Arthur Schopenhauer - Eristička Dijalektika [PDF]

Zitiervorschau

Naslov izvornika:

Arthur Schopenhauer DIE ERISTISCHE DIALEKTIK Nakladnik

Marjan tisak d.o.o. Spl,l.t Prijevod

Mladen lvanišević Uustrucija naslovnice

Sanja Svete Lektorica

Vesna Krželj Urednica

Lidija Šare Za izdavača

Marjan Šare Tisak

Marjan tisak d.o.o. Split

CIP-Katal og!zaclja u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splltu UDK 162.6 SCHOPENHAUER. Arthur ErtsUčka dijalektika Ili umijeće kako uvijek blU u pravu objašnjeno u 38 trikova.

I Arthur Schopcnhaueij; i preveo Mladen

lvanlševtć}. - Split: Marjan tisak. 2002.-144 str.: 16.5 crn. Prijevod djela: Dle erlstlsche DlalekUk. Str. 109-142: Pogovor lSBN 953·214-031-X ISBN 953-214-031-X

Arthur Schopenhauer

.,,,

ERISTICKA DIJALEKTIKA Umiieće kako uviiek biti u pravu obiašnieno u 38 trikova

�ARJAN

)

TISAK

ARTHUR SCHOPENHAUER ERISTIČKA DIJALEKTIKA Umijeće kako uvijek biti u pravu objašnjeno u 38 trikova

Eristička dijalektika jest umijeće vođe­ nja prepirke, i to prepirke tako da se uvijek bude u pravu, dakle per fas et nefas (do­ puštenim i nedopuštenim sredstvima). U samoj se stvari objective može biti l1 pra­ vu , a da se pri tome u očima prisutnih, i štoviše u vlastitim, ne bude u pravu. Kada, naime, protivnik pobije moj dokaz, a to vrijedi i kao pobijanje same tvrdnje, za koju pak mogu postojati drugi dokazi, pri čemu je, naravno, za protivnika od­ nos obratan: on ostaje u pravu pri objek­ tivnome nemanju prava. Dakle, objektiv­ na istina jedne tvrdnje i njezina vrijed­ nost u prihvaćanju od strane zavađenih i slušatelja dvije su različite stvari. (Na ovo drugo odnosi se dijalektika.) Odakle to? Od prirodne pokvarenosti ljudskoga roda. Kada toga ne bi bilo, bili bismo u potpunosti čestiti, pa bismo u 5

Arthur Schopenhauer

svakoj raspravi samo težili iznijeti istinu na vidjelo, ne vodeći računa o tome hoće li to ići u prilog našemu prijašnjem mi­ šljenju ili mišljenju onoga drugoga. Bilo bi to svejedno ili bar u potpunosti spore­ dno. Ali, sada je to glavno. Urođena tašti­ na, koja je izuzetno razdražljiva kada je u pitanju intelekt, ne dopušta da se ono što smo prvobitno rekli pokaže kao pogrešno, a ono što je rekao protivnik kao pravilno. Prema tome bi se, pak, svatko trebao po­ truditi ne suditi ni u kojemu slučaju dru­ gačije do točno, zbog čega bi najprije tre­ balo misliti, a potom govoriti. Ali, uz ta­ štinu najčešće idu. brbljavost i urođena nečestitost. Ljudi govore prije nego što su promislili i ako potom primijete da je njihova tvrdnja pogrešna i da nisu u pra­ vu , ipak treba izgledati kao da je obrnu­ to. Interes za istinu, koji je najčešće pri iznošenju pogrešno-istinite tvrdnje bio je­ dini motiv, uzmiče sada s�svim pred interesom taštine. Istinito treba izgledati kao pogrešno, a pogrešno kao istinito. Ali, sama nekorektnost, inzistiranje na tvrdnji koja se nama samima čini pogre6

Eristička dijalektika

šnom, ima opravdanje. Često smo u po­ četku čvrsto uvj ereni u istini tost naše tvrdnje, ali izgleda da je protivnikov ar­ gument pobija. Dignemo li tada ruke od čitave stvari, vidjet ćemo potom najčešće, da smo ipak bili u pravu. Naš dokaz je bio pogrešan, a u prilog tvrdnji mogao je postojati točan dokaz. Nismo se odmah sjetili argumenta koji bi nas spasio. Zbog toga se u nam�Javlja maksima: usproti­ viti se argumentu protivnika čak i onda kada izgleda da je ispravan i kada pobtja naš dokaz, u uvjerenju da je njegova is­ pravnost samo prividna i da ćemo se u ti­ jeku prepirke sjetiti nekog argumenta kako bismo pobili onaj protivnikov ili kako bismo, s druge strane, potvrdili našu isti­ nu. Na to smo, dok traje prepirka, gotovo prisiljeni ili bar pomalo zavedeni. Na taj se način uzajamno potpomažu slabost na­ šeg intelekta i izvitoperenost naše volje. Odatle proizlazi da se onaj koji se prepire po pravilu ne zalaže za istinu, nego za svoje tvrdnje, postupa na način pro ara et

7

Arthur Schopenhauer

(za dom i ognjište) i per fas et nefas, a drugačije, kao što smo vidjeli, i ne može. Machiavelli savjetuje vladaru da isko­ risti svaki trenutak slabosti svoga susjeda i da ga napadne, jer bi ovaj mogao iskoristiti takav trenutak i napasti njega. Kada bi vladale vjernost i čestitost, bilo bi ·to drugačije. Pošto se tome ne treba nadati, ne smijemo se njima ni koristiti, jer bi se slabo isplatilo. Isti je slučaj i s prepirkom. Ako dam za pravo protivniku čim izgleda da je u pravu, on će to teško učiniti meni. On će, štoviše, postupiti per nefas, dakle, moram i ja. Lako je reći da treba ići samo za istinom, bez sklonosti jednome mi­ šljenju, ali se he smije pretpostaviti da će to učiniti i onaj drugi. Dakle, ne smijem ni ja. Uz to, ako bih htio da se - čim mi se učini da je on u pravu - odreknem svoje tvrdnje, o kojoj sam prije toga promislio, može se lako dogoditi da, zaveden trenut­ nim d�imom, napustim istinu kako bih prihvatio zabludu. Svatko će, dakle, u pravilu, nastojati progurati svoju tvrdnju, čak i kada mu se ona na trenutak učini pogrešnom ili

foc·

8

Eristička dijalektika

sumnjivom. Pomoćna sredstva donekle svakome dolaze od njegove lukavosti i po­ kvarenosti. Tome nas svakodnevno uči iskustvo u prepiranj u. Svatko , dakle , ima svoj u plirodnu dyalektiku, kao što ima svoj u plirodnu logiku. Samo ga ona prva ne vodi ni približno tako sigurno kao ova druga. Ne može netko tako lako misliti ili zaklj učivati suprotno za1conima logike. Po­ grešni sudovi jesu česti, pogrešni zaključci vrlo rij etki. Dakle, nedostatak prirodne logike jest rij edak. Drugačije je s nedo­ statkom prirodne dijalektike. Ona je ne­ ravnomjerno raspodijeljen prirodni dar (po čemu je slična moći prosuđivanja, koja je neravnomjerno podijeljena, dok je razum, u prosjeku , ravnomjerno podijeljen). Do­ pustiti da budete pobijeni, da vas zbune nečim što je naizgled argument, kada ste zapravo u pravu ili obrnuto , često se do­ gađa. Onaj tko izađe kao pobj ednik iz pre­ pirke, često treba zahvaliti ne samo toč­ nosti svoj e moći prosuđivanj a pri izlaganj u tvrdnje, nego u većoj mj eri lukavosti i spo­ sobnosti koj ima j u je branio. Urođenost je ovdj e , kao i drugdj e, najbolj a stvar. Ali 9

Arthur Schopenhauer

uvježbavanje i r azmišljanje o obratima koji­ ma pobijamo protivnika, a ,kojima se on najčešće koristi da bi pobijao, može mno­ go pridonijeti da se u toj vještini postane majstor. Dakle, iako logika zapravo nema nikakve praktične koristi, dij alektika je u svakom slučaju može imati . Mislim daje i Aristotel svoju stvarnu logiku (Analitiku) uglavnom izlagao kao osnovu i pripremu za Dyalektiku i da mu je ona bila najbit­ nij a. Logika se bavi čistom formom tvrdnje, dijalektika njezinim sadržajem ili mate­ rijom. Zato se pri analiziranju mora pri­ stupiti formi kao općem, a sadržaju kao posebnom. Aristotel ne određuje svrhu dijalektike tako precizno kao ja. On, doduše, navodi kao glavnu svrhu prepirku, ali ujedno i nalaženje istine. Kasnije opet kaže: pri­ stupimo tvrdnjama filozofski sa stanovi­ šta istine, dijalektički s a sta novišta pričinjavanja ili sviđanja, �šljenja dru­ gih (8o�a), (Topika, I, str. 12). On je, do­ duše, sv jestan razlikovanja i odvajanja objektivne istine tvrdnje od stjecanja vrijednosti ili prihvaćanja. Ali, on ih ne 10

Erističlca dijalektika

odvaja dovoljno precizno kako bi dijalek­ tici pripisao samo ovo posljednje. U nje­ govim pravilima o drugoj svrsi često su umiješana pravila o prvoj svrsi. Zato mi se čini da svoj zadatak nije u potpunosti riješio. Da bi se izložila čista dijalektika, mora se, bez obzira na objektivnu istinu (što je predmet logike), promatrati samo kao vještina bivanja uvijek u pravu, što će biti to lakše ako smo pri tome stvarno u pra­ vu. Ali, dijalektika treba samo podučava­ ti kako da se obranimo od napada bilo koje vrste, naročito od podlih, i isto tako kako da sami napadamo ono što drugi tvrde, a da pri tome sebi ne proturječimo i, uopće, d a nas nitko n e opovrgne. Nalaženje objektivne istine mora se stro­ go odijeliti od umijeća nametanja kao isti­ nite. To je predmet sasvim drugačijeg rrpayµasta (djelovanja); to je djelo moći pro­ suđivanja, razmišljanja, iskustva, a tu nema nikakve posebne vještine. Ono dru­ go je svrha dijalektike. Definirali su je kao logiku privida. Pogrešno. Onda bi bila upo­ trebljiva samo za obranu neistinitih tvr11

Arthur Schopenhauer dnji. Čak i kada smo u pravu, potrebna je dijalektika da bismo se obranili, a mo­ raju se poznavati i podli trikovi kako bi­ smo ih prepoznali. Štoviše, i sami ćemo često upotrijebiti neke od njih kako bismo neprijatelja tukli istim oružjem. Zato se u dijalektici objektivna istina mora os­ taviti postrani ili se smatrati slučajnom, a pažnja se mora usmjeriti samo na obra­ nu svojih tvrdnji i pobijanje protivniko­ vih. Pri upotrebi pravila koja se na ovo odnose, ne smije se voditi računa o objek­ tivnoj istini, jer je najčešće nepoznato gdj se ona nalazi. Često ni sami ne znamo je­ smo li u pravu

ili nismo, vjerujemo da je­

sino i prevariino se; često u to vjeruju oba sudionika. Jer,

veritas est inputeo (Ev �ucpw

aATJcpEta), "Istina je u dubini." (Demo­ krit). U početku prepirke svatko, po pra­ TJ

vilu, misli da je istina na njegovoj strani. Potom obojica u to posumnjaju. Kraj tre­ ba pokazati, potvrditi isti�u. Dakle, dija­ lektika se ne treba u to

upuštati. Jed­

nako kao što se suce u dvoboju ne tiče tko je

u

svađi koja je dovela do dvoboja

zaista

u

pravu. Ubosti i parirati jest bit12

Eristička dijalektika

no. Isti je slučaj i u dijalektici. Ona je in­ telektualna v ještina mačevanja. Samo tako čisto shvaćena može se izlagati kao samostalna disciplina. Ako sebi postavi­ mo za cilj objektivnu istinu, vraćamo se na puku logiku. Ako postavimo za cilj izvo­ đenje pogrešnih tvrdnjt dobijemo puku sofzstiku. U oba slučaja treba pretposta­ viti da već znamo što je bilo objektivno, a što pogrešno. To je unaprijed rijetko kad sigurno. Pravi pojam dijalektike jest, dak­ le, ono što smo sada rekli: intelektualna vještina mačevanja kako bi se tijekom pre­ pirke uvijek ostalo u pravu; premda bi na­ ziv eristika bolje odgovarao. Najtočnije jest, vjerojatno, eristička dijalektika: dialectica eristica, a ona je vrlo korisna. Neo­ pravdano je zapostavljena u novije vrije ­ me. U tome smislu, dijalektika treba biti samo rezime i prikaz prirodno urođenih vještina svedenih na sustav i pravila koji­ ma se služi najveći broj ljudi kada pri­ mijete da u prepirci istina nije na njiho­ voj strani, a da bi ipak ostali u pravu. Zato bi bilo vrlo nesvrhovita ako bi se u znan13

Arthur Schopenhauer

stvenoj dijalektici uzela u obzir objektiv­ na istina i njezino iznošenje na vidjelo, pošto se to ne događa u onoj iskonskoj i prirodnoj dijalektici, kojoj je cilj samo da se bude u pravu. Znanstvt(na dijalektika, po našem shvaćanju, ima kao glavni za­ datak izložiti i analizirati podle trikove u polemici kako bismo ih u stvarnim prepi­ rkama odmah prepoznali i pobili. Upravo se zbog toga u izlagajnju za krajnji cilj mora odabrati samo način kako da se uvijek ostane u pravu, a ne objektivna is­ tina. Nije mi poznato da je nešto u tom smi­ ?lu napisan?, premda sam se podrobno .informirao. To je, da1:9.e, neorana ledina. Da bismo ostvarili cilj, moramo se poslužiti iskustvom i obratiti pažnju na ovaj ili onaj trik koji upotrebljavaju obje strane u čestim svakodnevnim raspravama, za­ tim svesti trikove koji se ponavljaju u različitim oblicima n� njihovu općenitost i na taj način izložiti stan bvite opće luka­ vosti koje bi bile od koristi za vlastitu upotrebu, kao i za osujećivanje, ukoliko ih onaj drugi upotrijebi. 14

Eristička dijalektika

Ovo što slijedi treba shvatiti kao prvi

pokušaj.

15

Arthur Schopenhauer

OSNOVA SVAKE DIJALEKTIKE

Najprije treba analizirati ono bitno u s vakoj prepirci, ono što se tu događa. Protivnik je izložio jednu tezu (ili mi sami, to je svejedno). Za njezino pobijanje postoje dva modusa i dvije metode. 1) Modusi: a) ad rem; b) ad hominem ili ex concessis. Pokazat ćemo da tvrdnja ili nije u suglasnosti sa stanjem stvari, ap­ solutno objektivnom istinom, ili s osta.lim tvrdnjarila ili prihvaćanjima, tj. s re­ lativnom subjektivnom istinom. Ovo po­ sljednje samo je relativno dokazivanje i uopće ne utječe na objektivnu istinu. 2) Metode: a) izravno pobijanje; b) ne­ izravno pobijanje. Izravno pobijanje na­ pada tezu u njezinim polazištima; neizrav­ no pobijanje u njezinim posljedicama. Izravno pobijanje pokazuje da teza nije istinita, neizravno pobijanje da ne može biti istinita. 16

Eristička dyalektika

1) Izravnim pobyaryem možemo postići dvije stvari: ili pokazati kako su razlozi protivnikove tvrdnje pogrešni (nego mqjo­ rem; n1inorem /pobijam gornji stav; donji stav/), ili priznati razloge, ali pokazati da tvrdnja ne potječe odatle (nego conse­ quentiam /opovrgavam zaključak/). Na­ padamo, dakle, konzekvencu, formu za­ ključka. 2) U neizravnom pobijanju upotreblja­ vamo ili apagogu ili instancu. a) Apagoga. Uzmemo protivnikovu tvr­ dnju kao istinitu i onda pokazujemo što iz toga slijedi; ako ma koji iskaz priznat kao istinit uzmemo za premisu nekoga za­ ključka i tada nastane konkluzija koja je očito pogrešna, i kontradiktorna u odno­ su na stanje stvari ili na ostale protivniko­ ve tvrdnje, dakle ad rem ili ad hominem pogrešna (Socrates in Hippia mqj. et alias) , zaključujemo da je i stav bio pogrešan, jer iz istinitih premisa mogu slijediti samo isti­ niti st�:vovi, premda iz pogrešnih prerr1isa ne slijede uvijek pogrešni stavovi. (Ako je apagoga kontradiktorna u od­ nosu na neku nesumnjivu istinu, protiv­ nika smo doveli ad apsurdum.) 17

Arthur Schopenhauer

b) Instanca, Evcrra t�. exemplum in con­ trarium, je pobijanje općeg iskaza izrav­ nim dokazivanjem pojedinačnih slučaje­ va zahvaćenih protivnik.ovim stavom, na temelju kojih tvrdnja neria vrijednost, dakle, i sama je pogrešna. To je osnovna struktura, skelet svake prepirke. Imamo, dakle, opis njezine oste­ ologije. Na ovo se u biti svodi svaka prepi­ rka. Ali, sve se to može odvijati iz stvarnih ili prividnih, čistih ili nečistih razloga. Pošto se o ovome ne da nešto točno reći, prepirke su tako duge i mukotrpne. Čak ni u objašnjenju ne možemo razlikovati stvarno od prividnog, jer ni suparnici nisu .s tim načisfo. Zato i dajem trikove, bez obzira na to je li čovjek objective u pravu ili nije. To ni sami ne možemo uvijek toč­ no znati, pošto tek kroz prepirku to treba izaći na vidjelo. Inače, čovjek mora pri sva­ kom dijalogu ili tvrdnji uopće biti sugla­ )

san s nečim iz čega se k-n t 0 l 0 s n...i.. ..a..Ji 1 1 Pog0 i·'71 Qtni n Ptkn n n LJ ..i.. VLl.J.. .t-' n -.....J \.J t..... "t.Jj,