila prekrivena žbukom. Dekorativna obrada lunete iznimno je rijetka, a sačuvala se u Škaljarima u Boki kotorskoj. Ondje je na crkvi Gospe Sniježne ostala monolitna luneta, koja je izvorno pripadala nekoj zasada nepoznatoj ranosrednjovjekovnoj crkvi. Istaknuti polukružni okvir ispunjen je troprutom pletenicom, a na središnjem polukružnom polju dva su križa pod arkadama iznad kojih je stilizirani paun. 311

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 327: Unutarnja strana jugozapadnih vrata crkve Sv. Trojice u Splitu

Slika 326: Zapadna vrata crkve Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru (P. Vežić)

U kasnijim predromaničkim i u ranoromaničkim crkvama pretežito iz XI. stoljeća javljaju se nad vratima ulazni zabati koje obilježava trokutasti vrh i donji polukružni luk. Zabati su zidani kao i ostali dio crkve i prekriveni žbukom. Ponegdje su vrlo plitki, mnogi i deformirani u rustičnoj izvedbi, primjerice u crkvama sv. Jurja kod Kaštel Starog, sv. Nikole kod Selaca na Braču. U pravilnije zidanim ranoromaničkim benediktinskim crkvama javljaju se i bolje obrađeni zabati s konzolama s likom lavice koje su se sačuvale na crkvi sv. Mikule u Velom Varošu u Splitu. Izvorne ranosrednjovjekovne vratnice nigdje se nisu sačuvale u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dala.

b.

Slika 328: Dvojna vrata na gornjem katu crkve Sv. Trojstva (Donata) u Zadru c.

Slika 329: Zabati nad vratima crkava: a. sv. Jure u Kaštel Starome, b. sv. Mihovila nad Dolom na Braču, c. sv. Nikole kod Selaca na Braču

312

crkve

slučaj s crkvama longitudinalnog tipa, ali i s manjim centralnim građevinama poput crkve Sv. Trojice u Splitu, gdje se u svakoj od triju konhi istočne polovice crkve, koje se mogu smatrati apsidama, nalazio po jedan prozorski otvor. Ti otvori nisu postavljeni radijalno u odnosu na središte crkve, što bi se očekivalo u jednoj izrazito radijalnoj tlocrtnoj i prostornoj zamisli, znakovitoj za taj arhitektonski tip, nego slijede orijentaciju idealnoga usmjerenja prema istoku. Po rijetkim sačuvanim ranosrednjovjekovnim zvonicima ili po sačuvanim crtežima porušenih zvonika može se zaključiti o ustaljenom rasporedu prozora na njima. Na vrhu zvonika, neposredno pod krovom, na svakoj je strani bila po jedna bifora. Ispod bifore nalazili su se mali prozorski otvori, obično samo na zapadnom pročelju, kao u slučaju crkve sv. Spasa u Cetini. Oblici

Slika 330: Vrata crkve sv. Martina u Trogiru

macije. Udubine koje su ostale sačuvane na gornjim površinama praga ili na donjoj plohi nadvratnika pokazuju jesu li vratnice bile dvokrilne, što je u pravilu bio slučaj kod većih građevna, ili jednokrilne, svojstvene malim crkvicama ili na južnim vratima nekih građevina, primjerice na bočnom zidu crkve sv. Mikule u Splitu. Dvojni ulazi poput velikih bifora na gornjem katu crkve Sv. Trojstva (Donata) u Zadru iznimna su pojava u predromaničkoj Dalmaciji. Prozorski otvori Položaj

Položaj, broj i dimenzije prozorskih otvora na ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji ovisili su o veličini građevine. Male predromaničke i ranoromaničke crkvice gotovo da su bile bez prozorskih otvora. Za prodor svjetlosti u njihovu unutrašnjost bio je dovoljan tek mali prozorski otvor u apsidi i otvorena vrata te tek ponegdje prozorčić iznad vrata ili na jednom ili dvama bočnim zidovima. To je

Različiti su bili oblici prozora na predromaničkim i ranoromaničkim crkvama u Dalmaciji, od sasvim malih otvora četvrtastoga, kružnoga ili križnog oblika, preko manjih ili većih monofora, nadsvođenih polukružnim nadvojem, do dvojnih prozora (bifora) i iznimno rijetko sačuvanih trojnih otvora (trifora). Četvrtasti otvori, vrlo jednostavni u izvedbi jer su oblikovani s četiri jednostavna monolitna okvira, rijetko se javljaju u predromanici Dalmacije. Križni otvori vrlo malih dimenzija nisu imali funkciju prozora nego ventilacije, a svojom formom odražavali su kršćansku simboliku. Karakteristični su primjeri u apsidama crkve sv. Donata u Zadru, ali i u manjim centralnim građevinama poput crkve sv. Krševana na otoku Krku, gdje je nad ulazom otvor križnoga oblika, a na konhi dva križna otvora, donji s duljom hastom prema dolje, a gornji obratno postavljen. Monofore, nadsvođene polukružnim nadvojem, variraju od sasvim malih otvora u crkvama manjih dimenzija do većih prozora u prostranijim bazilikama. Poznate su bez monolitnih okvira (praga, doprozornika i luka) ili s njima. Na primjerima bez monolitnih okvira prozori su oblikovani zidom, građenim uobičajenom rustičnom tehnikom priklesanih lomljenaca, koji oblikuju i polukružni lučni otvor. 313

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 331: Križni otvori na apsidama crkve Sv. Trojstva u Zadru

Na nekim primjerima iz karolinškoga doba polukružni luk rasteretnoga otvora nad prozorima širi je od samoga otvora, pa u tom slučaju prozori dobivaju tzv. “gljivasti” oblik, najbolje sačuvan na crkvi Sv. Trojstva u Zadru i sv. Spasa u Cetini.

Slika 333: Pročelje i presjek bifore na crkvi sv. Andrije u Vrgadi (prema M. Domijanu)

Bifore su karakteristični gornji otvori predromaničkih i ranoromaničkih zvonika (Sv. Spas u Cetini, Sv. Teodor i Sv. Ivan Krstitelj u Splitu), a nalaze se na pročeljima većih bazilika ili ponegdje i na manjim crkvama, poput Sv. Andrije u Vrgadi na istoimenom otoku, gdje se nakon restauracije pročelni dvojni prozor nalazi in situ. Stupić je monolit četvrtasta presjeka s impostom na vrhu, u kojem je, isto kao i na stupiću, urezan križ. Stupić po sredini poligonalnoga ili kružnog presjeka obično je monolitno isklesan zajedno s kapitelom, a kao prijelazni element između zida i uskoga kapitela vrlo se često javlja umetak (impost). Slika 332: Monofore “gljivastog” tipa na crkvi Sv. Trojstva (Donata) u Zadru

Slika 334: Stupovi trifore iz crkve sv. Marije u Biskupiji (MHAS)

Trifore kao oblik otvora na ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji iznimno su rijetke i nisu poznate in situ. Ostatci jedne trifore iz crkve sv. Marije u Biskupiji, vjerojatno s pročelja westwerka, datirani u rano IX. stoljeće, izloženi su u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika. Dva stupića poligonalnoga presjeka, monolitno isklesana zajedno s bazama 314

crkve

a.

b.

c.

d.

Slika 335: Prozorske tranzene: a. Zadar, sakristija katedrale, b. Sv. Andrija na Čiovu u Trogiru, c. Sv. Martin u Splitu, d. Sv. Mihovil u Brnazama

315

DALMATIA PRAEROMANICA

i stiliziranim kapitelima, nose dva imposta kojima širina gornje plohe otkriva debljinu zida. Dijelovi prozora

Znatan broj predromaničkih prozora u Dalmaciji poznat je po dijelovima koji su pronađeni istraživanjem. Tu spadaju: prozorski pragovi, monolitno isklesani, doprozornici, također monolitni u onim crkvama u kojima bočne strane prozorskih otvora nisu zidane, te rijetki natprozornici, s obzirom na okolnost da je najveći broj predromaničkih otvora zidan s polukružnim lukom. Od bifora i trifora, uglavnom su se sačuvali monolitni stupići s kapitelima ili impostima. Prozori su bili zatvoreni prošupljenim kamenim pločama (tranzenama), koje su u najvećen broju oblikovane poput prozorskoga otvora s gornjim polukružnim lukom. Rijetki su primjeri pravokutne tranzene (Sv. Martin nad sjevernim vratima Dioklecijanove palače u Splitu). Različit je nacrt prozorskih tranzenskih rešetaka u predromaničkim crkvama Dalmacije, a najčešće se susreće dijagonalna rešetka, koju pokazuju tranzene iz crkve sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja. Često se javlja i nacrt krugova, bilo da je riječ o jednostavoj ploči prošupljenoj krugovima kao u slučaju crkve sv. Ilije na Lopudu, bilo da krugovi čine sasvim prošupljenu rešetku kao što je ona u crkvi sv. Martina u Splitu ili pak složeni nacrt koncentričnih krugova, ispresijecanih dijagonalnim trakama, kakva je, primjerice, sačuvana na prozoru južnoga zida sakristije do zadarske katedrale. U crkvi sv. Ilije na Lopudu, u kojoj su ostale kamene tranzene s kružnim otvorima, pronađene su krhotine tankog stakla, učvršćenoga veznom smjesom.

6. Liturgijski namještaj Najbrojniji skulpturalni ostatci ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji pripadaju kamenom liturgijskom namještaju, najviše oltarnim ogradama koje su dijelile vjernički prostor od prezbiterija, a u manjem broju oltarima i oltarnim ciborijima, ambonima, štionicima, krsnim bazenima i krstioničkim ciborijima. Istraživanjem samo jednoga starohrvatskog arheološkog lokaliteta, Crkvine u Biskupiji, pronađeno je više od stotinu ukrašenih ulomaka, koji su pripadali oltarnoj ogradi i drugim dijelovima liturgijskih instalacija iz različitih ranosrednjovjekovnih faza crkve sv. Marije. I u mnogim drugim ranosrednjovjekovnim građevinama u Dalmaciji, uključujući i one iz antičkoga i starokršćanskog razdoblja, koje su u predromanici dobile kameni namještaj, pronađeni su brojni ulomci liturgijskih instalacija. Među njima su i dvije najvažnije biskupske crkve toga razdoblja: splitska i zadarska katedrala. Brojnost nalaza kamenih dijelova i ulomaka proizlazi i iz okolnosti što su tijekom nekoliko stoljeća ranosrednjovjekovnoga razdoblja crkve obnavljale svoj namještaj, kojemu stilska obilježja omogućuju jasne kronološke distinkcije među pojedinim stupnjevima razvitka.

Oltar Ostatci ili tragovi oltara sačuvani su na dvadesetak ranosrednjovjekovnih lokaliteta u Dalmaciji. Na mnogim mjestima ostale su u pločniku udubine oltarnih stupova ili zidanoga pilona, a nekoliko je i sačuvanih dijelova oltara: menze ili stupa (stipesa) koji ju je podržavao. Na osnovi različitih oblika stipesa proizlaze osnovni tipovi ranosrednjovjekovnih oltara u Dalmaciji. Oltar s jednim stupom kružnoga ili pravokutnog tlocrta

Okrugli stup (stipes) u funkciji nosača menze predromaničkog oltara sačuvao se u desetak ranosrednjovjekovnih crkava. Na stupu iz porušene crkve sv. Benedikta u Splitu ostala je četvrtasta udubina s profiliranim obrubom u kojoj je bio smješten moćnik, pokriven menzom. Prilikom nedavnoga otkrića temelja crkve i restau316

crkve

racije njezinih zidova postavljen je na izvorno mjesto i restaurirani stipes. Ostatci stipesa i menze poznati su u crkvi sv. Mikule u Splitu, gdje je izrađena replika, danas u funkciji oltara, a sačuvani izvorni ostatci izloženi su u samoj crkvi. Najbolje sačuvani primjer oltara s pravokutnim monolitnim stipesom potječe iz crkve sv. Spasa u Cetini. Sastoji se od ulomaka stupića koji su rekonstrukcijom spojeni u cjelinu te od ulomka menze, dovoljno sačuvanoga za rekonstrukciju izvornoga izgleda oltara u cjelini. Prednju plohu stupića ispunja križ, koji je zbog uske plohe morao biti vrlo kratkih horizontalnih krakova, ukrašen troprutom pletenicom s okulusom u središtu krakova. Gornja ploha menze ima plitko istaknuti vanjski rub, profilom odijeljen od niže središnje pravokutne plohe. U samom je središtu pravokutna udubina u kojoj se nalazio moćnik. Od crkve sv. Spasitelja na brdu Spas kod Knina sačuvana je četvrtasta menza s uklesanim križem na gornjoj plohi i s plitkim četvrtastim udubljenjem na donjoj, koje pokazuje oblik i stranicu stipesa pravokutna tlocrta. Ulomci menze s izbočenim rubom pronađeni su u crkvi sv. Mihovila u Pridragi kraj Novigrada. Monolitni stipes pravokutna presjeka s uklesanim križem na bočnoj strani sačuvan je in situ u crkvi sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru. Za stipes je upotrijebljena antička spolija, koja je na jednoj strani skraćena kako bi se mogla upotrijebiti kao dio ranosrednjovjekovnoga oltara. Križ na stipesu uklesan je s bočne strane. Na sličan način postupili su i graditelji crkve sv. Andrije na Čiovu kad su kao stipes upotrijebili antički kameni blok, na kojemu su ostali vidljivi raniji ukrasi. U crkvi sv. Nikole u Povljani na otoku Pagu grubo klesana kamena menza položena je na pravilno isklesani stup zarezanih bridova, koji je naknadno bio obložen zidom. I ondje je sačuvano udubljenje (sepulchrum) za moćnik iz izvorne crkve, koji je poslije bio zamijenjen kasnosrednjovjekovnom olovnom kutijicom. Stipes s profiliranom prednjom stranom i s udubinom na gornjoj plohi pronađen je u ranosrednjovjekovnoj crkvi nepoznatoga titulara u Dolcu kod Osora na otoku Cresu.

Predromanički tip oltara s monolitnim stipesom nastavak je starokršćanske tradicije, a pokazuje ga starokršćanski križ na stupiću u crkvi sv. Martina u Splitu, koji je vjerojatno bio u uporabi tijekom ranosrednjovjekovne faze u razvitku te građevine. U crkvi sv. Vida kraj Dola na otoku Braču upotrijebljen je kao stipes dio jedne starokršćanske bifore, a sastoji se od središnjega pilona i dvaju polustupova klesanih u jedinstvenom monolitnom bloku. Udubine u pločniku crkve sv. Marije u Trogiru pokazuju da su u toj crkvi primijenjena oba tipa stipesa, kružnoga i četvrtastog presjeka. Oltar kao zidani blok

Drugi tip čini oltar sa zidanim pravokutnim blokom kao podnožjem menze. Pokazuju ga pojedine ranosrednjovjekovne crkvice na Braču. U biogradskoj su katedrali također zapaženi ostatci zidanoga bloka kao nosača oltarne ploče. Oltar s bočnim pločama

Složeniji tip čine oltari s kutnim stupićima zatvorenim pločama, nad kojima se nalazila menza. Taj je tip sačuvan u bazilici sv. Bartula na Kapitulu u Kninu, u kojoj je pronađen kutni stupić ukrašen pleternim motivima i dva ulomka vjerojatno bočnih pluteja. Oltarni grob

Ostatci predromaničkog oltarnog groba (konfesija) sačuvali su se u crkvi Majke Božje (tzv. Mala crkvica) u Novalji na otoku Pagu (danas u zbirci Stomorica). To je perforirana ploča u obliku trokutnoga zabata, ukrašena kukama sa središnjom rozetom i natpisom iz kojeg se razabire da se radi o dijelu oltara koji je zaklanjao oltarni grob (tzv. fenestrella confessionis).781

Oltarni ciborij Dosada je utvrđeno postojanje ciborija u tridesetak ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji. Pronađeni su dijelovi ciborija iz različitih stilskih razdoblja predromanike i rane romanike, a u desetak slučaje781

V. Delonga (1996.), 322.

317

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

e.

c.

d. Slika 336: Oltari predromaničkih crkava u Dalmaciji: a. Sv. Bartul na Kapitulu u Kninu, b. Sv. Martin u Trogiru, c. Sv. Spas u Cetini, d. Sv. Spasitelj u Kninu, e. Sv. Benedikt u Splitu

va ostatci su omogućili muzeološku rekonstrukciju, pa su ti primjeri izloženi u ranosrednjovjekovnim zbirkama u Splitu i Zadru, ili se još uvijek nalaze u crkvama, kao što je slučaj s ciborijem u Rabu. Sačuvani dijelovi ciborija u najvećem broju potječu iz katedrala dalmatinskih primorskih gradova, ali neki su od njih pronađeni i u drugim naseljima poput onih u crkvi sv. Marte u Bijaćima, sv. Marije u Biskupiji, koja je bila stolna crkva hrvatskoga biskupa, sv. Petra u Dubrovniku, sv. Petra i Mojsija u Solinu, krunidbenoj bazilici kralja Zvonimira. Pojava oltarnoga ciborija u pravilu dakle prati crkve većih dimenzija i upućuje na njihovo veće značenje 318

u odnosu na manje, jednobrodne crkvice, u kojima nije ni bilo mjesta za postavu konstrukcije iznad oltara. Za razliku od baptezimalnih ciborija, koji su u najvećem broju sačuvanih ostataka krstionica pripadali šesterostranom tipu, oltarni su ciboriji četverostranog oblika i sastoje se od četiri stupa koji nose košaru. Po konstrukciji krova razlikuju se dva osnovna tipa ranosrednjovjekovnih ciborija u Dalmaciji: • ciborij s piramidalnim krovom • ciborij sa zabatima (bez krova)

crkve

Ciborij s piramidalnim krovom

Najveći broj pronađenih ostataka ciborija pripada tipu koji ima strane (košare) nadvišene piramidalnim krovom. Stupovi ciborija monoliti su kružnoga presjeka, naslonjeni na baze i nadvišeni ukrašenim kapitelima. Iznimno su rijetki monoliti četvrtasta presjeka, a pronađeni su u crkvi sv. Petra u Dubrovniku. Strane piramidalnoga tipa ciborija monolitne su ploče, rastvorene na donjoj strani polukružnim lučnim otvorom, ukrašene pleternim ukrasom, prema Slika 337: Četverostrani ciborij iz crkve sv. Marije u Biskupiji

Slika 338: Šesterostrani ciborij iz rapske katedrale (M. Domijan)

standardiziranom rasporedu pleternih motiva, katkada i s natpisima. Krov čine trokutne ploče, uglavnom glatke ili, iznimno, oblikovane reljefnim motivom squamae, kao u slučaju ciborija u crkvi sv. Marije u Biskupiji iz zadnje četvrtine XI. stoljeća. Na tom su ciboriju naglašeni i bridovi među stranama ciborija i među njegovim krovnim plohama. Vrh ciborija ukrašavali su akroteriji sačuvani (u cjelini ili u ulomcima) u desetak ranosrednjovjekovnih dalmatinskih crkava.782 Ranosrednjovjekovni oltarni ciboriji prate se u rasponu od početka IX. do kraja XI. stoljeća, a neki sačuvani primjeri, poput strane ciborija iz splitske katedrale, pokazuju da se isti oblik nastavljao i u romaničkom razdoblju XII. stoljeća. Natpis na ciboriju iz predromaničke faze katedrale sv. Trifuna u Kotoru određuje precizno dan, mjesec i godinu (13. siječnja 809.) kada je posvećena crkva, pa prema tome i izrađen njezin kameni namještaj. 782

Za komparativnu građu v. J. Belošević (1993.), 200-214, (1997.), 31 i d.

319

DALMATIA PRAEROMANICA

Košara ciborija iz najstarije faze crkve sv. Krševana u Zadru datirana je po ukrasnim osobinama u IX. stoljeće. Ukrasom najbogatiji ranosrednjovjekovni ciborij, pronađen iskopavanjem crkve sv. Marije u Biskupiji, restauriran rekompozicijom izvornih i rekonstruiranih dijelova u MHAS-u u Splitu, datiran je u ranoromaničko razdoblje, u drugu polovicu XI. stoljeća. U vremenskom rasponu ciborija od triju stoljeća razvitak pokazuje više ukras koji se prati i na drugim dijelovima liturgijskoga namještaja nego sam oblik. Ciborij sa zabatima

Nedavno je među građom u Dalmaciji identificiran i drugi tip oltarnoga ciborija, koji je inače bio poznat u ranosrednjovjekovnoj Europi.783 Prepoznat je na dvama zabatima iz crkve sv. Marte u Bijaćima, za koje sam ustvrdio da ne mogu pripadati oltarnoj ogradi jer se ne vezuju uz grede sa strana pa sam ih, usporedbom s dobro sačuvanim zabatom iz Cortone, datiranim u doba Karla Velikog, pripisao oltarnom ciboriju.784 Slične osobine pokazuje i ulomak pronađen u crkvi sv. Petra Starog u Zadru, koji je također pripadao oltarnom ciboriju.785 Ciborij sa zabatima nastavit će u Dalmaciji svoj razvitak i u kasnom srednjem vijeku, kada su u prvoj polovici XV. stoljeća Bonino iz Milana i Juraj Dalmatinac izradili za splitsku katedralu najraskošnije primjere oltarnih ciborija tog tipa.

Apsidalna katedra Kamena biskupska sjedalica karakterističan je dio namještaja stolnih crkava od starokršćanskoga razdoblja nadalje. Sjedalica je obično smještena po sredini apside, a ponegdje je i sastavni dio polukružne, katkada i višestepenične svećeničke klupe (sintronon). Apsidalne katedre iz razdoblja predromanike rijetke su u europskoj umjetnosti ranoga srednjeg vijeka, pa je tim značajnija izvrsno sačuvana biskupska sje783 784 785

786

Slika 339: Primjeri košara ranosrednjovjekovnih oltarnih ciborija: a. Sv. Trifun u Kotoru, b. Sv. Krševan u Zadru, c. ciborij prokonzula Grgura u Zadru

dalica iz karolinškoga razdoblja Eufrazijeve bazilike u Poreču.786 Isklesana je iz monolitnoga bloka vapnenca, bez stražnjeg je naslona, zato što je izvorno bila ugrađena u polukružni zid apside. Bočne su joj strane skošene s vanjske strane poput dvaju skošenih vijenaca jednoga iza drugog i ukrašene kukama, a gornje plohe zaobljene radi naslona ruku. Otvor sjedala na prednjoj strani uokviruje tropruta plete-

J. Braun (1924.). T. Marasović (2006.), 33 i d., sl. 1-3. Do sličnog je zaključka, neovisno o mojim istraživanjima, došao P. Vežić, koji mi je potvrdio svoju atribuciju tog ulomka oltarnom ciboriju. I. Matejčić, Poreč, biskupska katedra, HiK, II, 58-59.

320

crkve

Slika 340: Idejna rekonstrukcija ciborija sa zabatima iz crkve sv. Marte u Bijaćima (T. Marasović)

Slika 341: Zabati oltarnih ciborija: Sv. Marta u Bijaćima i Sv. Petar u Zadru

nica iznad koje su uklesani križevi. Potječe možda i iz ranijega karolinškog razdoblja (VIII. stoljeće), a važna je kao obrazac radi proučavanja mogućih predromaničkih katedra u Dalmaciji.

preko tri stotine ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji, sagrađenih između VII. i XI. stoljeća, koje su obrađene u korpusu ranosrednjovjekovne arhitekture (sv. 2-4 ove edicije), čak preko dvije stotine i pedeset njih (oko 80%) sačuvalo je tragove ili ostatke oltarne ograde. Među znatnim brojem proučenih crkava, štoviše, dijelovi oltarne ograde čine najvažnije ostatke jer je u mnogim slučajevima arhitektura ostala skromno sačuvana, kao u crkvi sv. Mihajla na Koločepu, ili je sasvim nepoznata, pa su fragmenti namještaja katkada i jedini dokazi o postojanju ranosrednjovjekovne crkve.

Jedna je od tih apsidalnih katedra naslućena među ulomcima iz crkve sv. Marije u Biskupiji, gdje su pronađena dva bočna pilastra, ukrašena s prednje i s vanjske strane. Pojava apsidalne katedre u toj crkvi shvatljiva je s obzirom na značenje crkve kao katedrale hrvatskoga biskupa.

Oltarna ograda Ograda koja dijeli prezbiterij od prostora za vjernike najznakovitiji je dio unutrašnjosti predromaničkih crkava u Dalmaciji i u Europi općenito.787 Od

Sačuvane oltarne ograde, odnosno njihovi dijelovi, značajne su i za proučavanje predromaničkih crkava, pokazujući katkada i različite faze razvitka i pregradnje.788 787 788

T. Marasović (2007.), 101-120. T. Burić (1997.b), 57 i d.

321

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 343: Predromanička apsidalna katedra u Poreču Slika 342: Ostatci predromaničke apsidalne katedre iz crkve sv. Marije u Biskupiji

Sasvim sačuvana oltarna ograda in situ u crkvici sv. Martina u Splitu iznimna je pojava, pa se poznavanje toga namještaja zasniva najviše na bezbrojnim dijelovima i ulomcima te idejnim ili muzejskim rekonstrukcijama ograde poput one iz bazilike u Koljanima kod Vrlike u MHAS-u ili one iz Sv. Mihajla na Koločepu.789 U pojedinim restauriranim ranosrednjovjekovnim crkvama poput Sv. Jure na rtu Marjana ili Sv. Mikule u Splitu postavljene su na izvornome mjestu replike oltarnih ograda, izrađene prema autentičnim dijelovima i ulomcima. Razumljivo je stoga da su oltarne ograde privukle najviše pažnje istraživača koji su se dosada bavili pitanjem njihova porijekla i oblika (Karaman,790 Rapanić791), izgrađivali na njima kronološku osnovu razvitka svekolike umjetnosti toga razdoblja (Petricioli792), identificirali klesarske radionice (Petricioli,793 Jakšić,794 Burić,795 Jurković796), ili načinili korpus ranosrednjovjekovne epigrafike (Delonga797). 789 790 791 792 793 794

795 796 797

Ž. Peković / D. Brajnov / D. Violić (2005.), 1-10. Lj. Karaman (1963.a), 97-103. Ž. Rapanić (1987.), tb. XXVI. I. Petricioli (1980.a), 113 i d. I. Petricioli (1960.). N. Jakšić (1980.), 27 i d., (1981.) 21 i d., (1984.b), 243-252, (1986.), (1995.), 141-150, (2002.), 111-121. T. Burić (1992.b), 207 i d., (1993.), 177 i d. M. Jurković (1985.), 183 i d. V. Delonga (1996.).

322

Slika 344: Oltarna ograda visokog tipa iz Koljana, rekonstruirana u Muzeju HAS u Splitu

Slika 345: Plutej i pilastar oltarne ograde niskog tipa iz katedrale sv. Pelagija u istarskom Novigradu

crkve

Slika 346: Oltarne ograde niskoga tipa, replika u crkvi sv. Jure na rtu Marjana u Splitu

Naziv

Slika 347: Prednja strana zabata oltarne ograde iz stare crkve sv. Petra na Lučcu u Splitu

U hrvatskoj povijesno-umjetničkoj terminologiji za liturgijski namještaj koji dijeli svetište od prostora za vjernike uvriježili su se nazivi: oltarna ograda ili oltarna pregrada. Kako se pojmom pregrada u hrvatskoj arhitektonskoj terminologiji označava obično zid koji sasvim dijeli (pregrađuje) dva prostora, to se za ovaj slučaj čini primjerenijim naziv ograda, kojim se prezbiterij ograđuje od ostatka crkvenog prostora, pogotovo kad se ima u vidu da ograda (za razliku od pregrade) ne prekida vizualni spoj dvaju susjednih prostora. Iz starohrvatske baštine međutim potječe spomenik koji nedvojbeno svjedoči o izvornom nazivu toga dijela liturgijskoga namještaja u ranome srednjem vijeku. Iz stare crkve sv. Petra na Lučcu u Splitu iz XI. stoljeća, porušene u XIX. stoljeću, sačuvan je zabat s karakterističnom ukrasnom kompozicijom na prednjoj strani.798 Na poleđini je natpis: + EGO PETRVS NEPVTVS FECIT CANCELLV(m), dakle, s imenom umjetnika (Petrus Neputus)799 i s izvornim nazivom za oltarnu ogradu, a to je cancellum (latinski ograda). 798 799

Slika 348: Stražnja strana zabata oltarne ograde iz crkve sv. Petra na Lučcu u Splitu s uklesanim imenom majstora

M. P. Fléche-Morgues i sur. (1992.), 246-247, tb. V, 1. U tumačenju natpisa Ž. Rapanić (1982.c) drži da je Petrus Neputus puno ime klesara, dok N. Jakšić (1993.a) smatra da je samo Petrus ime, a Neputus oznaka srodnosti majstora prema donatorima.

323

DALMATIA PRAEROMANICA

Položaj U starokršćanskom i ranosrednjovjekovnom razdoblju javljaju se položajem i oblikom različiti tipovi oltarnih ograda.800 S obzirom na položaj u crkvi, u ranome srednjem vijeku prevladava tip cancelluma, koji je u ravnoj crti dijelio prezbiterij od vjerničkoga prostora. U ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji iznimna je pojava korske ograde, koja je ograđivala prostor beme (schola cantorum), isturen u srednjem brodu prema vjerničkom prostoru, poput one u ranoromaničkoj bazilici sv. Petra u Dragi na Rabu.801 Najpoznatija dobro sačuvana bema iz karolinškoga doba nalazi se u starokršćanskoj crkvi sv. Sabine na Aventinu u Rimu.802 Ranosrednjovjekovnu bemu može se naslutiti i u većim dalmatinskim crkvama pretežito starokršćanskoga podrijetla koje su imale i svoj predromanički kontinuitet, kako to pokazuju pluteji iz splitske i zadarske katedrale. Ograda niskoga tipa dijelila je prezbiterij od vjerničkoga prostora u crkvi sv. Jure na rtu Marjana u Splitu, gdje je in situ pronađen samo ostatak lijevog pluteja. Po tim ostatcima izrađena je rekonstruirana replika cjelovite oltarne ograde i postavljena prigodom obnove crkve.803 U najvećem broju centralnih polikonhnih građevina oltarna ograda nalazila se po sredini crkve, primjerice u crkvi Sv. Trojice u Splitu, u kojoj su sve tri konhe na istočnoj strani bile u funkciji apsida i pripadale prezbiteriju, a sve tri zapadne konhe pripadale su prostoru za vjernike.804 Do sličnih zaključaka došlo se proučavanjem drugih građevina istoga šesterokonhnog tipa (crkve sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja i u Pridragi, crkva u Kašiću, Sv. Marija u Trogiru).805 Upravo svojim položajem između prostora za vjernike i prezbiterija ranosrednjovjekovne oltarne ograde imaju tako istaknuto značenje u crkvenom interijeru. Zato su one bile i najpogodnije mjesto na kojem su se u natpisima davali osnovni podatci o 800 801 802 803 804 805 806

crkvi, titularu, naručitelju i organizatoru izgradnje, a katkada i o samom majstoru.

Oblici U ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji neusporedivo najveći broj oltarnih ograda pripadao je tzv. visokom tipu s trabeacijom, ali je kod određenog broja crkava, osobito onih ranije datiranih, zapažena i pojava cancelluma niskog tipa, koji je prevladavao u starokršćanskom razdoblju. Ograde niskoga tipa

Ograde bez trabeacije među muzejskom građom prepoznaju se po pilastru koji ne nosi stupić nego pokazuje poseban ukrasni završetak poput polukugle, kao što je bio slučaj u katedrali sv. Pelagija u Novigradu u Istri.806 U manjim jednobrodnim crkvama pluteji su bili postavljeni i bez bočnih pilastara, ali je u tom slučaju ukras rubnoga dijela slijedio uobičajeni ukras pilastara, kao primjerice u crkvi sv. Jurja na rtu Marjana u Splitu. U ogradama širih i višebrodnih crkava pluteji su bili interpolirani pilastrima. Pluteji zadarske i splitske katedrale (u najranijoj fazi) također su pripadali niskom tipu ograde. Ograde visokoga tipa

U golemoj većini ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji prezbiterij je od vjerničkoga prostora dijelila ograda visokoga tipa s gredama i sa zabatom ili s lukom. Grede s lukovima na oltarnim ogradama znakovite su i za predromaničke crkve u drugim područjima zapadne Europe, dokazane ne samo sačuvanim ostatcima nego i opisima onodobnih pisaca. Tako se u samostanskoj crkvi u St. Riquier u Centuli izričito spominju grede i lukovi (trabes cum arcuibos), a u opisu oltarnih ograda u nekim crkvama IX.

Ž. Rapanić (1987.), tabla XXVI. M. Domjan (2001.), 24, N. Jakšić (1983.), 207. C. L. Ragghianti (1968.), 773-774. J. Marasović / T. Marasović / M. Marasović (1996.), slika na korici. J. Marasović / T. Marasović / M. Marasović (1971.), 19. T. Marasović (1994.), 58, P. Vežić (1991.a). M. Jurković: Novigrad, katedrala Sv. Pelagija, HiK, I, Split 2000., 42-54.

324

crkve

a.

stoljeća zabilježen je njihov kružni oblik (“cancellos arcusque per gyrom”, “columnas cum marmoribus desuper in gyro sculptis decoravit”).807 Starokršćanski tip visoke oltarne ograde s trabeacijom bez zabata ili luka nije bio uobičajen u Dalmaciji u ranome srednjem vijeku.

b.

U jednobrodnim crkvama primijenjen je jednostavniji tip cancelluma s jednim zabatom iznad središnjega ulaza; u trobrodnim crkvama (ili troapsidnim građevinama centralnoga tipa) obično su tri ulaza u prostor svetišta, od kojih je svaki natkriven zabatom (ili lukom). Izvorni izgled složene troulazne oltarne ograde u ranoromaničkoj trobrodnoj bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu svojedobno je bio predložio E. Dyggve,808 a troulaznu oltarnu ogradu u crkvi sv. Petra u Dubrovniku, bazilici s upisanim transeptom, prikazao je Ž. Peković.809 Na jednom i drugom spomenutom primjeru ulazi su bili nadvišeni trokutastim zabatima. U crkvama centralnoga tipa, poput Sv. Trojice u Splitu, ulaze su nadvisivala tri polukružna luka.810 Ponegdje je samo središnji ulaz bio nadvišen trokutnim zabatom, dok su se nad ulazima u bočne brodove nalazili lukovi, kako to predlaže Jakšić za ranosrednjovjekovnu crkvu sv. Marte u Bijaćima.811 (sl. 103.)

Dijelovi oltarne ograde

c.

Građa u hrvatskim muzejima pruža obilje podataka o osnovnim dijelovima predromaničke oltarne ograde, što ih čine baze, pluteji, pilastri i stupići s kapitelima, grede, zabati ili lukovi te križ na samom vrhu. Podnožja (baze)

Slika 349: Oltarne ograde visokog tipa s jednim i s tri ulaza: a Sv. Mihajlo na Koločepu (Peković) b. Sv. Petar u Dubrovniku (Peković), c. Sv. Petar i Mojsije u Solinu (Dyggve) 807 808

809 810 811

U mnogim ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji u kojima oltarna ograda nije sačuvana ili su od nje ostali samo poneki ulomci, njezino izvorno postojanje, isto kao i položaj, dokazuje sačuvana baza (podnožje). U najvećem broju proučenih crkava tu podlogu čini stepenica koja dijeli niži prostor

Lj. Karaman (1963.a), 99. E. Dyggve (1957.), 238. Pojedini autori osporavaju Dyggveovu rekonstrukciju oltarne ograde u Zvonimirovoj krunidbenoj bazilici u Solinu jer su neki od njezinih pluteja (danas u splitskoj krstionici) atribuirani liturgijskom namještaju splitske katedrale. Usp. T. Marasović (1997.c), 17. Ž. Peković (1996.), 270-271, sl. 4, 5. J. Marasović / T. Marasović / M. Marasović (1971.), 8. N. Jakšić (2004.b), 267.

325

DALMATIA PRAEROMANICA

za vjernike (quadratum populi) od povišene razine prezbiterija. Da je stepenica zaista bila u funkciji podnožja oltarne ograde, prepoznaje se po udubinama, koje u mnogim slučajevima pokazuju položaj pluteja i pilastra, odnosno raspon ulaza u prezbiterij. Pluteji

Kao monolitne ploče, pluteji iz predromaničkoga razdoblja ukrašeni su pleternim ukrasom kao univerzalnim likovnim govorom toga doba, obično profilirani s istaknutom letvom pri vrhu. Pluteji su, kao i svi dijelovi ograde, u pravilu likovno obrađeni samo s vanjske strane prezbiterija, okrenute prema vjernicima. Iznimna je pojava tranzene iz crkve sv. Marije u Biskupiji, koja je perforirana i obrađena s vanjske i unutarnje strane, tj. prema prostoru za vjernike i prema svetištu. Ostaje međutim otvorenim pitanje je li ta tranzena pripadala nekoj vrsti niske prezbiterijske ograde ili je to pak prozorska tranzena, kao što se s razlogom danas pretpostavlja.812

noga koncepta zapravo se ne razlikuju od kapitela konstrukcijskih kolonada, oltara, ciborija ili otvora. U oltarnim ogradama niskoga tipa pilastri nisu nosili stupove. Gornji završetak pilastra naglašavala je polukugla, kao u već spomenutoj crkvi sv. Pelagija u Novigradu, ili pak sama ukrasna kompozicija s križem pri vrhu, kao u slučaju pluteja iz splitskoga Arheološkog muzeja koji potječu iz katedrale i iz crkve sv. Lovre na Pazdigradu u Splitu.813 Grede (arhitravi)

Na oltarnim ogradama visokoga tipa grede su zahvaćale cijelu širinu crkve između jednoga i drugoga bočnog zida, a bile su poduprte stupovima na sredini. Uz ukras u gornjoj zoni, grede u pravilu imaju u donjoj zoni uklesani natpis koji iznimno (primjerice, na Gaduinu natpisu u Splitu) zahvaća i donju plohu grede.814 Zabati i lukovi

Na oltarnim ogradama višebrodnih crkava pilastri su spojni elementi među plutejima, a na ogradama jednobrodnih crkava rubni elementi na ulazu u prezbiterij. S obzirom na izdužene proporcije pilastara, pleterni ukras na njima koncipiran je u vertikalnom nizu uobičajenih motiva umreženih trakova i isprepletenih kružnica. Pilastri nose stupove kružnoga ili poligonalnog presjeka koji su u većini slučajeva monolitno isklesani, obično zajedno s kapitelima iz jedinstvenoga kamenoga (ili mramornog) bloka. U crkvici sv. Martina nad sjevernim vratima Dioklecijanove palače u Splitu iz istoga monolitnog komada kamena isklesane su letve pluteja, pilastri, stupovi i kapiteli. To je jedinstven primjer u kojem su kamenu površinu pluteja zamjenjivale vjerojatno neke tkanine.

U najvećem broju dosad poznatih oltarnih ograda u središtu trabeacije nalazio se u trokutni zabat s polukružnim lukom na donjoj stranici trokuta. U znatno manjem broju crkvenih interijera ulaz je umjesto zabata nadvisivao polukružni luk, i to pretežito u crkvama centralnoga tipa. Pojava luka umjesto trokutnoga zabata može se objasniti težnjom za usklađenjem toga najnaglašenijega dijela liturgijskoga namještaja sa svekolikim kružnim naglaskom crkvenog interijera. Lukovi umjesto zabata znakoviti su za ranije predromaničko razdoblje, a nastavljaju tradiciju starokršćanskih cancelluma toga tipa, kako to pokazuje ograda iz kapele Prosdocimo u crkvi S. Giustine u Padovi, koja se datira u V. stoljeće.815 I u nekim drugim regijama ranosrednjovjekovne Europe javljaju se polukružni lukovi ograda, kao što je slučaj u španjolskoj pokrajini Asturiji iz karolinškoga doba (primjerice, S. Cristina de Lena.816)

Kapiteli oltarnih ograda slijede uobičajene tipske obrasce predromaničkih odnosno ranoromaničkih plošno obrađenih kapitela, i u smislu dekorativ-

U ranosrednjovjekovnoj Istri javlja se kao središnji dio trabeacije kombinacija zabata i luka, koja međutim nije (zasada) poznata na prostoru Dalmacije.

Pilastri, stupovi i kapiteli

812 813 814 815 816

Tumačenje tranzene u funkciji prozora zastupa A. Milošević (2002.), 16. M. P. Flèche-Morgues / P. Chevalier / A. Piteša ( 1992.), 283, I, 9 i 10. V. Delonga, arhitrav oltarne ograde, HiK, II, 143. C. L. Ragghianti (1968.), 79. X. Barral i Altet (1997.), 206-207.

326

crkve

a.

b.

U Dalmaciji je tip trabeacije s lukovima svojstven prije svega šesterokonhnim crkvama (Sv. Trojice u Splitu, sv. Mihovila u Brnazama, crkva u Trogiru), ali se, kao i u Istri, pojavljuju i u crkvama longitudinalnih tipova. Dalmatinski i istarski primjeri toga tipa cancelluma datiraju se u karolinško razdoblje od druge polovice VIII. do kraja IX. stoljeća, pa njihova pojava prati ranije razdoblje predromanike. Dosada poznati primjeri lukova oltarnih ograda na području Dalmacije potječu iz crkava Sv. Trojice u Splitu,817 sv. Marije na Poljudu,818 nepoznate crkve u Kaštel Sućurcu,819 sv. Marte (sv. Ivana) u Bijaćima, sv. Mihovila od Ivernića u Malom polju kraj Trogira,820 sv. Maura na Čiovu kod Trogira,821 sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja,822 sv. Lovre u Donjem Polju kod Šibenika,823 Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru,824 sv. Marije u Pađenima, 825 sv. Martina u Lepurima,826 crkvine u Galovcu.827 Ipak, u morfologiji ranosrednjovjekovnoga liturgijskog namještaja u Europi i osobito u Dalmaciji prevladava tip oltarne ograde s trokutnim zabatima, kojima oblici variraju od istostraničnih trokuta, ili čak nekih primjera tupoga kuta, do primjera izrazito oštrih kutova. Usporedna analiza sačuvanih zabata pokazuje da su tupokutni, istostranični ili tek malo šiljati trokuti svojstveni karolinškom razdoblju do kraja IX. stoljeća, a da zabati izrazito oštrog kuta pripadaju XI. stoljeću.

c.

Prateći naime trokutne zabate oltarnih ograda iz karolinškoga razdoblja u Hrvatskoj po stupnjevima zašiljenosti njihovih vrhova, može se zapaziti da se

817 818

819

820

821 822 823 824

Slika 350: Oblici središnjega dijela oltarne ograde visokog tipa: a. luk iz Kaštel Sućurca, b. zabat iz Šopota, c. zaobljeni zabat iz Arheološkog muzeja u Puli

825 826 827

J. Marasović / T. Marasović / M. Marasović (1996.), bilj. 22. D. Matetić (2002.), 280. Crkva potječe iz prve četvrtine XI. stoljeća, pa bi oltarna ograda s polukružnim lukom, ako pripada toj crkvi, bila najkasniji datirani primjer toga tipa u hrvatskoj predromanici. Izraženo je međutim i mišljenje da ulomci iz te crkve potječu iz obližnje crkve Sv. Trojice; usp. N. Jakšić (2004.b), 279-282. Iznesena je pretpostavka da je luk izvorno pripadao splitskoj katedrali, odakle je dospio u Kaštel Sućurac; usp. HiK, II, 133. HiK, II, 146; N. Jakšić (2004.b), 280-282, taj luk vezuje uz trogirsku crkvu sv. Marije. HiK, II, 170-171. V. Delonga (1996.), 50-52. O. c., 147. P. Vežić (2002.), 118. V. Delonga (1996.), 219-222. HiK, II, 288. V. Delonga (1996.), 184.

327

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

d.

e.

c.

g. h.

f.

Slika 351: Lukovi oltarnih ograda: a. kapela S. Prosdocima u crkvi S. Giustine u Padovi, b. Sv. Lovre u Šijani (Istra), c. Sv. Trojstvo (Sv. Donat) u Zadru, d. Sv. Trojica u Splitu, e. Sv. Mihovil od Ivernića u Malom polju kraj Trogira, f. Sv. Maur u Žednom na Čiovu, g. Sv. Marta (Sv. Ivan) u Bijaćima, h. Sv. Martin u Lepurima

328

crkve

odmicanjem karolinškoga doba od ranije prema kasnoj fazi postupno zaoštravaju kutovi tih vrhova. Zabat iz crkve sv. Sofije u Dvigradu u Istri, premda sačuvan samo kao ulomak središnjega dijela, pokazuje izraziti tupi kut (118°), a datira se u kraj VIII. ili početak IX. stoljeća.828 Slijede zabati poput onoga iz crkve sv. Marije Velike kraj Bala (85°), kojemu ranu dataciju s kraja VIII. stoljeća potvrđuje i primjena astragala iz još uvijek prisutnoga antičkoga ukrasnog repertoara. Doduše, i dva zabata iz Šopota i Ždrapnja, datirana u zadnju četvrtinu IX. stoljeća, pokazuju približno iste kutove (oko 85°) u oblikovanju vrha zabatnog trokuta.829 Znatno tuplji od kutova istostraničnoga trokuta i zabati su skupine reljefa kojoj pripada ograda trogirske katedrale (82°), zabat u Muzeju grada Trogira (82°), u Biskupiji (80°), u Sv. Marte u Bijaćima (78°), u Otresu (76°), u Bolu na Braču (75°), a uglavnom se datiraju u početak IX. stoljeća.830 Pojedini zabati koji su natpisima s imenima hrvatskih vladara datirani u kraj IX. stoljeća (ne računajući već spomenute primjere iz Šopota i Ždrapnja), poput drugog zabata iz Šopota (75°) ili iz crkve sv. Cecilije u Biskupiji (66°), već se približavaju kutu karakterističnom za istostranične trokute. Sa samoga kraja IX. ili početka X. stoljeća, kako to nedvojbeno dokazuje natpis kneza Muncimira, potječe zabat kojemu stranice točno odgovaraju istostraničnom trokutu, a kut na vrhu zabata iznosi 60°.831 Ako navedene zabate iz karolinškoga doba usporedimo sa zabatima postkarolinškoga vremena XI. stoljeća i osobito s onima s kraja stoljeća, koji su pripadali ranoromaničkim crkvama, uvjerit ćemo se kako se razvojem predromanike i daljom evolucijom istoga oblika u ranoromaničkom razdoblju osjetno zaoštravaju kutovi trokutnih zabata. I u tom razdoblju dakako ima iznimaka jer oblikovanje za828 829 830 831

832 833 834 835 836 837

bata s većom ili manjom oštrinom kutova ovisi i o individualnoj sklonosti majstora klesara. Tako zabat iz splitske crkve sv. Teodora (Gospe od Zvonika), datiran oko kraja predzadnjega desetljeća XI. stoljeća imenom splitskoga priora Furmina (Firmina),832 pokazuje na vrhu trokuta još uvijek relativno blaži kut od 75°, ali zabat iz Koločepa, koji je pripisan istoj radionici,833 pokazuje već izrazito oštri kut (55°), znakovit za kraj XI. stoljeća. I drugi datirani zabati iz istoga doba pripadaju skupini spomenika s vrhovima trokuta koje obilježava oštri kut između 67° i 45°. To su zabat oltarne ograde Zvonimirove krunidbene bazilike u Solinu s kraja treće četvrtine XI. stoljeća (67°), zabat s likom Bogorodice iz Crkvine u Biskupiji, datiran u treću četvrtinu XI. stoljeća834 (60°), zabat s likom Krista iz Sustipana s kraja XI. stoljeća835 (56°), zabat iz crkve sv. Mikule u Splitu, vjerojatno sa samoga kraja XI. ili čak početka XII. stoljeća836 (50°) i drugi zabat iz crkve sv. Petra u Splitu (danas u lapidariju Muzeja HAS u Splitu), također s kraja XI. stoljeća (45°). Okolnost da su raniji datirani zabati oblikovani s blažim kutom na vrhu trokuta, a oni kasniji s oštrijim nipošto ne može biti slučajnost, pa se ta pojava može protumačiti određenom težnjom k vertikalizaciji, do koje dolazi sazrijevanjem stila od kasne antike preko ranije predromanike na početku ranoga srednjeg vijeka prema romanici na njegovu kraju.837 Dokazuju to i dva kasnoantička primjera oblikovanja zabata s lukom na tlu Hrvatske. Jedan je Protiron na Peristilu Dioklecijanove palače u Splitu (na samom početku IV. stoljeća), s izrazito tupim kutom vrha trokuta od 130°. Lik Dobrog pastira na solinskom sarkofagu (danas u splitskom Arheološkom muzeju), također s početka IV. stoljeća,838 uokviren je lukom nadvišenim zabatom tek malo oštrijeg kuta (120°).

B. Marušić, Kompleks bazilike sv. Sofije u Dvigradu, Histria archeologica, Pula, 2/1992. V. Delonga (1996.), 166, 252. Datiranje zasnovano na Karolinškom katalogu (HiK, II) i na katalogu koji je objavila V. Delonga (1996.). V. Delonga (1996.), 118-119, tb. LII; iznimku u tom smislu čini zabat iz Kule Atlagića, koji je izvorno pripadao ranosrednjovjekovnoj crkvi u selu Tihliću. Zabat iz te crke, na kojem se ime Budimerius identificira s imenom dvorskog župana, odnosno župana kneginje iz doba kneza Muncimira, pokazuje izrazito oštri kut na vrhu (55°), što je inače značajka kasnih zabata s kraja XI. stoljeća. J. Belamarić (1991.b.); Ž. Rapanić (1997.b), 327 i d. I. Petricioli (1994.), 287-292. V. Delonga (1996.), 64. N. Jakšić (1986.) iznio je pretpostavku prema kojoj bi zabat izvorno potjecao iz Knina, naknadno prenesen na Sustipan. T. Marasović (1994.), 210-216. T. Marasović (2007.). Kao primjer zabata izrazito oštrog kuta naveo sam zabat iz crkve Sv. Duha u Splitu, jer je tako taj izložak označen u katalogu MHAS-a. Iz istraživanja A. Piteše (2007.), 112-117., proizlazi da taj zabat potječe iz crkve sv. Petra na Lučcu u Splitu.

329

DALMATIA PRAEROMANICA

a. Sv. Sofija u Dvigradu (Istra) d. Sv. Ivan Krstitelj u Bolu na Braču

b. katedrala sv. Lovre u Trogiru e. Sv. Bartul u Ždrapnju

c. Sv. Sebastijan (Muzej grada Trogira) f. Sv. Cecilija u Biskupiji

Slika 352: Zabati oltarnih ograda karolinškog razdoblja

330

crkve

a.

d.

b. e.

c. f.

Slika 353: Zabati oltarnih ograda iz XI. stoljeća: a. Sv. Petar i Mojsije u Solinu, b. Sv. Mihajlo na Koločepu, c. Sv. Stjepan na Sustipanu, d. Sv. Marija u Biskupiji, e. Sv. Teodor (Gospe od Zvonika) u Splitu, f. Sv. Mikula u Splitu

331

DALMATIA PRAEROMANICA

Na početku ranoga srednjeg vijeka javljaju se nešto oštriji kutovi vrha trokuta, kako to pokazuju ne samo spomenuti zabati oltarnih ograda karolinškog doba u Hrvatskoj nego i oblikovanje zabata ciborija. Uz karakteristični tip predromaničkih ciborija, oblikovanih s ravnim stranicama, nadvišenima piramidalnim krovom, bio se u ranome srednjem vijeku razvio i drugi tip ciborija sa zabatom, od kojeg je najpoznatiji primjer iz crkve sv. Vincenta iz Cortone, datiran natpisom iz doba Karla Velikog839 (105°). Sazrijevanjem predromaničkoga sloga i nagovještajima rane romanike dolazi do vertikalizacije koja se na zabatima odražava u oblikovanju trokutastih likova oštrijih kutova. Ponovno se za usporedbu sa zabatima iz XI. stoljeća na tlu Hrvatske mogu navesti primjeri ciborija sa zabatima iz Italije, na kojima su već znatno zaoštreni kutovi zabata, među kojima je najpoznatiji primjer ciborija iz milanske crkve S. Ambrogio, na kojem je kut vrha trokuta već znatno zaoštren (93°) u odnosu na karolinški primjer. Hrvatski primjeri vrlo jasno dakle pokazuju da je postupna vertikalizacija bila rezultat razvitka oblika od kasnoantičkoga Protirona Dioklecijanove palače s početka IV. stoljeća do zabata iz crkve sv. Petra u Splitu s kraja XI. stoljeća, kojim se vršni kut trokuta reducirao za čak 85°. Navedene usporedbe s antičkim primjerima bit će potrebne i pri razmatranju porijekla zabata s lukom kao arhitektonskoga motiva. Već je Ć. Truhelka upozorio na Protiron Dioklecijanove palače u Splitu kao uzor u oblikovanju starohrvatskih zabata,840 a njegovo je mišljenje prihvatio i Karaman, uz određene rezerve, kojima se antičko porijeklo toga motiva ne svodi samo na Dioklecijanovu palaču u Splitu nego i na širi prostor razvitka antičke arhitekture carskog doba, koju obilježava pojava tzv. “sirijskog zabata”.841 Usporedba sa splitskim primjerom primjerena je, po mojem mišljenju, ne samo zbog sličnosti oblika nego i funkcije s obzirom na to da zabat s lukom na Protironu obilježava ulaz u carev stan, na isti način na koji je taj motiv u ranome srednjem vijeku obilježavao ulaz u svetište Božjega hrama. Spomenuta oltarna ograda s lukom iz crkve sv. Giustine u Padovi oblikovana je baš kao i splitski Protiron s 838 839 840 841

Slika 354: Usporedba kutova trokutanih zabata u antici i srednjem vijeku: a. Dioklecijanova palača u Splitu, Protiron na ulazu u Dioklecijanov stan, b. zabat iz crkve sv. Petra u Splitu

trabeacijom na četiri stupa, doduše samo s lukom, bez trokutnoga okvira. Razvitkom predromanike, pa i rane romanike, osobito na tlu Hrvatske i to najviše baš u Dalmaciji, luk pod trokutnim zabatom postat će prevladavajući oblik oltarnih ograda.

N. Cambi (2002.), 256. Corpus della scultura altomedievale, IX La diocesi di Arezzo, Spoleto 1977., 114-116. Ć. Truhelka (1931.), 201. Lj. Karaman (1963.a), 101-102.

332

crkve

S pojavom zrele romanike visoki će tip oltarne ograde ustupiti svoje mjesto niskom cancellumu. Oltarna ograda u crkvi sv. Mikule u Splitu, postavljena u drugoj fazi razvitka te crkve oko početka XII. stoljeća, jedan je od zadnjih primjera u kojem je zadržan karakteristični oblik visoke ograde sa zabatom, ali već je ondje pleterni ukras sasvim zamijenjen romaničkom profilacijom, u skladu s novim ukrasnim izrazom toga razdoblja visokoga srednjeg vijeka. Križ nad zabatom

Na rijetkim ogradama sačuvan je iznad zabata križ kao završni simbolički element u svekolikom izgledu cancelluma. Nadvisivao je cancellum u Spasiteljevoj crkvi u Plavnome kod Knina, u Sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja, a najljepši primjer ranosrednjovjekovnoga kamenog raspela pronađen je u ulomcima u katedrali sv. Marije u Biskupiji,842 za koji nema dokaza da se nalazio na vrhu zabata oltarne ograde, ali ne bi trebalo isključiti ni takvu mogućnost.

povjedaonicama, ali sigurne podatke o predromaničkim ambonima pokazuje samo nekoliko nalaza, prepoznatih po karakterističnom obliku ograde stubišta ili prsobrana što ga čine zaobljene ploče “koša” ambona. U ranosrednjovjekovnoj se Dalmaciji amboni prate od VIII. do XI. stoljeća, a njihovi su ostatci pronađeni među ulomcima namještaja katedrala i poneke veće bazilikalne građevine. Dio ograde stubišta ambona uzidan je u lunetu crkve sv. Marije na Krku. Njegovu kosu plohu ograde stubišta naglašava ne samo raspored pleternih vitica nego i ukrasna bordura s bušenim rupicama uokvirenima kružnicom. Ambon se datira u kraj VIII. ili početak IX. stoljeća. U rasponu između sredine VIII. i početka IX. stoljeća datira se i ambon zadarske katedrale, koji je ostao sačuvan u ostatcima dvaju zaobljenih prsobrana. Jedan od njih pronađen je u nasipu glavne apside katedrale, a drugi u kasnosrednjovjekovnoj crkvi sv. Mihovila na otoku Pašmanu, ali po istovjetnom se ukrasu zaključuje da potječe iz iste propovjedaonice.843 Ukras čine kvadratične kasete u dva i tri niza podijeljene tracima ispunjenim dvoprutom pletenicom. Na jednoj je strani križ, simboli evanđelista i paun, a na drugoj Agnus Dei i različiti životinjski simboli. Iz prve polovice IX. stoljeća potječu i četiri dijela ambona pronađena u katedrali sv. Marije u Biskupiji. Svi dijelovi pripadaju stubištima: stupić stepeništa, ukrašen pleternim kružnicama na dvjema stranama, ravna ploča istoga stubišta, ukrašena ispresijecanim kružnicama, kosa ploča, koja uz isti motiv ima i rubni niz kuka, te ploča strmijeg dijela ograde, koja je osim rubnim kukama ukrašena pravokutnom troprutom mrežom.

Slika 355: Križ iz Biskupije

Ambon Među ulomcima liturgijskoga namještaja ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji propovjedaonice su rijetko prepoznate. Nije isključeno da su mnogi manji ulomci ukrašeni pleterom među bezbrojnim pronađenim fragmentima mogli pripadati i pro842 843

Ogradne strane ambona pronađene su i u bazilici sv. Bartula u Kninu, a datirane su u treću četvrtinu X. stoljeća natpisom koji spominje kralja Držislava. Ploče su pravokutne, zakošene pri dnu, ukrašene ispresijecanim troprutim kružnicama i rombovina, a natpisni trak s imenom kneza(?) Svetoslava(?) i kralja Držislava ispunja njihov gornji rub. Perforirana ploča iz splitske katedrale vjerojatno je također pripadala ambonu iz kasne faze ranoga

V. Delonga (1996.), 71. I. Petricioli (1989.), 25-40.

333

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

b.

c.

d.

e.

Slika 356: Starokršćanske i ranosrednjovjekovne propovjedaonice: a. rekonstrukcija ambona iz Eufrazijane u Poreču (Chevalier), b. ulomci prsobrana ambona iz Gurana kod Vodnjana u Istri, c. ulomci prsobrana ambona iz zadarske katedrale, d. ograda stubišta ambona iz Crkvina u Biskupiji, e. ploče iz Kapitula u Kninu

334

crkve

srednjeg vijeka, možda s kraja XI. stoljeća. Uz višeprute kružnice, ispresijecane dijagonalnim tracima, na ranoromaničko doba upućuje motiv lozice koja prati rubove ploče u funkciji ograde stubišta propovjedaonice. Središnju ploču ambona iz druge polovice XI. stoljeća u crkvi sv. Marije u Biskupiji ispunjao je frontalno prikazani lik orla. Iz navedenih primjera može se zaključiti da se ranosrednjovjekovne propovjedaonice nisu oblikom bitno razlikovale od starokršćanskih ambona, načinjenih od zaobljenoga prsobrana, te stubišta s dvije strane, ograđenih kosim pločama. Čak je i ukrasni nacrt s odvojenim kasetama naslijeđen od starokršćanskih ambona. Obilježje ranosrednjovjekovnoga razdoblja na navedenim primjerima pokazuju karakteristični motivi pleterne plastike, po kojima je moguće pratiti i razvitak ukrasa od rane preko zrele predromanike do ranoromaničkih motiva na izmaku ranoga srednjeg vijeka.

Slika 358: Kamenica za krštenje iz Galovca (prema Beloševiću)

Štionik Među dijelovima i ulomcima liturgijskoga namještaja crkve sv. Cecilije u Biskupiji prepoznat je i štionik (legile), kameni stalak s kojega se tijekom obreda čitala naslonjena liturgijska knjiga. Nad stupom četvrtasta presjeka stajala je skošena ploča, ukrašena na rubovima motivom dvoprutih pletenica. Slika 357: Štionik iz Biskupije

Slika 359: Škropionica iz crkve sv. Marije u Biskupiji

Škropionica

Na izvornom je mjestu, do samoga južnog ulaza, ostala u splitskoj katedrali škropionica četverolisnoga horizontalnog presjeka. Po ukrasnoj se obradi ona vezuje uz južna vrata, koja su različito datirana u dugom rasponu od druge polovice VII. do XII. ili čak XIII. stoljeća. Neki od motiva s tih vrata, kao što su životinjski likovi unutar kružnica i ukrasna “biserna” bordura, ponavljaju se i na škropionici.

Posude za svetu vodu, smještene obično blizu ulaza u crkvu, sačuvane in situ ili među fundusom arheoloških muzeja, potječu iz različitih razdoblja ranosrednjovjekovne umjetnosti.

Znatno je sigurnije datirana škropionica iz crkve sv. Marije u Biskupiji, danas u MHAS-u, rekonstruirana iz više ulomaka. Oblikom je nalik kapitelima s četvrtastim otvorom na gornjoj strani i valjkastim 335

DALMATIA PRAEROMANICA

Ranoromaničke piscine znatno se rjeđe susreću, a u visokom srednjem vijeku obred krštenja uranjanjem (per immersionem) postupno nestaje s pojavom krštenja dolijevanjem (per infusionem). U ranoj i zreloj predromanici kontinuitet obreda imerzijom dokazuju ne samo sačuvani krsni bazeni iz karolinškoga doba nego i iluminirani rukopisi, među kojima je na minijaturi iz Münchena crtežom izričito prikazan obred krštenja uranjanjem.844

Slika 360: Škropionica iz Sv. Cecilije u Biskupiji

tijelom te s ravnom stražnjom stranom kojom je bila priljubljena uza zid. Gornje pravokutno ukrasno polje ispunjeno je motivima nasuprotnih voluta između jelovih grančica, dok su na zaobljenom dijelu mreža pletenica i stilizirani kimation. Posuda za posvećenu vodu, sačuvana u segmentu kružne zdjele, pronađena je i među ostatcima predromaničke porušene crkve sv. Bartula na Kapitulu u Kninu. Nema na sebi ukrasa, ali joj je na rubu uklesan natpis koji spominje opata samostana. Kamenica za krštenje iz Galovca oblikovana je kao stupić kojemu je prema vrhu udubljen recipijent za krsnu vodu križnog oblika.

Krsni bazen Ranosrednjovjekovno je razdoblje ostavilo neusporedivo manje poznatih krsnih bazena negoli starokršćansko, iz kojeg potječe pedesetak dosad poznatih i proučenih piscina u krstionicama. Tomu je bez sumnje uzrok zadržavanje postojećih krstionica u predromaničko i romaničko doba, više nego što je bio slučaj s ranosrednjovjekovnim kontinuitetom starokršćanskih bazilika. Primjer toj pojavi može biti sklop u Bijaćima, gdje je starokršćanska bazilika zamijenjena manjom crkvom sv. Marte. Krstionica sa svojom piscinom križnoga tipa nadvišena je predromaničkim baptezimalnim ciborijem.

Stari se obred ponegdje ipak zadržao i u visokom srednjem vijeku, kako to pokazuju krsni bazeni u dvama najznačajnijim dalmatinskim nadbiskupijama, Splitu i Zadru. U Splitu je, čini se, tek u XIII. stoljeću sagrađen krsni bazen križnoga tipa od dijelova predromaničke oltarne ograde.845 U zadarskoj krstionici iz starokršćanskog doba šesterokutni krsni bazen iz XIII. stoljeću, dokazuje da se tamo obred imerzije dugo održao. Među najstarije predromaničke krsne bazene svakako spada izvrsno sačuvani zdenac koji je u Ninu za kneza Višeslava izradio svećenik Ivan, početkom IX. stoljeća. Zdenac je mramorni šesterostrani monolit, koji se od dna prema otvoru blago širi, ukrašen motivom astragala u gornjoj zoni i s po dva stupića na krajevima svake od šest stranica. Glavni je motiv na prednjoj stranici križ, ispunjem troprutom pletenicom, oslonjen na tordirani stupić. Najveću površinu Slika 361: Obred krštenja prikazan na minijaturi iz Münchena (Bayerische Staatbibliothek) s početka IX. stoljeća

Nekoliko ulomaka, pronađenih iskopavanjem, upotpunjuje tipologiju predromaničkih krsnih bazena u Dalmaciji. 844 845

Bayerischer Staatbibliothek, München, Cim 22053, fol. 16r. Sporno je datiranje srednjovjekovnoga krsnog bazena u splitskoj krstionici. Dosadašnje općeprihvaćeno mišljenje da je krsni zdenac postavljen u XII. stoljeću doveo sam u pitanje (T. Marasović, 1997., c 54) pretpostavkom po kojoj su predromaničke ploče dospjele u krstionicu tek nakon što je postavljanjem romaničkih korskih sjedala u XIII. stoljeću morao biti uklonjen predromanički namještaj katedrale. I. Fisković (2002.a, 343), (2002.b, 335 i d.), ostaje međutim pri datiranju toga krsnog zdenca u XII. stoljeće.

336

crkve

Slika 363: Kamenica (krsni zdenac?) iz Kotora

Slika 362: Krsni zdenac kneza Višeslava iz Nina

zdenca ispunja natpis koji spominje kneza Višeslava i izvođača, svećenika Ivana.846 Vrlo rano, početkom IX. stoljeća, datirana je i kamenica iz Kotora, vjerojatno također u funkciji krsnoga bazena onodobne katedrale. Ima oblik pravokutnoga sanduka s ukrasom na dvjema stranama, po kojima se može povezati s datiranim ciborijem iz doba bizantskih careva Lava i Konstantina (813.-820.). Na duljoj je strani plitkoreljefni prikaz euharistije koju simboliziraju dva pauna što piju iz kaleža, a kraću stranu ukrašava stablo života s paunom i lavom. Da su kamenice kubičnoga oblika bile u funkciji krsnoga zdenca, dokazuje nalaz iz crkve sv. Lovre u Donjem Polju kod Šibenika, gdje je pronađena kockasta piscina, koja je bila nadvišena baptezimalnim ciborijem, a ukrašena geometrijskim pleternim motivima kao što su rozete unutar pravokutnih polja i krug ispresijecan troprutim uzlovima.847

Slika 364: Krsni zdenac iz crkve sv. Lovre u Grušinama kod Šibenika

Među brojnim ulomcima iz crkve sv. Marije na Crkvini u Biskupiji pronađena je i zaobljena ploča ukrašena pleterom u kojoj je prepoznat ostatak krstionice valjkasta oblika. Na gornjem su traku dvostruko isprepleteni tropruti uzlovi, a glavni motiv ukrasnoga polja činio je križ ispunjen troprutim trakom. Navedeni primjeri pokazuju različite oblike predromaničkih krsnih zdenaca u Dalmaciji, izrađene u rasponu od IX. do XI. stoljeća. 846 847

Slika 365: Ulomak okrugloga krsnog zdenca iz katedrale sv. Marije u Biskupiji

V. Delonga (1996.), 205-207, gdje je navedena i najvažnija literatura. Ž. Krnčević (1998.b, 23); N. Jakšić – Ž. Krnčević (1997.), 91 i d.

337

DALMATIA PRAEROMANICA

Baptezimalni ciboriji U nekim predromaničkim krstionicama krsne su bazene nadvisivali baptezimalni ciboriji. Oni se oblikom i sastavnim elementima ne razlikuju od spomenutih oltarnih ciborija, ali su – za razliku od četverostrane konstrukcije nad oltarom – ciboriji koji su nadvisivali šesterostrane krsne zdence bili pretežito šesterostrani.848 Dokazuju to poznati primjeri iz langobardskoga i karolinškog razdoblja u Italiji. Šesterostrani ciborij koji se danas nalazi u rapskoj katedrali izvorno je vjerojatno također nadvisivao krsni zdenac.

a.

Dva primjera iz starohrvatske baštine u Dalmaciji pokazuju međutim četverostrane baptezimalne ciborije: u krstionici crkve sv. Marte u Bijaćima i u crkvi sv. Lovre u Grušinama kod Šibenika. U oba slučaja ciboriji se dižu nad križnim ili kvadratičnim piscinama, odnosno zdencima, pa ta okolnost dokazuje da šesterostrani oblik ciborija ne uvjetuje baptezimalni obred, nego odgovarajući, pretežito šesterostrani oblici krsnoga bazena. Tako se nad križnom piscinom kod crkve sv. Marte, koja je, kao i sama krstionička građevina, naslijeđena iz starokršćanskoga doba, diže dobro sačuvani ciborij (danas restauriran i izložen u MHAS-u u Splitu). Čine ga četiri stupa koja nose četiri stranice, nad kojima se diže osmerostrani piramidalni krov. Stranice ispunjaju pleterni ukrasi s prikazima pauna s grozdom u kljunu, odnosno lava, a prazni prostori ispunjeni su ljiljanima i stiliziranim rozetama. Natpis nadvisuje sve četiri arkade i s vanjske i s unutarnje strane ciborija.849 Ciborij bez krova nad piscinom poznat je iz starokršćanske baštine u Dalmaciji (primjerice, u krstionici kod bazilike u Lovrečini na otoku Braču). Ondje je u četvrtastom zidanom podanku upisan krsni bazen križnoga tipa, nad kojim se dizao ciborij. Sačuvani su svi njegovi elementi, pa je rekompozicijom vraćen prvobitni izgled krsnoga zdenca u cjelini.850 Na četiri stupa s kapitelima, ukrašenima plitkoreljefnim volutama, položene su kamene grede, a po sredini dviju greda uklesan je križ. Predromaničku varijantu toga tipa pokazuju nalazi iz crkve sv. Lovre u Grušini blizu Šibenika. Ondje je 848 849 850

b.

Slika 366: Baptezimalni ciborij iz crkve sv. Marte u Bijaćima: a. cjelina, b. stranica košare

P. Vežić (1997.), 101 i d. V. Delonga (2004.), 289-318. J. Belamarić, R. Bužančić, D. Domančić, J. Jeličić, V. Kovačić (1994.), 37-38.

338

crkve

pronađen dio krsnoga bazena na koji su se izravno naslanjali stupići baldekina, spajajući tako piscinu i ciborij u jednu cjelinu. Bazen je recipijent kockastoga oblika sa stranicama ukrašenima različitim pleternim motivima kao što su kružnice ispresijecane uzlovima i rozete uokvirene kvadratima. Na zdenac su se izravno naslanjala četiri stupića.851

7. Kiparski ukras ranosrednjovjekovnih crkava Likovni izraz i ikonografija Klesarski ukras ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji ostvaren je plitkim reljefima, a samo na rijetkim spomenicima primjećuje se i dodatno ukrašavanje udubinama koje su svrdlom unesene na ukrasne površine.

a.

U kiparskoj baštini predromanike i rane romanike u Dalmaciji prevladava pleterna plastika, koja je po svojem umjetničkom izrazu, klesarskoj izvedbi i primijenjenim motivima dio općega zapadnoeuropskoga likovnog govora ranoga srednjeg vijeka. U tom izrazito plošnom, plitkoreljefnom načinu kiparskoga izražavanja osnovni motiv čini traka, obično tropruta (katkada dvopruta, rijetko četveropruta i iznimno višepruta), primijenjena u različitim geometrijskim nacrtima. Skulpture u punoj plastici, odnosno dubokom reljefu, u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji iznimno su rijetko sačuvane, a javljaju se samo u prijelaznim razdobljima na donjoj i gornjoj granici ranoga srednjeg vijeka. Na donjoj granici u punoj su plastici prikazani životinjski likovi (bikovi, naprimjer) na kapitelima oltarne ograde starokršćanske crkve u Dabravini (središnja Bosna), kojoj se reljefi mogu usporediti s primjerima merovinške i langobardske umjetnosti. Zoomorfni kapiteli, s likovima životinja u dubokoj plastici iz toga istoga prijelaznog doba između antike i predromanike, nađeni su još u Duvnu i u Kninu, a protoma s likom ovna otkrivena je i u središnjoj Bosni, na položaju Srđ-Breza.852 851 852

b. Slika 367: Kipovi pune plastike na donjoj vremenskoj granici ranoga srednjeg vijeka (VII.-VIII. stoljeće, prema A. Miloševiću): a. Dabravina, b. Duvno

Ž. Krnčević (1998.b), 23; N. Jakšić / Ž. Krnčević (1997.), 91 i d. A. Milošević (2003.b), 371.

339

DALMATIA PRAEROMANICA

Na gornjoj granici ranoga srednjeg vijeka, na prijelazu u romaniku, kipovi u dubokom reljefu ili u punoj plastici također su rijetki. Unutrašnjost crkve sv. Lovre u Zadru ukrašavala su četiri uglavnom sačuvana kipa orla, smještena pod kupolom, po jedan iznad svakog kapitela, a datirani su krajem XI. stoljeća. Kipovi lavica koje u funkciji konzola nose trokutasti zabat (obnovljenoga) portala crkve sv. Mikule u Splitu također pripadaju ranoromaničkoj skulpturi sa samoga kraja XI. ili možda početka XII. stoljeća. Između tih dviju graničnih linija u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji susreću se dakle isključivo plošni, plitkoreljefni kiparski ukrasi, poznati kao “pleterna dekoracija”, u kojoj prevladava tropruta pletenica.

a.

b.

c.

Motivi oblikovani troprutim pletenicama poznati su elementi kasnoantičkoga starokršćanskog ukrasnog repertorija,853 ali tek u ranome srednjem vijeku, najviše u IX. i X. stoljeću, taj način likovnoga govora doživljava svoju punu primjenu u klesarskom (i iznimno rijetko tesarskom) ukrasu ranosrednjovjekovnih crkava na zapadnoeuropskom i sredozemnom području, uključujući i Dalmaciju. Dvoprut trak (pletenica) neusporedivo je manje primijenjen u arhitektonskoj dekoraciji crkava u Dalmaciji nego troprut, koji prevladava u svim razdobljima pleternog ukrasa od VIII. do XI. stoljeća. U trodijelnoj modelaciji pleternoga traka sva tri su polja u pravilu istih širina, a rijetko se susreću znatno šira srednja polja od onih rubnih (primjerice, u crkvi sv. Jurja u Putalju iznad Kaštel Sućurca). Jedino je u obradi križeva znatnije primijećena modelacija sa širim srednjim poljem. Dvopruta se pletenica javlja u ranijem razdoblju (VII.–IX. stoljeće), primjerice na luku iz crkve sv. Marte u Bijaćima, na pluteju i ambonu zadarske katedrale, na plutejima iz Zenice ili na ploči iz Sv. Mihovila u Splitu, ali susreće se i na vrlo kasnim primjerima pleternoga ukrasa, kao što su ploče iz crkve sv. Ivana Krstitelja u Zadru iz druge četvrtine XI. stoljeća. Četveropruta modelacija rijetka je pojava i nalazi se također na vrlo ranim primjerima predromaničkih plitkih reljefa (luk iz Sv. Marte, VII.–VIII. stoljeće), a iznimno su rijetke peteroprute (Nin, Sv. Marija) ili šesteroprute modelacije (Bijaći, Sv. Marta).

Slika 368: Životinjski likovi u punoj plastici na liturgijskom namještaju: a. Imotski, b. Srđ-Breza, c. Knin 853

340

N. Jakšić (2000.a), 192 i d.

crkve

a.

b.

Slika 370: Tropruta pletenica kao dominantni motiv pleterne plastike: usporedba antičkih (lijevo) i predromaničkih (desno) pleternih motiva (prema Jakšiću)

Slika 369: Skulpture na gornjoj vremenskoj granici ranoga srednjeg vijeka: a. konzole s lavicama iz crkve sv. Mikule u Splitu, b. konzole s orlovima iz crkve sv. Lovre u Zadru

Uz geometrijske likove često se javljaju biljni i zoomorfni motivi, katkada i međusobno ukomponirani zajedno s pojedinim simbolima kršćanske ikonografije. Antropomorfni motivi javljaju se uglavnom na gornjoj vremenskoj granici pleternoga ukrasa, na prijelazu iz predromanike u romaniku, a njihova pojava u ranijoj fazi predromanike u Dalmaciji iznimno je rijetka (skupina reljefa na liturgijskom namještaju starokršćanskih crkava u središnjoj Bosni).

Slika 371: Primjeri dvoprute, troprute i višeprute pletenice na pluteju iz zadarske katedrale

341

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

a.

b.

b.

Slika 372: Primjeri tropute i višeprute pletenice: a. Sv. Juraj u Putalju, b. Sv. Marta u Bijaćima

Geometrijski motivi

c.

Česti pleterni nacrt čini mreža isprepletenih okomitih ili dijagonalnih troprutih trakova, katkada i međusobno učvorenih. Pleterni trak vrlo je često ispleten u pletenicu, dvostruku, trostruku ili višestruku, katkada i umreženu ili učvorenu. Središta pletenica katkada ispunjaju mali kružići (oko, oculus). Trakovi su ponegdje savijeni u krugove ili polukrugove koji se nižu u vodoravnom, okomitom ili dijagonalnom nizu, katkada međusobno isprepletene, ispresijecane, učvorene ili umrežene. Vrlo česti geometrijski motivi, oblikovani pleternim tracima jesu kvadrati, pravokutnici ili rombovi, također i međusobno isprepleteni, učvoreni ili umnoženi. Kružnice, kvadrati, pletenice, čvorovi i dijago342

Slika 373: a. Plutej iz Sv. Marije na Poljudu u Splitu (rekonstrukcija D. Matetić), b. ploča iz poda krstionice, c. Plutej pronađen u Vestibulu u Splitu

crkve

nale često su i međusobno isprepleteni, oblikujući različite kombinacije geometrijskih motiva. Jednu od takvih čestih kombinacija geometrijskih likova u pleternoj plastici u Dalmaciji čine krug, romb i dijagonalni trak u motivu tzv. košarastog dna (Korboden). Niz kružića ukrasni je motiv koji obično prati rubna polja pleternoga ukrasa. Javlja se u ranijoj fazi razvitka predromaničke skulpture, ali i u kasnijim primjerima pletera na prijelazu prema romanici. Kuke (rakovice) uobičajeni su motivi kiparskoga ukrasa predromaničkoga namještaja, osobito u gornjim ukrasnim zonama trabeacije oltarnih ograda ili ciborija. Tipski se međusobno razlikuju po obliku spiralno zavijene glave ili po obliku trupa (jednotrupnoga, dvotrupnoga), odnosno po njihovu većem ili manjem nagibu. Identifikacija kiparskih radionica u različitim fazama ranoga srednjeg vijeka najviše se oslanja upravo na posebnosti klesarske obrade toga motiva. Kuke jednotrupnoga niskog tijela (vrata) u pravilu i uz određene iznimke obilježavaju ranije (karolinško) razdoblje predromanike, a one elegantnije s dvotrupnim tijelima kasnije (otonsko) razdoblje.

Slika 374: Križ na sarkofagu priora Petra u Splitu

Motiv zubaca (tzv. šahovsko polje) nije odveć čest element pleternoga ukrasa, a u različitim se fazama predromanike javlja uglavnom u donjoj ukrasnoj zoni trabeacije oltarne ograde ili na stranicama ciborija. U pleternoj se plastici javljaju i reminiscencije antičkih ukrasnih motiva, poput astragala, osobito u ranijem predromaničkom razdoblju. Iznimno rijetko javljaju se i ljuske (squamae), na primjer na krovu ciborija iz XI. stoljeća iz crkve sv. Marije u Biskupiji.

Kršćanski simboli Uz geometrijske likove u pleternim su kompozicijama vrlo česti kršćanski simboli, ponajviše križ, sunce, zvijezde, a i neki biljni i zoomorfni motivi imaju simbolično značenje.854 Križ kao znak Kristove žrtve i općenito kršćanske vjere najvažniji je simbol kršćanstva u svekolikom razvitku kršćanske ikonografije.855 Na kiparskom 854

855

Slika 375: Križ na stipesu oltara crkve sv. Spasa u Cetini

G. Champeux / S. Streckx (1981.), I simboli del Medioevo, Milano 1891.; J. Chevalier / A. Ghreebrant (1993.); Rječnik simbola, Zagreb 1993. N. Cambi (1969.), 57 i d.

343

DALMATIA PRAEROMANICA

često prikazane kao četverolatični ili višelatični cvjetovi, obično ukomponirani kao samostalni ukrasni elementi koji ispunjaju prazne prostore pleternih nacrta. Velika peterokraka zvijezda (pentagram) ispunja najveći dio površine pluteja, koji danas zatvara krsni zdenac u splitskoj krstionici, a izvorno je pripadao oltarnoj ogradi. Simboli evanđelista motivi su nekih istaknutih plitkoreljefnih kompozicija langobardske plitkoreljefne umjetnosti. U Dalmaciji se javljaju u ukrasnoj kompoziciji perforirane tranzene u crkvi sv. Marije u Biskupiji. Krilati vol, simbol evanđelista Luke, ostao je sačuvan među ulomcima propovjedaonice zadarske katedrale.

Slika 376: Križ na sarkofagu u periptoru splitske katedrale

ukrasu ranosrednjovjekovne arhitekture, liturgijskoga namještaja i sarkofaga u Dalmaciji križ se javlja u različitim oblicima i različitoj likovnoj obradi. Najčešći je tip latinskoga križa, u kojem varira odnos duljih okomitih i kraćih krakova od izrazito izduženih primjera, poput pluteja Sv. Marije u Omišlju na Krku ili stipesa oltara Sv. Spasa u Cetini, do primjera jedva naglašenih vertikalnih krakova u odnosu na horizontalne. Različiti su tipovi križa u ranosrednjovjekovnoj ikonografiji, od slobodnoga križa, križa unutar kružnice (sarkofag priora Petra u Splitu), do križa s kružnicom u svom središtu (sarkofag u splitskom peripteru). Katkad se na jednom te istom lokalitetu mogu pratiti različite varijante tipova i plastične obrade križeva, kao u slučaju predromaničkih spolija u crkvi sv. Kuzme i Damjana u Stonu, gdje se nalazi pet različitih primjera toga motiva. Sunce se obično prikazuje kružnicom s virovitim središtem ili koncentričnim kružnicama. Zvijezde u kršćanskoj ikonografiji simboliziraju Krista (zvijezda Danica) i Djevicu Mariju (Stella maris). U ranosrednjovjekovnoj pleternoj plastici vrlo su 856

Ostali simboli, poput ljiljana, palmi, ptica i posuda euharistijskoga značenja, javljaju se među drugim različitim vrstama ikonografskoga repertorija.

Botanički motivi Raznovrsni biljni motivi dospjeli su u predromanički ukrasni repertoar kao naslijeđe antike. Valja međutim imati na umu da su u ranome srednjem vijeku bili u optjecaju iluminirani rukopisi s tekstom i crtežima iz botanike, kako se zaključuje po obojenom kodeksu iz X. stoljeća iz Napulja (danas u Münchenu), na kojem je vrlo precizno ilustrirana grana bršljana i druge biljke.856 Poznavanje botanike dokazuju i ranosrednjovjekovne skulpture, bilo one u dubokom reljefu, gdje se loza s grožđem javlja u punoj plastici na iznimnim štuko ukrasima (“Tempietto longobardo” u Cividaleu), bilo u bezbrojnim plošnim reljefima, primjerice na nadgrobnoj ploči Bobbiju. Poznavanja botanike nije manjkalo ni ranosrednjovjekovnim majstorima u Dalmaciji, sudeći po ukrasnim motivima liturgijskoga namještaja predromaničkih crkava. Najčešći motiv pleternoga ukrasa čini savijena biljka iz koje izlaze grane i cvjetovi, obično loza s lišćem. Taj se motiv u razvitku pleterne plitkoreljefne plastike stilizacijom i geometrizacijom sve više udaljivao od prirodnog modela loze, približivši se čisto geometrijskim formama povezanih kružnica i polukružnica.

Bayerische Staatsbibliothek, München, cod. lat.337, f. 28r, prema: C. Bertelli (1984.), 573.

344

crkve

cvijetom. Cvjetne latice katkada i prelaze kružni obris. Rozete su ponegdje ispunjene i središnjim virovitim motivom. Ljiljan kao simbol čistoće, često povezan s Djevicom Marijom, prikazan trodijelnim cvijetom, jedan je od najviše primijenjenih motiva u pleternim nacrtima, katkada krajnje stiliziran karakterističnim trolistom. Od ostalih botaničkih motiva, u pleternoj se ornamentici najviše javlja palma kao znak Kristove pobjede nad smrću, obično u paru, po jedna bočno postavljena u odnosu na središnji križ. Iznimno, primjerice u crkvi sv. Marije u Omišlju, umjesto palmi središnji križ pod arkadom obrubljuju čempresi. Listovi bršljana kao simbola besmrtnosti duše također se susreću u predromaničkoj pleternoj plastici, a na ulomku reljefa iz Bribira prikazano je simboličko drvo života. Slika 377: Ilustrirani botanički tekst iz Južne Italije (X. stoljeće), München, Bayerische Staatsbibliothek

Kao motiv pleternoga ukrasa često se javlja i stilizirani cvijet kojem je u prirodi model ruža ili tratinčica, oblikovana s četiri, pet ili više latica. Najuobičajeniji cvjetni motiv jesu rozete, prikazane kao kružnice s unutrašnjosti ispunjenom višelatičnim

Botaničkog je podrijetla i motiv girlande kao ukrasnoga vijenca od lišća, cvijeća i plodova. U ranosrednjovjekovnoj plastici taj je motiv rijetka pojava, a javlja se na arhitektonskom ukrasu crkve sv. Stjepana u kninskom podgrađu s kraja XI. stoljeća, gdje je girlanda u dubokom reljefu postala ornamentalni motiv koji je u ravnoj crti ukrasivao crkveni nadvratnik.

Slika 378: Botanički motivi: a. nadgrobna ploča biskupa Vitalijana, Osimo, b. Tempietto longobardo, Cividale, c. nadgrobna ploča arkosolija, Sv. Marija, Biskupija

345

DALMATIA PRAEROMANICA

Zoomorfni motivi U ranosrednjovjekovnoj ikonografiji životinjski motivi slijede već ustaljenu shemu iz starokršćanskoga razdoblja, u kojem se životinje pretežito javljaju kao simboli kršćanske vjere.857 Poznavanje životinjskoga svijeta u srednjem vijeku dokazuju bestijariji na srednjovjekovnim iluminiranim rukopisima koji obuhvaćaju i ranosrednjovjekovno razdoblje.858 U ikonografiji ranijega stupnja predromanike pojava animalnih motiva rezultat je i “barbarske komponente” u formiranju ranosrednjovjekovne umjetnosti, osobito utjecaja stepskih naroda, kod kojih se najviše razvio tzv. animalni stil u primijenjenoj umjetnosti.859

a.

U predromaničkoj plitkoreljefnoj plastici životinjski likovi imaju pretežito simbolično značenje, a često su dio ukrasne zamisli skulptorske kompozicije. Janje se u ranosrednjovjekovnim reljefima neusporedivo rjeđe javlja nego u starokršćanskom razdoblju, a jedan je od rijetkih primjera Agnus Dei prikazan na pluteju iz ranije faze zadarske katedrale, što je očito ikonografska reminiscencija toga motiva u rano postantičko doba. Ptice, najčešće golubice kao simboli Duha Svetoga, u najvećoj su primjeni kao zoomorfni motiv u ranosrednjovjekovnoj plastici zahvaljujući ikonografskom pravilu po kojem su dvije ptice, po jedna sa svake strane središnjega križa, gotovo neizostavna pojava u ukrasu oltarne ograde. Iz građe što se objavljuje u korpusu arhitekture proizlazi da je taj motiv sačuvan na pedesetak primjera predromaničkih tegurija iz različitih faza u razvitku pleterne plastike u Dalmaciji od IX. do XI. stoljeća. U tom ikonografskom detalju ptice su redovito prikazane u profilu, okrenute prema križu, najčešće s jednim grozdom u kljunu. Vrlo su često to paunovi, prepoznatljivi po dugim skupljenim krilima karakteristična ukrasa, a susreću se u različitim razdobljima predromanike, od krstionice u Kotoru i Sv. Marte u Bijaćima iz prve polovice IX. stoljeća do bazilike sv. Petra i Mojsija u Solinu iz druge polovice XI. stoljeća. Osim toga, ptice se javljaju i kao samostalni ukrasni motivi unutar pleternih kompozicija, ispunjajući središte krugova. Ponegdje su to orlovi, koji, 857 858 859

P. Testini (1985.). M. Simonetta (1985.), 107 i d. Z. Kádár (1985.), 273 i d.

346

b.

c. Slika 379: Zoomorfni motivi na liturgijskom namještaju, a. Kula Atlagića, b. Sv. Marija u Ninu, c. ciborij u Zadru

naprimjer, ukrašavaju nadvratnik južnoga ulaza u splitsku katedralu ili zadarski sarkofag. Ondje je lik orla raširenih krila oblikovan u ranijem predromaničkom razdoblju. Iz Biskupije potječe ulomak središnje ploče ambona sa sačuvanim donjim dijelom

crkve

frontalno prikazanoga orla raširenih krila iz druge polovice XI. stoljeća, koji likovnom obradom već pokazuje pripadnost ranoromaničkoj plitkoreljefnoj skulpturi. U ukrasnom repertoaru ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji nije rijetka ni pojava grifona, antičke mitske životinje koja predstavlja lava s orlovskom glavom, krilima i pandžama. U kršćanskoj je ikonografiji grifon protumačen kao simbol grješnih nagona, a u predromanici se javlja najviše na zabatima oltarnih ograda. Mitskim životinjskim likovima pripada i krilati konj koji je prikazan na pluteju iz Koločepa. Zvijeri također nisu rijetki motivi u ranosrednjovjekovnoj plastici. Lavovi u kršćanskoj ikonografiji simboliziraju uskrsnuće, a lavice su, kako je već spomenuto, jedini likovi, prikazani u punoj plastici, u funkciji konzole na portalima ranosrednjovjekovnih crkava (Sv. Mikula u Splitu). Lavovi su mnogo češće prikazani u plitkom reljefu, najviše na stranicana ciborija u različitim fazama pleterne plastike, od samoga početka IX. stoljeća (Sv. Trifun u Kotoru) do prijelaznih primjera koji, poput ciborija prokonzula Grgura u Zadru iz oko 1030. godine, najavljuju pojavu ranoromaničke skulpture. Ondje lavovi i druge zvijeri ispunjaju kutove košara ciborija. Na tim dijelovima liturgijskoga namještaja lavovi su obično dio prizora lova (Sv. Duh u Komolcu). Susreću se i nedefinirane životinje, poput zoomorfnog lika u trku iz Crkvine u Biskupiji. Likovi dviju mitskih zvijeri (po jedna sa svake strane središnjega drva života) ukrašuju i reljef iz sredine XI. stoljeća iz Bribira.

a.

b.

c.

d.

Na ciboriju iz crkve sv. Tome u Zadru dvije su suprotstavljene zvijeri, odijeljene stiliziranim stablom.

Arhitektonski motivi Od arhitektonskih motiva, na ranosrednjovjekovnim reljefima u Dalmaciji najviše su prisutni stupići i arkade. Uz križ ispunjen pletenicom i niz astragala, tordirani stupići s bazama i kapitelima jedini su ukras kamenice za imerziju iz doba kneza Višeslava, izrađene u IX. stoljeću za krstionicu u Ninu, gdje je po

Slika 380: Arhitektonski motivi ∑ stupići i arkade: a. Višeslavova krstionica iz Nina, b. sarkofag iz zadarskoga Arheološkog muzeja, c. ploča iz Sv. Mihovila u Splitu, d. plutej iz Uzdolja

347

DALMATIA PRAEROMANICA

jedan stupić reljefno isklesan uz oba ruba svake od šest ploha kamenice. Arkade oslonjene na stupiće spadaju među najkarakterističnije motive plitkoreljefne pleterne plastike, osobito kada uokviruju križ i palmete. To je jedna od najprimjenjenijih ukrasnih kompozicija predromaničkih pluteja, sačuvana na brojnim ulomcima liturgijskog namještaja duž cijele istočnojadranske obale, od Dubrovnika860 do Krka861 i Istre,862 a nalazi se i na sarkofazima. Križ pod arkadama kao ukrasni se motiv javlja već na starokršćanskim sarkofazima u Ravenni, pa je njegova pojava protumačena utjecajem Bizanta. Svoju najveću primjenu taj je motiv imao u predromanici IX. stoljeća u Italiji, osobito u Veneciji, i na istočnoj jadranskoj obali, a protumačen je kao rajski prikaz stabla života, opisan i u Knjizi postanka.863

a.

b.

Stilizirane arkade među stupićima često se nalaze na ukrasnim frizovima različitih dijelova liturgijskog namještaja. Reljefno prikazani stup s višestruko profiliranom bazom ostao je na kompoziciji pluteja iz Kule Atlagića kraj Benkovca, sačuvan samo u donjem dijelu, a datiran u kraj ranosrednjovjekovnoga razdoblja (kraj XI. ili početak XII. stoljeća). U istu skupinu valja ubrojiti i reljefne prikaze kantarosa i kaleža. Kantaros je središnji motiv na kamenici iz Kotora, iz kojeg se napajaju dva sučelice postavljena pauna. Na pluteju iz Uzdolja kantaros je multiplicirani ukrasni motiv, koji ispunja, kao i rozete, ukrasna polja, obrubljena pleternim tracima.

c.

Antropomorfni motivi U ranosrednjovjekovnoj plastici u Dalmaciji antropomorfni se likovi javljaju ili na samom početku predromaničkoga razdoblja ili, mnogo više, poslije razdoblja dominantne pleterne plastike, pri njezinu završetku u prijelaznom periodu između kasne predromanike i rane romanike. Pojava ljudskoga lika u karolinškom je periodu izrazito rijetka.

860 861 862 863

Slika 381: Antropomorfni motivi u pretkarolinškom i karolinškom razdoblju: a. svetački lik (sv. Petar) na pluteju iz Dabravine, b. ratnik i c. konjanik iz Pridrage

M. Jurković (1985.), 183 i d. M. Skoblar (2006.), 59 i d. (sl. 81, 86-87). HiK, II, 48-49. J. Osborne (1997.), 8; P. J. Nordhagen (1983.), 3; E. Kitzinger, A pair of silver book covers in the Sion Treasure, Gatherings in the Honour of Dorothy E. Miller, Baltimore, 1974. (prema M. Skoblar, 2006., 73-75).

348

crkve

U ranijem razdoblju ljudski se lik na reljefima uglavnom javlja na skulpturama liturgijskoga namještaja skupine crkava iz Bosne i Hercegovine, koji su novijim istraživanjima datirani u VII.-VIII. stoljeće. U kiparstvu Dalmacije karolinškoga doba ljudski lik iznimno je rijetka pojava, dokazana zasada samo ulomcima s likovima ratnika i jahača iz Pridrage. Poznata su još dva ulomka s likovima jahača, u lovu iz Pridrage (nekoć u Novigradu) i iz zadarske katedrale.864 Tek krajem ranoga srednjeg vijeka, u prijelaznom razdoblju između predromanike i romanike, učestalo se javljaju antropomorfni motivi, još uvijek u sklopu pleternoga ukrasnog repertoara. Najčešći su u tom razdoblju prikazi Krista, Marije, pojedinih svetaca, likova iz Staroga i Novog zavjeta, odnosno iz kristoloških scena, te pojedini iznimno rijetki likovi vladara, dostojanstvenika, ratnika, dječaka. Najčešća je pojava likovnoga prikazivanja Kristova lika u ikonografskim varijantama Maiestas Domini, u kristološkim scenama iz njegova života, dok su kameni reljefi s prikazom raspela iznimno rijetki. Lik Krista na prijestolju unutar mandorle (Maiestas Domini) potječe s arhitrava crkve sv. Lovre u Zadru, a vremenski i stilski pripada ranoromaničkom razdoblju druge polovice XI. stoljeća. Sjedeći Krist drži žezlo u desnoj ruci, a lijevom pridržava knjigu. Sa strane mandorlu pridržava po jedan anđeo, a pri kraju arhitrava u simetričnoj se kompoziciji niže još po jedno drvo života i grifon. Krist na prijestolju, s knjigom koju podržava prsima, okružen dvojicom anđela, prikazan je u nešto plastičnijem reljefu i na zabatu pronađenom u benediktinskoj bazilici na Sustipanu u Splitu, vjerojatno s kraja XI. stoljeća. Plitkoreljefni dječački likovi Krista prikazani su na reljefima iz Sv. Nedjeljice u Zadru. Na prvom je pluteju Krist prikazan u prizoru pranja kao dijete s aureolom, a potom u sljedećoj sceni na majčinu koljenu primajući Poklonstvo mudraca. Na drugom pluteju Krist je još uvijek u povojima na koljenu Majke Božje, koja na magarcu što ga vodi Josip bježi 864 865 866 867

I. Petricioli (1983.), 47-52. I. Petricioli (1960.), 18-28. I. Petricioli (1960.), 54-60. M. Jurković (1998.), 63-80.

u Egipat. U svim tim scenama Krist je kao i drugi likovi oblikovan u vrlo plošnoj stiliziranoj obradi, što je jedna od glavnih osobina tzv. zadarsko-splitske kiparsko-klesarske radionice, koja je izvela reljefe.865 U jednoj od kristoloških scena na pluteju iz zadarske crkve sv. Lovre Krist je također prikazan kao dijete koje izlazi iz kantarosa u prizoru kupanja, također plošno, tek nešto plastičnijim izrazom, svojstvenim drugoj, tzv. zadarsko-kninskoj radionici.866 Istih je stilskih obilježa i tranzena iz Crkvine u Biskupiji na kojoj Bogorodica drži na koljenima malenoga Krista. Glava s aureolom odrasloga ali golobradog Krista, vjerojatno dio jednoga pluteja oltarne ograde, pronađena je istraživanjem Zvonimirove krunidbene bazilike sv. Petra i Mojsija u Solinu. Među ranosrednjovjekovnim kamenim raspelima najplastičnije oblikovanim čini se ono iz Crkvine u Biskupiji, koje je nažalost sačuvano samo u četiri ulomka na krajevima križa s dijelom plastično oblikovane glave uokvirene aureolom, podlakticama raširenih ruku te stopalima nogu. Na ulomku jednoga kamenog križa iz crkve sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja sačuvan je ostatak poput crteža urezane glave Krista. Ljudski likovi javljaju se, iako rijetko, i na kristološkim kompozicijama, poput one koja prikazuje povorku ljudi (bez glava jer nedostaje gornji dio reljefa) iz scene Kristova povratka u Jeruzalem na pluteju iz Malog Mošunja u Bosni. Reljef je zanimljiv i po likovnom izrazu ljudskih figura, koje su prikazane frontalno, ali u laganoj kretnji nadesno. Bogorodica se u likovnom izrazu također javlja na izmaku ranosrednjovjekovnoga razdoblja, na skupini ranoromaničkih reljefa iz XI. stoljeća, a njezinu se pojavu dovodi u vezu s crkvenim reformama, posebno kao dio političko-crkvenoga programa gregorijanske reforme.867 Kao ukras na arhitektonskim dijelovima dviju crkava u Zadru i jedne u Biskupiji, lik je Bogorodice sastavni dio kristoloških scena, ali i posebne teme kao Maiestas Virginis. U kristološkim se scenama Bogorodičin lik nalazi na više mjesta na dvama plutejima iz crkve sv. Nediljice u Zadru, u slijedu od Navještenja preko Vizitacije, Ro-

349

DALMATIA PRAEROMANICA

đenja, Poklonstva kraljeva, do Bijega u Egipat. Likovna obrada na tim je reljefima, kako je već spomenuto, vrlo plošna i stilizirana u skladu s posebnim umjetničkim izrazom zadarsko-splitske radionice iz sredine XI. stoljeća, kojoj su, među ostalima, pripisana i dva spomenuta pluteja.868 Bogorodičini likovi tzv. zadarsko-kninske klesarsko-kiparske radionice nalaze se na različitim mjestima u crkvi sv. Lovre u Zadru.869 Ondje je na dovratnicima među motivom loze prepoznat prizor Navještenja s anđelom na desnom i Bogorodicom s križem na lijevom dovratniku. U istoj je crkvi na pluteju s kristološkim sadržajem prikazana sv. Marija u prizorima Vizitacije kao stojeći lik te Rođenja kao ležeći, označena također i tekstom, a prepoznaje se i u liku orantice s aureolom na jednome od četiri kapitela u istoj crkvi. S likovnog su stajališta vrlo značajni Bogorodičini likovi iz Crkvine u Biskupiji, ranosrednjovjekovnoj katedrali koja je bila posvećena sv. Mariji. Na središnjem položaju tegurija oltarne ograde dominira vrlo plošno, gotovo na grafički način, možda i po nekom bizantskom predlošku, urezan lik Bogorodice orans, popraćen i natpisom (Salve regina / salve Virgo). Unutar svetišta iste crkve na jednom od istaknutijih mjesta nalazila se tranzena s prikazom Bogorodice kao Maiestas Virginis, koja je također pripisana istoj zadarsko-kninskoj klesarsko-kiparskoj radionici.870 Obrađena s prednje i sa stražnje strane radi mogućnosti doživljavanja iz prostora za vjernike i iz samoga prezbiterija, tranzena u gornjem dijelu unutar romboidnoga okvira prikazuje Bogorodicu s djetetom, likovno obrađenu tek nešto plastičnijim izrazom plitkoga reljefa, svojstvenoga drugim radovima iste radionice. Uz Krista i Bogorodicu, najviše su prisutni anđeli među sačuvanim reljefima u ranosrednjovjekovnom kiparstvu u Dalmaciji. Najmonumentalnije su prikazani na pluteju crkve sv. Tome u Kutima, kao dva lika poluraširenih krila s jedne i s druge strane središnjega križa. Plastičnošću likovnoga izraza oni već pripadaju ranoromaničkoj skulpturi druge polovice XI. stoljeća.

868 869 870 871

I. Petricioli (1960.), 19. I. Petricioli (1983.), 27-86. I. Petricioli (1983.), 30-31. I. Petricioli (1994.), 287 i d.

350

Anđeli su također česti likovi kompozicije u kojoj središte čine Krist ili Bogorodica. Spomenuti su već u kompoziciji Maiestas Domini na vratima Sv. Lovre u Zadru i na zabatu sa Sustipana u Splitu. Susreću se i u narativnim prikazima Biblije na pluteju iz Sv. Nediljice, primjerice Gabrijela u prizoru Navještenja, ili anđela koji raširenih krila stoji uz malenoga Krista pri njegovu kupanju. Gabrijel se prikazuje i u sceni Navještenja na pluteju iz Sv. Lovre u Zadru. Od svetačkih likova u ranosrednjovjekovnoj ikonografiji u Dalmaciji ističe se reljef s poprsjem sv. Mihovila Arhanđela na zabatu oltarne ograde u istoimenoj crkvi na otoku Koločepu. Vojskovođa nebeske vojske prikazan je u nešto dubljem reljefu u antičkoj odjeći, sa žezlom u lijevoj ruci, poluraširenih krila i s aureolom oko glave, optočenim biserima. Po izvedbi drugih ukrasnih elemenata taj se zabat vezuje uz radionicu koja je krajem XI. stoljeća djelovala u Splitu.871 Biblijske ličnosti iz prizora Staroga zavjeta rijetko su na ukrasnom repertoaru ranosrednjovjekovnih reljefa u Dalmaciji. Među njima je i plošni lik Samsona duge kose, koji u letu hvata grivu golemoga lava na arkadi ciborija iz crkve Sv. Duha u Komolcu kraj Dubrovnika. Reljef se datira u prva desetljeća IX. stoljeća pa, prema tomu, ne spada u skupinu onih antropomorfnih likova koji se javljaju u ranoj romanici na izmaku pleterne plastike nego u karolinško doba. Likovi i prizori iz Novoga zavjeta uglavnom su iz toga ranoromaničkog razdoblja sredine ili druge polovice XI. stoljeća, a poznati su zahvaljujući prije svega sačuvanim plutejima iz Sv. Nediljice u Zadru. Osim likova Krista, Bogorodice i anđela, koji su, kako je rečeno, istaknuti u ukupnoj kompoziciji na više mjesta, javljaju se još likovi sv. Ane u prizoru Vizitacije, sv. Josipa u prizoru Rođenja i Bijega u Egipat, trojice pastira koji su pohrlili k mjestu Kristova rođenja, triju mudraca koji nose darove Sinu Božjem, Heroda, koji sjedeći na prijestolju zapovijeda pokolj malene djece, vojnika-izvršitelja toga pokolja s djetetom-žrtvom koja naglavačke visi u njegovoj ruci, dviju žena te sv. Ivana Krstitelja, na kojem se prekida kristološki niz. Svi su ti likovi prikazani sasvim istom plošnom manirom, u odjeći koja je stilizacijom gotovo izjednačena s višeprutim modeliranjem geometrijskih, biljnih i arhitektonskih motiva. I u drugim rijetkim reljefima ukrašenima kristološkim

crkve

a.

c..

b.

d.

Slika 382: Antropomorfni motivi na kraju ranosrednjovjekovnoga razdoblja: a. plutej iz Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, b. tranzena iz Sv. Marije u Biskupiji, c. dovratnik iz Kapitula u Kninu, d. plutej iz Sv. Tome u Kutima (Boka kotorska)

351

DALMATIA PRAEROMANICA

scenama, poput pluteja iz Sv. Lovre u Zadru, pojavljuju se neki od tih likova, poput sv. Ane, Josipa ili triju mudraca, prikazanih na konju. Svjetovne su ličnosti rjeđe prisutne u ikonografiji ranosrednjovjekovne plastike u Dalmaciji. Izniman je prikaz vladara na pluteju koji je izvorno pripadao oltarnoj ogradi, a danas zatvara jednu od stranica krsnoga bazena u splitskoj krstionici. Iako je u dijelu historiografije umjetnosti protumačen kao nebeski vladar, u posljednje je vrijeme ipak više prihvaćena interpretacija vladareva sjedećega lika na prijestolju kao hrvatskoga kralja iz treće četvrtine XI. stoljeća, ali ostaje još uvijek otvorenim pitanje radi li se o Dmitru Zvonimiru ili Petru Krešimiru IV.872 Likovi uz sjedećega kralja također su svjetovne osobe, njegov pobočnik koji stoji s desne strane te ležeća osoba ispružena pred vladarem u položaju poznatom kao proskineza još od antičkoga doba. Svi likovi na tom reljefu izrađeni su vrlo plošno, sa shematiziranim crtama lica i stiliziranom odjećom, potpuno na način već spomenute zadarsko-splitske kiparske radionice, kojoj je pripadao i bradati lik s jednoga od pluteja iz crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu (Zvonimirove krunidbene bazilike). Lik dostojanstvenika iz zadarsko-kninske radionice, uz sačuvanu glavu jednoga nepoznatog sveca s aureolom, ukrasivao je oltarnu tranzenu iz crkve sv. Marije u Biskupiji. Sačuvan u cjelini, oblikovan je na prednjoj i stražnjoj strani tranzene s istim elementima shematizacije i stilizacije u tek nešto plastičnijoj maniri, svojstvenoj kninsko-zadarskoj kiparskoj radionici. Lik ratnika iznimno se javlja i prije pojave ranoromaničke skulpture. Iz crkve sv. Martina u Pridragi potječu dva ulomka s likom ratnika, jedan stojeći unutar troprute kružnice, bez detaljizirane odjeće, s mačem u pojasu i okruglim štitom u ruci, drugi unutar pravokutna polja što ga obrubljuje tropruta pletenica, prikazan na konju s ispruženim kopljem u desnoj i okruglim štitom u lijevoj ruci. Ratnik na konju koji dugim kopljem probada zvijer prikazan je i na ploči iz crkve sv. Marije u Žrnovnici, koja se datira u prijelazno razdoblje predromaničke u romaničku skulpturu. 872

873

Konačno, popis antropomorfnih motiva u ranosrednjovjekovnoj skulpturi popunjuju i likovi dječaka. Dva dječaka koja pušu u rog, zajedno s krilatim konjem i psom koji lovi divljač, dio su ukrasne kompozicije koncentričnih krugova i dijagonalno postavljenih uzlova na koločepskom pluteju iz XI. stoljeća.

Primjena kiparskog ukrasa u sakralnoj arhitekturi i na sarkofazima Ranosrednjovjekovno kiparstvo u Dalmaciji poznato je gotovo isključivo po svojoj primjeni u crkvenoj arhitekturi i na sarkofazima. U crkvenoj arhitekturi kiparske reljefne aplikacije zahvaćaju otvore, konstrukcijske i ukrasne dijelove te liturgijski namještaj. Predromanički sarkofazi važni su radi upotpunjivanja ikonografije i ukrasnoga načina ranosrednjovjekovne plitkoreljefne plastike, pa ih se ne može zaobići ni u razmatranju arhitektonskoga ukrasa, iako nisu dio građevne strukture crkve. Plastični ukras na otvorima

Uobičajeni plastični ukras na vratima i prozorima ostvaren je primjenom plitkoreljefne pleterne ornamentike na dovratnicima i doprozornicima, uz iznimne primjere plastičnijih likova na portalima vrata u ranoromaničkom razdoblju. Na sačuvanim dovratnicima može se pratiti razvitak ukrasa od lozice preko troprutih pletenica i uzlova pa do ponovne pojave lozice u osvitu romanike. Najbolje sačuvani primjer lozice na dovratnicima pokazuju južna vrata splitske katedrale, koja su uglavnom smatrana zrelom romanikom, ali novim je istraživanjima predloženo datiranje u ranu predromaniku VII.-VIII. stoljeća.873 Na tom primjeru lozica, koja izlazi iz glava maskerona granajući se u višelatične cvjetove, još uvijek slijedi prirodni model jednoprute biljke. Dovratnici IX. i X. stoljeća obično su ukrašeni geometrijskim pleternim motivima. Na crkvi u Koljanima dovratnike ukrašava dvostruko isprepletena

Zalagao sam se, poput nekih drugih autora, za prepoznavanje Zvonimira u liku iz splitske krstionice (T. Marasović, 1997.d). Nasuprot tomu, u nizu svojih radova, uključujući i opsežnu monografiju, I. Fisković (2000.b) taj je lik identificirao s Petrom Krešimirom IV. T. Marasović (1992.b), 165 i d.

352

crkve

a.

b.

c.

d.

Slika 383: Ukras na vratima ranosrednjovjekovnih crkava: a. bazilika Koljane (Muzej HAS), b. portal iz crkve sv. Ivana Krstitelja u Zadru, c. portal crkve sv. Kuzme i Damjana u Dubrovniku, d. portal iz crkve sv. Lovre u Zadru

353

DALMATIA PRAEROMANICA

tropruta pletenica, a slične mrežasto ispleteni tropruti traci ispunjaju i dovratnike crkve Sv. Spasa u Cetini. Ponegdje se geometrijski pleterni motivi protežu i na nadvratnike crkava XI. stoljeća, kao primjerice u crkvi sv. Nikole na Koločepu, ili u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zadru, gdje nadvratnike ispunja samo tropruta pletenica. Lozica se pleternoj varijanti troprute stabljike koja se rašlja u cvjetove ponovno vraća krajem predromaničkoga razdoblja, da bi nastavila svoju transformaciju prema prirodnim modelima u ranoj romanici, kako to pokazuje sačuvani portal na crkvi sv. Kuzme i Damjana u Dubrovniku. Na nadvratnicima se može pratiti sličan razvitak od pretpleternih motiva preko geometrijske faze pletera do ponovnoga vraćanja na biljne modele. Nadvratnik južnoga ulaza splitske katedrale ukrašen je krugovima, ispunjenim različitim životinjskim likovima i ljiljanima u preostalim praznim prostorima. U čisto geometrijskoj fazi pletera javljaju se na nadvratnicima ispresijecane troprute polukružnice, npr. u crkvi u Koljanima ili u Sv. Dujmu u Trogiru. Ponegdje će geometrijski motivi ispunjati ukrasne površine nadvratnika i u kasnim primjerima iz XI. stoljeća, kao što je bio slučaj s vratima Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, gdje nadvratnik ispunjaju dvoprute kružnice, učvorene s dvoprutim trakama, a u samom je središtu tordirani križ unutar tordiranog kruga. Pri kraju predromaničkoga razdoblja tropruta će pletenica ponovno poprimiti oblik povijene lozice s razgranatim cvjetovima, da bi postupno sasvim iščezla tropruta stabljika, a isti motiv u ranoj romaničkoj fazi oblikuje obična lozica, kao u crkvi sv. Mikule u Splitu. U toj crkvi dodatni likovni naglasak portala čine konzole s lavicama, a na sličan način oblikovane su konzole s grifonima na portalu ranoromaničke crkve sv. Petra u Rabu u zreloj romaničkoj fazi njezina razvitka. Ponegdje se u ukrasu nadvratnika javljaju lokalne ukrasne varijante, primjerice kombinacija troprutoga traka i križeva, kao u crkvi sv. Mihajla u Stonu ili na obližnjem nalazištu u stonskoj crkvi Gospe od Lužina. Na nekim primjerima (crkva sv. Stjepana u Vranovićima kraj Kotora) između stupova uklesan je natpis u više redova. 354

Na mnogim manjim predromaničkim crkvicama ukras nadvratnika znatno je skromniji, a čine ga jedan ili tri križa (primjerice, u Splitu Sv. Izidor, Sv. Mihovil na Bambinoj glavici, južni ulaz Sv. Trojice). Motivi na nadvratniku i dovratnicima čine ponegdje jedinstvenu ornamentalnu cjelinu, kao što je slučaj s već spomenutom crkvom sv. Kuzme i Damjana u Dubrovniku, u crkvi sv. Spasa u Cetini, gdje međusobno učvorene troprute kružnice ispunjaju sve površine okvira vrata, i u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zadru, gdje je ustrajao motiv pletenica na dovratnicima i kružnica učvorenih dijagonalama unatoč već poodmakloj dobi XI. stoljeća i ranoromaničkim arhitektonskim formama. Plastični ukras na prozorskim otvorima ponegdje se javlja na svim dijelovima okvira prozora (tj. na pragu, doprozornicima, natprozornicima), a katkada zahvaća i tranzenu. Pragovi prozora, doprozornici i natprozornici bili su ukrašeni samo u nekim ranosrednjovjekovnim crkvama, uglavnom na južnodalmatinskom području, kako pokazuju primjeri iz Sv. Mihajla u Stonu, Sv. Martina u Čepikućama i Sv. Nikole na Koločepu. Pleterni ukras na prozorskim tranzenama, ako su kamene perforacije uopće ukrašene, obično čini rubna pletenica koja prati oblik prozorskog otvora s polukružnim nadvojem pri vrhu, kao u slučaju crkve sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja. Katkada se ukras uvlači i među same perforirane otvore, kako to pokazuju primjeri u crkvi sv. Mihajla u Stonu. Na impostima prozorskih otvora crkve sv. Marije u Biskupiji i Gospe od Zvonika u Splitu javlja se izrazito plošni pleterni ukras stiliziranih listova. Plastični ukras na konstrukcijskim elementima

Kiparski ukras konstrukcijskih elemenata predromaničkih i ranoromaničkih crkava u Dalmaciji primijenjen je na kapitelima, impostima, vijencima i konzolama. Ukras kapitela nosivih stupova unutarnje konstrukcije crkve te imposta nad njima obično čine glatki listovi, poredani u dvije ili tri zone, te volute u gornjoj zoni. Kapiteli stupova i pilona kao konstrukcijskih elemenata iz ranijega, karolinškog razdoblja sačuvani su

crkve

a.

b.

c.

Slika 384: Ukras na prozorima ranosrednjovjekovnih crkava: a. prozor na apsidi crkve sv. Ilije na Lopudu (J. Marasović), b. prozor iz crkve sv. Nikole na Koločepu, c. prozorski otvor na crkvi sv. Mihajla u Stonu

kod relativno maloga broja predromaničkih crkava, a i neki među njima, poput crkve Sv. Trojstva (Donata) u Zadru, nisu oblikovani u ranome srednjem vijeku, nego su preuzeti iz ranijih antičkih građevina.

Običaj uporabe antičke građe nastavio se i u kasnijim stoljećima, kako to pokazuje crkva sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru. U crkvi sv. Mikule u Splitu upotrijebljeni su, kako je već rečeno, antički stupovi 355

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

Slika 385: Ukras na vijencima crkve sv. Ivana Krstitelja u Zadru

kao građa od koje su načinjeni kapiteli, monolitno oblikovani zajedno sa stupovima. Ukras kapitela u gornjoj zoni čine glatki priljubljeni akantusovi listovi, nadvišeni pri vrhu s dvjema volutama, dok u donjoj zoni strše manji listovi obrađeni na donjim plohama izrazito plošnim palmetama. U karolinškom je razdoblju poznata i izrazito plošna modelacija kapitela, kakvu u Istri pokazuje crkva sv. Marije Velike s dvanaest kapitela, koji pripadaju dvozonskom tipu kapitela glatkih listova, ali i drugim tipovima sa stiliziranim, plošnim likovima ptica i tipovima s plošnim volutama.874 U Dalmaciji i na Kvarneru nema tako sačuvanoga niza kapitela, ali pojedini nalazi poput onih iz katedrale u Osoru iz ranoga razdoblja (VIII./IX. st.) ili imposta iz ranosrednjovjekovne faze crkve u solinskoj Gradini (iz X. ili XI. st.) pokazuju da je plošna manira ukrasa konstrukcijskih elemenata bila prisutna na cijelom istočnojadranskom prostoru. Krajnje plošni ukras s bogatim florealnim i zoomorfnim motivima pokazuje kapitel kubičnoga oblika iz Raba (XI. st.), koji se danas čuva u zadarskom Arheološkom muzeju. 874

b. Slika 386: Ukras na kapitelima i impostima: a. Sv. Trojstvo (Sv. Donat) u Zadru, b. Sv. Martin (Barbara) u Trogiru

Ipak, najznačajniji fundus kapitela, na kojima se može pratiti razvoj ukrasa, potječe iz ranoromaničkih crkava na kvarnerskim otocima, a pokazuju ga kapiteli dvozonski poredanih listova iz Sv. Mihovila na Krku, korintski kapiteli iz katedrale u Krku, kapitel sa zoomorfnim i florealnim motivima iz Sv. Andrije na Rabu te oni iz crkve sv. Ivana Evanđelista na Rabu, ukrašeni stiliziranim palminim i akantusovim listovima.

M. Jurković, Sveta Marija Velika kraja Bala, HiK, II, Split 2000., 16-24.

356

crkve

Imposti i vijenci, ako su ukrašeni plitkoreljefnim ukrasom, uglavnom pokazuju motive tzv. geometrijskoga pletera, poput crkve sv. Ivana Krstitelja u Zadru, gdje su imposti ukrašeni dvoprutim pletenicama s okulusima, višestrukim čvorovima i kružnicama učvorenim s dijagonalnim tracima. Zahvaljujući sačuvanim kamenim i drvenim gredama u crkvi Sv. Trojstva u Zadru, poznat je i ukras na tim konstrukcijskim elementima predromaničke crkve. a.

Kamene grede ukrašene su na svojim donjim plohama što ih vidi gledatelj iz crkve motivom plitkoreljefne jednoprute lozice iz koje izbijaju višelatični cvjetovi, ptice i bršljanovi listovi. Kamene grede koje su se izvorno nalazile u zasebnoj kapeli (euterion) srednjega broda zadarske katedrale, a na kojima je i natpis s imenom biskupa Donata, bile su ukrašene na uobičajeni način greda oltarne ograde, tj. s kukama u gornjoj zoni, a u donjoj s krugovima, isprepletenima dijagonalnim tracima. Drvene grede iz iste crkve imaju na svojim plohama raznovrsni rovašeni ukras, što ga čine učvorene pletenice, lozica i krugovi s upisanim križem. Kiparski ukras na zidovima i svodovima

b.

Vanjske zidne površine, ne računajući portale i prozorske otvore, rijetko su kiparski ukrašene u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi. Stoga su reljefi s prikazom Krista i drugih likova na crkvi sv. Križa u Aghtamaru u Armeniji ili pak pleterni motivi na bazilici u Pomposi (Italija) ipak rijetke pojave plastičnoga oživljavanja crkvenih fasada. Neki nalazi pokazuju međutim da plastično ukrasivanje pročelja nije bilo nepoznato u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. Iz Raba potječe mramorna ikona s prikazom Krista na prijestolju, za koju se pretpostavlja da je pripadala fasadnom ukrasu ranoromaničke katedrale. Među ulomcima koji su pripadali ranoromaničkoj crkvi sv. Petra na Osoru Jakšić je identificirao i dijelove fasadnog ukrasa i usporedio ih sa sličnim reljefima iz benediktinske opatijske crkve u Pomposi.875

c. Slika 387: Ranosrednjovjekovni kapiteli: a. Sv. Lovre u Zadru, b. Sv. Marija u Zadru, c. kapitel iz Raba (danas u zadarskom Arheološkom muzeju)

Ukras patera u crkvi Sv. Trojstva u Zadru čini tropruta povijuša s bršljanovim listovima i sa stilizira875

N. Jakšić (1982.), 188-190.

357

DALMATIA PRAEROMANICA

b.

a.

d.

c.

Slika 388: Kiparski ukras na fasadama: a. Sv. Križ u Aghtamaru (Armenija), b. Sv. Marija u Rabu, c. Pomposa u Italiji, d. Sv. Petar u Osoru

Kiparski ukras na liturgijskom namještaju

nom pticom; na drugom je mjestu sveto drvo pod arkadom, negdje ljiljanovi cvjetovi. Ukrasnom učinku pridonosi i nazupčeni gornji rub.

Liturgijski namještaj u predromaničkim crkvama u Dalmaciji pokazuje standardizirane sheme, u kojima ukras varira u okviru repertoara određenog za svaku pojedinu vrstu instalacija.

Iz crkve sv. Marije u Biskupiji potječe patera, oblikovana kao perforirana polukugla s otvorom prema dolje, ukrašena palmetama.

Na oltarnom se stupu nalazi uglavnom pleterom ukrašeni križ, ako sam križ nije udubljen u površinu stipesa.

358

crkve

Slika 391: Ambon zadarske katedrale, varijantni prijedlozi rekonstrukcije (prema P. Vežiću)

Slika 389: Ciborij rapske katedrale

Menza je obično profilirana, a samo u rijetkim slučajevima obrubljena troprutom pletenicom. Na sličan je način ukrašena ploča štionika pronađena u Crkvini u Biskupiji. Plastični ukras na oltarnim ciborijima primijenjen je po standardnim obrascima. Kapiteli ciborija obično slijede ukras nosivih kapitela u već spomenutom razvitku od kasnoantičkih do ranoromaničkih primjera. Strane ciborija, oltarnih ili baptezimalnih, ukrašene su vrlo standardiziranim motivima. Pri vrhu najčešći motiv čini niz kuka, simetrično okrenutih od središta stranica prema rubovima. Ponegdje (crkva sv. Cecilije u Biskupiji) niz kuka i uz njega istaknuti kimation ukrasuje i vertikalni rub stranice ciborija ili trokutne strane ciborija sa zabatima. Na nekim rano datiranim primjerima javlja se na gornjoj istaknutoj letvi uz natpis još i motiv ispresijecanih polukrugova (arkada), primjerice u crkvi sv. Trifuna u Kotoru.

Slika 390: Oltarna ograda crkve sv. Mihajla na Koločepu (prema Ž. Pekoviću)

Različiti pleterni motivi, obično tropruta pletenica, ili splet učvorenih kružnica i rombova ispunja rubne trakove stranice ciborija, uključujući i donje polje uz polukružni luk. U ranije datiranim primje359

DALMATIA PRAEROMANICA

rima koji prate početak razvitka pleterne plastike na polukružnoj lučnoj traci javlja se i motiv astragala, transformiran iz antičkoga modela prema postantičkom likovnom izrazu. U takvoj osnovnoj podjeli ostaju na jednoj i drugoj strani trokutna polja, koja u najvećem broju slučajeva ispunjaju zvijeri (najčešće lavovi) koje love svoj plijen (Sv. Trifun u Kotoru). U crkvi sv. Krševana u Zadru rubna ravna polja ciborija, isto kao i ono donje polukružno, ispunja razgranata tropruta lozica, a trokutasta unutarnja polja ukrasuje po jedna rozeta s pticom koja u kljunu nosi grozd. U Sv. Marti u Bijaćima pod letvom s kukama ubačen je istaknuti kimation, a izvan polukružnoga pojasa ukrašenog troprutom pletenicom ili dvostruko isprepletenim uzlovima nalazi se paun s grozdom u kljunu. Na ambonima se također zapaža standardizacija ukrasa: zaobljeni prsobran obično je podijeljen u pravokutna polja. Na propovjedaonici zadarske katedrale prsobran je dvoprutom pletenicom podijeljen u dva niza od tri pravokutne kasete. U gornjem je nizu središnji motiv križ, a lijevo od njega paun; u donjem je lav kao simbol sv. Marka, lijevo vol kao simbol sv. Luke, a desno imago hominis kao simbol sv. Matije. Drugoj strani zaobljenoga prsobrana pripisuju se dva ulomka pronađena na Pašmanu, premda su ondje ustanovljena tri vertikalna niza kaseta, među kojima se raspoznaju životinjski likovi i Agnus Dei. Od životinjskih likova, paun spuštena repa uobičajeni je lik u pleternoj kompoziciji kose ploče na ogradi krstionice. Još je dosljednija standardizacija ukrasa na oltarnim ogradama predromaničkih crkava. Na trabeaciji su uvijek kuke u gornjoj ukrasnoj zoni, kimation obično u srednjoj zoni, a pletenica u donjoj zoni, ako na tom polju nije uklesan natpis. Na gredi iz Sv. Jurja u Janjini u gornjoj su kuke, u srednjoj natpis, a treću i četvrtu zonu ispunja u dva reda motiv kimationa; takav se raspored proteže i na zabat, gdje su također dva reda kimationa, a u sredini je lozica umjesto uobičajenoga križa. Na zabatu je u pravilu križ s euharistijskim pticama dominantni središnji motiv. Iznimno su rijetki primjeri zabata bez središnjega križa, kao u sluča360

ju oltarne ograde iz crkve sv. Petra u Kuli Atlagića, gdje trokutasto polje ispunjaju kružnice s rozetama po sredini. U ranoj romanici nestaju pleterni motivi, koje zamjenjuje jednostavna stepenasta profilacija, kako to pokazuju grede i zabat crkve sv. Mikule u Splitu. Na plutejima su pleterni uzlovi na gornjim letvama najčešće primijenjeni motiv. Osnovno polje pluteja obično ispunja geometrijski ornament što ga čini mreža trpoprutih trakova ili kružnica, katkada s ubačenim pticama, rozetama i ljiljanima. Vrlo česti ukras na plutejima čini motiv košarastog dna te križevi pod arkadom, gotovo redovito okruženi sa svake strane po jednom palmetom. Pentagram kao dominantni motiv pluteja poznat je samo na ploči krsnoga bazena splitske krstionice. Ljudski likovi iznimno su rijetki na plutejima i nalaze se samo u slučaju kada su dio narativne scene, poput Kristova života od navještenja do bijega u Egipt u crkvi sv. Nediljice u Zadru, ili kad prikazuju anđele na pluteju iz crkve sv. Tome u Kutima. Kiparski ukras na sarkofazima

Na trima splitskim sarkofazima (danas u vanjskom hodniku katedrale) ukras čini samo križ kojemu krakovi izlaze iz središnjega kruga odnosno križ uokviren dvostrukom kružnicom. Na većini sačuvanih sarkofaga ukras je samo na prednjoj strani. Rijetko se javlja i na bočnim stranama, ili na poklopcu, kao što je slučaj sa sarkofagom iz zadarske katedrale. Na tom sarkofagu koji se datira u drugu polovicu VIII. stoljeća motiv križa dominira bočnim stranama s rozetama, ljiljanovim cvjetovima i drugim ukrasom iz pleternoga repertoara, a tri križa, među dvama krugovima, ispunjenima unakrsno postavljenim ljiljanima, glavni su motiv i na poklopcu. Iz druge polovice VIII. stoljeća potječe i poklopac sarkofaga na kojem je uz natpis s imenom bizantskoga cara Konstantina reljefno istaknut križ ispunjen dvoprutom pletenicom. Na prednjim stranama predromaničkih sarkofaga nalaze se različiti ukrasi, a među njima su najčešći

crkve

oni s multipliciranim motivom dijagonalno ukrštenih ljiljana, koji se u Splitu može pratiti na vrlo ranim primjerima sarkofaga nadbiskupa Ivana (druga polovica VII. stoljeća) ili priora Petra (druga polovica VIII. stoljeća). Drugi česti motiv ukrasa na sarkofazima čini križ pod arkadama, sačuvan među ostalim na sarkofagu splitskoga nadbiskupa Ivana Tvrdakova iz X. stoljeća. Na dvama zadarskim primjerima kompozicije s arkadama variraju i drugi motivi: u već opisanom sarkofagu iz Arheološkog muzeja križ flankiran rozetama izmjenjuje se s dvjema palmama i rozetama. Na drugom sarkofagu (iz IX. stoljeća) križ ispunja prvo i zadnje polje pod arkadama; na srednjem je grabljivica koja slijeće i kandžama hvata golubicu. Ponegdje je središnji križ jedini ukrasni motiv, kako to pokazuje sarkofag u peripteru splitske katedrale. S krajem XI. stoljeća uglavnom nestaje pleternoga ukrasa na ranosrednjovjekovnim sarkofazima. Pokazuje to sarkofag nadbiskupa Lovre (umro 1099.), na kojem natpis obrubljuje jednostavna ranoromanička profilacija. Polikromija ranosrednjovjekovnih reljefa

Ranosrednjovjekovni reljefi na liturgijskom namještaju predromaničkih i ranoromaničkih crkava u Dalmaciji bili su obojeni, kako to dokazuju tragovi ili ostatci boja, sačuvani samo na nekim spomenicima. Ostatci crvene, žute i plave boje sačuvali su se, među ostalim, na gredi oltarne ograde (danas u ranosrednjovjekovnoj zbirci splitskoga Arheološkog muzeja). Pretpostavljena polikromija pleternog ukrasa prikazana je na dijelu oltarne ograde iz Zadra.876

Razvitak ranosrednjovjekovnoga kiparskog ukrasa s prepoznatim kiparsko-klesarskim radionicama Promatranjem datiranih primjera ukrasa na arhitektonskim i liturgijskim dijelovima ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji dolazi se do moguće raščlambe kiparstva toga doba na tri osnovna stupnja 876

M. Pejaković (1996.), 143.

Slika 392: Reljefi pretkarolinških bosanskih nalazišta, Bilimišće kod Zenice (prema A. Miloševiću)

razvitka predromaničke i ranoromaničke plastike, koje obilježava: 1. prijelazni izraz na razmeđu antike i ranoga srednjeg vijeka; 2. “geometrijski” motivi u zreloj predromanici; 3. pojava ljudskog lika i povratak prirodnim modelima u osvitu rane romanike. U svim trima razdobljima prati se i djelovanje prepoznatljivih kiparsko-klesarskih radionica. Prijelazni izraz na razmeđu antike i ranoga srednjeg vijeka i početci predromaničke stilizacije

Za prvo je razdoblje znakovit zadnji stupanj u plošnoj obradi ljudskih likova, prije nego što će u daljem razvitku pleterne plastike novi likovni govor izrazitoga geometrijskog pletera sasvim isključiti prizore s ljudskim likovima iz ikonografskoga programa plitkoreljefnoga kiparstva u karolinškom i u prvom postkarolinškom razdoblju. Istodobno se upravo u tom prijelaznom razdoblju oblikuju na antičkoj tradiciji ornamentalni motivi, znakoviti za pleternu ornamentiku. Taj zadnji figurativni izraz, koji poznaju pojedina središta Europe merovinškog doba i langobardske umjetnosti, tzv. liutprandovske “renesanse” ranijeg karolinškog doba, u predromanici istočnojadranskoga područja dosada je otkriven samo na periferiji tog prostora, u središnjoj Bosni. Liturgijski namještaj tamošnjih crkava u Malom Mošunju, Dabravini, Žitomisliću, gdje je nedavnim istraživanjima prepoznata jedna kiparska radionica, najistočniji je odraz predromaničke skulpture, afirmirane u poznatim 361

DALMATIA PRAEROMANICA

langobardskim i ranokarolinškim umjetničkim središtima.877 Ukrasni motivi koji obilježavaju reljefe s tih srednjobosanskih i sjevernodalmatinskih nalazišta povezuju njihove majstore s jednom radionicom koja je približno u isto doba djelovala na primorskom dalmatinskom području, a u kojoj se može pratiti nastanak te druge, nefiguralne sastavnice prijelaznog razdoblja. Prijelaz od kasnoantičkoga na ranosrednjovjekovni ukras pokazuje kiparsko-klesarska radionica stare Salone, koja je u zadnjim desetljećima života antičke metropole ostavila svoje tragove i na okolnom prostoru (crkve sv. Marte u Bijaćima i sv. Andrije na Čiovu kod Trogira, te u Gali kod Trilja).878 Višestruko izbrazdani križevi, koncentrično izbrazdane kružnice i tropruta savijena lozica zaista su prvi izraz pleterne plastike, koji se datira u VII. i VIII. stoljeće, prije nego što će u IX. stoljeću zrelo karolinško doba obilježiti pretežito motivi geometrijskog pletera.

a.

Na prijelazu između antike i ranoga srednjeg vijeka u ukrasu predromaničkih građevina ranijeg razdoblja u Dalmaciji prisutni su antički motivi poput astragala – najviše astragal u izvornoj formi ili kimation, koji se znatno stilizira u odnosu na antičke modele. Pojedini biljni motivi još uvijek slijede prirodne modele, ali prikazani su izrazito plošnim načinom. U tom je smislu znakovit motiv dijagonalno ukriženih cvjetova ljiljana, koji se javlja već na kasnoantičkim mozaicima (podni mozaik iz Akvileje), a prevladava u predromaničkim radionicama. U toj je fazi isti motiv karakterističan za jednu klesarsko-kiparsku radionicu koja je djelovala u Splitu a svoja je ostvarenja ostavila na oltarnoj ogradi splitske katedrale i na sarkofagu nadbiskupa Ivana, koji se danas nalazi u splitskoj krstionici. Na tom su sarkofagu samo dva desna ljiljana stilizirana na način svojstven pleternoj fazi razvitka predromaničke skulpture, pa taj spomenik možemo smatrati primjerom prijalaznoga likovnog izraza između prirodnih modela i njihove stilizacije. S oslonom na prirodne modele još su uvijek oblikovani i dijagonalno ukriženi ljiljani na pločama oltarne ograde ranije faze splitske katedrale.

877 878

A. Milošević (2003.a) 357, (2003.b), 59 i d. T. Burić (1993.), 177 i d.

362

b.

c. Slika 393: Kiparsko-klesarski krug majstora oltarne ograde splitske katedrale i sarkofaga nadbiskupa Ivana: a. detalj sa sarkofaga nadbiskupa Ivana u splitskoj krstionici, b. plutej iz splitske katedrale (danas na oltaru Sv. Dujma), c. plutej iz splitske katedrale (danas u splitskom Arheološkom muzeju)

crkve

trabeacije oltarne ograde ili ciborija u najvećoj je primjeni upravo u “geometrijskom” razdoblju pleterne plastike. Znakovite su i neke univerzalne kompozicije, koje se sreću diljem predromaničke Europe pa i u Dalmaciji, poput već spomenutoga križa pod arkadama, na kojima se može slijediti razvitak od nešto plastičnijeg izraza u IX. do vrlo plošne obrade u X. stoljeću (sarkofag Ivana Tvrdakova u Splitu). Drugu karakterističnu kompoziciju geometrijske faze čini tzv. motiv košarastog dna.

b.

a.

c.

d.

Slika 394: Reljefi prijelaznoga razdoblja na početku formiranja pleterne plastike: a, b. Bijaći, c. Sv. Andrija na Čiovu, d. Gala

“Geometrijska” skulptura zreloga predromaničkog doba U drugom stupnju razvitka ranosrednjovjekovnoga arhitektonskog ukrasa u Dalmaciji kulminira pleterna plastika, izražena prije svega geometrijskim motivima kružnica, kvadrata, romba i raznovrsnim pletenicama što ih tvori pretežito tropruti trak, međusobno učvorenim različitim uzlovima. Stiliziraju se biljni i životinjski motivi, a ljudski je lik (npr. ratnika iz Pridrage) iznimno rijetka pojava. Motiv ukriženih ljiljana javlja se i u ovom drugom stupnju razvitka, kako to pokazuje ukras na sarkofagu splitskoga priora Petra, koji pripada karolinškom razdoblju. Majstor koji je klesao taj ukras zacijelo se ugledao na stariji sarkofag nadbiskupa Ivana, ali ljiljane je do krajnosti stilizirao zanemarujući prirodni obrazac, što osobito dolazi do izražaja u središnjem cvijetu ljiljanova trolista. Tako stilizirani ljiljanovi cvjetovi često ispunjaju ukrasne površine pluteja ili sarkofaga, ubačeni u prazne prostore u kutovima ili na sjecištu arkada, dokazujući tako horor vacui kao jedno od osnovnih obilježja ukrasne zamisli toga razdoblja. Na isti su način stilizirane biljke i životinje. Volutni niz (kuke) kao neizostavni motiv gornjih površina 879

U tom su razdoblju individualizirane i pojedine majstorske radionice. Tako je po jednoj ploči oltarne ograde iz crkve u Koljanima, ukrašenoj umreženim troprutim kružnicama ispunjenim pticama i rozetama, nazvan majstor Koljanskog pluteja, autor pleterne kompozicije koja se može usporediti s vrlo sličnim motivima na Apeninskom poluotoku.879 Djelovanje istoga majstora, znakovito po biljnim i zoomorfnim ispunama praznih prostora unutar pleterne mreže kružnica, prepoznato je u Biskupiji, u Galovcu i u Tršcima blizu Zadra. Na tim su nalazištima pronađeni i ranosrednjovjekovni sarkofazi, načinjeni od antičkih ukrašenih arhitrava, kojima je izvorne kompozicije predromanički majstor respektirao u svojoj klesarskoj intervenciji. Približno u isto doba ostavila je kvalitetna ostvarenja jedna druga kiparsko-klesarska radionica, koja je djelovala u Pađenima i u Golubiću kod Knina te u Brnazama kod Sinja, u Kljacima kod Drniša i u Morinju kod Šibenika, ali zapažena je po reljefima iz Trogira, pa je nazvana trogirskom klesarskom radionicom. Prepoznaje se po učestalom ponavljanju motiva križa pod troprutim arkadama i po kompozicijama “košarastog dna”. Na trabeacijama oltarne ograde izrađene u toj radionici svi su natpisi otučeni, pa je iznesena uvjerljiva pretpostavka da je do te pojave (damnatio memorie) došlo radi uklanjanja imena istoga vladara. Vrlo srodni reljefi, datirani početkom IX. stoljeća, iz Grada, Akvileje, Murana, Poreča, Pule, Dvigrada i Novigrada u Istri, ali i s nekih nalazišta u Panoniji, omogućili su N. Jakšiću da svoja zapažanja zaokruži prihvatljivom hipotezom prema kojoj su majstori trogirske radionice sjevernojadranskog porijekla. Njih je u drugom desetljeću IX. stoljeća akvilejski patrijarh Fortunat mogao poslati Ljudevitu, knezu Posavske Hrvatske, a on je u zbjegu

N. Jakšić (1984.b), 243 i d., (2000.a), 205.

363

DALMATIA PRAEROMANICA

Slika 395: Reljefi benediktinskog klesarskog kruga, plutej iz Sv. Marije u Biskupiji

Slika 396: Reljefi trogirske radionice iz IX. stoljeća (prema Jakšiću), plutej iz Sv. Mihovila u Splitu

364

crkve

dospio i do Dalmacije, gdje je djelovala i navedena majstorska radionica.880 Pojava još jedne različite klesarske radionice naslućuje se u zabatima oltarne ograde iz crkve sv. Marte u Bijaćima, a s njima se povezuje zabat iz Bola na Braču.881 Ranu pojavu geometrijske faze pleterne skulpture pokazuju pojedini primjeri iz dubrovačkoga kraja i u cijeloj južnodalmatinskoj regiji, poput različitih slojeva pronađenih u crkvi sv. Stjepana u Dubrovniku.882 Sredinom IX. stoljeća, u doba istaknutoga hrvatskog kneza Trpimira, djelovala je klesarska radionica koja se prepoznaje po znakovitoj obradi zabata, pluteja i kapitela oltarnih ograda. Izrazita je na kamenom namještaju u samoj kneževoj zadužbini u Rižinicama ispod Klisa, ali i u nekim drugim mjestima koja se mogu smatrati središtima Hrvatske kneževine: na Lopuškoj glavici u Biskupiji, u Vrpolju i Plavnu kod Knina, Žažviću kod Bribira, Kašiću kod Zadra i u samom gradu Biogradu. U zadnjoj četvrtini IX. stoljeća u istim je prostorima radio majstor, ili skupina klesara, kojemu je svojstveno vrlo brižljivo modeliranje pravilnih kuka i troprutih uzlova (“pereca”) na zabatima oltarnih ograda te motiv beskonačnih čvorova, odnosno učvorene kružnice koje presijecaju tropruti dijagonalni traci. Natpisi na sačuvanim dijelovima i ulomcima kamenog namještaja spominju kneza Branimira, kojemu je doba vladanja povijesno utvrđeno (879.-892.), pa je i djelovanje radionice vezano uz toga hrvatskog kneza. Topografija reljefa kojima je dvorska radionica iz Branimirova doba dala svoj pečat pokazuje vrlo široko područje od Nina, Muća, Biskupije (položaj “Stupovi”), Lepura, Benkovca, a zahvaća i dalmatinske gradove Zadar i Split. Upravo ta okolnost, kao i naznaka na nekim od natpisa samostanskih opata, dala je povoda Jakšiću za zaključak da su nositelji dvorske radionice bili benediktinci, koji su u vlastitim kiparsko-klesarskim atelijerima opremali predromaničke crkve zreloga karolinškog doba u nekim središtima Hrvatske kneževine. Oni su svojim skulpturama opremali liturgijski namještaj i nekih gradskih crkava, pa je ta 880 881 882

N. Jakšić (2000.a), 206, 207 i d. N. Jakšić (2000.a), 207. M. Jurković (1985.), 183 i d.

a.

b.

c.

Slika 397: Reljefi kiparsko-klesarske radionice iz sredine IX. stoljeća (prema N. Jakšiću): a. Rižinice, b. Vrpolje, c. Lopuška glavica u Biskupiji

365

DALMATIA PRAEROMANICA

c.

a.

b.

d. Slika 398: Benediktinska klesarska radionica iz doba kneza Branimira: a. Kula Atlagića, b. Otres, c. Lepuri, d. Nin

a.

c.

b.

d.

Slika 399: Grede i pluteji dvorske klesarske radionice iz doba kneza Branimira: a. Ždrapanj, b. Cetina, c. Korlat, d. Kula Atlagića

skupina majstora nazvana benediktinskom klesarskom radionicom iz doba kneza Branimira.883 Na nekim pak drugim starohrvatskim lokalitetima u Dalmaciji zapažaju se drukčije kiparsko-klesarske značajke, prepoznate na spomenicima toga istog doba, jer su i oni u natpisima obilježeni imenom istoga hrvatskog kneza (Branimira). Te se značajke prije svega prepoznaju po kimationu na trabeaciji 883

N. Jakšić (2000.b), 211-212.

366

oltarnih ograda i po izvedbi krugova na plutejima, pronađenih u većem broju na sjevernodalmatinskom području (Bukorovića podvornica i Sv. Marija u Biskupiji, Sv. Spas u Cetini, Rapovine kod Livna, Šopot i Lepuri kod Benkovca), ali i na širem prostoru od Solina do Rapovine kod Livna u Bosni. Klesari te radionice manje su vješti od onih iz benediktinskog atelijera, a u natpisima na pronađenim

crkve

ulomcima spominju se osim kneza Branimira još i dvorski župani poput Gostihe u Cetini ili Prištine u Ždrapnju kod Bribira, pa je ta skupina nazvana dvorskom klesarskom radionicom.884 Rad spomenutih radionica i pojava karakterističnih pleternih motiva nastavlja se i u X. stoljeću, kako se može zaključiti po rijetkim datiranim spomenicima toga doba, što ga pratimo na sarkofagu splitskoga nadbiskupa Ivana Tvrdakova, gdje je još uvijek prisutan motiv križa pod arkadama.

a.

U sredinu X. stoljeća datirani su neki reljefi iz Južne Dalmacije, koja je u u cijelom ranosrednjovjekovnom razdoblju pokazivala određene posebnosti u odnosu na srednjodalmatinsko i sjevernodalmatinsko područje, uzrokovane i određenim, premda ne odveć snažnim utjecajem Bizanta.885 Zapaža se na ranijem sloju reljefa iz crkve sv. Petra u Dubrovniku i ranijoj fazi crkve sv. Mihajla u Stonu, gdje se već naslućuje početna tendencija vraćanja troprute pletenice na stiliziranu troprutu lozicu. Ipak, čisti geometrijski pleter prevladavat će tijekom cijeloga stoljeća, kako to jasno pokazuju ploče ambona iz kninskog Kapitula, na kojima je natpis kralja Držislava. Klesarska obrada, bliska dvorskoj radionici s kraja prethodnoga stoljeća, dokazat će kontinuitet geometrijskoga pletera sve do osvita romanike. Pojava ljudskoga lika i oživljavanje prirodnih modela “Geometrijski” motivi kružnica, kvadrata i dijagonalnih mreža, isto kao i nizova kuka na trabeaciji, nastavit će se tijekom cijeloga XI. stoljeća, ali tada će se usporedo s tradicionalnim pleterom javiti tropruta lozica, koja će svojim granama i cvjetovima najaviti povratak na prirodne modele biljnoga svijeta.

b. Slika 400: Reljefi južnodalmatinske klesarske radionice iz XI. stoljeća (prema Jurkoviću): a. nadvratnik crkve sv. Kuzme i Damjana u Dubrovniku, b. plutej iz Koločepa

je vremenski razvučena od sredine X. pa do prve polovice XI. stoljeća, splitsko-trogirska radionica iz treće četvrtine istoga stoljeća, a u modelaciji ljudskoga lika jasno su se profilirale zadarsko-splitska i zadarsko-kninska, koje su djelovale u drugoj i trećoj četvrtini XI. stoljeća. Na samom kraju XI. stoljeća djelovala je i jedna kninska ranoromanička radionica, čiji proizvodi pokazuju još jedan korak k romanici.

Najveći doprinos razvitku kiparstva toga doba svakako je ponovna pojava ljudskog lika, koji je u “geometrijskom” razdoblju pletera bio u pravilu posvuda izbjegnut.

Centralizirana dubrovačka radionica, koju je Jurković definirao ujednačenošću motivike u njezinim kasnijim primjerima (Sv. Mihajlo i Gospe od Lužina u Stonu, Sv. Bartul i Sv. Petar u Dubrovniku, Lokrum), nastavila je proces vraćanja troprutoj pletenici izgleda razgranate loze, ponegdje i uz kontinuitet geometrijskog pletera (Koločep).

Kao i u prethodnom razdoblju, po izboru ukrasnoga repertoara i karakterističnoj modelaciji ornamenta prepoznate su karakteristične radionice, među kojima osebujna obilježja u obradi biljnih motiva pokazuje južnodalmatinska skupina reljefa, koja

Splitsku je radionicu prepoznao Burić na desetak spomenika u Splitu, Trogiru i Grušinama kod Šibenika, i datirao je oko šezdesetih i sedamdesetih godina XI. stoljeća, vezujući je uz veliku crkvenu reformu na Zapadu, prihvaćenu u Splitu od nadbiskupa

884 885

N. Jakšić (2000.b), 213. M. Jurković (1985.), 195.

367

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

c. b.

d.

Slika 401: Splitsko-trogirska radionica iz druge polovice XI. stoljeća (prema T. Buriću): a, b. Sv. Eufemija u Splitu, c. ulomci iz Trogira, d. dio liturgijskog namještaja u kasnijoj funkciji nadvratnika romaničke kuće u Splitu

Lovre.886 Na skulpturama iz te skupine prevladava tropruta stilizirana lozica i bordura koju čini kontinuirani cik-cak motiv; na nekima se javljaju zmijske glave i grifoni, a ponegdje i učvorene palmete stiliziranih listova. Jedna od posebnosti oltarnih ograda u proizvodnji te radionice, koja je razlikuje od svih drugih poznatih radionica, jest pomanjkanje pluteja u klasičnom smislu, koji je zamijenjen vertikalnim pilastrom i horizontalnom letvom, a ostatak je polja bio vjerojatno ispunjen sagom, kako je to već Karaman pretpostavio za crkvu sv. Martina 886 887

T. Burić (1992.b), 207 i d. T. Burić (1992.b), 214.

368

u Splitu, gdje je sačuvan jedini ranosrednjovjekovni cancellum in situ. Ta ograda ujedno je i jedini cjelovito sačuvani spomenik splitske radionice. Obilježja iste radionice nose i ulomci liturgijskoga namještaja i arhitektonski dijelovi iz crkve sv. Eufemije u Splitu u kojima nema pluteja, pa je vjerojatno i ondje bio u uporabi sag.887 Sličan se ukras nalazi na arhitektonskim dijelovima crkve, a ispunja i sve dekorativne površine dvojnoga prozora (bifore), koji je pripadao ranosrednjovjekovnoj kući zapadno od Vestibula Dioklecijanove palače u Splitu.

crkve

Uz ulomke liturgijskoga namještaja uglavnom nepoznatih crkava u Trogiru, reljefi splitske radionice zapaženi su i u crkvi sv. Lovre u Morinju blizu Šibenika.

a.

Iste osobine pokazuju i neki ulomci liturgijskog namještaja u Dioklecijanovoj palači kojima ostaje nepoznato izvorno porijeklo, poput pilastra oltarne ograde u kasnijoj funkciji nadvratnika romaničke kuće na Dosudu.888 Promjene koje u XI. stoljeću donosi rana romanika najviše se izražavaju kroz vraćanje ljudskoga lika u kiparski repertoar, narativnost kompozicija i plastičniju obradu reljefa. Proučavajući ranosrednjovjekovnu skulpturu u Dalmaciji, Petricioli je već sredinom prošloga stoljeća upozorio na skupine srodnih reljefa s ljudskim likom u Zadru, Splitu, Biskupiji, i u njima prepoznao dvije osnovne radionice.889 Za jednu od njih, koja je ostavila svoj kiparsko-klesarski i stilski pečat u desetak reljefa iz Zadra, Splita i Solina, ključni je spomenik ciborij u Zadru, koji je imenom prokonzula Grgura datiran u 30-e godine XI. stoljeća. Ciborij sličnih osobina pronađen je i u crkvi sv. Tome u Zadru, a vrlo slična obilježja nose i reljefi iz dvaju pluteja iz crkve sv. Nediljice u istom gradu, na kojima su među arkadama, obrađenim na isti stilizirani način, prikazane scene iz Kristova života i mladosti. Stvoren je zato sasvim logičan zaključak o djelovanju iste radionice, kojoj su svojstveni vrlo plošna modelacija, gotovo u samo dvije razine, sasvim stilizirana odjeća, kosa, brade, bademaste oči. Iste značajke nose i dvije ploče koje su danas u funkciji krsnoga bazena splitske krstionice, a vjerojatno potječu iz splitske katedrale: na jednoj je prikazan sjedeći vladar uz jednoga stojećeg pobočnika i ležeći lik u katu proskineze, a na drugoj osnovni motiv čini veliki pentagram ispunjen likovima ptica. Stilizirane ptice, modelirane na isti način, pronađene su među ulomcima liturgijskog namještaja u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu, u kojoj je 1076. okrunjen kralj Zvonimir, a u istoj crkvi otkriveni su i ulomci pluteja na kojem su ljudski likovi sa stiliziranom kosom i bradom te glava mladolikoga Krista. Bez obzira na još uvijek sporno pitanje porijekla ploča iz 888

889

T. Marasović, Skrivena palača (uredio T. Pleština), Total Split, Split 2007., 61. I. Petricioli (1960.), 5-12.

b.

c.

Slika 402: Zadarsko-splitska radionica iz XI. stoljeća: a. ulomak pluteja iz Sv. Petra i Mojsija u Solinu, b. plutej iz Sv. Ivana Krstitelja, c. ciborij prokonzula Grgura u Zadru

369

DALMATIA PRAEROMANICA

splitske krstionice,890 stvoren je uvjerljiv zaključak o istom kiparsko-klesarskom krugu koji je sredinom XI. stoljeća djelovao u dalmatinskim gradovima. Može se pretpostaviti početno djelovanje radionice u Zadru, gdje je ciborij datiran ličnošću prokonzula Grgura već oko 1030., a zatim njezino premještanje u Split i Solin, gdje je tijekom druge polovice XI. stoljeća dalmatinsku metropolitansku crkvu vodio nadbiskup Lovre, prijatelj hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Zvonimira. Ako se prihvati hipoteza da je za jednoga od tih kraljeva (vjerojatnije Zvonimira) nadbiskup dao urediti unutrašnjosti splitske katedrale i solinske krunidbene bazilike novim namještajem, dobili bismo osnovu i za pretpostavku o djelovanju te iste radionice i tijekom cijele treće četvrtine XI. stoljeća. Istodobno je u Zadru djelovala i jedna druga radionica, koja je u svoj likovni repertoar također uvrstila i ljudske likove, ali obrađivala ih je tek nešto plastičnijom manirom od one prije spomenute. Svoje proizvode ostavila je na zadarskoj crkvi sv. Lovre, i to na nadvratniku, gdje je prikazan Krist u mandorli među anđelima raširenih krila. Konture su likova zaobljene pa je već samim time postignuta plastičnost, a i stilizacija je odjeće drukčija, raznovrsnija i manje shematizirana. Na pluteju iz iste crkve prepoznaju se isti majstori, koji su slijed Kristova rođenja prikazali u šest scena razdijeljenih troprutom pletenicom, od Navještenja do dolaska triju kraljeva-konjanika. Likovi su obrađeni različito od onih koji se pripisuju zadarsko-splitskoj grupi, a obilježavaju ih zvonolike haljine. Ista obilježja pokazuju i likovi na tranzeni iz Biskupije, gdje je u gornjem polju unutar središnjeg romba lik Madone s djetetom, a u kutovima simboli apostola, dok su u donjem polju likovi svetaca i ratnika. Majstori obiju radionica posežu za pleternim motivima troprutih i dvoprutih pletenica i biljnih i životinjskih likova, pokazujući s jedne strane privrženost predromaničkom likovnom govoru, dok s druge strane kiparskom obradom ljudskog lika, prvim pokušajima vraćanja prostornosti te narativnošću (na primjeru pluteja Sv. Nediljice u Zadru), najavljuju dolazak romanike. Još bliže romanici može se označiti djelovanje jednoga južnojadranskoga kiparskog kruga, osvjedočenog srodnim skulpturama na Koločepu i na 890

a.

b. Slika 403: Zadarsko-kninska radionica iz XI. stoljeća: Sv. Lovre u Zadru, Sv. Marija u Biskupiji

kotorskom području. Doduše, i ondje je pleterni ukrasni repertorij još uvijek prisutan troprutim pleternim krugovima na koločepskim plutejima ili karakterističnim kukama i kimationom na teguriju s likom sv. Mihajla, po kojem se naslućuje povezanost sa splitskim reljefima s kraja XI. stoljeća, ali plastična modelacija poprsja arhanđela, isto kao i anđeli i orlovi sa strane križa na pluteju iz Kuta kraj Hercegnovog, obradom potanknosti sasvim su se približili romaničkom likovnom izražavanju.

Za vrlo opsežnu literaturu o tom problemu usp. T. Marasović (1997.c), 11-20, i I. Fisković (2002.), 9-50.

370

crkve

Iako obilježen različitim stilskim i klesarskim načinom, to bi se isto moglo reći i za jedan kiparski krug kojemu je djelovanje na kraju XI. stoljeća prepoznao Jakšić, razlučivši u njemu majstore kvalitetnije modelacije od onih grublje obrade, ali zajedničkih znakovitih ornamentalnih motiva.891 Temeljni su spomenici toga kruga tegurij s likom Madone iz crkve sv. Marije u Biskupiji, oblikovan sasvim plošno, gotovo grafički, te ulomak iz kninskog Kapitula s likom Stefatona, vrlo plastično modeliran. S tom je radionicom Jakšić povezao i splitski tegurij s likom Krista među anđelima s bazilike sv. Stjepana na Sustipanu (danas u MHAS-u), polazeći od pretpostavke da je naknadno donesen iz Knina. Dalji stupanj prema romaničkoj modelaciji dostigla je mramorna ikona iz rapske katedrale, koja se također datira u XI. stoljeće, ali pokazuje već znatnije plastično stupnjevanje. Romaničku modelaciju u pravom smislu riječi postići će na samom kraju XI. ili na početku XII. stoljeća nekoliko spomenika u kojima je pleternu plastiku zamijenila jednostavna stepenasta profilacija. Pokazuje ju sarkofag nadbiskupa Lovre u splitskoj krstionici (1099.) i osobito ukras oltarne ograde u crkvi sv. Mikule u Splitu, gdje je zadržan još predromanički oblik tegurija, ali ispunjen (kao i pluteji i kapiteli) stepenastim profilima. U istoj je crkvi na nadvratniku s natpisom donatora Ivana jednopruta savijena lozica, slična onoj sa sustipanskog zabata. Lavice, koje podržavaju trokutni zabat iznad ulaza, primjer su potpunoga prevladavanja ranoromaničkog izraza u plastičnom ukrasu ranosrednjovjekovnih crkava na prijelazu u XII. stoljeće. S početkom XII. stoljeća skulptura u Dalmaciji ulazi u razdoblje zrele romanike, kojemu pripada crkva sv. Marije u sklopu samostana benediktinki u Zadru, arhitekturom zvonika ali i primijenjenim skulpturama. One su i vremenski i stilski već izvan razdoblja ranoga srednjeg vijeka.

891 892 893 894

895 896

N. Jakšić (1981.), 27 i d. V. Delonga: Crkva Gospe od Pojišana, HiK, II, 142-143. Karaman (1952.a), 27. Ranosrednjovjekovne freske u Dalmaciji dosada je najpotpunije proučio I. Fisković (1987.), (1995.a), (1997.a). I. Petricioli / S. Vučenović (1970.), sl. 22-29. C. Fisković (1981.), 152-156.

8. Slikarski ukras Ukrašenost ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji slikama dokazuju sačuvani ostatci i povijesna vrela. U desetak crkvenih interijera u većim su se ili manjim ostatcima sačuvale freske sa svetačkim likovima, a u nekima su ostali i crteži brodova, urezani u svježoj ili nacrtani u grafitnoj žbuci. Oslikanost predromaničkih crkava u Dalmaciji potvrđuju i neka povijesna vrela. Na oltarnoj ogradi crkve u Pojišanu u Splitu, datirane u drugu polovinu IX. stoljeća, ostao je natpis: aspicite depictv(m)… (“pogledajte naslikano!…”), pa se s razlogom tumači da je ta crkva bila ukrašena freskama ili nekom drugom vrstom slika.892 U hrvatskoj se historiografiji dugo provlačio podatak o povijesnom vrelu iz British Museuma u Londonu, u kojem je navodno bilo opisano kako je crkva sv. Jurja na Putalju iznad Kaštel Sućurca bila oslikana in antiquo modo ravennate.893 Dosada se nije ušlo u trag tom dokumentu, pa je vjerodostojnost tog podatka sasvim upitna, ali, kad bi bio autentičan, moglo bi se izraz “stari ravenatski način” protumačiti tako da je crkva o kojoj je riječ bila oslikana mozaikom.

Freske Ikonografija ranosrednjovjekovnih fresaka

Freske koje se datiraju u rani srednji vijek otkrivene su na području Dalmacije u desetak crkava.894 Manje površine freske iznad glavnoga ulaza iz narteksa crkve Sv. Trojstva (sv. Donata), sa svetačkim likovima od kojih je ostao manji fragment draperije, isto kao i ulomak iz svetišta, mogle bi pripadati građevini iz Donatova doba, ali također i romaničkoj fazi. U crkvi sv. Petra Starog u Zadru okriveni su također ostatci freske na manjim površinama žbuke.895 U crkvi sv. Jurja u Radunu kod Kaštel Staroga pronađeni su manji ostatci fresaka s motivima geometrijskoga ukrasa. Na otočiću Majsanu blizu Korčule uočeni su ostatci freske na sjevernom zidu uz ulaz u nekadašnju starokršćansku memoriju, preinačenu u ranosrednjovjekovnu crkvu sv. Maksima.896 371

DALMATIA PRAEROMANICA

Na sačuvanom fragmentu veće ukrasne cjeline izmjenično su poredane plavo-crne i crveno-smeđe kocke posute bijelim točkicama, poredane vodoravno i okomito u dva kraka. Protumačene su kao križ koji je vjerojatno ukrasivao prednji dio odjeće, možda palij nekoga svetačkog lika u svečanoj odori, a datirane u X. ili XI. stoljeće.897 Pod njima su identificirani ostatci jednoga starijeg sloja fresaka s tankim crtama odjeće svetačkoga lika iz starokršćanskoga doba (V.-VI. stoljeće). Tragovi ranosrednjovjekovne freske sačuvali su se i na istočnom zidu iste crkve, gdje je ostao dio ukrasne kompozicije koju u gornjem dijelu čini niz modrih kružnica na bijeloj pozadini, a pod njim pravokutna polja obrubljena crvenim tracima, ispunjena modrim kukama ili viticama. U crkvi sv. Martina u Trogiru freskoukras čine koncentrični krugovi crvene ili tamnomodre boje. U istoj je crkvi ustanovljen zeleni fond u svodnim travejima te žuto obojena rebra.898 Najpoznatije ranosrednjovjekovne freske u Dalmaciji nalaze se u crkvi sv. Mihajla u Stonu. Na temelju lika kralja-ktitora, u kojemu je prepoznat zetski vladar Mihajlo, te su freske datirane u razdoblje njegova vladanja (o. 1050.-1082.), s time da je najvjerojatnije doba njihova nastanka poslije godine 1077., kada je vladar dobio kraljevske znakove od pape Grgura VII. Ta je freska sačuvana u zapadnoj niši sjevernoga zida crkve, a prikazuje kralja u svečanoj odjeći, s krunom na glavi i modelom crkve u ruci. Na ostalim slikama prevladava tema grijeha i otkupljenja, izražena na istočnim i na zapadnim zidnim površinama. U apsidi je scena Prvoga grijeha, na svodu iznad oltara Krist u slavi, a u polukalotama četiriju bočnih niša prikazani su evanđelisti, dok donje površine osim već spomenutoga kralja-ktitora ispunjaju svetački likovi sv. Ivana Krstitelja, arhiđakona Stjepana i sv. Jurja. Na zapadnom su zidu, kako je uobičajeno u ikonografskoj šabloni oslikavanja ranosrednjovjekovnih crkava, sačuvani likovi grješnika, koji su pripadali kompoziciji Posljednjega suda. Na Elafitskim su otocima freske najbolje sačuvane u crkvi sv. Ivana u Šilovu Selu na Šipanu, gdje su oslikane površine ostale na južnom i na sjevernom zidu, na svodovima, pojasnicama, na pandantivima kupole i u apsidi.899 U polukaloti apside prikazana 897 898 899

Ibid. R. Bužančić (1996.a). I. Fisković (1996.a), 375-382.

372

je kompozicija Deisisa, i do njih po jedan frontalno naslikani anđeo na stranama svoda. Ispod su medaljoni s poprsjima, dok su u najnižem pojasu četvorica prelata. Na južnom je zidu, u niši uokvirenoj polukružnom dugom, lik apostola Pavla koji sjedi i blagoslivlje. U crkvi sv. Mihajla u Pakljeni na istom otoku nađene su manje površine fresaka, kao i u crkvi sv. Ilije na susjednom Lopudu, gdje je u apsidnoj trompi ostao svećenički lik. U toj je crkvi bila oslikana i unutrašnjost prozorskoga otvora u apsidi, gdje je linearni geometrijski ukras pronađen u bočnim stranama otvora sve do tranzene. Na susjednom Koločepu, u crkvi sv. Nikole na groblju otkriveni su u drugom i trećem svodnom traveju ostatci fresaka koje pripadaju drugom sloju crkve s kraja XI. stoljeća. U Dubrovniku je najmonumentalnija kompozicija ostala u središnjoj apsidi ranosrednjovjekovne katedrale. Ondje je sačuvan samo donji dio kompozicije koja slijedi polukružni oblik apside, gdje se jasno razabiru donji dijelovi frontalno prikazanih crkvenih otaca, naslikani vjerojatno u trećoj četvrtini XI. stoljeća. U drugoj dubrovačkoj crkvi, Sv. Petru, zidovi kripte bili su oslikani višebojnim ornamentom, a u Sv. Nikoli na Prijekome u istome gradu arheološkim su iskopavanjima pronađeni fragmenti fresaka s oslikanim glavama svetaca. Majstor fresaka iz dubrovačke katedrale prepoznat je i na slikarskom ukrasu crkve sv. Tome u Kutima u Boki kotorskoj. Ondje su također nađeni fragmenti žbuke s freskama koje prikazuju svetačke glave, a na jednom je ulomku i ruka koja drži knjigu. Freske u Kutima stilski obilježavaju sam kraj XI. ili početak XII. stoljeća. Stilska obilježja fresaka

Zidne slike iz ranijega predromaničkog razdoblja nisu poznate, osim u crkvi sv. Ilije na Lopudu, koja je, sudeći po ukrasu oltarne ograde, datirana u karolinško doba (druga polovica IX. stoljeća). Kada bi-

crkve

a.

b.

c.

Slika 404: Geometrijski motivi i križevi na ranosrednjovjekovnim freskama u Dalmaciji: a. svod Sv. Martina u Trogiru s označenim ostatcima fresaka (prema R. Bužančiću), b. križ na freski u Majsanu (C. Fisković), c. geometrijski ukras na ostatcima fresaka u Sv. Iliji na Lopudu a.

b.

Slika 405: Figuralni motivi na ranosrednjovjekovnim freskama u Dalmaciji: a. Sv. Mihajlo u Stonu, b. katedrala u Dubrovniku

smo bili sigurni da freske s geometrijskim motivima pripadaju tom vremenu, dobili bismo osnovu da taj način nefiguralnoga ukrasa smatramo likovnim izrazom koji je već u karolinško doba bio primijenjen u Dalmaciji. Nefiguralni motivi s geometrijskim višebojnim linijama pronađeni su i u crkvama XI. stoljeća kao što je Sv. Juraj u Radunu kod Kaštel Staroga, Sv. Martin (Sv. Barbar) u Trogiru ili freskoukras u kripti sv. Petra u Dubrovniku. Geometrijski motivi na freskama naslijeđe su koje je ranosrednjovjekovna Dalmacija preuzela iz staro373

DALMATIA PRAEROMANICA

grafitnoj tehnici. Među njima, deset crteža pripada četirima ranosrednjovjekovnim crkvama, a datiraju se u kraj XI. ili najdalje u prvu polovicu XII. stoljeća.903 To su: • pet crteža brodova u ranosrednjovjekovnoj dubrovačkoj katedrali • tri crteža brodova u crkvi sv. Luke na Braču • crtež broda u crkvi sv. Silvestra na Biševu • crtež broda u crkvi sv. Jurja na Visu

Premda su nabrojeni crteži sastavni dio slikarskoga ukrasa navedenih ranosrednjovjekovnih crkava, njihova se pojava ne objašnjava prvenstveno dekorativnim težnjama. Postavljeni na različitim položajima u crkvenom interijeru, protumačeni su kao zavjetni crteži koje su izradili “obični” ljudi, a ne slikari, vjerojatno pobožni pomorci (kapetani, mornari, ribari) i možda poneki svećenik, zamoljen da ispuni zavjet naručitelja koji su svoju sudbinu odlučili povjeriti božanskom milosrđu.904 Slika 407: Ranosrednjovjekovni crteži u svježoj žbuci (prema I. Praničević-Borovac) u dubrovačkoj katedrali Slika 406: Freske u crkvi sv. Ivana na Šipanu

kršćanskoga doba, kada se takav oblik arhitektonskoga ukrasa javlja najviše iz oponašanja različitih ukrasnih struktura iz polikromnoga mramora (tzv. opus sectile). Zidne su plohe podijeljene arhitektonskim tracima i likovima različitih oblika, najčešće rombovima i kvadratima, kakvi su ustanovljeni i u starokršćanskim crkvama u Povljima, u Bolu i u Lovrečini na otoku Braču.900 Figuralne se kompozicije javljaju pretežito u XI. stoljeću i pripadaju ranoromaničkom razdoblju dalmatinskog slikarstva. Razmatrane su u studijama o slikarstvu, dosada najpotpunije od strane I. Fiskovića,901 osobito u raspravi o adriobizantskom sloju zidnoga slikarstva.902

Crteži u svježoj žbuci U desetak srednjovjekovnih crkava u Dalmaciji dosada je otkriveno dvadesetak crteža brodova, urezanih u svježoj žbuci ili nacrtanih na suhoj žbuci u 900 901 902 903 904

J. Jeličić: Ranokršćanske freske u Lovrečini na Braču, Prijateljev zbornik, I, PPUD, 32, Split (1992.), 133-150. I. Fisković (1987.), 30 i d., (1997.a), 493 i d. I. Fisković (1996.), 382-385. Crteže je detaljno proučila I. Praničević-Borovac (2006.), 396 i d. I. Praničević-Borovac (2002.), 400.

374

crkve

Mozaici Ranosrednjovjekovni mozaici iznimno su rijetka vrsta ukrasa ranosrednjovjekovnih crkava, ne samo u Dalmaciji. Prekrivanje velikih površina podnim mozaicima, znakovito za starokršćansku arhitekturu posvuda u Europi i na širem prostoru Sredozemlja, nije bilo uobičajeno u ranome srednjem vijeku, jer je taj način podnoga ukrasa bio skup, a nije bilo ni specijaliziranih radionica kao u starokršćanskom razdoblju.905 Tako je iz tih razloga i na istočnom Jadranu, nasuprot bezbrojnim ostatcima mozaičnih podova u starokršćanskim crkvama, izostala šira primjena mozaičnog poda u predromaničkom razdoblju. Dva podatka ipak pokazuju prisutnost mozaičkoga ukrasa u ranosrednjovjekovnim crkvama Dalmacije, od kojih se jedan odnosi na nesigurno povijesno vrelo, a drugi na stvarni nalaz.

Slika 408: Crteži brodova u svježoj žbuci u crkvama sv. Luke na Braču i Sv. Silvestra na Biševu

Likovna vrsnoća crteža različita je i prati se od nespretnih pokušaja do jednostavnih ali likovno čistih grafičkih ostvarenja u kojima se prepoznaju i brodovi i njihovi detalji. Kulturno-povijesno značenje tih slika i u dokumentarnoj je vrijednosti kao slikovnoga vrela za poznavanje osnovnih tipova brodova koji su u ranome srednjem vijeku plovili istočnom jadranskom obalom. Crteži obično prikazuju duge brodove (navis longae), uske, niske, na vesla, te okrugle (navis rotundae), visokoga i širokog trupa, na jedra. Za ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji pronađeni crteži brodova prije svega su zanimljivi kao dokaz zavjetne uloge predromaničkih i ranoromaničkih crkava na istočnojadranskoj obali.

905 906 907 908

Nesigurno povijesno vrelo čini već spomenuti podatak što ga je iznio arheolog M. Šeper, prema kojemu su se u crkvi sv. Jurja u Putalju, svojevrsnoj zadužbini hrvatskih knezova obitelji Trpimirovića, nalazili portreti pripadnika nekoliko generacija vladara, od Mislava preko Trpimira do Muncimira i njegovih sinova Petra i Tomislava, prvoga hrvatskog kralja.906 Podni mozaici nedavno su otkriveni revizijom istraživanja crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu, u kojoj je 1076. okrunjen hrvatski kralj Zvonimir.907 U prvom istraživanju 1931. godine nisu zapaženi ostatci mozaika, a već početkom revizije otkrivene su manje površine kompaktnoga mozaika među nasipom. Istraživanjem 2004. godine ostatci mozaičnoga poda pronađeni su in situ na manjim površinama prezbiterija bazilike, uglavnom oko oltarnih pilona oko kojih se nije kopalo u prvom iskopavanju pa su tako sačuvani od devastacije. Može se pretpostaviti da su u nekim ranosrednjovjekovnim crkvama u Dalmaciji mozaični pod ukrasivali standardni pleterni motivi poznati po primjeni na liturgijskom namještaju. Sačuvani primjer takva ukrasa pokazuje podni mozaik iz Poreča, ukrašen pletenicom kojoj središta ispunjaju cvjetovi.908 Mozaici slična ukrasa nalaze se na podu Kalistove kr-

X. Barral i Altet (2003.), 255 i d. Lj. Karaman (1952.a), 27. Prema informaciji koju mi je krajem 2004. godine ljubezno dao M. Zekan, voditelj revizijskih istraživanja. M. Baldini, Ranosrednjovjekovni mozaik iz Poreča, SSB, Zagreb 1996., 315-323.

375

DALMATIA PRAEROMANICA

stionice u Cividaleu i u crkvi sv. Mihovila u Cervignanu, datirani krajem VIII. ili u IX. stoljeću, pa je to i doba izrade porečkih mozaika.909 Svojevrstan dokaz o ikonografskom podudaranju podnih mozaika s plitkoreljefnom plastikom liturgijskog namještaja

909 910

Ibid. N. Jakšić (2000.), 195.

376

pokazuje crkva sv. Mavra u Jesolu kod Venecije, gdje se na crkvenom podu nalaze kompozicije na kojima je sustavno kopiran ukras reljefa pluteja oltarne ograde.910

kronologija ranosrednjovjekovne arhitekture u dalmaciji

VI. Kronologija ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji

– posredno datirane građevine nesigurne povijesne identifikacije, osnovane na izvorima u čiju je autentičnost izražena sumnja.

– posredno, pri čemu se datiranje vezuje uz određenu ličnost ili događaj, a to je obično manje precizan podatak jer također dopušta veći vremenski razmak mogućega nastanka građevine. U okviru ove skupine treba opet razlikovati dvije kategorije, i to:

Posebnu skupinu građevina s dokumentiranim datiranjem čine crkve ili kuće kojima je vrijeme gradnje nepotpuno utvrđeno nekim povijesnim dokumentom, što se odnosi na donju ili gornju moguću vremensku granicu njihova nastanka. Stoga se u okviru ove skupine razlikuju: – građevine kojima je povijesno utvrđeno najkasnije moguće vrijeme nastanka (terminus ante quem); – građevine kojima je povijesno utvrđeno najranije moguće vrijeme nastanka (terminus post quem). U nekim se slučajevima datiranje, vezano uz povijesne podatke na kamenom namještaju, uklapa u prvu od dviju spomenutih kategorija. S obzirom naime na moguću pojavu izmjena kamenoga namještaja u srednjovjekovnim crkvama, datiranje zasnovano na utvrđenom vremenu nastanka toga namještaja (u najvećem broju slučajeva to se odnosi na oltarnu ogradu), teorijski gledano, trebalo bi imati osnovu samo za nepotpuno datiranje s utvrđenom gornjom vremenskom granicom. Ipak, ako nema tragova pregradnjama, datiranje namještaja obično je prilično siguran način za određivanje nastanka same crkve. Druga skupina crkava, datiranih komparativnom metodom, znatno je brojnija. Najveći broj predromaničkih građevina u Dalmaciji dosad je samo približno datiran na osnovi komparacija sa srodnim primjerima iz arhitekture u istočnojadranskoj regiji (najviše zahvaljujući komparacijama s Istrom) ili drugim prostorima ranosrednjovjekovne Europe i širem mediteranskom području. Tako određena kronologija građevina ili njihovih dijelova prihvatljiva je u pomanjkanju pouzdanijih podataka ako je zasnovana na temeljitim analizama, uzimajući u obzir: arhitektonski oblik (tlocrt i prostorne odnose, proporcije, mjere), konstrukcijski sustav, način gradnje, arhitektonske pojedinosti, ukras (najviše na liturgijskom kamenom namještaju), epigrafske osobine natpisa, liturgijske posebnosti ili pak neke druge elemente, relevantne za određivanje vremena nastanka neke građevine.

– posredno datirane građevine sigurne povijesne identifikacije, osnovane na pouzdanim povijesnim izvorima;

U datiranju provedenom primjenom navedene metode potrebno je razlučiti izvorno doba nastanka građevine od naknadnih dogradnja ili pregradnja,

1. Datiranje Među obilnom arheološkom građom i sačuvanim građevinama ranosrednjovjekovnoga razdoblja u Dalmaciji, kao i drugdje u Europi, relativno je mali broj točno datiranih spomenika. Zato je datiranje arhitekture i na njoj primijenjene skulpture osjetljiva dionica u postupku proučavanja toga doba. Predromaničke i ranoromaničke crkve u Dalmaciji mogu se s obzirom na sigurnost kronoloških podataka svrstati u dvije osnovne skupine.911 To su: 1. crkve datirane na osnovi povijesnih izvora, 2. crkve datirane putem komparacija sa sigurno datiranim građevinama. U razmatranju prve skupine s dokumentiranim datiranjem susrećemo više podskupina, određenih prema preciznosti i kredibilnosti podataka o postanku samih građevina. U tom smislu razlikujemo građevine koje su datirane: – izravno, tako da je njihova gradnja vremenski jasno određena nekim natpisom ili dokumentom ili pak nekom drugom metodom prirodnih znanosti. Kad je u pitanju drvena građa, korisni su podatci dobiveni radiokarbonskim ili dendrološkim analizama, koje ipak određuju vremenski raspon, a ne precizni podatak o vremenu gradnje;

911

T. Marasović (1994.), 173-188.

377

DALMATIA PRAEROMANICA

kakvih je vrlo često bilo u širokom rasponu trajanja predromanike i rane romanike u Dalmaciji.

2. Kronološka klasifikacija Zahvaljujući podatcima koje pružaju “unutarnja” vrela, vezana uz samu građevinu, isto kao i “vanjski” povijesni podatci te komparativna građa datiranih građevina i skulpturalnih dijelova iz drugih europskih regija, moguće je danas, nakon više od jednoga stoljeća istraživanja toga razdoblja hrvatske umjetnosti, uspostaviti relativno čvrstu kronologiju njezina razvitka, a u okviru vremenskog raspona omeđenog kasnom antikom s jedne i zrelom romanikom s druge strane. Donju granicu ranoga srednjeg vijeka u Hrvatskoj obilježava, kako je već navedeno u sažetku povijesnog pregleda, avarsko-slavenska najezda u VII. stoljeću i rušenje pojedinih istaknutih antičkih gradova, među kojima je i Salona, upravno i vjersko sjedište rimske provincije Dalmacije. Gornja granica poklapa se s padom države hrvatskih kraljeva na samom kraju XI. stoljeća, kada u arhitekturi Dalmacije prevladava pojava romanike, nasuprot sve manje brojnim građevinama u kojima su još uvijek prisutne stilske oznake predromanike, ili njezina retardiranog izraza. U okviru vremenskoga raspona između VII. i XI. stoljeća predložio sam kronološku klasifikaciju ranosrednjovjekovne umjetnosti u Hrvatskoj, zasnovanu uglavnom na graditeljskoj i kiparskoj baštini, razlučivši četiri osnovna razdoblja:912 1. pretkarolinško razdoblje VII. i prve polovice VIII. stoljeća, 2. karolinško razdoblje od sredine VIII. do kraja IX. stoljeća, 3. zrela predromanika u postkarolinškom razdoblju X. stoljeća, 4. kasna predromanika i rana romanika u XI. stoljeću.

912 913

T. Marasović (2004.), 23-31. V. Delonga (1981.), 211 i d.

378

Pretkarolinško razdoblje VII. i prve polovice VIII. stoljeća Najvažniji je povijesni događaj prvoga razdoblja avarsko-slavenski nalet u prvoj polovici VII. stoljeća, u kojem su porušeni neki od antičkih gradova bizantske Dalmacije, a u njihovo se zaleđe naselilo slavensko stanovništvo. Ključna pitanja i za kronologiju graditeljskoga i umjetničkoga razvitka toga prvog razdoblja, međusobno usko povezana, koja određuju kronološke međaše ranosrednjovjekovne umjetnosti, odnose se na pad Salone i početak života grada Splita i osobito važnu ulogu toga grada kao obnovljenoga središta nekoć slavne salonitanske crkvene metropolije. Prije rušenja pojedinih antičkih gradova vrlo su rijetki datirani arheološki spomenici, poput sarkofaga opatice Ivane iz Sirmija, umrle 612. godine u Solinu. Novci s portretima bizantskih careva iz prve polovice VII. stoljeća, Mauricija (582.-602.), Foke (602.-610.) i Heraklija (610.-641.), najčešći su materijalni i likovni dokazi onodobne bizantske uprave u Dalmaciji.913 Među nalazima VII. stoljeća ističu se naSlika 409: Matrice iz Čitluka i sjekira iz Trilja

kronologija ranosrednjovjekovne arhitekture u dalmaciji

kit i matrice za njegovu proizvodnju pronađene u Biskupiji kod Knina te sjekire iz Trilja, koje spadaju među značajnije primjere te vrste oružja i alata u europskoj materijalnoj kulturi pretkarolinškog doba.914

a.

Pad Salone u ranijoj je historiografiji bio smatran događajem drugoga desetljeća VII. stoljeća, a novijim je istraživanjem njegovo datiranje pomaknuto prema sredini stoljeća.915 Posljednjem razdoblju života Salone pripisana su u dijelu novije historiografije i djela klesarske radionice koja se mogu smatrati najranijim primjerima ranosrednjovjekovne plastike, odnosno prijelaznim likovnim govorom između starokršćanskoga i predromaničkog kiparstva.916 Ranijoj fazi crkve sv. Marte u Bijaćima pripadali su ulomci pluteja i luka oltarne ograde, na kojima starokršćanski motivi i simboli doživljavaju početni izraz predromaničke stilizacije višeprutom obradom krakova križa ili pletenice.

b.

c.

Niz zajedničkih detalja na pluteju iz crkve sv. Andrije na Čiovu upućuje na zaključak o istoj klesarskoj radionici, pa je temeljem toga moguće datirati i crkvu kojoj su pripadali, jednobrodnu građevinu s polukružnom apsidom. Sama građevina tipski se vezuje uz najstarije poznate primjere jednobrodnih crkvica, kojima je relativno široka apsida naslijeđena od starokršćanskoga razdoblja. Takve osobine pokazuje i prvobitna crkvica sv. Mihovila u Splitu, koja se u povijesnim vrelima vezuje uz djelovanje Ivana Ravenjanina, prvoga splitskoga nadbiskupa.917 Ta se crkvica tipski uklapa u funerarne oratorije, osobito brojne na transpadanskom području Sjeverne Italije.918 Splitsku crkvicu karakterizira izrazito široka apsida, a relativno debeli zidovi upućuju na pretpostavku o izvornom bačvastom svodu. Jednoapsidna je bila i crkvica sv. Andrije de fenestris, nastala adaptacijom jedne od dvorana Dioklecijanove počasne straže južno od Vestibula carske palače u Spalatumu. Pronađeni su ostatci pravokutne apside i oltarne ograde crkve koja je novijim istraživanjima datirana u doba episkopata prvoga splitskog nadbiskupa, Ivana Ravenjanina, u trećoj četvrtini VII. stoljeća.919 Re914 915 916 917 918 919

Slika 410: Usporedni tlocrti pretkarolinških crkava: a. Sv. Andrija na Čiovu (I. Babić), b. Sv. Mihovil “na obali” u Splitu (T. Marasović), c. Sv. Andrija “de fenestris” u Splitu (R. Bužančić)

stauracijom 2005. godine djelomično je obnovljena apsida s polukalotnim svodom nad restauriranim trompama, a prostor je natkriven drvenom dvostrešnom krovnom konstrukcijom, kakvu je imala i izvorna antička dvorana. Dosada nije otkrivena arhitektura crkve iz koje potječe plutej s višeprutim reljefom križa i kružnica iz Gale kraj Trilja. Toponim u svakom slučaju upućuje

A. Milošević (1980.), 181-218; (1987.), 107-128; (1995.), 97-104. I. Marović (1984.), 293 i d. T. Burić (1993.), 177 i d. A Cutheis 1348. prema povjesničaru I. Lučiću (Lucius: De regno Dalmatiae et Croatiae, 1666.). G. P. Brogiolo (2002.), 9-31. R. Bužančić (2004.b), 1-6.

379

DALMATIA PRAEROMANICA

na ranosrednjovjekovnog titulara sv. Gala, a i pilastar iz Okoliša kraj Trilja, slično klesarski obrađen, vjerojatno je pripadao još jednoj crkvi iz toga doba, zasada nepoznatog oblika.

portal blizak ostatcima portala pronađenima u starokršćanskom cemeterijalnom kompleksu na Marusincu,923 gdje dovratnike također ispunja lozica, a na nadvratniku su plošne stilizirane ptice.

Već spomenuto kontroverzno datiranje osnutka Splita u Dioklecijanovoj palači i njegove nadbiskupije kreće se od vezivanja toga događaja neposredno uz rušenje Salone, dakle oko sredine VII. stoljeća, do preskakanja tzv. “stoljeća tame” nakon pada antičke dalmatinske metropole, pri čemu bi od prestanka života u Saloni do njegova nadomjestka u nekadašnjoj Dioklecijanovoj rezidenciji prošlo jedno ili više stoljeća. U dijelu historiografije osporava se, stoga, i osnutak splitske nadbiskupije prije X. stoljeća.

Iz splitske katedrale potječe i veliki broj ulomaka kamenoga namještaja, koje se također može datirati u pretkarolinško doba, ali i pri tome se javlja prijeporno pitanje datiranja i uopće egzistencije spomenutoga nadbiskupa Ivana iz Ravenne. Tog su prelata stariji pisci XIX. stoljeća svrstali u VII. stoljeće, a većina autora datirala ga je u VIII. ili IX. stoljeće, da bi neki među njima osporili i njegovo postojanje uopće. Negiranjem povijesne egzistencije nadbiskupa Ivana bilo bi zaista teško objasniti činjenicu da jedan sarkofag s tim imenom i oznakom dužnosti (Iohannes… harciepiscopus) ukrasnih i epigrafskih osobina koje su usporedive s pretkarolinškim spomenicima ipak postoji u splitskoj krstionici. U posljednje vrijeme autori, koji početak postojanja Splita i organizaciju njegove crkve datiraju u drugu polovicu VIII. stoljeća, nastoje taj sarkofag povezati s jednim drugim prelatom istoga imena koji se spominje u aktima Nikejskoga sabora iz 787. godine,924 ali bez čvrstih dokaza koji bi ga mogli svrstati uz ranokarolinško razdoblje. Stoga ostajemo na već izraženom mišljenju prema kojemu prvog splitskog nadbiskupa i njegov sarkofag valja datirati u drugu polovicu VII. stoljeća.

Povijesni podatci i likovne analize pojedinih spomenika govore, po mojem uvjerenju, u prilog ranijoj pretpostavci o početku života Splita neposredno nakon rušenja Salone. S time valja povezati i datiranje pojedinih primjera graditeljske i likovne baštine. Među njima je i križ uklesan na mjestu otklesanoga reljefa antičke božice Viktorije nad Zlatnim vratima Dioklecijanove palače. Različito je datiran, ali najuvjerljivijim se čini mišljenje N. Cambija, koji preinaku antičkoga reljefa stavlja u kraj VI. ili prvu polovicu VII. stoljeća.920 Na takvo se datiranje može osloniti pretpostavka o osnutku Splita oko 640. godine, kada su njegovi stanovnici tim znakom javno obznanili da je nekadašnji dvorac poganskoga cara postao kršćanski grad.921 S istim događajem valja povezati i adaptaciju antičkoga Jupiterova hrama, odnosno Dioklecijanova mauzoleja, u splitsku stolnu crkvu. Tada su bila otvorena južna vrata zgrade, koja su autori u XX. stoljeću uglavnom protumačili kao romanička vrata i datirali u XII.-XIII. stoljeće, ali držim da je vjerojatnija datacija oko druge polovice VII. stoljeća. Povijesna vrela pripisuju taj zahvat pokretaču obnove solinske metropolije u Splitu, Ivanu Ravenjaninu, a i njihov je oblik i način gradnje ranosrednjovjekovni a ne romanički, pa se i najbliže analogije reljefnoga ukrasa tih vrata mogu naći u merovinškim i vizigotskim reljefima.922 Ukrasnom zamisli splitski je 920 921 922 923 924 925

U kripti antičkoga hrama, a u funkciji srednjovjekovne splitske krstionice, adaptirana je crkva sv. Tome, od koje su ostale udubine u svodu kao tragovi liturgijskoga namještaja. Iz kripte potječu i dva ulomka ukrašena ispresijecanim troprutim polukrugovima kojima su krajevi zavijeni u volute na isti način kao i letve spomenutoga pluteja iz katedrale. Na jednom od njih naknadno je na poleđini uklesan natpis kojim se spominje posveta crkve i kripte. Ploča uzidana u zgradi do splitske krstionice s polukružnim lukom koji prati plitkoreljefni ukras odavna je već zapažena kao jedan od najstarijih primjera skulpture ranoga srednjeg vijeka u gradu Splitu.925 Po ukrasnim osobinama ovulusa i astragala taj luk

N. Cambi (1981.), 5 i d., (2002.), 254-255. T. Marasović (1998.), 7-10. T. Marasović (1992.b), 165-180. Salona I, Catalogue de la sculpture architecturale paléochrétienne de Salone, Rome-Split 1994., pl. VII. Ž. Rapanić, (2000.d), 138-140, (2007.), 180-188. N. Jakšić (2000.) 138-140, 200-201, V. Delonga (2000.), 226-229. Karaman (1940.a), (1943.a), 73-113.

380

kronologija ranosrednjovjekovne arhitekture u dalmaciji

a.

b.

Slika 411: Šesterokonhne građevine: a. zadarska krstionica (prema Petricioliju), b. Sv. Marija u Trogiru (aksonometrijska rekonstrukcija prema crtežu Ch. L. Clerisseaua)

zaista spada u razdoblje najranijega formiranja predromaničke skulpture prije pojave pleternih motiva u VIII. stoljeću. Prije se luk tumačio kao dio ciborija, možda iz ranosrednjovjekovne katedrale, ali nedavno sam uputio na mogućnost da je to dio portala stambene kuće, koji je ostao zabilježen na crtežu iz XVIII. stoljeća.926 Datiranje tog luka u VII. stoljeće vodi nas i do zaključka o datiranju kuće u to doba. Približno u isto doba, u VII. ili prvu polovicu VIII. stoljeća, recentnim istraživanjima datirane su i skulpture koje su ukrasivale skupinu starokršćanskih crkava na području današnje Bosne i Hercegovine (Dabravina, Mali Mošunj, Bilimišće, Dikovača i drugi položaji).927 Bez obzira na veliki raspon u kojem se u historiografiji datiraju ti spomenici, od starokršćanskoga doba pa čak do visokoga srednjeg vijeka, uvjerljive 926 927

analogije s nalazima merovinškoga doba u različitim europskim pretkarolinškim središtima upućuju na potrebu da se i navedenu skupinu skulptura s bosanskih prostora ranosrednjovjekovne Dalmacije svrsta u razdoblje VII. ili početka VIII. stoljeća. Po jednom povijesnom podatku, i šesterokonhna crkva sv. Marije u Trogiru pripadala bi pretkarolinškom razdoblju. Trogirski premancir Lučić, predak povjesničara Ivana Lučića, ostavio je u XVI. stoljeću bilješku o graditeljima, odnosno obnoviteljima te crkve, izričito navodeći doba vladanja bizantskoga cara Teodozija III. (715.-717.). Premda pojedini autori ne prihvaćaju takvo datiranje same crkve, ne možemo zanemariti ni taj podatak u pokušaju kronološke preriodizacije dalmatinske predromanike. Lučićeva zabilješka, ako je vjerodostojna, otkriva nam najranije datiranu crkvu osebujnoga šesterokonhnog oblika. U nastanku toga arhitektonskog tipa, kako je već navedeno u poglavlju o morfologiji, krstionica

T. Marasović (2002.), 225, (2005.), 117. A. Milošević (2003.a), 357 i d.

381

DALMATIA PRAEROMANICA

zadarske katedrale iz VI. stoljeća predstavlja kako oblikom tako i dimenzijama, odnosno modularnim odnosima, svojevrsni obrazac,928 pa se razvitak šesterokonhnog oblika može pratiti od Justinijanova doba, iz kojeg potječe prototip (krstionica u Zadru) i oblikuje već u pretkarolinškom vremenu predromanički hexaconchos, koji će u karolinškom razdoblju druge polovice VIII. i tijekom IX. stoljeća postati osobito rasprostranjen u Dalmaciji.

a.

Karolinška umjetnost od druge polovice VIII. do kraja IX. stoljeća Osnovni povijesni međaš na početku drugoga razdoblja početak je vladanja karolinške dinastije u Franačkoj sredinom VIII. stoljeća. U jadranskoj regiji taj se događaj podudara s padom Ravenatskoga egzarhata 751. godine, s čime je povezana i jača uloga Zadra kao bizantskoga uporišta (sjedišta teme) na istočnom Jadranu.

b.

Povijesna zbivanja određuju i raščlambu toga razdoblja na raniju karolinšku fazu druge polovice VIII. stoljeća i na kasniju tijekom IX. stoljeća, koja je za kronologiju hrvatske predromanike posebno važna. U tada stvorenoj Hrvatskoj kneževini sagrađene su mnoge građevine i izrađen liturgijski namještaj koji je u nekim primjerima mogao biti i točno datiran. Najmonumentalnija predromanička crkva u Dalmaciji, zadarska rotunda Sv. Trojstva, započeta je u ranijoj karolinškoj fazi oko sredine VIII. stoljeća, kako se to zaključuje po radiokarbonskom datiranju njezinih drvenih greda, kada je crkva bila slobodnostojeća kružna građevina bez galerije.929 Početkom IX. stoljeća, u doba biskupa Donata, koji je imao izravne veze s karolinškim dvorom, crkva je dobila galeriju nad kružnim ophodom i vanjske dodatke. Poslije se postupno gubi ime izvornoga titulara, a crkva ostaje poznata po imenu toga uvaženog biskupa. Crkve šesterokonhnoga tipa, poput najbolje sačuvane Sv. Trojice u Splitu, Sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja i nekoliko sličnih građevina posvećenih sv. Mariji ili sv. Mihovilu u Zadru i okolici, također se datiraju u drugu polovicu VIII. ili u IX. stoljeće. 928 929

Slika 412: Crkva Sv. Trojstva (Donata) u Zadru (prema P. Vežiću): a. prva faza izgradnje (VIII. st.), b. druga faza izgradnje (početak IX. st.)

Iako je zadarska krstionica VI. stoljeća utvrđena kao vjerojatni prototip toga karakterističnog tipa, ne može se zaključiti da je svih desetak građevina iste tipske skupine gradila ista majstorska radionica, ali nesumnjivo najveći broj dalmatinskih crkava šesterolisnog tlocrta pripada karolinškom dobu između druge polovice VIII. i kraja IX. stoljeća. Ranijoj karolinškoj fazi pripada i nekoliko reljefa iz Dalmacije, kojima je datacija određena usporedbom sa srodnim spomenicima. Među njima je i luk oltarne ograde iz Kaštel Sućurca, za koji nije sigurno je li pripadao jednoj predromaničkoj crkvi iz tog područja ili je pak prenesen iz splitske crkve, naj-

T. Marasović (1994.b), 150; P. Vežić (1991.a), 13-23. P. Vežić (2000.a), (2002.d). Nije sasvim prihvaćeno mišljenje o dvjema fazama razvitka crkve; teza V. Koraća (1990.) o ravenskom S. Vitalu kao prototipu ide u prilog pretpostavci o izvornoj dvoetažnoj zamisli crkve.

382

kronologija ranosrednjovjekovne arhitekture u dalmaciji

vjerojatnije katedrale, kako je pretpostavljeno na temelju njegove kvalitetne obrade i materijala. Luk je u cjelini sačuvan s trodijelnom razdiobom ukrasne plohe, pri čemu su gornja, ukrašena kukama, i donja, s nizom stiliziranih listova, ukošene, a na ravnoj srednjoj plohi teče natpis koji se nastavljao na gredi. Datacija, zasnovana na ukrasnim i epigrafičkim osobinama, zahvaća u širi raspon od sredine VII. do kraja VIII. stoljeća, ali gornja se granica čini uvjerljivijom zbog usporedbe s langobardskim ukrasom.930

a.

Kako je već navedeno u poglavlju o razvitku ranosrednjovjekovnoga ukrasa, ranijoj karolinškoj fazi valjalo bi pripisati i sarkofag priora Petra u peripteru splitske katedrale, kako po ukrasu, koji je stilizacijom već daleko odmaknuo od svog obrasca, sarkofaga nadbiskupa Ivana iz splitske krstionice, tako i po dataciji jednog stoljeća poslije posvećenja katedrale (iznesenoj u krivotvorenoj ispravi).931 b.

Početkom IX. stojeća, u drugom karolinškom razdoblju, koje povijesno prati razvitak starohrvatske kneževine, osim već spomenute dogradnje crkve Sv. Trojstva u Zadru datirane su pojedine građevine i skulpture u Boki kotorskoj, koja je u to doba bila sastavni dio bizantske Dalmacije. Crkvu sv. Trifuna u Kotoru sagradio je 809. ugledni građanin toga grada, Andreaci, koji se spominje na sarkofagu i na gredi oltarne ograde, pa se u to doba datira i ciborij, isto kao i sama crkva, centralna građevina na četiri stupa s kupolom (tzv. tip quincunx932). Tipski vrlo srodna crkva sv. Tome u Prčanju također se povezuje s tom datacijom, a u skladu je i s vremenom izgradnje karolinške devetotravejne crkve u Germiny-des-prés u Francuskoj. Nekoliko sačuvanih natpisa iz toga doba zajedno s tipskim značajkama predromaničkih reljefa dopušta da se i spomenici pleterne plastike u dubrovačkom i crnogorskom primorju pripišu zrelom karolinškom razdoblju.

sigurnih dokaza, ali pretpostavlja se da su i one nastale u IX. stoljeću.933

Za datiranje crkava različitih tipova skupine centralnih građevina, od najjednostavnijih jednoprostornih jednoapsidnih oblika Sv. Marije u Ižu, crkava na Dugom otoku (Sv. Pelegrin i Sv. Viktor) i crkve sv. Jurja u Rovanjskoj, pa do križno-četverolisnog tipa, koji najbolje predstavlja Sv. Križ u Ninu, nema

U klesarskim radionicama dalmatinskih gradova proizvodili su se u IX. stoljeću pleterni ukrasi u kojima prevladava karakteristični motiv križa i palmeta pod arkadom kao univerzalni predromanički ukras liturgijskog namještaja, svojstven predromaničkoj Europi u prvoj polovici IX. stoljeća, a u Dalmaciji i

930 931 932 933

Slika 413: Centralne građevine karolinškoga razdoblja: a. Sv. Trojica u Splitu, b. Sv. Križ u Ninu

A. Peroni (1984.), sl. 173 (ulomak luka iz crkve S. Salvatore, Brescia). M. Horvat (1952.), 119 i d. Prema terminu što ga je predložio K. J. Conant (1973.), 15. M. Jurković (2000.), 178-179.

383

DALMATIA PRAEROMANICA

a.

a. b. b.

c.

c.

d.

Slika 414: Arhitektura i skulptura IX. stoljeća u Boki kotorskoj: a. ciborij Sv. Trifuna, b. tlocrt i aksonometrija Sv. Trifuna (prema J. Martinoviću), c. Sv. Toma u Prčanju (prema V. Koraću)

Slika 415: Crkve IX. stoljeća u Dalmaciji: a. Sv. Marta u Bijaćima, b. obnovljena bazilika u Žažviću, c. Sv. Marija u Biskupiji, d. bazilika u Koljanima

Istri prisutan na brojnim plutejima iz Splita, Trogira i drugih dalmatinskih gradova, ali i u središtima Hrvatske kneževine.

lina, adaptirane starokršćanske građevine, uz koju se naslućuju ostatci benediktinskog samostana, uz natpis kneza Trpimira nalaze se motivi pleterne plastike prepoznatljive kiparske radionice koja je izrađivala liturgijski namještaj i u drugim crkvama toga doba, npr. onij u Vrpolju ili u crkvi na Lopuškoj glavici u Biskupiji. Ova posljednja uporedba veoma je značajna jer upućuje na sredinu stoljeća kao na doba gradnje same crkve, što je posebno važno zbog njezinih tipskih osobina, tj. pojave atrija (westwerka) i zaobljenih kontrafora.935

Za kasniju karolinšku fazu, od početka do kraja IX. stoljeća, posebno su važni lokaliteti na području prve hrvatske kneževine. Pratimo ih već od prvih desetljeća toga stoljeća u krsnom zdencu ninske katedrale te u kamenom namještaju (oltarnoj ogradi i ciboriju) crkve sv. Marte u Bijaćima uz adaptiranu rezidenciju hrvatskih vladara. Uz oblik te crkve, trobrodne građevine sa zidanim pilonima, pravokutnom apsidom i zvonikom na zapadnom pročelju, tipski se povezuju i druge crkve iz prve polovice IX. stoljeća: Sv. Marija u Biskupiji i preinačena bazilika u Žažviću te crkva u Koljanima, iz koje potječe plutej s karakterističnim troprutim ispletenim kružnicama ispunjenim stiliziranim pticama, čvorovima i rozetama. Po karakterističnoj skulpturi već spomenutoga majstora koljanskog pluteja, može se u isto doba datirati i adaptacija starokršćanske crkve sv. Martina u Lepurima kod Zadra.934 Uz ime kneza Mislava (835.-845.) vezuje se i crkva sv. Jurja u Putalju, od koje su ostali samo temelji, a pripadaju starokršćanskoj jednobrodnoj građevini, opremljenoj predromaničkim liturgijskim namještajem, ukrašenom raznovrsnim pleternim motivima.

Te će osobine još više doći do izražaja u zadnjoj četvrtini IX. stoljeća, kada je znatan broj reljefa, pa prema tome i nekih građevina, pouzdano datiran natpisima koji spominju hrvatskoga kneza Branimira. Tako se dolazi do datacije preinake jedne kasnoantičke građevine u predromaničku crkvu sv. Petra u Muću i drugih crkava Branimirova doba iz Nina, Otresa, Lepura, Kule Atlagića. U kiparsko-klesarskoj opremi tih crkava bila je angažirana već spomenuta benediktinska radionica, koja se može pratiti i u dalmatinskim gradovima.936 Među tako datiranim crkvama posebno je važna bazilika sv. Cecilije na položaju Stupovi u Biskupiji, ključna građevina za datiranje trobrodnoga troapsidnog tipa s kontraforima.

Vladanje kneza Trpimira čvrst je oslonac za datiranje sačuvane baštine iz sredine IX. stoljeća. Na zabatu oltarne ograde iz crkve u Rižinicama kod So-

Prepoznavanjem druge spomenute dvorske kiparsko-klesarske radionice datirana je i crkvena arhitektura na nekim drugim položajima na području

934 935 936

N. Jakšić (2000.a), 205. I. Petricioli (1980.a), 113 i d. N. Jakšić (2000.a), 211-213.

384

kronologija ranosrednjovjekovne arhitekture u dalmaciji

Hrvatske kneževine. Među njima, crkva sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine pod planinom Dinarom ima paradigmatsko značenje kao najbolje sačuvani primjer osebujnoga oblikovanja zapadnoga korpusa u hrvatskoj predromanici sa zvonikom i westwerkom.

a.

Osebujna kiparsko-klesarska radionica IX. stoljeća prepoznata je i u Kotoru na brojnim ulomcima liturgijskog namještaja ukrašenim raznovrsnim pleternim motivima iz crkve sv. Mihajla i iz lapidarija predromaničke katedrale sv. Trifuna.937 Zadnji spomenik među datiranim dijelovima liturgijskog namještaja IX. stoljeća oltarna je ograda iz crkve u Uzdolju s natpisom kneza Muncimira i označenom godinom 895. Taj natpis točno određuje vrijeme nastanka oltarne ograde crkve u Uzdolju (sv. Ivana?), prvobitne starokršćanske bazilike nepoznatog oblika, na mjestu koje je krajem ranoga srednjeg vijeka (vjerojatno krajem XI. stoljeća) sagrađena četverotravejna jednobrodna crkva sa svodovima.938

Zrela predromanika u postkarolinškom razdoblju X. stoljeća U desetom je stoljeću u Dalmaciji znatno manje datiranih građevina ili njihovih dijelova nego u dvama stoljećima koja su prethodila tom razdoblju. To je zrelo razdoblje predromanike koju u Europi povijesno obilježava pojava saske otonske dinastije. U europskoj su povijesti umjetnosti vladari iz te dinastije u drugoj polovici stoljeća (Oton I., II., III.), upravljajući njemačkim (tzv. svetim rimskim) carstvom, najutjecajnijom zapadnoeuropskom državom svoga doba, obilježili i pojedine građevine, skulpture i predmete umjetničkoga obrta, znatno više nego što su u Dalmaciji vladari dinastije Trpimirovića ostavili svoje tragove na sačuvanim spomenicima toga doba. Ti vladari u Hrvatskoj nose naslov kraljeva, jače povezanih s dalmatinskim gradovima i sa splitskom Crkvom, koja je tada dobila velike metropolitanske ovlasti. U drugoj četvrtini X. stoljeća na čelu splitske metropolije nalazio se nadbiskup Ivan, sin Tvrdaka, čiji sarkofag osim važnih onomastičkih podataka vezanih uz etničko porijeklo splitskoga metropoli937 938 939

b. Slika 416: Datirani spomenici desetoga stoljeća: a. sarkofag nadbiskupa Ivana Tvrdakova u Splitu; b. epitaf kraljice Jelene iz Solina

ta ima određenu važnost i za povijesno-umjetničku kronologiju. Ukras na sarkofagu dokazuje da se prije spomenuti motiv križeva pod arkadama, znakovit za cijelo IX., zadržao u dalmatinskim kiparsko-klesarskim radionicama i u X. stoljeću. U isto se stoljeće datira i obnova liturgijskog namještaja crkve sv. Marije u Biskupiji, iz koje je ostao veći broj ulomaka oltarne ograde ukrašene motivima svojstvenima ranijim radionicama Branimirova doba. Nekoliko datiranih natpisa i povijesnih podataka čini osnovu kronološkoj shemi druge polovice X. stoljeća. Dubrovački anonimni kroničar spominje 972. godine gradnju crkve sv. Vlaha, koja je arhitektonskom analizom arheoloških nalaza identificirana kao najstariji građevinski sloj dubrovačke katedrale.939 Podatak je važan jer je time datiran i arhitektonski tip crkava s kupolom nad upisanim tranzeptom, koji će svoj dalji razvitak imati u XI. stoljeću. Glasoviti epitaf kraljice Jelene iz 976. godine, osim što je dragocjen za genealogiju hrvatskih vladara, važan je i kao terminus ante quem gradnje ili pre-

Z. Čubrović (1994.), 139 i d. Lj. Gudelj (2006.), 53 i d. Ž. Peković (1997.b), 43 i d.

385

DALMATIA PRAEROMANICA

gradnje crkve sv. Stjepana na jednom od otoka delte rijeke Jadra u starohrvatskom naselju u Solinu jer posredno određuje vrijeme postojanja arhitektonskog tipa trobrodnih građevina s kupolom. Sličnih je tipskih obilježja bila i crkva sv. Martina (sv. Barbare) u Trogiru, kojoj se prva faza gradnje povezuje sa zadarskim prokonzulom i trogirskim gradskim priorom Majusom iz zadnje četvrtine X. stoljeća.940 U zadnjoj četvrtini stoljeća (između 969. i 986., ili 969.-997.) izrađene su dvije ploče ograde prilaznoga stubišta ambona, pronađena iskopavanjem crkve sv. Bartula uz benediktinski samostan na Kapitulu kod Knina, s natpisom kralja Držislava i s ukrasnom kompozicijom isprepletenih troprutih kružnica i rombova.

Kasna predromanika i rana romanika XI. stoljeća Dok se umjetnost XI. stoljeća Zapadne Europe razvijala u znaku romanike, i to rane u prvoj a zrele u drugoj polovici stoljeća (uglavnom od sedamdesetih godina nadalje), u perifernoj dalmatinskoj sredini zapaža se usporedna pojava građevina predromaničkoga i ranoromaničkog sloga. Na dijelu hrvatskoga prostora u tom se stoljeću, naime, još uvijek bila održala predromanika u arhitekturi i osobito u skulpturi, gdje su još uvijek bili snažno prisutni pleterni motivi geometrijskih obilježja. Samo u nekim sredinama, otvorenijima prema vanjskim utjecajima, afirmiralo se već tada ranoromaničko graditeljstvo, popraćeno kiparskim ukrasom, koje je skromno najavilo prvu pojavu romaničkoga kiparstva. Kasna je predromanika preživjela poglavito u perifernim sredinama ili na građevinama bizantskog utjecaja tijekom cijeloga XI. stoljeća, zašavši ponegdje, najviše na neretvanskoj obali i na otocima (poglavito na otoku Braču), čak i u XII. stoljeće. Rijetke su građevine koje se sa sigurnošću mogu datirati u prvu polovicu XI. stoljeća. 940 941 942

R. Bužančić (1995.), 241 i d. I. Fisković (1985.) 143 i d.; M. Jurković (2000.), 179. T. Marasović (1994.), 214-216.

386

Pretpostavlja se da je u jedanaestome stoljeću, ali vjerojatno u njegovoj drugoj polovici, sagrađen najveći broj crkava jednobrodnoga tipa, raščlanjenih ili neraščlanjenih vanjskih zidnih ploha, bez kupole ili s kupolom. Najbolje sačuvani primjeri jednobrodnoga tipa bez kupole – crkve sv. Jurja u Kaštel Starome, sv. Jurja kod Nerežišća na otoku Braču i sv. Luke na Lastovu – datirane su u to doba komparativnom metodom zbog sličnosti s građevinama kojima je to doba određeno nekim povijesnim podatkom. To su građevine koje pripadaju vrlo karakterističnom jednobrodnom kupolnom tipu, razvijenom na južnodalmatinskom prostoru od Boke kotorske do Omiša, a najviše koncentriranom na dubrovačkom području (prije svega na Elafitskim otocima). Bez obzira na mogućnost da se najraniji primjer uzdužnih crkava s kupolom mogao javiti i u prethodnim stoljećima (prepoznat od pojedinih istraživača u crkvama na Majsanu i u Stonskom polju941), ostaje činjenica da su svi najpoznatiji primjeri tog tipa, od Sv. Petra u Omišu, što se krajem XI. stoljeća spominje kao postojeća građevina, do crkve sv. Mihajla u Stonu, koja je u prvobitnoj fazi pripisana X. stoljeću ali konačano je oblikovana u doba dukljanskog kralja Mihajla, datirani u zadnju četvrtinu XI. stoljeća. Oko godine 1068. datirane su ispravom o utemeljenju samostana benediktinki u Splitu i dvije splitske crkve koje pripadaju arhitektonskom tipu građevina s upisanim tranzeptom: Sv. Mikula u Velom Varošu i Sv. Eufemija. Za prvu se bilješkom na dopisanom prijepisu teksta iz 1068. izričito navodi da ju je utemeljila Nemira Mesagalina, ali zaključke o vremenu gradnje te crkve komplicira okolnost što se na nadvratniku i na oltarnoj ogradi spominju Ivan i njegova žena Tiha kao donatori crkve. Stilske osobitosti portala i namještaja upućuju na vrijeme samoga kraja XI. ili čak na početak XII. stoljeća, pa sam zbog toga predložio rješenje toga kronološkog problema tumačenjem po kojem bi Nemira, kao starija sestra, podigla crkvu oko 1070., a Ivan, njezin mlađi brat, na samom kraju stoljeća ili početkom XII. stoljeća izveo zamašne preinake, uključujući portal i novu oltarnu ogradu.942

kronologija ranosrednjovjekovne arhitekture u dalmaciji

Isprava o utemeljenju samostana benediktinki (1068.) za Sv. Eufemiju samo je terminus ante quem, jer je samostan dograđen uz već postojeću crkvu, prije sagrađenu, ali ipak ne mnogo prije samostana, sudeći po ukrasnim osobinama liturgijskog namještaja, dakle vjerojatno na prijelazu prve u drugu polovicu XI. stoljeća. Treći, dubrovački primjer građevina s upisanim transeptom i s kupolom, crkva sv. Petra, koja još izrazitije pokazuje bizantski utjecaj, poglavito u trodijelnoj podjeli prezbiterija s tribelonom, spominje se kao građevina u funkciji 1108. godine, ali se na temelju tipskih osobina arhitekture, a osobito pleternoga ukrasa u unutrašnjosti, zaključuje da je konačni oblik dobila u XI. stoljeću (možda pregradnjom jedne ranije faze iz X. stoljeća, koja se naslućuje po liturgijskom namještaju).943 U opremanju crkve sv. Eufemije djelovala je klesarska radionica kojoj su proizvodi prepoznati u Splitu i u Trogiru, a datirani su u treću četvrtinu XI. stoljeća. Među njima je posebno zanimljiva bifora koja je pripadala ranosrednjovjekovnoj kući u ulici Ilirske akademije u Splitu, porušenoj u XX. stoljeću, zabilježena u sačuvanom crtežu izvornog izgleda. Putem ukrasa na bifori određeno je i vrijeme gradnje same kuće, što je osobito važno u proučavanju inače skromnih ostataka stambene arhitekture. Iz iste je radionice potekla i oltarna ograda u crkvi sv. Martina nad Zlatnim vratima u Splitu, pa se time temeljita obnova te crkve, koja je uključila i gradnju zvonika, može datirati u to doba. I dok je tako u graditeljstvu i kiparstvu predromanika na pojedinim prostorima u Dalmaciji ustrajala u svojem likovnom izrazu i tehničkim obilježjima sve do kraja stoljeća, ponegdje će se značajke rane romanike pokazati u crkvenom graditeljstvu i znatno prije. U arhitekturi će se najviše posredstvom benediktinaca graditi trobrodne bazilike, natkrivene kao i drugdje u Europi drvenom potkrovnom konstrukcijom, zidane obrađenim i pravilnijim poredanim klesancima. Te osobine pokazuju među ostalim crkve sv. Petra u Dragi na otoku Rabu iz 1060. godine, bazilike sv. Petra u Osoru i sv. Mihovila u Krku te ranoromanička pregradnja crkve sv. Ivana Evanđelista u gradu Rabu.944 Ranoromaničke značajke pokazuje i prva nadogradnja dubrovačke katedrale. 943 944

Ž. Peković (1996.), 267-277. M. Jurković (1992.a), 191-213, (1996.a), 331, sl. 5.

a.

b.

c.

Slika 417: Crkve kasne predromanike XI. stoljeća: a. Sv. Petar u Dubrovniku (Ž. Peković), b. Sv. Eufemija u Splitu (J. Marasović), c. Sv. Mikula u Splitu (T. Marasović)

U bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu papin je legat okrunio hrvatskoga kralja Zvonimira 1076., što je i terminus ante quem za datiranje cjeline građevine i njezine kiparske dekoracije. Značajka njezine arhitekture upisani je troapsidni prezbiterij na istočnoj strani, westwerk na zapadnoj te potpuno korespondiranje vanjskoga i unutarnjeg raščlanjenja, što je jedna od bitnih distinkcija rane romanike od predromanike. Ukras liturgijskoga namještaja pokazuje s jedne strane nastavak plitkoreljefne pleterne plastike kao dominantnoga likovnog govora predromanike, ali istodobno i pojavu ljudskog lika, svojstvenu prvim početcima romanike. Zato je prva pojava romanike donja moguća granica nastanka crkve, pa preostaje zaključak da je bazilika sagrađena oko sredine ili u trećoj četvrtini XI. stoljeća. Reljefi u toj crkvi pripi-

387

DALMATIA PRAEROMANICA

b.

a.

d.

c.

f.

e.

g.

h.

j. i.

Slika 418: Tlocrti crkava iz XI. stoljeća na Elafitskim otocima: a. Sv. Petar, Lopud (J. Marasović), b. Sv. Nikola Grčki, Lopud (J. Marasović), c. Sv. Frane na Koločepu (I. Žile / Z. Laznibat), d. Sv. Ivan Krstitelj na Lopudu (T. Marasović), e. Sv. Srđ na Koločepu (L. Peko), f. Sv. Mihajlo u Pakljeni na Šipanu (T. Marasović), g. Sv. Ivan Krstitelj na Šipanu (T. Marasović), h. Sv. Petar na Šipanu (Ž. Peković), i. Sv. Nikola na Koločepu (I. Peković), j. Sv. Barbara na Koločepu (I. Žile)

sani su tzv. zadarsko-splitskoj kiparskoj-klesarskoj radionici, koja je prepoznata na ciboriju prokonzula Grgura, datiranom oko 1030. godine povijesnom ličnošću samog prokonzula, a najviše afirmirana plutejima iz Sv. Ivana Krstitelja (Nediljice) u Zadru.945 Ranom romaničkom razdoblju pripisuju se i djela druge kiparsko-klesarske radionice, koja je u Zadru djelovala u kiparskoj opremi crkve sv. Lovre i u Biskupiji u katedrali sv. Marije.946 Kiparske osobine slične toj radionici pokazuju i reljefi s drugih mjesta, poput zabata na Sustipanu i zabata iz crkve sv. Mihajla na Koločepu. 945 946 947 948

I. Petricioli (1983.), 7-26. I. Petricioli (1983.), 27-46. T. Burić (1992.b), 207 i d. J. Marasović i sur. (2000.), 193, 194.

388

Zvonik crkve sv. Teodora (Gospe od Zvonika) nad zapadnim vratima Dioklecijanove palače u Splitu, datiran pronađenim natpisom priora Firmina (koji se u dokumentima spominje 1089. godine), oblicima vanjske raščlambe zidnih površina i načinom gradnje bliži je predromaničkom nego ranoromaničkom načinu gradnje, dok sam prostor crkve s križno-kupolnim travejima pokazuje izrazite osobine romaničke arhitekture. Drugi srednjovjekovni zvonik u Splitu, sagrađen iznad istočnog pročelja Maloga hrama Dioklecijanove palače u funkciji crkve i krstionice sv. Ivana a porušen 1838. godine, slijedio je isti taj tipski obrazac, ali već u formama romanike XII. stoljeća. Ranosrednjovjekovnom razdoblju kraja XI. stoljeća pripadala su još dva splitska zvonika. Crkvi sv. Martina nad sjevernim vratima Dioklecijanove palače dograđen je zvonik, vjerojatno u trećoj četvrtini XI. stoljeća, i ta se gradnja može povezati s obnovom crkve, kada je u Splitu djelovala osebujna klesarsko-kiparska radionica.947 Vjerojatno je krajem stoljeća sagrađen i zvonik sv. Stošije po sredini južnoga pročelja Dioklecijanove palače, od kojeg je sačuvan samo prizemni svod, a izvorni izgled pretpostavljen je n