Angela Marsons - Nijemi Vrisakbd [PDF]

Zitiervorschau

S engleskoga preveo DADO ČAKALO

2

3

Rowley Regis, Black Country, 2004.

O

ko svježeg humka stajalo je pet figura oblikujući pentagram. Jedino su oni znali da se radi o grobu. Kopati smrznutu zemlju prekrivenu ledom i snijegom bilo je poput klesanja u kamenu. Činili su to naizmjence. Svi, bez iznimke. Da se radilo o raki za odraslu osobu, trajalo bi i duže. Lopata se selila iz ruke u ruku. Neki su nesigurno oklijevali. Drugi su bili odlučniji. Nitko se nije opirao i nitko nije izustio ni riječi. Svi su znali da je oduzet život nevinom stvorenju, ali dogovor je već pao. Njihove će tajne biti zakopane u ovom grobu. Pet je glava poniknulo nad humkom zamišljajući tijelo ispod zemlje koju je već počeo okivati blistavi led. I dok su prve pahulje zasipale humak, petorka se stresla od jeze. Razišli su se ostavivši tragove stopala u svježem, škripavom snijegu, poput petokrake zvijezde. I to je to.

4

Black Country, sada

T

eresa Wyatt imala je neobjašnjivu slutnju da joj je ova noć i posljednja. Ugasila je televizor i kućom je zavladala tišina. Nije to bila uobičajena tišina koja se spusti s večeri dok se ona i njezin dom polako opuštaju spremajući se za spavanje. Nije točno znala što će čuti na vijestima u noćnom programu. Vijest je bila najavljena već u večernjoj emisiji na lokalnoj stanici. Možda se nadala čudu — odgodi u posljednji tren. Od prvoga zahtjeva koji je podnesen prije dvije godine, osjećala se poput zatvorenika koji čeka izvršenje smrtne kazne. Pojavili bi se čuvari, odveli je do električnog stolca, a onda bi je sudbina vratila nazad u sigurnost zatvorske ćelije. Ovaj put nije bilo povratka. Teresa je znala da više neće biti ni prigovora ni odgoda. Pitala se jesu li i ostali vidjeli vijesti. Jesu li osjetili isto što i ona? Jesu li si spremni priznati da prva reakcija nije bila kajanje, već nagon za samoodržanjem? Da je bila bolja osoba, smoždila bi ju grižnja savjesti zakopana ispod brige za vlastito dobro, ali nije. Da se nije držala plana, bila bi gotova, tako si je govorila. Njezino bi se ime izgovaralo s gađenjem, a ne s poštovanjem u kakvom je sad uživala. Teresa nije ni sumnjala da će se žalba uzeti zaozbiljno. Njezin je izvor bio iskvaren, ali pouzdan. Ali su ga zauvijek ušutkali, i zbog toga nikad neće zažaliti. Ipak, kako su godine nakon Crestwooda odmicale, tu i tamo bi joj se stisnuo želudac kada bi ugledala nekoga sličnog hoda ili boje kose ili držanja glave, nagnute na stranu. Teresa ustane i pokuša otresti sjenu melankolije koja ju je obavila. Odlučno krene u kuhinju i spremi tanjur i čašu u perilicu za suđe. Nije imala psa da ga pusti van, niti mačku da ju pusti unutra. Samo je trebala još jednom prije spavanja provjeriti zasune. I opet ju je obuzeo osjećaj da to nema smisla — da ništa ne može odagnati prošlost. Odmah je odbacila tu misao. Nema se čega bojati. Svi su se čvrsto držali dogovora već deset godina. Jedino je njih petero znalo istinu. Bila je svjesna da ovako napeta neće moći odmah zaspati, ali je već ranije sazvala sastanak osoblja na koji nije smjela zakasniti. 5

Ušla je u kupaonicu, otvorila slavine, i neštedimice posula kadu pjenom za kupanje s mirisom lavande, čiji je miris odmah ispunio prostoriju. Nakon čaše vina, ovo će joj dugotrajno namakanje sigurno pomoći da zaspe. Dok je ulazila u kadu, na košari za rublje ležali su uredno složeni kućni ogrtač i satenska pidžama. Zatvorila je oči i uronila u vodu. Tjeskoba je polako počela nestajati i ona se nasmiješila samoj sebi. Samo je previše napeta. Teresa je osjećala da joj je život podijeljen nadvoje. Prvi dio se sastojao od trideset i sedam godina prije Krista, što će reći prije Crestwooda. To su bile čarobne godine. Neopterećena vezom i ambiciozna, sama je donosila svoje odluke i nije morala nikome polagati račune. Godine koje su uslijedile bile su sasvim nešto drugo. Sjena straha pratila ju je u stopu, određivala što će činiti, utjecala na njezine odluke. Sjetila se kako je negdje pročitala da savjest nije ništa drugo negoli strah da će te uhvatiti. Teresa je barem bila dovoljno poštena da si to prizna. Što se nje tiče, definicija je bila točna. Nije li njezina tajna na sigurnom? Morala bi biti. Prenuo ju je tresak razbijenog prozorskog stakla. Ne izdaleka. S njezinih kuhinjskih vrata. Teresa se potpuno ukočila, ćuleći uši ne bi li čula još nešto. Buka sigurno nije privukla pažnju susjeda. Najbliža kuća nalazila se šezdesetak metara dalje, s druge strane šest metara visoke živice od lejlandskog čempresa. Tišina koja je uslijedila nakon treska prijeteći ju je pritiskala. Možda se ipak samo radi o nekom bezumnom vandalu. Možda su neki studenti iz Saint Josepha saznali njezinu adresu. Mili Bože, samo da je tako. Krv joj je šiknula kroz žile i bubnjala u sljepoočnicama. Progutala je na prazno, u pokušaju da izjednači tlak u ušima. Tijelo joj je počelo reagirati na osjećaj da više nije sama. Uspjela se uspraviti u sjedeći položaj. Voda je glasno bućkala odbijajući se od stijenke kade. Ruka joj se omakla na porculanu i desna strana potonula nazad u vodu. Zvuk na dnu stubišta razorio je i onu mršavu nadu da se radi o običnim vandalima. Teresa je znala da joj je vrijeme isteklo. U nekom paralelnom svemiru možda bi joj mišići u tijelu i reagirah na predstojeću opasnost, ali u ovome su se njezino tijelo i um ukočio pred neizbježnim. Znala je da se više nema kamo sakriti. Kad je zaškripala stuba, nakratko je zatvorila oči i snagom volje pokušala umiriti tijelo. Bilo je tu nekog oslobođenja koje osjećaš kad se konačno suočiš sa strahovima koji te proganjaju. Oči je otvorila kad je osjetila kako hladan zrak ulazi u kupaonicu s vrata. Za njim je ušla mračna, neprepoznatljiva sjena u radnim hlačama i debeloj crnoj majici ogrnutoj dugačkim kaputom. Lice je bilo skriveno vunenom potkapom. Ali zašto ja, pobunila se Teresa u mislima. Pa ona nije bila najslabija karika. 6

Odmahnula je glavom. — Ja nisam ništa rekla — izgovorila je. Glas joj je bio jedva čujan. Sva su joj se osjetila počela gasiti u očekivanju smrti. Crna je spodoba napravila dva koraka prema njoj. Teresa je u mislima pokušala prepoznati neki znak, ali ga nije bilo. Mogao je biti samo netko od njih četvero. Tijelo ju je počelo izdavati, a mlaz mokraće iscurio među nogama u mirisnu vodu. — Kunem se... nisam... Riječi su joj se izgubile dok se pokušavala uspraviti u sjedeći položaj. Kupka je kadu pretvorila u sklisku klopku. Počela je disati plitko, isprekidano i hrapavo, razmišljajući koji je najbolji način da moli za svoj život. Ne, nije htjela umrijeti. Nije još vrijeme. Nije bila spremna. Toliko je još stvari htjela učiniti. Odjednom je u mislima vidjela kako joj se pluća pune vodom, napuhujući ih poput rođendanskih balona. Ispružila je ruku i preklinjući rekla, napokon povrativši glas: — Molim te... molim ... nemoj... Ne želim umrijeti... Spodoba se nagnula nad kadu i položila joj ruke u rukavicama na obje grudi. Teresa je osjetila pritisak koji ju gura pod vodu i pokušala se uspraviti. Mora pokušati objasniti, ali su ruke pritisnule još jače. I ponovno se pokušala uspraviti iz svojeg nepomičnog položaja, ali više nije bilo nade. Sila teže i brutalna snaga onemogućili su bilo kakav otpor. A kad joj je voda okružila lice, otvorila je usta. Iz njih je pobjegao sitan jecaj, posljednji pokušaj: — Kunem se... Dalje nije stigla. Promatrala je kako joj mjehurići zraka izlaze iz nosa i izbijaju na površinu. Kako joj kosa pliva oko lica. S druge strane vodene površine spodoba se stresla. Teresino se tijelo stalo buniti zbog nedostatka kisika, a ona je pokušala zaustaviti paniku koja je nadirala. Zamahnula je objema rukama, i nakratko osjetila kako je ruka u rukavici skliznula s njezina prsnoga koša. Uspjela je izdignuti glavu iznad vode i bolje promotriti hladne i prodorne oči. Posljednji udisaj presjekla joj je spoznaja. Taj djelić sekunde bio je napadaču dovoljan da se pribere i objema rukama pritisne njezino tijelo pod vodu i tamo ga zadrži. Misli joj je preplavila nevjerica, čak i kad je počela gubiti svijest. Teresa je shvatila da njezini suučesnici ne mogu ni zamisliti koga se zapravo trebaju bojati.

7

K

im Stone zaobiđe Kawasaki Ninju kako bi namjestila jačinu zvuka na svom iPodu. Zvučnici su plesali uz srebrnkaste note iz Vivaldijeva Ljeta primičući se njezinu omiljenom finalu — Oluji. Odloži kliješta na radni stol i obriše ruke krpom. Promatrala je Triumph Thunderbird na kojem je radila proteklih sedam mjeseci i pitala se zašto večeras nije zaokupljena njime. Pogleda na sat. Još malo pa jedanaest navečer. Ostatak ekipe vjerojatno upravo sad teturajući izlazi iz Psa. Premda sama nije pila alkohol, pridružila bi im se kadgod je smatrala da je zaslužila. Ponovno uzme gedore u ruku i klekne na prostirku pored Triumpha. Nije joj bilo do slavlja. Dok je gurala ključ u utrobu motora i tražila stražnji dio radilice, pred očima joj je igralo prestravljeno lice Laure Yates. Namjestila je kliješta na maticu i stala zatezati pomičući dršku naprijed-nazad. Tri presude za silovanje dovoljne su da Terence Hunt dugo ostane u zatvoru. — Ali ne dovoljno dugo — promrmlja sebi u bradu Kim. Postojala je i četvrta žrtva. Okrenula je ključ još jednom, ali se matica više nije dala zategnuti. Već je namjestila ležaj, zupčanik, brtvenu obujmicu i rotor. Matica je bila posljednji dio slagalice i prokletinja je jednostavno odbijala zategnuti brtvu. Kim se zagledala u maticu i pokušala je pomaknuti snagom uma. Ni makac. Zatim je sav svoj bijes usmjerila na dršku gedore i pritisnula svom snagom. Navoj pukne i matica se počne okretati na mjestu. — K vragu! — drekne Kim, zavitlavši gedore na drugu stranu radionice. Laura Yates tresla se kao šiba dok je na postolju za svjedoke prepričavala grozotu kroz koju je prolazila. Odvučena iza crkve i opetovano brutalno silovana dva i pol sata. Prisutni su se mogli svojim očima uvjeriti koliko joj je teško bilo sjesti nazad u klupu. Tri mjeseca nakon napada. Ta je devetnaestogodišnjakinja svaku presudu ispratila sjedeći u galeriji. Onda je na red došao i njezin slučaj i dvije riječi koje će joj zauvijek promijeniti život. Nije kriv.

8

A zašto? Zato što je cura popila nekoliko pića. Koga briga za jedanaest šavova koji se protežu sjedne strane tijela na drugu, za slomljeno rebro i modricu na oku. Bit će da je sama to tražila, a sve samo zato što je popila par prokletih pića. Kim osjeti kako joj se ruke počinju tresti od gnjeva. Njezini iz ekipe smatrah su da tri od četiri nije loše. I nije bilo. Ali nije bilo dovoljno. Ne za Kim. Nagne se da pogleda štetu na motoru. Trebalo joj je gotovo šest tjedana da pronađe te vražje vijke. Olabavi maticu da sjedne na mjesto i ponovno okrene dršku ključa držeći ju palcem i kažiprstom. Uto joj zazvoni mobitel. Ona ispusti maticu i skoči na noge. Poziv oko ponoći nikad nije donosio ništa dobra. — Inspektorica Stone. — Gospođo, našli su tijelo. Naravno. Što je drugo moglo i biti? — Gdje? — Ulica Hagley, Stourbridge. Poznavala je taj kraj. Graničio je sa susjednim policijskim okrugom West Merciom. — Hoćemo li pozvati narednika Bryanta, gospođo? Kim se zgrči. Prezirala je izraz gospođo. Sa svojih trideset i četiri nije bila spremna da ju tako zovu. U mislima joj se pojavi slika kolege koji polupijan ulazi u taksi ispred Psa. — Ne. Ovo ću preuzeti sama — odgovori ona i prekine vezu. Zastane nakratko da utiša iPod. Znala je da ne smije misliti na optužujući pogled Laure Yates. Stvaran ili umišljen, nije ga se mogla riješiti. Zauvijek će upamtiti to da je pravda u koju je vjerovala iznevjerila onu koju je trebala zaštititi. Uvjerila je Lauru Yates da njoj i sustavu koji je predstavljala pokloni svoje povjerenje i sad se nije mogla riješiti osjećaja da ju je iznevjerila. I ona i sustav.

9

etiri minute nakon što je primila telefonski poziv, Kim je krenula s parkirališta u deset

Čgodina starom Golfu GTI, koji je koristila samo kad su ceste bile okovane ledom ili kad bi

upaliti Ninju remetilo mir. Svoje je zamašćene i prljave traperice zamijenila crnim platnenim hlačama i običnom bijelom majicom. Na nogama je sad imala crne čizme na patentni zatvarač s niskom petom. Svoju kratku crnu kosu nije trebala posebno dovoditi u red. Dovoljan je bio brzi potez prstima i stvar je bila riješena. Njezinom će klijentu ionako biti svejedno. Provukla se autom do izlaza s parkirališta. Bio joj je stran pod upravljačem. Premda nevelik, Kim se morala usredotočiti da pazi na udaljenost od ostalih parkiranih auta. Opterećivalo ju je toliko željeza oko nje. Nekih kilometar i pol od cilja, do nje dopre miris paleži kroz otvore za zrak. Kako se približavala, miris je bivao sve snažniji. Nakon osamstotinjak metara primijeti stup dima kako se izvija iznad brdašca Clent. Četiri stotine metara dalje, znala je da ide ravno na prema stupu. Pokrivajući područje od gotovo 2,6 milijuna stanovnika, policija West Midlandsa bila je druga najveća u zemlji, odmah nakon londonske. Black Country nalazi se sjeverozapadno od Birminghama, a još je u Viktorijino doba postao jedna od najindustrijaliziranijih pokrajina u zemlji. Naziv “crna zemlja” dobio je zahvaljujući kopanju ugljena, koji je zacrnio ogromne površine tla. Šestmetarska žila rudače i ugljena bila je najdeblja u Velikoj Britaniji. Sad je, međutim, pokrajina bila treća po nezaposlenosti u zemlji. Sitni kriminal bio je u porastu, a s njime i antisocijalno ponašanje. Mjesto zločina bilo je tik uz glavnu cestu koja je povezivala Stourbridge i Hagley, područja koja inače nisu imala visoku stopu kriminala. Prve kuće uz cestu imale su pročelja u edvardijanskome stilu, s blještavim rimskim stupovima i crnim rešetkastim prozorima s obje strane ulaznih vrata. Niže niz cestu razmak između kuća postajao je sve veći, a kuće su bile dosta starije. Kim se zaustavi pred žutom trakom i parkira između dva vatrogasna kamiona. Priđe policajcu koji je čuvao prilaz i bez riječi mu pokaže iskaznicu. On kimne glavom i pridigne traku kako bi se Kim provukla ispod nje. — Što se dogodilo? — upita Kim prvog vatrogasca na kojeg je naišla. 10

On joj pokaže prema izgorjeloj četinjači na rubu parcele. — Vatra je krenula odande i raširila se na većinu stabala prije nego što smo stigli. Kim primijeti da su od trinaest izgorjelih stabala samo dva najbliža kući ostala sačuvana. — Jeste li vi pronašli tijelo? On pokaže prema vatrogascu koji je sjedio na zemlji i razgovarao s policajcem u uniformi. — Svi ostali stanari su izašli van da vide što se događa, samo je ova kuća bila u mraku. Susjedi su nam potvrdili da je crni Range Rover njezin i da živi sama. Kim kimne i priđe vatrogascu na zemlji. Lice mu je bilo blijedo, a desna ruka podrhtavala. Nikad ti nije lako kad nađeš leš, bez obzira na obuku. — Jeste li bilo što dirali? — upita ga. Vatrogasac se zamisli na trenutak, pa odmahne glavom. — Vrata kupaonice su bila otvorena, ali nisam ulazio. Kim zastane na ulaznim vratima, sagne se prema kartonskoj kutiji na podu slijeva i izvadi plave plastične navlake za cipele. Popne se uz stubište preskačući po dvije stube i uđe u kupaonicu. Odmah s vrata ugleda Keatsa, patologa. Bio je sitan čovjek, potpuno ćelav. Isticao se jedino brkovima i kratkom šiljastom bradom. Njemu je prije osam godina pripala čast da ju provede kroz njezinu prvu obdukciju. — Hej, inspektorice — zazove ju, tražeći nekoga iza nje. — Gdje je Bryant? — Isuse, pa nismo sijamski blizanci. — Aha, ali ste kao kinesko jelo. Svinjetina u slatko-kiselom sosu... samo što si ti bez Bryanta samo kisela... — Keats, misliš da me zabavljaju tvoji štosovi u ovo doba noći? — Iskreno da ti velim, nisam uvjeren u tvoj smisao za humor u bilo koje doba dana. O, kako bi mu sad samo odbrusila. Samo kad bi htjela, rekla bi mu kako mu nabori na hlačama nisu baš pravilni ili bi ga podbola da mu je ovratnik na košulji malo iskrzan. Čak bi mu spomenula i trag krvi na leđima kaputa. No sada je između njih ležalo mrtvo tijelo i trebalo se potpuno posvetiti njemu. Kim se polako približila kadi, pazeći da se ne posklizne na lokvice oko dva kućna ogrtača. Dio je ženina tijela bio uronjen u vodu. Oči su joj bile otvorene, a poblajhana kosa plutala po površini, uokvirujući joj lice. Tijelo je plutalo, tako da su joj bradavice virile izvan vode. Kim je zaključila da se radi o ženi u srednjim do kasnim četrdesetima koja se dobro držala. Mišići nadlaktice doimali su se čvrstima, ali su sad opušteno plutali u vodi. Nokti na nogama bili su lakirani u blijedoružičasto, a noge su bile glatke, bez malja. Po količini vode koja se razlila iz kade, zaključila je da se žena borila za život. Uto sa stubišta začuje topot nogu. — Inspektorice Stone, kakvo ugodno iznenađenje. Kim nevoljko uzdahne, prepoznavši sarkastični glas. 11

— Inspektore Wharton, drago mi je. Njih dvoje su zajedno radili na nekoliko slučajeva, i ona ga je otvoreno prezirala. Bio je karijerist kojem se žurilo prema vrhu ljestvice. Uopće nije pokazivao zanimanja za slučajeve, samo za skupljanje bodova. Vrhunac poniženja doživio je kad je Stone postala inspektor prije njega. Zbog tog promaknuća odlučio se preseliti u West Merciu, gdje je konkurencija bila slabija. — Šta ti radiš ovdje? Ovo je pod nadležnosti West Mercie. — A ja kažem da se nalazi na samoj granici i da sam ja stigla prva. Rekavši to, nesvjesno tijelom zakloni kadu. Već je dovoljno znatiželjnih očiju vidjelo golo tijelo žrtve. — Slučaj je moj, Stone. Kim odmahne glavom i prekriži ruke. — Znaš da neću popustiti, Tome. — odgovori mu i nakrivi glavu. — Uvijek možemo napraviti zajedničku istragu. Budući da sam stigla prva, ja ću je voditi. Tomovo se usko lice zacrveni. Prije će si iskopati oči hrđavom žlicom nego da mu ona zapovijeda. Kim ga odmjeri od glave do pete. — A moja prva zapovijed je da staviš odgovarajuću zaštitu prije nego što uđeš na mjesto zločina. Tom spusti pogled prema njezinim stopalima, a zatim pogleda svoja i shvati da nema navlake. Žuri polaganije, pomisli Kim. Zatim doda tišim glasom: — Nemoj od ovoga praviti natjecanje u pišanju u dalj, Tome. On ju pogleda s prezirom i izjuri iz kupaonice. Kim se ponovno okrene prema tijelu. — Ti bi pobijedila — tiho joj dobaci Keats. — Ha? — U pišanju u dalj — objasni on. Vidjelo se da mu je zabavno. Kim kimne. Znala je da bi. — Možemo li je sad izvući? — Samo još par fotki prsnog koša izbliza. Dok je to govorio, jedan od forenzičara uperi fotoaparat s objektivom dugačkim poput cijevi u ženine grudi. Kim se nagne i ugleda dva traga iznad dojki. — Pritisnuta? — Mislim da je. Preliminarnim pregledom nisam utvrdio drugih ozljeda. Više ću ti znati reći nakon obdukcije. — Što misliš, koliko je već prošlo? Kim nije primijetila tragove sondiranja jetre prije nego što je došla, pa je pretpostavila da se poslužio rektalnim termometrom. Znala je da tjelesna temperatura padne za 1,5 °C u prvom satu. Nakon toga obično pada između 1 i 1,5 °C na sat. Također je znala da na te brojke mogu utjecati mnogi čimbenici, a svakako to da je žrtva bila gola i uronjena u vodu koja se već ohladila. 12

Keats slegne ramenima: — Kasnije ću napraviti izračun, ali ovako odoka ne više od dva sata. — Kad ćeš... — Čeka me još jedna devedesetišestogodišnjakinja koja je izdahnula u svom naslonjaču te jedan dvadesetšestogodišnjak kojem je igla još u ruci. — Znači, ništa hitno? Keats pogleda na sat. — Podne? — Osam — ponudi ona. — Deset i ni trenutka ranije — progunđa on. — Ja sam ipak čovjek i treba mi odmora. — Savršeno — odgovori ona. Upravo je na to računala. Tako će stići izvijestiti svoju ekipu i poslati nekog da prisustvuje obdukciji. Sa stubišta su se ponovno čuli koraci, popraćeni teškim disanjem. — Naredniče Travis — pozdravi Kim bez osvrtanja. — Što ima nova? — Policajci pretražuju područje. Prvi na mjestu zločina okupio je nekoliko susjeda, ali prvo čega se sjećaju je dolazak vatrogasnog vozila. Poziv je poslao motorist, koji je bio u prolazu. Kim se osvrne i kimne. Prvi policajac dobro je osigurao mjesto zločina za forenzičare i okupio moguće svjedoke. Međutim, njihove su kuće bile povučene od ceste i razdvojene oko kilometar. Daleko od idealnog za susjede koji vole gurati nos u tuđe stvari. — Nastavi — odgovori Kim. — Provaljeno je kroz stražnja vrata razbijanjem prozorčića, a vatrogasni službenik tvrdi da su prednja vrata bila nezaključana. — Hmmm... zanimljivo. Kimne u znak zahvale i krene niz stubište. Jedan od tehničara obrađivao je hodnik, a drugi uzimao otiske prstiju sa stražnjih vrata. Na kuhinjskome pultu ležala je dizajnerska torbica. Kim nije imala pojma što bi zlatna kopča u obliku inicijala trebala značiti. Iako sama nije nosila torbice, ova joj se činila skupom. Treći tehničar uđe u dnevnu sobu iz susjedne. Pokaže bradom prema torbici: — Ništa nije ukradeno. Kreditne kartice i gotovina su unutra. Kim kimne i krene iz kuće. Na izlazu skine navlake za cipele i odloži ih u drugu kartonsku kutiju. Sva se zaštitna odjeća treba odnijeti s mjesta zločina i kasnije pregledati zbog eventualnih tragova. Provuče se ispod žute vrpce. Ostao je još jedan vatrogasni kamion za slučaj da vatra ponovno bukne. Vatra je podmukla stvar, a čak se i najmanji žar, ako ga previdiš, može za kratko vrijeme razbuktati u novi požar. Kim zastane pored svog auta i dobro promotri kuću i sve oko nje ne bi li dobila širu sliku. Teresa Wyatt je živjela sama. Činilo se da ništa nije ukradeno, pa čak ni prevrnuto i prekopano.

13

Ubojica je mogao mirno napustiti mjesto zločina, siguran da tijelo neće biti pronađeno do sljedećega jutra, ako i tada, pa ipak je odlučio podmetnuti požar da čim prije privuče pažnju policije. Jedino što joj je sad preostalo bilo je da shvati zašto.

14

U

jutro u sedam i pol Kim je ostavila svoga Kawasakija Ninju kod policijske postaje Halesowen, koja se, uz manji trgovački centar i fakultet, nalazila tik do gradske obilaznice. Postaja je bila smještena u blizini prekršajnog suda, što je možda bilo zgodno, ali i teška gnjavaža kod ispunjavanja zahtjeva za povrat putnih troškova. Kao i sve državne zgrade, policijska je trokatnica bila neugledna i hladna, kao da se opravdava poreznim obveznicima. Na putu do ureda nikome nije poželjela dobro jutro niti ga je itko poželio njoj. Znala je da je na glasu kao hladna, društveno neprilagođena i bešćutna osoba. Zahvaljujući toj percepciji, bila je pošteđena čavrljanja i nije se bunila. Kao i obično, u ured je stigla prva i uključila aparat za kavu. U prostoriji su bila četiri uredska stola spojena u parove, tako da su inspektori sjedili sučelice, gledajući se preko računalnih monitora. Sve je na stolovima bilo simetrično osim količine ladica za spise. Tri su stola imala stalne korisnike, ali je četvrti ostao slobodan, budući da je prije nekoliko mjeseci došlo do rezanja kadra. Obično je tu radije provodila vrijeme nego u vlastitom uredu. Prostoriju s njezinim imenom na vratima svi su zvali Zdjela. Zauzimala je gornji desni ugao i bila ograđena knaufom i staklom. Ured je uglavnom koristila za “izdavanje osobnih uputa za rad”, što se običnim jezikom naziva još i ribanje ili pranje. — Jutro, šefice — pozdravi ju istražna policajka Wood uvalivši se u stolac. Premda je rodom bila pola Engleskinja, a pola Nigerijka, Stacey nikad nogom nije kročila izvan Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon što je odrezala i posljednju pletenicu, svoju je gustu crnu kosu šišala na kratko i uz glavu. Dobro joj je stajala uz glatku karamelastu kožu. Staceyin radni stol bio je uredan i čist. Sve izvan označenih ladica bilo je pažljivo naslagano duž gornjeg ruba stola. Nedugo za njom ušao je detektiv narednik Bryant, promumljavši ”Jutro, šefice” i bacivši pogled prema Zdjeli. Njegova visoka figura izgledala je savršeno uredno, kao da ga je majka ujutro obukla za nedjeljni vjeronauk. Čim je ušao, odbacio je sako na naslon stolca, a do kraja dana će ostati i bez kravate, raskopčati gornji gumb na košulji te presaviti rukave košulje iznad visine lakata. Kim primijeti kako na njezinom stolu pogledom traži šalicu s kavom. Primijetivši da je već tu, Bryant napuni svoju, s natpisom ”Najbolji taksist na svijetu”, koju je dobio na poklon od svoje devetnaestogodišnje kćeri. 15

Jedino je on razumio svoj sustav organizacije spisa, ali kad bi Kim od njega zatražila bilo koji papir dobila bi ga u hipu. Na radnoj površini stola nalazila se uokvirena fotografija njega i žene s dvadeset i pete godišnjice braka. Sliku kćeri držao je u novčaniku. Detektiv narednik Kevin Dawson, treći član ekipe, nije držao fotografije bliskih osoba na stolu. Da je kojim slučajem odlučio to promijeniti i staviti sliku sebi najdraže osobe, cijeli dan bi ga sa stola gledao njegov odraz. — Oprosti što kasnim, šefice — javio se Dawson i utonuo u stolac nasuprot Woodici. Ekipa je sad bila na okupu. Službeno, nije kasnio. Smjena je počinjala tek u osam, ali je Kim od njih tražila da dođu ranije radi brifinga, a posebno kad se otvarao novi slučaj. Kim nije marila za satnicu i kod nje takvi nisu dugo ostajali u ekipi. — Hej, Stacey, doneseš mi kavu? — zazove Dawson, pregledavajući poruke na mobitelu. — Svakako, Kev. Kakvu ćeš? S mlijekom i dvije kockice šećera ravno u krilo? — odgovori mu Stacey medenim glasom i snažnim lokalnim naglaskom. — Stace, želiš li ti kavu? — odgovori on, ustavši, mada je dobro znao da ju uopće ne pije. — Sigurno te je sinoć iscrpila borba s čarobnjacima — podbode ju, aludirajući na njezinu ovisnost o mrežnom igranju World of Warcraft. — Pravo da ti velim, Kev, visoka mi je svećenica poklonila moćnu čaroliju koja odraslog muškarca pretvara u razjarenog tupana, ali izgleda da me je netko pretekao u tvom slučaju. Dawson se primi za trbuh, glumeći da umire od smijeha. — Šefice — obrati se Bryant Kim preko ramena. — djeca su se opet zakačila. — Okrene im leđa i mahne prijeteći prstom. — Čekajte samo da se majka vrati kući. Kim zakoluta očima i sjedne za slobodni stol, nestrpljiva da počnu. — U redu, Bryante, ti podijeli izjave. Kev, na ploču. Dawson uzme marker i stane pored velike bijele ploče koja je prekrivala cijeli zid. Dok je Bryant dijelio papire, Kim prepriča što se sve jutros dogodilo. — Naša se žrtva zove Teresa Wyatt, četrdeset i sedam, vrlo cijenjena ravnateljica privatne muške škole u Stourbridgeu. Nikad se nije udavala i nema djece. Živjela je komotnim, ali ne rastrošnim životom i, koliko znamo, nije imala neprijatelja. Kev zabilježi ove podatke na ploču po stavkama ispod naslova “Žrtva”. Uto zazvoni Bryantov telefon. On pažljivo sasluša, jedva rekavši i riječ te spusti slušalicu. Pokaže bradom prema Kim: — Woody te treba. Kim nastavi, kao da ga nije čula: — Kev, stavi i drugi naslov, “Zločin”, i dopiši pod njega: oružje, pljačka, nalazi forenzičara, tragovi — nula. — Sljedeći naslov, “Motiv”. Ljude obično ubiju zbog nečega što su učinili, nečega što čine ili nečega što namjeravaju učiniti. Zasad jedino znamo da naša žrtva nije sudjelovala ni u kakvim opasnim radnjama. — Khm... šefice, treba te šef. Kim otpije još gutljaj druge šalice kave. — Bryante, vjeruj mi, bit ću mu draža nakon što popijem kavu. Kev, obdukcija je u deset. Stace, saznaj sve što možeš o žrtvi. Bryante, nazovi školu i javi im da dolazimo. 16

— Šefice... Kim dovrši kavu. — Daj se smiri, mama, evo, idem. Odjuri na treći kat preskačući stube i nježno pokuca na vrata prije nego što uđe. Glavni inspektor Woodward bio je krupan mulat u srednjim pedesetima. Smeđa mu je koža bila glatka i povrh čelenke, jer nije imao kose. Crne hlače i bijela košulja bili su izglačani, a crte uredno zapeglane. Naočale za čitanje povrh nosa teško su mogle sakriti umor u njegovim očima. Mahnuo joj je i pokazao na stolac s kojeg se dobro vidjela vitrina s njegovom zbirkom modela automobila. Na donjoj su se polici smjestili ponajbolji klasični britanski modeli, a na gornjoj se čitala povijest policijskih vozila kroz stoljeća. Bio je tu i MG TC iz četrdesetih, Ford Anglia, crna marica te jedan Jaguar XJ40, koji je dobio časno središnje mjesto. Desno od vitrine na zidu je visjela uokvirena Woodyjeva fotografija na kojoj se rukuje s Tonyjem Blairom. Desno od nje visjela je fotografija najstarijega sina, Patricka, pod punom spremom netom prije odlaska u Afganistan. U istoj toj uniformi su ga pokopali petnaest mjeseci kasnije. Woody završi telefonski razgovor i odmah desnicom dohvati svoju gumenu lopticu za stres sa stola, pa ju stane gnječiti poput tijesta. Kim primijeti da je se često laća u njezinoj blizini. — I, što smo doznali dosad? — Gotovo ništa, gospodine. Upravo smo postavljah istragu kad ste me pozvali. Zapešće mu poblijedi od stiska, ali ne nasjedne na provokaciju. Kim oči pobjegnu desno od njegova uha, gdje se na prozorskoj dasci nalazio njegov najnoviji projekt. Model Rolls Roycea Phantoma. Vidjelo se da već danima nije radio na njemu. — Čujem da si naletjela na inspektora Whartona. Znači, prašumski su bubnjevi već odradili svoje. — Razmijenili smo par riječi preko tijela. Nešto nije bilo na svom mjestu s ovim modelom Rolls Roycea. Kao da je osovina kotača bila predugačka. Woody još jače stisne lopticu. — Nazvao me je njegov šef. Podnijeli su službeni prigovor i žele preuzeti slučaj. Kim zakoluta očima. Zar se ta gnjida ne zna boriti sama za sebe? Nekako suzbije nagon da se nagne preko šefa, dohvati Rolls Royce i popravi ga. Pogled joj klizne s automobila i sretne se s pogledom pretpostavljenoga. — Ali neće, zar ne, gospodine? Gledao ju je netremice dobrih minutu vremena. — Ne, neće, Stone, ali službeni prigovor ne izgleda dobro u tvom dosjeu, a meni je, da budem iskren, već pomalo dosta da ih stalno primam. — Prebaci lopticu u lijevu ruku. — E, a sad me zanima s kime ćeš se ovaj put skompati.

17

Kim se osjeti poput djeteta od kojeg traže da izabere novog najboljeg prijatelja. U posljednjem izvještaju o njezinu radu istaknut je samo jedan nedostatak koji treba ukloniti: pristojnost u ophođenju s ostalima. — Imam li izbora? — Koga bi ti izabrala? — Bryanta. Woodyju se usne iskrive u nešto nalik smiješku. - U tom slučaju, imaš izbora. Znači, ipak ga nemam, pomislila je. Bryant je bio dobar za suzbijanje štete, a budući da su im za vratom disali policajci iz susjednog okruga, Woody nije htio riskirati. Bolje da je pod paskom odgovorne odrasle osobe. Sad je već bila na rubu da savjetuje šefa kako da izbjegne sate rastavljanja stražnje osovine na Rolls Royceu, ali se brzo predomislila. — Još nešto, gospodine? Woody odloži lopticu za stres na stol i skine naočale. — Redovito me izvještavaj. — Svakako. — Još nešto, Stone. Kim se okrene na vratima. — Daj svojim ljudima da se naspavaju tu i tamo. Ne pune se svi na ulaz za USB poput tebe. Kim ostavi za sobom Woodyjev ured razmišljajući koliko mu je trebalo da smisli ovakav biser.

18

U

školi Saint Joseph Kim je kroz hodnike slijedila podvornicu prema uredu vršitelja dužnosti ravnatelja. Gledajući je s leđa, divila se ženinoj vještini brzog hodanja u desetcentimetarskim potpeticama. Kako bi prošli koju učionicu, Bryant bi uzdahnuo. — Nije li i tebi to bilo najljepše životno doba? — Ne. Skrenu u jedan dugačak hodnik na drugom katu i uđu u ured na čijim je vratima još ostao ovalni blijedi trag od netom skinute pločice. Muškarac za stolom ustane da ih pozdravi. Nosio je skupo odijelo i svilenu nebeskoplavu kravatu. Kosa, svugdje ravnomjerno crna, odavala je da je nedavno bojana. Čovjek im pruži ruku preko stola. Kim se odmakne, promatrajući predmete po zidovima. Sve što je nosilo ime Terese Wyatt, potvrde i uspomene, sve je već bilo skinuto. Bryant prihvati ponuđenu ruku. — Hvala vam što ste nas primili, gospodine Whitehouse. — Vi ste zamjenik ravnatelja, ako se ne varam — primijeti Kim. Muškarac kimne i sjedne. — Sad preuzimam ulogu vršitelja dužnosti, pa ako vam mogu kako biti od koristi u istrazi... — Oh, sigurna sam da možete — prekine ga Kim. Bilo je nečega neiskrenog u njegovu nastupu. Kao da ga je uvježbavao. To što se već uselio u ured Terese Wyatt i uklonio sve tragove njezina postojanja bilo je, blago rečeno, vrlo neukusno. Pa žena je mrtva manje od dvanaest sati. Kim pomisli kako si je već ažurirao i životopis. — Voljeli bismo dobiti na uvid popis svih zaposlenika. Možete li ih dogovoriti za razgovor po abecednom redu? Po stiskanju čeljusti mogla je zaključiti da mu se ne sviđa kad prima naredbe. Kim se zapita je li to tako sa svim ženama ili se radi samo o njoj. Whitehouse spusti pogled. — Svakako. Zamolit ću Courtney da to odmah sredi. Oslobodio sam vam jednu prostoriju niže niz hodnik, koja će biti dovoljno dobra za razgovore. Kim se osvrne oko sebe i odmahne glavom. — Ne. Mislim da nam je ovdje sasvim u redu.

19

Whitehouse zausti da prigovori, ali ga dobre manire ipak spriječe da tako rano počne polagati pravo na ovu prostoriju. Pokupi svoje stvari s radne površine stola i uputi se prema vratima. — Courtney će se uskoro vratiti. Čim su se vrata zatvorila za VD-om, Bryant prasne u prigušeni smijeh. — Što je sad? — obrati mu se Kim, zaposjevši stolac za radnim stolom. — Ništa, šefice — odgovori on, privuče stolac sa strane i sjedne. Kim promotri drugi stolac namijenjen sugovornicima. — Daj ga malo pomakni unazad. Bryant pomakne stolac više prema vratima tako da se sugovornik ne može ni na što nasloniti. Tako će Kim moći bolje promotriti govor tijela. S druge strane vrata začuje se lagano kucanje. Oboje istodobno viknu: — Naprijed! Uđe Courtney s komadićem papira i slabo prikrivenim smiješkom. Dakle, gospodin Whitehouse i nije tako popularan u školi. — Gospodin Addlington je pred vratima, pa kad budete spremni... Kim kimne. — Pustite ga unutra. — Mogu li vam što donijeti? Kavu? Čaj? — Svakako. Kavu za oboje. Courtney se zaputi prema vratima, ali prije nego što izađe Kim se sjeti: — Hvala vam, Courtney. Courtney kimne i pridrži vrata prvom sugovorniku.

20

U

četiri i četvrt, nakon dvanaest istovjetnih razgovora, Kim nasloni čelo na stol. Bilo je nečeg utješnog u tom tupom udarcu čela o drvo. — Znam što misliš, šefice — obrati joj se Bryant. — Čini se da dolje u mrtvačnici imamo pravu pravcatu sveticu. Izvadi iz džepa paketić bombona za kašalj s okusom mente i eukaliptusa. Ona mu ih je dosad izbrojala pet. Otkad mu je prije dvije godine liječnik naredio da se ostavi svoje kutije i pol cigareta na dan nakon što je dobio plućnu infekciju, Bryant je bez prestanka gutao bombone ne bi li se riješio kašlja. Možda se riješio ovisnosti o cigaretama, ali ovisnosti o bombonima za kašalj nije. — Stvarno moraš smanjiti, znaš. — Takav je dan, šefice. Poput staroga pušača, trošio bi ih više kad je bio napet ili se dosađivao. — Tko je sljedeći? Bryant pogleda popis. — Joanna Wade, engleski jezik. Kim zakoluta očima u trenutku kad se otvore vrata. Uđe žena u krojenim crnim hlačama i svilenoj ljubičastoj košulji. Duguje kosu zavezala u rep, otkrivši tek ovlaš našminkano lice uokvireno snažnom, četvrtastom vilicom. Niti ne ponudivši ruku, žena sjedne i prekriži noge u gležnjevima. Ruke uredno položi u krilo. — Nećemo vam uzeti mnogo vremena, gospođo Wade. Htjeli bismo da nam samo odgovorite na par pitanja. — Gospođice. — Molim? — Gospođice, a ne gospođo, ali me možete zvati Joanna. Glas joj je bio dubok i uravnotežen, s daškom sjevernjačkog naglaska. — Hvala, gospođice Wade. Koliko dugo poznajete ravnateljicu Wyatt? Učiteljica se nasmiješi. — Ravnateljica Wyatt me je zaposlila prije gotovo tri godine. — Kakva je bila vaša suradnja s njom?

21

Gospođica Wade se zagleda u Kim, pa malo zabaci glavu. — Zar stvarno, inspektorice, bez predigre? Kim se ne osvrne na lascivnu primjedbu i uzvrati joj pogled. — Možete li odgovoriti na pitanje? — Naravno. Imali smo razumnu suradnju. Dakako, bilo je tu uspona i padova, što se, prema mom iskustvu, događa s većinom žena. Teresa je bila veoma uskogrudna i kruta u svojim stavovima kao ravnateljica. — U kom smislu? — Metodologija podučavanja napredovala je od doba kad je Teresa držala nastavu. Da biste mladome, plodnom biću usadili znanje, često treba biti kreativan. Svi smo se mi pokušali prilagoditi kulturološkim promjenama, ali je Teresa vjerovala da je jedini način učenja onaj disciplinirani iz knjige. Svatko tko bi pokušao nešto drugo dobio je odgovarajuću poduku. Dok je Joanna Wade govorila, Kim iz govora njezinog tijela zaključi da je otvorena i iskrena. Primijeti i to da žena uopće nije pogledala Bryanta. — Možete li mi dati neki primjer? — Prije nekoliko mjeseci, jedan od mojih učenika predao je zadaćnicu u kojoj je pola teksta bilo napisano u kraticama kakve se obično koriste za SMS poruke ili na Facebooku. Ja sam svih dvadeset i trojicu đaka poslala da pokupe svoje mobitele iz ormarića te da sljedećih deset minuta jedni drugima šalju poruke na gramatički ispravnom engleskom, uključujući interpunkciju. Taj im je postupak bio potpuno stran i svi su shvatih poruku. — Koja je? — Da se načini komunikacije ne mogu prenositi s medija na medij. Otada se to više nije ponovilo. — A Teresa nije bila oduševljena time? Gospođica Wade odmahne glavom. — Nimalo. Smatrala je kako je dječaka trebalo kazniti, što bi poslalo jasniju poruku. Ja sam se usudila proturječiti, pa mi je Teresa u dosje upisala napomenu o neposlušnosti. — Ovo što govorite drugačije je od dojma koji smo dobili od ostalog osoblja, gospođice Wade. Žena slegne ramenima. — Ne mogu govoriti u ime ostalih, ali mogu reći da su neki od učitelja ovdje jednostavno digli ruke. Metode kojima pokušavaju doprijeti do mladih umova više ne vrijede, i oni samo odrađuju posao do mirovine. Dovoljno im je da budu nenadahnuti i da ne nadahnjuju. Meni, međutim, nije. — Ponovno malo zabaci glavu na stranu i jedva se primjetno nasmiješi. — Poučavati današnje tinejdžere da cijene ljepotu i finoću engleskog jezika pravi je izazov. Ja ipak čvrsto vjerujem da izazov uvijek treba prihvatiti. Ne slažete li se, inspektorice? Bryant se nakašlje. Kim joj se nasmiješi. Ženina joj je samouvjerenost i otvorenost bila dašak svježine nakon dvanaest istovjetnih iskaza. Usto ju je silno zabavljao njezin neskriveni flert. Kim se nasloni na stolac. — Što mi možete red o Teresi kao ženi? 22

— Želite li da budem na liniji i ponudim politički korektan epitaf dragoj pokojnici ili želite da budem iskrena? — Cijenili bismo iskrenost. Gospođica Wade ponovno prekriži noge u gležnjevima, ovaj put lijevu preko desne. — Kao ravnateljica, Teresa je bila energična i čvrsta. Kao žena, mislim da je bila prilično sebična. Već po stvarima na stolu možete vidjeti da nema slika stvari ili osoba koje bi joj nešto značile u životu. Nije imala skrupula zadržati osoblje do osam ili devet navečer. — Većinu vremena provodila je u toplicama, kupovini dizajnerske odjeće ili rezervirajući skupe hotele za praznike. Bryant nešto zapiše u svoj notes. — Ima li još nešto što mislite da bi nam moglo pomoći u istrazi? Žena odmahne glavom. — Hvala vam, gospođice Wade. Žena se nagne u stolcu prema Kim. — Ako trebate alibi, inspektorice, bila sam u teretani Liberty i vježbala svoje pokrete iz joge. Sjajni su za elastičnost mišića. Ako vas zanima, tamo sam svakog četvrtka. Kim joj uzvrati pogled. Bistre plave oči gospođice Wade izazovno zaiskre. Priđe k stolu i pruži Kim svoju posjetnicu. Kim sad nije imala izbora nego da joj pruži ruku. Žena joj položi posjetnicu u dlan i primi ga da se rukuje. Ruka joj je bila hladna i čvrsta. Povlačeći ruku, prstima klizne niz Kimin dlan. — Ovo je moj broj. Slobodno me nazovite ako mogu biti od kakve daljnje pomoći. — Hvala vam, gospođice Wade, puno ste nam već pomogli. — Ti bokca, šefice — ne izdrži Bryant kad se vrata napokon zatvore — ovo se vidjelo i iz aviona. Kim slegne ramenima. — Ili to imaš u sebi ili nemaš. Zatim spremi posjetnicu u džep od jakne. — Ima li ih još? — Ne. Ona je posljednja. Oboje ustanu. — To je to za danas. Idi doma i odmori se — kaže Kim. Imala je osjećaj da će im odmor oboma trebati.

23

D

obro, narode, nadam se da ste se odmorili i oprostili s bližnjima. — Aha. Zbogom društveni živote, do daljnjeg — bolno je uzdahnuo Dawson. — Osim za Stacey; kod nje je sve po starom. Ali mi drugi imamo i stvarni život. Kim odluči prijeći preko toga. Za sada. — TNG od nas očekuje da slučaj riješimo do kraja tjedna. Svi su znali značenje kratice: “totalno nerazumni glavonje”. Posljednja se riječ mijenjala ovisno o njezinu raspoloženju. Dawson uzdahne, pa dobaci pregledavajući mobitel: — A što ako naš ubojica nije primio dopis? — U tom slučaju u petak ti ideš u rešt, a vjeruj mi, optužnica će biti dobra. Dawson se nasmije. Kim, međutim, ostane potpuno ozbiljna. — Ne skineš li mi se, Kev, stvarno ću to učiniti. A sad, što smo saznali iz obdukcije? Dawson izvadi svoj notes. — Voda u plućima, uzrok smrti, definitivno utapanje. Dvije modrice odmah iznad grudi. Nema znakova spolnog nasilja, ali je teško reći. — Još nešto? — Aha. Za večeru je imala pileću kormu. — Sjajno, slučaj je gotovo riješen. Dawson slegne ramenima. — Nismo baš mnogo saznali, šefice. — Bryante? On prevrne nekoliko papira, ali je Kim znala da već sve ima u glavi. — Jučer su ponovno razgovarali sa svima u okolici, ali nitko od susjeda nije ništa čuo. Neki su je znali viđati u prolazu, ali čini se da nije ispijala kave po susjedstvu. U svakom slučaju, prilično nedruželjubiva osoba. — Ha, eto ti motiva. Ubijena zbog nedostatka osjećaja za zajednicu. — Ljude su ubijali i za manje od toga, šefice — odgovori Bryant. Morala mu je priznati da tu ima nečega. Prije tri mjeseca istraživala je umorstvo medicinskog brata koji je ubijen zbog dvije limenke piva i nešto sitniša u džepu. — Ima li još? Bryant primi drugi komadić papir. — Od forenzičara još ništa. Tek su krenuli s analizom otisaka stopala i tkanine. Kim se sjeti Locardova načela razmjene prema kojem počinitelj zločina donosi nešto na mjesto zločina i odnosi nešto s njega. To može biti bilo što, od vlasi kose do običnog vlakna. Umjetnost je u tome da ih se pronađe. A kad kroz mjesto zločina protutnji osam vatrogasaca, a kupaonica se natopi vodom, tragovi neće sami isplivati. — Otisci? 24

Bryant odmahne glavom: — Sve što znamo jest oružje kojim je počinjeno ubojstvo: par ruku. Tako da ćemo ga teško naći odbačenog u nekom grmlju. — Na CSJ-ju je potpuno drugačije, ha, šefice? — ubaci se Stacey. — Ništa ni u mobitelu. Svi ulazni i izlazni pozivi povezuju je samo sa školom St. Joseph ili lokalnim restoranima. Popis kontakata je prilično skroman. — Zar uopće nije imala prijatelja ili obitelj? — Očito ne takvih s kojima bi ostala u kontaktu. Zatražila sam popis poziva s fiksnog telefona doma, a laptop treba stid svakog trena. Možda se tamo nešto nađe. Kim nezadovoljno uzdahne. — Dakle, kako stvari stoje, prošlo je trideset i šest sati, a mi imamo frišku figu. Ne znamo ništa o toj ženi. Bryant ustane. — Jednu minutu, šefice — kaže i izađe iz sobe. Kim zakoluta očima. — U redu, dok Bryant pudra nos, da vidimo na čemu smo. — Pogleda na ploču, na kojoj je bilo tek nešto više podataka nego jučer. — Imamo ženu u kasnim četrdesetima koja je bila ambiciozna i vrijedna. Nije bila posebno društvena ni omiljena. Živjela je sama, bez ljubimaca i obiteljskih veza. Nije se bavila nikakvim opasnim aktivnostima, a čini se da nije imala ni posebnih hobija ili interesa. — To možda i nije tako — javi se povratnik Bryant i sjedne. — Izgleda da ju je prilično zanimalo jedno arheološko nalazište kod Rowley Regisa, čije je iskapanje upravo odobreno. — A kako ti znaš za to? — Upravo sam se čuo s Courtney. — Kojom Courtney? — Courtney koja nam je jučer cijeli dan nosila kave. Pitao sam ju je li žrtva razgovarala s nekim drugim u proteklih nekoliko tjedana. Kaže da je trebala nabaviti broj profesora Miltona s Koledža Worcester. — Vidjela sam nešto o tome na lokalnim vijestima — javila se Stacey. — Profesor već dugo traži dozvolu za istraživanje tog nalazišta. Radi se o običnom polju, otkad je tamo izgorio dječji dom, ali se šuška da se pod zemljom nalaze stare kovanice. Tip se već dvije godine bori s prigovorima, i sad je konačno dobio zeleno svjetlo ovaj tjedan. Stvar je postala poznata svuda zbog razvlačenja po sudu. Kim napokon osjeti žmarce od uzbuđenja. Zanimanje za lokalne aktivnosti nije baš pun pogodak, ali je više nego što su imali prije deset minuta. — Dobro, vas dvoje nastavite kopati. Šala. Bryante, ti pokreni Batmobil. Dawson duboko uzdahne. Kim dograbi svoju jaknu i zastane kod Dawsonova stola. — Stace, nije li te sila na WC? — Ne, šefice, dobro sam... — Stacey, van iz sobe. Takt i diplomaciju su izmislili oni s previše vremena.

25

— Kev, spusti mobitel i dobro me poslušaj. Znam kroz što prolaziš, ali sam si kriv za to. Da si držao pimpek u gaćama još koji tjedan, sad bi se nalazio u zagrljaju svoje djevojke i tek rođene kćerkice, a ne u maminoj gostinskoj sobi. Kim nije imala običaj pokazivati suosjećajnost prema ljudima u ekipi. Dovoljno joj je bilo to što ju mora pokazivati na javnim nastupima. — Bila je to glupa, pijana pogreška s momačke večeri... — Kev, bez uvrede, to je tvoj problem, a ne moj. Ali ako se ne prestaneš duriti kao kakva curica svaki put kad nije po tvome, onaj tamo stol neće biti jedini prazan. Jesmo li se razumjeli? Netremice ga je gledala u oči. On proguta slinu i kimne. Ne rekavši više ništa, Kim napusti prostoriju i uputi se niz stubište. Dawson je imao detektivskoga dara, ali je sad zaista hodao po tankom ledu.

26

P

o drugi put u dva dana Kim se susrela s ozračjem naivnog očekivanja kakvo ima svaka škola. Bryant se uputio prema prijamnom pultu, a ona je čekala sa strane. Skupina momaka njoj zdesna smijali su se nečemu na mobitelu. Jedan se okrene prema njoj. Pogledom joj prijeđe preko cijelog tijela, zaustavivši se na grudima. Nakosi glavu i nasmiješi se. Ona njemu učini isto, prešavši pogledom preko uskih traperica, majice s V izrezom i frizure u stilu Justina Biebera. Pogledi im se sretnu i ona mu uzvrati osmijeh: — Nema šanse, slatkice. On se odmah okrene prema svojima, moleći Boga da prijatelji nisu primijetili ovu razmjenu. — Ovdje nešto ne štima — javi se Bryant. — Podvornik mi je izgledao zbunjen kad sam pitao za profesora. Sad netko dolazi, ali mislim da nije on. Odjednom se skupine đaka krenu razmicati poput crvenog mora, sklanjajući se s puta žustroj patuljastoj ženi u visokim petama. Sitna kakva je bila, kretala se poput metka, ne usporavajući pred preprekama. Prodornim je pogledom pretraživala hodnik dok joj se oči nisu zaustavile na njima. — Sranje, bjež’mo — šapne Bryant kad se uputila prema njima. — Gospodo detektivi? — rekla je, ispruživši ruku. Kim osjeti navalu parfema Apple Blossom. Žena je imala gustu kovrčavu kosu koja je počela sijedjeti, a na nosu su joj ležale naočale nalik mačjim očima. Bryant se rukovao, ali Kim nije. — A vi ste? — Gospođa Pearson, osobna tajnica profesora Miltona. U redu, profesor je očito bio prezauzet da ih primi. Ne saznaju li ništa od tajnice, morat Će ga natjerati. — Možemo li vam postaviti nekoliko pitanja vezanih uz profesorov trenutni projekt? — započeo je Bryant. — Samo brzo — odgovorila je. Nije im ponudila neko drugo, povučenije mjesto za razgovor. Očigledno im nije namjeravala posvetiti mnogo vremena. — Profesor je, koliko znamo, zainteresiran zajedno arheološko nalazište? Gospođa Pearson kimne. — Da, prekjučer je dobio dozvolu za iskapanje. — Što točno traži? — upitao je Bryant. 27

— Vrijedne kovanice, inspektore. Kim podigne obrvu. — U polju na rubu Rowley Regisa? Gospođa Pearson uzdahne kao da mora razgovarati s odlutalim jednogodišnjakom. — Očito niste upoznati s bogatstvom naše bliske okolice. Jeste li ikada čuli za stafordširsko blago? Kim pogleda Bryanta, pa oboje odmahnu glavom. Gospođa Pearson više nije ni pokušavala sakriti svoj prezir. Ljudi izvan akademije su takvi malograđani. — Radi se o jednom od najbogatijih nalaza našeg doba pronađenog u polju kod Lichfielda prije nekoliko godina. Pronađeno je više od tri i pol tisuće komada zlatnika vrijednih nešto više od tri milijuna funti. A u Stokeu na Trentu su upravo nedavno otkrili riznicu srebrnih dinara iz trideset i prve godine prije Krista. To privuče Kiminu pažnju. — Kome idu novci? — E sad, uzmimo za primjer nedavno nalazište na brdu Bredon Hill u Worcestershireu. Čovjek s metal-detektorom otkrio je antičko rimsko zlato, uključujući i kovanice, tako da su on i vlasnik zemljišta dobili preko milijun i pol. — Zašto profesor misli da u Rowleyju ima nečega? Gospođa Pearson slegne ramenima. — Zbog lokalne legende, mita o bici koja se tamo odvila. — Je li ga nedavno nazvala žena koja se zove Teresa Wyatt? Tajnica se načas zamisli. — A-ha, mislim da je. Nazvala je nekoliko puta, inzistirajući da razgovara s profesorom Miltonom. Mislim da ju je on potom nazvao jedno popodne. Sad je dosta, pomisli Kim. Ovdje nešto smrdi i više neće razgovarati s lakejima. Morat će od šefa parade osobno saznati o čemu su točno razgovarali. — Hvala vam na pomoći, gospođo Pearson, ali trebam odmah razgovarati s profesorom, bez obzira na to koliko je zauzet. Gospođa Pearson ju pogleda, prvo zbunjeno, a onda ljutito. — E, sad ja imam pitanje za vas, inspektorice. Zar vi ljudi ne razgovarate jedni s drugima? — Molim? — javi se Bryant. — Pa izgleda da vi niste iz odjela za nestale, inače biste znali. — Znali što, gospođo Pearson? Ona se nakašlje i prekriži ruke na grudima. — To da nitko nije vidio ni čuo profesora Miltona već više od četrdeset i osam sati.

28

N

icola Adamson zatvorila je oči obuzeta zlom slutnjom dok je gurala ključ u bravu svojeg luksuznog stana na vrhu zgrade. Iako se radilo o tihom pokretu, zveckanje je odjekivalo hodnikom, kako to i inače biva u dva i pol ujutro. Pitanje je trenutka kad će Myra Downs iz stana 4C izaći da vidi tko stvara buku. Nicola se mogla zakleti da ta umirovljena računovotkinja spava naslonjena na ulazna vrata. I baš kako je strepila, čula je poznati zvuk klizanja reze na vratima, ali se uspjela uvući u svoj stan prije nego što ju je jednočlani odbor za nadzor susjeda uspio ugledati. Mada još nije upalila svjetlo, Nicola osjeti da je stan nekako drugačiji. Kao da je zauzet, osvojen. I mada je prostor bio u njezinu vlasništvu, morat će ga dijeliti. Opet. Izuje cipele i bosa se tiho prošulja kroz dnevni boravak prema kuhinji. Nije htjela da joj posjetitelj u gostinskoj sobi mi jenja navike, rutinu, njezin život. Izvadi lazanje iz hladnjaka i stavi ih u mikrovalnu. Od posla bi uvijek ogladnjela, i ovo je bila njezina rutina: povratak iz kluba, podgrijavanje jela dok se tušira, objedovanje s čašom crnog vina i spavanac. Nikakvo dijeljenje prostora ni sa kime neće to promijeniti. Pa ipak je do kupaonice hodala na prstima. Bila je umorna i nimalo raspoložena za dramu. U kupaonici uzdahne s olakšanjem. Sa svakim vratima koja je zatvorila za sobom dobila je jednu bitku. Zamislila se u računalnoj igri kojoj je cilj očistiti svaku sobu i istodobno pobjeći neprijatelju. Nije pravedno, pomislila je ljutito, ostavivši odjeću na hrpici pored podnog tuša. Živciralo ju je što opet mora namještati toplinu na digitalnom regulatoru. Do prije tjedan dana to nije morala činiti. Regulator bi bio namješten onako kako ga je ostavila. Zažmirila je i podigla lice prema vrelom pljusku. Godilo joj je bockanje vode. Okrenula se od mlaza i povila vrat. Moćnije tuš u sekundi natopio vodom njezinu dugu plavu kosu. Posegnula je za šamponom na metalnom nosaču. Dovraga, bočica je opet na podu. Sagnula se i podigla ju. Stisak je istjerao mlaz šampona na staklo kabine. Opet je suspregnula navalu bijesa. Dijeliti prostor s nekim ne bi smjelo biti tako teško, ali, bogami, bilo je. To je bila njezina životna priča. Osjećala je napetost u ramenima. Ovo nije bila dobra noć za nju. Već petu godinu, što će reći od svojeg dvadesetog rođendana, radi u klubu The Roxburgh i uživa u svakom trenutku. Uopće ju nije briga što ljudi misle da je to prljav i ponižavajući posao. Obožavala je plesati, uživala pokazivati svoje tijelo i dobivati 29

gomile novca za to od muškaraca. Nije se skidala do kraja i nije bilo diranja. Nije to bio klub takve vrste. Bilo je i drugih klubova u središtu Birminghama, ali su sve plesačice željele raditi u The Roxburghu. Nicola nije ni pomislila da bi radila igdje drugdje. Namjeravala je povući se od plesa kad napuni tridesetu i okrenuti se drugim interesima. Račun u banci podupirao je takav plan. U ovih pet godina postala je najomiljenija plesačica u klubu. Po večeri bi u prosjeku dobila tri narudžbe za privatni ples, svaki za dvjesto funti. Na takvo što se ne frkće nosom. Bila je svjesna toga da je neke feministice smatraju antikristom, ali ju je boljela ona stvar. Smatrala je da je žena slobodna kad ima pravo izabrati da pleše u klubu, ne zato što je isprazna kokainska ovisnica kojoj treba lova, već zato što uživa u tome. Nastupati je voljela još od djetinjstva. Odmalena je stremila biti posebna, jedinstvena, istaknuti se, tako da ju ljudi zamijete. Večeras, međutim, nije bila zadovoljna svojim nastupom. Nije da se netko od klijenata žabo. Dapače, šampanjac Cristal je tekao u potocima, a posljednji joj je klijent naručio dvije boce Dom Perignona, što je, dakako, veoma usrećilo njezina šefa. Ipak, bila je svjesna da su joj misli bježale s posla. Nije se potpuno predala plesu, dušom i tijelom. U njezinu svijetu, to je činilo razliku između najbolje glavne i sporedne glumice. Isprala je regenerator iz kose i izašla iz kabine. Dobro se obrisala i uvukla u ogrtač, uživajući u dodiru tople tkanine. Zavezala je pojas oko pasa i napustila kupaonicu. Zastala je kao ukopana. Na trenutak je potpuno zaboravila. Ali samo na trenutak. — Beth — izusti. — A ‘ko drugi? Nicola krene prema kuhinji. - Oprosti ako sam te probudila — ispriča se vadeći lazanje iz mikrovalne. Izvadi dva tanjura i podijeli obrok na pola. Jedan tanjur stavi na svoje mjesto, a drugi nasuprot sebi. — Ali sam gladna — kaže Beth. Nicola se neprimjetno zgrči čuvši taj razvučeni lokalni dijalekt. Dugo je i uporno radila na tome da ga prevlada. Kad su bile djeca, obje su tako govorile, ali si Beth nije dala truda da se promijeni. — Jesi li danas uopće jela? — upita ju Nicola i odmah se prekori u mislima. Daj se više prestani ponašati kao starija sestra. Ipak ste blizanke, rođene s nekoliko minuta razlike. — Nije t’ drago šta sam tu, jel’ da? Nicola ne podigne pogled s tjestenine. Odjednom je ostala bez teka. Ovo izravno sestrino pitanje nije ju iznenadilo i nije imalo smisla lagati joj. Beth ju je poznavala gotovo koliko se i sama poznavala. — Nije to, ali si već dugo ovdje. — A ‘koje za to kriv, sestrice? Nicola proguta knedlu i odnese tanjur do sudopera. Nije imala snage pogledati ju. Suočiti se s optužbama i boli. 30

— Imaš li kakvih planova za sutra? — odgovorila je protupitanjem, samo da razgovor krene u manje eksplozivnom smjeru. — Jašta. Oš’ li ti i sutra navečer radit’? Nicola ne odgovori. Bilo je jasno da se Beth ne sviđa kako živi. — Šta se tako ponižavaš? — Ja volim to što radim — pokušala se obraniti Nicola. Ljutila se na sebe što joj se glas povisio za oktavu. — A tvoja diploma iz sociologije? Džaba ti. — Ja barem imam diplomu — odbrusi joj Nicola ne razmišljajući, i odmah požali. Nastupi mučna šutnja. — E, pa ja je nemam zbog tebe, nije’l tako? Nicola je znala da ju Beth smatra krivom zbog toga što su se udaljile, ali nikad nije smogla snage pitati se zašto. Buljila je u sudoper, primivši se čvrsto za pult. — Zašto si se vratila? Beth teško uzdahne. — A kamo bih drugdje išla? Nicola kimne bez riječi i napetost popusti. — Sve će krenut’ ispočetka, jel’ da? — tiho upita Beth. Glas joj je odavao ranjivost, što ugrize Nicolu za srce. Neke se veze ne mogu prekinuti. Prljavi joj se tanjur zamuti pred očima, iz kojih prokuljaju godine provedene bez sestre. — I kako’š me ovaj put zaštitit’, sestrice? Nicola obriše oči i okrene se da zagrli blizanku, ali su vrata njezine sobe već bila zatvorena. Očisti drugi tanjur i tiho se obrati gostinskoj sobi: — Beth, oprosti mi, štogod bio razlog da me mrziš. Žao mi je. Jako mi je žao.

31

U

jutro u sedam Kim je stajala pred nadgrobnom pločom i čvrsto se zagrnula u kožnu jaknu. Oko nje, na vrhu brda Rowley, gdje se nalazilo groblje Powke Lane, zavijao je vjetar. Bila je subota, a ona je subotom uvijek nalazila vremena za obitelj, bez obzira na posao. Grobne ploče i natpisi još su bili ukrašeni ostacima božićnih poklona koje su tamo s osjećajem krivnje ostavili preživjeli: kosturi pogrebnih vijenaca, uvenule božićne zvijezde išibane vjetrom. Na crvenome mramoru blistao je mraz. Od trenutka kad je grobno mjesto označeno skromnim drvenim križem stavljala je na stranu koliko god je mogla staviti od dva posla i kupila ploču. Postavljena je dva dana nakon njezina osamnaestog rođendana. Promatrala je sad skromni pozlaćeni natpis — više od toga si nije mogla priuštiti u to doba. Samo ime i dva datuma. I opet se čudila razmaku između uklesanih godina. Tek treptaj oka. Stavila je prste na usne i zatim čvrsto na hladan kamen. — Laku noć, Mikey, mileni, lijepo spavaj. Suze joj krenu na oči, ali ih suspregne. Tim istim riječima obratila mu se trenutak prije nego što mu je duša napustila krhko, izmoreno tijelo. Kim spremi sjećanje u svoju tajnu kutiju i navuče kacigu. Odgura svoj Kawasaki Ninju do izlaza. Bilo bi nepristojno raspaliti moćnu mašinu od 1400 kubika na groblju. Ali čim se našla vani, motor je zabrujao. U podnožju brda skrenula je na industrijsko zemljište prekriveno kišom razbacanim natpisima “Iznajmljuje se”. Gruba ostavština industrijske povijesti ovog ogoljelog područja i zgodno mjesto za telefonski poziv. Kim izvadi mobitel. Ovaj je razgovor htjela voditi što dalje od Mikeyjeva groba, jer nije htjela da ga zagadi zlo. Željela ga je zaštititi, čak i sad. Triput je zazvonilo. — Sestru Taylor, molim. Uslijedila je kraća tišina, a onda se javio poznati glas. — Bok Lily, ja sam, Kim Stone. Medicinska joj sestra odgovori toplo: — Bok, Kim, baš lijepo da si se javila. I pomislila sam da hoćeš. 32

Istu bi stvar rekla svaki put kad bi se čule, bez iznimke. Ima tome već šesnaest godina da Kim zove svakog dvanaestog u mjesecu. — Kako je? — Provela je Božić tiho, ali joj se izgleda svidio zbor koji nam je došao u posjetu... — Je li imala napadaje? — Ne, nema ih već neko vrijeme. Na lijeku je stabilna. — Ima li još kakvih novosti? — Jučer je opet pitala za tebe. Mada je potpuno izgubila osjećaj za dane, mjesece i godine, kao da ima neki predosjećaj kad ćeš nazvati. — Sestra utihne, pa nastavi: — Znaš, ako ikad poželiš doći i... — Hvala ti, Lily. Kim ju nikad nije posjetila, niti je namjeravala. Od njezine šeste godine života psihijatrijska bolnica Grantley bila je majčin dom i tamo je i pripadala. — Reći ću joj da si nazvala. Kim se ponovno zahvali i stisne tipku da prekine razgovor. Medicinska je sestra Kimine pozive doživljavala kao mjesečnu provjeru da vidi kako joj je majka, a Kim joj nije davala razloga da misli drugačije. Međutim, samo je Kim znala zašto zove — kako bi provjerila je li zla kučka i ubojica i dalje iza rešetaka.

33

O

nda, novosti, narode. Kev, što kaže Odjel za nestale? — Profesor Milton se upravo rastao od treće žene. Kao i za Simona Cowella, nijedna bivša nema ružne riječi za njega. Nije imao svoje djece, ali je očuh petero. Nema bilješki o neprijateljstvima. — Kad je nestao? — Posljednji put je viđen u srijedu. Njegova tajnica s faksa je digla uzbunu kad se nije pojavio u četvrtak ujutro. Nije u kontaktu ni s kime u obitelji, što mi izgleda vrlo čudno. — Ima li kakvih naznaka da je to činio i ranije? Dawson odmahne glavom. — Kako ga bivše opisuju, radi se o Gandhijevoj reinkarnaciji. Sve sama blagost i pažljivost. — Kev baci pogled na notes. — Posljednja bivša se s njim čula u utorak popodne i rekla je da je bio uzbuđen što je napokon dobio dozvolu za iskapanje. Nadoveže se Stacey: — S tim sam seja pozabavila. Profesor Milton je prvi put zatražio dozvolu prije dvije godine, ali je bilo mnogo prigovora na projekt, od ekoloških i političkih do kulturnih. Zasad je to sve što imam. — Nastavi tražiti, Stace. Bryante, znamo li točno vrijeme kad je naša žrtva razgovarala s profesorom? Bryant izvuče komad papira. — Courtney mi je faksirala popis telefonskih poziva. Razgovarah su u srijedu oko pet i pol otprilike dvanaest minuta. Kim prekriži ruke. — U redu. Znači, sve što smo dosad saznali jest da je naša žrtva kratko razgovarala sa sveučilišnim profesorom u srijedu popodne i da imamo jednu mrtvu i jednu nestalu osobu. Netko pokuca i na vratima se pojavi policajac. — Šta sad? — zareži Kim. Mrzila je kad ih ometaju za vrijeme brifinga. — Gospođo, dolje je neki čovjek na prijemu koji želi razgovarati s vama. Kim ga pogleda kao da je sišao s uma. — Znam, gospođo, ali on ne želi razgovarati ni s kim drugim. Kaže da je profesor... Kim poleti iz stolca, ali se na vratima okrene. — Bryante, za mnom. Stace, saznaj što više o tom zemljištu. Zatim izađe i krene niz stubište. Bryant ju je jedva pratio. Na prijemu ju pozdravi muškarac guste sijede brade s kovrčavom čupom na glavi. 34

— Profesor Milton? Čovjek prestane kršiti prste i pruži ruku. Kim prihvati, ali je odmah povuče. — Pođite za mnom, molim. Povede ga kroz hodnik do sobe broj 1 za razgovore. — Bryante, nazovi “nestale” da zaustave potragu. Možemo li vas čime poslužiti? — Šalicom čaja sa šećerom. Bryant kimne i zatvori vrata za sobom. — Mnogima ste zadali puno glavobolje, profesore. Nije joj bila namjera da ga prekorava, ali je mrzila kad se policijsko vrijeme troši uzalud. Ionako su bili kratki sa svime. Čovjek kimne s razumijevanjem. — Žao mi je, inspektorice. Nisam znao što učiniti. Tek sam se prije nekoliko sati čuo s gospođom Pearson, i ona mi je spomenula vaš posjet. Rekla je da vama mogu vjerovati. Kim iznenadi da stara vještica ima tako visoko mišljenje o njoj. — Gdje ste se skrivali? — upita ga. Neke druge riječi su joj već bile na jeziku, ali se zaustavila, pomislivši na Bryanta i što bi joj on rekao da je sad pored nje. Muškarac se vidljivo tresao i opet skupio dlanove, poput magneta. — U Barmouthu, u privatnom smještaju s doručkom. Morao sam pobjeći. — Ali u srijedu ste bili oduševljeni, barem tako kaže gospođa Pearson. On kinine u trenutku kad Bryant uđe u sobu s trokutastim poslužavnikom od stiropora. Sjedne i gurne jednu od šalica prema profesoru. Kim nastavi: — Istog ste dana razgovarah s jednom ženom. Ime joj je Teresa Wyatt. Profesor Milton se zbuni. — Da. Gospođa Pearson mi je spomenula da ste ju pitah za to, ali ne vidim kako je to povezano s onim što mi se kasnije dogodilo. Kim nije imala pojma što mu se kasnije dogodilo, ali je sasvim dobro znala da je Teresa Wyatt nađena mrtva. — Možete li mi reći zašto vas je Teresa Wyatt nazvala? — Naravno. Pitala me je primam li dobrovoljce za projekt. — Što ste joj odgovorih? Odmahnuo je glavom. — Ne, odgovorio sam joj, primam samo dobrovoljce koji su završili barem jednu godinu fakulteta. Gospođa Wyatt je iskazala zanimanje za arheologiju, ali nije završila studij niti bi stigla prije nego počne projekt krajem veljače. Kim se osjeti ispuhanom. Nije se nadala takvom tragu, već onom koji će otkriti ubojicu. Ovdje se radilo o nevinome razgovoru. — Jeste li još o čemu razgovarali? — nadoveže se Bryant. Profesor se zamisli. — Da, pitala me kad bismo trebali započeti s iskapanjem, što mi se činilo neobičnim s obzirom na razgovor. Aha, pomisli Kim, doista neobično. — I što se nakon toga zbilo? — upita, sjetivši se njegova ranijeg komentara.

35

Profesor Milton proguta slinu. — Vratio sam se doma s posla, ali me za razliku od inače Tess nije dočekala. Kim značajno pogleda prema Bryantu. Dawson je prije rekao da je profesor opet rastavljen. — Obično spava u kuhinji pored svoje zdjele za vodu, ali čim gurnem ključ u bravu, eto ti nje da me pozdravi mahanjem repa. Ah, to već ima smisla, pomisli Kim. — Ali ne i ove srijede. Zazvao sam je na putu do kuhinje, ali se nije odazvala. Našao sam je pored kreveta. — Profesor ponovno proguta slinu. — Ležala je na podu u grču. Oči su joj bile staklaste i izbuljene, tako da isprva nisam ni primijetio poruku. — Pokupio sam je i odmah odvezao veterinaru, ali je već bilo kasno. Izdahnula je prije nego što sam stigao. — Obrisao je desno oko. Kim zausti da ga upita o kakvoj se poruci radi, ali ju Bryant prestigne. — Žao mi je zbog toga, profesore. Zar je bila bolesna? — Profesor Milton odmahne glavom. — Ma kakvi. Imala je tek četiri godine. Veterinar je uopće nije trebao pregledati. Odmah je osjetio miris antifriza na njuškici. Navodno ga psi jako vole jer je slatkastog okusa. Netko joj je nasuo antifriz u zdjelu s vodom i ona je sve popila. — Spomenuh ste nekakvu poruku? — uviđavno ga je podsjetio Bryant. Oči mu se zacrvene. — Da. Svinja joj ju je zaklamala za uho. Kim se trgne. — Sjećate li se što je pisalo na njoj? Profesor posegne u džep. — Imam je ovdje. Veterinar ju je skinuo. Kim uzme poruku. Forenzično više od nje nikakve koristi, jer su ju dirali i profesor i veterinar. Razmota ju i stavi na stol. Jednostavna crna tiskana slova na bijelom papiru: ZAUSTAVI ISKAPANJE ILI TI JE ŽENA BROJ 3 SLJEDEĆA NA REDU — Nisam se ni vraćao kući. Sram me je priznati da sam se prestravio. Još uvijek me je strah. Tko bi to učinio, inspektorice? — Profesor iskapi svoj čaj. — Ne znam ni kamo da odem. — Kod gospođe Pearson — predloži Kim. Nije joj promakao njezin izraz lica dok je govorila o profesoru. Ta žena-buldog neće nikom dopustiti da mu priđe. Dok se Bryant rukovao s čovjekom i ponudio mu da ga odveze gdjegod želi, Kim je ustala i uzela poruku sa sobom te se zaputila u ured. Nije se mogla oteti osjećaju da je upravo dobila ključ za Pandorinu kutiju. — Dobro, Kev, mislim da nam treba još kave. Stace, što si saznala u vezi sa zemljištem? — Radi se o jednom ralu koji graniči s krematorijem u Rowleyju. Nalazi se na samom vrhu općinske parcele koja je naseljena sredinom pedesetih. Prije se tamo nalazila tvornica za proizvodnju čelika. 36

Uto Bryant uđe u sobu razgovarajući na mobitelu. — Hvala ti, Courtney. Mnogo si nam pomogla. — Što je? — obrati se zatim trima vlasnicima znatiželjnih očiju. — Na ti smo si? — upita Kim. — Trebam li nešto prenijeti tvojoj ženi? Prigušeno se nasmijavši, Bryant skine sako. — Ja sam sretno oženjen muškarac, šefice. To su ženine riječi. Osim toga, Courtney je u fazi liječenja slomljena srca zbog Joanne. Da, one učiteljice engleskog koja ti se neki dan nabacivala. Dawson se okrene i razrogači oči: — Stvarno, šefice? — Miran — odgovori Kim, pa se obrati Bryantu: — Zašto ste se čuli? Bryant podigne obrvu. Vodeći se tvojom logikom iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pitao sam Courtney može li doći do papira iz kojih se vidi gdje je sve Teresa Wyatt radila. Upravo nam ih faksira. — Stavi tu curu na popis za božićne poklone. Upravo nam je uštedjela bogatstvo na sudskim nalozima. Kim se ponovno okrene prema Stacey, pokušavajući u glavi zamisliti taj komad zemlje. — Čekaj malo, govoriš mi o onom polju odmah pored krematorija? Na kojem bude lunapark? Stacey okrene zaslon računala prema njoj i pokaže prstom na sliku s Google Eartha. — Gledaj, postoji djelić uz cestu koji je ograđen, ali ostalo je goli teren. Kim osjeti kovitlac u trbuhu. Svako joj je osjetilo vikalo na uzbunu. — Stace, nađi Crestwood i saznaj mi sve o njemu. Moram obaviti neke telefonske razgovore. Sjedne za stol i duboko udahne. Napokon je nekoliko djelića slagalice sjelo na mjesto. Međutim, po prvi put u životu poželjela je da je u krivu.

37

T

om Curtis okrene leđa prozoru. Nakon osam sati provedenih u domu za starije i nemoćne, dnevna mu svjetlost obično nije ometala san. Posao ga je iscrpljivao — sve to pridizanje debelih staraca, spremanje u krevet, brisanje sline i dupeta. Već je na vratu imao dvije interne istrage iz kojih se izvukao, ali se pribojavao da bi ova treća mogla predstavljati veći problem. Marthu Brown je kćer posjećivala samo jednom na tjedan, ali si je davala truda pregledavati ju zbog modrica. Ostalo se osoblje pravilo da ne vidi. Tu i tamo morao si izgubiti strpljenje. Kao jedini muškarac u ekipi, često je radio noćnu smjenu i gotovo redovito bi ga dočekah neobavljeni teži poslovi. Nije bio u poziciji žaliti se. Da nije muljao na zdravstvenoj prijavi ne bi ni dobio ovaj posao. Međutim, nije mu savjest remetila san. Ionako nije osjećao ama baš ništa za onu starčad, a ako to vrijeđa njihovu rodbinu, koji vrag ih ne uzmu k sebi doma i sami im brišu zasrane guzice? Ne, san mu je remetila zvonjava na mobitelu. Mada ga je isključio, u glavi mu je i dalje zvonilo. Okrenuo se na leđa. Bilo mu je drago što su mu žena i kći već otišle iz kuće. Danas će opet biti crno. Crni dani obilježili su mu posljednje dvije godine, sedam mjeseci i devetnaest dana. Tada bi ga obuzela neodoljiva žeđ za alkoholom. Tih dana mrzio je biti trijezan. Kad je završio kuharsku školu nije mogao ni zamisliti da će mu se život sastojati od mijenjanja staračkih pelena. Kad je diplomirao nije u budućnosti vidio staru, obješenu kožu oko svog vrata dok pridiže gerijatriju s kreveta. Nije ni sanjao da će hraniti ukočene mrtvace koji još nisu izdahnuli. Prvi je srčani imao s dvadeset i tri, i zbog njega se nije mogao zaposliti u ugostiteljstvu. Dugo radno vrijeme i stresni uvjeti nisu pogodovah osobi s kongestivnim zatajenjem srca. U jednom je trenutku posluživao haute cuisine u francuskom restoranu u četvrti Water’s Edge u Birminghamu, a već je sljedećeg pripravljao burgere od puretine i smrznutih krumpirića za beskorisne balavce. Svoju je ovisnost godinama skrivao od žene. Postao je majstor za laži i prevare. Onog dana kad se srušio od drugog srčanog udara, srušile su se i sve njegove laži. Liječnik ga je upozorio da će mu sljedeće opijanje vjerojatno biti i posljednje. 38

Otada nije popio ni kapi. Posegnuo je za mobitelom i uključio ga. Odmah je počeo zvoniti. Pritisnuo je tipku kako bi prekinuo poziv, čime ja broj propuštenih poziva porastao na pedeset i sedam u posljednja tri dana. Premda mu broj nije bio poznat niti se na zaslonu prikazalo ime pozivatelja, Tom je dobro znao tko zove. Bilo bi korisnije da je ta ista osoba pokušala doći do Terese. Nema sumnje da se Teresa nekom izbrbljala i sad je zbog toga mrtva. Čim je odobreno iskapanje nalazišta posumnjao je da će svi postati nervozni, ali se nije htio javljati na njihove pozive. Zarekao se čuvati njihove tajne, baš kao što su oni čuvah njegove. Dovraga, sklopili su pakt. Znao je i da ga vide kao najslabiju kariku u lancu prevare, ali još nije popustio. Istina, ponekad za crnih dana pao bi u iskušenje da progovori, da se riješi tog otrova. Piće bi mu pomoglo da lakše odoli tom iskušenju. U mislima se vratio u prošlost. Svaki se dan vraćao u prošlost. K vragu, trebao je odbiti. Trebao se oduprijeti i ostalima reći ne. Njegovi grijesi izgledali su tako sitni u odnosu na posljedice njegova pristanka. Jednom je sjedio na zidu ispred policijske postaje Old Hill i tri i pol sata lovio rep vlastite savjesti. Ustao je, pa sjeo, pa napravio par nervoznih koraka i ponovno sjeo. Plakao, pa ustao. I napokon otišao. Da je imao snage reći istinu vjerojatno bi ostao bez žene. Ako ikad sazna o njegovoj ulozi u ovim događajima, zgadio bi joj se kao ženi i majci. A najgore je što joj ne bi mogao zamjeriti. Zbacio je pokrivač sa sebe. Nema smisla ni pokušavati uhvatiti san. Bio je potpuno budan. Krenuo je niz stubište. Treba mu kava. Što jača tim bolje. Zaputio se u kuhinju i smrznuo kod stola za ručavanje. Na njemu je stajala boca Johnnie Walkera Blue i poruka. Već od samog pogleda na zlatnosmeđu tekućinu krenula mu je slina na usta. Sa svojih četrdeset posto alkohola, mora da je koštala više od stotinu funti. Ipak je to jedan od najboljih viskija od ječma i žitarica koji dugo sazrijeva u bačvi. Kristal u svijetu miješanih viskija. Tijelo mu je živnulo. Ipak je to kao božićno jutro. Snagom volje odvratio je pogled i uzeo poruku u ruke. BIRAJ HOĆEŠ LI NA TVOJ ILI MOJ NAČIN, ALI TO ĆE SE DOGODITI. UŽIVAJ. Sručio se poput krpe u stolac, ne skidajući pogleda sa svog najboljeg prijatelja i najgoreg neprijatelja. Bilo je jasno što pošiljatelj hoće. Da umre. Istodobno je osjećao i strah i olakšanje. Oduvijek je znao da će doći dan kad će položiti račune, u ovom ili sljedećem životu. Tom odvrne čep boce i odmah osjeti miris tekućine. Znao je da će ga piće začas ubiti. Ne jedan gutljaj — kod alkoholičara nema jednog gutljaja. Krene li, znao je da će popiti cijelu bocu, a to bi ga ubilo. 39

Ako sam izabere kako će umrijeti, nitko drugi ne mora patiti zbog toga. Žena će misliti da je popustio i bila bi na sigurnom. Uz malo sreće možda ni ne sazna što je učinio. A kćer nikad ne bi morala saznati. Polako je uzeo bocu u ruku i otpio prvi gutljaj. Zastao je samo na sekundu, a onda opet prinio bocu ustima. Ovaj put se nije zaustavljao sve dok više nije mogao izdržati žarenje u grudima. Zatim je otpio još jedan gutljaj i nasmiješio se. Ima i gorih smrti. Potegnuo je još jednom i zahihotao. Zbogom kupanju staraca. Zbogom prljavim pelenama. Zbogom brisanju sline. Približio je bocu ustima i popio do polovice. Tijelo mu je gorjelo i hvatala ga je euforija. Kao da gledaš svoj nogometni tim kako rastura protivnika. Više nikad neće morati skrivati što je učinio. Više nikad neće osjećati strah. Dobro je izabrao. Niz obraze su mu stale curiti suze. Osjećao je duboku smirenost i sreću, ali ga je tijelo počelo izdavati. Zastao je na trenutak, držeći bocu i dalje na ustima, i svrnuo pogled na fotografiju kćeri kako na šesti rođendan hrani koze u zoološkom vrtu. Zaškilji, pomalo iznenađen što prvi put primjećuje kako se kći mršti i gleda ga upitno. — Oprosti mi, mila — progovori fotografiji — dogodilo se samo jednom, kunem ti se. Ali pogled joj je ostao isti: Jesi li siguran? Zatvorio je oči pred optužujućim pogledom, ali i žmireći je vidio njezino lice. — Dobro, možda više nego jednom, ali nisam ja bio kriv, mila. Ona me je natjerala. Ona me je izazvala. Ona me je navukla. Nisam si mogao pomoći. Nisam kriv. — Pa zar nisi bio odrastao? Tom čvršće stisne kapke pred navalom djetetova gađenja. Jedna suzna kaplja iscijedi se na obraz. — Molim te, shvati, djelovala je puno starije od petnaest. Bila je pametna i znala je manipulirati ljudima i ja sam popustio. Nisam ja kriv. Zavela me je i nisam se mogao oduprijeti. — Pa bila je dijete. Tom stane čupati kosu da si olakša bol. — Znam, znam, ali nije bila dijete. Bila je spletkarošica koja je znala kako doći do onoga što želi. — Ali ono što si ti učinio je neoprostivo. Mrzim te, tata. Sad mu se cijelo tijelo grčilo u plaču. Nikad više neće vidjeti svoju prekrasnu djevojčicu. Neće ju promatrati kako izrasta u mladu damu ili biti tu da ju zaštiti od momaka. Nikad više neće poljubiti njezin mekani obraz ili držati njezinu ručicu u svojoj. Glava mu klone i suze počnu kapati na noge. Mutni pogled spusti se do stopala i zaustavi na papučama. Njih mu je Amy kupila za Dan očeva. Imale su na sebi sliku Homera Simpsona, njegova najdražeg lika. Zavapi u mislima: ne! Mora postojati drugi način. Ne želim umrijeti. Ne želim izgubiti obitelj. Moram im nekako objasniti.

40

Možda da ode na policiju? Prizna što je učinio. Ionako nije bio sam u tome. Nije čak ni sudjelovao u odlučivanju. Samo je pristao jer je bio mlad i prestrašen. Bio je slab i glup, ali nije bio ubojica. Naravno, dobit će svoju kaznu, ali to vrijedi prilike da vidi svoj kćer kako raste. Tom obriše suze i pokuša razbistriti pogled, usredotočivši se na bocu. Već je nedostajalo više od pola. O, Bože, samo da nije prekasno. Vraćajući bocu nazad na stol osjeti kako ga nešto poteže za kosu. Zbunjen, primijeti da je boca pala na pod. Ispod lijevog uha osjeti vršak hladnog metala, a oko vrata podlakticu. Pokuša se okrenuti, ali mu vršak probije kožu. Posljednje što je vidio bila je ruka u rukavici kako mu ispod brade poteže nečim s lijeva na desno.

41

N

akon trećeg poziva Kim spusti slušalicu. Nadala se da je u krivu i da će nekim veoma važnim ljudima samo potratiti vrijeme. Rado bi se izložila i Woodyjevom ribanju, samo da je u krivu. Biti u pravu ovaj joj put ne bi donijelo nikakvo zadovoljstvo. Netko nije htio iskapanja na tom zemljištu. — Što si saznala, Stace? — upita Kim balansirajući na rubu slobodnog stola. — Nadam se da si se udobno smjestila, šefice. Zgrada, koja još uvijek postoji, dio je većeg kompleksa izgrađenog tisuću devetsto četrdesetih. Tada je bila namijenjena mentalno oboljelim vojnicima koji su se vratili iz rata. — Invalide su slali u različite bolnice u regiji, ali su oni s najgorim psihičkim oštećenjima poslani ovdje u Crestwood. To je zapravo bio zatvoreni odjel za vojnike koji se nisu smjeli vratiti u društvo. Govorim o strojevima za ubijanje bez prekidača za isključivanje. Do kasnih sedamdesetih bolnica je ostala bez svojih trideset i pet stanovnika, što zbog samoubojstva što zbog prirodne smrti. Potom je zgrada poslužila kao kazneno-popravni dom za maloljetnike. Kim se zgrči na taj zastarjeli izraz zbog kojekakvih konotacija povezanih s njime. — Nastavi. — Dom je osamdesetih bio poprište pravih horor priča o zlostavljanju. Provedena je i jedna istraga, ali nitko nije bio optužen. S ranim devedesetima zgrada je prenamijenjena u dom za nezbrinute djevojčice, ali je bio na zlu glasu kao dom za problematične tinejdžere. — Zbog rezanja proračunskih troškova i popravaka, dom se početkom tisućljeća počeo postupno zatvarati da bi napokon bio ispražnjen dvije i četvrte zbog požara. — Je li tko stradao? Stacey odmahne glavom. — Ništa iz novina ne govori o tome. — U redu. Kev i Stace, krenite sastavljati popis osoblja. Hoću vidjeti... Uto ju prekine zujanje telefaksa. Svi su znali o čemu se radi i koje su vijesti. Bryant posegne za papirom i preleti pogledom preko teksta. Stane do Staceyinog stola i preda joj životopis Terese Wyatt. — Izvolite, mislim da ste dobili prvo ime s popisa. 42

Svi u sobi razmijene poglede, odjednom svjesni kamo to sve može voditi. Nitko ne progovori ni riječi. A onda zazvoni telefon.

43

I

suse, šefice, uspori malo. Nije ti to Kawasaki Goldwing. — Dobro da znam — odgovori Kim — jer takvo što ne postoji. — Valjda ipak znaš da ga ne stignemo spasiti? Kim uspori na žutom, ali se predomisli i projuri kroz sve semafore na ulici Pedmore. Nastavi vijugati između vozila na cesti s više traka pored trgovačkog centra Merry Hill. — Ili da na ovom nemamo sirenu? — Bryante, daj se opusti. Još smo živi. — Pogleda ga iskosa. — Više bi se trebao brinuti za ovo krvarenje na lijevoj ruci. — Još tijekom brifinga primijetila je mrlju koja ja probila na rukav košulje. — To je samo ogrebotina. — Sa sinoćnjeg ragbi treninga? — Bryant kimne. — Stvarno bi trebao prestati s time. Ili si prestar ili prespor za taj sport. Kako bilo, ozlijedit ćeš se. — Hvala ti na tome, šefice. — Ozljede su sve gore i gore, pa je očito vrijeme da prestaneš. Na sljedećem semaforu je ipak morala stati. Bryant popusti stisak na krovnom rukohvatu i malo razgiba šaku. — Ne mogu, šefice. Ragbi je moj jang. — Tvoj šta? — Moj jang, šefice. Moja ravnoteža. Gospođa me tjera na satove dvoranskog plesa svaki tjedan. Ragbi mi je potreban da vratim ravnotežu. Kim zaobiđe sljedeći prometni otok s unutrašnje trake, ne mareći za bijesno trubljenje iza leđa. — Znači, nakon što si se naskakutao po plesnom podiju ideš se grliti s drugim dlakavim muškarcima kako bi vratio ravnotežu. — To se zove skram, šefice. — Ma ne mislim ništa loše, stvarno — okrene glavu prema njemu, pokušavajući suzbiti osmijeh. — Samo mi nije jasno zašto si mi sam to priznao. Sigurno si svjestan da je to pogreška? Bryant zabaci glavu na naslon, zatvori oči i jaukne: — Ah-ha, počinjem biti. — Zatim joj se okrene. — Ovo ostaje među nama, šefice, ha?

44

Ona odmahne glavom. — Ne dajem obećanja koja ne mogu održati — iskreno mu odgovori. — Onda, koga si to ranije nazvala? — upitaju kako bi promijenio temu. — Profesora Miltona. — Zašto? — Samo sam provjeravala je li na sigurnom kod gospođe Pearson. — Malo morgen — nakašlje se Bryant. Kolona je usporila tamo gdje su se tri traka slijevala u dva, a Kim se zalijepila za auto pred sobom i kočila kad i on. Bryant se opet primi za rukohvat. — I, što imamo? — Muškarac, kasne tridesete, zaklan. Moguće samoubojstvo, nenamjerno. Kim prevrne očima. Crni je humor nužan da ostaneš zdrave glave, ali samo ponekad... — Kamo sad? — Skreni lijevo iza škole, pa ćemo vidjeti. Kim uz škripu skrene, lansiravši Bryanta na suvozačka vrata. Naveze se uzbrdo i podigne ručnu pred žutom vrpcom. Kockasti trijem vodio je ravno u dnevnu sobu, u kojoj je policajka sjedila na kauču i tješila unezvijerenu ženu. Kim se zaputi ravno u blagovaonicu s kuhinjom. — Isuse Kriste — otme joj se tiho. — Ma ne, to se samo tako šuška — nadoveže se Keats. Muškarac je još uvijek sjedio na stolcu, obješenih udova poput krpene lutke. Glava mu je bila toliko zabačena unatrag da mu je tjeme gotovo sjedilo na lopaticama. To Kim odmah podsjeti na strip. Kut pod kojim je glava stajala činio se nemogućim. Fizikalni zakoni nalažu da je trebao pasti na pod, ali se njegov zatiljak poput kuke zakvačio za naslon stolca i zadržao ga. Iz razjapljene rane virilo je žućkasto, masno tkivo razrezano oštricom. Krv je poprskala suprotni zid i cijedila se niz njegova prsa poput nekog mrtvačkog partikla. Majica i donji dio trenirke bili su natopljeni krvlju, koja ju je zapahnula snažnim mirisom željeza. — Isuse Kriste — ponovi Bryant iza nje. Keats samo odmahne glavom: — Jedno od vas dvoje mora otpustiti svog scenarista. Kim prečuje ovaj komentar, pokušavajući zapamtiti prizor. Nadvila se nad tijelo i promotrila ga odozgor. Muškarčeve oči bile su širom otvorene, a na licu se zamrznuo izraz užasa. U oči joj upadne prazna boca viskija na podu. — Zar u ovo doba dana? - upita. — Mislim da je pola boce u njemu, a druga polovica na tepihu. Kakva šteta. Boca Johnnieja Walkera Blue košta više od stotke. — Bryante, idi... — Već idem. Bryant se okrene na peti i zaputi u dnevnu sobu. Puno se bolje snalazio s izbezumljenim ženama od nje. U njezinu su društvu obično više ridale. 45

Kim obiđe tijelo, proučavajući prizor iz svih uglova. U neposrednoj blizini sve se činilo na mjestu i nije bilo tragova borbe. Nad nju se nadvije bijela kuta. — Inspektorice, Keeganu je neugodno zamoliti te da se makneš, ali meni nije — reče Keats. — Odmakni se da može napraviti svoj dio posla. Kim prostrijeli Keatsa pogledom, ali se povuče u ugao prostorije. Primijeti zadovoljno da mu je porub na desnoj nogavici hlača niži od lijeve, ali ipak to zadrži za sebe. K vragu i pristojnost! Keegan opali nekoliko snimaka digitalnim fotoaparatom, a zatim sve ponovi i s jednokratnim aparatom s filmom. — Novčanik mu je na katu, što znači da se ne radi o pljački — zaključi Keats, zastavši pored Kim. Kim je to već znala. — O kakvom nožu govorimo? — Ovako odoka, kuhinjski za kruh, oko osamnaest centimetara, s plastičnom drškom. — Prilično si detaljan za preliminarno ispitivanje. Keats slegne ramenima. — Ili se pak radi o onome krvavom u sudoperu. — Hoćeš reći da je ubijen svojim vlastitim nožem za kruh? — Inspektorice, ne bih htio trčati pred rudo, ali... — nagne se prema njoj i nastavi tišim glasom — usudim se nagađati da se radi o nekom zlodjelu. Kim zakoluta očima. Sjajno, danas svi hoće biti šaljivdžije. — Način provale? — Otvorena dvorišna vrata da mačka može van i unutra. — Baš mi je drago da je kampanja Siguran dom naišla na tako dobar odaziv. Kim se približi dvorišnim vratima. Vani je stajao forenzični tehničar i uzimao otiske s kvake. Ona stane proučavati svaki pedalj, sve dok joj se pogled ne zaustavi na nečemu. Čučne i promotri dvorište pokriveno šljunkom i kamenim pločama, oivičeno golom ogradom. — Keats, tko je iz ekipe bio u kući Terese Wyatt neku večer? On pogleda prema prisutnim tehničarima: — To bih bio samo ja. Znači, bili su samo njih dvoje. — Imaš li na nogama iste cipele? — Inspektorice, moja obuća nije... — Keats, samo mi odgovori — prekine ga Kim. On zastane da promisli i krene prema njoj. — Ne, nemam. — Gledaj — pokaže mu ona. On pogleda predmet žmirkajući. Bio je manji od pedlja. — Lejlandski čempres — primijeti. 46

Pogledi im se sretnu u trenutku kad oboje shvate posljedice ovoga otkrića. — Malo me buni viski, šefice — ubaci se Bryant, našavši se pored nje. — Naš se tip oporavljao od alkoholizma. Nije pio oko dvije godine. Njegova žena kaže da boce jutros nije bilo u kući, a da on nikad ne bi izašao van ovako odjeven. Osim toga, u novčaniku ima isto onoliko novaca koliko je imao kad je ona izašla iz kuće. Još uvijek ga provjerava. Kim ustane i izvadi marker za dokaze i tehničarske torbice. — Zašto bi ubojica donio u kuću viski? Bryant slegne ramenima. — Nemam pojma, ali je tip imao kongestivno zatajenje srca, pa mu je vjerojatno bilo dovoljno da popije viski. Kim se zbuni. Ubojica je donio bocu alkohola, iz nekog razloga svjestan da će to vjerojatno biti dovoljno da ubije Toma Curtisa, pa ipak ga je umalo obezglavio. To nije imalo smisla. — Ubojica je mogao samo ostaviti bocu i napustiti mjesto zločina, ali mu to nije bilo dovoljno. Zašto? — Bolestan je u glavu i htio je poslati poruku? — Ili je ubojica znao za njegovo bolesno srce, ali je htio ostaviti i nešto osobno ili je to bio način da ga svlada i olakša si posao. Uto zazvoni Kimin mobitel, a Bryant negodujući odmahne glavom. — Stone. — Šefice, koje je puno žrtvino ime? — javi se Dawson. — Tom Curtis... zašto? — upita ga ona, prepoznavši zadihanost u njegovu glasu. Želudac joj se stisne shvativši što joj namjerava reći. — Nećeš vjerovati, ali Tom Curtis je ime glavnog kuhara koji je prije deset godina radio u dječjem domu u Crestwoodu.

47

H

vala ti što mi dopuštaš da vozim nazad, šefice. Ne bih izdržao još jedan rolerkoster. — Aha. E pa nije ti to Vozeći gospođicu Daisy, a ja bih htjela stići u postaju do vikenda. Bryant skrene prema Halesowenu, a Kim izvadi mobitel. Ponovno nazove broj koji je ranije zvala. — Profesore Milton... da... halo. Da se vratim na naš razgovor od maloprije. Je li sve u redu? — Nazvao sam par ljudi, mila, i mislim da vam mogu pomoći. — Hvala vam na tome, ali čini se da imamo i drugu žrtvu povezanu sa slučajem, tako da je stvar veoma hitna. S druge strane začuje oštro disanje. — Smatrajte to obavljenim, inspektorice. Ona mu se zahvali i prekine poziv. — Što je sad to bilo? — Nije bitno, samo vozi. Kad je Bryant napokon skrenuo na parkiralište, Kim je već telefonski uglavila kratki sastanak s Woodyjem, tako da se po ulasku u zgradu odmah zaputila na treći kat. Pokuca na Woodyjeva vrata i uđe trenutak prije nego što začuje njegov poziv. — Stone, bolje ti je da imaš dobar razlog da me prekidaš usred posla... — Gospodine, slučaj s Teresom Wyatt je mnogo složeniji nego što smo ispočetka mislili. — Što hoćeš reći? Kim duboko udahne. — Onog dana kad je ubijena nazvala je profesora Miltona koji je netom dobio odobrenje za iskapanje na zemljištu u Rowley Regisu. Isprva ga je zamolila da ju uključi u projekt, ali je on odbio. Onda se počela jako zanimati za zemljište. — Zašto joj je to zemljište tako važno? — Radi se o zemlji na kojoj je jedan stari dječji dom. — Odmah pokraj krematorija? Kim kimne. — I Teresa Wyatt i Tom Curtis su nekad radili u njemu. Samo nekoliko dana nakon što je dobio odobrenje za iskop, profesoru su zaprijetili da će ga ubiti, a onda su mu ubili psa. A ubijena su i dva zaposlenika iz Crestwooda. Woody se zagleda u točku na zidu iza nje. Već je mogao pročitati naslovnice u vijestima. 48

— Gospodine, netko ne želi da se tamo kopa. — Stone, dajte, usporite malo s time. U sve je upletena i politika. — Oprema dolazi na lokaciju sutra. Woodyju se zgrči vilica. — Stone, znate da to neće ići. Moramo obaviti još mnogo stvari. — Gospodine, s dužnim poštovanjem, to je vaša briga, a ne moja. Stvar se sa slučajem zahuktava i ne možemo si dopustiti da previše čekamo. Woody malo razmisli, pa odgovori: — Odmah ujutro da ste se pojavili na lokaciji i ne dopustite nikakvo kopanje. Nijedna lopata ne smije u zemlju dok ne dobijete moju potvrdu. Kim ne odgovori ništa. — Stone, jesmo li se razumjeli? — Kako vi kažete, gospodine. — Ustane i izađe iz sobe.

49

B

ethany Adamson opsuje na iznenadnu buku koja razbije tišinu hodnika. To njezin štap zazvekeće po metalnoj rešetki između popločenog poda i dizala. Krene dalje niz hodnik, pokušavajući jednom rukom u svežnju napipati ključ od stana. Svežanj joj isklizne i zvekne na pod. Saginjući se po njega, ona ponovno opsuje kad ju propara bol od koljena do bedra. Rukom obujmi svežanj, ali prekasno, jer već čuje zasun na vratima one stare krave. Uspravljajući se, preplavi ju vrelina koja prokulja iz otvorenih vrata njezine susjede. — Je li ovdje sve u redu? — upita susjeda. U pitanju nije bilo zabrinutosti, već samo naznake prijekora. Myra Downs stajala je na vratima sa svojih metar i pol visine u krznenim papučama. Koža na stopalima bila joj je ljuskava i suha. Hvala Bogu, pomisli Beth, da je navukla dugački kućni ogrtač. Ruke je prekrižila preko golemih grudi, spljoštenih poput psećih ušesa. Bore na licu nezadovoljno su se narogušile. Beth joj se postavi sučelice. Stara krava je možda plašila Nicolu, ali nju nije. — Ma kakvi, gospođo Downs. Baš su me tri frajera silovala i okrala, al’ fala na brizi. Žena ljutito puhne. — Neki od nas pokušavaju spavati, znate. — Bilo bi vam lakše da se naslonite na vrata. Ženino se lice iskrivi kao kad buldog žvače osu. — Znate, prije nego što ste vi došli, na katu se sasvim pristojno živjelo, a sad sa svim tim svađanjem i bukom u svako doba dana... — Gospođo Downs, sad je pol jedanaest, a men’ su ispali ključevi. Dajte se saber’te. Žena pocrveni u licu. — Uh... uh... pa koliko namjeravate ostati? Juhu! Još jedan stanar koji je ne želi ovdje. E pa, ‘ko vas jebe. — Bi’će još neko vrijeme. Nic me misli dodati na ugovor za najam. Ako ništa drugo, ova joj se laž isplatila samo da vidi izraz užasa na njezinom licu. — O, ne, ne. Razgovarat ću s vašom sestrom... Staro joj je zabadalo sad već stvarno počelo ići na živce. — U čem je jebeni problem? — Mlada damo, nas koji živimo sami plaši ova buka kasno noću.

50

— A ‘ko b’ vama uš’o u stan? Skrivate se iza tri brave i tipkala za šifre. — odbrusi joj Beth, odmjerivši ju od glave do pete. — A, iskreno, mislim i da baš niste plašljiva. Gospođa Downs se povuče s dovratnika. — S vama se ne da razgovarati. Razgovarat ću s Nicolom. Ona je mnogo finija osoba nego vi. Ma ‘ajde, nisam znala, pomisli Beth. Odlučno je promatrala staricu sve dok napokon nije zatvorila vrata. Onda si dopusti smiješak. Ovaj kratki razgovor joj je došao kao točka na i. Zatim još nekoliko puta namjerno protrese svežanj ključeva i konačno uđe u stan. Nasloni štap na kauč i sjedne, pa stane trljati koljeno. Hladnoća ju je ubijala. Posegne za papučama uz rub kauča. Bile su meke i glatke, a krzno bogato i toplo. Svuče čizme s ravnim potplatom i uvuče stopala u skupu obuću. Nije bila njezina, ali Nicola joj neće zamjeriti. Oduvijek su dijelile stvari. Tako je to s blizancima. Ustane i strese nogu da odagna bol. Tiho pokuca na vrata Nicoline sobe. Tišina. A što je očekivala? Naravno da kurva neće biti doma. Otišla je plesati i pokazivati tijelo za lovu. Otvori vrata i zakorači u sobu i opet ostane bez daha. O takvoj su sobi zajedno sanjale još dok su ležale jedna pored druge u Crestwoodu. O ružičastim jastucima i pripadajućim prekrivačima. O krevetima s baldahinom učvršćenim prekrasnim trakama od čipke. Sanjale su o čarobnom ormaru poput onog iz Narnije. Police bi bile natrpane lutkama i snježnim kuglama. Uzglavlja bi im bila ukrašena božićnim lampicama. Ta soba iz mašte bila je čarobna i svijetla i puna stvari koje su bile samo njihove, a one bi polako utonule u san igrajući se sjenama na zidu. Beth zakorači dublje u sobu, povlačeći rukom po polici iznad kamina, na čijem je kraju bio usamljeni plišani medvjedić. Otvori vrata garderobe i uđe u nju. Nicolina odjeća, donje rublje i cipele, sve je bilo presavijeno, složeno i poredano po boji. Dvije su ladice bile namijenjene isključivo za nakit. U jednoj je držala skupe, fine komade, u svojim originalnim kutijicama. Beth prepozna jednu Cartierovu i dvije od De Beersa. U drugoj su bili napadniji, teži komadi za koje je Beth pretpostavljala da služe za posao. Brzo zatvori ladicu i produži dalje. Nije joj bilo drago zamišljati sestru na poslu. Između garderobe i ormarića za cipele stajao je toaletni stolić, čije je zrcalo bilo uokvireno božićnim lampicama. Beth se vrati u spavaću sobu i sjedne na krevet s baldahinom. Bila je to soba za princeze, baš onakva o kakvoj su sanjale. Jedino što je imala samo jedan krevet. Jedan krevet za sestru koja je imala sve. Ali ono što je Beth jedilo daleko više od stvari koje je imala bilo je njezino uporno odbijanje da prizna što je učinila. Njezino bijedno poricanje prošlosti svakim bi ju danom sve više razbjesnilo i nikakva isprika to neće ispraviti. Zbog onoga što je Nicola učinila, izgubile su svaku priliku da žive zajedno, ali se ona i dalje pravila kao da nema pojma o tome.

51

Ne znam zašto me mrziš. Ne znam što sam ti učinila. Ne znam kako sam te povrijedila. I tako bi poricala bez kraja i konca. Ali, ma koliko Nicola poricala, Beth je u svom srcu znala istinu. Negdje duboko u sebi jednostavno je znala.

52

I

suse, Bryante, hoćeš li se već smiriti? Bryant nastavi cupkati u mjestu. Temperatura je preko noći pala na minus tri, tako da je zemlja bila okovana tankom korom leda koja je prodirala u kosti kroz potplate cipela. On hukne topli zrak u dlanove. — Nama koji smo od krvi i mesa zima je do kostiju. — Budi muško — odbrusi mu Kim i zaputi se prema rubu parcele. Sam teren, veličine nogometnog igrališta, lagano se penjao prema drvoredu iza kojeg se skrivao sjeverni rub općinskog zemljišta. Na zapadnoj strani prolazila je cesta koja je razdvajala nalazište od krematorija Rowley Regisa. Na južnome rubu najbliže cesti, iza autobusne postaje i ulične svjetiljke stajali su ostaci velike zgrade. Gornji je kat gledao na kuće u nizu s druge strane ceste. Oko zgrade omotala se dvometarska ograda, skrivajući prizemlje od pogleda. Kim pogleda na zapad i odmahne glavom. Kako bi je samo utješno bilo ostavljenoj, zlostavljanoj i zapostavljenoj djeci imati pogled na polje za mrtvace. Ponekad bi čak i nju zaprepastila bešćutnost sustava. Sad je ta zgrada ispražnjena i to je sve što je važno. Kim uzdahne i pošalje pusu Mikeyjevom grobu skrivenom iza maglene zavjese, koja se raširila kojih šezdesetak metara uzduž i poprijeko i razdvojila Bryanta i nju od ostatka svijeta. Na prašnjavoj čistini nalazišta zaustavi se neki Volvo karavan. Kim krene prema autu i ugleda profesora Miltona i dva muškarca kako izlaze iz njega. — Inspektorice, drago mi je da vas opet vidim. Kim ne promakne nevjerojatna promjena u profesorovu ponašanju u odnosu na jučer. Obrazi su mu bili rumeni, a oči se caklile. Hod mu je bio živahan i pravocrtan. Ako je to zahvaljujući noći provedenoj kod gospođice Pearson, možda bi i ona mogla rezervirati sobu. Profesor se okrene prema svojim pratiteljima, a Bryant se samo stvori pored nje. — Ovo su Darren Brown i Carl Newton, dobrovoljci koji će mi pomoći oko iskapanja. Oni će baratati opremom. Kim osjeti potrebu da bude iskrena prema profesoru, s obzirom da se toliko potrudio. — Profesore, svjesni ste valjda da se radi samo o predosjećaju. Dolje možda nema ničega.

53

On je ozbiljno pogleda i spusti glas: — Ali što ako nečeg ipak ima, inspektorice? Već dvije godine pokušavam doći do ovog nalazišta, a netko se vraški potrudio da me spriječi. Volio bih saznati zašto. Kim je bilo drago da ju razumije. Pored profesorova auta se zaustavi Opel Astra. Iz njega iziđe krupni pedesetogodišnjak, a za njim visoka crvenokosa žena, za koju Kim ocijeni da nema više od trideset. — Davide, hvala ti što si došao — pozdravi ga Kim. — Ne sjećam se da sam imao izbora, inspektorice — odgovori on osmjehnuvši se kiselo. — Profesore Milton, predstavljam vam doktora Matthewsa. Muškarci se rukuju. Kim je doktora Davida Matthewsa upoznala na Sveučilištu Glamorgan, koje je zajedno sa Sveučilištem u Cardiffu i policijom Južnoga Walesa osnovalo jedinstvenu organizaciju u Ujedinjenom Kraljevstvu pod nazivom Sveučilišni i policijski znanstveni institut. Svrha mu je bila istraživanje i edukacija vezani uz policijske poslove. Doktor Matthews bio je savjetnik Centra Glamorgan za policijske znanosti i glavni osnivač katedre za očevid na sveučilištu. Kim je tamo pohađala jedan seminar prije dvije godine i dala nekoliko prijedloga kako poboljšati obuku iz rekonstrukcije događaja na temelju vlastitih iskustava, zbog čega je bila pozvana da ostane preko vikenda. — Mogu li vam predstaviti Cerys Hughes, doktoricu arheologije koja je upravo diplomirala na forenzici. — Kim kimne prema njoj. — U redu, želim naglasiti da još nismo dobik ovlasti za istragu. Moj šef upravo krči birokratsku šumu, tako da ništa ne smijemo dirati dok papiri nisu gotovi. Ako posumnjate na bilo što, svakako mi recite. Javi se David Matthews: — Vaši smo sljedeća tri sata za majmuniranje, a ako dotad ništa ne pronađemo, mi odlazimo. Kim kimne. Tri njegova sata za njezina dva dana. Aha, pošteno. On nastavi: — Cerys i ja ćemo izvaditi uzorak gornjeg sloja radi analize tla. Kim kimne prema Cerys. Njezina vatrenocrvena glatka bob frizura dirala joj je rub čeljusti. Nije bila klasična ljepotica, ali je svakako izazivala pažnju. Ozbiljna lica, žena uzvrati pozdrav prodornim pogledom iz svjetloplavih očiju te krene za Davidom, koji se već penjao prema rubu nalazišta na uzvisini. Jedino preostalo mjesto na čistini zauzme bijeli Ford Escort. Otvore se stražnja vrata i iz njih iziđe žena. Kroz vrata ugledaju pušeću urnu i pakete umotane u foliju. Bryant se prigušeno nasmije. — Sanjam li ja to? — A-a. To je java. Pobrini se da svi prije nego počnemo dobiju topli napitak i sendvič sa šunkom. Bryant se nasmiješi. — Znaš, šefice, ponekad... 54

Kim ne pričeka da čuje ostatak, već se zaputi niz padinu prema ruševnoj zgradi. Stane ju obilaziti, ali ne pronađe ulaza. Prednja strana zgrade gledala je na cestu i kuće preko puta. Previše znatiželjnih pogleda. Vrati se iza zgrade i počne tražiti gdje je ograda najslabija. Nije se radilo o tradicionalnoj ogradi s daščicama nanizanim jednom preko druge, već je svaka ploča bila sačinjena od debelih i snažnih drvenih dasaka kakve se obično koriste za palete. Između svake daske širine dvadeset centimetara probijala se srebrnkasta svjetlost dana. Kim gurne jedan visoki drveni stup ograde. On se zanjiše, potpuno truo u podnožju. — Šefice, da ti nije palo na pamet — upozori ju Bryant, pruživši joj vreli napitak. Ona ga primi lijevom rukom i nastavi tresti stup po stup. Sljedeća dva bila su čvrsto ukopana u tlo, ali se četvrti ponovno zanjihao. — Kako si natjerala doktora Matthewsa da dođe? Mučila si ga? — Objasni riječ mučiti — odgovori Kim, iskušavajući sljedeći stup. — Možda je bolje da ne znam. U slučaju da trebam zanijekati i to. — Ne može naškoditi da imamo forenzičnog arheologa na očevidu. — Naravno. Jedino što trenutno nemamo nikakve ovlasti da bilo kome govorimo što da radi. Kim slegne ramenima. — Što ako nema ničega? — Onda svi idemo kući na čaj. Ali ako ima, u prednosti smo. Doktor Matthews je potpuno kvalificiran da... — Aha, znam. Upravo mi je prepričao cijelu svoju povijest obrazovanja, ali je Woody rekao da ništa ne diramo dok papiri nisu gotovi. — Gle, sad se ponašaš kao neki cjepidlaka. — Samo ti čuvam dupe, šefice. — S mojim je dupetom sve u redu. Bolje brini o vlastitom ako namjeravaš pojesti i drugu štrucu sa šunkom koja ti viri iz džepa. — Kako si znala? Kim odmahne glavom. Kao da je bilo teško pretpostaviti da će uzeti sendvič i za nju, makar zna da ga neće ni pogledati. Odmakne se od ograde i iskapi svoju šalicu kave. — A sad ozbiljno, da se popnem preko ili prođem kroz? Bryant zastenje: — A da se odmakneš? — To te nisam pitala. — Nemamo ovlasti za ulazak. — Ili mi pomozi ili me pusti da radim. Biraj što ćeš. Kim spusti šalicu na zemlju, a Bryant teško uzdahne. — Ako napraviš rupu, moći će ući i djeca. 55

— Onda idem preko — odluči Kim i krene prema daskama između dva čvrsta stupa. Zamahne nogom i precizno pogodi jednu od ploča u visini bedra. Ona napukne. Udari još jednom i razlomi ju napola. Gurne polomljene ploče unutra kako bi mogla stati na čvrsti dio. Glatkim pokretom digne nogu na improviziranu stubu, pa se osloni na Bryantovo rame da se podigne. Dohvati čvrsti stup slijeva, prebaci desnu nogu preko ograde tražeći potporanj s druge strane. Zajaše ogradu čvršće da povrati ravnotežu, a zatim prebaci i lijevu nogu na drugu stranu te skoči unazad, savivši koljena pri doskoku da ublaži udarac. Zgrada je bila obrasla u visoku travu i koprive. Kim se zaputi prema jedinom razbijenom prozoru u prizemlju. Ostale prozore u prizemlju zaštitila je ograda, ali su zato oni na katu svi bili porazbijani. Primijeti sivu limenu kantu za otpad. Skine poklopac i odvali njome po oštećenom prozorskom okviru. — Koji to k... radiš tamo? — dozove ju Bryant. Ona ne odgovori, već izbije još nekoliko komada stakla, ponovno uzme kantu, izokrene ju i stane na nju. Pažljivo se provuče kroz razbijeni prozor pa se popne na furnirani element s dvostrukim sudoperom koji se protezao cijelom dužinom zida. Pogledom prijeđe po prostoriji i ugleda nagorjele zidove kuhinje. Negdje je pročitala da je požar krenuo upravo ondje. Garež je bila najcrnja pored vrata koja su vodila u hodnik. Sa svakoga ugla prostorije padale su zavjese od paučine. Odnekud iz zgrade dopirao je zvuk kapanja vode. Koliko je znala, dovod vode trebao je biti zatvoren na vanjskom ventilu. Pretpostavila je da se radi o kišnici koja je kapala kroz krov oštećen požarom. Zastavši na vratima, primijeti da se hodnik proteže cijelom dužinom zgrade, dijeleći ju na pola. Njoj zdesna zidovi su bili oličeni u boju ljuske jajeta. Neki su dijelovi hodnika bili neoprljeni vatrom i pokriveni slojem prašine. Slijeva je vidjela drvene potporne grede od gornjeg kata. Bile su gole i crne od gareži. Dovratnici su također bili nagorjeli i samo se na nekoliko mjesta na zidovima još vidjela boja. Između greda visjele su žice. Hodnik je bio posut krhotinama otpale stropne žbuke i pločica. Činilo joj se da je šteta sve veća kako joj je pogled putovao prema kraju hodnika. Kim zakorači nazad u kuhinju i ponovno pregleda oštećenja. Dijelovi zida najbliži vratima bili su prošarani gareži od spaljena drveta poput mramora. Vrata na hladnjaku i ledenici bila su svijena i odvaljena, ali je površina najbliža plinskom štednjaku sa šest ruža bila pokrivena tek tankim slojem čađi. Ona otvori vrata zidnog elementa najbližeg štednjaku i na njega padne nešto mišjeg izmeta. Na unutrašnjoj strani vrata ugleda prilijepljen komad A4 papira s čitljivim tekstom. Slijeva se nalazio popis djevojaka i tablica s dodijeljenim poslovima za taj tjedan. Kim se na trenutak zamisli. Podigne ruku i kažiprstom dotakne prvih par imena na popisu. I ona je bila jedna od njih. Ne tu i tada, ali podsvjesno je poznavala sve te djevojke s popisa. Poznavala je njihovu usamljenost, njihovu bol i bijes. Odjednom ju preplavi sjećanje na svoje pete udomitelje. Iz svojega sobička u pozadini kuće znala bi cijelu noć slušati nježno gugutanje iz susjedne kuće. 56

Promatrala bi golubove pismonoše svaki put kad bi ih pustih i željela im da odlepršaju iz svojeg ropstva u slobodu. Ali nikad nisu. Mjesta poput Crestwooda su sva ista. Tu i tamo bi netko pustio pticu, ali bi se one uvijek vratile. Otpuštanje djece iz doma bilo je nalik onom iz zatvora, s pozdravima punim nade i dobrim željama, ali nikad s osjećajem da je to posljednji put. Misli joj prekine zavijanje sirene u daljini. Popne se na radnu površinu i provuče kroz prozor, pa stane na vrh kante i spusti se na tlo. Odvuče kantu do ograde i krene se penjati baš kad su i sirena i zvuk motora utihnuli. — Jutro, Kelvine, čemu rotirke? — vikne Bryant. Kim prevrne očima i primakne se uz ogradu. — Dobio sam prijavu da je netko viđen u zgradi. — Sjajno, pomisli Kim, poslali su policiju zbog nje. Bryant se naceri. — Ma nee, to ja samo nešto njuškam uokolo. Dopalo me da moram dadiljati arheološku ekipu, pa me zanimalo što se tu iza skriva. — Ali niste bili u zgradi? — upita ga policajac sumnjičavo. — Ma kakvi, drugar, šta misliš, da sam blesav? — U redu, inspektore. Neću vas više smetati. Policajac krene nazad, ali se okrene i vrati par koraka. — Tko vam je uvalio taj posao, vaša šefica, inspektore? — upita ga. — A tko drugi? — Iskreno, gospodine, skoro svi iz stanice suosjećaju s vama jer morate raditi s tom aždajom. Bryant se zasmijulji. — Znaš što, da te sad može čuti, sigurno bi se složila s tobom. — Ipak, malo je hladna, a? Skrivena iza ograde, Kim kimne. Aha, to joj odgovara. — Ma ne, nije zapravo tako loša kao što misliš. Kim se jedva suspregne da ne zareži. Ma nemoj, baš jesam, pomisli u sebi. — U stvari, baš je neki dan rekla kako bi bilo lijepo da joj se vi dečki tu i tamo obratite i porazgovarate s njom. Ubit će tog prokletog Bryanta. Ali polako. — U redu, gospodine. Imat ću to na umu. Policajac se udalji i javi radijem dispečeru da je sve u redu kod zgrade. — Svinjo! — Kim zasikće kroz ogradu. — Ups, oprosti, šefice. Nisam imao pojma da... prisluškuješ. Kim stane na kantu i izađe onako kako je i ušla. Doskoči na noge, ali se sudari s Bryantom i odbaci ga na stranu. — Oh, oprosti. — Na ljestvici iskrenosti isprika, ovu bih ocijenio s minus sedam. Uto se pored njih pojavi profesor: — Gospodo inspektori, možemo početi. 57

Profesor se okrene i udalji, a Kim i Bryant se pogledaju netremice. — No, jesi li što saznala iz svoje protuzakonite potrage za činjenicama? — Za razliku od tvrdnje u službenom izvještaju, to da požar nije krenuo iz kuhinje.

58

K

im dostigne profesora upravo kad je prišao svojim dobrovoljcima Loleku i Boleku. Tako ih je Kim prozvala. — Doktor Matthews je napravio inicijalnu pretragu tla i ustanovio veliki udio gline u njemu. To baš i nije bilo iznenađujuće za Black Country. — Takav sastav tla smanjuje prodornost radara, pa ćemo krenuti s magnetometrom. — Nazdravlje — javi se Bryant. Profesor to prečuje i nastavi joj objašnjavati kao da Kim ima pojma o čemu govori. A Kim je rijetko propitivala tuđu stručnost. Imala je povjerenja da će ljudi dobro obaviti svoj posao, a to je očekivala i od sebe. — Magnetometar s pomoću senzora mjeri gradijent magnetnog polja. Različiti materijali stvaraju poremećaj, a ovaj uređaj otkriva anomalije uzrokovane poremećajima u tlu ili trulim organskim tvarima. Lolek krene prema njima, a za njim u stopu i Bolek. Kim je on sličio liku iz Terminatora. O rame mu je bila obješena crna naramenica pričvršćena za metalnu šipku dužine oko dva metra koju je držao vodoravno u visini struka. Na prednjem se vrbu nalazila druga šipka, tvoreći ogromno slovo T. Za svaki kraj te manje šipke bili su pričvršćeni senzori. Antena je bila povezan žicama s prijemnikom koji je pripasao za pojas, a na leđima je nosio platnenu torbu. — Krenut ćemo od donjeg ruba i kretati se pravocrtno. Otprilike onako kako biste šišali travu. Kim kimne i njih trojica se odmaknu. Doktor Matthews i njegova pomoćnica povuku se u toplinu svoga vozila. — Šefice, hoćeš li ti biti u redu? — upita ju Bryant. — Zašto ne bili? — odbrusi ona. — Pa, znaš... — Ne, ne znam, a ako imaš potrebu sumnjati u moje sposobnosti, obrati se mom šefu. — Šefice, to mi ne pada na pamet. Pitam jer sam zabrinut. — Dobro sam. A sad me pusti na miru.

59

Kim nikad nije govorila o svojoj prošlosti, ali je Bryant znao da je bila u domu. Nije znao kroz što je sve prošla, to ne. Znao je da joj je mama bila paranoični shizofrenik. Ali nije znao kakve su bile posljedice toga. Znao je da je imala brata blizanca, ali ne i kako je umro. Samo je jedna osoba znala sve o njezinoj prošlosti, a Kim se pobrinula da tako i ostane. U džepu joj zazvoni mobitel. Bio je to Woody. — Gospodine? —javi se ona s nadom u glasu. — Još čekamo, Stone. Samo provjeravam jesi li zapamtila o čemu smo razgovarali. — Naravno, gospodine. — Jer, prekršiš li moju zapovijed... — Molim vas, gospodine, možete mi vjerovati. Bryant odmahne glavom. — Ne dobijem li odobrenje u sljedećih par sati, odstupi i zahvali profesoru Miltonu na uloženom trudu i vremenu. — Razumijem, gospodine — odgovori ona. Hvala Bogu da ne zna za doktora Matthewsa. — Znam da je frustrirajuće samo stajati i čekati, ali treba se držati postupka. — Razumijem, gospodine. Sa mnom je Bryant, koji želi izraziti zabrinutost zbog nečega u vođenju slučaja — doda ona i ispruži mobitel prema njemu. Bryant ju prostrijeli pogledom i odšeće. — Ali ne, izgleda da sam pogriješila. Woody cokne prijekorno jezikom i prekine poziv. Kim utipka Dawsonov broj. Javi se već kod drugog zvona. — Što si saznao? — Zasad malo, šefice. — Imaš li imena ostalog osoblja? — Još ne. Lokalne vlasti nisu tako susretljive kao Courtney. Prebiremo po novinskim člancima ne bismo li negdje našli da se spominje Crestwood, jer tko zna? Zasad je najbolja vijest pastor Wilks koji je prehodao četrdeset kilometara da prikupi novce za jednodnevni izlet za djevojke. — Dobro je, Kev, dodaj mi Stacey. — Jutro, šefice. — Stace, molim te, sastavi mi popis klinaca koji su bili u domu kad je izgorio. Čak i ako ništa iz njega ne saznaju, morat će razgovarati s bivšim stanarima kako bi ustanovili vezu između Terese Wyatt i Toma Curtisa. Stacey potvrdi da se odmah prima posla i prekine vezu. Kim pogleda prema dečkima. Prešli su nekih dvanaestak metara s magnetometrom, ali su zastali da provjere opremu. Upitnim pogledom potraži Bryanta, koji je stajao na rubu nalazišta okrenut leđima. Začudo, osjeti grižnju savjesti zbog toga što je planula na njega. Znala je da se samo brine za nju, ali nije joj polazilo za rukom uzvratiti ljubaznost. 60

— Hej, imaš li kod sebe još onaj sendvič sa šunkom? — upita, bocnuvši ga laktom. — Aha, hoćeš? — Neću. Baci ga u onu kantu. Pazi na svoj kolesterol. Čim je to rekla, shvatila je da se odala. — Jesi li ti to razgovarala s mojom gospojom? Kim se nasmiješi. Prije dva dana primila je od nje SMS. Začuje neko komešanje i okrene se, pa ugleda profesora kako žuri prema njoj. Izgledao je uzbuđen i crven u licu. — Inspektorice, uređaj je pokazao nešto zanimljivo. Mislim da smo na dobrom tragu. Bryant ju pogleda: — Šefice, nemamo ovlasti. Gledala ga je zamišljeno u oči netremice cijelu vječnost. Ako je dolje zakopano tijelo, ne smije tamo ostati ni minute duže nego što je potrebno. Kimne i odgovori profesoru: — Počnite kopati.

61

U

z dužno poštovanje, šefice, jesi li ti sišla s uma? — Nešto te muči, Bryante? — Samo to da zbog ovoga možeš izgubiti posao. Kim slegne ramenima. Moj je, pa ga mogu i izgubiti. — Aha, ali nekad bi trebala stati i zamisliti se na trenutak. — Znaš što, ti stoj tamo i razmišljaj u moje ime, a ja idem raditi svoj posao. Ostavi ga i krene prema profesoru. Doktor Matthews dotrči preko nalazišta kao da ga je izbacio katapult. — Inspektorice, ne mogu to dopustiti. Kog vraga mislite da radite? — Svoj posao. — Nije vaš posao sve dok vam ne odobre iskapanje. — Tko je išta govorio o iskapanju? Mi ćemo samo malo kopati. Svi se sjate oko uređaja, ne skidajući oči s njega. — Ovakvim brzanjem možete upropastiti cijelu istragu. — Doktore, pronađe li se tijelo, odmah ću primijeniti sve nužne protokole, ali ovdje trenutno govorimo samo o nekoj anomaliji. Možda se samo radi o mrtvome psu — odgovori i odmah shvati što je izvalila. — Oprostite, profesore. — Radi se o mogućem mjestu zločina — usprotivi se Matthews. — Na kojem je dosad već mogao kopati neki tragač za metalima, u kom slučaju ne bi slijedio nikakve protokole. To je, dakle, bilo njezino objašnjenje i njega će se držati. Matthews ljutito napući usne, shvativši da je ne može razuvjeriti. Pogledom prijeđe preko ljudi okupljenih u krug i vrati se na nju. — Vaša nepromišljenost ugrozit će karijere svih ovih ljudi. Kim kimne u znak da razumije, pa se obrati Loleku i Boleku. — Dodajte mi lopatu. — Šefice... Lolek i Bolek pogledaju profesora, a on pogleda nju. — Isuse Kriste — zareži ona i dohvati lopatu. — Doktore Matthews, slobodno se vratite u svoj auto i tamo pričekajte dok ne stigne odobrenje. A vi ostali, radite štogod hoćete.

62

Podigne lopatu i zarije ju u zemlju. Desnim stopalom pritisne oštricu do kraja. Izvadi prvi grumen zemlje i iskrca ga sebi slijeva. Ponovno podigne lopatu. Doktor Matthews frkne nosom i okrene se na drugu stranu. — Ja ne mogu biti suučesnik u ovome. Cerys, idemo. — Samo tren, doktore — odgovori ona i ne pogledavši ga. Pogled joj se ukrsti s Kiminim. — Htjela bih ovo vidjeti. Doktor malo pričeka, pa odmahne glavom i krene prema autu. Kim se nasmiješi forenzičnoj tehničarki u znak zahvale. Njezina prisutnost — bila je toga svjesna — ipak joj je pružala nekakvu zaštitu. Zabode lopatu i nastavi kopati. Tlo je bilo tvrdo i stvar bi mogla potrajati, ali i to je bilo bolje nego gubiti vrijeme ne radeći ništa. — O, bože mi pomozi — uzdahne Bryant i dohvati drugu lopatu. Stane nekih dva metra nasuprot Kim i zabode lopatu u zemlju. Profesor je izgledao jako zabrinut. Odmahne glavom. — Ne, ne, ne. Gledajte, ako to stvarno mislite napraviti, napravite kako spada. I tako su se sljedeća dva sata Kim i Bryant izmjenjivah s Lolekom i Bolekom, kopajući prema uputama koje su im davali Cerys i profesor Milton. Cerys je stalno obilazila oko njih, provjeravajući očitanja s magnetometra. Govorila im je gdje sad da kopaju i koliko duboko. U jednom se trenutku sagne da bolje pogleda mjesto gdje je kopala Kim. — Inspektori, mislim da se sad morate odmaknuti. Profesore, možete li mi dodati moju torbu s alatom? Kim se odmakne od jame, koja je sad bila dva metra široka, dva i pol dugačka i gotovo pola metra duboka. Pokuša otresti zemlju sa sebe, ali su se blato i glina već osušili i zalijepili za njezine hlače sve do koljena. Cerys i profesor Milton nešto su razgovarah o očitanjima i pokazivah prema dijelovima jame. Dečki uđu u nju s malim vrtnim alatom i počnu slijediti Cerysine upute. Bryant stane pored Kim. — S tobom nikad ne može biti dosadno, ha? — Barem si potrošio onaj sendvič sa šunkom. — I više od toga. Njoj je, međutim, u želucu počelo kruliti. Onih pola kriške tosta od šest i pol ujutro je odavno provarila. — Skoro će dva. Još malo pa će mrak — primijeti Bryant. Lolek i Bolek pokažu Cerys da uđe u jamu. Ona klekne i s nečim što je nalikovalo predimenzioniranoj četki za puder stane čistiti komadić površine. Kim primijeti da se žena uopće ne obazire na prljavštinu i blato koje joj se zalijepilo za svjetloplave traperice. Cerys prođe četkom još jednom po površini i onda stane. — U redu, svi koji nemaju obuku iz forenzike neka odmah izađu iz jame — zapovjedi, i ostane u njoj sama. Okrene se i pogleda Kim. — Inspektorice, vidim kosti, a nisu pseće, osim ako nije imao pet prstiju. Svi na trenutak zašute udubljeni u misli o ovom otkriću. Uto, kao da su kosti stale zavijati poput sirene, na šljunku se uz škripanje zaustave dva policijska vozila, a Kim zazvoni mobitel. Hvala Bogu, bio je to Woody. 63

— Stone, vraćaj se nazad i povedi Bryanta — zalajao je. — Gospodine, morate znati da... — Sve što mi imaš za reći sačuvaj za postaju. — Ali, našli smo kosti u zemlji. — A ja sam ti već rekao da se odmah vraćaš i ako se ne pojaviš za petnaest minuta, nemoj se više ni vraćati — odbrusi joj on i prekine vezu. Kim se obrati Bryantu. — Mislim da zna. Bryant prevrne očima. — Idi, vidimo se tamo. Bryant kimne i krene prema svom autu. — Slušajte, ljudi, hvala na pomoći, ali ako vas itko išta pita, Bryant nije ništa dirao, može? — Svi potvrde kimajući. Kim trkne do motora i navuče kacigu i rukavice. Odveze se s nalazišta, svjesna da ju sad čeka ribanje.

64

I

ma nečega u njoj čemu ne mogu odoljeti. Oko nje se stalno nešto događa: sirene, vozila, kretanje, ali ja ipak ne mogu skinuti očiju s nje. Iskače iz gomile. Poput trodimenzionalne slike u dvodimenzionalnom filmu. Skriva u sebi neku divlju energiju. Kao da ju goni neki demon. Privlači me taj mrak. Čak i u gomili ona stoji sama. Čak i kad se ne miče, kreče se. Stegne šaku ili lupne nogom o pod u ritmu misli koje nikad ne miruju. Mada je prije nisam vidio, poznajem ju. Iz pogleda joj razaznajem pamet, nemir i urođenu sumnjičavost. Ima neko šesto čulo koje je mnogima skriveno. Ne da se to opisati ili imenovati, ali ona je ugođena sa svim oko sebe. A to mi je poznato otprije. Ah, Caitlin. Draga, slatka, obožavana Caitlin... Otišla je prerano. Film bez zvijezde. Moje zanimanje kopni, ali ostajem gdje sam, izgubljen u mislima. Što je bilo prije, kokoš ili jaje? Često se to pitam. Jesam li išta osjećao kad me je mater odbacila ili me je odbacila jer nisam ništa osjećao? Pitanje je to s kojim se nosi mnogi znanstvenik. Postaje li netko psihopat ili se takav rodi? Ne znaju, a ne znam ni ja. Nekoć sam se borio protiv toga, hrvao se s tim; čak se trudio i razumjeti, ali to je bilo davno. Moje je putovanje započelo s ribom. Jednom običnom bezličnom zlatnom ribicom koju mi je osvojio otac na putujućem sajmu. Odnio sam ju kući. Živjela je dva dana u staklenoj zdjeli i umrla. Moja je sestra bila neutješna. Ja nisam. Ona ju je oplakivala, a ja nisam osjećao ništa. A htio sam. Htio sam njezinu bol, njezinu tugu. Htio sam osjećati. Onda smo dobili mače, mekog i toplog krzna. Trebalo je biti zajedničko, ali je nju više voljelo. Kad sam mu prekrio njuškicu nije se mnogo opiralo. A kad je prestalo disati, ja sam čekao, ali opet nisam ništa osjetio. Sva su djeca u školi željela imala psića, pa sam i ja htio jednog. Ali da bude samo moj. Hranio sam ga, šetao, i živio je sa mnom u sobi. To mi je dalo nadu, ali me uopće nije zaboljelo kad mu je pukla šija. Samo sam postao znatiželjniji. Htio sam znati koliko ću daleko otići.

65

Nakon tri mrtva ljubimca, više ih nismo smjeli imati. To mi je omelo istraživanje, ali sam onda shvatio da mi je krajnji cilj bio cijelo vrijeme pred očima. Svi su govorili kako je slatka, dražesna, savršena poput anđela. Znao sam da je neću samo tako namamiti do jezerca. Gledala me nekako čudno. Vidjela je stvari koje drugi nisu. Onda sam joj rekao da tamo ima zečeva: mama i mali zečići. Pokazao sam prstom prema žbunu na samom rubu vode. Ona se nagnula da pogleda, okrenuvši mi leđa. Zagnjurio sam joj lice i sjeo na vrat. Kašljala je i krkljala, a onda se smirila. O, Caitlin, Caitlin, Caitlin. Hvala ti na tome daru. Kad sam sjahao s njezina tjelešca konačno sam znao odgovor na sva pitanja. Moje stanje nije bila bolest već blagoslov. Zahvaljujući njezinoj žrtvi napokon sam bio slobodan. Od toga dana mogao sam uzeti štogod sam htio i uništiti što nisam, nesputan krivicom i žaljenjem. Sućuti nemam, kao što netko nema ruku ili nogu. Ne može se zamijeniti ili presaditi, a niti ne žalim za tim. To je okov koji veže niža bića za ćudoređe i etički kodeks. A ja nemam kodeks koji moram slijediti. Dakle, što je bilo prije, kokoš ili jaje? Evo odgovora: uopće me nije briga. I dok zvuk motora nestaje u daljini, okrećem se i odlazim. Bit će mi dostojna protivnica. Otkrit će stvari koje će je dovesti točno tamo gdje želim. Otkrit će tajne skrivane u Crestwoodu, ali moju neće nikad.

66

P

remda je krenula ranije, Kim se našla na parkiralištu netom prije Bryanta. On se zaustavi pored nje. — Idi se uredi. Ja idem do Woodyja — naredi mu ona i krene prema ulazu. — Ja potpuno stojim iza svojih odluka, pa me nemoj... — No, požuri s tim, za sedam minuta mu moram biti u uredu. — Otrčali su uza stubište i ušli u ured. Dawson raskolači oči. — Isse, izgledate kao da ste se hrvali u blatu. — ispali on i zahihoće se. — E to sam trebao vidjeti. Bio bih se kladio na šeficu. Bryant sjedne. — Ma hajde, pa svatko pametan bi se kladio na nju. — Našli smo kosti — prekine ih Kim skidajući jaknu. Prođe prstima kroz kosu. — Bryant će ti sve objasniti. Krene prema vratima. — Šefice — zaustavi ju Bryant — reci mu istinu. — Nemaš brige — odgovori ona i zaputi se prema stubištu. Procijeni da ima još minutu i pol. Pokuca na šefova vrata i pričeka da ju pozove. Bila je svjesna da nema smisla dodatno mu dizati tlak. Napravi svoja četiri koraka do stolca, primijetivši da je šefova loptica za stres i dalje na stolu. Aha, sad je stvarno u nevolji. — Kojeg ti vraga misliš da radiš, Stone? — Khm, možete li biti precizniji? — odgovori ona pitanjem. Glupo bi bilo da mu se mora ispričavati za nešto za što ju ne optužuje. — Ne igraj se sa mnom. Tvoje i Bryantove kerefeke mogu ozbiljno ugroziti... — Bryant nema veze s tim, gospodine. On je samo promatrao. Woody ju bijesno prostrijeli pogledom. — Imam svjedoka koji mi je javio da ga je vidio u rupi. — A ja imam četiri svjedoka koji su stajali uz rupu i kažu da nije bio u njoj. — A što bi rekao Bryant? Kim proguta slinu. Oboje su znali odgovor na to pitanje. — Gospodine, jako mi je žao zbog toga što sam učinila. Znala sam da ne smijem, ali bih iskreno željela... 67

— Poštedi me puste priče, to ti neće pomoći. Znao je što govori. Kim uopće nije bilo žao. — Kako ste saznali? — Nije da te se tiče, ali doktor Matthews... — Ah, mogla sam i pretpostaviti da će... — ...dobro učiniti što me je nazvao — nadopuni ju Woody, podigavši glas. — Koji je tebi vrag bio na pameti? — Gospodine, nisam mogla čekati. Instinkt mi je govorio da je dolje zakopano tijelo, a bilo mi je blesavo čekati odgovarajuću papirologiju. — Blesavo ili ne, postoje razlozi zašto se treba držati procedure. Ako ništa drugo onda zato da na sudu možemo uvijek opravdati svoje postupke. Tebi bi koristilo da zapamtiš kako nema vrdanja oko onoga što ja kažem. — Razumijem. Woody duboko uzdahne. — Jedino što te spašava je činjenica da ti je instinkt bio dobar. Sad se moramo usmjeriti na to da spriječimo daljnju štetu. Kim kimne. — Međutim, kako sad stvari stoje, više nisam uvjeren da si ti prava osoba za vođenje ove istrage. Kim se nagne prema njemu. — Ali, gospodine, ne možete... — O, itekako mogu, a trenutno ozbiljno razmišljam o tome da te maknem sa slučaja. Kim nakratko zašuti, svjesna da će njezine sljedeće riječi bitno utjecati na daljnji razvoj događaja. Odluči biti potpuno iskrena. Odgovori mu tiho: — Gospodine, upoznati ste s mojim dosjeom. Poznajete moju prošlost. Sigurno znate da nema boljeg od mene za vođenje ovog slučaja. — To je možda i točno, ali također moram znati da se mogu osloniti na nekog tko će slušati moje upute. Ako kosti koje ste danas pronašli pripadaju nekom djetetu pod skrbništvom socijalne službe, ovaj će slučaj eksplodirati u medijima. Mnogi će se pokušati ograditi od svega, a ja im ne želim pružiti mogućnost da se provuku kroz neku rupu u zakonu koju im je omogućio netko iz mog tima. Kim je znala da je u pravu. Isto tako je znala da je ona prava osoba za taj posao. — A sad, ti i Bryant lijepo idite kući i dovedite se u red. Sutra ujutro ću ti reći što sam odlučio. To je Kim bio znak da može otići i zahvaliti se sretnoj zvijezdi što nije zaradila punu disciplinsku kaznu. — Znaš, Kim... — dodao je Woody kad je došla do vrata. Uh, nije bilo dobro kad je zove imenom. Okrenula se. On skine naočale i pogledaju u oči. — Doći će taj dan kad će te instinkt prevariti i kad ćeš se morati suočiti s posljedicama, ali to je tvoj problem. Trebala bi, međutim, imati na umu i ljude oko sebe. Tvoj tim te izuzetno poštuje i učinili bi sve da te zaštite i zasluže tvoju naklonost. Kim proguta knedlu. Znala je da tu posebno na umu ima jednu osobu u timu. 68

— A kada dođe taj dan da tvoja nesmotrenost ugrozi karijeru ili čak i život tvojih ljudi, nećeš morati odgovarati meni ili policiji za svoje postupke. Kim osjeti mučninu u želucu koja nije imala s ništa s time što uopće nije jela. Kad je zatvorila vrata za sobom poželjela je da je ipak dobila disciplinsku. Ako je Woody išta znao, bilo je to ubosti tamo gdje najviše bob.

69

K

ad je pozvonilo na vratima, Kim je skinula lanac sa zasuna i ne pitavši tko je. Očekivala je Bryanta s kineskom hranom. — Vila s chow meinom je ušla u zgradu. — Možeš ostati samo ako si donio krekere od kozica. — To nije bila šala. Bryant svuče jaknu i prikaže se u polo majici i trapericama. — Joj, kako si krasno uredila kuću. Kim prijeđe preko toga kao da ga nije čula. Ponavljao je tu istu rečenicu svaki put kad bi svratio. Drugima je, možda, njezina kuća izgledala bez ukrasa i osobnosti, ak ona takve stvari nije voljela. Odluči li se sutra odseliti, dovoljno joj je dvanaestak vreća za otpad i nekoliko sati. Godine provedene u državnoj skrbi dobro su joj došle da to nauči. Kim posluži tjesteninu s junetinom i prženu rižu s jajima. Dvije trećine za Bryanta, trećina za nju. Doda mu tanjur. On sjedne na jedan kauč, a ona na drugi. Stavi prvu viljušku u usta i odluči zanemariti razočaranje. Teorija uživanja u hrani bila je daleko uzbudljivija od prakse. U njezinim ustima hrana je postajala gorivo, energija. Stavila je u usta još nekoliko zalogaja, pa odložila tanjur. — Isuse, daj uspori malo, još zalogaj i ispunila bi šuplji zub. — Sita sam. — Zbog tebe i vrabac izgleda kao pohlepna vrana. Trebala bi jesti više, šefice. Kim ga prostrijeli pogledom. Tu kod kuće više nije bila policijska inspektorica, a on nije bio njezin posilni. Bio je samo Bryant. Najbliže pojmu prijatelja. On zakoluta očima. — A da, oprosti. — I prestani gnjaviti. Velika sam cura. Odnese svoj tanjur u kuhinju i pripremi novi lonac kave. — Onda, reci, dovedem ti zgodnog, zabavnog muškarca i hranu koju ne jedeš. Podsjeti me što ja to dobivam iz našeg odnosa? — Moje opijajuće društvo — odvrati ona, naoko mrtva-hladna. Zapravo je bila potpuno svjesna tko je i što je. Bryant se nasmije. — Hm... neću komentirati. Neka ostane na tome, jer možda si sada Kim, ali ćeš opet biti šefica. Dovrši svoj tanjur i odnese ga u kuhinju. — Ma ne. Nešto sam drugo imao na umu. — Na primjer? 70

— Sudar. — S tobom? On se grohotom nasmije. — Samo ti sanjaj. Kim mu se pridruži u smijehu. — Znaš, ovo dobro zvuči. Mogla bi to češće raditi. Kim je znala što slijedi. — Odgovor je ne. — Ali ne znaš ni o kom se radi. — O, da, znam — objasni ona mimikom. Kad je izlazila iz postaje primijetila je Petera Granta. Budući da je radio kao državni tužitelj, putovi su im se znali ukrstiti, ali je od prekida izbjegavala izmijeniti s njim išta više osim pozdrava. Bryant uzdahne. — Ma daj, Kim. Pruži mu priliku. Jadanje bez tebe. A ti si još jadnija bez njega. Kim pomno razmotri Bryantove riječi, pa odgovori iskreno: — Ne, stvarno nisam. — Ali, pa on te voli. Kim slegne ramenima. — Osim toga, bila si drukčija kad ste bili zajedno. Ne bih rekao sretna, ali podnošljivija, to da. — Sada sam sretnija. — Ne vjerujem ti. Kim natoči oboma kavu i zajedno se vrate u dnevnu sobu. — Gle, Kim, siguran sam da mu je žao štogod da je učinio krivo. Kim je čisto sumnjala, budući da Pete zapravo nije učinio ništa pogrešno. Radilo se o njoj. Otpočetka se radilo o njoj. — Bryante, koliko smo dugo Peter i ja bili zajedno? — Skoro godinu dana. — I koliko puta misliš da je prenoćio ovdje? — Poprilično. — Aha. A želiš li znati što je dovelo do posljednje svađe? — Ako mi želiš reći. — Samo da te skinem s vrata. Prekinula sam jer jednoga jutra nije odnio sa sobom četkicu. — Šališ se? Kim odmahne glavom, sjetivši se dana kad je on otišao na posao, a ona u kupaonici zatekla njegovu četkicu kako se u čaši bezobrazno dodiruje s njezinom. Nijedno mjesto zločina nije ju toliko zgrozilo koliko ta slika. — Tada sam shvatila da nisam spremna dijeliti svoju čašu za četkice, a kamoli što drugo. — Ali, pa valjda je bilo načina da to riješite?

71

— Isuse, pa nije ti ovo Ljubav je na selu. Nekima je suđeno da nađu srodnu dušu i žive sretno i dugo. A neki jednostavno nemaju taj sklop. Punktum. — Ma ja samo hoću da imaš nekoga u svom životu tko će te činiti sretnom. — Zar misliš da će zbog toga biti lakše raditi sa mnom? — upita ga Kim, dajući mu do znanja da je razgovor gotov. Shvatio je mig. — K vragu, da je to tako jednostavno, sam bih se doselio. — Aha, samo se pobrini da ne ostaviš četkicu. — Ma kakvi. Donijet ću svoju čašu i ostaviti zubalo preko noći. — Daj, stvarno, dostaje bilo. Bryant ispije kavu. — Dobro, dostaje bilo predigre. Oboje znamo zašto sam ovdje. Hoćeš li mi onda pokazati ili ne? — Pa sad... — Daj, dosta si me navlačila. Ona skoči na noge i zaputi se u garažu. Bryant ju je slijedio u stopu. Kim uzme svoje blago s radnoga stola i okrene se da mu pokaže. Nježno razmota pamučnu jastučnicu. Bryant se zadivljeno zagleda u spremnik za gorivo. — Original? — O, da. — Pravi ljepotan. Gdje si ga nabavila? — Na eBayu. — Smijem? Kim mu ga doda. Trebalo joj je šest tjedana oranja i kopanja po internetu da nađe model iz 1951. Modela iz 1953. i kasnijih bilo je daleko lakše naći. Ali ona nikad nije birala lakši put. Bryant podraga rukom gumirane zaštitnike za koljena na bokovima spremnika i odmahne glavom. — Predivno. — Sad je dosta. Vrati mi. Bryant joj uruči spremnik i polagano obiđe motor. — Nije li to model koji je Marlon Brando vozio u Divljaku? Kim u skoku sjedne na radni stol i odmahne glavom. — 1950. — Hoćeš li ga uopće voziti? Ona kimne. Triumph će biti njezina psihoterapija. Ninja je bio za adrenalinski izazov. Vozila ga je da zadovolji neku duboku potrebu, ali je Thunderbird bio čista ljepota. Već sama njegova blizina vratila biju ujedine tri godine njezina života kad se osjećala, pa skoro zadovoljnom. Tek prolazni trenutak. Trgne se na zvuk mobitela. Skoči s radnoga stola i ode u kuhinju po mobitel. Poznati broj. — O, ne — šapne. Izjuri iz kuće na ulicu. Dvije kuće dalje pritisne tipku da odgovori na poziv. E, neće joj zagaditi kuću. 72

— Kim Stone. — Khm... gospođice Stone, zovem vas zbog incidenta s vašom majkom. Ona... — A vi ste? — Oh, ispričavam se. Ja sam Laura Wilson, nadglednica iz noćne smjene u domu Grantley. Bojim se da je opet imala napadaj. Kim zbunjeno odmahne glavom. — Zašto me zovete? Nakon kratke šutnje, žena odgovori: — Hm, pa... zato što ste navedeni kao kontakt za hitna stanja. — Zar vam to piše u kartonu? — Da. — Je li mrtva? — O, Bože, ne. Samo joj se ne sviđa... — Onda ste trebali bolje pročitati karton, gospođice Wilson. Jer biste onda znali da me treba zvati samo u jednom slučaju, a već ste mi potvrdili da se ne radi o tomu. — Jako mi je žao. Nisam imala pojma. Oprostite mi na smetnji. Glas joj je drhtao, tako da je Kim zažalila zbog svoje reakcije. — U redu, šta je sad učinila? — Jutros si je umislila da je sestra na stažu dovedena kako bi je otrovala. Prilično je živahna za ženu koja se približava šezdesetima, tako da je napala sestru i srušila je na pod. — Je li ona dobro? — Ona je dobro. Promijenili smo dozu lijeka da... — Mislila sam na sestru. — Malo se bila prestrašila, ali sad je dobro. To je sastavni dio posla. Aha, uobičajeni dio svakodnevice života s paranoidnom šizofreničarkom, pomisli Kim. Htjela je što prije završiti ovaj razgovor. — Ima li još kakvih novosti? — Nema. To je sve. — Hvala vam što ste zvali, ali bih cijenila da istaknete napomenu koja već stoji u kartonu, za ubuduće. — Svakako, gospođice Stone. Još jednom, prihvatite moju ispriku. Kim prekine vezu i nasloni se na stup ulične svjetiljke, pokušavajući iz glave istjerati misli o toj ženi. Mogla je o njoj razmišljati samo jednom mjesečno i to kad je sama birala mjesto i vrijeme. Samo kad je ona mogla kontrolirati okolnosti. Ušla je u kuću i zalupila vratima, ostavivši svaku pomisao na mater na ulici. Neće joj dopustiti da pusti svoje pipke u njezinu sigurnu luku. Izvadi čiste šalice iz kredenca i natoči još kave sebi i Bryantu. Vrati se u garažu bez riječi objašnjenja, kao da je pobjeći iz vlastita doma zbog telefonskog poziva najnormalnija stvar na svijetu. 73

Ponovno sjedne na radni stol i položi spremnik za gorivo u krilo. Posegne za žičanom četkom, veličinom i oblikom sličnom onoj zubnoj i stane nježno četkati mrljicu hrđe na desnom boku spremnika. Smeđa prašina padne joj na traperice. — Sigurno ima i brži način za ovo, ha? — O, Bryante, samo su muškarci opterećeni brzinom. Oboje zašute, i u opuštenoj atmosferi Kim nastavi četkati. — Znaš, ostavit će te na slučaju — tiho joj kaže Bryant. Kim odmahne glavom. Ne bih se baš kladila. — Ne znam, Bryante. Woody ima pravo kad kaže da mi se ne može vjerovati. Bez obzira što ja obećala, zna da si nekad ne mogu pomoći. — Upravo zato će te i ostaviti. Kim ga pogleda. — On dobro zna kako ti radiš, pa si ipak tu. Nemaš nijednu disciplinsku kaznu... što je više nego nevjerojatno, ako ćemo biti iskreni. On dobro zna da ti obaviš posao i da ne staješ sve dok ne riješiš slučaj. A to naročito vrijedi za ovaj. Kim ne odgovori. Ovdje je stvar bila osobne naravi, a Woody bi mogao odlučiti da to nije dobro. — Ima još jedan razlog zašto te neće maknuti sa slučaja. — Koji? — Zato što bi bio budala da to učini, a oboje znamo da Woody nije budala. Kim duboko uzdahne odlažući spremnik. Iskreno se nadala da joj je kolega i prijatelj u pravu.

74

N

icola Adamson vrati vijesti na početak i počne ponovno gledati. Visok, krupan crnac, koji se zove Woodward, potvrdio je da je na zemljištu staroga doma za nezbrinutu djecu u Crestwoodu otkriveno tijelo. Nakon njegove kratke izjave uslijedila je slika iz zraka, prikazujući mjesto koje je nekad zvala domom. Nicola odmah osjeti olakšanje. Konačno će razotkriti tajne koje su morile ovu zabit. Ali nakon olakšanja ju obuzme strah. Kako će Beth reagirati na vijesti? Nicola je znala dajoj se sestra neće ispovjediti. Kao djevojčice bile su si bliske. Imale su samo jedna drugu. Tada su dijelile sve. Nicola se pokuša sjetiti kad je to prestalo. Razišle su se nekako nakon Crestwooda. Beth se vratila prije četiri godine kad je Nicolu pokosila mononukleoza, ali kad su ju pustih s odjela za intenzivnu njegu, Beth više nije bilo. Vratila se nakon tjedan dana i premda im zajednički život nije prolazio bez manjih trvenja, Nicola je bila sretna što je sa sestrom. Samo joj se povremeno javljao neki sitan glas iz podsvijesti — koliko će to trajati? Kad je Beth otišla, Nicola se osjećala nepotpunom. A kad se vratila, Nicola je osjećala još veću tjeskobu. Stalno je strepjela kako će Beth reagirati. Ta sestra više nije bila ista osoba. Bila je nekako udaljena i hladna, što se vidjelo na izvitoperenim crtama njezina lica. Nije imala strpljenja ni za koga. Nicola je imala osjećaj da je izgubila svaku životnu radost. Provjerila je pećnicu. Odlučila je Beth pripremiti njezino najdraže jelo: panirane kockice piletine s krumpirovim vaflima preko kojih se prelije kap umaka od rajčice. Nasmiješi se pri pomisli kako joj sestra u tom pogledu nikad nije odrasla. Usprkos razlikama među njima, Nicola je htjela učvrstiti svoj odnos s Beth. Htjela je razumjeti što ih je udaljilo. Nadala se je da će sjesti zajedno i u pidžamama odgledati film uz ovaj dječji obrok, koji će možda potaknuti Bethina sjećanja. Makar im zajednički život nije tekao glatko, Nicola je rado plaćala cijenu povremenih trvenja samo da je Beth ponovno s njom. I učinit će sve u svojoj moći da ostane.

75

K

im otvori vrata ureda, vrativši se s četrdesetominutnog sastanka s Woodyjem. Dočekaju tri para očiju s iščekivanjem. — Još vodim slučaj. Svi u sobi odahnu. Kim nastavi: — Forenzični osteoarheolog je potvrdio da se radi o kostima suvremenog čovjeka, tako da je to sad mjesto zločina. Cerys je ostala na terenu te Će voditi arheološki dio, a forenzični antropolog bi trebao uskoro doletjeti iz Dundeeja. Na Sveučilištu u Dundeeju nalazio se Centar za anatomiju i identifikaciju ljudi, gdje su se već godinama držala predavanja iz forenzične antropologije. Centar je djelovao kao savjetodavno tijelo za identifikaciju kod istaknutih slučajeva u zemlji i inozemstvu. Veze je, dakako, potegao Woody, jer se htio pobrinuti da na sudu svjedoče samo stručnjaci s vrhunskim kvalifikacijama. — Kako stojimo s popisom osoblja doma u Crestwoodu? Dawson dohvati komad papira. — Izbacio sam one koji su radili privremeno ili kratko, tako da mi je ostalo još samo četvero zaposlenika za koje se zna da su tamo radili kad je izbio požar. — Kao što znamo, Teresa Wyatt je bila zamjenica upravitelja, a Tom Curtis šef kuhinje. Upravitelj je bio neki momak po imenu Richard Croft. Tu je još godinama radila domaćica imena Mary Andrews i dva noćna stražara koji su usto radili kao domari i katice za sve. — Zasad sam ušao u trag jedino Mary Andrews, koja živi u domu za nemoćne u Timbertreeju... — Nije li Richard Croft onaj parlamentarni zastupnik konzervativne stranke iz Bromsgrovea? — prekine ga Kim. Kladila bi se da je nedavno pročitala članak o tome kako je Croft sudjelovao u nekoj dobrotvornoj biciklističkoj akciji. — Ime je isto, nema sumnje, ali ga nisam uspio povezati s... — Daj to Stace — uputi ga Kim. Dawson napravi facu. — Stacey, kako stojimo s imenima djece? — Dosad sam ih skupila sedam, uglavnom s Facebooka. Kim zakoluta očima. Stacey slegne ramenima. — Malo toga piše o Crestwoodu, a još manje ljudi želi razgovarati o njemu. Koliko sam shvatila, mlađa su djeca već bila premještena kod 76

udomitelja ili u druge obližnje domove. Njih šest ili sedam su se vratili nekome iz obitelji, tako da je u vrijeme požara ostalo desetero djece, manje-više. — Zvuči kao prava noćna mora. Stacey iskrivi lice u osmijeh. — Običnim smrtnicima, možda. Kim se nasmiješi. Stacey je obožavala izazove, a to je dobra stvar. — U redu. Bryante, idi upali auto. Bryant dohvati jaknu i napusti ured. Kim uđe u Zdjelu i sjedne kako bi izula motociklističke čizme. Dok je to činila, do nje dopre razgovor iz ureda. — Jesi’l probo sa cvijećem? — čula je Stacey. — Jesam — odgovori Dawson. — Čokoladom? — Jesam. — Nakitom? Tišina. — Šališ se? Još nisi probo s nakitom? O, Kev, ništa bolje ne kaže “oprosti šta sam bio taki nemoralni govnar” k’o blještava skupa ogrlica. — Skini mi se, Stace, što ti znaš? — Ja bi trebala znati, ljubavnice, jer ja sam ženaaaaa... Vežući žnirance, Kim se nasmiješi. — Aha, ali se tvoj ljubavni život u zemlji goblina ne računa. Treba mi savjet od žene koja izlazi sa stvarnim muškarcima. Razgovor je prekinula Kim izašavši iz svog ureda. — Stace, odsada ti radiš na osoblju i bivšim korisnicima doma. Dawson se zbuni. — Uzmi kaput, ti ideš sa mnom. Dawson dohvati sako s naslona. — Ja bih obukla i kaput na tvom mjestu. Odsad ćeš biti na terenu s forenzičarima. Lice mu se obasja. — Stvarno, šefice? Kim kimne. — Izvještavat ćeš me redovito o svemu što se tamo događa. I hoću da im pušeš za vrat. Postavljaj pitanja, idi za ljudima, prisluškuj što razgovaraju i čim nešto saznaš, javi mi. — Da, šefice — veselo potvrdi Dawson i krene za njom niza stube prema autu, koji ih je već čekao. Ona sjedne naprijed, a on straga. — Vežite se, djeco — najavi Bryant, izlazeći s parkirališta. Kim u retrovizoru snimi Dawsonovo razdragano lice, a onda pogleda kroz prozor. Prema zakonu velikih brojki, čak i osobe koje uopće ne znaju s ljudima tu i tamo pogode što treba učiniti.

77

M

jesto zločina se od jučer pretvorilo u pravo ograđeno mjestašce. Duž cijelog ruba parcele protegnula se sklopiva metalna ograda. Na vrhu i dnu zemljišta postavljenje po jedan ulaz, a na svakom je stajao policajac u odori. Ostali policajci su obilazili ogradu, držeći jedan drugoga na oku. Kim zadovoljno zaključi da je prostor osiguran. Duž gornjeg dijela parcele napravljen je prostor za medije, ali su novinari već počeli militi duž linije ograde. Podignuta su dva bijela šatora: jedan oko jame, a drugi za skladištenje opreme za tehničare. Kim se zaputi prema prvom šatoru. Usprkos svemu, ostane zatečena pogledom na kostur u jami, odnosno svojom reakcijom. Nazočila je već mnogim mjestima zločina, vidjela tijela u svim fazama raspadanja, ali ovo su bile same kosti. Dok još ima mesa na njima, imaš dojam da možeš nešto vratiti obitelji, da je nešto od osobe ostalo za ispraćaj i žalovanje. Kosti, pak, djeluju tako anonimno, tako bezlično. Poput temelja bez zgrade. Kim primijeti kako joj se to uopće ne sviđa. Također ju zgrozi spoznaja koliko je malo mjesta zauzeo taj kostur. — Zar nema odjeće? — upita forenzičnog arheologa koji je upravo stao pokraj nje. — Dobro jutro, inspektorice — javi se Cerys. Ah, da, uvijek zaboravi taj dio. — Da odgovorim na vaše pitanje; to ne znači da je nije bilo. Samo da je nema sada. Različiti se materijali raspadaju različitom brzinom. To ovisi o tome koliko su dugo pod zemljom. Pamuk se raspadne za otprilike deset godina, a vuna može ostati netaknutom desetljećima. — Cerys se okrene prema Kim. — Nisam bila potpuno sigurna da ćete se vratiti. Obje se uklone tehničarima kako bi fotografirali nalaz iz svih kutova. Zemlja pored kostura bila je označena žutom linijom koja je pratila kosti. — Jučer nismo imale vremena za ćaskanje — kaže Kim. Cerys zatakne odbjegli pramen kose za uho. — Nisam imala dojam da volite ćaskati, ali u redu... Imam dvadeset i devet godina, slobodna sam i bez djece. Omiljena boja mi je žuta. Slaba sam na čips s okusom piletine i vojna sam rezervistica onda kad ne štrikam. — Načas se zaustavi, pa se ispravi: — Dobro, lagala sam za štrikanje. — Drago mi je sve to znati, ali nisam vas to pitala. — Onda pitajte što želite znati, inspektorice. 78

— Koje su vaše kvalifikacije za ovaj posao? Cerys pokuša sakriti osmijeh, ali joj se zakrijese oči. — Doktorat iz arheologije obranila sam na Oxfordu prije osam godina. Naredne sam četiri godine provela putujući zbog arheoloških projekata, uglavnom Zapadnom Afrikom. Zatim sam se vratila kući i diplomirala iz forenzičnih znanosti te posljednje dvije godine provela pokušavajući steći poštovanje muških kolega. Zvuči li to vam poznato, inspektorice? Kim se glasno nasmije i ponudi joj ruku. — Drago mi je da ste s nama. — Hvala. A sad, budući da su kosti otkrivene, čekam antropologa da s njim dogovorim uklanjanje. Moram pripaziti da ne zarežem preplitko ili preduboko. — Kim ju pogleda zbunjeno. — Oprostite, moramo jako pripaziti da ne uzmemo premalo ili previše. Naknadno se nećemo moći vratiti i ispraviti stvar. Kim i dalje nije razumjela. Cerys se zamisli na trenutak, pa pokuša ponovno: — Dakle, zamislite iskopinu kao zid od cigle. Svaki red cigli odgovara nekom vremenskom razdoblju. Uzmemo li previše tla riskiramo obuhvatiti događaje koji su se dogodili prije ubojstva, a to bi nas navelo na krivi trag. Kim napokon kimne s razumijevanjem. — Jednom kad se kosti uklone, prosijat ćemo tlo ne bismo li našli kakav trag. — A, evo nekoga, inspektorice, koga bih rado da upoznate. Kim uto začuje glas svog omiljenog patologa, Keatsa. — Inspektorice Kim Stone, dopustite mi da vam predstavim doktora Daniela Batea. On je forenzični antropolog iz Dundeeja i radit će sa mnom na terenu i u mom laboratoriju do zaključenja slučaja. Ruku joj pruži muškarac atletske građe, pet centimetara viši od Kim. Lice mu je isticala snažna vilica, ali ponajviše dojmljive zelene oči, u zanimljivoj opreci s crnom kosom i tamnom kožom. Zatim su se upoznali Cerys i Keats i ovaj novi momak. Kim primijeti da mu je stisak ruke čvrst i odlučan. Doktor Bate bez oklijevanja krene obilaziti jamu, a Kim zastane da ga promotri. Nije joj izgledao kao znanstvenik. Građom je više podsjećao na nekoga tko se bavi terenskim i fizičkim radom. Traperice i majica samo su potvrđivah taj dojam. — No — progovori Keats — okupili smo troje ključnih ljudi da razriješe ovaj slučaj. Čovjeka za otkrivanje tragova, čovjeka koji će ih objasniti i čovjeka koji će sve to spojiti i isporučiti nam ubojicu. Ne obraćajući pažnju na njegove riječi, Kim stane pored doktora Batea. — Možete li nam išta reći onako odoka? On protrlja bradu. — Aha, sa sigurnošću mogu potvrditi da se u jami nalaze kosti. Kim uzdahne. — Doktore Bate, to vidim i sama. — Shvaćani da odmah želite odgovore, ali moram još dotaknuti kosti i ne želim trčati pred rudo sve dok to ne učinim. 79

— Tvoj rođak? — obrati se Kim Keatsu. Ovaj se nasmije. — Znao sam da ćete se odmah složiti. Ona se ponovno obrati doktoru: — Nešto mi ipak možete reći, zar ne? — U redu. Mogu vam reći da je nesretnik tu dolje najmanje pet godina. Tijelu prosječne odrasle osobe treba deset do dvanaest godina da se potpuno raspadne. Mlađima treba upola toliko vremena. — Prva je faza raspada autoliza. Radi se o razaranju tkiva posredstvom enzima koji se otpuštaju nakon smrti. Druga je faza putrefakcija, tj. kad se raspada meko tkivo u prisutnosti mikroorganizama. To meko tkivo naposljetku se pretvori u tekućinu i plin. — Mora da vas stalno zovu na tulume, ha, doktore? — upita ga Kim. On se glasno nasmije. — Ispričavam se, inspektorice. Upravo sam se vratio s Farme tijela1 u Knoxvilleu, Tenessee, na kojoj se tijela odlažu na različite načine kako bi se utvrdilo njihovo... — Spol? — prekine ga ona. — Prvo me počastite ručkom, inspektorice. — Niste nimalo zabavni. Pada li vam što na pamet? On odmahne glavom. Kim zakoluta očima. — Da pogodim, još niste stigli pregledati tijelo u labosu? — Bojim se da to ne bi ništa promijenilo na stvari. Ako se radi o mlađem maloljetniku, možda još nije došlo do promjena na kostima iz kojih se da iščitati spol. — Spol bi se možda mogao odrediti ako je žrtva stara šesnaest do osamnaest godina i ako je došlo do prilagodbe zdjelice. Međutim, malo koji će znanstvenik pokušati odrediti spol na temelju kosti iole mlađe osobe. — Hoćete reći da postoje i drugi načini? — Postoje metode koje se oslanjaju na DNK zuba za identifikaciju X i Y kromosoma, ali to je skupo i traje predugo. Mnogo je jednostavnije odrediti dob maloljetnika nego spol. Za to nam je potrebno znati samo koliko su kosti i zubi razvijeni te koliko su spojene kosti lubanje. Tijekom dana ću vam znati otprilike odrediti dob. — Onako odoka? — nije se dala Kim. Bate se okrene prema njoj i pogleda je oštro i izazovno. — Recite mi datum, vrijeme i mjesto kad ćete uhapsiti ubojicu. Kim se nije dala smesti: — Bit će to profesor Plum u knjižnici u četvrtak osamnaestog u jedanaest. I premda niste pitah, u ruci će držati svijeću. — Ja sam znanstvenik, ne bavim se pogađanjem. — Ali sigurno nešto možete zaključiti iz... — Keats — zazove on preko njezine glave — molim te, spasi me ovog ispitivanja prije nego što priznam Lindberghovu otmicu. Body Farm je naziv za istraživački Centar za antropološka istraživanja Sveučilišta u Tenesseeju, nedaleko Knoxvillea, koji je osnovao antropolog William M. Bass, a prvi je centar za proučavanje raspadanja ljudskog tijela u forenzične svrhe na svijetu, op. prev. 1

80

Kim je njegov zvučni škotski naglasak snažno odudarao od domaćega koji je odjekivao oko iskopine. Da zatvori oči, zvučao bi gotovo kao Sean Connery. Gotovo. — Znao sam da ćete se vas dvoje sjajno slagati — naceri se Keats. — Daniele, upravo su stigli sanduci. Kim se ukloni na kraj jame da ostavi mjesta tehničarima koji su se približavali noseći svijetle plastične sanduke. Više uopće nije znala tko pripada čijoj ekipi i bilo joj je drago što će na iskopini ostati Dawson, a ne ona. Bude li se još malo morala nositi s ovim zatezalom od doktora, morat će odgovarati za drugi pokop. — Vidim da si stekla nove prijatelje — obrati joj se Bryant. — Aha, onaj je tip pravi vicmaher. — Tipičan znanstvenik, ha? — Da. To sam mu i ja rekla. — O, sjajno. Kladim se da te je odmah zavolio. — Teško je reći, ovako na prvi pogled. Bryant se zahihoće. — Nisi baš stručnjak za tuđe osjećaje, je li, šefice? — Bryante, odj... — Ne, ne i ne — čulo se doktora Batea kako viče ulazeći u jamu. Glas mu je bio snažan i odrješit. Svi su odmah stali kao ukopani. Kleknuo je pored čovjeka koji je radio na lubanji. Cerys uđe u jamu i čučne pored doktora. Nitko se nije usudio ni pisnuti dok su njih dvoje tiho razmjenjivah riječi. Nakon nekog vremena, doktor se okrene i pogleda Kim ravno u oči. — Inspektorice, izgleda da vam ipak mogu nešto reći. Kim se približi, zadržavši dah. Skoči u jamu pored njega. — Recite. — Vidite ove kosti ovdje? — Ona kimne. — Vratna kralježnica se sastoji od sedam kralježaka. Ovaj gornji je Cl, takozvani atlas. Slijedi C2, takozvani axis. Prstom krene niz treći, pa sve do sedmog kralješka. Kim uoči da treći i četvrti kralježak nisu spojeni i instinktivno rukom opipa svoje na vratu. Nije joj bilo jasno kako je to uspio vidjeti odozgor. — Recite mi već jednom, doktore. — Ono što vam bez imalo sumnje mogu reći jest da je nesretniku odrubljena glava.

81

K

im izađe iz jame. — Idemo, Bryante. Imamo posla. Baci pogled na Toyotin kamionet, za koji dedukcijom zaključi da mora pripadati doktoru Danielu Bateu. Bio je ulubljen iznad stražnjeg blatobrana i prekriven blatom. — Kriste Bože, šta je sad to? — uzvikne Kim odskočivši unazad. — Hm, to se zove pas, šefice. Ona izbliza pogleda dlakavu njušku koja se pojavi na prozoru stražnjeg sjedišta. Kim se namršti. — Bryante, čini li se to meni ili... — Ne, šefice, izgleda da ima samo jedno oko. — Inspektorice, ne plašite mi psa — dovikne Daniel Bate, približavajući im se. — Uvjeravam vas da ona ništa ne zna. Kim se okrene kolegi. — Evo vidiš, Bryante, psi doista poprimaju izgled svojih vlasnika. — Znate što, inspektorice? Nakon što su me probudili u četiri ujutro i nakon što sam morao voziti tri i pol sata ovamo, vi mi svakako ne dođete kao melem na ranu. — Je li slijepa? — upita ga Kim kad je otvorila vrata automobila. Pas iskoči i sjedne. Doktor Bate joj prikvači vodilicu za crveni ovratnik i odmahne glavom. — Desnim okom vidi savršeno. Kim procijeni da se radi o bijeloj njemačkoj ovčarici. Priđe joj i približi dlan njezinoj njušci. — Grize li? — Samo napuhane policajce. Kim zakoluta očima i pogladi kuju po glavi. Krzno joj je bilo meko i toplo. Jedna ju pomisao zbuni. Ako je vozio ovamo, trebalo mu je puno više od tri i pol sata da prijeđe 560 kilometara, koliko je udaljen Dundee. — Što ona radi ovdje? — Uzeli smo par dana odmora nakon mog zadnjeg slučaja. Obilazili smo mjesta za slobodno penjanje u okolici Cheddara, kad me je nazvao šef. Ja sam bio najbliži. U glasu mu se nije osjećala ljutnja, tek pomirenost s time da su takvi pozivi dio posla. Kim osjeti kako joj kuja toplom njuškom gurka desnu ruku, jer ju je zaboravila gladiti po glavi.

82

— Hej, pazi ti ovo — javi se Daniel Bate s iskricom u oku. — Napokon netko kome se sviđate, inspektorice. Kim zausti da mu kaže nešto nepristojno, ali ju u pravom trenutku prekine zvonjava mobitela. Pritisne tipku kako bi odgovorila na poziv, a Daniel se okrene i odvede psa prema gornjem kraju parcele. — Šta ima, Stace? — Đe ste? — Upravo se spremamo otići. Zašto? — Jel’ gledate gore ili dolje? — Molim? — Pronašla sam Williama Paynea, jednog od noćnih čuvara. — Daj mi adresu. — Pogledajte nizbrdo. Trebali bi viđet sedam kuća u nizu. Njegova je pravo u sredini. Prednje i zadnje dvorište su mu u kamenim pločama. Kim je već krenula nizbrdicom. — Molim te, kako ti to znaš? — Google Earth, šefice. Kim odmahne glavom i prekine poziv. Stvarno se ponekad naježi od Stacey. — Kamo si rekla da idemo? — Razgovarati s prvim svjedokom. — Ovdje? — začudi se Bryant kad vidi Kim da otvara dvorišna vrata koja su joj dopirala do struka. Prednje je dvorište doista bilo prekriveno kamenim pločama. Djelovalo je pomalo sablasno. Puteljak prema kući izgledao je kao i svaki drugi. Isticao se tek rampom koja se penjala do ulaznih vrata. Pokucala je dvaput prije nego što je vrata otvorio visoki muškarac potpuno sijede kose. — William Payne? — On kimne glavom. Bryant izvadi svoju policijsku iskaznicu. — Možemo li ući? On se ne pomakne da ih propusti, već se samo namršti. — Ne razumijem. Jučer je već bio policijski službenik i napravio zapisnik. Kim baci pogled prema Bryantu, prije nego što progovori: — Gospodine Payne, ovdje smo u vezi s istragom o domu Crestwood. Nikog od svojih policajaca nije slala na ovu adresu. Na licu mu se vidjelo da shvaća. — O, naravno, slobodno uđite. Povukao se, što je Kim iskoristila da ga bolje pogleda. Zbog kose je odavao dojam da je mnogo stariji nego što je bio. Kao da je stario na dvije potpuno odvojene razine. Sudeći po borama na licu nije mogao imati više od četrdeset i pet godina. — Samo vas molim da govorite tiho. Kćer mi spava. Glas mu je bio tih i ugodan. Ni traga naglasku iz Black Countryja. — Prođite — šapne. 83

Odvede ih do prostorije koja se protezala kroz cijelu kuću. Prvi je dio bio dnevna soba, a iza nje blagovaonski stol, postavljen pred francuski prozor koji je vodio u maleni vrt iza kuće. Vrt je sav bio uredno popločan kamenom, tako da nije bilo mjesta za travnjak ili grmlje. Kim iza sebe začuje neko tupo i tiho ritmičko lupkanje. Zvuk je dolazio iz uređaja nalik onome za praćenje ritma disanja. Na uređaj je bila prikopčana djevojčica, za koju je Kim procijenila da ima petnaestak godina. Njezina invalidska kolica bila su glomazna sprava opremljena stalkom za intravensku infuziju. Oko lijevoga naslona za ruke bio je omotan elektronički privjesak s crvenim prekidačem kakvim se obično doziva hitna pomoć i kakav rabe teški invalidi. Kim shvati da bi privjesak bilo besmisleno djevojčici objesiti oko vrata i da puno bolje služi svrsi tu nadomak lijeve ruke. Djevojčica je na sebi imala flanelsku pidžamu sa sličicama Betty Boop, koja nije uspjela skriti njezino zakržljalo tijelo. — Ovo je moja kćer Lucy — objasni William Payne sa strane. Nagne se nad nju i nježno ukloni plavi uvojak, pa ga zatakne djevojčici za uho. — Izvolite, sjedite — nastavi, vodeći ih prema stoliću. U pozadini se čula emisija Jeremyja Kylea. — Mogu li vas ponuditi kavom? Oboje kimnu, pa se William Payne zaputi u kuhinjicu odmah do prostora za dnevni boravak. Stavi tri metalna podloška na stol, a potom donese tri porculanske šalice. Kava je mirisala božanski, pa je Kim odmah srknula gutljaj. — Zlatna kolumbijska? — upita ga. On se nasmiješi. — To mi je jedini porok, inspektorice. Ne pijem, ne pušim, ne vozim brze aute i ne ganjam žene. Volim samo dobru šalicu kave. Kim kimne i srkne još jedan gutljaj. Bryant uzme veliki gutljaj kao da se radi o instant kavi. — Gospodine Payne, možete li nam reći... — krene Bryant, ali ga prekine udarac nogom ispod stola. Kim mu je dala do znanja da će ona voditi ovaj razgovor. — Možete li nam reći što je s Lucy? On se ponovno nasmiješi. — Naravno, rado govorim o svojoj djevojčici. Lucy ima petnaest godina. Rodila se s mišićnom distrofijom. Pogleda prema kćeri i pogled mu ostane prikovan na nju. To omogući Kim da ga dobro promotri. — Vrlo rano smo shvatili da nešto nije u redu. Trebalo joj je jako dugo da prohoda i nikad nije bila sigurna na nogama. Kim se osvrne oko sebe. — Je li joj majka ovdje? William vrati pogled na Kim. Djelovao je iskreno iznenađen pitanjem. — Oprostite. Često potpuno zaboravim da Lucy ima majku. Predugo smo sami zajedno.

84

— Shvaćam — odgovori Kim, nagnuvši se naprijed. Glas joj gotovo potpuno prijeđe u šapat. — Lucyna majka nije loša osoba, ali je imala određena očekivanja, a invalidno dijete nije bilo dio njih. Nemojte me krivo razumjeti. Siguran sam da svaki roditelj sanja o savršenom djetetu. Samo što taj san obično ne podrazumijeva brigu za odraslu osobu koja se nikad neće moći brinuti sama za sebe. Ispričajte me na tren. Uzme maramicu i obriše trag sline koja je krenula niz djevojčičinu bradu. — Oprostite zbog ovog. Dakle, Alison se u početku iskreno trudila.. . sve dok je imala nade za nekakvu normalu, ali kako se bolest pogoršavala, tako joj je bivalo sve teže. Prije nego što je otišla, više nije mogla podnijeti pogled na Lucy i već ju mjesecima nije dotakla. Oboje smo se složili da je bolje da ode. To se dogodilo prije trinaest godina i otada je nismo ni vidjeh niti čuli. Premda je govorio kao da iznosi činjenice, Kim je u njegovu glasu čula bol. U svakom slučaju je bio mnogo blagonakloniji Lucynoj majci nego što bi bila ona. — Jeste li zato uzeli noćni posao u Crestwoodu? Payne kimne. — Prije toga sam radio kao krajobrazni arhitekt, ali nisam mogao posao spojiti s čuvanjem Lucy. Rad u noćnoj smjeni u domu omogućavao mi je da se danju brinem za nju. Noću bi često moj susjed došao pričuvati Lucy. — Niste se ponovno ženili? — upita ga Bryant. William odmahne glavom. — Ne. Dao sam zavjet za cijeli život. Razvod je možda dovoljan po zakonu, ali ne Božjem. Kim pomisli da bi mu ionako bilo teško upoznati nekoga, čak i da je htio. Malo tko je voljan preuzeti stalnu skrb za invalidno dijete koje nije njegovo. Iz ugla se začuje krkljanje, zbog čega William odmah skoči na noge i stane pred svoju kćer. — Jutro, mila. Jesi li dobro spavala? Hoćeš nešto popiti? Kim nije primijetila nikakvu reakciju, ali bilo je očito da između oca i kćeri postoji neka komunikacija, jer je William dohvatio cjevčicu za hranjenje i smjestio ju među kćerkine usne. Lucy kažiprstom desne ruke pritisne dugme na naslonu stolca, dozirajući količinu tekućine koja kroz cjevčicu doputuje u njezina usta. — Želiš li slušati muziku? — Audio knjigu? Nasmiješi se. — Hoćeš da te okrenem? Aha, pomisli Kim, dogovaraju se žmirkanjem. Dok je William okretao stolac, Kim se zaprepasti koliko je djevojčičina koža blijeda i kako ju netremice promatra. Nije li to ironično imati savršeno funkcionalan mozak u potpuno beskorisnom tijelu. Zar ima gore sudbine od toga? — Lucy voli sjediti za prozorom da može gledati van. Jučer je bila očarana svime što se događalo. — Gospodine Payne, ranije ste rekli... — pokuša ga Kim nježno vratiti na temu razgovora. 85

— Ah, da. Posao u domu bio je sasvim jednostavan. Sve što sam trebao raditi bilo je brinuti se za sigurnost: da djevojke ne odlaze kad im se prohtije i da nitko ne može unutra, da provjeravam detektore dima i dovršim što je ostalo za obaviti iz dnevne smjene. Sve mi je to odgovaralo i zato sam se razočarao kad sam ostao bez posla. — Zbog požara? On kimne. — Istina, dom su ionako namjeravali zatvoriti. Nadao sam se samo da će to potrajati još koji mjesec. — Jeste li te noći bili na poslu? — Nisam. Bila je to Arthurova smjena, ali sam odmah čuo alarm. Znate, moja je soba s prednje strane kuće. — Što ste učinili? — Provjerio sam je li Lucy dobro i pretrčao cestu. Arthur je već odveo većinu djevojčica van, ali se gušio od dima, pa sam utrčao unutra da provjerim je li netko zaostao. — Gospođica Wyatt i Tom Curtis su stigli prvi i onda je došlo do komešanja. Naime, nitko nije mogao sa sigurnošću utvrditi jesu li sve djevojčice s popisa na sigurnom, jer su medicinski tehničari odvodili one s posjekotinama ili koje su se nagutale dima, a da o tome nikoga nisu obavijestili. Pokušao sam pomoći, ali to je samo pogoršalo stvar. Otišao sam kad je počelo stizati i drugo osoblje. — Koliko je sati tad bilo? — Rekao bih oko jedan i pol. — Jesu li utvrdili uzrok požara? — Ne znam. Pitanje je koliko su išli za time. Nitko nije bio ozbiljno ozlijeđen, a zgrada je ionako bila u lošem stanju. — Znate li da su i Teresa Wyatt i Tom Curtis žrtve ubojstva? William ustane i priđe kćeri. — Mila, sad bi bilo lijepo da malo slušaš muziku, što kažeš? Kim nije primijetila da Lucy žmirka, ali joj je William svejedno stavio slušalice na uha i pustio glazbu. — Inspektorice, ona savršeno dobro čuje. Da se radi o normalnoj petnaestogodišnjakinji, zamolio bih ju da ode. Mi to ovako rješavamo. Kim bi se najradije sama šutnula u dupe da je mogla. Uopće nije bila svjesna da se prema Lucy odnosi kao da je nema samo zbog njezine invalidnosti. Ovu grešku više neće ponoviti. — Možete li nam nešto reći o žrtvama? — Jako malo. Rijetko sam viđao osoblje iz dnevne smjene. Mary, domaćica, ponekad bi me pričekala da mi ispriča neki trač. — O kakvim se tračevima radilo? — Uglavnom o svađama gospođice Wyatt i gospodina Crofta. Mary bi govorila da se bore za prevlast. — Pada li vam na pamet itko tko bi htio nauditi djevojkama? William naglo problijedi i pogleda kroz prozor. — Pa nije valjda da mislite kako bi itko... zar stvarno mislite da je tijelo u jami neke od djevojčica iz Crestwooda? 86

— To još nismo isključili kao mogućnost. — Žao mi je, ali bojim se da vam tu ne mogu pomoći. Naglo ustane, potpuno drukčijeg izraza lica nego maločas. Premda mu je glas bio miran, doimao se kao da ih više ne želi u kući. Bryant se nije dao. — A djevojke? Jesu li stvarale nevolje? William se počne odmicati. — Zapravo nisu. Poneka bi se pobunila, ali su uglavnom bile dobra djeca. — Kako bi se to pobunile? — upitao je Bryant. — Zbog običnih stvari. Postalo je očito da William Payne želi da odu, a Kim je počela shvaćati i zašto. — Zbog kojih... — Bryante, gotovi smo ovdje — prekine ga je Kim ustajući. William ju zahvalno pogleda. — Ali, htio bih samo pitati... — Rekla sam da smo gotovi — zareži ona. Bryant sklopi bilježnicu i ustane. Prolazeći pored Williama Kim mu se zahvali: — Hvala vam na susretljivosti, gospodine Payne. Nećemo vas više zadržavati. Zatim prođe pored Lucynog stolca i blago dotakne djevojčičinu lijevu ruku. — Zbogom, Lucy. Drago mi je da sam te upoznala. Na izlazu se Kim okrene. — Gospodine Payne, mogu li vam oduzeti još sekundu vremena? Što ste isprva mislili da je bio razlog našeg dolaska? — Preksinoć nam je netko pokušao provaliti u kuću. Nisu ništa odnijeli, ali sam slučaj svejedno prijavio. Kim se nasmiješi u znak zahvale, a Payne zatvori vrata za njima. Kad su izašli iz dvorišta, Bryant joj se obrati: — Što se ovdje događa? Zar nisi primijetila kako se promijenio kad smo ga počeli ispitivati o djevojkama? Jedva je čekao da nas istjera van. — Nije ono što ti misliš, Bryante. Kim prijeđe cestu, pa se okrene da pogleda kuću i okućnicu. Ova je kuća jedina od sedam u nizu vidljivo isticala alarmni uređaj na pročelju. Dvorišna vrata bila su pokrivena snopom infracrvenog senzora. Takav isti je primijetila i na stražnjem dijelu okućnice, baš kao i dva metra visoku ogradu sa šiljcima. Provalnici obično ne izazivaju sudbinu s najproblematičnijim kućama. Osim toga, Kim nije vjerovala u slučajnost. Bryant frkne nosom. — Nemaš pojma što ja mislim, jer mi nisi dala priliku da saznaš. Šefice, čovjek se naživcirao. Kim odšeće uzbrdo odmahujući glavom. Prođe pored Daniela Batea, koji je vodio psa prema svom autu. — Hej, inspektorice, ne možete se odlijepiti od mene, ha? — Tako je, doktore. Ali mogu — odgovori ona ne usporivši korak.

87

— Šefice, što se ovdje događa? — upitaju Bryant kad su stigli do auta. — Obično se ne povlačiš pred izazovom. Onaj je čovac bio na rubu živaca, a ti si ga samo pustila. — Aha. Jesam. — Gotovo da nas je izgurao tijelom. — Aha, Bryante. Je. — Okrene se prema njemu i prostrijeli ga pogledom preko krova automobila. — Zato što je morao svojoj petnaestogodišnjoj kćeri promijeniti pelenu.

88

D

om za stare i nemoćne bio je savršen primjer simetrije. Sa svake strane predvorja nalazio se prozorčić. Desnije gledao na malen, ali prazan ured, a lijevi na nekoliko stolova i ženu u crnoj pamučnoj majici. Čuvaricu ulaza. — Mogu li vam pomoći? — učini se Kim da je rekla kroz staklenu prepreku. — Možemo li razgovarati s vašom pacijenticom? Žena slegne ramenima, pokazujući da nije čula. Kim pokaže prstom na dvokrilna vrata, ali žena odmahne glavom i usnama oblikuje riječi “samo bitna stanja”. Kim se na trenutak osjeti zarobljenom, kao da je u nekakvoj prostoriji za dekontaminaciju. Pokaže u smjeru unutrašnjih vrata. Žena kimne i pokaže na otvorenu knjigu na dasci desno od prozorčića. Desnom rukom napravi pokret kao da piše. Kim pretpostavi da se moraju upisati u knjigu. — Podsjeti me koliko smo napredovah u komunikaciji — progunđa Kim Bryantu. Upišu se u knjigu i pričekaju da vrata zazuje. Čim su ušli, Kim odmah shvati da postoje dvije zajednice u domu. Na lijevoj su strani bili smješteni pokretniji korisnici. Jedno ili dvoje šetali su prostorijom pomoću hodalica, a drugi su međusobno razgovarah naginjući se preko fotelja. S televizora je dopirao monotoni glas Philipa Schofielda, koji je govorio o štednji. Svi se korisnici doma okrenu i pogledaju u njihovu smjeru. Nova lica! Desna strana zgrade bila je uglavnom tiha. Neka je medicinska sestra gurala kolica s lijekovima. Otamo nitko nije pogledao prema njima. Žena s druge strane prozorčića izađe iz ureda. Odmah iznad lijeve dojke imala je zataknutu značku s imenom Cath. — Kako vam mogu pomoći? — Željeli bismo razgovarati s vašom korisnicom, Mary Andrews. — Cath se automatski uhvati rukom za grlo. — Jeste li vi obitelj? — Policijski inspektori — odgovori Bryant i nastavi govoriti, ali Kim osjeti mučninu u želucu na ženinu reakciju. Zakasnili su. — Žao mi je, ali Mary Andrews je preminula prije deset dana. Prije nego što je ovo sve počelo, pomisli Kim — a možda je upravo ovdje počelo. — Hvala vam — kaže Bryant. — Javit ćemo se mrtvozorniku. 89

— Zašto? — upita ga Cath. — Da nam kaže uzrok smrti — objasni Bryant, a Kim se već okrene da ode. Gurne vrata, ali su bila zaključana. — Na tijelu Mary Andrews nije napravljena obdukcija. Umirala je od raka gušterače, tako da nas njezina smrt uopće nije iznenadila. Nije bilo razloga tražiti od njezine obitelji da prolaze kroz taj postupak, tako da smo je poslali u Hickton. Kim nije morala pitati. Svi znali za tu pogrebničku tvrtku u Cradley Heathu. Pokapalaje lokalno stanovništvo još od 1909. — Je li Mary Andrews imala posjetitelja taj dan? — Ova ustanova ima pedeset i šest korisnika, pa mi oprostite ako se ne sjećam. Kim osjeti neprijateljstvo u glasu, ali odluči prijeći preko toga. — Imate li što protiv da sami pregledamo knjigu posjetitelja? Cath se zamisli na tren, a zatim kinine. Pritisne zeleno dugme i otvori vrata, pa Kim ponovno uđe u predvorje. Počne listati knjigu, a Bryant nogom zadrži vrata kako bi ostala otvorena. — Gospodine, pustite vrata da se zatvore ili će se oglasiti alarm. Posramljen, Bryant zakorači u predvorje. — Koji je tvoj problem. Ne sviđaju ti se starci? — upita ga Kim, primijetivši kako se mrgodi. — Ma ne, samo me sve to deprimira. — Ha? — upita ga Kim, vrativši se nekoliko stranica unatrag. — To što si svjestan da je ovo zadnja postaja. Kad si vani u velikome svijetu, sve je još uvijek moguće, ali kad doseliš ovamo znaš da postoji samo jedan način da se odseliš. — Hmmm... baš veselo. Evo ga — kaže odsutno Kim i stavi kažiprst na jednu stranicu. — Dvanaest i petnaest, desetoga. Posjetitelj Mary Andrews se potpisao tako da mu se ime uopće ne može pročitati. Bryant pokaže na gornji desni ugao predvorja. Kim se okrene i pokuca na stakleni prozorčić. Cath ju mrko pogleda. Kim pokaže na ulazna vrata i nedugo zatim ona zazuje da ih propuste. — Trebali bismo pregledati vaše sigurnosne snimke. Cath ju pogleda kao da će prigovoriti, ali samo glasno uzdahne. — Ovuda. Krenu za njom kroz glavni ured i uđu u stražnju prostoriju. — To je to — kaže ona i ostavi ih. Prostorijica se jedva mogla nazivati sobom. U njoj se nalazio maleni stol sa starim televizijskim monitorom i naredbama za premotavanje snimke. Sa strane je zujao VHS uređaj. Bryant uzdahne s mukom: — Bilo je previše očekivati da imaju digitalnu snimku. — Aha. Dobra stara videovrpca. Reci mi, molim te, da su označene. Dok je Bryant pretraživao police s videokasetama, Kim privuče jedini stolac u sobi i sjedne. 90

sati.

— Samo su dvije s tim datumom. Dnevna i noćna. Očito ih mijenjaju svakih dvanaest

— Znači, radi se o ubrzanim snimkama? — Bojim se da je tako — odgovori on i dohvati kasetu. Što se tiče kvalitete dokaza, prihvatljiva bi bila samo snimka u stvarnom vremenu, budući da je snimljeno sve. Ubrzani snimci bilježili su promjene svakih nekoliko sekundi, zbog čega je gledanje bilo isprekidano, kao da gledaš niz fotografija. Kim stavi kasetu u uređaj i zaslon televizora oživi. Premota snimku naprijed i zaustavi je blizu vremena posjeta. Pažljivo je promatrala što se događa na snimci. — Vidiš li ti isto što i ja? — Vrpca je potrošena. Sranje, ne vidi se ništa pod milim Bogom. Kim se zavali na stolcu. — Što misliš, koliko puta koriste istu vrpcu? — Sudeći po ovome, stotinama puta. Sigurnosne se snimke obično uništavaju nakon dvanaest ponavljanja, upravo da bi se izbjeglo ovo što su sad gledali na zaslonu. Kim nastavi promatrati obrise ljudi koji ulaze u predvorje i izlaze iz njega. — Isuse, ovo bih mogla biti i ja. Bryant ju ozbiljno pogleda. — Šefice, jesi li to ti? Kim se nagne unatrag, otvori vrata i vikne: — Cath! Možete li malo doći? Cath se pojavi na vratima. — Inspektorice, ovdje stvarno nema potrebe da... — Uzet ćemo ovu kasetu. Cath slegne ramenima. — U redu. — Imate li izdatnicu da ju potpišemo? — Ha? Kim zakoluta očima. — Bryante. On otrgne stranicu iz svog notesa i zapiše broj kasete, njihova imena i naziv policijske postaje. Cath primi papir, još uvijek ne shvaćajući što će joj. — Cath, jeste li svjesni da vam je nadzorni sustav manje-više beskoristan? Žena ju pogleda kao da ima posla s budalom. — Ovo je starački dom, inspektorice, a ne leglo kriminala — odgovori joj slavodobitno. Kim kimne u znak da se slaže, a Bryant si počne promatrati nokte. — Imate pravo. Ipak, s boljim bismo vrpcama sad mogli saznati tko je krivac za dva, možda i tri ubojstva i svakako bismo bili bliže tome da ne dođe u priliku da to ponovi — odgovori Kim, uputivši dražestan smiješak prestravljenoj ženi. — Ali hvala vam na pomoći i suradnji. Prođe zatim pored žene i sama se propusti ka izlazu iz zgrade. — Znaš, šefice, oduvijek sam znao da te se treba više bojati kad se smiješiš. — Odnesi tu vrpcu Stacey. Možda zna nekog mađioničara koji će nam pronaći trag. 91

— Svakako. Kamo ćemo sad, šefice? Kim uzme ključeve iz njegove ruke. — Idemo na vožnjicu iz tvoje najgore noćne more, Bryante — odgovori ona, širom otvorivši oči. — Od staračkog do pogrebnog doma. Bryant se strese. — Dobro. Ali ako si ti za volanom, molim te, pobrini se da mi to ne bude posljednja vožnja, može?

92

Š

efice, ozbiljno, čuo sam za jurnjavu iza kola hitne pomoći, ali ne i pogrebnog vozila. Kim se začas stvori iza automobila koji je netom bio daleko ispred njih. — Čuo si što kaže pogrebnik. Odvezli su je prije samo dva sata. Ako stignemo tamo na vrijeme, spriječit ćemo pogreb i zatražiti obdukciju. — Obitelj će biti oduševljena. — Prestani cviliti. — Jel ti shvaćaš da se vraćamo prema krematoriju koji je odmah pokraj nalazišta? Imaš li ikad dojam da se krećeš u mjestu? — Nemaš pojma koliko često — odgovori ona, trubeći vozilu ispred sebe koje je neodlučno usporilo kod prometnog otoka i napokon skrenulo desno. Kim jurne uzbrdo po Garret Laneu i prijeđe most preko kanala. Bryant je samo letio na sjedištu poput krumpira. Kim izađe na četvrtom skretanju i nađe se pred krematorijem. Zaustavi se ravno ispred ulaza. — Sranje. Nema ni auta ni povorke — primijeti. — Možda smo uranili. Možda još nisu krenuli od kuće. Kim ništa ne odgovori već izađe iz auta i zaputi se u zgradu. Na zidiću je sjedila jedna djevojčica, spuštene glave. Kim produži pored nje. Valjalo joj je upasti na pogreb. Međutim, strese se kad uđe u zgradu. Sa svake strane nizali su se redovi drvenih klupa. Središnji je prolaz vodio do prostora odvojenog zavjesama od teškog crvenog baršuna. Desno od njega uzdizala se propovjedaonica, a na ploči iza nje bile su izvješene tri himničke pjesme. Kim preplavi osjećaj bezdušnosti ovog mjesta. Slabo je marila za crkve, ali su one ipak stvarale neku ravnotežu. U njima se vjenčavalo, krstilo i slavio početak života kao neka protuteža smrti. A ovo je mjesto jedino njoj bilo posvećeno. — Mogu li vam pomoći — upitao je glas, ali bez vlasnika. Ona i Bryant se pogledaju. — Isuse Kriste — šapne Bryant. — Ne baš — odgovori lik koji se pojavi iza propovjedaonice.

93

Premda nije bio debeo, svećenička odora nije pristajala njegovoj figuri. Djelovao je nekako zaokruženo, mada mu je lice ukazivalo na suprotno. Imao je gustu prosijedu kosu na zaliscima, ali ne i na tjemenu, tako da je izgledala kao ugaženi puteljak usred polja. Kim zaključi da je pregurao pedeset i pet i približavao se šezdesetima. — Ipak, mogu li kako pomoći u njegovoj odsutnosti? Glas mu je bio tih i ravnomjeran, pomalo ritmičan. Kimina maćeha broj pet na telefonu bi govorila glasom koji uopće nije sličio onome kad bi normalno razgovarala. Kim pomisli da možda i ovaj svećenik ima poseban glas za službu. — Tražimo ispraćaj pokojne Mary Andrews — objasni Bryant. — Vi ste obitelj? Bryant pokaže policijsku iskaznicu. — U tom slučaju ste zakasnili. — K vragu. Ima li načina da zaustavimo pogreb? Svećenik pogleda na sat. — Bila je ovdje na tisuću i sto stupnjeva oko sat vremena. Sumnjam da je mnogo toga ostalo. — Jebemti... uh, oprostite, oče. — Milija sam anglikanski, a ne katolički svećenik, ali proslijedit ću vašu ispriku. — Hvala vam na pomoći — odgovori Bryant, gurkajući Kim prema vratima. — Sranje, sranje, sranje — ponavljala je Kim vraćajući se prema autu. Krajičkom oka primijeti da ona djevojčica i dalje sama sjedi na zidiću. Stigavši do auta, baci pogled prema njoj. Djevojčica se vidljivo tresla, ali to nije bio njezin problem. Kim otvori vrata i zastane. Ne, to stvarno nije njezin problem. — Vraćam se odmah — kaže Bryantu i zalupi vratima. Brzim korakom priđe djevojčici i stane pored nje. — Hej, jesi li dobro? Djevojčica se iznenadi. Pokuša se pristojno nasmiješiti i kinine glavom. Oči su joj izgledale kao duboke jamice na blijedom licu. Na nogama je imala crne cipele s patentnim zatvaračem i crno-bijelim mašnama. Nosila je debele crne tajice i suknju do koljena, a preko sive bluze preveliki sako s dvorednim kopčanjem koji je još prije dvadeset godina izašao iz mode. Vidjelo se da joj je odjeća sklepana za pogreb, ali ne i da ju zaštiti od niskih temperatura koje nisu prelazile dva stupnja. Kim slegne ramenima i okrene se da ode. Evo, pitala ju je. Curica nije bila ni u kakvoj drugoj nevolji osim što je žalosna. Može otići mirne savjesti. K vragu, to nije njezin problem. — Netko blizak? — ipak upita i sjedne na zidić. Djevojčica opet kimne. — Baka. — Moja sućut — kaže Kim. — Ali nije dobro da sjediš vani. — Znam, ali ona mi je više bila kao mama. — Ali zašto si još tu? — pokuša Kim pažljivo. Djevojčica podigne pogled prema dimnjaku krematorija. Iz njega se izvijao gusti dim. — Ne želim je ostaviti dok... Ne želim da bude sama. Glas joj zadrhti i suze krenu niz obraze. 94

Kim proguta knedlu, shvativši s kime razgovara. — Je li tvoja baka bila Mary Andrews? Djevojčica prestane plakati i kimne. — Ja sam Paula... ali kako ste znali? Kim je smatrala da nema potrebe ražalošćenoj djevojčici objašnjavati pojedinosti. — Ja sam policijska inspektorica. Njezino je ime iskrsnulo u vezi s onim tamo. — Ah, da. Radila je u Crestwoodu. Bila je tamo domaćica dvadesetak godina. — Djevojčica se odjednom nasmiješi. — Ponekad bi me povela tamo sa sobom, kad je radila vikendom. Ja sam joj pomagala promijeniti posteljinu ili oprati rublje. Samo, ne znam koliko sam joj stvarno bila od pomoći. — Sve su je djevojke voljele, makar se nije dala zezati od njih. Izgleda da su je poštovale. Nisu joj odgovarale i izgleda da su je često grlile. — Kladim se da ju je i osoblje voljelo. Paula slegne ramenima, pa se nasmiješi. — Ujko Billy jest. — Kinine prema podnožju brda. — Nekad je živio tamo. To izazove zanimanje u Kim. — Kako ti znaš Billyja? — Baka je znala pričuvati njegovu kćer, tako da on može u dućan. — Djevojčica se nasmiješi i pogleda prema dimnjaku. — Trebala je samo sjediti i paziti na Lucy, ali baka to nije mogla. Uvijek bi si našla kakvoga posla prije nego se Billy vrati. Opeglala bi mu malo veša il usisala. A ja bih se igrala s Lucy. Kad bi se on vratio, baka ne bi ništa rekla. Nije tražila zahvalnost, samo je htjela pomoći. — Zvuči kao da ti je baka bila jedna jako posebna žena — odgovori Kim iskreno. — Nakon požara nikad ih nismo ponovno posjetili, a baka je rekla da su se odselili. — Paula se na trenutak zamisli. — Znate, puno se toga promijenilo nakon požara. Baka se nikad nije ponašala kao neka starica, ako me razumijete, ali nakon požara, kao da ju je nešto napustilo. Kim se zapita zašto je Mary Andrews lagala da se William Payne odselio. — Jesi li ju ikad pitala za požar? — pažljivo ju upita Kim. Bila je svjesna da iskorištava djevojčičinu potrebu da priča o baki. Govoriti o nedavno preminulima je kao da ih držiš još malo živima u srcu i mislima. Kao da održavaš živim ono što vas povezuje. Kim se nadala da ovako pomažu jedna drugoj. Paula kimne. — Jednom, i onda se naljutila na mene. Sjećam se toga dobro, jer se baka nikad prije nije naljutila na mene. Rekla mi je da nikad, nikad više ne spominjem to mjesto i te ljude. I nisam. Kim opet primijeti da se djevojčica trese od hladnoće. Ljuljala se cijelim tijelom, a dim nikako da prestane sukljati iz dimnjaka. — Znaš, jednom mi je netko nešto rekao, i to nisam nikad zaboravila. — Kim prizove u sjećanje pogreb svojih udomitelja broj četiri, kad je imala trinaest godina. Djevojčičino nevino, glatko lice okrene se prema njoj željno utjehe, baš kao što je to davno bila Kim, makar nikome nije htjela pokazati. — Rekao mi je da je tijelo samo kaput koji se skine kad ti više ne treba. Tvoja baka više nije ovdje, Paula. Kaput koji je nosila bio joj je težak, ali je sad slobodna. 95

Kim pogleda prema dimu, koji više nije bio gust. — A izgleda da je i kaput otišao, pa bi sad trebala i ti. Djevojčica ustane. — Hvala vam, puno vam hvala. Kim kinine, a djevojčica se okrene da ode. Štogod da joj kaže, samo bi nakratko ublažilo njezinu bol. U svojoj naravi sebična, bol pripada samo živućima. Ona je mjera nečijeg osobnog gubitka, a ponekad i žaljenja zbog propuštenog, Kim je to dobro znala. Otprati pogledom Paulu koja odskakuće nizbrdo. Na trenutak joj je poželjela reći da Lucy i dalje živi u istoj kući, ali očito je postojao razlog zašto joj je baka lagala, pa je odlučila to poštovati. Zvonjava mobitela vrati ju u sadašnjost. Bio je to Dawson. — Šefice, gdje si? — Toliko blizu da gotovo mogu nanjušiti tvoj losion poslije brijanja. Dan se pretvarao u lošu epizodu Zone sumraka. — To je dobro, šefice, jer te trebamo sad i odmah. — Što se dogodilo? - upita ona i jurne prema Bryantu. — Onaj magnetni uređaj je potpuno poludio. Izgleda da smo našli još jedno tijelo.

96

K

im je stigla do Dawsona trčeći prije nego Bryant autom. Dok je trčala pored doktora Batea i Keatsa, koji su ukrcavali kutije u kombi, doktor joj se obrati: — Znate, inspektorice, nastavimo li ovako, morat ću zatražiti zabranu pristupa. — A da odjebeš? — odbrusi ona, ne zaustavljajući se. — Aha, imao si pravo — prizna Bate Keatsu. Kim nije imala pojma u čemu je to Keats imao pravo, ali ju u ovom trenutku nije bilo ni najmanje briga. Zaputi se prema skupini ljudi koji su stajali kojih desetak metara zapadno od prvog šatora. Jama se nalazila iza šatora za opremu, tako da novinari nisu mogli vidjeti što se tamo događa. Kim zahvali Bogu na ovoj milosti. — Što se događa? Cerys ju povuče u stranu. — Gareth je išao provjeriti ostatak parcele, za svaki slučaj. Kad je stigao do ove točke magnetometar je otkrio novu anomaliju. — Isuse Kriste — izusti Kim, provlačeći ruku kroz kosu. — Može li se raditi o nečem drugom? Cerys slegne ramenima. — To je uvijek moguće, ali nećemo saznati dok ne počnemo kopati. Htjela bih, međutim, da još nešto pogledate dok čekamo. Kim krene za Cerys u skladišni šator. U njemu su već bili postavljeni stolovi na rasklapanje, a na njima bile posložene kutije od Tupperwarea. Nekoliko ih je bilo prazno, ali su u većini bili uzorci tla u različitim količinama. — Nash smo neke komadiće metala koje trebam bolje proučiti, ali sam pomislila da bi vas ovo moglo zanimati. Cerys dohvati jednu manju plastičnu kutiju u kojoj se nalazila sitna prašina i nešto što je nalikovalo čokoladnim kuglicama Maltesers. — Što je to? Cerys izvadi jednu kuglicu i ispruži ruku prema Kim da bolje vidi. Radilo se o savršenoj ružičastoj kružnici sa žutim točkama. Kim nagne glavu. — Perla? Cerys kimne. — Koliko ih je? — Sedam, zasad. 97

— Narukvica? Cerys se nasmiješi i slegne ramenima. — Taj dio prepuštam vama, inspektorice. Naravno, sasvim je moguće da nema nikakve veze s ostalim. — Sa čime? Cerys na trenutak zažmiri. — Sjećate li se što sam govorila o ciglenom zidu? Da, sjećala se da je govorila o slojevima i događajima. — Znači, hoćete reći da perle možda nemaju ništa s tijelom? — Možda. — Kad mogu dobiti fotografije? — Sve što danas izvadimo dobit ćete sutra, odmah ujutro. Kim kimne i krene van iz šatora. Mjesto koje je otkrio uređaj bilo je označeno žutim sprejem. Kim se okrene prema Cerys koja zastane pored nje. — Zašto još nitko ne kopa? — Uskoro će tri. Ostalo nam je još samo pola sata dnevnog svjetla. To nije dovoljno vremena. — Šalite se? Pa nećete valjda sve ovo ostaviti samo tako? Cerys zatekne ovo pitanje. — Prije svega, možda se samo radi o mrtvom psu — odgovori, podsjetivši Kim na vlastite riječi od jučer. — A drugo, ako se stvarno radi o još jednom tijelu, bilo bi nerazumno određivati mu spol dok još ni s prvim... — Što je vama znanstvenicima? Zar ste svi na faksu slušali istu lekciju “Kako ne razmišljati vlastitom glavom”? — Ako sad razdrmamo tlo, a ne završimo posao, riskiramo da iskopinu ostavimo na milost i nemilost prirodnim nepogodama. Mogli bismo izgubiti vrijedne dokaze. Kim odmahne glavom. — Svi ste vi isti, poput malih kloniranih androida koji se samo oslanjaju na... — Uvjeravam vas da nismo svi isti. Jučer smo napravih po vašem, ali danas ćemo po mome. Kim ju prostrijeli pogledom. Cerys pak prkosno prekriži ruke. — Shvaćam vašu nestrpljivost, inspektorice. Ne samo da shvaćam, već sam joj i svjedočila, ali nećete me natjerati da pogriješim. Osim toga, moja je ekipa morala otići iz kuće jutros u četiri da bi stigla ovamo. Treba im odmora. Zatim se udalji, ali se ponovno vrati. — Vjerujte mi, ovu će noć biti na sigurnom. — Hvala... Cerys. — Nema na čemu... Kim. Zaputi se prema Bryantu i Dawsonu i povuče ih u stranu. — U redu, momci, oni su za danas gotovi. Sutra će sve biti jasno, ako dolje pronađemo još jedno tijelo. — Idite doma i odmorite se dok još možete. Od sutra radimo non-stop, pa obavijestite ukućane da do daljnjega zaborave na vas. — Nema problema, šefice — veselo će Dawson. Oči su mu bile upale i malo krvave, ali je naučio svoju lekciju. 98

— Dobro, Bryante? — K’o i uvijek, šefice. — U redu. Sastanak je u sedam. Javite Stacey. Dok je odmicala, Kim osjeti kako ju obuzima neki tihi bijes. Čekanje joj nikad nije bilo jača strana.

99

B

ila je gotovo ponoć kad je Kim ušla u garažu. Njezinu ulicu obiteljskih kuća prekrila je ugodna tišina. Ona uključi svoj iPod i izabere Chopinova Nokturna. Računala je da će ju ova solistička djela za glasovir progurati kroz sitne jutarnje sate dok joj tijelo ne poklekne pred snom. S mjesta zločina prvo se vratila u policijsku postaju, frustrirana što nema posla dok pod zemljom možda ležijoš jedno tijelo. Kad se napokon vratila kući, cijelu ju je usisala. Oprala je kuhinjski pod i potrošila pola boce Cillit Banga ribajući radne površine. Zatim je oprala, osušila, opeglala i objesila u ormar dvije perilice rublja. No ni to nije zatomilo bijes koji joj se nagomilao u tijelu, već je popravila potrganu policu u kupaonici, presložila namještaj u dnevnoj sobi i uredila ostavu na vrhu stubišta. Vjerojatno mi samo treba da se provjetrim, pomislila je, ušavši u svoju najdražu prostoriju u kući. Slijevaju je dočekao njezin Ninja, okrenut prema izlazu i spreman za novu avanturu. Kim se na trenutak zamisli kako leži potrbuške na motoru, grudima i trbuhom prislonjena na spremnik za gorivo, i kako bedrima obujmljuje kožno sjedište naginjući se niz oštre zavoje, tako da joj koljena gotovo dodiruju asfalt. Da bi uskladila pokrete ruku i nogu i mogla upravljati ovom zvijeri potrebna je sva moguća koncentracija, tako da ne ostaje mjesta ni za što drugo u glavi. Voziti Ninju bilo je kao da krotiš divljeg konja. Bilo je to pitanje kontrole, svladavanja buntovnika. Bryant joj je jednom rekao da se voli svađati sa sudbinom. Rekao joj je da joj je sudbina namijenila da bude lijepa, a ona se tome inatila ne čineći ništa po tom pitanju. Rekao joj je da joj sudbina nije namijenila da bude dobra kuharica, a ona je za inat svaki tjedan iskušavala nova, komplicirana jela. Međutim, samo je ona znala da joj je sudbina isto tako namijenila da umre mlada, ali ona se nije dala. I još se ne da. Bila joj je ta sudbina za petama i u nekoliko navrata pokušala ispuniti ono što se trebalo dogoditi još kad je imala šest godina. Da bude dio statistike. I sad ju Kim tu i tamo izazove, navuče ju da ju pokuša uhvatiti kao nekad. Nasuprot tome, na obnavljanju Triumpha Thunderbirda radila je iz čiste ljubavi, u zavjet dvjema osobama koje su joj željele pružiti sigurnost, koje su ju pokušali voljeti. Thunderbird je bio njezino putovanje kroz osjećaje koji su joj milovah dušu. 100

Jedino je u toj prostoriji u kući osjećala kako se stres i izazovi radnoga dana oslobađaju iz njezinih mišića, ostavljajući ju opuštenom i zadovoljnom. Ovdje nije morala biti detektiv koji analizira i secira svaki trag ili vođa koji hrabri i usmjeruje svoju ekipu prema uspjehu. Ovdje se nije morala dokazivati da je prava osoba za posao koji istinski voli ili se truditi prikriti nedostatak vještine ophođenja u društvu. Ovdje je bila sretna. Prekrižila je noge i stala pregledavati originalne dijelove Triumpha proizvedene 1993. koje je prikupljala pet mjeseci. Imala je sve potrebno da sastavi kućište radilice. Samo je još trebala shvatiti kako. Sastavljanje klasika među motorima bio je izazov sam po sebi, koji je donosio mnoge manje izazove. Kućište radilice bilo je srce motora, pa je, po svom dobrom običaju, krenula sastavljati dio veće slagalice i grupirati dijelove po sličnosti. Dvadeset minuta kasnije složila je na zasebne hrpice gumice, brtve, opruge, ventile, cilindre i klipove. Zatim je rastvorila shemu koja će joj pomoći riješiti izazov. Obično bi joj se postupak sastavljanja prikazao sa sheme poput trodimenzionalnog holograma. Bila je u stanju procijeniti od čega je najlogičnije krenuti i kako nastaviti dalje. Večeras su joj, međutim, upute bile tek zbrka brojeva, strelica i oblika. Nakon desetak minuta buljenja, zapisi na papiru su i dalje izgledali nejasno. Dovraga, pomisli Kim. Ma koliko se trudila, ovaj joj slučaj nikako nije davao mira. Spustila je nogu i naslonila se na zid. Možda zbog toga što je provela toliko vremena blizu Mikeyjeva groba. Premda bi svakoga tjedna odnijela svježe cvijeće, zakopala je svako sjećanje još kad je imala šest godina. Bila su ta sjećanja poput paketa s bombom osjetljivom na dodir; nikad nije bilo pravo vrijeme da se paket otvori. Svaki psiholog kojemu je poslana na razgovor pokušao ga je otvoriti, ali bez uspjeha. Kim se uporno opirala njihovim uvjeravanjima da treba razgovarati o svojoj traumi kako bi ozdravila. Jer svi su bili u krivu. Godinama nakon Mikeyjeve smrti Kim su slak od jednog stručnjaka za mentalno zdravlje do drugoga, poput šifre koja se ne da razbiti. Razmišljajući o tim danima, Kim se često pitala jesu li se svi oni borili za nagradni komplet noževa za odreske. Pobjednik je onaj koji uspije prokljuviti sestru blizanku koja je preživjela najgori slučaj zanemarivanja u povijesti Black Countryja. Ipak, sumnjala je da postoji nagrada za sastavljanje potrganog djeteta. Njezini su najbolji prijatelji bili šutnja i agresija. Kim je s vremenom postala nemoguće dijete, a to joj je i bio cilj. Nije htjela da ju maze i paze i razumiju. Nije htjela vezati se uza svoje udomitelje, lažnu braću i sestre ili plaćene skrbnike. Samo je htjela da ju ostave na miru. Sve do udomitelja broj četiri. Keith i Erica Spencer već su bili sredovječni par kad su se odlučili na udomljivanje. Kim im je bila prvo dijete koje su udomili, a kako se pokazalo, i posljednje. Oboje su bili učitelji, koji su svjesno odlučili da neće imati vlastite djece. Umjesto toga, svaki bi slobodan trenutak proveli putujući svijetom na motorima. Nakon smrti jedne prijateljice, odlučili su da je vrijeme da malo stanu s putovanjima, ali ih strast prema motociklima nikad nije napustila. 101

Kad su ju udomili u dobi od deset godina, Kim je nakostriješila svoje bodlje, spremna na uobičajenu navalu dugih, znatiželjnih, iscrpljujućih razgovora i doziranog razumijevanja. Prva je tri mjeseca provela u svojoj sobi, bruseći svoje vještine odbojnosti i čekajući što će učiniti. Kad se ništa nije dogodilo, Kim se počela spuštati u prizemlje, ali samo nakratko, poput životinjice koja provjerava je li sigurno izaći iz skloništa nakon zimskog sna. Ako ih je to iznenadilo, ničime nisu pokazali. Prilikom jednog takvog izleta, s blagim je zanimanjem primijetila da Keith u garaži obnavlja jedan stari motor. Isprva bi sjela na sigurnu udaljenost i samo promatrala. Ne osvrćući se, Keith bi joj objašnjavao što radi. I premda se Kim nikad nije oglasila, on bi nastavio objašnjavati. Kako su dani prolazili, sve bi se više primicala radnom prostoru, dok napokon nije sjedila tik uz njega prekriženih nogu. Otada, kadgod bi u garaži bio Keith bila je i ona. S vremenom ga je počela ispitivati o mehanici stroja u želji da sazna što više kako se sve to sastavlja. Keith bi joj pokazao nacrte i onda sve demonstrirao u praksi. Erica bi se često našla u problemu da ih izvuče iz garaže i natjera objedovati njezino posljednje gastronomsko pregnuće iz bezbrojnih kuharica koje su stajale nanizane na kuhinjskim policama. Prevrtala bi očima hineći dosadu, makar bi joj bilo drago što Kim ne staje s pitanjima ni za objedom dok slušaju Ericinu zbirku klasične glazbe. Trebalo je proći osamnaest mjeseci prije nego što joj se Keith jednoga dana obratio i rekao: — U redu, sad si me već puno puta vidjela kako radim. Što misliš, mogu li ovu maticu i gumicu ugurati u kućište od ispuha? Zatim joj se uklonio i otišao u kuhinju po piće za oboje. Čim je prvi put zakrenula maticu, planula je strast. Potpuno udubljena u posao, nastavila je razvrstavati dijelove rasute po podu garaže i pričvršćivati i ostale dijelove na motor. Prenuo ju je blagi cerek i natjerao da se okrene. Oboje su stajali na dovratku, gledajući ju bez riječi. Erica je imala suze u očima. Keith joj je prišao i sjeo pored nje. — Aha, mislim da si pamet pokupila od mene, mila — rekao je, trknuvši ju nježno laktom sa strane. I premda je mislila da se to nikad neće dogoditi, ove su joj riječi natjerale knedlu u grlo pri pomisli koliko bi ona i Mikey bili sretni da im je sudbina bila sklonija. Dva tjedna prije njezina trinaestog rođendana, pomajka joj je odnijela vruću čokoladu u sobu i bez riječi spustila na noćni ormarić. Izlazeći, zastala je na vratima. Ruka joj se zaustavila na kvaki, ali se nije okrenula. — Kim, ti znaš koliko te mi volimo, ha? Kim je šutjela, ali nije skidala pogleda s Ericinih leđa. — Ne bismo te više mogli voljeti ni da si naše dijete po rođenju i mi te nikada nećemo pokušavati mijenjati. Volimo te ovakvu kakva jesi. U redu? Kim je kimnula, a oči su joj se napunile suzama. I tako, gotovo iza leđa, taj joj je sredovječni par otopio srce i dao prve temelje stabilnosti u životu. Dva dana kasnije, smrtno su stradali u lančanom sudaru na autocesti. 102

Kasnije je tek saznala da su se vraćali kući sa sastanka s odvjetnikom koji je bio stručnjak za posvojenja. Nije prošao niti sat od nesreće, a Kim je već bila spakirana i vraćena u sustav socijalne skrbi poput neželjenog zavežljaja. Njezin povratak nije bio popraćen slavljem i trubljama. Nitko nije ni primijetio da je nema već tri godine. Dočekalo ju je tek poneko kimanje glavom i slobodni krevet. Kim obriše suzu koja joj je pobjegla niz obraz. To je taj vrag s putovanjem u prošlost. Svako iole lijepo sjećanje završi tragedijom i gubitkom. Zato nije često posjećivala grob. Uto osjeti kako ju doziva miris svježe kuhane kave iz kuhinje. Uspravi se na noge i uzme šalicu da ju napuni. Dok je lijevala tekućinu, pogledom preleti preko ogromne zbirke kuharica nanizanih na kuhinjskim policama. Iz usta joj provale riječi koje je dvadeset ijednu godinu čekala da izgovori. — Erica, i ja sam tebe voljela.

103

N

icola Adamson otpije gutljaj Southern Comforta. Na poslu se obično držala podalje od alkohola, ali večeras se nikako nije mogla osloboditi ukočenosti u tijelu. Imala je osjećaj kao da su joj se zglobovi spojili, a mišići ispunili cementom. Atmosfera u klubu bila je nabrijana. Pojavila se grupica nekih švicarskih bankara, crvenih u licu od uzbuđenja i krcatih lovom. Basevi su bubnjali, a smijeh je bio zarazan. Ostale djevojke veselo su se družile s klijentima, časteći ih širokim, iskrenim osmijesima. Sve je govorilo da će ovo svima biti jedna ugodna večer. Za takvih večeri uopće se ne bi morala truditi. Ali ne i danas. Nicolu je tištala svađa sa sestrom i pokušavala se toga otresti. Krenula je zbog nečega toliko nevažnog da se više nije ni sjećala o čemu se radilo, ali je uskoro prerasla u takav sukob koji samo što nije završio pravim, a ne verbalnim udarcima. Očekivano, Beth je igrala na kartu njezine krivice, govoreći joj što Nicola ima, a Beth ne. Završilo je tako da je Beth bijesno odjurila iz stana i nije se vratila do Nicolina odlaska na posao. Mada je Beth bila odrasla osoba, posvema u stanju brinuti se sama za sebe, Nicola je i dalje bila njezina starija sestra, njezina zaštitnica. Kolikogod se posvadile, bila je zabrinuta i nije si mogla pomoći. — Hej, Nic, jesi dobro? Nicola se tržne. — Dobro sam, Lou. Vlasnik kluba nekad je bio hrvač, a to nisu mogli sakriti ni majica ni odijelo u kojima bi se svake večeri pojavio na poslu. Klub je bio njegovo čedo, a stvorio ga je od nule. Sanjao je o tome da ima fini klub u kojem lijepe žene plešu za finu gospodu. Od prvoga dana imao je tri načela kojih su se morah držati svi bez iznimke, i zaposlenici i klijenti: nema golotinje, pipanja i bezobraštine. Postojalo je i četvrto pravilo, samo za zaposlenike: nema droge. On sam je pazio da se poštuju prva tri pravila, a za četvrto je uveo mjesečne kontrole s testovima na droge. Na tim je načelima temeljio svoj poslovni plan i politiku, a sam se uvijek nametao vlastitim primjerom. Nicola nije nikad čula ni od jedne djevojke da joj je bilo neugodno u Louovu društvu. — Što je, djevojko? Večeras nekako nisi svoja. Nicola odbaci pomisao da mu laže. Ipak ju je šef predobro poznavao. 104

— Samo sam malo rastrojena, Lou. — Hoćeš da te stavim za šank? Nicola odmahne glavom, pa kimne i onda uzdahne. Iskreno, ni sama nije znala što bi. On joj da znak da krene za njim kroz vrata iza šanka. Kad su izašli iz buke u hodnik, Lou zastane. Mary Ellen, bivši model iz San Diega, provuče se između njih. Lou pričeka da odmakne kako ih ne bi čula. — Ima li to kakve veze s tvojom sestrom? Nicola zine od iznenađenja. — Kako znaš za Beth? On baci pogled na oba kraja hodnika. — Gledaj, nisam ti namjeravao ništa reći, ali danas je bila ovdje. Nicola osjeti kako su joj usta suha. — Bila je tu? Lou kimne. — Zahtijevala je da te pustim, da napraviš nešto od svog života. — Oh, Bože, nije valjda — uzdahne Nicola. Osjećala je kako joj se vrelina penje uz lice. Nikad ju još nitko nije tako ponizio. — Što si joj rekao? — Rekao sam joj da si velika cura koja je potpuno u stanju donositi vlastite odluke. — Hvala ti, Lou. Molim te, oprosti. Je li još što rekla? — Aha. Malo me ispsovala i optužila da te iskorištavam. Ali na to sam već navikao — odgovori on i zakoluta očima. Nicola se nasmiješi. — A ti si na to rekao...? — Zahvalio sam joj se na komentarima i pitao je mogu li joj još kako pomoći. Nicola prasne u smijeh. Upravo to joj je trebalo da se oslobodi napetosti koja joj je obuzela tijelo. No, bez obzira na njegovo dobro raspoloženje, bilo joj je strašno što se Beth drznula ovamo donijeti njihove obiteljske probleme. — Slušaj, Lou. Večeras baš nisam raspoložena. Možda je najbolje da se vratim kući. On kimne s razumijevanjem. — Znaš što ću ti reći, drago mi je da sam od vas dvije dobio tebe, jer ti je sestra jedna jako bijesna dama. — Znam — odgovori Nicola pokunjeno, a u sebi pomisli, nemaš pojma koliko. Krene polako prema svlačionici na kraju hodnika. — E, da, Nic... Ona se okrene. — Pazi se. Imam osjećaj da je stvarno bijesna na tebe. Nicola duboko uzdahne i ponovi u sebi: stvarno nemaš pojma koliko.

105

U

redu, Kev, ti prvi — kazala je Kim. Već ih je izvijestila o jučerašnjim događajima s mjesta zločina i otkriću čempresa koji je povezivao oba slučaja. Cerys je ispunila svoje obećanje i isporučila fotografije lokacije nekoliko minuta nakon pola sedam. Na ploči je bila zalijepljena ona iz zraka. Dawson ustane i krene prstom od mjesta prvoga groba do ruba karte. — Ovo je žrtva broj jedan. Premda spol nije službeno utvrđen, zbog odjeće i pronađenih perli veći je izgled da se radi o djevojci i da je tamo pokopana prije desetak godina. — Tijelo je sada premješteno u laboratorij kod Keatsa i doktora Batea. Zasada je jedino sigurno da joj je odrubljena glava. — Odvratno — kaže Stacey. Dok je govorio, Dawson je zapisivao na ploči. Kim je smetalo što je naslov na ploči i dalje glasio “Žrtva 1”. Te su kosti nekad pripadale osobi. Imala je ona i mišiće i kožu, a vjerojatno i madež. Imala je lice i izražaje bca. Nije bila samo kosti. Djevojka je već dovoljno vremena provela bezimena, ljutila se Kim, i još uvijek joj nitko ne zna imena. Prisjetila se — kao da je bilo jučer — kad je shvatila koliko su djeca u domu nevidljiva. Kad joj je bilo osam godina, jednom se drznula otići u praonicu da uzme čistu jastučnicu. Tamo je primijetila papire zakvačene za tvrdi kartonski podložak. Na gornjem i listovima ispod nalazili su se dijagrami svih sedam dječjih soba s nacrtanim krevetima. Kreveti su bili označeni brojkama — jedan, dva, tri — a ispod njih su bile kućice za označavanje kvačicom ili križićem. U tom se trenutku zapitala zašto umjesto kreveta 19 ne piše njezino ime. Odmah je shvatila da to zahtijeva previše posla, označavati krevete imenima djevojčica. One su se mijenjale, ali je mjesto na kojem je krevet stajao uvijek bilo isto. Kim se popela na drveni stolac i nagnula preko daske za peglanje da dopiše imena svih djevojčica pored kreveta u kojima su spavale. Dva dana kasnije ponovno je posjetila praonicu i otkrila da su papiri zamijenjeni novima. Ponovno je pisalo samo jedan, dva, tri. Njezin prostor, njezino ja, njezino sigurno gnjezdašce, obrisani su jednim potezom. Tu lekciju više nikad neće zaboraviti. 106

Vratila se u mislima u sadašnjost u trenutku kad je Dawson pokazao na ploču. — Ovo je mjesto gdje je uočena druga masa, nekih petnaestak metara od prvog. Povukao je crtu do ruba karte i označio ju samo zvjezdicom. Kim se zgrčila pri njegovu spomenu riječi masa, ali se suzdržala reakcije. Zasad to i nije bilo tijelo. — Hvala, Kev. Danas će arheološka ekipa potpuno pregledati iskopinu da provjere ima li još. — Očekujete li još tijela, šefice? Kim slegne ramenima. Nije imala pojma što da očekuje. — Stace, jesi li uspjela pregledati snimku? Stacey zakoluta očima. — Aha, vjerojatno su je koristili za snimanje prvog Ben Hura. Preko nje je snimljeno više od stoput. Imam drugara koji bi je možda uspio očistit’, al nije na našoj listi odobrenih... — Svejedno mu je pošalji. Kao dokaz nam je potpuno beskorisna, jer nikad nećemo moći dokazati da se u slučaju smrti Mary Andrews radilo o zločinu, ali nam možda nešto otkrije. Stacey kimne i napravi bilješku u notesu. — Nemam ništa nova o Teresi Wyatt. Dob’la sam popis njenih ulaznih i izlaznih telefonskih poziva, ali nema ništa sumnjiva. Forenzičari su na mjestu zločina našli samo otiske đonova, ali pregaženih. Ubojica se očito potrudio vratiti hodajući po istim tragovima kako bi otežao identifikaciju. Kao da već nije bila dovoljna šteta koju su učinili vatrogasci. — To je pametno, ali i nestrpljivo od počinitelja — primijeti Kim. — Zašto nestrpljivo? — upita Bryant. — Zato što je Teresa Wyatt otkrivena prerano zbog paleža, unutar sata od smrti. Tom Curtis bi i sam vjerojatno umro da je nastavio piti viski, ali to našem počinitelju očito nije bilo dovoljno. — Želi da znamo kako je ljut — pomisli Bryant naglas. — Očito je da ima što za reći. — E pa, ‘ajmo ga zaustavit’ prije nego što kaže još nekome — nadoveže se Stacey, pa pritisne par tipki na računalu. — Dobro, provjeravajući Kevove informacije saznala sam da je Richard Croft iz Crestwooda sasvim sigurno onaj zastupnik konzervativaca za Bromsgrove. — Ti Boga — ispali Kim. Woodyju će se ovo svidjeti. — A imam i adrese, njegovu i drugoga noćnog čuvara. Pisač najednom oživi, a Bryant izvuče iz njega jedan list papira. — Imam i zadnje zdravstvene kartone cura iz Crestwooda, koje mi je dao lokalni doktor opće prakse, al’ da budem iskrena, Facebook ima najtočnije podatke tko se tamo nalazio na samom kraju. — Sačuvaj to, Stace, može se pokazati korisnim bude li trebalo identificirati prvu žrtvu. Možda netko prepozna perle. Danas ćemo se usredotočiti na osoblje. Nema nikakvih naznaka da su bivši korisnici u opasnosti.

107

— Bryant i ja smo već razgovarah s Williamom Payneom. On ima teško invalidnu kćer. Volio je svoj posao, ali je rijetko viđao ostalo osoblje. Nedavno mu je netko provalio u kuću, što se čini besmislenim, jer mu je kuća prilično zaštićena. Kev, idi mu u savjetodavni posjet kad se vratiš na lokaciju. Dawson kimne s razumijevanjem. Kim ustane. — Dakle, svi znamo što nam je činiti, ha? Zatim uđe u Zdjelu da dohvati jaknu. — Bryante, idemo do labosa da vidim što će nam reći doktor Spock. Bryant izađe za njom. — Polako, šefice, tek je prošlo pol osam. Daj mu priliku. — Bit će on tamo — odgovori ona kad su se spustili niz stubište. Prije nego što otvori suvozačka vrata duboko udahne. Tko zna što će danas izaći na vidjelo.

108

U

šavši u obdukcijsku dvoranu Kim žmirne triput da se navikne na blještavilo tolikog nehrđajućeg čelika. Imala je osjećaj kao da su joj sve žarulje u glavi pregorjele u isti mah. — Ježim se od ovog mjesta. Ona se okrene prema Bryantu. — Kad si ti postao takva curica? — Takav sam oduvijek, šefice. Obdukcijska je dvorana odnedavna bila obnovljena i sad je imala četiri odjeljka koji su nalikovali malenim bolničkim odjelima. Svaki je odjeljak imao svoj bazen za pranje, stol, zidne ormariće i postolje s instrumentima. Većina je instrumenata izgledala bezazleno, nalik škarama i skalpelima kakvi se obično rabe za rutinske operacije, ali su neki, poput dlijeta za lubanju, pile za kosti i škara za rebra izgledali kao da ih je osmislio sam Wes Craven. Za razliku od bolničkih odjela, odjeljci nisu bili ograđeni zavjesama. Njihove korisnike više nije morio lažni stid. Kostur koji su dopremili s iskopine sad je ležao izravnan na stolu i djelovao još žalosnije nego kad je bio u zemlji. U ovom sterilnom okolišu svaka mu je košćica bila izložena, spremna za pregled, analizu i proučavanje. Činilo se da poniženju nema kraja. Stol je bio dugačak i oivičen sa svih strana, tako da je izgledao kao predimenzionirani pladanj. Kim se jedva otme nagonu da prekrije te jadne kosti. Stropna je lampa bila spuštena do visine ramena. Kim podsjeti na onu zubarsku. Doktor Bate izmjeri desnu bedrenu kost i zapiše dužinu u karton. — Netko si je dao posla. — Tko rano rani, dvije sreće grabi, kažu ljudi. Ili mu se cijeli dan spava? Hineći iznenađenost, Kim stavi ruke na prsa. — Doktore, jeste li se vi to sad pokušah našaliti, ha? Jeste, zar ne? Ispod nezakopčane bijele kute vidjele su se izblijedjele traperice i ragbijaška majica sa zeleno-plavim prugama. — Inspektorice, jeste li vi ovako sarkastični sa svakim koga upoznate? Ona se zamisli na trenutak. — Ako ništa drugo, barem se trudim. Bate se potpuno okrene prema njoj. — Dugujete li svoj uspjeh svojoj bezobraštini, aroganciji, odbojnosti... 109

— Hej, stanite doktore. Imam ja i mana. Reci mu, Bryante. — Je. Ima ona... — I, što nam jutros možete reći o žrtvi? — prekine ga Kim. Doktor rezignirano odmahne glavom i okrene joj leđa. — Za početak, kosti mnogo više kažu o životu negoli o smrti žrtve. Možemo procijeniti dob, bolesti, ranije ozljede, visinu, građu i je li bilo kakvih deformiteta. — Dob u trenutku smrti utječe na brzinu raspadanja. Što je osoba mlađa, to će se brže raspadati. Dječje su kosti malene. Imaju manje minerala. — S druge pak strane, i pretile će se osobe brže raspadati zbog velike količine mesa za nahraniti mikroorganizme i crve. — Sjajno. A možete li nam reći nešto što bi moglo biti korisno? Doktor zabaci glavu i prasne u smijeh. — Jedno vam moram priznati, inspektorice. Stvarno ste dosljedni. Kim ne odgovori ništa, nego pričeka da on natakne svoje jednostavne naočale s crnim okvirom. — Imamo dvije slomljene metatarzalne kosti na lijevom stopalu. Takva se ozljeda obično viđa u nogometaša, ali ova tu nije stara. Kosti još nisu srasle. — Možda je o nešto udarila nogom? — upita Bryant. — Možda, ali ljudi obično udaraju desnom nogom, osim ako nisu uvježbani da podjednako dobro udaraju s obje noge. — Pomakne se uza stol bliže glavi. — Već sam vam pokazao lom na vratnim kralješcima, tako da znamo da je žrtvi u nekom trenutku odrubljena glava. Sila kojom je to učinjeno bila je ogromna, a glava nije odrubljena otprve. Uzme zatim u ruku povećalo. — Pogledate li kralješke Cl i C2, shvatit ćete o čemu govorim. Kim stane pored njega i nagne se nad stol. Na atlasu se vidjelo oštro ispupčenje. — Vidite? Kim kimne i primijeti da mu dah miriše na pepermint. — Pridržite mi ovo — kaže on i doda joj povećalo. Zatim nježno nagne kostur da se bolje vide vratne kosti. — A sad pogledajte C2. Dok je on pridržavao kostur, Kim približi povećalo kralješcima najbližim lubanji i ponovno ugleda oštru izbočinu. Osjeti mučninu u želucu i povuče se korak natrag. — Ali ozljeda koju ste mi jučer pokazali nije bila po strani vrata. Doktor kimne i pogledi im se na trenutak ukrste, puni uvažavanja. — Ne razumijem — nadoveže se Bryant, naginjući se na stol da bolje pogleda. — Bila je živa — promrmlja Kim. — Micala se dok joj je netko pokušavao otkinuti glavu. — Psihopat — izusti Bryant odmahujući glavom. — Možda je ozljeda na stopalu nastala kad joj je ubojica stao na njega, da bi ju zadržao? 110

To bi objasnilo zašto se žrtva migoljila po podu, ali nije bila u stanju pobjeći. — Zaključak se čini logičnim. — Pazite da se ne zaletite, doktore. — U nedostatku mekoga tkiva ne mogu potvrditi ovu teoriju, inspektorice, ali mogu reći da nisam utvrdio nijedan drugi uzrok smrti. — Koliko je dugo bila zakopana? — Najmanje pet godina, a vjerojatnije će biti čak dvanaest. — Kim zakoluta očima. — Gledajte, rado bih vam rekao dan, mjesec i godinu, ali na raspadanje utječe mnogo čimbenika: toplina, sastav tla, dob, bolesti, infekcije. Kao i vi, i ja bih volio da sve mogu pronaći uz pomoć fotografije, kompletne povijesti bolesti, putovnice i posljednjeg računa za režije, ali, na žalost, ovo je sve što imamo na raspolaganju. Kim se nije dala smesti njegovom provalom ozlojeđenosti. — No, što je to što imamo na raspolaganju, doktore? — Prema mojoj stručnoj procjeni, ne radi se o tijelu odrasle osobe, već nekoga mlađeg od petnaest godina. — Stručnoj procjeni? Je li to znanstveni žargon za nagađanje? On odmahne glavom. — Ne. Tako bih svjedočio na sudu. Nagađanje bi bilo da se radi o djevojčici. Kim se zbuni. — Ali, jučer ste rekli... — Iza toga ne stoji neki znanstveni razlog. — Da nije zbog perlica? On odmahne glavom. — Sinoć je ovdje bila Cerys i donijela ovo. Podigne plastičnu vrećicu u kojoj je bio komadić odjeće. Kim ju bolje promotri i ugleda neki uzorak. — Radi se o djeliću čarape. Vuna se puno sporije raspada od druge tkanine. — Ali i dalje ne... — Pod mikroskopom se uz nešto truda daju raspoznati ostaci ružičastog leptira. — To mi je sasvim dovoljno — odgovori Kim, okrene se i napusti dvoranu.

111

N

ije mi se svidjela od prvog trenutka. Izazivala je prezir u meni. Bila je jadna i bila je ružna. Sve na njezinu tijelu bilo je jedan broj premaleno. Vrh cipela joj se izlizao i probušio na prstima. Njezina traper suknja otkrivala je previše bedra. Čak joj je i trup djelovao premalen u odnosu na dugačke udove koji su izlazili iz njega. Nije mi ni padalo na pamet da bi mi takva djevojka stvarala probleme. Bila je toliko nebitna da sam joj jedva upamtio ime. Nije bila ni prva ni posljednja, ali sam osjećao istinsko zadovoljstvo skraćujući joj muke. Takve poput nje nitko nikad nije i neće voljeti. Majka ju je rodila s petnaest godina u četvrti Hollytree, na nemilost sudbine. Pobjegla je kad je rodila i drugo dijete, pet godina kasnije. Otac ju je izdao šest godina kasnije, iskrcavši je u Crestwoodu sa svim svojim zemaljskim vrijednostima strpanim u vreću za smeće. Jasno je dao do znanja da neće biti posjeta vikendom, a još manje nade da će ju uzeti nazad. Dok ju je otac predavao, djevojčica je čekala za prijemnim pultom, premlada da razumije. Otišao je bez zagrljaja, bez dodira, bez zbogom, ali se taman prije nego što je izašao okrenuo prema njoj i uputio joj dug, oštar pogled. Je li se u tom kratkom trenu ponadala da će se predomisliti, da će joj objasniti, reći nešto što će razumjeti? Je li se ponadala očevu zavjetu da će se vratiti, pa makar lagao? Došao je do nje i povukao ju sa strane. — Slušaj, mala, jedino šta t’ mogu savjetovat’ je da čitaš i učiš jer si nikad ne’š nać muškarca. I onda je otišao. U društvu vršnjaka kretala se kao sjena. Htjela im se umiliti, očajnički željna ljubavi ili nečega što bi barem nalikovalo na ljubav. Ne poznavajući ljubav, svaku bi pažnju drugih djevojaka primala sa zahvalnošću bijednika i iskazivala je gorljivom privrženosti kroz poklone u hrani, džeparcu ili bilo čemu što bi njezine družice zatražile. Bila im je stalno za petama poput zalutalog šteneta, a one bi joj to dopuštale.

112

Zabavno mi je sad gledati kako je ta najnebitnija od svih djevojčica svih vremena odjednom dobila na važnosti. Svi sad od nje traže odgovore na pitanja, a ja sam sretan što sam joj to omogućio. — Znam jednu tajnu o Tracy — rekla mi je jedne večeri. — I ja znam jednu — odgovorio sam joj. Rekao sam joj da se nađemo kad svi zaspu. Rekao sam joj da je to naša tajna i da imam iznenađenje za nju. Zečiće na jezercu. To bi uvijek upalilo. U pola dva ujutro su se otvorila stražnja vrata. Promatrao sam je. Njezinu siluetu obasjanu svjetlom iz zgrade. Nalikovala je nekom liku iz crtića. Prišla mi je na vrhovima prstiju. Nasmiješio sam se u sebi. Pila je laki plijen. Njezina želja za pažnjom izazivala mi je mučninu. “Moram ti nešto reći — šapnula je. “Reci — odgovorio sam zainteresirano, prihvativši njezinu igru. “Mislim da Tracy nije pobjegla. — Stvarno? — odglumio sam čuđenje. To nije bilo ništa nova. Djevojčica je to govorila svima koji nisu dovoljno brzo stigli pobjeći od nje. Njezino glupo, neprijatno lice pretvorilo se u grimasu nekoga tko duboko razmišlja. — Znaš, ona t’ nije taka, a zaborav’la je i svoj iPod. Našla sam ga ispod njenog kreveta. Priznajem, nisam očekivao da ću to čuti. K vragu, kako mi je to moglo promaknuti? Glupa krava, inače joj je uvijek bio na ušima. To joj je bio najdraži predmet, ukraden, bez sumnje. — Što si učinila s njime? — pitao sam ju. — Stav’la sam ga u svoj ormarić da ga niko ne ukrade. — Jesi li još kome rekla za to? Odmahnula je glavom. — Nikog nije briga. K’o da je nikad nije ni bilo. Naravno da nije. To sam upravo i htio. Ali sad se tu našao taj prokleti iPod. Nabacio sam široki osmijeh na lice. — Ti si jako pametna djevojčica. U mraku sam joj mogao vidjeti zarumenjele obraze. Uzvratila mi je osmijeh, sretna da mi može udovoljiti, biti korisna, značiti nešto. — Ima još nešt’. Ne b’ pobjegla jer... — Psst! — rekao sam joj i stavio prst na usta. Nagnuo sam se prema njoj, doušnički, prijateljski. — Imaš pravo. Tracy nije pobjegla, ali ja znam gdje se nalazi. — Pružio sam joj ruku. — Želiš li je vidjeti? Primila me je za ruku i kimnula. Odveo sam je travnatim puteljkom do najudaljenijeg kraja posjeda. Tamo je bio mrak i drveće nas je skrivalo od pogleda iz zgrade. Hodala je s moje desne strane. Zakoračila je u prazno i upala u jamu. Pustio sam joj ruku. Okrenula se u zraku i pala na leđa. 113

Vidio sam joj iznenađeni izraz na licu, ali se brzo pribrala i podigla ruku da se obrani kad sam joj se pridružio u jami. Pipao sam rukom po rubu jame ne bih li napipao lopatu koju sam tamo ostavio, ali ju je pad, izgleda, pomaknuo. To joj je dalo dovoljno vremena da ustane, a ja sam ju trebao na podu. Povukao sam ju nazad za kosu. Lice joj je bilo tek nekoliko centimetara od mojega. Disala je teško i uspaničeno. Zamahnuo sam lopatom i sručio je svom težinom na njezino stopalo. Kriknula je samo jednom, a onda se skvrčila na podu i uhvatila za nogu. Oči su joj se izvrnule od bola i načas je izgubila svijest. Zgrabio sam ju za drugu nogu, skinuo joj čarapu i nagurao u usta. Povlačio sam ju sve dok se nije ispružila u svom grobu. Stao sam pored nje i ponovno zamahnuo lopatom. Pogodio sam je u vrat. Sa strane. Od bola se ponovno pribrala. Pokušala je vrištati, ali je čarapa ugušila svaki krik. Oči su joj divlje tražile spas, užasnute od strave. Ponovno sam zamahnuo lopatom i udario iz sve snage dok se ona migoljila u jami. Ovaj put sam pogodio pravo mjesto. Čulo se kako joj oštrica trga meso. Ali mala je bila borac. Opet se počela migoljiti. Snažno sam ju udario u trbuh nogom. Počela se gušiti vlastitom krvlju. Udario sam ju još jednom i okrenuo na leđa. Sad je bilo važno usredotočiti se. Dobro nanišaniti. Opet sam podigao lopatu i zamahnuo prema grlu. Oči su joj se ugasile, ali joj se donji dio tijela i dalje trzao. To me podsjetilo na sječu stabala. Zasjekao jesam. Sad još jedan udarac i glava će se odvojiti. Podigao sam lopatu preko glave i čuo kako metal reže kost kad se spustila. Trzanje je prestalo. Odjednom je sve utihnulo. Nagazio sam desnom nogom na lopatu, pa zatim i lijevom, kao da sam na pogu. Skakutao sam tako na lopati sve dok nisam naišao na mekanu zemlju. Dok sam ju zatrpavao, njezine su me oči promatrale. U smrti je bila gotovo lijepa. Odmaknuo sam se od groba. S obzirom na nered koji je ostao poslije sajmišta, neće se ni primijetiti. Djevojčica je uvijek htjela pomoći, biti korisna, imati svrhu. A sad ju je i dobila. Ugazio sam travu i odmaknuo se. Onda sam joj zahvalio što je sačuvala tajnu. Napokon je učinila nešto dobro.

114

O

nda, šta misliš? — pitao je Bryant kad je sjela na suvozačko mjesto. — O čemu? — O doktoru i arheologinji? — Podsjeća me na loš vic. — Ma daj. Znaš na šta mislim. Ne čini li ti se da su... — Koji je tebi klinac? — obrecne se Kim. — Još prije pola sata ponašao si se kao prestrašena curica, a sad si se pretvorio u tračavu staru babu. — Hej, ne govori mi da sam star, šefice. To boli. — Bilo bi bolje da ovo malo mozga što imaš uposliš na slučaju, a ne na seksualnom životu svojih kolega. Bryant slegne ramenima i usmjeri auto prema Bromsgroveu. Sljedeća postaja je posjet Richardu Croftu u njegovu uredu na glavnoj ulici. Dok su prolazili kroz Lye, Kim je gledala kroz prozor, pokušavajući se riješiti slike petnaestogodišnjakinje koja se grči na podu, držeći se za slomljeno stopalo, i pokušava izbjeći smrtonosni udarac sječiva. Bilo joj je mučno pri pomisli da su prva dva udarca rastrgala mišiće i hrskavicu da bi došli do kosti, a da je djevojčica još bila živa. Kim zažmiri i pokuša zamisliti strah koji je to dijete osjećalo. Ostane tako zamišljena sve dok nisu stigli do ulaza u Bromsgrove i mjesta gdje se nekad nalazila psihijatrijska bolnica Barnsley Hall. Otvorena je 1907., a na vrhuncu je mogla primiti tisuću i dvjesto štićenika, uključujući i njezinu majku, koja je tamo provela najveći dio sedamdesetih prije nego što su je pustih u društvo kad je navršila dvadeset i tri. Aha, to je bio pravi potez, pomisli Kim dok su prolazili pored stambene četvrti, koja je tamo izgrađena nakon zatvaranja i rušenja kasnih devedesetih. Stanovništvo je s tugom dočekalo rušenje kitnjastog vodotornja, koji je pao posljednji dvije tisućite. Radilo se o gotičkoj građevini od crvene cigle urešene pješčenjakom i terakotom. Za razliku od njih, Kim je bila oduševljena kad je srušen. Bio je to posljednji podsjetnik na ustanovu koja je značajno pridonijela smrti njezina brata. Bryant se zaustavi na nevelikom parkiralištu iza velikog dućana s potrepštinama za kućne ljubimce. Kim se pokuša pribrati. Krenu prečicom kroz prolaz između dvije trgovine. Dočekaju ih miomirisi ranojutarnjeg kruha i peciva iz pekarne. 115

Bryant zastenje. — Da ti nije palo na pamet — upozori ga Kim. Prijeđe pogledom preko zgrada. — Eno je — kaže i uperi prst prema crvenim vratima između papirnice i diskonta s odjećom. Ispod pločice s imenom nalazio se portafon. Kim pritisne tipku. Javi se ženski glas. — Htjeli bismo razgovarati s gospodinom Croftom. — Bojim se da je trenutno zauzet. Pričekajte u čekaonici... — Ovdje smo zbog ubojstva, a sad vas molim da otvorite. — Kim nije imala namjeru objašnjavati policijske stvari preko elektroničkog uređaja. Čulo se kratko zujanje i Kim gurne vrata. Dočeka ih usko stubište koje je vodilo na kat. Popevši se, ugleda dvoja vrata na suprotnim stranama. Lijeva su vrata bila od punoga drveta, a desna su imala četiri staklene ploče. Odluči se za desna. Otvorivši ih, nađe se u maloj sobi bez prozora u kojoj je bila žena u srednjim dvadesetima, kose tako snažno zategnute u rep da su joj se naborale sljepoočnice. Bryant izvadi svoju iskaznicu i predstavi ih. Premda malena, prostorija je djelovala uredno i funkcionalno. Jedan je zid bio sav prekriven metalnim ormarima s ladicama. Suprotni je zid bio ukrašen godišnjim kalendarom za sastanke i nekoliko uokvirenih diploma. Iz zvučnika se čula glazba s Drugog programa državnog radija. — Možemo li razgovarati s gospodinom Croftom? — Ne. Bojim se da ne možete. Kim pogleda prema drvenim vratima na suprotnoj strani odmorišta. — Nije tamo. Otišao je u kućne posjete. — Pa zar je on liječnik? — upita razdraženo Kim. Što je s tim tajnicama koje stalno žele zaštititi svoje sredovječne muškarce? Zar postoji neki poseban tečaj za to na fakultetu? — Vijećnik Croft mnogo vremena posvećuje svojim nepokretnim biračima. Kim pomisli kako je bolji izraz “zarobljenici”, zamislivši ga kako odbija otići sve dok mu ne obećaju da će glasati za njega. — Pokušavamo voditi istragu o ubojstvu, pa... — Mogu vam zakazati sastanak — prekine ju ona, posegnuvši za planerom u A4 formatu. — A kako bi bilo da ga nazovete i kažete mu da smo ovdje. Pričekat ćemo. Žena počne nervozno petljati po bisernoj ogrlici koja joj je visjela oko vrata. — Ne smijemo ga smetati dok je u kućnim posjetima, pa ako biste zakazali... — Ne. Ne želim nikakav prokleti... — Svjesni smo da je vijećnik jako zauzet — ubaci se Bryant, podbovši laktom Kim. Glas mu je bio topao i blag, pun razumijevanja — ali mi moramo istražiti ovo ubojstvo. Jeste li sigurni da ne bi našao vremena za nas još danas? 116

Croftova tajnica se vrati na stranicu planera s današnjim danom, ali odmahne glavom. Bryant je pažljivo pratio kako joj se pogled spušta niz raspored. — Ni uz najbolju volju ne mogu vas ubaciti sve do četvrtka ujutro u... — Jel’ se vi to šalite? — plane Kim. — Dajte nam prvi slobodni termin. — Devet i petnaest, inspektore. Bryant kimne uz smiješak. — Hvala vam na pomoći. Zatim se okrene i izvede Kim iz prostorije. Kad su izašli, Kim je kiptjela od bijesa. — Četvrtak ujutro, Bryante!? On samo odmahne glavom. — Ma kakvi. U planeru piše da cijelo popodne radi kod kuće, a znamo gdje živi. — To je već u redu — odgovori ona zadovoljno. — Znaš, šefice, ne možeš uvijek zastrašivanjem uvjeriti ljude da učine po tvom. Kim se s tim nije slagala. Dosad joj je uvijek uspijevalo. — Jesi li ikad čula za knjigu Kako steći prijatelje i utjecati na ljude? — Jesi li ti ikad pogledao Let iznad kukavičjeg gnijezda? Jer ova je na putu da postane sestra Ratched. Bryant se glasno nasmije. — Samo kažem da ima više načina da se postigne željeni cilj. — Zato te i imam — odgovori ona i zastane ispred kafića. Odmah s vrata naruči duplu kavu s mlijekom i sjedne do prozora. Bryant zakoluta očima. Koliko god ju upozoravao, Kim nikad nije savladala vještinu prilagodbe ponašanja prema drugim ljudima. Još kao dijete nije se znala uklopiti u bilo kakvo društvo. Nije znala skrivati svoje osjećaje. Svaka reakcija našla bi put do njezina lica prije nego bi se stigla zaustaviti. — Znaš, sve što ti ponekad treba je šalica kave — progunđa Bryant, stavivši dvije šalice na stol. — Ovdje je izbor veći nego u kineskom restoranu brze hrane. Ovo bi trebao biti Americano. Kim odmahne glavom. Bryant joj je ponekad djelovao kao čovjek koji je upravo izišao iz vremenske kapsule iz kasnih osamdesetih. — No, reci, zašto si toliko popizdila na sestru Ratched u uredu? — Zato što smo zaglavili, Bryante. — Aha, nikako da se odmaknemo od pohanog luka. — Pohanog čega? — Ja ti na svaki slučaj gledam kao na ručak od tri slijeda. Prvo ide predjelo. Na njega se bacaš jer si gladan. Tu su svjedoci, mjesto zločina, pa se natrpavaš informacijama. Onda dođe glavno jelo, na primjer, miješano meso sa žara. Tu prvo razmisliš što ti je najvažnije. Ima previše hrane, previše informacija, pa moraš odlučiti hoćeš li pojesti sve meso i ostaviti prilog ili se odreći pečenice da ostaviš mjesta za desert. — E sad, većina se ljudi slaže da je najbolji dio puding, jer on zaokruži ručak i čovjek bude sit. 117

— To je najveća hrpa piz... — Stani malo. Razmisli gdje se sad nalazimo. Pojeli smo predjelo i istraga je krenula u dva smjera. Mi sad pokušavamo shvatiti koji će nas smjer dovesti do deserta. Kim otpije gutljaj kave. Bryant je obožavao analogije, a ona bi mu tu i tamo udovoljila. — Glavnom je jelu puno pametnije pristupiti tako da zastaneš i porazgovaraš o nagonima. Kim se nasmiješi. Stvarno već predugo rade zajedno. — No, hajde. Pucaj. Što ti kaže nagon? — Koja nam je bila prva teorija? — Da je Teresa Wyatt ubijena zbog osobnih razmirica. — A potom? — Nakon ubojstva Toma Curtisa, zaključili smo da se radi o nekom tko je povezan s Crestwoodom. — A smrt Mary Andrews? — Nije promijenila to mišljenje. — Otkriće zakopanog tijela? — Navelo nas je na pomisao da netko pokušava ukloniti ljude upletene u zločine koji su se dogodili prije deset godina. — Dakle, da rezimiramo, naša je teorija da je ubojica djevojčice ista osoba koja ubija osoblje, kako ga ne bi ulovili zbog prvog zločina? — Naravno — slavodobitno će Bryant. Ali upravo joj to nije nagonski štimalo. — Mislim da je to bio Einstein koji je rekao da ako se činjenice ne uklapaju u teoriju, onda treba promijeniti činjenice. — Ha? — Ubojica naše djevojčice u jami bio je odmjeren i metodičan. Uspio je ubiti i riješiti se barem jednoga tijela, a da ne bude uhvaćen. Nije ostavio nikakvih tragova i nikad se ne bi saznalo da nije tvrdoglavog profesora Miltona. — Hajd’mo sad prevrtjeti vrpcu do Toma Curtisa. Alkohol je već obavio posao, ali to nije bilo dovoljno. Ubojica je morao ostaviti jasnu i glasnu poruku da je taj čovjek zaslužio umrijeti. Bryant proguta slinu. — Šefice, nemoj mi reći da ti nagon govori ono što mislim da ti govori? — A to bi bilo? — Da se radi o više ubojica? Kim otpije još gutljaj kave s mlijekom. — Ono što ja mislim, Bryante, jest da nam treba veći tanjur.

118

J

esi li siguran da te je tu uputila? — upita Kim. — Aha. To je to. Bik i mjehur. Druga postaja na ruti Delph. Ruta Delph sastojala se od šest pabova, koji su se rasprostirali duž cijele ulice Delph. Počinjala je s Kukuruznom burzom kod banke Quarry i završavala sa Zvoncetom u Amblecoteu. Za muškarce, a odnedavna i za žene, bila je ta ruta inicijacijski obred u kom je trebalo zastati na svakoj njezinoj postaji i popiti alkohola koliko god je mlado tijelo moglo podnijeti. Nijedan stanovnik stariji od osamnaest koji je živio krugu od tri kilometra ne bi priznao da nije savladao cijelu rutu Delph, ako je iole držao do sebe. Bryant je ranije pokucao na vrata doma Arthura Connopa. Otvorila mu je njegova potpuno ravnodušna žena i pokazala gdje da ga potraže. Pab Bik i mjehur imao je tri prozora uokvirena u mahagonij i fasadu boje senfa. — U pola dvanaest ujutro? — začudi se Kim. Mjesto je bilo rupa gdje noge brišeš kad izlaziš iz njega. Vanjska su vrata vodila u mračni, neveliki hodnik s nekoliko vrata. Prva vrata slijeva vodila su u intimnu prostoriju, gdje se nekada pušilo. Na istoj strani bila su i vrata za zahode. Sva u istom mahagoniju kao i prozorski okviri, tako da je ovaj uski prostor djelovao još klaustrofobičnije. Smrad ukiseljenog pivskog slada bio je gori nego na mnogim očevidima kojima je Kim prisustvovala. Bryant otvori vrata zdesna koja su vodila do šanka. Prostorija je bila tek malo svjetlija od hodnika. Cijelom dužinom zida protezala se podstavljena klupa puna mrlja i prljavštine, a ispred nje drveni stolovi s par stolaca. Na stolu u desnom uglu stajale su novine i poluprazna krigla piva. Bryant priđe šanku i zapodjene razgovor sa ženom u ranim pedesetima, koja je brisala čaše krpom sumnjive čistoće. — Arthur Connop? Ona kimne glavom prema vratima. — U pišaonici. U tom se trenutku otvore vrata i uđe muškarac jedva nešto viši od metra i pol, namještajući remen na hlačama. — Pecivo sa sirom, Maureen — dobaci joj i prođe između njih. 119

Maureen posegne rukom u izgrebani plastični spremnik, baci pogled na paketić i stavi ga na šank. — Dvi funte. — I kriglu svijetlog. — Zatim baci pogled prema njima. — Murjaci nek’ si sami plate svoje piće. Maureen izvuče kriglu i stavi ju na šank. Arthur prebroji sitniš i položi na umazani podložak za krigle. — Ništa za nas, hvala — javi se Bryant, a Kim osjeti iskrenu zahvalnost na tome. Arthur se provuče između stola i klupe pa sjedne. — Š‘a ‘oćete? — obrati im se kad oboje dohvate stolce da mu sjednu sučelice. — Jeste li nas očekivah, gospodine Connop? On prezrivo zakoluta očima. — Š’a mislite da sam doplut’o ‘vamo na brodu za banane. Kopali ste đe sam radija. Ekipa s kojom sam radija je stradala, pa je bilo pitanje dana ka’ ćete se pojavit’. Odmota plastičnu foliju s punjenog peciva, koje je, izgleda, bilo jedino u dnevnoj ponudi. Kim zapahne vonj luka. Dio ribanca prospe se po stolu. Arthur poliže kažiprst, pa pokupi prosuti sir i stavi ga u usta. Kim pomisli kako sigurno nije oprao ruke nakon zahoda i jedva suzbije navalu mučnine. Bryant je lupne koljenom o koljeno ispod stola. Da joj do znanja da će on voditi ovaj razgovor. Kim to prihvati sa zahvalnošću. — Gospodine Connop, zasad nas samo zanimaju okolnosti. Mislite li da biste nam mogli pomoći? — Kak’ ‘oćete. Samo požur’te i ondak me ostav’te na miru. Kim dođe u napast da mu pokaže fotografije na svom mobitelu, ali se na vrijeme sjeti pametnoga savjeta kojeg joj je dao Woody. Ako ne možeš lijepo... pusti Bryanta da govori. Cannopova je koža nalikovala blijedoj geografskoj karti ispucalih kapilara vječnog pijanca. Bjeloočnice je počela načinjati žutica. Lice mu je bilo obraslo u višednevnu sijedu bradu. Čelo cijelo vrijeme nabrano, a sudeći po dubini bora, izgleda da je bio rođen nadrkan. Primi pecivo s obje ruke i primakne ustima, pa stane glasno mljackati. To ga nije omelo da u isto vrijeme govori. — ‘Ajde, pucajte, pa odjeb’te. Kim odvrati pogled od njegovih usta koja su drobila hranu u slinavi napoj od sira i kruha. — Što nam znate reći o Teresi Wyatt? Prije nego što odgovori, otpije gutljaj piva da spere sendvič, pa nabora nos. — Malo j’ puna sebe i pravi se važna, al’ se ne miša u stvari. Takima koja se nikad nije ni obraćala. Svi s’ poslovi bili napisati na ploči i ja sam ih samo provodija. — Kakav je bio njezin odnos s djevojkama?

120

— Ž njima nije imala puno posla. Nije se mnogo petljala. Iskreno, mislim da bi bilo isto i da se rad’lo o farmi sa živinom. Kol’ko sam načuja, imala je kratak fitilj, al’ osim toga vam ne znam reć’ ništa drugo. — A znate li što red o Richardu Croftu? — Jebeni drkadžija — ispali, pa zagrize novi zalogaj. — Biste li nam pojasnili? — Iskreno, ne b’. Dohvatite li ga dok je još živ, viđećete i sami. — Je li on imao posla s djevojkama? — Vi se s menom zajebavate, a? Taj ne b’ iziš’o iz ureda ni da popriča ž njima. A one su bile dovoljno pametne da mu ne staju na žulj. Njegov je posa’ bija budžet i tako to. Mnogo je žlabra o poslanim ciljovima i pokazivač’ma uspjeha i takva slična sranja. Kim pretpostavi da misli na poslovne ciljeve i pokazatelje uspješnosti, koji jednom domaru sigurno ništa nisu značili. Arthur dotakne vrh nosa kažiprstom. — Taj se uvik oblačija iznad svog položaja. — Hoćete reći, nosio je lijepa odijela. — ‘Oću reć, sve samo lipe stvari. Odijela, košulje, cipele, kravate. To ‘s nije moga’ priuštit’ s plaćom državnog službenika. — Je li to razlog što vam se nije sviđao? — upita ga Kim. Arthur frkne. — Nije mi se sviđa’ zbog milijun razloga, al’ to nije bi ja taj. — Lice mu se nabora od gađenja. — Ljigava gadna svinja. Nadmen i uvik tajnovit i... — Zbog čega? — ubaci se Bryant. Arthur slegne ramenima. — Ne znam. Al’ šta će čoviku dva kompjuktora na stolu, to ne kopčam. I uvik bi spustija poklopac na malom ka’ bija uša’. ‘Ko će ga znat zašto. Ka’ da bi ja zna šta tamo piše. — Jeste li poznavali Toma Curtisa? Proguta i posljednji zalogaj peciva, pa kimne žvačući. — Nije bija loš momak. Mlad i zgodan. Taj se s curama družija više od sviju. Napravija bi im sendvič ako ‘b propust’le užinu i tako to. Na faci mu se nije vid’lo. — Što mu se nije vidjelo na faci? — upita Kim. — Pa to, zastaje u Crestwoodu. Gledajte, stvar je u tom da je svaki tamo bija zbog svojih razloga. Otamo si moga svuda napridovat. ‘Oče red, svi osim Mary. Ona je bila duša od čovika. Kim odvrati pogled na trenutak, razmišljajući o ulogama koje je ova skupina ljudi trebala imati u životima djevojaka. Umjesto toga, nisu dobile ni topline, ni usmjeravanja, ni iskrene brige. I to u najboljem slučaju, a u najgorem, tko zna čega sve nije bilo. — Jeste li poznavali Williama Paynea? — upita Bryant. Arthur se zagrcne od navale smijeha. — A, misliš na Muda Labudova? — odgovori protupi tanjem, pa se sam sebi nasmije. Bio je to ružan smijeh. Kim se ponovno okrene i zagleda u njega. Alkohol ga je počeo opuštati. S novim gutljajem počeo se pomalo gubiti. 121

Kim ustane i ode do šanka. — Koliko je dosad popio? — upita Maureen. — Dupli viski i ovo mu je četvrta krigla. — Je li uvijek tako? Maureen kimne i dopuni zdjelicu slanim kikirikijem koji se gricka uz piće. Kim ga ne bi uzela ni da joj drže kalašnjikov na potiljku. Maureen se okrene i baci praznu vrećicu u kantu. — Kad ispije ovu kriglu, naručit će novu, a ja ću ga odbiti. On će mi opsovati i oteturati kući da odrijema prije nego što se vrati večeras. — Svaki dan isto? Maureen kimne. — Isuse. — Nemate ga što žaliti, inspektorice. Ako već hoćete nekoga žaliti, žalite njegovu ženu. — Arthur je jadni starkelja koji se pravi žrtvom otkad ga znam. Nije on nikakav dragi djedica, samo naporan, bio pijan ili trijezan. Kim se nasmiješi zbog ženine iskrenosti. Kad se vratila, pola krigle je već bilo nestalo. — Aha, jebeni Billy ovo, jebeni Billy ono. Svi su se ubijali da mu ugode. Samo zato š’a ima oduzetu ‘ćer. Kim osjeti kako joj rastu vampirski zubi, ali joj Bryant glavom da znak da se suzdrži. Ona opusti šake. Nikakva korist od toga da ga nokautira. Taj se nikad neće promijeniti. — Aha, ‘ajmo se svi brinut za Billyja. ‘Ajmo mu dat lagane poslove, a sva sranja ostavit Arthuru. Nek’ Billy radi kol’ko ‘oće, a Arthur će odradit’ ostatak. Svi smo mi imali svoje probleme, a samo da ju je da’ u dom, ne b’ nikad morali... Kim mu se unese u lice, dovoljno da primijeti posljednji bljesak razuma u njegovim očima. — Ne bi nikad morah što, gospodine Connop? — ubaci se Bryant. On odmahne glavom i zakoluta očima, pipajući gdje mu je krigla. Napokon ju dohvati i iskapi do kraja. Zatim ju podigne u zrak i vikne: — Maureen, još jednu? — Dosta je bilo, Arthure. — Glupa profuknjača — zaplete jezikom i lupi kriglom o stol. Ustane i zaljulja se. — Arthure, što ste htjeli reći? — Ništa. Odjeb’te i pustite me na miru. Ionako ste zakasnili. Kim krene za njim iz paba i zgrabi ga za nadlakticu. Više nije imala strpljenja za ovog ogorčenog starca. Obrati mu se glasno da nadjača brujanje motora obližnjeg auta. — Slušaj, ti znaš da je troje ljudi iz osoblja nađeno mrtvo u posljednja dva tjedna. Barem dvoje ih je ubijeno i ako nam ne kažeš sve što znaš, ti ćeš vjerojatno biti sljedeći. On je pogleda pijanim očima punim bijesa. 122

— Samo neka dođu, jeb’o i’ pas mater. Bar će mi bit’ lakše. Iščupa ruku iz njezina stiska i otetura niz ulicu. Odbije se od parkiranog auta pa se zabije u zid, poput loptice u fliperu. — Ovo nema smisla, šefice. Neće nam ništa reći u ovakvom stanju. Možda da ga posjetimo kad se naspava. Kim kimne i okrene se. Upute se prema parkiralištu iza ugla, gdje su ostavili auto. Baš kad je posegnula rukom za kvaku, do njih dopre mučan tupi udarac, a zatim i vrisak. — Koga vraga... — vikne Bryant. Za razliku od Bryanta, Kim nije gubila vrijeme na pitanja, već se okrenula i potrčala nazad prema pabu, ali duboko u sebi već je znala odgovor.

123

U

sekundi se stvorila pored ispruženog tijela Arthura Connopa. — Razmaknite se! — grakne. Troje ljudi se makne u stranu, a Bryant se postavi između njih i tijela na podu. Prije nego što se posveti žrtvi, Kim pokaže bradom prema nekom mladiću preko puta koji je uperio mobitel u njihovu smjeru. Bryant jurne preko ceste, a gomila se stane opet okupljati oko nje. — Odbij, narode, odmah! — vikne ona, procjenjujući štetu. Connopova lijeva noga visjela je u odvodu pod neprirodnim kutom. Kim čučne i stavi dva prsta na njegov vrat. Toga se i bojala. Bio je mrtav. Neka mlada žena s dječjim kolicima već je nazivala hitnu. Bryant se u međuvremenu vratio i spustio pogled prema Kim. — Šefice, hoćeš da... — Saznaj okolnosti — odgovori ona. Od svoje ekipe nikad nije očekivala ništa što ne bi i sama bila spremna učiniti. Osim toga, bila je obučena za to. K vragu. Kleknula je na asfalt, a Bryant se okrenuo svjedocima i pokušao ih udaljiti od mjesta nesreće. Kim pažljivo prevrne tijelo na leđa. Lice mu je bilo prošarano sitnim šljunkom kakav se obično nađe na cesti, a slijepe oči su buljile u nebo. Čula je prestravljeni uzdah iza sebe, ali sad nije bilo vrijeme za obzir prema promatračima. Ljudima je u naravi da promatraju ono što će im kasnije izazivati noćne more, ali ona se prvo morala pobrinuti za Arthura Connopa. Nježno mu zabaci glavu, podupirući mu bradu s dva prsta. Patentni zatvarač na vesti bio je otkopčan, pa je trebalo samo rastrgati košulju. Položi korijen dlana desne ruke na njegova prsa, a zatim i lijevu ruku preko desne, ispreplevši prste. Počne snažno pritiskati sve dok ne nabroji do trideset, a onda stane. Primakne se Arthurovoj glavi i prstima lijeve ruke mu začepi nos. Stavi svoja usta na njegova i puhne polako i ujednačeno. Primijeti kako mu se prsni koš podigao. To je zbog umjetnog disanja. Ponovi postupak, a onda se vrati na masažu srca. Znala je da je smisao oživljavanja prije svega sačuvati moždane funkcije, barem dok se ne poduzmu i druge mjere za vraćanje spontane cirkulacije i disanja. Nije joj promaknula ni ironija da pokušava sačuvati mozak osobe koja ga je godinama pokušavala uništiti.

124

Iza sebe začuje zavijanje policijskih sirena, koje se odmah potom zaustave. Sada je najvažnije bilo ograditi cestu kako bi se sačuvah dokazi. Neka drugi preuzmu ispitivanje svjedoka. Nije joj promaklo ni komešanje iznad i oko nje, ali se sva usredotočila na beživotno tijelo pod njenim rukama. Jedan joj glas u kakofoniji zvukova ipak poremeti koncentraciju. — Šefice, hoću li ja preuzeti? Kim i ne pogledavši odmahne glavom. Prekine masažu srca, jer joj se učini da se prsni koš počeo sam micati. Pažljivo se zagleda. Evo ga opet. Oči mu ožive, a s usnica se prevali tiho grleno stenjanje. Kim sjedne na asfalt. Ruke su joj bile obamrle od umora. Pogled joj se sretne s Connopovim. Trenutak spoznaje bljesne u njegovim očima zajedno s bolom koji mu živcima doputuje do mozga. Zastenje i iskrivi lice. Kim mu položi ruku na prsa. — Budite mirni. Hitna samo što nije došla. Iz daljine dopre zavijanje sirene. U tom trenutku Connop zakoluta očima i pogledi im se ponovno sretnu. — Okončato — prostenje. Kim se sagne prema njemu. — Što je okončano, Arthure? On proguta slinu i stane odmahivati glavom. Ponovno zastenje od bola. Kim iza sebe začuje korake bolničara. — Što kažete? — Okončaj to — izgovori s mukom. Pogled u očima ponovno se počeo gasiti. Kim nagonski rukama opet krene prema njegovim prsima, ali ju netko povuče na stranu. Pogled joj prepriječe dvije zelene uniforme. Muškarac opipa bilo i odmahne glavom. Krene vaditi opremu iz torbe, a žena u uniformi započne s masažom srca. Bryant primi Kim za ruku i povede za sobom. — U dobrim je rukama, šefice. Ona baci pogled prema bolničaru koji prisloni elektrode defibrilatora na Connopova prsa. Odmahne glavom. — Ne. Gotov je. — Šta ti je rekao? — Rekao mi je da okončam to. Nasloni se na zid, slomljena umorom koji zamijeni adrenalin. — Štogod da se događalo u Crestwoodu, očito je da je mučilo te ljude do kraja života. Bryant kimne. — Neki su svjedoci vidjeli auto koji je pobjegao s mjesta nesreće. Nitko nije vidio samu nesreću, ali se jedan kune da se radi o Audiju, a drugi o BMW-u. Možda je samo koincidencija, šefice. 125

Kim ga pogleda. — Bryante, sve ovo vrijeme što je teturao kući tih stotinjak metara nije imao nijednu nesreću. — Znači, ne misliš da se radi o bijegu s mjesta nesreće. — Ne, Bryante. Mislim da je ubojica čekao u prikrajku i imao drskosti učiniti to nama pred nosom. On joj nježno dotakne ruku. — Hajde, trebaš se dovesti u red prije nego... Ona povuče ruku. — Koliko je sati? — Tek je prošlo dvanaest. — Vrijeme je da odemo u prijateljski posjet gradskom vijećniku. — Ali, šefice, par sati... — ...može biti prekasno — prekine ga i krene prema autu. — Osim Williama Paynea, on je još jedini ostao.

126

I

maš kakav pepermint, Bryante? — upita ga Kim. Potrošila je tri vlažne maramice da obriše lice, vrat i ruke, ali se nije mogla riješiti vonja piva i luka, bilo to samo u njezinoj glavi ili ne. On posegne rukom u policu u vratima s vozačke strane i pruži joj novi paketić peperminta. Ona izvadi jedan i ubaci ga u usta. Žestok miris mentola pročisti svoj put sve do pluća. — Isuse, za ovo ti treba dozvola — izusti ona, kad joj prestanu suziti oči. — A šta bi bilo da ih nema, šefice? Ona hrabro nastavi cuclati bombon i baci pogled kroz prozor. Približavali su se središtu Bromsgrovea. Bryant prođe staru zgradu sindikalnog svratišta koja je bila otvorena do 1948. i skrene desno. Premda su odmakli tek nekih petnaestak kilometara od Stourbridgea, činilo se kao da ulaze u sasvim drugi svijet. Prvi zapisi o mjestu potiču iz ranog devetog stoljeća, kada se spominje ime Bremesgraf, a koje je nastalo iz poljodjelstva i izrade čavala. Njegovo bogato ruralno stanovništvo, tvrdo uporište konzervativne stranke, uglavnom se sastojalo od bijelih Britanaca s tek četiri posto etničkih manjina. — Šališ se? — izusti Kim, kad shvati da su sišli s ulice Littleheath. Cijene kuća u ovom dijelu četvrti Lickey End počinjale su s milijunskim ciframa. Visoke živice i dugački pristupni putovi štitili su kuće od pogleda s ceste. Poznata pod nazivom “bankarski pojas”, Četvrt je bila dom korporacijskim glavonjama i imala izravan pristup na autoceste M5 i M40. To nikako nije prirodno stanište lokalnog parlamentarnog zastupnika. Auto se zaustavi pred vrtnim zidom s velikim vratima od kovanog željeza. Bryant spusti svoj prozor i pritisne dugme na portafonu. Javi se izobličen glas, za koji Kim nije mogla zaključiti je li muški ili ženski. — Policija West Midlandsa — najavi ih Bryant. Umjesto odgovora, začuje se zveket električne ograde koja stane kliziti uza zid s lijeve strane. Bryant prođe čim se otvorio dovoljno širok prolaz. Šljunčana staza dovede ih do dvorišta popločanog crvenom ciglom i seoske kuće na kat u obliku slova L. 127

Kim primijeti odvojenu garažnu zgradu iza kuće, prema kojoj je njezina kuća izgledala kao kućica za pse. Bez obzira na tu vilu za vozila, dva su automobila stajala parkirana na šljunku desno od imanja. Kuća je bila opasana trijemom i velikim teglama s lovorom postavljenim u pravilnim razmacima. — Ovoga se čovjek ne odriče samo tako, što kažeš? — progovori Kim. Bryant se zaustavi pred ulaznim vratima. — On je svjedok, a ne osumnjičeni, šefice. — Naravno — odgovori ona, izlazeći iz auta — to ću svakako imati na umu kad ga budem ispitivala. Vrata se otvore i prije nego što su stigli do njih. Dočeka ih muškarac, za kojega Kim pretpostavi da se radi o Richardu Croftu. Na sebi je imao krem hlače od samta i tamnoplavu majicu. Sijeda mu je kosa još bila mokra, a na ramenima je držao ručnik. — Ispričajte me, upravo sam izašao iz bazena. Ma naravno, pomisli Kim, njoj se to stalno događa. — Imate lijepe aute — primijeti ona, kimnuvši prema Astonu Martinu DB9 i Porscheu 911, između kojih je zjapilo još jedno prazno mjesto. Pogled joj prijeđe preko dvije sigurnosne kamere na vrhu kuće. — Sigurnosne mjere za parlamentarne zastupnike? — upita, krenuvši za Richardom Croftom niz hodnik. On se okrene: — Ah, one su za moju ženu. Skrene lijevo kroz dvostruka staklena vrata, za koja Kim pretpostavi da vode u jednu od dnevnih soba. Prostorija je imala nizak strop poduprt debelim drvenim gredama. Rad vještog restauratora. Kožni kauči boje karamele i zidovi boje sljeza podizali su prostoriju. Francuski prozor vodio je u staklenik s narančama koji se protezao duž cijele kuće. — Raskomotite se, a ja idem vidjeti za čaj. — Oh, kako uljudno — prozbori Bryant kad je Richard Croft napustio sobu. — Napravit će nam čaj. — Mislim da je rekao da će vidjeti za čaj. Sigurna sam da to ne znači da će ga on napraviti. — Sad će Marta s čajem — javi se Richard Croft ušavši u sobu. Na ramenu mu više nije visio ručnik, a kosa mu je bila začešljana, otkrivajući sjedine na zaliscima. — Vaša supruga? On se nasmiješi, otkrivši sniježno bijele zube. — Ne, zaboga. Marta je naša domaćica. Pomaže Nini oko dečki i kuće. — A imate prekrasnu kuću, vijećniče. — Zovite me Richard, molim vas — blagonaklono će on. — Ova je kuća čedo moje žene. Puno radi, pa zaslužuje da se odmara u ugodnome domu. — A što točno radi vaša supruga? — Ona je odvjetnica za ljudska prava. Zastupa prava ljudi s kojima čovjek nema posebne potrebe provoditi vrijeme. 128

Kim odmah skopča. — Terorista. — Osoba optuženih za terorističku djelatnost je politički korektniji izraz. Kim pokuša ne pokazati svoje osjećaje, ali prezir očito nije uspjela prikriti. — Svatko ima pravo na punu zakonsku zaštitu, ne mislite li, inspektorice? Kim ne odgovori. Bojala se što bi joj moglo izletjeti. Duboko je vjerovala da zakon treba biti jednak za sve, pa je morala dopustiti i da svatko ima pravo braniti se tim istim zakonom. Dakle, slagala se s Croftom. I mrzila se zbog toga. Mnogo više od ženina zanimanja ju je fasciniralo kako Croftu uspijeva zadržati kameno lice dok govori. Ni u jednom trenutku mu se nisu naborali ni čelo ni područje oko očiju. Kim se činilo gotovo nadrealnim da netko svojevoljno pristaje da mu injekcijom ubrizgaju u tijelo derivat jednog od najopasnijih toksina. Za muškarca koji se bliži pedesetima, to je već bilo i opsceno. Imala je dojam kao da razgovara s voštanom lutkom, a ne čovjekom. On rukom prijeđe po sobi. — Nina voli dobro živjeti, a ja samo imam sreće da me žena jako voli. Ovo je vjerojatno trebao biti autoironičan komentar s ciljem da pridobije njihovu naklonost. Kim ga je, međutim, doživjela kao samozadovoljno hvalisanje. Vjerojatno ne toliko koliko voliš samoga sebe, zamalo mu odgovori, ali ju nasreću spriječi dolazak mlade, vitke plavuše s poslužavnikom, kojoj je također kosa bila mokra. Kim razmijeni znalačke poglede s Bryantom. Isuse, iz njega i njegove žene ne bi mogao izvući nijednu moralnu crtu zajedno. Zabrinula se za dvojicu uredno odjevenih dječaka na fotografiji na zidu pored kamina od cigle. Kad je Marta izašla iz sobe, Richard iz srebrnog čajnika rastoči tekućinu u tri šalice. Nigdje mlijeka i mirisa kofeina. Kim podigne ruku u znak da ona neće piti čaj. — Namjeravao sam svratiti do postaje i ponuditi pomoć, ali nisam stigao od posla u izbornom okrugu. Aha, pomisli Kim, sigurno su ga birači tjerah da se usred dana provodi s kućnim pomoćnicama. Čak mu je i ton kojim je to rekao djelovao prijetvornim. Možda bi joj djelovao uvjerljivije u uredu, ali ovdje usred ovakva luksuza i znajući što radi, nije mogla odagnati osjećaj gađenja. — Kako bilo, eto nas ovdje. Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja, pa idemo dalje. — Svakako, samo izvolite. Croft se zavali na suprotnom kraju kauča i nasloni desno stopalo na lijevo koljeno. Kim odluči krenuti od početka. Makar je svim svojim bićem prezirala ovoga čovjeka, dat će sve od sebe daj oj osobni stav ne zamagli stručni sud. — Znate li da je nedavno ubijena Teresa Wyatt? — Grozna stvar — odgovori on kamena lica. — Poslao sam joj cvijeće. — Jako pažljivo od vas, nema što. — To je najmanje što sam mogao učiniti. — A jeste li čuli za Toma Curtisa? 129

Croft ponikne glavom i odmahne. — Strašno. — Kladim se da je i njemu poslao cvijeće, pomisli Kim. — Jeste li znali da je nedavno preminula i Mary Andrews? — Ne, nisam. — Baci pogled prema svom radnom stolu. — Moram si zabilježiti da joj pošaljem... — ...cvijeće — završi rečenicu Kim umjesto njega. — Sjećate li se jednog od osoblja, Arthura Connopa? Richard Croft se, kao, zamisli na trenutak. — Da, da. On je bio jedan od dežurnih domara. Kim se zapita od kakve bi pomoći ovaj čovjek bio da je stvarno našao vremena i došao k njima u postaju, jer zasad od njega nikakve koristi. — Baš smo danas s njim razgovarah. — Nadam se da je dobro. — On za vas nije izrazio takvu nadu. Richard se nasmije i posegne za svojom šalicom sa zelenom tekućinom. — Ljudi rijetko s osmijehom pamte svoje nadređene. Baranja imam takav dojam. Posebno lijenčine. Gospodina Connopa sam morao nekoliko puta ukoriti. — Zbog čega? — Zbog spavanja na poslu, nemarnosti... Po tonu se činilo da ima još. — I zbog? Richard odmahne glavom. — Samo zbog svakodnevnih propusta. — A što je s Williamom Payneom? Kim primijeti promjenu u Croftovim očima. — Što s njime? — On je bio drugi noćni čuvar. Jeste li i njega korili zbog sličnih stvari? — To nikako. William je bio uzoran djelatnik. Pretpostavljam da ste upoznati s njegovim osobnim neprilikama? Kim kimne. — William ne bi učinio ništa da dovede svoj posao u pitanje. — Biste li rekli da su ga ljudi bolje tretirah od Arthura Connopa? — nije se dala Kim. Nije se mogla oteti dojmu da tu nečega ima. — Iskreno da vam kažem, vjerojatno smo mu tu i tamo progledali kroz prste. — U vezi s čime, na primjer? — No, znali smo da William tu i tamo ode do kuće tijekom noći ako mu se kćer ne osjeća dobro ili ako je susjed ne može paziti, ali nikad ne bi ostavio djevojke bez nadzora, pa smo mu znali progledati kroz prste. Hoću reći, znali smo za to, ali... — slegne ramenima — biste li se vi mijenjali s njime? — Je li bilo još nečega? Arthur je natuknuo...

130

— Vi to ozbiljno, inspektorice? Ja mislim da se Arthur Connop rodio ogorčen. Čim ga sretnete shvatite da mu je život kriv za sve. Za svaku lošu stvar u svom životu krivio je nekog drugog ili na nju nije mogao utjecati. — Danas je, međutim, možda bio i u pravu kad ga je sleđa netko pokosio autom i ostavio da umre. Richard Croft proguta knedlu. — I... je li... mrtav? — Još ne znamo, ali nije slutilo na dobro. — Oh, Bože. Kakva stravična, tragična nesreća — uzdahne duboko. — U tom slučaju, mislim da neću nikome naškoditi ako budem potpuno iskren prema vama, inspektorice. — Samo izvolite — odgovori Kim, čisto sumnjajući da će sad iz njega provaliti bujica riječi. — Nedugo prije požara sam saznao da Arthur nekim djevojkama nabavlja drogu. Ništa teško, ali ipak drogu. — Zašto? — upita ga Kim zlobno. Ako su ga otkrili, trebao je ostati bez posla, dobiti dosje i vjerojatno provesti par mjeseci u Featherstoneu. — William je radio noću, a kad bi imao svoja dva slobodna dana, netko bi ga mijenjao. To bi ponekad bio Arthur, koji bi tako zaradio za prekovremene. Bez znanja ostatka osoblja, Arthur je prvi dio noćne smjene znao provesti u pabu. To je ubrzo otkrila skupina štićenica, koje su to saznanje okrenule u svoju korist. — Ucjenjivale su ga? - upita Bryant. — Ja to ne bih tako nazvao, inspektore. Kim je bila mjerena da ne bi, budući da je bio nadležan za ustanovu. — Zbog straha da ne izgubi posao, Arthur je očito o tome šutio. — A što bi drugo! — prasnula je Kim. — Bio je odgovoran za sigurnost petnaest do dvadeset djevojčica u dobi od šest do petnaest godina. Tko zna što se sve dogodilo toj djeci dok je bio odsutan. Richard ju promotri sa zanimanjem. — Vi, dakle, odobravate ponašanje tih djevojčica, inspektorice? Naravno da ne, pomisli ona, ali još nije otkrila nijednu nadležnu osobu kojoj se nije živo fućkalo za djevojke. Odluči birati riječi: — Ne odobravam. Međutim, da je Arthur radio svoj posao, ne bi se našao u takvom položaju. Croft joj osmijehom da znak da se slaže. — Imate pravo, inspektorice. Ali ni djevojke o kojima govorimo nisu bile uzorni građani. Kim se jedva suzdrži da ne plane. Zbog svojeg ponašanja te su djevojke odmah otpisane kao nemoralni delikventi bez budućnosti. Pored moralnih uzora poput Arthura Connopa, to ju uopće nije čudilo. Pitala se što je Richarda Crofta odjednom navelo da spomene ovo o Arthuru. Što on ima od toga? Richard se nagne prema njima. — Još čaja?

131

— Gospodine Croft, ne djelujete mi previše zabrinuti što su svi vaši kolege iz Crestwooda umrli neprirodnom smrću. — Koliko ja znam računati, radi se o dva ubojstva, jednoj prirodnoj smrti i prometnoj nesreći koja možda ne završi smrću. — Što se to zapravo događalo u Crestwoodu tih davnih godina? — odluči Kim više ne okolišati. Richard Croft, međutim, ne trepne ni okom. — Kad bih barem znao, ali ja sam došao u ustanovu samo dvije godine prije nego što je zatvorena. — I u to doba broj pobjeglih djevojaka je drastično porastao, ne slažete li se? On izdrži njezin pogled, ali ne uspije sakriti da mu je sad digla živac. Kim je znala kad treba prijeći s općih na izazovnija pitanja. Nije mu se sviđalo to što propituje njegov način vođenja ustanove. — Nekim se djevojkama nisu sviđala pravila, ma koliko dobronamjerna bila. Kim se pak dobro sjećala da je većina pravila bila tamo kako bi bilo lakše osoblju, a ne štićenicama. — Govorili ste o Arthuru, ali nas zanima u kakvim ste vi bili odnosima sa štićenicama u Crestwoodu? — Površnima. Mene su doveli da donosim organizacijske odluke, da uspješno vodim ustanovu. Zbog njegovog inzistiranja na riječi ustanova, Crestwood je više zvučao kao zatvorski odjel u Broadmooru nego dom za nezbrinutu djecu. — Gospodine Croft, imate li bilo kakvog razloga smatrati kako je netko od vaših kolega htio nauditi bilo kojoj od djevojaka? Croft ustane. — Naravno da nemam. Kako to uopće možete pitati? Grozno je to što kažete. Svi djelatnici ustanove bili su tamo kako bi se brinuli o toj djeci. — Za mjesečnu plaću — izvali Kim prije nego što se stigla zaustaviti. — Pa čak i bez nje — odbrusi joj Croft. — Čak ni naš pastor nije uspio doprijeti do nekih djevojaka. — A što je s Arthurom? — Arthur je pogriješio. On nikome nikad ne bi naudio. — To shvaćani, gospodine Croft, ali smo pronašli tijelo zakopano na zemljištu Crestwooda koje, čini se, pripada tinejdžerici, a ako što mogu s potpunom sigurnošću zaključiti, jest da tamo nije dospjela bez ičije pomoći. Croft se ukoči i provuče prste kroz kosu. Prvi put da je pokretom reagirao na njezine riječi. S lica zategnutog botoksom mu se nije dalo ništa pročitati. — Gospodine Croft, jeste li vi ili bilo tko drugi koga poznajete pisah prigovore na iskapanja koja je namjeravao provesti profesor Milton na tom zemljištu? — Apsolutno ne. Nisam imao nikakva razloga za to. Kim ustane i okrene mu se sučelice. — I konačno, posljednje pitanje, prije nego što vas ostavimo na miru. Gdje ste bili one noći kad je ubijena Teresa Wyatt?

132

Lice mu ovaj put poprimi grimiznu boju i on pokaže rukom prema vratima. — Zamolio bih vas da odmah napustite moju kuću. Povlačim svoju ponudu da pomognem, a sva daljnja pitanja uputite mojem odvjetniku. Kim krene prema vratima. — Gospodine Croft, sa zadovoljstvom ću napustiti kuću vaše supruge i hvala vam na vašem vremenu. U trenutku kad je izlazila na šljunku se zaustavi srebrni Range Rover, ali ne na praznome mjestu između dva druga auta. Vozač je očito znao da je to mjesto rezervirano za nekog drugog. Iz auta izađe vitka žena i uzme aktovku sa zadnjeg sjedišta. Bila je odjevena u crno poslovno odijelo s uskom suknjom koja joj je jedva pokrivala koljena. Listovi su joj bili naglašeni zbog visokih peta od deset centimetara. Imala je crnu, sjajnu kosu zategnutu u rep. Prolazeći pored nje, Kim primijeti da žena izgleda apsolutno fantastično. Ova ju nagradi suzdržanim smiješkom i kratkim kimanjem glave. — Pobogu, što ona vidi u njemu? — glasno se zapita Bryant. Kim odmahne glavom i uđe u auto. Za bračnim se parom zatvore vrata. Čini se da na svijetu još ima neotkrivenih tajni. Bryant pokrene motor i prebaci u rikverc. — Šefice, hoćeš li ti ikad naći načina da budeš pristojna? — Kako da ne, čim naletim na nekog tko mi se sviđa. Uz uzdah baci još jedan pogled prema imanju i nakratko pomisli na Williama Paynea i njegovu kćer Lucy. Sudbina je očito imala iskrivljenu sliku svijeta. — O čemu razmišljaš? — upitaju Bryant dok su se otvarala željezna vrata da ih puste van. — Razmišljam o njegovoj reakciji kad sam mu rekla za zakopanu djevojčicu. — Što s tim? — Uopće nije pitao jesmo li je identificirah. Ništa što smo mu rekli nije ga iznenadilo. Možda mu je botoks okamenio lice, ali nije mogao utjecati na izražaj očiju. Njezina nagonska reakcija na Richarda Crofta bila je loša. Bila je sigurna da zna više nego govori. A njoj nije preostalo drugo nego da lovi tu neuhvatljivu nit, taj posljednji komadić zavjese, koji će, kad se razgrne, otkriti sve Crestwoodove tajne.

133

Š

to su oni pak htjeli? — pitala je Nina Croft muža odlažući aktovku u hodniku. — Raspitivah su se o Crestwoodu — odgovori Richard slijedeći ženu u kuhinju. Ni nakon petnaest godina zajedničkog života nije se prestao čuditi dvjema stvarima u vezi s njom. Prva je bila da još uvijek izgleda jednako fantastično kao i onog dana kad su se upoznali. Istog je trenutka izgubio glavu za njom, i na njegovu žalost to se do danas nije promijenilo. Druga je stvar bila da ni nakon sedam godina nije izgubila onu ledenu odsutnost u pogledu. Nina zastane kod kuhinjskog otoka, koji je stajao nasred ogromne prostorije. Richard joj stane sučelice, s druge strane otoka. Promatrah su se preko posuđa Le Creuset, koje nikad nije poslužilo svrsi. — I, što si im rekao? — nastavi ona. Richard spusti pogled. Prije sedam godina, kad im se rodio drugi sin, bio je pijan od sreće. Gledajući svoju prekrasnu ženu kako rađa, osjetio je takvu neukrotivu ljubav i zaštitnički poriv da je bio uvjeren kako je njihova veza neuništiva. Mislio je da joj može sve reći. Dva dana kasnije, kad su Harrisona položili u krevetić, Richard je osjećao dovoljnu bliskost sa ženom daj oj otkrije sve tajne Crestwooda. Od toga dana više nisu dijelili krevet. Nije poludjela na njega, nije ga optuživala, nije mu prijetila da će ga prijaviti. Samo se između njih spustila ledena magla i tako ostala do danas. — Što su te pitah? Richard joj prepriča razgovor od riječi do riječi. Slušajući ga, ničim nije pokazivala osjećaje sve do posljednjih nekoliko pitanja. Tada joj se trznuo mišić na obrazu. Kad je završio, osjetio je kako mu je znoj orosio vlasište u strepnji što će mu reći. — Richarde, davno sam ti već rekla da neću trpjeti da tvoje greške iz prošlosti utječu na moj život i život moje djece. — Mila, je li to bilo one noći kad si zauvijek napustila naš krevet? Svako toliko, njezin jedva podnošljivi ton udario bi ga snažno u želudac i on bi odjednom pronašao svoju kičmu.

134

— Da, ljubavi, svaka privlačnost koju sam osjećala prema tebi nestala je nakon tvoje noćne ispovijedi. Bilo bi dovoljno skandalozno već i to da je istraga o Crestwoodu otkrila tvoje prste u džepovima doma. — Zatim kao da govori Harrisonu na katu, podigne pogled prema stropu. — Uzimati novac namijenjen onim djevojkama već je samo po sebi odvratno, ljubavi — nastavi ledenim glasom — ali ono što si sakrio pod tepih. E pa, iskreno... nemam prave riječi. Richard u sebi opet prokune noć kad ga je obuzela potpuna iskrenost. Da, malo si je popunio džepove. Zaslužio je bolju plaću, a djevojkama novac nije nedostajao. Njihove su osnovne potrebe u svakom trenutku bile pokrivene. Gađenje na licu njegove žene probolo je srce koje ju nije htjelo pustiti da ode. Croftova prva reakcija je bila da uzvrati udarac. Da ju ozlijedi samo kako bi izazvao nekakvu emociju u njoj. Zabaci glavu i nasmiješi se. — No, ja barem imam nekoga tko mi je spreman pružiti ljubav, kad to već neće moja žena. Čekajući da mu odgovori, zaboravio je disati. Pozdravio bi svaku, ali baš svaku iskrenu emotivnu reakciju. Bilo što u njezinu glasu što bi prizvalo ostatke onoga što su nekad imali zajedno. Ona prasne u smijeh. Nije to bio smijeh nastao iz radosti ili sreće. — Misliš na Martu? Tu reakciju nije očekivao. Na licu joj se pojavi pokvareni osmijeh. Croft je imao dojam da se kuhinja oko njega smanjuje. — Ti... ti znaš za Martu? — Znam li, mili? Pa ja ju bogato plaćam za to. Richard zatetura unatrag kao da ga je ošamarila. Laže. Sigurno laže. — Eh, moj Richarde, stara budaletino. Marta ima ogromnu obitelj dolje u Bugarskoj i sve ih uzdržava svojom plaćom. Stavlja im hranu na stol. Svojim, khm, prekovremenim poslom školuje braću, pa ako ti se čini da joj je stalo do seksa s tobom, to je zato što zarađuje po satu. A ja joj rado plaćam, jer zaradi svaki peni. Suočenom s odvratnom istinom, Richardu navali krv u lice. Nije li ga Marta jutros uporno nagovarala? — Ti... bešćutna kujo! Nina prečuje uvredu i okrene se prema aparatu za kavu. — Već sam ti bila rekla da ne želim ni najmanji skandal uza svoje ime. Krvavo sam radila da si osiguram ovakav život, a zbog tvoga položaja u zajednici mogu te podnijeti kao suputnika. Ali samo dok putuješ šutke. Richarda preplavi osjećaj gađenja. Jedino čemu je služio svojoj ženi bio je njegov počasni položaj člana parlamenta, njegova karijera koja joj je osiguravala poštovanje zajednice kao protutežu njezinoj nezgodnoj klijenteli. — Ne budi tako iznenađen, dragi. Ovaj je aranžman dosad dobro funkcionirao i trebao bi se nastaviti. Koža mu se naježi pri pomisli da nakon što je ovo saznao ponovno spava s Martom. Ranije mu se znalo učiniti da postoji nešto iskreno između njih, a sada shvaća da je on bio tek dodatak na plaću. — Ali zašto Marta? — upita, i dalje ošamućen njezinim priznanjem. 135

— Menije ugled sve i neću ti dopustiti da ga uprljaš. Ti si muškarac s određenim potrebama, ali ti nikad ne bih dopustila da jebeš neku oboljelu običnu kurvu i dovodiš mi djecu u opasnost. Nina izvadi svoj mobitel. — Hajd’ sad, bježi, kao i sva dobra djeca, da mogu pospremiti tvoj nered. Stisnutih šaka, Richard shvati da se nalazi na rubu važne odluke. Može se okrenuti i otići... daleko od ove kuće, daleko od Ninine hladnoće i nadzora. Ih može otići ravno u pokriju i osloboditi se dugogodišnjeg tereta. Može se osloboditi ove žene i dosadašnjeg života. Sjeti se svoje bijedne zastupničke plaće od šezdeset i pet tisuća funti na godinu. Čak ni uz maštovito računovodstvo ne može nadoknaditi ogromnu razliku između svojih šesterocifrenih troškova i prihoda. Njegova mjesečna plaća jedva je pokrivala režije. Plaća njegove žene pokrivala je kredit, aute i pet tisuća funti džeparca koji su mu svakoga prvog u mjesecu sjedali na račun. Šake mu se opuste i ruke padnu niz tijelo. Okrene se i ode u radnu sobu zajedno sa svojom odrezanom muškosti na zlatnom pladnju od devet karata. Tek kad su se vrata zatvorila za njim, obriše znoj iza uha. Svojim posljednjim natruhama ponosa uspio se suzdržati da to ne učini pred ženom. Teresa i Tom su mrtvi, a Arthur samo što nije. Richard je htio vjerovati da su te smrti nepovezane. Morao je u to vjerovati... jer ne vjerovati može značiti samo jedno: on je sljedeći na redu.

136

D

ok je Bryant iz auta diktirao narudžbu McDonaldsovom službeniku, Kim odluči nazvati Stacey, koja odgovori nakon drugog zvona. — Stace, trebat će nam sve adrese bivših štićenica Crestwooda koje imaš, jer rapidno ostajemo bez osoblja. — Aha, priča se o tome. Woody se već bio spustio da te potraži. - Woody me traži došapne Kim Bryantu dok je Stacey tipkala po računalu. Bryant se naceri. — U redu, prva na popisuje... oh, zapravo su dvije. Blizanke Bethany i Nicola Adamson. Ovo je Nicolina adresa u četvrti Brindleyplace u Birminghamu. Kim naglas ponovi adresu, a Bryant ju zapiše u notes. — Dobro. Možeš li potražiti onoga pastora kojeg si ranije spomenula? Njegovo se ime danas opet pojavilo, pa mislim da ga vrijedi posjetiti. Možda su mu se djevojke povjerile. — Odmah, šefice. — Hvala ti, Stace. Ima li što novoga od Dawsona? — Meni se nije javio. Kim prekine vezu. — Stvarno smo prvo trebali otići do postaje nakon nesreće — kaže Bryant. Kim je jako dobro znala da su Woodyju trebali podnijeti izvještaj u vezi s gaženjem i bijegom s mjesta nesreće i slijediti postupak propisan za svjedočenje “traumatičnom događaju”, ali onda nikad više ne bi otišli iz postaje. — Ja ću kasnije napisati izvještaj i razgovarati s Woodyjem, ali imamo sve manje vremena. Dosad smo već izgubili četvero ljudi koji su radili u Crestwoodu uoči zatvaranja. Odgrize zalogaj pilećeg hamburgera. Imao je okus po piljevini između dvije pločice medijapana. Odloži ga i izvadi svoj mobitel. Dawson se odmah javi. — Kako stoje stvari? — upita ga. — Kreću se. Cerys je u jami sa svojim ručnim alatom, tako da još nećemo dugo čekati, o čemu god da se radilo. Kim primijeti umor u njegovu glasu. - Jesi li bio kod Williama Paynea?

137

— Obavljeno, šefice. Nazvao sam i ADT da provjerim je li alarm u funkciji. Očistio sam i provjerio senzore pokreta sprijeda i straga. Raspon im je pet metara. Nagovorio sam ga da odmakne nekoliko tegli od ograde i promjeni bateriju u Lucynom privjesku s alarmom, za svaki slučaj. — Eh da, i rekao sam svim policijskim patrolama da uključe Payneovu kuću u redovni obilazak. Kim se nasmiješi. Eto zašto je i on u ekipi. Jest, bilo je i takvih dana kad je raditi s Dawsonom bilo kao da paziš na malo dijete. Ponekad bi ju ispilio do krajnjih granica, ali kad bi radio svoj posao, bio je nenadmašan. — Samo da znaš, šefice, javili su na radiju. Arthur Connop je umro. Kim ne odgovori. Znala je da neće preživjeti. Forenzičari i dalje drže cestu zatvorenom. Možda još nešto nađu, nikad se ne zna. Kim prekine vezu. — Connop — šapne Bryantu. — Mrtav? Kim kimne i uzdahne. Kad bi bila potpuno iskrena, teško bi joj bilo red da je to neki veliki gubitak za svijet, taj Arthur Connop. Njegovu ženu uopće nije zanimalo gdje se nalazi. Nitko s kim su razgovarah nije osjećao posebne simpatije prema tom čovjeku, ni sad ni prije. Možda će Maureen osjetiti gubitak kroz tjedni promet piva i peciva sa sirom, ali će malo tko pustiti suzu za njim. Kim bi voljela da je taj grubi, nepodnošljivi čovječuljak nekad bio pristojno ljudsko biće koje je tijekom vremena postalo ogorčeno, ali je brzo odustala od te pomisli, sjetivši se teškog zanemarivanja svojih obaveza prema djeci prije deset godina. Maureen je vjerojatno bila u pravu kad je rekla da je Arthur oduvijek bio sebičan i zloban. Pitanje je samo, je li se zaustavio na tome. Koliko bi daleko otišao da prikrije svoje tragove? Dok je Bryant brisao usta papirnatim ubrusom, Kim baci pogled na sat u autu. Tek je prošlo tri, a u postaji ih je čekala hrpa papirologije za napraviti. Dan je ionako bio težak i zahtjevan, a popis štićenica može ionako obaviti sutra ujutro. Tijelo joj je vapilo za tušem i odmorom. — Onda, hoćeš da se zaletimo do one adrese u Birminghamu, šefice? Kim se nasmiješi i kimne glavom.

138

S

a svojih dvanaest jutara površine, Brindleyplace je bilo najveće obnovljeno poslovnostambeno naselje u Ujedinjenom Kraljevstvu. Tvornice uz kanal i škola iz viktorijanskoga doba obnovljeni su u raznovrsnim arhitektonskim stilovima. Projekt je počeo 1993. i profilirao se u tri odvojene četvrti. Brindleyplace se sastojao od katnica sa skupim uredskim prostorima, dućanima i umjetničkim galerijama, dok su se u Water’s Edgeu nalazik barovi, restorani i kafići. Stambena četvrt širila se na sve strane iz Symphony Courta. — Šefice, kog mi to vraga radimo krivo? — začudi se Bryant dok su stajali na četvrtome katu bivše zgrade pristaništa King Edwards. Vrata je otvorila vitka, sportski građena žena u crnim tajicama i uskom sportskom topiću. Crvenilo na licu odavalo je da se malo prije naprezala i vježbala. — Nicola Adamson? — A vi ste? Bryant joj pokaže svoju iskaznicu i predstavi oboje. Ona se ukloni i pozove ih u svoj raskošan stan otvorenog tipa. Kim zakorači na bukov laminat, koji se prostirao sve do kuhinje. Dva kožna kauča, razmještena u obliku slova V, gledala su na zid na kojem je visio ogroman televizor ravnog ekrana. Ispod njega u zidnim nišama vidjele su se razne elektroničke sprave, ali ne i žice i kablovi. Strop je bio posut reflektorima, a iznad kamina od oblutaka stajale su dvije zidne lampe. Stakleni stol za ručavanje i stolci od tikovine označavali su kraj dnevnog boravka. Na tome su mjestu laminat zamijenile kamene pločice. Kim ocijeni da stan ima nekih 140 četvornih metara. — Mogu li vas ponuditi pićem? Čajem? Kavom? Kim kimne. — Kavom. Što jačom, to bolje. Nicola Adamson se široko nasmiješi. — Takav dan, inspektorice? Žena mekano odskakuće do kuhinje koja se sastojala od sjajno bijelih ormarića ukrašenih smeđim drvetom. Kim ne odgovori već nastavi šetati po stanu. Lijevi je zid sav bio u staklu, izuzev nekoliko oblih kamenih stupova. Iza njega nalazio se balkon s kojeg se pružao pogled na kanal Brindley Loop. 139

Do staklenog zida Kim primijeti traku za trčanje, dijelom skrivenu orijentalnim paravanom. Hm, pomisli Kim, ako već moraš vježbati, ovo je svakako dobar način. Za jednu dvadesetpetogodišnjakinju, godina više-manje, koja je, k tome, kod kuće usred bijela dana, ovo se činilo impresivnim postignućem. — Čime se bavite? — upitaju Kim bez okolišanja. — Molim? — Imate jako lijepi stan. Samo sam se pitala što radite da si ga možete priuštiti. Svojim taktom i diplomacijom Kim se još nije odmakla od prijepodnevnih podviga, i nije bilo naznaka da će se to promijeniti do kraja dana. Žena će ili odgovoriti ili neće. — Nisam sigurna da razumijem što se to vas tiče, budući da se bavim legalnim poslom, ali ako baš hoćete, ja sam plesačica, egzotična plesačica, a k tome i dobra. Kim pretpostavi da jest. Pokreti su joj bili prirodno gipki i elegantni. Nicola donese poslužavnik s dvije šalice iz kojih se pušilo i bocom vode. — Radim u The Roxburghu — pojasni, kao da je to dovoljno, ali za Kim i jest bilo dovoljno. U klub se moglo samo ako si član, a zabavni program je bio namijenjen samo poslovnim ljudima. Za razliku od ostalih klubova u središtu Birminghama, ovaj se strogo držao pravila, tako da gotovo nikad nije imao posla s lokalnom policijom. — Znate li zašto smo ovdje? — upitaju Bryant. Pokušavao se nekako iskobeljati iz mekanoga kauča u kojeg se, sada je shvatio, greškom zavalio i gotovo nestao u njemu. — Naravno. Jedino nisam sigurna kako vam ja mogu pomoći, ali me slobodno pitajte štogod želite. — Koliko ste godina imah kad ste bili u Crestwoodu? — Nisam bila tamo cijelo vrijeme, inspektore. Sestra i ja smo bile premještane i vraćale se otkad smo imale dvije godine. — Koliko vam je godina na ovoj slici? — upitaju Kim pokazujući na fotografiju u srebrnom okviru, koja je stajala na stoliću pored nje. Lica dvaju djevojčica bila su navlas ista kao i njihova odjeća. Obje su nosile bijele uštirkane školske bluze koje su dobile uz odoru. Kim se dobro sjećala te odjeće, i poruge koja je dolazila s njom. Obje su nosile iste ružičaste veste ukrašene cvjetnim motivom na lijevoj strani. Sve je na njima bilo identično osim frizure. Jedna je raspustila svoje zlatne uvojke, a druga ih zategnula u punđu. Nicola posegne za fotografijom i nasmiješi se. — Dobro se sjećam ovih vesta. Beth je svoju bila izgubila, pa je krala moju. To je valjda bila jedina stvar zbog koje smo se svađale. Bryant zausti da nešto kaže, ali ga zaustavi Kimin mrk pogled. Nicola odjednom promijeni izraz lica. Više nije gledala fotografiju već nekamo u daljinu. — Nisu bogzna što, ali su nam te veste nekad bile pravo bogatstvo. Mary je jednom pitala ima li dobrovoljaca da očiste boju, pa smo se javile Beth i ja, jer je Mary bila dobra žena koja je davala sve od sebe. Kad smo završile s poslom dala nam je nekoliko funti za nagradu. — Nicola napokon podigne pogled. Lice joj je u isti mah bilo tužno i nostalgično. — Ne možete ni zamisliti kako smo se osjećale. Odmah sutradan otišle smo na tržnicu Blackheath. Cijeli smo da provele šećući od štanda do štanda neodlučne što da kupimo. Nije 140

se tu radilo samo o vestama, već i o tome da su bile naše od samog početka, a ne nešto što su starije cure prerasle ili je stiglo iz donacija. Bile su nove i bile su samo naše. Jedna suza klizne s Nicolinog desnog oka. Ona vrati sliku na mjesto i obriše obraz. — Znam da zvuči glupo i da ne možete baš razumjeti... — Da, mogu — odgovori Kim. Nicola se popustljivo nasmiješi i odmahne glavom. — Ne, inspektorice, doista ne možete... — Da, doista mogu — ponovi Kim. Pogledi im se sretnu. Gledale su se tako nekoliko sekundi, a onda Nicola kimne, dajući Kim do znanja da shvaća. — Da odgovorim na vaše pitanje; ovdje na slici smo imale četrnaest godina. Bryant pogleda prema Kim, a ona mu da znak da nastavi s pitanjima. — Jeste li sve vrijeme bile štićenice Crestwooda? Nicola odmahne glavom. — Nismo. Naša je majka bila ovisnica o heroinu. Voljela bih da mogu reći kako je dala sve od sebe, ali nije. Do naše dvanaeste godine seljakale smo se od udomitelja do jednog, pa drugog doma, a kad bi se majka skinula s droge, uzela bi nas k sebi. Ne sjećam se tog doba baš najbolje. Oči su joj, međutim, govorile suprotno. Itekako se dobro sjećala. — Ali, imale ste jedna drugu? — uključi se Kim, promatrajući fotografiju. I ona je sa šest godina poznavala taj osjećaj. Nicola kimne. — Da, imale smo jedna drugu. — Gospođice Adamson, imamo razloga vjerovati da je tijelo koje smo otkrili u jami kod Crestwooda pripadalo jednoj njegovoj štićenici. — Nemoguće — zapanji se Nicola odmahujući glavom. — Šalite se. — Sjećate li se bilo čega iz svog boravka u Crestwoodu što bi nam moglo pomoći? Pogled joj stane lutati kao da pretražuje vlastita sjećanja. Kim i Bryant ne progovore ni riječi. Nakon nekog vremena, Nicola polako odmahne glavom. — Iskreno, ničega se ne mogu sjetiti. Beth i ja smo se držale dosta odvojeno od ostalih. Stvarno vam ne mogu pomoći. — A vaša sestra? Mislite li da bi nam ona mogla pomoći? Nicola slegne ramenima, i u tom trenutku Kim zazvoni mobitel. Dvije sekunde kasnije zazvoni i Bryantov. Petljajući po mobitelima, oboje odbiju pozive. — Oprostite — ispriča se Bryant. — Što ste rekli? — Možda se Beth nečega i sjeti. Trenutno živi ovdje sa mnom — odgovori Nicola i pogleda na sat. — Trebala bi stići kući za kojih pola sata, ako ju želite pričekati. Kim osjeti kako joj mobitel vibrira u džepu. — Ne treba, bit će dovoljno — odgovori ustajući. Bryant učini isto i pruži Nicol ruku. — Sjetite li se ičega, svakako nas nazovite. — Naravno — potvrdi Nicola ispraćajući ih do vrata.

141

Odlučivši okušati sreću, Kim se odjednom okrene. — Sjećate li se možda da je neka djevojčica jako voljela perle? — Perle? — Narukvice, možda? Nicola se zamisli na trenutak i zaprepašteno stavi ruku na usta. — Da, da. Bila je jedna cura, Melanie. Bila je starija od mene, pa je nisam dobro poznavala. Bila je jedna od onih kul cura, onih koje su radile nepodopštine. Kim prestane disati. — Da, sjećam se perli. Neke je poklonila svojim najboljim prijateljicama. One su bile kao neki klub. Sad je već kimala glavom. — Pa da, naravno. Bilo ih je tri. Sve su imale perle. Kim osjeti mučninu u želucu. Kladila bi se da su sve tri pobjegle.

142

S

ranje — kaže Bryant kad su sjeli u auto. Kim mučnina nije napuštala. — Misliš li isto što i ja? — Ako ti misliš da bismo mogli pronaći još jedno tijelo, onda da. — Zamijeni bismo mogli s ćemo i potpuno ćemo se složiti. — Kim zapaše sigurnosni pojas i okrene se prema Bryantu. — Jesi li zapisao ona imena? Bryant kimne, a Kim izvadi mobitel. Bryant također. — Dva propuštena poziva od Dawsona — kaže Kim. — Moji su od Woodyja. Oboje provjere glasovne poruke. Kim sasluša uzbuđeni Dawsonov izvještaj i obriše poruku. — Dawson me zove da odmah dođem. Bryant se zasmijulji. — Woody me zove da te istog trena dovedem u stanicu, a ako dobro pamtim, koliko god si vješta, još nisi savladala tehniku bivanja na dva mjesta odjednom. — Onda se okrene prema njoj: — Dakle, šefice, pravac A ili B? Kim ga pogleda podigavši obrvu. — Da, i mislio sam da ćeš to reći.

143

B

ryant zaustavi auto na provizornom prašnjavom parkiralištu. Trebalo mu je četrdeset minuta da prijeđe trinaest kilometara od središta Birminghama. Kim otvori vrata. — Javi se Dawsonu i vidi kako je. — Hoću, šefice. Ona laganim korakom otrči do trećeg šatora. Lokacija je sad više naličila sajmišnom prostoru nego mjestu zločina. Zaustavi se na ulazu, okrene i baci pogled niz padinu do srednje kuće sa svojim zatvorenikom i kratko mahne. Za svaki slučaj. Cerys se okrene kad uđe u šator. Kim pogleda u jamu. — Kamo je nestala? — upita, nesvjesno odredivši spol tijelu. Premda nije bilo načina da se sa sigurnošću zna da tijelo pripada djevojčici, nagonski je to zaključila, a to bi obično njoj bilo sasvim dovoljno. — Tijelo je kod Dana u drugom šatoru. Uklonili smo ga prije nekih pola sata. Stigli smo prosijati tlo u trećini jame, pa sam mislila da biste trebali čuti kako smo pronašli još... — ...perli — dovrši Kim rečenicu. — Kako ste znali? Kim slegne ramenima. — Još nešto? Cerys teško uzdahne i polako kimne. — Potpuno smo pretražili parcelu i našli... — ...još jednu masu — opet ju nadopuni Kim. Cerys stavi ruku na bok. — Mogu li sad ići doma? Kim se nasmiješi. — Oprostite, samo sam umorna. Takav je dan. Hoćete li sutra završiti s pretraživanjem druge jame. — Odmah ujutro krećem s trećim iskapanjem. Jamu još nismo označili. Ne bismo htjeli da nas lešinari preteknu — odgovori Cerys, misleći na novinare. — Još nismo sigurni da je treća anomalija još jedno tijelo. Kim je, međutim, bila sigurna. Tako joj je govorio želudac. — Novinari prate svaki naš pokret, tako da sam naredila momcima da prvo završe s pretraživanjem i spreme uređaj, a onda da se klone treće iskopine kako ne bi izazvali sumnju. — Kako ćete znati gdje da kopate, ako ju niste označili? — upita Kim. 144

— Izbrojala sam korake od ruba šatora. Vjerujte mi, znat ću. Kim joj je vjerovala. — Dobra je vijest da se prva jama sad može zatvoriti i zatrpati. Trebate samo potpisati i uklonit ćemo prvi šator. — Ima li još čega što bi moglo biti važno? — Par krpica odjeće. Sve su označene, spremljene u vrećice i poslane u labos. Možda pomognu kod identifikacije. Nakon susreta s Nicolom, Kim pretpostavi da se radi o jednoj od one tri djevojke. — Još nešto? Cerys odmahne glavom i okrene joj leđa. Kim je cijenila njezinu ustrajnost. Sa sobom je bila načistu da ju goni nešto više od želje da razriješi slučaj. Mogla se uvjeravati koliko hoće da ovaj slučaj nije drukčiji od ostalih, ali bio je. Poznavala je tu bol kroz koju su ove djevojke morale prolaziti. Niti za jednu se ne može reći da se jednoga dana samo probudila i izabrala svoju sudbinu. Njihov se život kretao kroz uspone i padove, sve dok im okolnosti nisu ugušile svaku nadu. Nikad se tu nije radilo o velikim stvarima. Kim se sjećala kako su ju oduvijek oslovljavali s “dijete”. Sve su njih oslovljavah s “dijete”, kako se ne bi morah mučiti s pamćenjem imena. Kim je bila načisto s time da ju goni želja da nađe pravdu za tu zaboravljenu djecu i da se neće pokolebati sve dok ju ne nađe. Zato je i cijenila tuđu ustrajnost. — Hej — zazove Kim izlazeći iz šatora — hvala. Cerys se nasmiješi. Kim se zaputi u skladišni šator. Daniel joj je bio okrenut leđima, zauzet označavanjem plastičnih vrećica s još dvojicom. — Hej, doktore, šta imaš? — Ha? A vrijeđanje? A pogrde? — Gle, umorna sam, ali imam još snage da... — Ne treba, hvala. Danas mogu i bez toga. Kim primijeti da je doktor pokunjeniji nego inače po blago povijenim ramenima dok je zatvarao vrećicu s lubanjom. Na bijelim je vrpcama crnim markerom napisana oznaka za lokaciju i kost u vrećici. Njegov pomoćnik posegne za poklopcem kutije za spremanje, ali Daniel odmahne glavom. — Još ne. Kim to zbuni. Već je ranije viđala spremanje tijela, tako što se najteže kosti stave na dno kutije, a one lakše, krhkije, na vrh. Lubanja se obično spremala posljednja. Ona stane pored njega i posegne za spremnikom veličine kutije za sendviče, čije je dno bilo podstavljeno papirnatim ubrusima. Na krajnjem desnom uglu stola stajala je hrpica sitnih kostiju. Danielova ruka jedva primjetno zadrhti. — Odrasla osoba ili dijete? — upita Kim. — Dijete, bez sumnje. Zasad vam uopće ne znam reći kako je umrla. Na prvi pogled ne vide se nikakve traume. 145

Glas mu je bio tih i suzdržan. Kim se na trenutak zbuni. — Čekajte, doktore. S obzirom da je prva žrtva bila maloljetna, niste se htjeli izjasniti o spolu, a sad odjednom govorite o ovom tijelu kao ženskom i prije nego što ste kosti odnijeli u labos. On skine naočale i protrlja oči. — Tako je. Bez oklijevanja sam spreman odrediti spol druge žrtve, inspektorice. — Baci pogled prema kutiji za sendviče. — Zato što je ova mlada dama bila trudna.

146

K

akav jebeni dan - izusti Bryant parkirajući auto iza postaje. Bilo je to prvo što je rekao otkad su otišli s mjesta zločina. — Dawson je bio prilično šutljiv. — Zar te to čudi? Dawson nije skidao pogled s malenog spremnika sve dok kosti nisu spremljene u veću kutiju s majčinim kostima. — Idi kući, Bryant. Ja ću skoknuti do Woodyja, pa ću onda i sama otići doma. Bilo je tek nešto poslije sedam i počinjao je njihov trinaesti radni sat šestoga radnog dana. Bryant bi rado ostao s njom, ali on je imao obitelj. Ona nije. S posljednjim atomima snage popela se stubištem na treći kat, pokucala i pričekala. Začuvši Woodyjev poziv, začudila se koliko kontroliranoga bijesa stane u dva sloga. Još nije ni sjela, a on je već u šaci stiskao svoju lopticu za stres. — Zvali ste me, gospodine? — Zvao sam te prije tri sata — zarežao je. Kim baci pogled na njegovu desnu ruku. Mogla bi se zakunu ti da je čula lopticu kako skviči za milost. — Došlo je do nekih razvoja događaja na mjestu zločina zbog kojeg sam... — Stone, bila si sudionicom traumatskog događaja. — Ma ne vozi Bryant tako loše — dosjeti se ona mlako. Već je bila preumorna za nešto bolje. — Šuti. Potpuno si svjesna procedure i da se moraš odmah javiti u postaju na raport i zdravstveni pregled. — Bilo mi je dobro, pitajte Bryanta... — Oprostit ćeš mi što nemam namjeru gubiti vrijeme s tim. — Zavali se u stolac i prebaci lopticu za stres u lijevu ruku. Uh, još se nisam izvukla, pomisli Kim. — Ja sam odgovoran za tebe, to je moja obaveza, a ti činiš sve da mi to otežaš. Potrebna ti je psihološka pomoć i savjetovanje. Kim zakoluta očima. — Kad osjetim potrebu da mi netko kaže kako da se osjećam, odmah ću vam javiti. — To što ništa ne osjećaš bi mogao biti problem, Stone. 147

— Meni nije, gospodine. On se nagne prema njoj, svrdlajući ju pogledom. — Možda ne u ovom trenutku, ali prije ili kasnije sva ta negativnost će utjecati na tvoju radnu sposobnost. Kim je čisto sumnjala u to. Oduvijek se tako nosila sa stvarima. Loše stvari bi zagurala u kutije i spremila nekamo. Samo je trebala paziti da ih nikada više ne otvara. Jedino joj nije bilo jasno zašto to ne rade i drugi ljudi. Stara je mudrost da vrijeme liječi sve rane. A ona je savladala vještinu upravljanja vremenom. U stvarnome vremenu, prije samo sedam sati nije uspjela spasiti život Arthura Connopa, ali ono što se u tih sedam sati dogodilo potpuno joj je potisnulo sjećanje na događaj. U njezinom svijetu, ono prije sedam sati je moglo biti i prije sedam dana. Zato se njoj nesreća dogodila daleko davnije nego što je to mislio Woody. — Gospodine, hvala vam na brizi, ali se stvarno dobro osjećam. Svjesna sam da ne mogu spasiti sve i svakoga i ne bičujem se zbog toga. Woody podigne dlan. — Dostaje bilo, Stone. Ja sam svoje odlučio. Čim ovaj slučaj bude zaključen ti ćeš otići psihologu ili ćeš se suočiti sa suspenzijom. — Ali... On odmahne glavom. — U suprotnome će te sranja koja si zakopala u sebi uništiti. To što je ona zakopala u sebi bila je samo njezina stvar. Držala ih je pod ključem i spremljene na sigurno. Pustiti ih van, eh, to ju je jedino plašilo. To bi bio znak da je gotova. Kim teško uzdahne. Danas više nije imala snage za otpor. — Rasprava o ovome je završena, ali prije nego što odeš, ima još nešto. — Super, pomisli Kim. — Javio mi se nadzornik, kojega je nazvao glavni policijski nadzornik, i obojica te žele skinuti sa slučaja — obavijesti ju Woody i zavali se u stolac. — E, sad mi reci, kome si danas stala na žulj? Lagati mu nije imalo smisla. Očito je nekome dobrano pomrsila račune. — Gospodine, imam cijeli popis ljudi, ali nije potpun. Ipak, jedina osoba za koju sam svjesna da se ražestila bio bi Richard Croft, ali nisam znala da ima toliki utjecaj. Nakratko su oboje šutjeli gledajući se u oči. — Njegova žena — zaključe oboje u isti mah. — Što si mu to rekla? Ona slegne ramenima. — Svašta — odgovori, razmišljajući kako ga žena očito ipak jako voli. — Svjedok ili osumnjičeni? Kim napravi grimasu. — Malo jedno, malo drugo. — K vragu, Stone. Kad ćeš naučiti da treba biti dobar političar kad radiš policijski posao na toj razini? — Ne, gospodine. Na vašoj razini je potrebno biti političar. Na mojoj se sve još uvijek svodi samo na otkrivanje istine. Woodyju prostrijeli pogledom. Kim je to mislila malo drukčije nego kako je zazvučalo. Pouzdala se u to da će Woody shvatiti i odlučila ne dodati nikakvo pojašnjenje. 148

me?

Trgne jedva primjetno bradom prema Woodyju. — I, hoćete li ih poslušati i maknuti

— Stone, ne treba mi tvoje podbadanje. Imam sasvim zdravu kičmu. Već sam im rekao da ćeš nastaviti voditi slučaj. Kim se nasmiješi. Nije trebala ni sumnjati. — Taj vijećnik očito nešto krije. U suprotnom ne bi pustio svog psa čuvara s lanca. Nakon bogzna koliko vremena, Woody prvi put iskrivi lice u neku naznaku smiješka. — Znači, najbolje da i ja pustim svoga? — Da, gospodine — uzvrati Kim sa smiješkom.

149

K

im pogleda Bryanta, pa Stacey. — U redu, novi dan. Dawson ide ravno na mjesto zločina i nazvat će čim sazna nešto novo. — Da rezimiramo. Od šest identificiranih članova osoblja spali smo na dva: Richarda Crofta i Williama Paynea. Richard Croft nije baš lud za mnom, pa sumnjam da ćemo od njega išta više saznati. S druge strane, on nešto skriva. — Šefice, dva prigovora na profesorov projekt podnijela je odvjetnička kuća Travis, Dunne & Cohen. — Croftova žena? Stacey kimne. — Radi pod djevojačkim prezimenom Cohen. — Dakle, štogod on skrivao, ona zna za to. — Vrijedi ju posjetiti u uredu, zar ne, šefice? — upita Bryant. Kim odmahne glavom. — Već me je pokušala maknuti sa slučaja, pa joj nemam namjeru dati još povoda za to. — Slegne ramenima. — Ona nam sigurno neće pomoći. Štogod da Croft skriva, njegova je žena upletena u to i odmoći će nam gdjegod može. — Što mislite dokud je spremna ići u tome? — upitaju Stacey. — Ovisi o tome kolika joj prijeti šteta — odgovori Kim, sjetivši se vile sa željeznim vratima i skupih automobila. A što je tek s njezinom karijerom? Kim stane pred ploču koja je bila podijeljena nadvoje. Prva je polovica bila podijeljena u četiri dijela. U gornje dvije četvrtine bile su navedene pojedinosti o Teresi Wyatt i Tomu Curtisu. U donje dvije o Mary Andrews i Arthuru Connopu. — Ima li kakvih novosti od forenzičara o Arthuru? — upita Kim. — Krhotine stakla s desnoga fara i čestice bijele boje na njegovoj nogavici. Rade na tome da nađu kojem autu pripadaju. Kim se zagleda u lijevi dio ploče. Premda nije mogla dokazati da se kod Mary Andrews i Arthura Connopa radi o ubojstvu, znala je da su njihove smrti povezane nečim zloslutnim što se dogodilo prije deset godina. Što ste to učinih? — zapita se Kim u sebi. Desna je strana ploče trenutno bila podijeljena na dva dijela prema žrtvama koje su dosad iskopane. Do kraja dana morat će napraviti mjesta za još jednu. Sa strane su bila zapisana tri imena: Melanie Harris 150

Tracy Morgan Louise Dunston — Kako napreduje identifikacija? — upita Stacey, vidjevši kamo Kim gleda. Kim se ne okrene. — Izgleda da su njih tri činile jednu zatvorenu skupinu. Nadam se da će nam doktor Bate naći neke tragove kako bismo znali koja je koja djevojka. — Što mislite, da ih ima više od tri, šefice? — upita Stacey. Kim odmahne glavom. Očito da je postojao neki razlog zašto je baš ova trojka pala žrtvom. — Možeš li saznati nešto više o ovim curama na Facebooku, a da te ne otkriju? — Jašta. Kad sam pitala jel’ me se sjećaju, jedna me je cura pitala da nisam ja ona sramežljiva mala tamnoputa s debelim naočalama koja j’ mucala. Napisala sam joj da jesam. Kim zakoluta očima. — Što si saznala o svećeniku? — Jedini svećenik za kojeg sam našla da je im’o veze s Crestwoodom je Victor Wilks. Obavlj’o je tamo neke dobrotvorne poslove. Ime mu se pojav’lo na nekol’ko postova. Cure ga očito vole i oslovljavaju ga s “otac”. Dolazio b’jednom mjesečno i držao kratku misu za cure. — Imaš li što o njemu? Otkud je? — Teško je reć’. Dosad sam saznala da je par godina proveo u Bristolu, par u Coventryju i god’nu dana u Manchesteru. Razaslala sam par e-mailova da vidim ‘oče l’ neko zagristi. — Gdje je sada? — U Dudleyju. — Otkada? Stacey utipka upit. — Unatrag dvi god’ne. — Imaš li adresu? Stacey doda Kim list papira. Bryant u međuvremenu završi telefonski razgovor. — Šefice, zvali su s porte. Imaš posjetitelja. Kim se namršti. Nije imala vremena za padobrance. — Nazovi portu i reci im... — Ova se ne da, šefice. To je Bethany Adamson i čini se da je bijesna k’o ris.

151

K

ako vam mogu pomoći — obrati joj se Kim kad je stigla do prijemnog pulta. Žena se okrene prema njoj, potpuno zatekavši Kim, ne time koliko je sličila Nicoli — na kraju krajeva ipak su bile jednojajčane blizanke — već time koliko joj je malo sličila. Žena joj se obrati niti ne pruživši ruku: — Ja sam Bethany Adamson i želim razgovarati s vama. Kim zakorači unazad prema hodniku i da mig Bethany Adamson. Po ujednačenom kloparanju znala je da ju slijedi prema sobi broj dva za razgovore. Kim ukuca šifru i pridrži Bethany vrata. Ona prođe pored nje oslanjajući se na štap u desnoj ruci. Kim primijeti da nosi praktične čizme s ravnom petom koje su joj se penjale sve do koljena preko crnih širokih traperica, koje su joj visjele na bokovima. Ispod debele zimske jakne krilo se vitko tijelo, koje je izgledalo krhkije od tijela njezine sestre. — Gospođice Adamson, nemam puno vremena. — Za ono što vam želim reć’, inspektorice, i neće mi trebat’ puno. Kim iznenadi njezin teški, grubi naglasak, tipičan za Black Country. Kimne glavom da nastavi, koristeći priliku da ju dobro promotri. Da ju nisu najavili, znala bi da je Nicolina sestra, ali bi mislila da je mnogo starija. Svoju je plavu kosu zavezala u rep, a korijeni kose su joj bili prljavi i masni. Lice, mada identične strukture kao sestrino, izgledalo je uže i oštrije. Kad su među sobom dijelile životnost i karizmu, ova je blizanka ostala kraćih rukava. Kim primijeti da se žena svom težinom naslanja na štap. Pokaže joj prema stolcu, ali Bethany odmahne glavom, tako da i Kim ostane stajati. Stajale su sučelice iznad metalnog stola za razgovore. — Jučer ste pričali s mojom sestrom. Kim se zaprepasti koliko je ženino lice grubo. Onako tankih usnica i namrgođena, izgledala je kao da su joj se spojile obrve. Kim kimne. — I njezino i vaše ime pojavili su se tijekom istrage koju upravo vodimo. — Nemamo vam šta za reć’. To Kim zaintrigira. — Kako to možete znati? Bethany Adamson ju pogleda čvrsto u oči i Kim joj uzvrati pogled. Ta dva ogledala duše djelovala su hladno i bezosjećajno. Ni traga čak ni ljutnji ili strasti. Gledala ju je mrtvim, 152

nepopustljivim pogledom. Ako bi se iz njezina lica išta dalo iščitati, to je da ta žena nikad u životu nije osjetila radost. — Eto tako, znam. Kim prkosno prekriži ruke. — Vaša je sestra bila nešto susretljivija nego vi. — E, pa, ona ne razumije, jel’ te? — Ne razumije što? Beth duboko uzdahne. — U djetinjstvu nam je bilo teško. Mater nam je bila našmrkana kurva, koja b’ nas vad’la i vraćala u dom ka’ da smo knjige u knjižnici. Šta smo bile starije tako smo imale sve manje šanse za ikaki život jer nas niki nije tija. Imale smo satno jedna drugu. — To shvaćam, gospođice Adamson, ali... — Godine koje smo provele u Crestwoodu ne pamtimo po lijepom, a vi možda i možete razumjeti kako je to kad imaš mater koja te ‘oče samo zbog dječjeg doplatka. Dok je govorila, Kim se osjećala zarobljenom njezinim pogledom. — Mi u djetinjstvu nismo dob’le nikaku ljubav i stabilnost i zato se ne želimo sjećat’ tog vremena. Ni ja, ni ona. Kim ju je bolje razumjela nego što bi ikad htjela priznati. Usprkos ženinom grubom držanju, osjetila je potrebu dati joj do znanja da suosjeća s njom. Razumjela je otkud dolazi taj gard, ali je isto tako morala riješiti zagonetku s tijelima koja su se počela gomilati. — Što se tamo događalo, Beth? — mirno ju upita. — Za vas sam ja gospođica Adamson, molim lijepa, a na vama je da otkrijete šta se događalo, inspektor’ce, a ne da uvlačite mene ili sestru u to. Nama to neće donijet’ ništa dobra. — Čak ni ako biste nam pomogle uhvatiti ubojicu? Iz njezina mrtvačkog pogleda i lica ništa se nije dalo pročitati. — Ni to. Moja je sestra prepristojna da vam to kaže, al’ ja nisam. Zato nas pustite na miru. — Ako zbog istrage budem morala opet razgovarati s bilo kojom od vas... — Ja stvarno ne b’ da sam na vašem mjestu. Ne ostav’te l’ nas na miru, obećavam vam da ćete požal’ti. Čim je to rekla, neočekivanom se žustrošću našla na vratima. Nestala je s vidika i prije nego što je Kim shvatila da joj prijeti. Međutim, umjesto da ju to ohladi, dogodilo se upravo suprotno. Kim osjeti kako gori od želje da sazna odgovor na sasvim novo pitanje. Nicola i Beth prošle su kroz identično iskustvo u djetinjstvu, a djelovale su kao ljeto i zima. Što se to, dovraga, dogodilo da se Bethany Adamson pretvorila u tako odbojnu, mrsku osobu?

153

S

tambeno naselje Hollytree nalazilo se između Brierly Hilla i Wordsleyja. Sagrađeno u ranim sedamdesetima dvadesetog stoljeća, rasprostiralo se duž gotovo tri kilometra i sad je pružalo smještaj barem trojici registriranih seksualnih prijestupnika. Kadgod bi se tamo pojavila, Kim je imala dojam kao da ulazi u neki od krugova Danteova Pakla. Rubne su kuće bile montažne, s prozorima koji su uglavnom bili slomljenih stakala ili zabarikadirani daskama. Između dvorišta već odavna nije bilo ograda. Vrtovi ovih napuštenih kuća služili su kao prigodna mjesna odlagališta otpada. Ulica je bila zakrčena starim autima s karoserijama koje su se šarenile različitim dijelovima. Nakon prvoga, vanjskog kruga, slijedio je krug s katnicama, njih dvanaest po bloku. Svi vanjski zidovi bili su poprište vulgarnih grafita iz kojih se dalo više naučiti o rodama i bebama nego iz školskog programa građanskog odgoja. Bih su svjedoci još jedne izgubljene bitke gradskog vijeća. Kim nije trebala ni otvoriti vrata auta da osjeti užegli vonj hodnika u kojima se prodavalo više droge nego u ljekarni. Središnji krug stambenog naselja sastojao se od tri nebodera, koji su se nadvili nad cijelim naseljem poput promatračnica. Premda ih je gradsko vijeće odbilo, ovdje su se naselile obitelji istjerane iz drugih stambenih naselja na ovom području. Zbrojene zajedno, godine koje su njezini stanovnici proveli u ustanovama Njezina Visočanstva zatvorenog tipa iznosile bi koliko i vrijeme prošlo od prvog otapanja ledenjaka iz ledenog doba. — Znaš, šefice, ako je stvarno istina da je Tolkien zemlju mraka Mordor nazvao po Black Countryju, sigurno je inspiraciju dobio baš ovdje. Kim se nije pobunila. Bila je to zemlja kojoj je nada rekla laku noć. Znala je to, jer joj je Hollytree bio dom prvih šest godina njezina života. Bryant parkira auto ispred niza zgrada koje su nekoć bile lokalne trgovine. Posljednja je zatvorena jedna trafika nakon pljačke nožem koju su izvela dva dvanaestogodišnjaka. Središnja zgrada, koja je nekoć bila zalogajnica, otvarala se jednom tjedno kao svratište za socijalne slučajeve. Oko ulaza je visjela skupina od sedam djevojaka starih petnaest-šesnaest godina. Zapriječile su ulaz svojim tijelima i stavom. Bryant baci pogled prema Kim, a ona se nasmiješi. — Nemoj ih razbucati, ha, šefice? — Ma kakvi. 154

Bryant ustukne, a Kim stane pred vođu bande. Kosa joj je bila obojana u tri nijanse ljubičaste, a mlada zategnuta koža lica posuta metalnim šljokicama. Djevojka ispruži dlan. — Upad se plaća. Kim ju pogleda u oči, trudeći se da je ne oda osmijeh. — Koliko? — Stotku? Kim odmahne glavom. — Ma nee, to je previše. Recesija je, znaš? Djevojka se naceri i prekriži ruke. — Zato su i cijene visoke. Ostale su se djevojke hihotale i gurkale jedna drugu. — U redu, odgovori mi na ovo jednostavno pitanje i dogovorili smo posao. — Neć’ ti ja ništa odgovarat jerbo ti neš’ unutra, pičko. Kim slegne ramenima i okrene se kao da će otići. — Dobro. Ja ću samo otići, ali sam ti dala priliku. Djevojka nije dugo oklijevala. — ‘Ajde, onda? Kim se ponovno okrene i zagleda u njezino gramzivo lice. — Reci mi, koliko bih ti morala platiti da sam zatražila popust od petnaest posto? Djevojka zbunjeno nabora čelo. — Ne znam, jebote, kol’ko bi morala... — Eto vidiš. A da si išla u školu, koliko si samo mogla iskamčiti. - Kim se nagne i unese joj se u lice. — A sad se sama makni, da te ne moram odvući za taj prsten u nosu. Glas joj je bio smiren, a ostalo je odradio pogled. Djevojka ju je gledala netremice punu minutu. Kim nije ni trepnula. — ‘Ajmo cure, pička nije vrijedna toga — napokon je rekla i uklonila se ulijevo. Sljedba krene za njom. Čim se ulaz oslobodio, Kim im se opet obrati. — Hej, curo, desetka da pričuvaš auto. Djevojka zastane neodlučno, ali je druga iza nje pogurne. — Vrijedi — odgovori režeći. Bryant krene za Kim u tu olupinu od zgrade. Sve što je vrijedilo odavna je bilo odneseno, uključujući i stropne pločice. Od jednog ugla pa sve do sredine stražnjeg zida protezala se pukotina od koja dva metra. U suprotnom su uglu stajala tri muškarca. Sva trojica se okrenu prema njima. Dvojica su se odmah prestrašila i krenula prema izlazu, prošavši pored njih. Profesionalni kriminalci znaju namirisati policiju i u susjednom okrugu. — Jesam li rekao nešto krivo, dečki? — upita Bryant. Jedan od njih prezrivo cokne zubima, a Kim jednako prezrivo odmahne glavom. Lice posljednjeg muškarca bilo joj je poznato. Sreli su ga u krematoriju onoga dana kad su jurili za tijelom Mary Andrews. — Pastore Wilks, nisam vas prepoznao odjevenog — našali se Bryant. Victor Wilks se nasmiješi da prikrije koliko je već umoran od ovakvih komentara. Koliko ih je samo puta čuo! Međutim, Bryant nije posvema bio u krivu. Odora je Wilksu davala auru smjernosti i bliskosti. Zahtijevala je poštovanje. Ovdje u svakodnevnoj odjeći izgledao je obično, kao i svaki drugi čovjek. Kim je u krematoriju 155

ocijenila da ima skoro šezdeset godina, ali bez odore joj je sad izgledao deset godina mlađi. Obične svijetle traperice i plava majica naglašavah su njegovu mišićavu figuru. — Mogu li vam ponuditi piće? — upita on pokazujući na srebrni čajnik. Kim zapne za oko prstenjak i mah prst njegove desne ruke. Bili su skvrčeni poput kuke. Takvu je ozljedu već viđala u boksača koji se bore bez rukavica. To i njegova iznadprosječna visina dah su naslutiti da se nekoć bavio boksom. Kim pogleda čajnik i bočne laktom Bryanta, koji odgovori: — Ne, hvala, pastore... velečasni... — Zovite me Victor, molim vas. — Kojeg vi vraga radite ovdje? — upita ga Kim. Nitko zdrave glave ovdje ne dolazi dragovoljno. On se nasmiješi. — Pokušavam pružiti nadu, inspektorice. Ovo je jedna od najsiromašnijih župa u zemlji. Pokušavam im pokazati da ima i drugog načina. Lako je suditi, ali u svakome postoji nešto dobro, samo ga treba potražiti. Aha, evo ga sad, pomisli Kim, prebacio je u propovjednu brzinu. — Kolika vam je uspješnost? — upita ga Kim, ponešto razdražena. — Kohko ste duša dosada spasili? — Mila, ne bavim se brojkama. — Sva sreća — odgovori ona, nervozno šećući prostorijom. Bryant počne govoriti o istrazi: — Saznali smo da ste redovito posjećivali Crestwood, razgovarah s djevojkama, održavah kratke mise? — Točno. — Također smo saznali da ste tu i tamo znali pokrivati Williama Paynea? — I to je točno. Svatko od nas bi povremeno uskočio umjesto njega. Sigurno ćete se složiti da je njegov položaj nezavidan. Nevjerojatna je njegova posvećenost kćeri. Beskrajno je zahvalan Bogu što ima Lucy i neumorno se brine za nju. Svatko od nas pomagao je koliko je mogao. — Zastane na tren, pa se ispravi: — Hoću reći, većina nas. Kim obiđe cijelu prostoriju i stane pored Bryanta. — Kad smo već kod osoblja, možete li nam reći tko je sve radio tamo dok ste vi dolazili u Crestwood? Victor odšeće do čajnika. Kim pomisli kako je pravo čudo da ova metalna sprava još nije ukradena i prodana u staro željezo. On spusti čajnu vrećicu u plastičnu čašu. — U to doba Richard Croft je netom bio postavljen za upravitelja. Njegova je uloga bila uglavnom administrativne naravi. Mislim da mu je bilo naloženo da stegne remen i poboljša učinkovitost. S djevojkama gotovo da i nije dolazio u dodir, a to mu je i odgovaralo. Imao sam osjećaj da se nikad nije udomaćio, da je stalno u utrci s vremenom kako bi obavio posao, zadovoljio ciljeve i krenuo dalje. — A što je s Teresom Wyatt? — Hm, dakako, među njima je bilo određenog trvenja. Teresa je prebačena u Crestwood da postane upraviteljica, tako da je bila povrijeđena kad je Richard dobio taj položaj.

156

Wilks provrti čajnu vrećicu da pusti okus. — Za Teresu se ne bi moglo reći da je bila posebno topla osoba, a s Richardom je odmah ušla u sukob. Mrzili su se, i to su svi ondje znali. Sve je to zanimljivo, pomisli Kim, ali ne objašnjava dva od moguća tri tijela djevojčica zakopana u zemlji. — Teresa nam je svima izgledala kao osoba koja lako plane. — Imate li kakvih dokaza za to? — Osobno nemam takvog iskustva. — Ali ga je imao netko drugi? — uporno će Kim. Nakon kraćeg oklijevanja, Victor raširi ruke. — Ne vidim kome to sad više može škoditi. Teresa mi je jednom spomenula da je protiv nje dignuta žalba. Već sam i ranije čuo glasine o tome kako bi tu i tamo pao koji šamar ih došlo do naguravanja kad bi Teresa izgubila kontrolu, ali ovo je bilo drukčije. Doista je udarila jednu djevojčicu tako snažno u trbuh da je ova iskašljala krv. Kim počne nesvjesno tapkati nogom po podu, pa spusti dlan na koljeno da ju smiri. — I, je li zbog toga pokrenuta žalba? Victor odmahne glavom. — Ne. Teresu nije toliko mučio taj napad koliko ono što je žalba implicirala. — A to je? — Da je Teresa istukla djevojku jer je odbila s njom voditi ljubav. — A je li? Victorovo lice odavalo je da ne zna. — Mislim da nije. Teresa mi je sve otvoreno rekla o tom napadu. Priznala je sve što je učinila, ali se zaklela da to nije imalo veze sa seksom. Znala je da bi ju takva optužba uništila. Takvu ljagu ne bi više nikad mogla saprati sa svog imena. Kim zatvori oči i odmahne glavom. Tajne padaju jedna za drugom. — Tko je pokrenuo žalbu? — upita Kim. Kladila bih se u svoj motor, kuću i posao da se radilo o jednoj od one tri mrtve djevojke. — Nije mi rekla, inspektorice. Razgovarali smo isključivo kako bih joj pomogao. Htjela se nekom ispovjediti i srediti misli u glavi. Dakako, pomisli Kim. Bože sačuvaj da bi Teresa Wyatt i pomislila reći istinu. — A što je s Tomom Curtisom? — ubaci se Bryant. Victor se zamisli na trenutak. — Ah, mislite na kuhara? Tih momak. Nije dolazio u sukob ni sa kim. Ono što biste vi vjerojatno nazvali mekušcem. Nekoliko je puta bio ukoren zbog prevelike bliskosti s djevojkama. — Doista? — začudi se Kim. — Imao je tada oko dvadeset i pet godina i bio je najmlađi među osobljem, tako da se lakše povezao s curama. Možda i previše, ali to su samo glasine, pa ću se suzdržati daljnjeg komentara. — No, svakako ste imali svoje mišljenje o tom? 157

Victorovo se lice uozbilji i on podigne desnu ruku. — Nemam namjeru prljati ime mrtvog čovjeka. Osobno nisam primijetio ništa neprilično. — Hoćete reći da ostali jesu? — nije se dala Kim. — Nije na meni da išta govorim, a nagađati neću. — Razumijemo, Victore — blago će Bryant. — Molim vas, nastavite. — Mary Andrews je bila žena koja nije trpjela gluposti i koja je, vjerujem, djevojkama posvećivala najviše pažnje. Bila je stroga, ali brižna i uvijek na raspolaganju. Za Mary to nije bio samo posao. — A Arthur? Victor se nasmije. — Oh, Arthur Connop. Umalo sam zaboravio na njega. Prilično nesretna osoba, takvim mi se doimao. Cesto sam se pitao što mu se to moralo dogoditi u životu da postane tako ogorčen i odbojan. Čudan čovječuljak. Nitko mu nije bio drag. — A William Payne posebno, zar ne? — upita Bryant. Victor nabora nos pokušavajući se sjetiti. — Ah, mislim da to nije bilo ništa osobno. Williama je teško ne voljeti. Mislim da se Arthuru nije sviđalo to što je ostatak osoblja povremeno pomagao Williamu. Nije mu se sviđalo da itko dobiva više od njega. — Kakav mu je bio odnos s djevojkama? — Čiji? Arthurov? Nikakav. Prezirao je sve do jedne. Zbog svoje naravi bio je laka meta. Priređivale su mu svinjarije, skrivale alat, takve stvari. — A jesu li priređivale svinjarije Williamu? Victor se zamisli na trenutak. Preko lica mu prijeđe sjena, ali ju otrese glavom. — Zapravo ne, jer William je radio noćnu smjenu, tako da je jedva bio u kontaktu s curama. Kim se nagne prema njemu. Nešto joj je prešućivao. — Što nam možete reći o samim djevojkama? Victor se zavali u stolac. — Nisu to bile loše cure. Neke su bile tamo samo privremeno zbog obiteljskih okolnosti. Neke su stavljene pod skrb zbog nasilja u obitelji. Ostale su bile tamo sve dok ih ne bi netko iz obitelji uzeo, a neke nisu imale nikakvu obitelj. — Sjećate li se blizanki Nicole i Bethany? Oči mu se nasmiješe. — Kako da ne. Bile su prekrasne curice. Ako dobro pamtim, Nicola je bila otvorenija od sestre. Bethany se često skrivala iza nje i puštala ju da govori za obje. — Nisu se previše petljale s ostalim curama. Valjda zato što su imale jedna drugu. — Hoćete reći da nije bilo problematičnih cura? — upita Kim. To joj nije bilo nalik na domove u kojima je ona provela djetinjstvo. — Naravno, neke su bile žešće od drugih. Mlade dame koje si nisu dale blizu. Tu posebno mislim na tri djevojke... Uh, oprostite, ne mogu im se sjetiti imena. Svaka za sebe je već bila problematična, ali zajedno su postale nerazdvojne. Jedna je drugu poticala na svakakve nepodopštine: krađu, pušenje, dečke. — Zastane i odvrati pogled. — I druge stvari. — Kakve druge stvari? — upita Bryant. 158

— Nije na meni da o tome govorim. — Jesu li nekoga ozlijedile? — ubaci se Kim. Victor ustane i priđe prozoru. — Ne toliko fizički, inspektorice. — Kako onda? — upita ona, pogledavši prema Bryantu. Victor teško uzdahne. — Bile su okrutnije od drugih cura, posebno kad su bile zajedno. — Što su učinile? — navali Kim. Victor ostane stajati kod prozora. — Jedna od njih je bila domaća i poznavala je Lucy. Jednoga dana su se njih tri ponudile da se igraju s Lucy dok William ne obavi neke poslove. — Pun povjerenja, kakav već jest, William je to iskoristio da ode do supermarketa. Kad se vratio, a nije prošao ni sat vremena, u kući nije zatekao nikoga: ni cure ni Lucy. — Pretražio je cijelu kuću — nastavi Victor i priđe im bliže — i znate gdje ju je našao? Kim osjeti kako joj se steže vilica. — Skinuli su ju golu i ugurali ono sitno tjelešce u kantu za smeće. Nije imala snage izvući se iz nje — objasni i proguta slinu. — Provela je tamo više od sata prekrivena smećem i hranom i vlastitim prljavim pelenama. Jadno dijete tek je bilo napunilo tri godine. Kim osjeti mučninu kako joj se penje uz grlo. Koliko god rastezah ovaj slučaj u različitim pravcima, on bi se kao guma uvijek vraćao na vrata Williama i Lucy Payne. Došlo je vrijeme za još jedan razgovor.

159

to se, dođavola, ovdje događa? — vikne Kim kad je auto stao ispred kuće Payneovih. Pred

Šnjom su stajala parkirana vozila zaštitara i hitne pomoći. Stražnja vrata hitne bila su

širom otvorena. Optrčala je vozila i ugledala dva bolničara s nosilima kako izlaze iz dvorišta. Lucyno tjelešce bilo je presitno čak i za ova uska nosila. Kao da je beba. Izvan stolca, njezina je mišićna atrofija još više upadala u oči. Lišće joj je zaklanjala maska s kisikom, ali joj je Kim uspjela vidjeti strah u očima. Nježno joj dotakne ruku, ali su bolničari žurili da je spreme u kola hitne pomoći. Za njima iz kuće izleti Willam Payne. Lice mu je izgubilo svaku boju, a oči bile širom otvorene od straha. — Što se dogodilo? — upita Kim. — Tijekom noći je ostala bez zraka, ali se jutros činilo da je bolje. Bio sam na katu promijeniti posteljinu. Izgleda da je opet ostala bez zraka jer se nije mogla javiti. Nije me mogla upozoriti. Oboje stanu iza vozila hitne dok su bolničari namještali nosila. Williamove se oči zacrvene i on suspregne suze. — Uspjela je nekako pritisnuti dugme na privjesku, tako da sam shvatio da nešto ne valja tek kad sam čuo sirene u daljini. Kad sam se spustio u prizemlje već je bila poplavila. — Suze mu ipak provale i on počne mahati glavom. Glas mu je bio hrapav i prestravljen. — Mogla je umrijeti samo zato što nisam čuo da me zaziva. Kim zausti kako bi ga utješila, ali uto jedan od bolničara iskoči iz vozila. — Gospodine, moramo... — Moram ići. Ispričajte... Kim ga pogurne prema stražnjim vratima hitne, koja je čekala samo njega. Vrata se zatvore i hitna jurne niz ulicu s upaljenim rotirajućim svjetlima i sirenom. Gledajući kako vozilo nestaje s vidika, Kim osjeti bolnu knedlu u grlu. — Ne čini se dobro, ha, šefice? Kim odmahne glavom i zaputi se preko ceste do jama. Uđe u šator žrtve broj dva. U njemu zatekne Cerys kako kleči u jami. Cerys se okrene i pozdravi ju smiješkom. Kim joj pruži ruku. Cerys skine gumenu rukavicu i prihvati ruku da izađe iz jame. Ruka joj je bila mekana i topla i obložena puderom iz rukavice. 160

Cerys stane na čelo jame. — Čula sam sirene. Je li sve u redu? Kim slegne ramenima. Nije imalo smisla objašnjavati joj sve o Lucy. Cerys s tim dijelom istrage nije imala nikakve veze, a Kim ni samoj sebi nije znala objasniti zašto je toliko emotivna zbog te djevojčice, a kamoli da bi to znala objasniti nekom drugom. — Onda, je li jama broj jedan gotova? — upita Kim. Prvi je grob već bio zatrpan i prekriven busenjem trave. Podsjećao je na neuspjelu operaciju presađivanja kose. Šator su uklonili, ali je podignut drugi. — Ima li tamo čega? — Još malo, pa ćemo vidjeti. Očitanja pokazuju da se masa nalazi tek nešto dublje od pola metra. Za razliku od Cerys, koja se kao znanstvenica nije htjela upuštati u špekulacije o tijelu sve dok ne vidi kosti, Kim je instinkt govorio da se radi o trećoj djevojci. Jedino što im je sad preostalo bilo je utvrditi koja je koja. — Ovu ćemo završiti malo kasnije i zatrpati popodne. — Nešto drugo? — Imamo perle — odgovori Cerys i krene prema sklopivom stolu. — Točnije, njih jedanaest. I ovo. — Cerys podigne plastičnu vrećicu. Kim ju primi u ruku i napipa gustu tkaninu. — Mislim da se radi o flanelu — kaže Cerys. — Pidžama? — Moguće, ali samo gornji dio. — Bez hlača? Cerys odmahne glavom. Kim se zamisli. To što nije bilo donjeg dijela stvorilo joj je sliku u glavi zbog koje je zaškrgutala zubima. — Možda su hlače od druge tkanine, nisu u paru s gornjim dijelom, možda se materijal već raspao. Kim kimne. Mo’š mislit. — Išta drugo? Cerys joj doda zdjelu od Tupperwarea punu krhotina u skorenom blatu. — Komadići metala, ali mislim da nemaju veze s ubojstvom. — Što sada? Cerys obriše ruke o traperice. — Do jame broj tri. Idete sa mnom? Kim krene za njom u najnoviji šator. — U pravi čas, šefice — javi se Dawson kad je ušla. Pogled u jamu bio je dovoljan da nepogrešivo prepozna stopalo koje je virilo iz tamne zemlje. Sedam je ljudi stajalo i promatralo bez riječi taj plitki grob. Ništa nije značilo što je većina očekivala ovu scenu. Svaki pokojnik zaslužuje trenutak šutnje, tihi zavjet da će dovesti krivca pred lice pravde. 161

Cerys se okrene prema Kim i pogledi im se sretnu. Cerys je izgledala zabrinuto, ali i odlučno. Glas joj je bio tih i prigušen dok je izgovarala ono što su svi ostali mislili. — Kim, moraš pronaći gada koji je ovo učinio. Kim kimne i izađe iz šatora. Upravo je to i namjeravala učiniti.

162

efice, imam poruku od doktora Dana — kaže joj Bryant kad su izašli iz šatora. — Htio bi

Šnešto pokazati.

Dok su se spuštali niz padinu prema autu Kim je cijelo vrijeme šutjela. Bryant pokrene motor i zaputi se prema bolnici Russells Hali. Znao je dobro kad treba držati jezik za zubima. U njoj se nakupljao bijes. Štogod da su učinile, te djevojke nisu zaslužile smrtnu kaznu. Gadila joj se i pomisao da ih je netko smatrao potrošnom robom. I ona je bila jedna od tih djevojaka, i sve su zaslužile priliku da se izbore za svoj život. Zašto bi loš početak uvjetovao sve postupke u budućnosti. Kim je bila živi primjer da se može. U djetinjstvu je imala dobre izglede da postane kriminalka, ovisnica, samoubojica, a možda i gore od toga. Svaki putokaz vodio je prema razorenom životu, svom ili tuđem, ali je ona ipak pokazala dvojku tim utrtim stazama. Ništa što je dotada saznala nije upućivalo da ove tri djevojke ne bi bile u stanju postići isto što i ona. Bryant zaustavi auto ispred glavnog ulaza u bolnicu. Ona iskoči van i nastavi pješice. Bryant ju sustigne kod liftova. — Isuse, šefice, uspori malo. S ragbijem se još mogu nositi, ali držati korak s tobom, to je već nešto sasvim drugo. Ona odmahne glavom. — Hajde, djedice, ubrzaj taj korak. Ušavši u mrtvačnicu, primijeti da su kosti žrtve broj dva položene na stol pored ostataka žrtve broj jedan. Kim osjeti olakšanje što, makar i mrtva, više nije sama u tom golom i klinički hladnom laboratoriju. Prijateljice u životu, ponovno su se našle u smrti. Olakšanje ju je napustilo čim je ugledala hrpicu sitnih kostiju pored druge žrtve. — Beba? — upita. Daniel kimne. Nije bilo potrebe ni želje za pozdravima i ćaskanjem. Kim ih pažljivije promotri. Kosti su bile toliko sitne da se iz njih nije dao razaznati oblik tijela, što ju je još više rastužilo. A Danielov je posao bio proučiti te kosti zbog eventualnih tragova i praviti se da se ne radi o sastavnim dijelovima jedne bebe. Od svih njih se tražila znanstvena objektivnost. Osjećaje je pritom valjalo izlučiti. K tome je morao razaznati tragove iz života kojeg nikad nije bilo. Kim primijeti da ona to ne bi bila u stanju. Danas se neće prepucavati. 163

— Starost? — upita ga. — Kosti se počinju razvijati u trinaestom tjednu. Novorođenče ima oko tristo kostiju. Po mojoj procjeni, ovaj mišić je imao nekih dvadeset do dvadeset i pet tjedana. Već osoba, nema sumnje, pomisli Kim. I etički i zakonski. Nakon dvanaestog tjedna trudnoće već se ni pobačaji nisu radili, osim ako je postojao veliki rizik za majku. — To bi onda značilo dvostruko ubojstvo, zar ne, šefice? Majke i djeteta. Kim kimne. Ruka joj nesvjesno krene prema kostima. Imala ih je potrebu pokriti. Zašto, nije znala ni sama. Daniel obiđe stol i stane između dvije žrtve. — Ne znam hoće li to išta pomoći, ali sam doznao još nešto o žrtvi broj jedan. Bila je visoka 162,5 centimetara, prehrana joj je bila slaba i rekao bih da je bila pothranjena. Bryant izvadi svoj notes. — Zubi su joj bili zapušteni, a donji središnji sjekutići su se preklapah. Doživjela je lom dva prsta na lijevoj ruci, a isto tako i desne tibije. To su stare ozljede, davno prije smrti. — Zlostavljanje? — Vrlo vjerojatno — odgovori on i okrene im leđa, ali ne stigne sakriti koliko mu je teško. Pribravši se malo, okrene se prema žrtvi broj dva. — Za nju još nisam stigao otkriti toliko pojedinosti, ali mislim da biste ovo trebali znati. Približi se vrbu stola i nježno pomakne donju čeljust žrtve broj jedan. — Pogledajte dobro s unutarnje strane zubiju. Kim se nagne da bolje vidi. Primijeti preklopljene donje sjekutiće koje je Daniel spomenuo, ali osim što nije bilo desni, zubi su joj izgledali relativno normalni. — A sad pogledajte žrtvu broj dva. Kim se okrene i nagne nad lubanju druge djevojke. Zubi su joj bili prilično ravni i bez vidljive traume, ali nešto nije štimalo s bojom cakline. — Je li žrtva broj jedan očišćena od zemlje? — upita. Daniel odmahne glavom. — Nijedna nije. Kim više nije imala strpljenja za igru pogađanja. — Doktore, recite što je. — Prljavština od zemlje na zubima žrtve broj jedan našla je svoj put u usta nakon što se meso počelo raspadati, nekih pet do šest godina nakon smrti. Prljavština s unutarnje strane zuba naše druge žrtve bila je tamo od trenutka kad je zakopana. Kim odmah poveže konce koje joj je pružio Daniel. Postojao je samo jedan način da se tlo zalijepi za unutrašnjost zuba tako brzo. Bila je zakopana živa.

164

T

racy je bila prvi “bjegunac”, a ponekad poželim da nije. Kasnije sam znao osjetiti žaljenje. Zateklo me to jer ga nikad prije nisam osjetio i nisam znao o čemu se radi. Nije u naravi psihopata da razmišlja o prošlosti, osim ako plan ne pođe po zlu, a i tada se radi samo o analizi, a ne o osjećajima. Imao sam osjećaj da se zemljina osovina pomaknula i borio sam se protiv tog uljeza. Kad sam ga uspio suzbiti, shvatio sam da nisam žalio zbog onoga što sam učinio, već zbog toga što je neću više vidjeti. Što više neću gledati njezine bokove kako se njišu po sobi. To žaljenje imalo je veze jedino s mojim gubitkom. Zemlja se ponovno vratila na svoje mjesto. Ipak, znao sam da je Tracy drukčija od ostalih. Postoje žene koje se ističu čak i kad su jako mlade. Uđu u sobu, a za njima se okreću glave i pogledi lijepe na njih. Nema to veze s ljepotom, već s nečim iznutra. S nesalomljivim duhom. S odlučnošću da će vlasnica tog tijela postići sve što si je zacrtala. To privlači i uzbuđuje. Znao sam da je Tracyno devetogodišnje tijelo prodavala njezina majka, Dina. Isprva za trideset i pet funti. Tjedan dana kasnije, kad je shvatila njezinu tržišnu vrijednost, prodala ga je za mnogo više. Dva mjeseca kasnije, Dina se potpuno povukla iz poslovanja. Tracy su odveli socijalni radnici dva dana nakon njezina četrnaestog rođendana. Dovedena je u Crestwood i smještena s drugim zlostavljanim djevojčicama koje su tukli, silovali, zapostavljali. Nije im bila zahvalna zbog toga. Nije se smatrala žrtvom i htjela je da stvari ostanu onakvima kakve su bile. Budući da je na težak način naučila da nikome ne smije vjerovati, Tracy je od Dine skrivala svoju zaradu dvije godine. Nije se žalila na životne tegobe. Pretvarala ih je u svoju prednost. Ispričala mi je sve o svom ranom djetinjstvu. Zvučalo je kao da mi čita iz knjige. Glas joj je možda tek jednom ili dvaput zadrhtao, ali se odmah sabrala i nastavila pričati. Slušao sam je kimajući i davao joj podršku. A onda smo se poševili. Ispravak... ja sam ševio, a ona se otimala. Silovanje je ružna riječ i ne opisuje ono što se dogodilo između nas. — To ćete skupo stajati — rekla je.

165

Nije me bilo strah da će Tracy bilo kome reći što se dogodilo između nas. Nije vjerovala nikome. Samo sebi. Već će naći načina kako da to iskoristi protiv mene, da izvuče neku korist za sebe. Divio sam se njezinom mladalačkom optimizmu i nisam se iznenadio kad me, par mjeseci kasnije, stjerala u kut. — Trudna sam i tvoje je — izjavila je pobjednički. Bilo mi je to zabavno, makar sam sumnjao da je i jedna od te dvije tvrdnje točna. Jedna od stvari koje sam najviše volio kod Tracy bila je njezina sposobnost da okrene situaciju u svoju korist. — Pa šta ? — upitao sam je. Oboje smo znali da je vrijeme za pregovore. — Hoću pare — rekla je. Nasmiješio sam se. A što drugo? Pravo je pitanje bilo, koliko. Na temelju prošlih transakcija, izračunao sam iznos uglavi. Trebalo je platiti pobačaj i još nešto povrh. Dakle, uobičajena cijena za uslugu. Šutio sam. Šutnja je jedan od najsnažnijih pregovaračkih alata. Ona je nagnula glavu na stranu i čekala. Očito je i ona znala pregovarati. — Koliko? — upitao sam popustljivo. Ima nečega u toj djevojci. — Dovoljno. Kimnuo sam. Naravno da ću joj dati dovoljno. — Je li petsto... — Ni blizu — rekla je, stisnuvši oči. Vrijedilo je pokušati s niskom ponudom. Nikad se ne zna. Ranije mi je dvaput upalilo... — Koliko si imala na umu? — Pet tisućica ii’ ću sve rastrubit’. Prasnuo sam u smijeh. To je više od nešto povrh. — Abortus ne košta... — Koji kurčev abortus? Nema šanse. ‘Oću pare da odem odavde. — Potapšala se po trbuhu. — Da krenem ispočetka. To nije dolazilo u obzir. Ja sam razumna osoba. Znao sam da joj nitko neće vjerovati ako me sad optuži. Ali s hodajućim DNK izdankom nikad neću biti slobodan. Pečat na matičnom izvatku uvijek će mi visjeti nad glavom poput mača. To se dijete nije smjelo roditi. Kimnuo sam da razumijem. Trebalo mi je vremena da o svemu razmislim. Da se pripremim. Te večeri bio sam spreman. — Moramo popiti nešto za rastanak — rekao sam, natočivši joj izdašnu mjeru votke u malo kole. — Jesi li mi donio pare? — pitala je podigavši čašu. Kimnuo sam i potapšao gornji džep. — Što namjeravaš dalje? — Idem u London. Naću si stan i pos’o i ondak nazad u školu da steknem neke kvalifikac’je. 166

Pričala je i pričala, a ja sam joj punio čašu. Dvadeset minuta kasnije oči su joj se zaklapale, a jezik zaplitao. — Pođi sa mnom. Hoću ti nešto pokazati. — Pružio sam joj ruku. Nije ju prihvatila, već je ustala sama i srušila se nazad na kauč. Trebalo joj je neko vrijeme da pokuša ponovno. Ovaj je put uspjela i zakrivudala prema vratima poput psa na stazi s preprekama. Preduhitrio sam je i otvorio stražnja vrata. Snažni udar svježega zraka bacio mi ju je u naručje. Uspravila se, ali su joj koljena popustila i srušila se na pod. Smijala se pokušavajući se pridići. I ja sam se smijao dok sam ju podizao i vodio preko travnjaka. Dvadeset i pet koraka sjeverozapadno. Onda sam ju ispustio. Pala je u jamu na leđa i opet se zahihotala. I ja s njom. Kleknuo sam u jamu pored nje i stavio joj ruke na vrat. Uzbuđivao me dodir njezine kože na dlanovima, čak i kad mi je pokušala odmaknuti ruke. Oči su joj bile zatvorene i migoljila se poda mnom u polusvjesnom stanju. Opčinile su me kretnje njezinih bokova i nadimanje grudi. Nisam se uspio suzdržati. Strgnuo sam joj one tanke kratke hlačice jednim pokretom i već sljedeći tren sam bio u njoj. Kako je gubila svijest, tako joj se tijelo sve više svijalo pod mojim rukama. Svijala se poput nekoga tko sanja. Nije se otimala kao prvi puta. Kad sam ustao, oči su joj bile izokrenute. Čučnuo sam pored nje u onom skučenom prostoru i dohvatio potrgane hlačice. Uzet ću si ih za vječni spomen. Tako da se uvijek sjetim. Rukama sam joj ponovno napipao vrat. Palčevima sam prekrio grkljan, ali nisam smogao snage stisnuti ga. Njezino se ljepuškasto lice i dalje smiješilo u snu. Frustriran, iskočio sam iz jame. Prva lopata zemlje pala je na njezine grudi. Ona je i dalje žmirila. Radio sam poput luđaka i zatrpao jamu za nekoliko minuta. Ovako se još nisam riješio tijela. Izgazio sam zemlju i vratio nazad travu. Ostao sam stajati pored nje pola sata. Nisam je htio ostaviti samu. Sjeo sam pored groba i proklinjao ju što me je natjerala da to učinim. Samo da nije bila toliko pohlepna. Samo da je uzela novac za pobačaj, sve je moglo biti dobro. Ali ta se beba nije smjela roditi.

167

B

ryant ubaci u usta pepermint i duboko uzdahne. To mu je bio prvi potez čim su izašli iz mrtvačnice i prošli pored znaka “Zabranjeno pušenje”. — Možeš li zamisliti išta gore od toga da te pokopaju živu? — upita Kim kad su stigli do auta. — Aha, da me zakopaju živu s tobom — odgovori ona da se malo oraspoloži. — E pa, baš ti hvala, šefice. Ali, hoću reći, možeš li ti to uopće zamisliti? Ona odmahne glavom. Bila je to prestrašna smrt da bi se mogla pojmiti. Većina ljudi bi vjerojatno željela otići tiho, u snu. Njoj se oduvijek više svidjela ideja da ode s metkom. Žrtva broj dva morala je biti ili u nesvijesti ili na drugi način onesposobljena kad je položena u jamu. Kad se probudila, bila je okružena gustom crnom zemljom. Nije ništa vidjela ni čula, niti se mogla pomaknuti. Možda je pokušala vrisnuti, što je prirodna reakcija prestravljene osobe. Usta su joj se napunila zemljom, a sa svakim sljedećim očajničkim udisajem nos i grlo su joj se još više začepili. Život joj je polako napuštao tijelo dok je zadnjim trzajima gutala zemlju umjesto zraka. Kim zažmiri i pokuša zamisliti taj strah, tu iskonsku paniku koja je paralizirala polugolu petnaestogodišnju djevojčicu. Bilo je to crnilo koje Kim nije mogla pojmiti. — Kako može takvo zlo obitavati u čovjeku. Hoću reći, iz čega ono nastane? Kim slegne ramenima. — Edmund Burke je imao pravo kad je rekao: Sve što je potrebno da zlo pobijedi jest da dobri ne čine ništa. — Šta si rekla, šefice? — Rekla sam da ovo sigurno nisu prve žrtve. Rijetko je hladnokrvno ubojstvo prvi znak zlog uma. Sigurno je i ranije bilo znakova koji su iz nekog razloga bili opravdani ili zanemareni. Bryant kimne i okrene se Kim. — Šta misliš, koliko joj je trebalo da umre? — Ne dugo — ogovori Kim, ali u sebi pomisli da je i to malo trajalo djelu vječnost. — Hvala Bogu. — Znaš što, Bryante. Ne mogu više ovako — kaže Kim odmahujući glavom. — Ha, šefice? — Ne mogu više zvati te žrtve po broju: žrtva broj jedan, žrtva broj dva. Dosta im je toga bilo i za života. Imamo tri tijela i tri imena i ja ih moram spojiti. 168

Zagleda se kroz prozor, prizvavši iznenada u sjećanje svoj petnaesti rođendan. Bilo je to u pauzi između udomitelja broj pet i šest. Dva dana prije rođendana, prišao joj je jedan član osoblja doma. — Kim sutra ima rođendan, pa prikupljamo novce za poklon. Hoćeš li i ti nešto dati? — pitao ju je. Gledala ga je netremice cijelu minutu da vidi hoće li shvatiti da ju je upravo pitao da pridonese za vlastiti poklon. Ništa se nije dogodilo. — Kamo, šefice? — upita Bryant kad su stigli do izlaza iz bolnice. S ovim što su upravo saznali od Daniela Batea, Kim je bila svjesna da postoji samo jedina osoba koja im može pomoći, bez obzira na današnje prijetnje. — Rekla bih, Brindleyplace, Bryante. Vrijeme je da posjetimo blizanke. Zagledala se u cestu pred sobom. — Moram im saznati imena.

169

N

icola Adamson otvori vrata već nakon drugog udarca na vrata. Na sebi je imala satensku pidžamu. Kosa joj je bila kuštrava i dočekala ih je zijevanjem umjesto pozdrava. — Oprostite ako smo vas probudili — ispriča se Bryant. Ako je bio suvišan, makar je već prošlo podne. Nicola opet zijevne i protrlja oči. — Radila sam do kasna sinoć u klubu. Došla sam tek u pet ujutro, sinoć, štagod. Zatvori vrata za njima i ode ravno u kuhinju. Premda je i sama bila mlada, tek su joj trideset i četiri godine, Kim se zapitala je li ikad u bilo koje doba dana izašla iz kreveta izgledajući ovako fantastično. — Ljudi, rado ću razgovarati s vama, samo mi dajte da prvo popijem kavu. Kim ukloni torbicu s kauča i sjedne. — Jutros me je posjetila vaša sestra. Nicola se iznenađeno okrene. — Šta je učinila? — Nije joj se svidjela ideja da nam pomažete. Nicola odmahne glavom i odvrati pogled. Tegla instant kave završi nazad u ormariću uz tupi udarac vratašca. Kim je imala dojam da ovo nije prvi put da se Beth u nešto umiješala. — Šta vam je rekla? — Rekla je da vas obje ostavim na miru i ne otvaram stare rane. Nicola kimne s vidljivim olakšanjem. — Samo se brine za mene, valjda. Svjesna sam da djeluje grubo, ali to je zato jer me hoće zaštititi. — Sjedne i slegne ramenima. — Tako je to s blizancima. — Istina, pomisli Kim. — Ali ja sam odrasla cura i ponudila sam vam pomoći, pa ako me imate što pitati, možete slobodno. — Nasmiješi se. — A naročito sad kad imam kavu. — Je li vaša sestra nedavno pozlijedila nogu? — upita Kim, razmišljajući da to možda može objasniti njezinu ogorčenost. — Ne. Ta je ozljeda još iz djetinjstva. Nezgodno je pala kad se penjala na jabuku. Imale smo osam godina. Polomila je kosti koljena. Naposljetku su joj to sredili, ali je boli kad je hladno. A sad, kako vam mogu pomoći? 170

Bryant izvadi svoj notes. — Dobili smo nove informacije o našim žrtvama, pa smo pomislili da biste nam možda mogli pomoći da ih identificiramo. — Svakako, ako budem znala. — Naša prva žrtva je vjerojatno bila najviša. Prilično je sigurno da je bila mršava, a donji su joj zubi bili krivi... — Melanie Harris — ispali Nicola samouvjereno. — Jeste li sigurni? Nicola kimne. — O, da. Mnogo je propatila zbog tih zubi. Djevojke su je često gnjavile u školi, sve dok se nije spetljala s druge dvije. Poslije toga je nitko nije maltretirao. Pored ove dvije uvijek je djelovala malo čudno, tako visoka, kao tjelesni čuvar. — Nicola se pribere. — Rečeno nam je da je pobjegla. Kim i Bryant ne odgovore. Nicola stane odmahivati glavom. — Pa tko bi htio nauditi Melanie? — Upravo to pokušavamo saznati. — Ima još jedna žrtva, Nicola — doda Kim tiho. — Ona je bila trudna. Nicola se nagne preko stola i dohvati torbicu koju je Kim maknula s kauča. Izvadi kutiju cigareta i plastični upaljač. Kad su jučer bili u stanu, Kim nije primijetila da se u njemu puši. Nicola stavi cigaretu u usta i počne petljati s upaljačem. Tek nakon trećeg pokušaja joj uspije. — Tracy Morgan — šapne. Kim primijeti da je Bryant iznenađeno digao obrve. — Jeste li sigurni? — Aha. Sigurna sam. Nisam ponosna zbog toga, ali kao balavica sam često gurala nos posvuda. U svjedodžbi mi je uvijek pisalo nešto kao “Nicoli bi dobro došlo da brine svoju brigu barem koliko brine tuđu”. Bryant se zasmijulji. — Aha. I ja imam jednu takvu doma. Nicola slegne ramenima. — Hm. Znala sam se šuljati po hodnicima i prisluškivati s vrata. Sjećam se kad je Tracy drugim dvjema curama rekla da je “napumpana”. To su bile njezine riječi. — Imate li kakvu ideju s kim se mogla viđati? — upitaju Kim. To bi mogao biti novi trag. — Nemam. Čula sam je kad je rekla da će razgovarati s ocem, ali nisam se dovoljno dugo zadržala da čujem ime. Bilo me je strah da me ne uhvate. Nicola povuče dim i odjednom joj sine. — Postoji i treća, zar ne? Ne odgovore joj, već ju puste da sama provari vijest. — Možete li nam išta reći o... — Treća je bila Louise. Ne sjećam joj se prezimena, ali je ona bila vođa. Najopakija. Nitko se nije zamjerao Louise. Čak ni nakon što su druge dvije pobjegle... oprostite, nakon što su druge dvije nestale, nitko se nije usudio dirati u nju. — Zastane na trenutak. — Znate, sad kad razmislim o tome, stalno je govorila da njezine prijateljice nisu pobjegle. 171

— Znate li bilo što o Louise što bi nam pomoglo kod identifikacije? Nicola ugasi čik u pepeljari od brušenog stakla. — Oh, da. Louise je imala zubnu protezu. Izgubila je tri zuba u tuči s curama iz druge škole. Mrzila je kako izgleda bez nje. Jednom joj ju je jedna cura u Crestwoodu sakrila iz zezancije. Louise joj je razbila nos. — Znate li išto o incidentu s kćeri Williama Paynea? Nikola se namršti. — Ah, mislite na noćnog čuvara? — Odmahne glavom. — Njega skoro nikad nismo viđale. Nikad nisam ništa posebno čula o njemu, ali se sjećam da su zbog nečega završile u pritvoru mjesec dana. No, one su stalno nešto izvodile. Ipak... nisu zaslužile ovo. Bryant okrene stranicu na notesu. — Sjećate li se ičega o Tomu Curtisu? Nicola stisne oči. — Bio je mlađi od ostalog osoblja. Djelovao je sramežljivo i mirno, ali su se neke cure bile zatelebale u njega. - Čim je to rekla, ruka joj poleti na usta. — Oh, ne. Ne mislite valjda da bi on mogao biti otac... — zamuknula je, ne mogavši dovršiti ovu misao. I Kim je to palo na pamet, ali je odlučila ne reagirati. Činilo joj se da je to zasad sve. Neće više ništa korisnog saznati. Ustane i zahvali se: — Hvala vam na pomoći, Nicola. Molim vas da nikome ne govorite o ovome sve dok i službeno ne identificiramo žrtve. — Naravno. Kim krene prema vratima, ali se onda okrene. — Koja je prva nestala? — Molim? — Koja je prva nestala, Melanie ili Tracy? — ponovi pitanje Kim. Da je Louise nestala posljednja, to su već znali. Nicola se zamisli, naboravši čelo. — Tracy je nestala prva, jer su Melanie i Louise mislile da je zbrisala zbog trudnoće. Kim kinine i krene van. — Inspektorice... — zaustavi ju Nicola u pola koraka. Kim se okrene. — Bez obzira što vam je moja sestra rekla, jako mi je drago ako vam ikako mogu pomoći. — Kim zahvali kimanjem i ode. — Kamo sad, šefice? — upitaju Bryant. Kim pogleda na sat. Bilo je prošlo tri. — Vraćamo se nazad u postaju. Izvadi mobitel i nazove Dawsona. — Hej, šefice — javi se on. — Kako stoje stvari na terenu, Kev? — Zatrpavaju drugi grob, a Cerys je napola otkopala treće tijelo. Doktor Bate je na putu da joj pomogne. Nije daleko došla, pa se nadaju da će izvaditi tijelo do večeri. Kim je bila svjesna koliko ih sve žestoko tjera. — Čim dođe doktor ti si slobodan. Neće biti ničega što ne bi moglo čekati do jutra. — Šefice, ako se slažete, ja bih radije ostao. Prvi put kako čuje Dawsona da odbija slobodno. 172

— Kev, jesi ti u redu? — Dobro je poznavala njegov glas, a sad se u njemu čula neka tuga. — Šefice, ispratio sam tijela dviju djevojčica iz ovih jama, pa, ako se slažete, volio bih ispratiti i treće. A ponekad bi ju stvarno iznenadio. — Dobro, Kev. Nazvat ću te kasnije. — Prekine i odmahne glavom. — Zar si stvarno iznenađena? — upitaju Bryant. — Ne. Dobar je on momak, makar mu ponekad fah daska u glavi. — I želim ga u timu u svako doba — zaključi Bryant. Njih dvoje nisu često puhali u isti rog, ali Bryant je znao biti objektivan kad je trebalo. Kim izađe iz auta, a Bryant ga zaključa. — Idi se javi Stacey. Stavi ova imena na ploču. — Htjela je da djevojke što prije prestanu biti anonimne. — A onda se gubi doma. Kim se zaputi prema motoru i zastane dok je otključavala kacigu. Nešto kod Nicole nije bilo kako treba. Imala je neki čudan osjećaj u želucu da je nešto propustila. Imala je dojam kao da je vidjela nešto što njezin mozak nije zabilježio.

173

P

o drugi put istoga dana Kim se nađe pred ulazom u bolnicu Russells Hall. Zaustavi motor na pločniku, riskirajući da dobije kaznu od prometnika. Ulazeći u zgradu, prođe kroz skupinu pacijenata i posjetitelja koji su dimili ispod znaka “Zabranjeno pušenje”. Priđe prijemnom pultu na lijevoj strani od ulaza. Žena kojoj je na pločici pisalo ime Brenda joj se nasmiješi. — Lucy Payne, primili ste je tijekom dana? — Jeste li vi rodbina? Kim kimne. — Sestrična. Brenda otkuca nešto na računalu. — Odjel C5. Kim prođe pored kafića i provjeri raspored na ploči. Popne se liftom na drugi kat i krene niz zapadno krilo, uklonivši se s puta krevetu na kotačima koji su vraćali iz operacijske sale. Uđe u odjel za krevetom. Prostorija je tiho brujala glasovima i zvukovima koje su proizvodili bolnički uređaji. Kolica s lijekovima išla su od jednog bolesničkog kreveta do drugog. Kim shvati da je došla pred sam kraj posjeta. Rodbina pacijenata sjedila je u tišini, budući da su si rekli sve što su imah za reći i sad su samo čekali da istekne vrijeme. Ona priđe sestrinskoj sobi. — Lucy Payne? Bočni odjel, druga vrata niz hodnik. Kim prođe prva vrata iza kojih je bila kuhinjica. Dođe do drugih vrata i zastane da pokuca. Zaustavi se taman prije nego što joj ruka dodirne drvo. Lucy je mirno spavala u ogromnom krevetu, poduprta s pet jastuka. Na desni kažiprst bio joj je spojen monitor. Stroj zdesna ritmički se glasao. Na visokom ormariću stajala je čestitka “Brzo se oporavi” i sivi plišani medo. Kim uđe u sobu i pažljivo opkorači Williama Paynea koji je tiho hrkao na stolcu u kutu sobe. Stane pored kreveta i zagleda se u zaspalu djevojčicu. Lucy je izgledala puno mlađe od svojih petnaest godina.

174

A ipak je toliko propatila. Ona nije tražila da dobije ovu okrutnu bolest koja joj je polako crpila snagu i onemogućavala kretanje. Nije tražila ni da dobije mater koja će ju ostaviti. A svakako nije tražila da ju tri glupače strpaju u kantu za smeće. Lucy je danas umalo umrla. Pokušavala je vrisnuti, ali je bila nijema. Makar joj je život bio takav kakav jest, ova se hrabra i odlučna curica nije dala. Uhvatila se grčevito za taj život, jer je htjela živjeti. To je sva mudrost. Tome svjedoči i činjenica da je uspjela pritisnuti tipku za alarm. Ni Kim nisu dah velike izglede da će preživjeti kad su ju odnijeli iz stana u neboderu u Hollytreeju. Cijelim su putem do bolnice nad njom odmahivale glave, ispuštajući uzdahe, a tamo su ju prikopčali na intravensku cjevčicu za hranjenje bez mnogo nade u uspjeh. Njezino šestogodišnje tijelo nije imalo više od deset kilograma. Kosa joj je opadala u pramenovima i nije imala snage govoriti. Ali već trećega dana je sjedila uspravno. Kim izvadi papirnatu maramicu i obriše tanku liniju sline što je curila niz Lucynu bradu. Konačno je shvatila zašto osjeća toliku bliskost s tom djevojčicom koju je poznavala tek nekoliko dana. Lucy je bila borac. Ta se neće predati zbog karata koje joj je dodijelila sudbina. Borila se za život iz dana u dan, prkoseći svim izgledima. Da je htjela, mogla je jednostavno ne pritisnuti tipku za alarm. Mogla se predati svojoj bolesti i izabrati put do konačnog mira, ali nije, i to samo zbog jedne stvari. Nade. Kim se pitala, može li se ova mlada dama nadati da će imati bolji život od ovoga sada. Može li njezino postojanje biti sigurnije i ljepše? Nije znala odgovor na ta pitanja, ali je znala da to djetence od djevojčice ima takvu silnu snagu i odlučnost da joj se i ona mora diviti. Dok je odlagala maramicu na stolić, začuje kako je hrkanje iza nje prestalo. Nije se okrenula. — Znate da moramo razgovarati? — obrati se blago Williamu. — Da, znam, inspektorice — odgovori on s knedlom u grlu. Kim kinine i izađe iz sobe. Bilo je vrijeme da ode kući. Čekao ju je posao.

175

B

eth je listala časopis. Nije imala pojma o čemu je, ali to nije ni bila svrha. Svrha je bilo dati do znanja da se duri. Nicola je bila vidljivo napeta. Otkad se je Beth vratila kući nisu prozborile ni riječi. A Beth je dobro poznavala svoju sestru. Nicola ju je htjela pitati što nije u redu, ali se bojala odgovora. Jednostavno se nije mogla nositi s njime. Nicola nije mogla podnijeti da se netko ljuti na nju. Htjela je ugoditi ljudima. Htjela je da su svi sretni. Zbog te je osobine platila visoku cijenu. Zapravo, platile su je obje. A sad će ih ta želja da ugodi ponovno skupo koštati. Beth je bila toliko ljuta da nije ni podizala glavu. Nije dizala pogleda sa stranice. Nicola neće još dugo izdržati ovu šutnju. Beth nehajno okrene stranicu. — Jučer sam razgovarala s Myrom — prekine šutnju Nicola. — Rekla je da si bila vrlo bezobrazna prema njoj. — Jesam — odgovori Beth. Ako Nicola baš želi razgovarati o nebitnim stvarima umjesto o stvarnim problemima između njih, neka joj bude. Prije ili kasnije će se slomiti. — Zašto si morala biti tako zlobna? Žena ti nije ništa nažao učinila. Beth slegne ramenima. — Ta stara krava gura nos u svačije poslove. Šta te briga šta ona misli? — Briga me je jer mi je susjeda i jer živim ovdje. Jesi li joj ti rekla da te namjeravam dodati u ugovor za najam? Beth se nasmiješi u sebi. Bit će da je staru kravu ta poslastica držala budnom satima. — Aha, to sam bila ja. — Zar mi želiš otežati život dok si tu? — Znaš šta, Nic, zamol’la sam te nešta i nis’ me poslušala. Ti s’ mene zamol’la da budem pristojna prema staroj vešt’ci i ja nisam poslušala tebe. U čem je razlika? — Beth, zaboga, znam da si ljuta na mene. Hoćeš li mi samo reći zašto? Beth se ponovno nasmiješi u sebi. Znala je da će to reći. Znala je svoju sestru predobro. Oduvijek. Okrene novu stranicu. — Koji razlog ‘oćeš čut’? — Koji god mi daš. Koji god će prekinuti ovo durenje. Znaš da mrzim kad si ljuta na mene. Oh, da, Beth je to dobro znala. 176

— Rekla sam ti da ne razgovaraš ž njom. — S kim? — upita Nicola naglašavajući pitanje, kao da ne zna. Naravno da je znala o kome govori Beth. Beth okrene još jednu stranicu, svjesna da time samo podiže napetost. Nicola je tražila da joj posveti punu pažnju. Mrzila je što Beth može samo tako sjediti i raditi nešto drugo umjesto da ju obuzme ova napetost između njih. Kao što je nju obuzela. — Misliš na detektivku? — upita Nicola. — A-ha. — Isuse, Beth, kako možeš biti tako hladna? Našli su zakopana tijela tamo gdje smo nekada živjele. — I? — Poznavale smo te cure. Razgovarale smo s njima, jele s njima. Kako te može biti briga? — Zato šta m’ ništa ne znače. Nis’ mi bile ni simpatične, pa za šta bi me sad bilo briga? — Zato što su mrtve. Štogod da su loše učinile, nisu zaslužile umrijeti. Neko ih je čudovište zakopalo pod zemlju i zaboravilo na njih. Ja im hoću pomoći koliko mogu. — Tebe je više briga za njih neg’ za mene. — O čemu ti govoriš? Ovaj put nije glumila zbunjenost. Evo ga, dolazi. Nikad se neće moći pomaknuti dok Nicola ne prizna što je učinila. — Znala si šta su mi učin’li i nis’ kurca poduzela. — Beth, nemam pojma što ti je tko učinio. Reci mi. Beth okrene još jednu stranicu časopisa i odmahne glavom. — Pitaj detektivku, možda t’ ona kaže šta ‘s učin’la, jer s’ ionako uvaljuješ u to k’o luda. — Samo zato što znam da je to nekako povezano s nama. — Beth se zaustavi u pola pokreta. List joj isklizne između prstiju. Već i činjenica da joj je sestra počela povezivati stvari je bio napredak. Ali, htjela je da se Nicola sjeti. Htjela je da joj se ispriča. Htjela je čuti riječi na koje je čekala deset godina. Ali pričekat će još malo. — Kažem ti, Nic, klon’ se ćorava posla. — Ali ja hoću da već jednom sve izađe na vidjelo. — Nicoli zadrhti glas. Beth ne digne pogled. Nije imala snage. — Beth, ja hoću znati kako sam te to povrijedila. Gdje sam tako strašno zakazala. Ti si mi sestra. A premalo toga si govorimo. Volim te i samo želim znati istinu. Beth odbaci časopis na stranu i ustane. — Nic, pazi šta želiš jer... jer bi to mogla i dobit’.

177

K

im je sazvala sastanak kasnije nego inače. Slučaj je već kod svih počeo naplaćivati danak. Najmanje što je mogla učiniti jest da svojoj ekipi pruži sat-dva više sna. No, dok je Woodyja izvijestila o najnovijim događajima i vratila se u ured, tamo su ju već dočekali Bryant, Stacey i Dawson. — Jutro, narode, vjerujem da ste već upoznati, ali mediji su se jako zainteresirah za naš slučaj. Poludjeli su nakon podizanja trećeg šatora. Sad je na naslovnicama svih novina, a sinoć su emitirah i vijesti na Sky Newsu. — Aha, šefice, vidio sam — zastenje Bryant. — Sigurno vas ne moram podsjećati da ne smijete razgovarati s novinarima, bez obzira koliko navaljuju. Ovaj je slučaj preosjetljiv da riskiramo zbog nekog krivo citiranog komentara bilo koga od nas. Kim je tu mislila i na sebe. Znala je kako se da navući od novinara, zbog čega se mudro držala podalje od njih. — A ako se itko od vas želi podsjetiti u kojem smo dreku, slobodno se zaletite do Woodyjeva ureda i pročitajte bilo koji novinski članak. Stol njezina šefa bio je poput novinskog kioska. Jutros je s njom prošao kroz svaki članak. — Ozbiljno, šefice? — upita Dawson. Kim kimne. Neka znaju da su pod opsadom. — Daj, Kev, dobro znaš kako to ide. Do trećega dana je uvijek krivica na nama, a mi smo dogurali do petoga dana od otkrića prvih kostiju, tako da mislim da se dosta dobro i držimo. Bez obzira na te riječi, osjeti kako su svi u uredu potonuli. Kim uzdahne. — Ako vam je bitno što kažu mediji trebali ste se baviti šoubiznisom. Mi smo policajci. Nas nitko ne voli. — Ipak je to malo depresivno, šefice. Ubija entuzijazam — javi se Stacey. Kim shvati da joj motivacijski govori nisu baš jaka strana. — Dajte svi pogledajte ploču. Ali pažljivo. Njoj osobno je sad bilo puno lakše gledati na ploču otkad su na njoj imena djevojaka. Ploča je bila podijeljena na tri stupca: Žrtva 1 — Melanie Harris 178

Dob — 15 Viša od prosjeka, pothranjena, iskrivljeni zubi, čarapa s leptirom Dekapitirana Žrtva 2 — Tracy Morgan Dob — 15 Trudna, nedostaje donji dio pidžame Zakopana živa Žrtva 3 - Louise Dunston - ? Dob — 15 Proteza na gornja tri zuba — Ovim trima djevojkama je život oduzelo neko čudovište. Bile su silovane, pretučene, ugušene i zakopane. Za njih to nije priča za novine. To su njihovi životi, njihova stvarnost. Svaki dan ustajemo iz kreveta da nađemo osobu koja misli kako će se izvući s ovim zločinima. — Još do jučer su ta djeca bila anonimna, zaboravljena, nijema. Tome je došao kraj. Melanie, Tracy i Louise sad imaju glas zahvaljujući nama. I budite sigurni da ćemo uhvatiti gada koji je to učinio. — Kim zastane i prijeđe pogledom po sobi. — A ako vam treba više motivacije od toga, onda se bavite krivim poslom. — Hvala, šefice — javi se Bryant kimajući glavom. — Idemo dalje — dopuni Stacey uz osmijeh. — Oh, da — složi se Dawson. Kim zauzme svoj uobičajeni položaj na rubu slobodnog stola. — U redu, Kev, stanje na terenu? — Doktor Danje uklonio tijelo jutros oko dva. Cerys je napravila preliminarni pregled groba, ali će ga prosijati danas prijepodne. — Je li doktor išta rekao o protezi? — Nije rekao gotovo ništa. Čudan lik, šefice. — Spomeni ga Cerys, možda je još u grobu. — Stace, ima li čega? — Dokopala sam se mob’tela Toma Curtisa. Im’o je više od pedeset propuštenih poziva u ona dva sata prije smrti. Kim se nagne naprijed. — Nastavi. — Svi su s Croftovog mob’tela. — Isuse Kriste — prosikće Kim. — Još nešto? — Snimka iz staračkog domaje beskorisna, tako da nemamo ništa inkriminirajuće šta se tiče smrti Mary Andrews. 179

— Ima li što nova od forenzičara o Arthuru Connopu? — Analiza boje potvrđuje da dolazi s Audija TT s tablicom pet devet. — Nešto drugo? — Aha, spisi o Crestwoodu iz gradskog vijeća su njesra. I dalje neslužbeno pratim Facebook i službeno nazivam bivše štićenike. Neke od zabilježenih bjegunki su bile tamo one noći, a neke s popisa su zbrisale tjednima ranije. Hmm..., pomisli Kim, ili se radi o teškome nemaru vijeća ili o namjernom pokušaju da prikriju stvarni broj štićenica u završnom dokumentu. Zasad su obje mogućnosti u igri. Premda Kim nije bila potpuno sretna sa Staceynim praćenjem grupe na Facebooku, to je zasad dalo mnogo više korisnih informacija nego li službeni spisi. — Stace, raspitaj se malo o Tomu Curtisu. Saznaj koliko je bio blizak s curama. Posebno me zanimaju glasine o nepriličnom ponašanju. — Da, šefice. — Dobro. Kev, ti se vrati na mjesto zločina, a ti Bryante, mislim da bismo ti i ja trebali još jednom posjetiti vijećnika Crofta. — Uh… šefice, ima još jedna stvar — javi se Stacey. — Reci — kaže Kim i dohvati jaknu. — Imam tri posljednje adrese za koje se zna di su bile naše cure. Kim se pogleda s Bryantom. Taj dio posla svakom je detektivu bio najmrskiji. Bez obzira na okolnosti zbog kojih su smještene u dom, Kim je bila sigurna da će vijest o njihovoj smrti snažno pogoditi članove obitelji. Bryant prođe pored Staceynog stola i uzme popis adresa. Prvo će posjetiti živućeg, a onda odraditi posao za mrtve.

180

K

im pokaže bradom prema policijskom vozilu parkiranom ispred dvorišnog ulaza. Premda policija West Midlandsa vjerojatno nije odobrila dvadeset i četverosatni nadzor nad kućom Richarda Crofta, patrolama je rečeno da povremeno obiđu kuću i provjere je li sve u redu preko portafona. Bryant pritisne tipku i pričeka da se dvorišna vrata otvore. Nakon deset sekundi ponovno pritisne tipku. Razmijeni poglede s Kim. Za prošloga posjeta odmah su im otvorili vrata. — Nastavi zvoniti — uputi ga Kim, iziđe iz auta i krene prema parkiranom policijskom vozilu. Policajac spusti prozor. — Koliko je prošlo od posljednje provjere? — Oko dvadeset minuta. Rekao je da će ujutro raditi od kuće i otići u ured kasnije. Dvije minute nakon toga izašao je auto. Mislim da se radilo o dadilji. Kim lakim korakom otrči nazad do Bryanta. Richard Croft je ostao sam u kući barem dvadeset minuta. — Ima li što? — On odmahne glavom. — U redu. Idemo unutra. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da smisli kako će preko vrata ograde. Željezo je bilo bogato ukrašeno kovanim cvjetovima, viticama i lišćem. Kim odluči kojim će se putem popeti do zida s lijeve strane. Objema rukama protrese vrata kako bi provjerila jesu li dovoljno čvrsta. Bila su. Sjeti se kako joj je Keith prije mnogo godina govorio o radniku u lokalnoj talionici koji se zakvačio za tačke dok je izvrtao staro željezo u peć i završio u njoj. Zvali su lokalnog vikara da izrecitira molitvu iznad rastaljenog željeza dok se izlijevalo u kalupe. Sjeti se kako se ponadala da je pretvoren u nešto lijepo. Oprosti, prijatelju, ispriča mu se u mislima kad se krenula penjati. Na vrhu vrata zabaci desnu nogu preko ukrasnog šiljka od kojih tridesetak centimetara. — Nema šanse — Bryant se javi odozdo. — Daj, ne budi curica — odgovori mu Kim. — Lako bi mogao postati, ako to pokušam. Dok je silazila s dva i pol metra visine na drugu stranu, pomislila je kako, uz malo sreće, Richard Croft glasno sluša glazbu i predaleko je od portafona da ga čuje. Ih da mu se ta fina 181

tehnologija pokvarila i da se zaputio autom prema njima da im otvori. Više bi ga voljela vidjeti bijesnog nego mrtvog. Krene trčati pristupnim putom do kuće, primijetivši da ide uzbrdo, što joj je prošli put promaknulo u autu. Približivši se imanju, primijeti da se ništa ne događa. Dotrčavši do vrata, istovremeno pritisne zvono i zalupa šakom. Odmakne se da vidi kamo su uperene sigurnosne kamere. Jedna je gledala na prednja dvorišna vrata, a druga na vražje aute. Ništa da pokrije stražnji dio kuće. — Lupaj i dalje — uputi Bryanta, koji ju je sustigao, čini se, neoštećen. Ona optrči oko kuće i spotakne se o lopatu naslonjenu na zid. Prvo je čula krckanje, a zatim ugledala polomljeno staklo na podu. Dreknula je iz sve snage zazivajući Bryanta. On se pojavi s druge strane. Ulazna vrata u staklenik koji se protezao cijelom dužinom kuće bila su provaljena. Kim se zaustavi s nogom u zraku taman kad je već zakoračila u kuću. — Slijedi me — dobaci Bryantu i potrči prema prednjoj strani kuće. Usput pokupi lopatu o koju se saplela. Doda ju Bryantu. — Razbij ovaj prozor. Neću da unište tragove odostraga prije nego što dođu forenzičari. Bryant se odmakne što dalje i zamahne lopatom. Prozor se raspukne od udarca. Kim dohvati ciglu da njome raščisti krhotine koji su ostali na prozorskom okviru kako bi mogla ući. Stane na teglu od terakote i osloni na Bryantovo rame. Nogom napipa čvrstu podlogu s druge strane prozora. Prebaci težinu na nju i ništa se ne dogodi. Tek kad uđe unutra shvati da se radilo o starinskom pisaćem stolu i da je ušla kroz radnu sobu. Spustivši se na pod, ispruži ruku da pomogne Bryantu koji je krenuo za njom. U predvorje su ušli kroz masivna hrastova vrata. Ona krene lijevo, a Bryant uza stubište. Sljedeća prostorija u koju je ušla bila je dnevna soba, koju prepozna od prošlog posjeta. Brzo preleti pogledom preko nje. — Dnevna čista — zazove nakon što se vratila u predvorje. Bryant joj odozgor odgovori da je i glavna spavaća soba čista. Ona otvori vrata knjižnice i ukopa se u mjestu. Nasred tepiha prostrlo se tijelo Richarda Crofta s mesarskim nožem zarivenim u leđa. Kim zazove Bryanta i klekne, pazeći da ništa ne dodirne. Tepih ispod Crofta upio je lokvu krvi koja se cijedila s obje strane tijela. Bryant se pojavi pored Kim. — Vrag ti mater. Kim stavi dva prsta na Croftov vrat. — Još je živ. Bryant izvadi mobitel i nazove hitnu pomoć. Kim ode potražiti portafon i nađe ga na zidu pored ogromne ledenice marke Smeg. Pritisne tipku i baci pogled na monitor. Vrata od kovanog željeza stanu kliziti.

182

Kim primijeti da kućni alarm nije uključen, pa se začudi kako to da ljudi uključuju alarm da bi zaštitili imovinu kad ih nema kod kuće, ali ne i kad trebaju sačuvati vlastiti život, usprkos tome što im stari kolege s posla umiru kao muhe oko njih. Odmahne glavom, otrči do ulaznih vrata i širom ih otvori. Bolničari su sad mogli ući u kuću normalnim putem. Kim otrči iza kuće i zaustavi se dva metra od mjesta provale. Okrene se i pogledom prijeđe preko stražnjeg vrta. Na prvi pogled nije bilo slabih točaka. Stražnji dio imanja nije bio opasan zidom već dvometarskom ogradom. Ukrasne rešetke dodavale su još gotovo pola metra. Sve su ploče na ogradi izgledale čitavo. — Dobro, gade, ako nisi prešao preko, onda si morao proći kroz nju. Krenuvši od gornje ploče, Kim prošeće lijevom stranom, gurajući jednu ploču za drugom. Stupovi su bili drveni, ali čvrsti i nijednu ploču s lijeve strane nije zakrivalo grmlje. Duž ograde protezala se gredica niskog začinskog bilja. Da je pokušao ući kroz bilo koju ploču, provalnika bi se odmah dalo uočiti sa stražnje strane kuće. Kim prouči ogradu na dnu imanja. Svaka tri metra bile su posađene četinjače koje su se izdizale u visinu od četiri i pol metra. Većina ih je stajala posred ogradne ploče, izuzev četvrtog drveta u nizu. Svojom krošnjom širokom metar i pol zaklanjao je i ploču i stup. Kim žustro odmjeri tridesetak koraka do tog dijela ograde i kažiprstom lagano gurne ploču iza krošnje. Ona se pomakne i Kim primijeti da nije pričvršćena za stup. Uto čuje kako netko trči oko kuće. — Gospođo? — zazove ju policajac zbunjeno. Ona izroni iza krošnje, dokazavši samoj sebi kako je ovo pametno mjesto za provalu i skrivanje. — Šta treba raditi, gospođo? — Čuvajte stražnja vrata. Ne puštajte nikoga ni blizu. Policajac kimne i stane pred vrata okrenuvši mu leđa. Kim se opet zavuče iza krošnje četinjače i gurne ogradu. Pomaknula se bez otpora i otvorila prolaz kroz koji se mogla jednostavno provući. — K vragu — izleti joj. Pametan je ovaj gad. Odmakne se i vrati u vrt kako ne bi još više otežala prikupljanje dokaza. Uto se začuju sirene i uskoro zaustave pred prednjim vratima. Kim se popne na ljuljačku. Baci pogled preko ograde i primijeti da se teren iza nje naglo spušta prema stražnjem rubu industrijskog zemljišta. Iza njega je bilo stambeno naselje koje je sa svojim cestama, prolazima i slijepim ulicama nalikovalo na krtičnjak. Pomalo podsjeća na ovaj vražji slučaj, pomisli Kim, spustivši se s ljuljačke. Polako prošeće zamišljenom linijom od potrgane ploče prema stražnjim vratima obazirući se oko sebe i zaustavi se na metar od policajca. — Kako ste danas, gospođo?

183

Kim zausti da mu odbrusi protupitanjem, da što on misli kako bi se trebala osjećati, ali se sjeti da se radi o policajcu s kojim je neki dan razgovarao Bryant. A on je samo činio kako mu je rečeno, da razgovara s njom. Kim zakoluta očima, odmahne glavom i zaputi se prema prednjem dijelu kuće. Tamo je stajao Bryant i promatrao stražnja vrata hitne koja su se upravo zatvarala. — Onda? — Još diše, šefice. S nožem u leđima. Bolničari ga nisu htjeli izvaditi dok se ne uvjere da neće napraviti još veću štetu. Ispada da oružje kojim je trebalo biti počinjeno ubojstvo drži žrtvu na životu. — Kakve li ironije — odgovori ona i sjedne na kamenu stubu na ulazu. — A evo i pomoći — doda Bryant, ugledavši Opel Corsu koji se uz škripanje zaustavi na šljunku. Iz auta izađe djevojka za koju su znali da se zove Marta. Lice joj je bilo blijedo poput krpe. — Šta... šta...? Kim ostane sjediti, a Bryant joj priđe. — Gospodin Croft je teško ranjen. Trebah biste nazvati njegovu ženu i reći joj da što prije ode u bolnicu. Ona kimne i nesigurno uđe u kuću. Na prilaznom putu se uz škripu pojave još dva policijska auta, a za njima i forenzični kombi. — Ne znam šta da mislim — kaže Bryant dok se Kim osovljavala na noge — murjaci su k’o autobusi. Prvo ih uopće nema, a onda... — Narednik Dodd — predstavi se krupan policajac držeći ruke u zaštitnom prsluku. Bryant ga odvede na stranu da mu opiše mjesto zločina, a Kim dohvati prvog forenzičara koji izađe iz kombija. — Za mnom — kaže ona i ne predstavivši se. Obiđe kuću i ode do kraja vrta praćena visokim plavokosim muškarcem. Tamo mu pokaže otvor iza krošnje drveta. — Razbijena ograda je mjesto ulaza. — Zatim pokaže na stražnja vrata: — Tamo je mjesto provale. — Razumijem, gospođo. Kim odšeće natrag pred kuću gdje ju pozdravi Marta pružajući joj mobitel. — Gospođa Croft bi htjela razgovarati s vama. Kim uzme aparat. — Da? — Inspektorice, Marta mi kaže da je na kući napravljena prilična šteta. — Ni blizu koliko na vašem mužu. — Molim da mi objasnite što radite na mojem imanju. Jasno i glasno sam tražila da vas se ukloni... — Bolnica Russells Hali, ako vas zanima — odbrusi Kim i prekine vezu. Vrati ga Marti upravo kad je Bryant izišao iz kuće. — Spremna? — upitaju. 184

Ona kimne i oboje krenu prema autu na kraju prilaznog puta. — Ha, šefice, čujem da stvaraš prijateljske odnose s gospođom Croft? — O, sve smo si bliskije i bliskije — oporo će Kim. — Kamo sad, šefice? — U Hollytree - odvrati ona tiho. Više to nije mogla odgađati. — Idemo pokvariti dan jednoj obitelji.

185

B

ryant proveze auto kroz labirint uličica do ona tri nebodera u središtu naselja, koje se sastojalo od ukupno 540 stambenih jedinica i dvije bande zadužene za sijanje potrebne količine straha među njegovim stanovništvom. “Delte” su bili mladići koji su dolazili iz Dudleyja. “Pčelci” su bili dvije ulice dalje, otkud je počinjao Sandwell. Bryant parkira auto pored igrališta. Doista, igralište je imalo i ljuljačku, i klackalicu i nekoliko klupa, ali djeteta nije vidjelo desetljećima. Znah su ga pod nazivom Jama i bio je mjesto susreta predstavnika tih dviju bandi. Susreta i, kako su to oni zvali, “rješavanja poslova”. Samo koliko se Kim sjećala, na ovome su mjestu nađena tri tijela u posljednje dvije godine, ali niti jedan svjedok. Prema njezinoj procjeni na Jamu je gledalo skoro sedamdeset stanova, pa ipak nitko nije vidio ništa. Nitko im nije stajao na putu do bloka zgrada pod nazivom Swallow Court. Premda nepoželjna, policiji nije bio ograničen pristup. Zajednica je jednostavno bila odsječena od ostatka svijeta, a sav kriminal koji se događao unutar ove enklave se tamo i rješavao. Vođe dviju bandi bili su sigurni da obični građani neće razgovarati s policijom. Barem ne otvoreno. — Bože pomozi — izusti Bryant, prekrivši dlanom nos. Kim je bila pametnija i duboko udahnula svježi zrak čim su se približili srednjem neboderu. Neveliki hodnik u zgradi bio je mračan i bazdio je po mokraći. Prozora nije bilo. Dvije pregorjele žarulje nisu bile zamijenjene od tko zna kada i jedini je izvor svjetla bila požutjela neonka na stropu, zaštićena metalnom mrežom. — Koji kat? — upita Kim. — Sedmi. Idemo stubištem? Kim potvrdi i oboje se zapute prema podnožju stubišta. Liftovi u ovim zgradama bili su na lošem glasu po kvarovima. Zapnu li negdje između katova, mogu zaboraviti na ičiju pomoć iz zgrade. Bolje umrijeti od umora nego od čekanja, složili su se. Penjući se, Bryant je samo do trećeg kata nabrojao sedam šprica, tri razbijene pivske boce i dva potrošena kondoma. — Tko se još usudi reći da je romantika mrtva — komentirao je kad su ušli u hodnik na sedmom katu. — Evo tu, šefice — kaže on i pokaže na stan 28C. 186

Nasred vrata vidjelo se udubljenje od udarca šakom. Otvorila ih je djevojčica od koje tri ili četiri godine. Nije se ni nasmiješila ni pozdravila, već je samo cuclala sok na dudu iz bočice. — Rhianna, makni se s jebenih vrata — čuo se ženski glas iz dubine stana. Bryant prvi zakorači unutra, pomaknuvši dijete u stranu. Kim ju zaobiđe i zatvori vrata. — Oprostite — zazove Bryant iz polumračnog hodnika — ovdje policija... možemo U... — Koji kurac? — javi se netko i odmah nastane metež. — Već sam namirisala — zazove Kim, provukavši se pored Bryanta do dnevne sobe. Zavjese su bile navučene, ali ne do kraja. Kim ugleda bljedoliku djevojku s velikim naušnicama u obliku karika kako maše objema rukama da istjera dim. Zrak je bio natopljen mirisom trave. — Koji vi kurac tu radite? Nemate pravo... — Pustila nas je Rhianna — odgovori Kim i umalo se spotakne o dječji stolac za ljuljanje u kom je bilo novorođenče. — Došli smo razgovarati s Brianom Harrisom. — To m’ je ćaća. U krevetu je. Bilo je prošlo pola dvanaest. — Znači, ti si Melanieina sestra? — upita Bryant. — Ha? — odvrati ona s grimasom na licu. Uto se u hodniku otvore vrata. Na njih bijesno krene poluodjeven muškarac. — Koj’ to kurac radite ovđe? — Gospodine Harris — pozdravi ga prijateljski Bryant ispriječivši mu se. Podigne svoju policijsku iskaznicu i predstavi ih oboje. — Došli smo samo razgovarati o Melanie — zausti i onda se namršti. Kim padne na pamet da su na krivoj adresi, ali Melanie je očito naslijedila visinu od svog oca. Imao je preko sto osamdeset pet centimetara. Vidjelo mu se svako rebro, a traperice su mu visjele na uskim kukovima. Mršave su mu ruke bile prošarane tetovažama Delti. — Šta je ta kurvica sad naprav’la? — odbrusi on bacivši pogled iza kauča. Kim također pogleda u tom smjeru. U kavezu za malo većeg jorkširskog terijera ležala je tamnosmeđa stafordska bulterijerka i soptala. Bradavice su joj bile izdužene i crvene. Do kaveza je ležala kartonska kutija s četiri šteneta koji su se skutrili jedno uz drugo. Kim nije mogla procijeniti jesu li im se oči već otvorile, ali očito je postojao neki razlog zašto su odvojeni od majke. Zna se da se štenad koja se prerano odvoji od majke kasnije ponaša problematično — onako kako se i treba ponašati jedan statusni simbol Delti. Kim pogleda kuju u oči, svjesna da će ju ponovno pariti čim se ukaže prilika. Zatim pogleda prema Bryantu, koji je također promatrao pse. On joj uzvrati pogled. — Štagod da je naprav’la, to kurca više nema sa menom. Riješija sam se je prije mnogo godina. Beba pod njihovim nogama stane plakati. 187

Djevojka sjedne i stavi stopalo na podnožje njihaljke. Izvadi iPhone i počne jednom rukom tipkati poruku. Brian Harris sjedne pored kćeri i grubo ju gurne laktom. — Postav’ čajnik, Tina. — Postav’ ga ti, svinjo lijena. — Postav’ ii’ se seli i povedi svoju deriščad sa sobom. Tina ga prezrivo pogleda, ali ode u kuhinju. Rhianna krene za njom. Harris se nagne i zapali cigaretu, ispuhujući dim bebi iznad glave. Bryant mu sjedne sučelice na kauč i pokuša smiriti glas. Kim ostane stajati. — Gospodine Harris, možete li nam reći kad ste posljednji put vidjeh svoju kćer? On slegne ramenima. — Ne b’ vam znao točno reć’. Bila je dijete. — Koliko je imala godina kad ste ju dah u dom? — upita Kim. Brian Harris nije reagirao na ovaj žalac. — Ne merem se sjetit’, ima već tome. — Je li bila problematično dijete? — Ma ne, samo je puno jela. Krmačica proždrljiva — odgovori on, smješkajući se vlastitoj dosjetci. Kim i Bryant su šutjeli. — Vid’te, moro sam se brinit’ za dvoje djece kad me ona kurva od nji’ove matere ostav’la, i radija sam šta sam zna i umija. Slegne ramenima, kao da mu se smiješi titula oca godine. — Znači, samo je izvukla deblji kraj? — upita Kim. Harris nabora lice i pokaže niz požutjelih zuba. — Bila je naopaka za gledat’. Sve same noge i ništa mesa. Nije bila lijepa k’o slika, ako tako ‘oćete. Bryant se nagne prema njemu. — Jeste li je ikad posjetili u domu? On odmahne glavom. — Samo bi joj bilo još gore. Mora sam krenit ispočetka. Ne znam čak ni kamo su je stav’k. Moglo bi bit’ ono mjesto šta ga kopaju — odgovori on i povuče dim. — I nije vam palo na pamet da nazovete policiju i pitate je li vaša kćer jedna od žrtava iz Crestwooda? — više nije izdržala Kim. Makar i tračak emocije vratio bi joj vjeru u ljudski rod. On se također nagne naprijed. — Je l’ Melanie jedna od onijeh mrtvih? Konačno, pomisli Kim, konačno je pokazao tračak zanimanja za dobrobit svoje kćeri koju je napustio prije petnaest godina. Harris se namršti. — Neć’ valjda morat šta plaćat za to? Kim stegne šake skrivene u džepovima. Katkad poželi da ih strpa u zatvor za njihovo dobro. Tina se vrati i pruži ocu šalicu iz koje se pušilo. Da njoj netko donosi šalicu s takvim izrazom lica, ne bi ju uzela. — Gospodine Harris, sa žaljenjem vas moramo obavijestiti da sumnjamo kako je jedna od nedavno otkrivenih djevojaka Melanie, što još treba službeno potvrditi identifikacijom. 188

Brian Harris pokuša navući ozbiljan izraz, ali sebičnost u njegovim očima prevlada. — Vid’te, ja sam se nje odreka prije mnogo vremena, tako da se to mene više ne tiče. Kim pogledom isprati Rhiannu koja obiđe kauč i priđe kavezu. Gurne prste kroz rešetke i stane stiješnjenu kuju natezati za donju čeljust. Kim se pomakne u stranu i gurne desnom nogom djevojčicu dajući joj do znanja da se makne. Dijete krene prema kutiji sa štencima, ak Kim ovaj put nije morala reagirati. — Tina, makni je odavle. Tina ponovno zareži i ustane. Dohvati kćer za ruku i odvede ju u sobu. Sad kad je dijete otišlo, Kim popuste kočnice. Možda nije smjela govoriti šakama, ali imala je i druga sredstva na raspolaganju. — Gospodine Harris, hoću da si zapamtite ovu sliku. Nešto kao posljednje sjećanje, ako tako hoćete. Vaša petnaestogodišnja kćer je mučki ubijena. Kosti na stopalu su joj zdrobljene kako ne bi mogla bježati dok joj neki bolesni um pokušava odrezati glavu. Borila se i vikala, i vjerojatno vrištala da joj pomognete dok ju je on sjekao na komadiće. — Zatim se ovoj odvratnoj spodobi od oca unese u lice. — Evo, ova vas informacija nije koštala ni penija. Pogleda prema Bryantu i kaže: — Ovdje smo gotovi. Prođe pored njega i zaputi se prema ulaznim vratima. Bryant krene za njom, ali se zaustavi prije nego što zatvori vrata. — Čekaj, hoću ga pitati još jednu stvar. Dok je čekala, Kim shvati da ovo baš nije bio školski primjer kako obavijestiti obitelj o smrti voljene osobe. Međutim, da je barem naslutila u njemu tračak ljubavi ili privrženosti, ili makar žaljenja, držala bi se priručnika. Zato je odlučila da će nekom drugom prepustiti da obavijesti ostale obitelji. Nije se mogla pouzdati da će zadržati smirenost ako se ponovno suoči s ovakvom ravnodušnosti. Vrata stana se otvore. Kim s nevjericom pogleda kolegu koji izađe iz stana. — Bryante, jel’ ti to ozbiljno?

189

D

rži, uzmi te štence, a ja ću majku — odgovori joj on i gurne joj kutiju u naručje. Ona se četiri štenca stanu migoljiti i Kim primijeti da su im oči otvorene. Tek odnedavna. — Kako si... — Rekao sam mu da sam spreman prijeći preko kaznenog djela koje se dogodilo u njegovom stanu ako mi da pse. — Bryant krene za Kim niz stube. — Ali mu ništa nisam obećao za socijalnu službu. Kim požuri niz stube i zaustavi se tek kod auta. — Hm... i što sad, doktore Doolittle? On položi kuju na stražnje sjedište i pored nje uglavi kutiju. — Ti vozi. — Kamo? — upita ga ona ulazeći u auto. — No, šefice, pa valjda znaš gdje stanujem? — Isuse — u nevjerici će Kim, stavivši mjenjač u brzinu. Izvezla se iz naselja i nakratko se okrenula. Kuja je gurnula glavu u kutiju, a jedno je štene pokušavalo dodirnuti joj njušku. — Da mi više nikad nisi rekao da sam ja impulzivna, Bryante. Što će ti gospođa reći za ovo? On slegne ramenima. — Reci mi šta sam mogao učiniti? Kim ne odgovori. Ma koliko to željela, bila je svjesna da ne mogu spasiti čitav svijet. Ipak, ponekad je dovoljno suočiti se s onim sto ti je pred nosom. Zaustavi se kod semafora. — Šefice, gledaj — zazove ju Bryant. Kim se ponovno okrene. Kuja je lizala najbliže štene. Ostali su se štenci pokušavali uspeti uz stjenku kutije. Pet minuta kasnije, zaustavila je auto ispred njegove dvojne kuće u Romsleyju. Bryant izađe iz auta. — U redu, ako ti primiš... — Nema šanse — odgovori mu Kim. — U ovome si prepušten sam sebi. — Kukavice — kaže on. — Nego što. Bryant primi kujin povodac. Ona iskoči iz auta kao da zna što treba činiti i stane. Bryant uzme kutiju pod lijevu ruku i krene prema svojim ulaznim vratima. Kim se pomoli u sebi. Vidjela je jednom gospođu kad je bila loše volje i pomislila da više nikad neće vidjeti svoga kolegu. Dat će mu deset minuta i onda odlazi sama.

190

Izvadi mobitel i nazove socijalnu službu. Razgovor je trajao vrlo kratko. Policijske prijave o postojanju rizika uvijek su izazivale brzu reakciju. Socijalni će se radnik pojaviti na njihovim vratima unutar jednog sata. Kim se bojala da je Tina već izgubljeni slučaj, ali ipak ima nade za Rhiannu i bebicu. Vrata Bryantove kuće se otvore i on iziđe. Ne bi dala ruku u vatru, ali izgledao je čitav. — Još si u braku? — upita ga, premjestivši se na suvozačko sjedište. — Majka i štenci su sad zajedno na dekici pored radijatora u kuhinji. Piletina s rižom se grije, a gospođa na internetu traži upute za brigu o štencima. — Hoćeš li ih zadržati? On kimne. — Barem zasad. Dok ne ojačaju. — Kako ti je to prošlo? On slegne ramenima. — Rekao sam joj istinu, šefice — odgovori lakonski. Kim zamisli kako će im ugađati i razmaziti ih. Odmahne očajno glavom. — Dobro, ostavi me u postaji, a ti idi u bolnicu. Netko od nas mora biti prisutan da ispita Crofta čim se ukaže prilika. — Ti ne ideš? Kim odmahne glavom. — Mislim da to ne bi bilo pametno. Možda sam samo paranoična, ali čini mi se da me gospođa Croft ne ljubi previše.

U

z riku Ninje Kim se zaustavi na zemljanoj stazi. Skine kacigu i položi ju preko desne drške upravljača. Pažljivo s vrha brda promotri zemljište na Crestwoodu. Jame jedan i dva već su se utopile u krajobraz, a skladišni šator je bio uklonjen. Uzduž imanja se više nije protezala policijska ograda, a ni novinara više nije bilo. Policijska straža je također otišla i nešto malo preostale opreme spremljeno je u gornji kut parcele. I opet se radilo o onom kutu općinskog zemljišta kamo je svake godine dolazio lunapark na opće veselje naselja. Tek su pokoji plišani medvjedić i vjetrom i kišom išibano cvijeće u podnožju brda dah naslutiti što se ovdje događalo proteklih dana. Ovaj je dio istrage završen. Tragovi vezani uz žrtve su otkriveni i sad je bilo na njoj i njezinoj ekipi da ih sastave u nešto smisleno. Jednoga će se dana imena ove tri djevojke naći na stranicama Wikipedije. Služit će kao poveznica na glavni članak o povijesti Black Countryja. Trostruko umorstvo bit će njegova vječna ljaga. Čitatelji će preskakati one dijelove koji opisuju postignuća kovača brodskih lanaca i sidara iz Nethertona, koji su radili i za Titanic. Preskočit će i dio koji opisuje dvadeset teglećih konja iz Shirea koji su vukli stotinu tona željeznog tereta kroz grad. Suočeni s ovakvim senzacionalnim naslovom, zaboravit će na svu pet stoljeća staru metalurgiju ovoga kraja. U svakom slučaju, bit će to sjećanje na njegove ne tako slavne trenutke. — I mislio sam da si ti, šefice — javi se Dawson izlazeći iz šatora. Oči su mu bile ukrašene tamnim podočnjacima, traperice blatnjave, a džemper zgužvan. Nakon toliko sati predano provedenih na mjestu zločina zaradio je to pravo da izgleda neuredno i izmučeno. Kim pomisli kako bi ga trebala pohvaliti za dobro obavljen posao, ali joj riječi zapnu u grlu. Obično se događalo da kad bi ga pohvalila, on bi već sljedeći dan našao načina da ju ponovno razljuti. — Dawsone, moram ti to reći, frustriraš me do bola. Sjajan si detektiv, a onda se ponašaš kao trogodišnjak. — Tu zastane, jer shvati da ovo što je rekla ne zvuči onako kako je namjeravala. — Gledaj, znam da ti je ovaj tjedan bio težak, ali si se usprkos tome pokazao kao pravi junak. — Dawson zabaci glavu i prasne u smijeh. — Hvala, šefice. Kada ti to kažeš, to je velika stvar. 192

— Iskreno to mislim, Kev. Pogledi im se susretnu. Znao je on to. — Slušaj, sutra uzmi slobodan dan. Svi smo radili osam dana bez odmora. U subotu ujutro ćemo se naći na par sati uz kavu, mafine i Bryantovo vikanje, pogledati na čemu smo i napraviti radni plan za sljedeći tjedan. — Prošao je cijeli tjedan, šefice. Jesi li me i dalje predvidjela za ovaj posao? Ona odmahne glavom. — Ne. Mislim da će Bryant bolje odgovarati. Kim uđe u posljednji preostali šator i tamo zatekne Cerys samu za sklopivim stolom pored groba. — Ostavili te prijatelji, ha, Cerys? — upitaju Kim. Cerys se okrene i nasmiješi. — Moja se ekipa pakira u hotelu i sprema na put. Ovdje su cijeli tjedan. Kim kimne s razumijevanjem. — A ti? Cerys duboko uzdahne. — Još ne. Grob će biti gotov za nekoliko sati. Mislim da više nemamo što u njemu tražiti. Naša je treća žrtva zakopana na istoj dubini kao i ostale dvije, ali hoću obaviti posao temeljito. — Znači li to da ti odlaziš tek kasnije? — upita Kim. Cerys odmahne glavom. — Ne. Ostat ću ovdje dokasna, sve dok ne završim papirologiju. — Posegne za plastičnom Tupperware kadicom. — Opet perle, ali to već znaš. Ima i ostataka odjeće koje smo našli na tijelu, ali Daniel ih je odnio u labos. Tamo ju je sigurnije ukloniti nego na terenu. — Ima li još što? Cerys pokaže na ugao groba, nekih tridesetak četvornih centimetara površine. Lice joj je bilo upalo i umorno. — Bojim se da ne, osim ako tamo ne pronađemo nešto zanimljivo. — Jesi li pronašla zubnu protezu? Cerys se namršti. — Ne. Jesam li trebala? — To nam je posljednji detalj za identifikaciju koji nedostaje. — Pa nije mogla samo tako ispasti, ako je uopće bila na žrtvi. K vragu, pomisli Kim, bez ovog posljednjeg dokaza, ne može biti sigurna u Nicolinu identifikaciju. Kimne da shvaća i izađe iz šatora. Zastane na trenutak, pa se vrati. — Cerys, jesi li ti dobro? Cerys se okrene, ne znajući je li više iznenađena pitanjem ili time tko ga je postavio. Nasmiješi se nasilu, umorno. — Iskreno da ti velim, Kim, nemam pojma. Ne mogu se riješiti bijesa koji me je obuzeo. Znaš, uopće me nije briga što su te djevojke učinile ili nisu učinile. Jedino što znam jest da su se prema njima odnosili kao da nisu ljudska bića. Netko ih je mučio i zakopao i pustio da istrunu, a one su samo jebena djeca. Tako bih voljela da vidim kad uhvatiš gada koji je to učinio. Voljela bih mu učiniti isto ono što je on činio njima, a to me i brine: taj osjećaj da sam u stanju biti jednako okrutna kao i ubojica. 193

Kako je rigala ove riječi iz sebe tako joj se tijelo nekako smanjilo. Kim je zaboravila da Cerys nije često radila očevide, a zločin grozomoran poput ovoga joj je sigurno bio paklena inicijacija. Cerys ju pogleda i odmahne umorno glavom. — Kako ti to uspijeva, Kim? Kako se jutrom budiš znajući što te čeka, a da potpuno ne skreneš s uma? Kim se zamisli prije nego što odgovori: — Ja sam ti graditelj. Uzmem hrpu hrđe i prljavštine i pretvorim ih u nešto lijepo. Stvaram nešto što mi služi kao protuteža rugobi na koju nailazim na poslu. To mi pomaže. Ali, znaš što mi najviše znači? — Što? — To što znam da ću ga uhvatiti. — Misliš? Kim se nasmiješi. — O, da. Jer me goni daleko veća strast da ga uhvatim nego što on može uložiti energije da to izbjegne. Neću se zaustaviti sve dok ne dobije zasluženu kaznu za ono što je učinio. A sve ovo što si ti ovdje učinila, svaki trag koji si otkrila, svaka kost koju si iskopala će mi pomoći u tome. Da, jebeno je teško, ali vrijedi truda. Cerys kimne sa smiješkom. — Znam. I vjerujem ti. Uhvatit ćeš ti njega. — O, itekako. A kad ga uhvatim, pozdravit ću ga i u tvoje ime. Nakon toga, obje zašute. Kim više nije imala što pitati ovu neumornu ženu, koja je platila visoku cijenu i fizički i psihički. Primakne joj se i pruži joj ruku. Premda joj je koža bila gruba na mjestima, stisak je bio ljubazan i topao. — Hvala ti na svemu, Cerys. I sretan ti put kući. Nadam se da ćemo se ponovo sresti. Cerys se nasmiješi. — Također, inspektorice. Kim kimne i izađe iz šatora. Morala je pronaći tu zubnu protezu.

194

K

ad je ušla u mrtvačnicu, Daniel i Keats su se naginjali nad nekom mapom na stolu. Daniel se odmakne, a Keats okrene prema njoj. — Oh, inspektorice, baš mi je drago što vas vidim. Kim ga prostrijeli pogledom. — Ne, ozbiljno to mislim. To što vas nije bilo; samo ste mi zbog toga postalijoš draži. Shvatio sam da je mojoj osjetljivoj, finoj duši vaš otrovni jezik postao sasvim podnošljiv. — Aha, ovaj ste se tjedan sasvim fino izvukli, zar ne? — upita ona i podigne obrve. — Doista, inspektorice. — Krene brojati na prste: — Imao sam dvostruko ubojstvo nožem u Dudleyju, starijeg muškarca koji je klonuo u tanjur na vlastitoj proslavi osamdeset i petog rođendana i dva neriješena medicinska slučaja. Eh, da, i niz leševa koje ste ostavili za sobom. — Drago mi je da vam mogu ispuniti vrijeme, no jeste li uspjeh ustanoviti išta korisno? On se na trenutak zamisli, pa odmahne glavom. — Ne. Predomislio sam se. Sad shvaćam da mi uopće niste nedostajali. — Keats — zareži Kim. — Jutros sam vam poslao nalaze obdukcije u ured. Teresa Wyatt je gurnuta pod vodu, što već znate. Nije bilo bitnih znakova borbe, budući da je žrtva već bila uronjena u vodu. Nisam otkrio novih tragova na tijelu i nema znakova spolnog zlostavljanja. Za svoju dob, bila je prilično dobrog zdravlja. — Za Toma Curtisa mislim da nema nikakvih dvojbi oko načina na koji je umro, ali ono što vam mogu reći jest da bi ga i ona boca viskija zasigurno ubila. Srce mu je bilo u tako lošem stanju da vjerojatno ne bi doživio ni četrdeset petu. Eh, da: posljednje što je objedovao bio je odrezak sa salatom. But, rekao bih. Kim zakoluta očima. — Što se tiče Mary Andrews, niste na vrijeme stigli do crkve, a meni za bilo kakvu razumnu pretpostavku obično treba tijelo. — Arthur Connop je umro od masivne unutrašnje traume koju je uzrokovao susret s vozilom. Jetra mu je već prije bila otišla, ali su ostali vitalni organi bili u prilično dobrom stanju za čovjeka njegovih godina. Keats podigne oba dlana kao da želi reći, eto to je sve. — Dakle, nema ni dokaza ni tragova, ničeg? 195

— Ne, inspektorice. Pa niste u televizijskoj seriji. Da moramo sat vremena zabavljati publiku, možda bih, onako iznebuha, otkrio da je Teresa Wyatt progutala vlakno iz tepiha koji se podudara s onim u kući osumnjičenog. Možda bih na tijelu Toma Curtisa našao i ubojičinu zalutalu dlaku, koja se nekim čudom našla tamo zajedno s korijenom. Ali ja nisam iz televizijske miniserije. Kim bolno uzdahne. Lakše je podnosila upalu korijena zuba nego Keatsovo predavanje. Međutim, njegove namrštene obrve govorile su joj da još nije završio. Kim se nasloni na pult od nehrđajućeg čelika i prekriži ruke. — Kohko je žena ubio jorkširski Trbosjek? — Trinaest — odgovori Dan. — I kako su ga ulovili? — Tako što su ga zaustavila dva policajca jer je vozio s lažnim tablicama — odgovori Kim. — Dakle, ni nakon trinaest mrtvih tijela nije uhvaćen zbog zalutale dlake ili vlakna iz tepiha. Ja vam mogu prenijeti samo ono što mi kaže tijelo. Nijedan forenzični dokaz ne može zamijeniti dobri stari detektivski posao: dedukciju, instinkt i pametno i praktično razmišljanje. Kad smo već kod toga, gdje je Bryant? Kim ga opet mrko pogleda, a on se okrene radnom pultu. Kim primijeti da mu je iz ovratnika kute izvirila markica, pa pruži ruku i vrati ju unutra kažiprstom. Keats se okrene, a Kim podigne obrvu. On se nasmiješi i okrene nazad prema pultu. Kim se obrati Danielu. — Doktore, jeste li našli protezu? Pogledi im se sretnu i Kim ne promakne silan umor u njegovim očima. Znala je da je dokasna radio na mjestu zločina kako bi uklonili tijelo treće žrtve. Isto bi učinila i ona. — Što, samo tako, bez uvreda, sarkazma i zajedljivih primjedbi? Kim pomisli da njih dvoje i nisu tako različiti. Jednom kad bi imao pitanja, neumorno bi tražio odgovore sve dok ih ne bi našao. Kad se radi o slučaju poput ovoga, ne postoje smjene, radno i slobodno vrijeme. Postoji samo želja za odgovorom. Kim je to dobro razumjela. Nagne glavu na stranu i nasmiješi se. — Ma nee, doktore. Drugi put. — I dalje ju gledajući u oči, Daniel joj uzvrati osmijeh. Ne obraćavši nikakvu pažnju na njih, Keats se potpuno posvetio listanju stranica kataloga sa željeznarijom koji je ležao na pultu. Nema proteze — zaključi Daniel. — K vragu. — Ali trebalo bi je biti. Nedostaju joj tri prednja zuba. Kim uzdahne s velikim olakšanjem. Sad je imala imena svih triju djevojaka. Više nije bilo upitno da je ovo Louisino tijelo. — Jeste li provjerili s Cerys? — upita on. — Nema ga tamo. — Tu si — javi se tiho Keats. — Što? - upita Kim. 196

Keats joj se okrene, ali riječi mu nisu prelazile usne. Kim više nije imala živaca za njega. Pobogu, radilo se o čovjeku koji je vidio tijela u najgorim stadijima raspadanja. Postojano se nosio sa stravičnim scenama zločina, truljenjem i oblicima života nastalih njime. Svjedočila je njegovom preliminarnom pregledu leša u kojem se crvima obraćao s “moji maleni”. Koji bi sad to vrag mogao izazvati toliku grozu u njemu? — Pogledajte tu — uputi ju Daniel, pokazujući na preponsku kost. Kim primijeti pukotinu koja se protezala sredinom kosti. Podigne glavu. — Što, slomljena zdjelica? — Pogledajte bolje. Kim se nagne što je bliže mogla i ugleda sitne zareze na rubu kosti. Izbroji ih ukupno sedam. Onaj u sredini bio je dublji od ostalih. S obje strane razdvojene kosti raspoznavao se nazubljeni uzorak. Protezao se gotovo dva i pol centimetra i završavao u dužoj pukotini u kosti. Kim užasnuta ustukne, pogledavši prvo Daniela, pa Keatsa, pa ponovno kost, potpuno nesposobna razumjeti ono što joj je pred očima. — Da, inspektorice — promuklo joj potvrdi Keats — gad ju je pokušao prepiliti na dvoje. Šutjeli su i buljili u kostur koji je jednom bio mlada djevojka. Možda ne bezgrješni anđeo, ali djevojče svakako. Kim se ukloni u stranu i umalo padne na Daniela. On ju pridrži. — ‘Ste dobro? Ona kimne i odmakne se od njega. Nije mogla govoriti sve dok joj nije prošla mučnina. Uto zabrenči njezin mobitel i svi se stresu. Kao da je naelektrizirao prostoriju i pozvao na akciju, otpustivši dugme za pauzu. Zvao je to Bryant odnekud iz zgrade. Usta su joj još bila suha od šoka kad se javila. — Šefice, gubim vrijeme ovdje. — Je li još na operaciji? — upita ona, bacivši pogled na sat. Jer ako jest, to neće izaći na dobro za Richarda Crofta. — Nije. Vratili su ga na odjel prije sat vremena. Nož je vani i dao sam ga spremiti u vrećicu. Gospodin Croft je malo pri svijesti, a malo nije, ali mi gospođa Croft ne dopušta ni blizu. — Dolazim — odgovori Kim i prekine vezu. — Kamo ćete sada? — upitaju Keats. Ona pogleda prema tijelu broj tri i duboko udahne. — Idem započeti kavgu.

197

L

ouise mi je bila na tragu, mogao sam to osjetiti. Ona nije bila poput drugih dviju. Melanie je bila stidljiva i očajnički je tražila pažnju, ljubav i potvrdu. Tracy je imala uličnu pamet i seksipil, ali Louise je imala u sebi neku zlu crtu koja joj je prolazila kroz tijelo poput žile. Louise nije bila kao druge dvije. Nju nisu zlostavljali, napustili ili zapustili. Samo joj se nisu sviđala nova pravila nametnuta dolaskom očuha i nove bebe u kući. Louise je voljela biti glavna; to sam shvatio još prvoga dana kad je sama izabrala svoj krevet. Djevojka čiji je to krevet bio usudila se odbiti ju i zaradila prijelom zgloba na ruci. Uopće mi nije bilo teško povjerovati u ono što je učinila svom sedmomjesečnom bratu, a zbog čega je i uklonjena iz obitelji. Za razliku od Tracy, Louise nije imala ravnotežu. Jednostavno je bila nasilna. Tu nije bilo ni seksipila ni humora i nisam je mogao živu vidjeti. Nitko se nije usudio suprotstaviti Louise. U njoj je ključalo i samo čekalo da iskipi. Nekakva povrijeđenost i gnjev. Ja sam, međutim, znao nešto o njoj što nitko drugi nije. Louise je bila zla i nasilna. I mokrila je u krevet. Zato je imala ručni sat s vibrirajućim alarmom da ju u četiri ujutro digne iz topla kreveta i podsjeti da mora na zahod. Ne bi se vratila sve dok ne isprazni mjehur. — Bok, Louise —javio sam joj se jedne noći dok je izlazila iz kupaonice. — Šta hoćeš? — pitala me, prekrivši rukom usta. Mislim da bismo trebali porazgovarati. U posljednje vrijeme mi izgledaš jako nemirno. — Ma ‘ajde? — rekla je i stavila ruku na bok. — Ostala sam bez cijele ekipe. Slegnuo sam ramenima. — Očito im nisi bila dovoljno draga da ostanu. Izgledala je kao da joj se lice naboralo po sredini. Napućila je usne i stisnula oči. — Aha, a možda to nije bila njihova odluka. O, pun pogodak. Pošalji psihopata da uhvati psihopata. Nisam imao razloga igrati igre s Louise. Njezina je sudbina bila zapečaćena. Ipak, dopustio sam si malo zabave. — Kako to misliš? — pitao sam. — Znam da ti imaš prste u tome. Praviš se da si dobar, ali nešto s tobom nije u redu. 198

Čestitao sam joj na dobrom zapažanju. U sebi. — Ti si se našla da mi govoriš. Tko bi namjerno ozlijedio malenoga brata? U tebi je neka zloća kojom sve tjeraš od sebe. Kladim se da ti je ekipa zbrisala jer te više nisu mogle podnijeti. Čak te i tvoja vlastita obitelj mrzi. Louise je prkosno isturila bradu. — Bob me ona stvar. — Zašto onda još uvijek pišaš u krevet? Nasrnula je na mene i zamahnula stisnutom šakom prema mojem bcu, ali sam bio spreman. Uhvatio sam ju za članak i zavrnuo ruku na leđa. Uhvatio sam ju u kravatu. Lamatala je glavom, pa sam joj bradom pritisnuo potiljak. Lijevom sam joj rukom prekrio usta da ne vrisne. Gurao sam ju naprijed, a ona me je pokušavala ugristi za prste. Mlatarala je rukama, ali me nije mogla dohvatiti. Kad sam je izveo van njezina je borbenost za goli opstanak već bila splasnula. Naslonio sam joj desnu nadlakticu na rame i čvršće stisnuo kravatu. Držao sam ju sve dok se nije opustila kao krpena lutka. Život ju je napustio kao da joj ga je netko isisao iz kostiju. Maknuo sam desnu ruku s njezina ramena i stavio na vrat, da provjerim bilo. Koža joj je mirovala pod vršcima mojih prstiju. Prebacio sam ju preko ramena i odnio do jame, koja je bila spremna. Za razliku od drugih dviju, ništa me nije privuklo mesu koje sam bacio u zemlju. Melanieina želja za pažnjom mi se gadila. Od njezine snishodljivosti sam se ježio. Tracy je u meni probudila žudnju. Skončala je zbog svoje pohlepe. Ali za Louise nisam osjetio ama baš ništa. Bila je sredstvo za postizanje cilja. Bila je posljednji razvezani čvor. Zato njezina smrt treba odvesti na krivi trag. Zato sam joj raširio noge i dohvatio pilu.

199

K

im se našla u hodnicima bolnice Russells Hali po drugi put u dva dana. Budući da nije bilo vrijeme za posjete, najavila se na portafonu kao policijski službenik. Medicinskom je osoblju glavna zadaća bila brinuti se za pacijente, ali su se trudili udovoljiti policiji koliko god su mogli. Kim prođe malenu čekaonicu na početku odjela. Bryant ustane čim ju ugleda. Ona mu pokaže da sjedne. Zaustavi se kod šaltera za medicinske sestre. — Richard Croft? Žena u tamnoplavoj uniformi bila je niska i okrugla. Elastični pojas koji joj je virio ispod uniforme bio je od slabe koristi. — Inspektorice, mislim da još nije spreman odgovarati na pitanja. Kim kimne s razumijevanjem, ali nije odustajala. Nagne se prema ženi i mirno progovori: — Sestro, ovaj sam tjedan imala šest mrtvih tijela i ona traže odgovore. Richard Croft je umalo postao sedmi, a mogao bi pomoći. Žena se još više namršti. Kim podigne dlan. — Uvjeravam vas da neću učiniti ništa što bi mu pogoršalo stanje. To nije bila laž, jer Kim uopće nije imala namjeru išta činiti. Sestra kimne prema trećim vratima koja su vodila u glavni dio odjela. — Samo nekoliko minuta, u redu? Kim potvrdi i mirno krene niz hodnik. Zastane na vratima. Pogled joj se ne zadrži na nepomičnom tijelu na krevetu, već na njegovoj ženi zavaljenoj u udobnom stolcu i usredotočenoj na nešto na njezinu mobitelu. Kim se nasloni na dovratak, a žena digne glavu. Kosa joj je bila blistava i crna. Izraz na licu Nine Croft bio je suzdržano pristojan. Očito je očekivala nekog od osoblja. Kad je shvatila da se radi o Kim, nestalo je i suzdržanosti i pristojnosti. Kim se iznenadi koliko zloća može iskriviti jedno tako lijepo lice. Ljepota kao da je naglo uvenula, a zamijenile su je zmijski stisnute oči i tanke, zlobne usne. — Kog vraga tražite tu? — Gospođo Croft, moramo ispitati vašeg muža. — Ne sad, inspektorice Stone, i sigurno ne vi. — Nina Croft ustane. Kim se upravo tome i nadala. Richard zajauče u krevetu. Kim zakorači prema njemu, a Nina skoči i ispriječi joj se na putu. 200

— Gubite se — prosikće. Kim ju pokuša obići, ali je Nina grubo uhvati za ruku i stane gurati prema vratima. Da nije bila na dužnosti, Kim bi ju odalamila po ustima. Ponekad se ne vrijedi žrtvovati. — Odmah se gubite iz sobe i što dalje od mog muža. Nina ju izgura do ulaznih vrata za odjel. Kako su prolazili pored čekaonice, Kim i Bryant se pogledaju. Ona mu bradom pokaže iza sebe prema Croftovoj sobi. Više nije bilo psa čuvara. Kad ju je izgurala iz odjela, žena s gađenjem odgurne Kiminu ruku, kao da je prekrivena gubom. — Ne sviđaju mi se vaše metode, inspektorice, a vi još manje. — Vjerujte mi da ću zbog toga i dalje mirno spavati. Žena se okrene kako bi se vratila na odjel. — Uostalom, očito nisu problem moje metode, zar ne, gospođo Croft? Nina se ponovno okrene i priđe joj. To je dobro, pomisli Kim. — Vi niste glupa žena. Sigurno ste se raspitali o meni prije nego što ste obavili taj poziv koji me je trebao skinuti sa slučaja. Izgleda da vam se ne sviđa koliko sam uspješna. Nina joj priđe još bliže. — Ne. Ono što prezirem je što se moj muž zbog vas osjeća kao osumnjičenik, a to mi govori da nemate ono potrebno za vođenje istrage. Očito ste nesposobni... — Zašto biste me htjeli maknuti sa slučaja kad dobro znate da ću ga riješiti, ma koliko mi za to trebalo? Nina Croft ju je strijeljala pogledom. — Posebno me to čudi jer znate da vam je muž u opasnosti. Svaka normalna žena bi htjela da se ubojica što prije uhvati, tako da joj ljubljeni muž bude na sigurnom. — Sad jako pazite što ćete mi reći, inspektorice Stone. — Čega se to bojite, gospođo Croft? Zašto vas je toliko strah da ću naći odgovore? I što je to vaš muž tada učinio? Nina se odmakne i prekriži ruke. — Nećete nikad moći dokazati da je učinio išta loše. — Zanimljivo kako ste to postavili. Ne da nije učinio ništa loše, već da to neću moći dokazati. — Izvrćete riječi, inspektorice. — Vaš muž nešto zna o događajima u Crestwoodu od prije deset godina. I dok se on još drži na životu, drugi nisu bili te sreće. Ove riječi ne izazovu nikakvu reakciju. Kim pomisli da još nije srela ženu s manje suosjećajnosti od Nine Croft. Odmahne glavom u nevjerici. — Ometah ste istragu na svakom koraku. Pokušah ste me ukloniti sa slučaja, srećom bez uspjeha. Zlorabili ste svoj odvjetnički utjecaj da onemogućite iskap... Kim zastane, odjednom shvativši što to znači. — Vi ste ubili profesorova psa! Kad su formalni prigovori propali, odlučili ste pokušati bilo što da spriječite iskapanje. Isuse, koji je vama vrag? 201

Nina slegne ramenima. — Slobodno me uhitite zbog nepravilnog klamanja, inspektorice. Kim zapne za oči kretanje iza Ninine glave. Bryant je upravo izašao iz sobe. Kim se unese Nini u lice. — Vi ste bešćutna, hladna i jadna izlika za ženu. Boli vas briga za sve i svakoga. Mislim da dobro znate što se onda dogodilo, ali jedino sebe želite zaštititi. — Ali ovo vam mogu obećati; doći će dan kad ću vas ponovno posjetiti i bit će to javno hapšenje za ometanje pravde, tako da svi vide i čuju. Uto Bryant prođe kroz najbliža dvostruka vrata i Kim zašuti. — Evo, sad imate i pravi razlog za žalbu. Pa dajte sve od sebe. Bryant se pojavi pored nje. — Jesi li dobio što si htio? — upita ga. Bryant kimne i obrati se Nini: — Traži vas muž. Nina pogleda njega, pa nju i shvati da je prevarena. Krv joj šikne u lice. Ta nije voljela gubiti. — Ti pokvarena kurvice... Kim se okrene i odšeće. — Osvojila si još jedno srce i um, ha, šefice? — Sad smo si najbolje frendice. Što si saznao? — Apsolutno jebeno ništa. Kim se zaustavi. — Šališ se? Bryant odmahne glavom. — A-a. — Imamo žrtvu koja je preživjela zločin. Jedinog koji se izvukao od gada koji je ubio barem dvoje ljudi, i Croft nam nema što za reći? — Šefice, jedva sam iz njega uspio izvući dvije riječi, da i ne, ali sam i tako uspio saznati da je u trenutku napada nožem stajao okrenut leđima prema vratima. Pao je naprijed i odmah izgubio svijest. Kim bijesno puhne. — Radilo se o minutama, Bryante. Mimoišli smo se za nekoliko jebenih minuta. Tkogod je to bio, imao je vrlo malo vremena da obavi posao dok je Marta u šopingu. I znao je jedini način kako da uđe neopaženo. Kad su izašli iz bolnice već se spustio mrak. — Slušaj, to sam već rekla i Kevu. Sutra uzmi slobodan dan. U subotu ćemo pokušati sastaviti slagalicu. Bio je ovo naporan tjedan. Bryant se ovaj put složio. Kim krene prema motoru koji je ostavila sa strane bolnice. Zamakne za ugao u tamu. Kad je posegnula za kacigom zaključanom za upravljač zazvoni joj mobitel.

202

P

rihvati poziv. Zasvijetli joj crvena sličica baterije na zaslonu. — Šta ima, Stace? — Šefice, kopala sam po nekim starim postovima na Facebooku i nalet’la na nešto što b’ te moglo zanimati. — Slušam. — Prije oko osam mjeseci jedna od djevojaka iz doma vid’la je Toma Curtisa s familijom u zoološkom vrtu u Dudleyju. Komentirala je njegovu debljinu i pitala se kog su vraga sve one vidjele u njemu u ono doba. — Ostali su se nadovezak s nekoliko djet’njastih štosova o tome kako je stavio svoj hotdog u nečije pecivo i slična sranja, ak su onda spomenule i naše tri djevojke. Kim zažmiri, znajući što sad slijedi. — Nema sumnje da se ševio s jednom od njih, šefice. Kim se sjeti trudne petnaestogodišnjakinje. — Je li netko spomenuo Tracy? — Ne, šefice. U tom i jest stvar. Tom Curtis je spavao s Louise. Kim odmahne glavom. Počela je kipjeti od bijesa. — Jes’ dobro, šefice? — Dobro sam, Stace. Dobar posao si napravila, a sad se skini... Nije stigla završiti jer je baterija iscurila. Spremi mobitel u džep i udari nogom u zid. — K vragu, k vragu, k vragu — zareži bijesno. Nije imala gdje da ispuše svoj gnjev. Onim su gadovima te djevojke povjerene na čuvanje, a što su oni učinili? Izdali su ih. Izgleda da je svaki od njih našao načina da još više zlostavlja tu djecu. Zlostavljanje djece dijeli se u četiri glavne skupine: fizičko zlostavljanje, spolno zlostavljanje, emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje. Kim izračuna da je osoblje u Crestwoodu pokrilo sve četiri skupine. Dakako, ironija je bila u tome da su djevojke dovedene u Crestwood upravo zato da ih se spasi od zlostavljanja. Nijedna nije sama izabrala Crestwood. Kim je iz vlastita iskustva znala da su domovi poput Crestwooda bili odlagališta. Jedna vrsta gradske službe poput čistoće. Mjesta namijenjena neželjenim i oštećenim osobama, gdje su djeca u najboljem slučaju prestala biti ljudi s imenom i prezimenom, a u najgorem bila podvrgnuta daljnjem zlostavljanju. 203

I sama je tome svjedočila. Loše postupanje se i očekivalo. I tako, malo po malo, udarac po udarac, kao da te netko veslom lupa po glavi dok si u vodi, nakon nekog vremena potoneš ispod površine. Kim stane hodati oko motora da istjera vraga iz svojih usijanih vena. Stezala je i otpuštala šake da oslobodi rastuću napetost. Svaka je djevojka došla u Crestwood iz nekog svog razloga, ali sve iz nevolje. Melanie je otac samo tako odbacio. Predao ju državi da ne bi morao hraniti još jedna usta. Kriterij mu je bio taj što je bila ružnija od dvoje djece. A Melanie je to morala znati. I kako se nosila s tim proganjajućim osjećajem? Da ju je odbacila jedina osoba koja se trebala brinuti za nju samo zato što je ružna? Dijete koje je žicalo svaku natruhu pažnje, bilo kakvu potvrdu da je osoba dostojna ljubavi. Pokušavala je čak i kupiti prijateljstvo kako bi nekamo pripadala. Bila je sretna i s time da bude trinaesto prase u leglu, samo da ju leglo prihvati. To je Melanieina priča. Ali nije jedina. Svakoje dijete pod paskom sustava imalo svoju. Kim također. Ali ona svoju nije započela sama. Pred očima joj se pojavi Mikeyjeva slika. Nikad ju nije zazvala, ali uvijek bi se pojavila. Zašla je nazad za mračni ugao bolnice da skrije tugu koja ju je počela gušiti. I Kim i Mikey rodili su se tri tjedna prerano i osjetljivog zdravlja. Kim se je vrlo brzo oporavila, dobila na težini, i kosti su joj ojačale. Mikey nije. Njihova mater Patty ih je uzela doma u neboder u Hollytreeju kad su imah šest tjedana. Prva stvar koje se Kim sječa zbila se tri dana prije njezina četvrtog rođendana. U sjećanju vidi svoju mater kako čvrsto jastukom pritišće lice njezinog blizanca. Kako se on bacaka na krevetu boreći se za zrak. Kim ju je pokušala povući, ali je njezin stisak bio čvrst. Kim se bacila na pod, otvorila širom usta i zarila zube u majčin list poput bijesna psa. Zagrizla je iz sve snage i nije se dala. Mater se vrtjela i vrtjela i jastuk je pao s kreveta, ali Kim nije puštala. Mater je teturala po sobi, vrišteći i šutajući nogom da je se oslobodi, ali Kim nije puštala. Sve dok se nisu dovoljno udaljile od Mikeyja. Sjeća se kako je otrčala do kreveta i tresla Mikeyja da se probudi. On je ostao bez daha, zakašljao i udahnuo zrak. Kim ga je zaklonila leđima i gledala u mater. Mržnja koju je ugledala u očima žene koja ih je rodila ostavila ju je zatečenom. Povukla se na krevet, čuvajući Mikeyja iza sebe. Mater im se približi. — Ti, glupa kurvice. Zar ne vidiš da je on jebeni vrag? On mora umrijeti. Inače glasovi nikad neće prestati. Razumiješ li, jebote? Kim odmahne glavom. Naravno da nije razumjela. On nije bio vrag. Bio je njezin brat. — Ja ću se brinuti za njega, obećavam, ja ću se brinuti za njega. Od toga trenutka, Kim je morala paziti da uvijek bude korak ispred matere. Bilo je još nekoliko pokušaja sljedeće godine, ali se Kim uvijek našla uz Mikeyja. Uvijek je uza se imala bedž da se danju može bocnuti i ostati budna. Noću bi si šakom natrpavala instant kavu ravno u usta i gutala to pregorko zrnje. Dopustila bi si odmor tek kad bi čula ritmičko materino hrkanje. 204

Povremeno bi im u posjet došla socijalna služba. Neko premoreno stvorenje koje bi obavilo formalni, desetminutni razgovor, mentalni test koji je svaki put nekako uspjela proći. Puno se puta pitala koliko je nizak taj prag za prolazak, kad svaki put ostanu na materinoj skrbi. Nema dokaza ovisnosti o heroinu — kvačica. Nema dokaza o pijanstvu roditelja — kvačica. Djeca nemaju vidljivih ožiljaka — kvačica. Tjedan dana nakon svog šestog rođendana, Kim je izašla iz kupaonice i zatekla brata zavezanog lisicama za radijator. Pogledala je prestravljeno prema materi, zatečena na trenutak. Ipak, dovoljno dugo da ju ova zgrabi za kosu iza leđa, odvuče do radijatora i zaveže lisicama za brata. — Ako moram do njega preko tebe, tako će i biti. Bile su to posljednje riječi koje je čula od svoje matere. Ostatak dana je pokušavala dokopati se nogom pet krekera i pola boce kole ispod kreveta i na kraju je uspjela. Dva su dana bili uvjereni da se će se mater vratiti. Da će ju spopasti onaj rijetki trenutak lucidnosti i da će ih osloboditi. Trećega dana je shvatila da se mater ne vraća i da ih je ostavila da umru. Ostalo im je još samo dva krekera i par gutljaja kole. Kim odluči da neće jesti. Ona je dva krekera prepolovila, pa prelomila i polovice te tako dobila osam zalogaja za Mikeyja. Svakih nekoliko sati pokušala bi izvući ruku iz lisica i svaki bi si put ogulila sloj kože. Na kraju petoga dana ostali su bez krekera i samo s jednim gutljajem kole. Mikey joj okrene svoje mršavo, blijedo lice. — Kimmy, opet sam piškio — šapne joj. U očima mu je vidjela očaj zbog još jedne lokvice u gomili smrada pod njima. Ta njegova dječja zabrinutost bila je toliko smiješna da je prasnula u glasan smijeh. I nije se mogla zaustaviti. Makar mu nije bilo jasno zašto se smije, bilo je toliko zarazno da se i Mikey stao smijati sve dok mu suze nisu krenule niz obraze. A kad su stale, Kim ga je čvrsto zagrlila. Znala je što slijedi. Šapnula mu je u uho da mama dolazi s hranom i da izdrži još malo. Poljubila ga je u sljepoočnicu i rekla mu da ga voli. Dva sata kasnije, ležao je mrtav u njezinim rukama. — Mirno spavaj, mili Mikey — šapnula je dok mu je život napuštao izmučeno, krhko tijelo. Satima ili danima kasnije čula je veliku buku i ugledala ljude. Mnoštvo ljudi. Previše ljudi. Htjeli su uzeti Mikeyja, a ona ih nije imala snage držati podalje. Morala ga je pustiti. Opet. Onih četrnaest dana provedenih u bolnici pamti mutno po gomili cjevčica i bijelih kuta. Svi su se dani stopili u jedan. Petnaestoga dana slika se razbistrila. Iz bolnice su ju odveli u dom za nezbrinutu djecu. I tamo je dobila krevet broj devetnaest. 205

— Oprostite, gospođice, jeste li vi dobro? — prene ju glas odozgo. Kim zbunjeno shvati da je spuznula niza zid i sjedila na zemlji. Obriše suze i skoči na noge. — Dobro sam, hvala na pitanju. Sve je u redu. Vozač hitne pričekao je trenutak, a onda kimnuo i otišao dalje. Kim duboko udahne nekoliko puta da otjera pregolemu tugu i spremi sjećanja nazad u kutiju. Nikad si neće oprostiti što nije uspjela zaštititi brata. Otkopča kacigu s upravljača. Bila je spremna za borbu. A ne, neće to samo tako proći. Neće zakazati s ovim djevojčicama. Dovraga, nekome su ipak nešto značile. Ako nikom drugom, onda njoj.

206

S

tacey se zavali u stolcu i protegne. Vratni mišići pekli su ju od umora. Zavrti malo glavom, prvo nalijevo, pa nadesno. Nešto joj krene u desnoj lopatici. Šefica joj je rekla da ide doma, pa će to i učiniti. Zatvori stranicu na Facebooku. Ostalo joj je nekoliko nepročitanih e-mailova s predmetima otisnutim masnim slovima u pregledniku, ali njih će pogledati u subotu ujutro. Sada je samo žudjela za toplom pjenušavom kupkom, poslije koje će naručiti pizzu i uzeti dobru dozu Pravih kućanica. Bilo joj je svejedno koju epizodu. Ventilator računala se prestao vrtjeti i u prostoriji je zavladala potpuna tišina. Stacey utakne noge u cipele pod stolom, obuče jaknu i krene prema vratima. Ruka joj na trenutak zastane na prekidaču. Nešto ju je i dalje žuljalo u mislima. Nešto što je vidjela, ali još nije dokučila njegovo značenje. S ljutitim uzdahom krene nazad prema radnom stolu. Činilo se da ventilator sad još jače bruji, kao da mu je već teško hladiti računalo. Valjda projiciram svoje vlastito stanje, pomisli Stacey. Ukuca ulaznu zaporku i ode ravno na e-mailove. Na drugoj nepročitanoj poruci joj poskoči srce. Pročitaju iznova, širom raširenih očiju. Do kraja poruke usta su joj se bila osušila. Drhtavih prstiju, Stacey dohvati telefonsku slušalicu.

207

K

im zaustavi motocikl pored ograde s bočne strane zgrade. Siđe i stane u stranu. Bilo je tek osam, ali je imala dojam kao da je puno kasnije. Noćni se zrak već ohladio ispod nule, natjeravši obitelji da zaključaju vrata, navuku zavjese i skutre se na kauču uz narančasti sjaj vatre iz kamina i cjelovečernji film. I Kim je to palo na pamet da učini kad je nakratko svratila kući, koju je posljednjih dana jedva stigla i vidjeti. Međutim, nije bilo vrijeme za odmor. Magla upitnika se polako počela razmicati, ali je još jedan posljednji dio ostao sakriven i nije joj dao mira. Mjesto zločina je sad bilo prazno i više nije bilo nikakvih tragova prošlotjednih aktivnosti. Izgledalo je nekako jezivo. Bijeli su šatori spremljeni u skladište, do neke sljedeće žrtve. Oprema je također sklonjena i sutra će otići. Zajedno s Cerys. Onako u mraku, zemljište je na prvi pogled izgledalo isto kao i tjedan dana ranije. Nestalo je i onih par stručaka cvijeća i plišani medvjedići. Ipak, Kim je točno znala doći do ona tri groba. I znat će još dugo nakon što se ovaj krajobraz oporavi od rana. Nije se mogla prestati pitati koliko bi još te djevojke bile smatrane nestalima da onaj profesor nije bio toliko uporan da pronađe zakopane kovanice. Upravo zbog te njegove tvrdoglavosti, tri mlade djevojke koje su ležale pod zemljom ovog skromnog krajolika će napokon biti dostojno sahranjene. A Kim će svakoj otići na pogreb. Bila je svjesna toga da je slučaj pogodio sve koji su radili na njemu. Cerys je uklonila tijela iz zemlje. Daniel ih je pregledao kako bi pokušao utvrditi uzrok smrti. Sad je na njoj red da sve to složi u neku smislenu cjelinu. Baci pogled prema srednjoj kući u nizu. Unutra se nešto događalo. Lucy i William su se vratili iz bolnice i nastavit će život po starom. Zasad. Otrgne pogled s osvijetljenog prozora njihove kuće. Došao je i taj trenutak da obavi veoma težak razgovor s Williamom Payneom. Ipak, on nikamo neće otići, a ona je prije toga imala za riješiti još jedan neriješeni dio slagalice. Ona zubna proteza mora biti tu negdje. Moraju pronaći. Nije bila na tijelu i nije nađena u grobu. Onda mora da je još uvijek u zgradi. Mjesto gdje ju pronađe odgovorit će joj na sva preostala pitanja. A ovaj put dolazi spremna. Pruži ruku u bočnu torbu na motoru i izvadi čekić. Ukloni li dvije ploče na ogradi, moći će se provući kroz otvor. 208

Skine svoje crne kožne rukavice i zubima si pridrži štapićastu baterijsku lampu. S pomoću kuke za vađenje čavala na čekiću izvadi dva čavla koji su držali drvene ploče za stupove. Prva je dva bilo lako izvaditi. Pokuša razglaviti ploču od stupa, ali dva čavla s druge strane nisu popuštala. Gornji je uspjela izvaditi bez poteškoća, ali se donji nije dao ni pomaknuti. Uspjela je zanjihati ploču, tako da je ostala visjeti na onom tvrdoglavom čavlu. Očito je gradski budžet prije deset godina više mario za kvalitetan posao nego za kvalitetne materijale. Kim ponovi postupak i s drugom pločom, što joj otvori dovoljno mjesta da prođe. Našavši se na drugoj strani, otrese dlanove i hukne u ruke. Vršci su joj prstiju potpuno odrvenjeli od oštroga vjetra. Namjerno nije ništa rekla Bryantu i ostatku ekipe. Ovaj ulazak u zgradu nije bio po propisima, a za sudski nalog nije imala vremena. Jasno i glasno je razumjela Woodyjevu napomenu o lojalnosti njezine ekipe. Ovako u mraku, pokušala se sjetiti tlocrta stražnjeg dijela zgrade. S baterijskom lampom osvijetli tlo. Bilo je obraslo i posuto ciglama i krhotinama. Kim osvijetli otvoreni prozor kroz koji je već jednom ušla u zgradu. Krene pravocrtno prema njemu, ali se spotakne o betonsku ciglu. Opsuje i nastavi hodati. Priđe prozoru i tek se onda sjeti da je kantu za smeće odnijela do ograde da se prebaci van preko nje. Zaputi se prema ogradi, pazeći da opet ne udari o betonsku ciglu. Pokupi kantu i postavi je pod razbijeni prozor. Osvijetli vanjski dio otvora da vidi gdje su ostale krhotine stakla. Stavi lampu u usta i s obje ruke se zanjiše kroz razbijeni prozor. Uspjela sam, čestita samoj sebi.

209

B

io sam u pravu čim sam je prvi put ugledao. Zahvaljujući svojoj neumornosti i tvrdoglavosti, daleko je stigla. Možda i predaleko. Jer vratila se opet k meni. Isprva sam mislio da se nećemo sresti, ali sam se prevario. Moj osigurač, moja pametna diverzija nije bila dovoljna. Za neke bi bila. Ali ne i za nju. Pojavila se, sama, kasno navečer, i provalila u napuštenu zgradu tražeći odgovore. Ta ne bi stala sve dok ne otkrije sve tajne. Baš sve. Bilo je samo pitanje vremena kad će je njezin metodični mozak dovesti do mene. To nisam mogao prepustiti slučaju. Da nije bila tako pametna, dopustio bih joj da poživi. Ljudi moraju preuzeti odgovornost za vlastite postupke. Sjećam se jednog dana u školskoj menzi kad sam imao dvanaest godina. Robbie je uzeo sendvič sa salatom i piletinom. Izgledao je puno ukusniji od mojega sa šunkom i sirom. Predložio sam mu da se zamijenimo, i on mi se nasmijao u lice. Trebalo je napraviti modricu na oku i slomiti rebro i dva prsta, da se dočepam tog sendviča. I bio je izvrstan. Vidite, to se nije moralo dogoditi. Da je samo pristao na razmjenu bilo bi mu dobro. Pokušao sam to objasniti i učiteljima, ali oni nisu razumjeli. Svi su nalazili izgovor za moj nedostatak kajanja. Ja nisam bio problematičan momak. Nisam tražio pažnju. Nisam glumatao jer mi je baka umrla. Samo sam htio taj sendvič. Šteta što ta detektivka mora umrijeti. Nedostajat će mi njezin oštar um i nepopustljivost, ali sama si je kriva za to, a ne ja. Moja jedina krivica bila je što sam prije nekoliko godina napravio grešku, ali ju više nisam ponovio. Ipak, i najveći umovi ponekad pogriješe. Promatrajući je kako se provlači kroz ogradu, shvatio sam da je ovo njezina posljednja.

210

K

im doskoči na furniranu radnu površinu u kuhinji, a staklo joj zaškrguće pod čizmama poput šljunka. U tihom crnilu zvučalo je kao da je bomba eksplodirala. Spusti se na pod i osvijetli lampom po kuhinji. Ništa se nije promijenilo od njezina zadnjega posjeta, ali kuhinja ju ionako nije zanimala. Ipak se zaustavi na trenutak, zamišljajući kako se djevojke šuljaju u kuhinju dok nikog nema da si uzmu vrećicu čipsa ili sok. Koliko li je samo puta Melanie bila u ovoj prostoriji prije negoli je brutalno obezglavljena? Kim krene naprijed i odskoči kad osjeti nešto na licu. Panično stane skidati meku tkaninu i podigne lampu prema rupi u paukovoj mreži na dovratniku u obliku njezine glave. Otrese glavom i protrlja lice i kosu. Jedna nit škakljala joj je uho. Ušavši iz hodnika u prolaz, začuje hujanje vjetra u naletu kroz porazbijane prozore. Zatim začuje škripanje drvene grede iznad glave. Na tren se zamisli koliko je uopće pametno ući u zgradu noću sama, ali neće se valjda bojati buba i vjetra? Krene niz prolaz, pazeći da ugasi lampu dok prolazi pored otvorenih vrata soba koje gledaju na cestu. Premda je zgrada bila ograđena sa svih strana, nije smjela riskirati da netko s ceste ili iz kuća preko puta ugleda svjetlo. S lijeve strane prođe ostavu, a s desne društvenu prostoriju. Zamisli Louise u toj sobi kako suvereno vlada svojim trupama, sve dok ju neki gad nije prepilio na dvoje. Krene prema prostoriji na dnu hodnika. Tamo otkud je krenuo požar. Prema upraviteljevu uredu. Čim je ušla, ugasi lampu. Ulična svjetiljka pored autobusne postaje bacala je svjetlo i sjene po sobi. — Jesi li tu stajala i molila ga za pomoć? — upita Kim Tracy u mislima. Jesi li ti došla Richardu Croftu i molila ga za savjet prije nego si živa zakopana? Bojim se da nisi. Kim odagna ovu misao i stane razgledati prostoriju. Iza otvorenih vrata stajala su dva ormara za spise. Otvori jedan za drugim. Ulično svjetlo nije prodiralo tako duboko u sobu. Pokušala je napipati rukom. Ništa.

211

Priđe drvenom ormaru s knjigama s druge strane vrata. Bio je glomazan i protezao se gotovo do stropa. Prijeđe rukom duž svake prazne police. Da bi pregledala gornje morala se popeti na drugu policu. Ništa ne napipa osim crne gareži koja joj ostane na ruci. Otpuše ju s dlana, a ostatak obriše o traperice. Krene prema stolu koji je bio najbliži prozoru i otvori svaku ladicu. Na dnu pronađe limenku za sitniš. Pažljivo ju izvadi. Bila je prazna. Kim se ispravi i pažljivo prijeđe pogledom po sobi. Instinkti su joj govorili da proteza mora biti tu negdje. Gdje li bi ju ubojica stavio kako bi bio siguran da će biti uništena? Pogled joj ponovno odluta do polica za knjige najbliže vratima. Vatra je krenula u hodniku ispred vrata ureda, što je najdalje od spavaćih soba djevojaka. Nekako je našla svoj put niz hodnik, potpuno zaobišavši Croftov ured. Spremi bateriju u džep i stane pred ormar s policama. Ovaj put pažljivo prođe i gornju i donju stranu svake police. Klekne na pod pipajući ima li kakav procijep ispod najdonje police. Ništa. Prašina i čađa koje je podigla s površina polica natjeraju ju da kihne. Ustane i raširi ruke. Taman bi mogla obgrliti cijeli ormar. Povuče prvo jednu, pa drugu stranu, pomičući ga pedalj po pedalj. Nakon nekoliko pokušaja uspjela ga je odmaknuti nekih dvadesetak centimetara od zida. Nije mnogo, ali dovoljno da gurne ruku. Počne pipati leđa od šperploče sjedne strane na drugu. Lice je morala prisloniti na bok ormara da bi dosegla do najdaljeg dijela. Vršci joj prstiju prijeđu preko glatke površine, koja očito nije pripadala gruboj šperploči. Posegne što je dalje mogla, iskrivivši se u ramenu. Opet ju napipa. Vrpca. Strpljivo napipa rub selotejpa. S nadljudskim naporom uspije odmaknuti ormar i zavući se do ugla. To ju odmah podsjeti na udomitelje broj tri, koji su ju za kaznu slali da stoji u kutu. Tamo je provela oko trećine svojeg boravka kod njih. Ali ne uvijek svojom krivicom. Ponekad bi joj samo namjestili da ispadne tako. Kim se ukoči kad joj se dlan zatvori oko oblika koji je po opipu nepogrešivo podsjećao na zub. Riječ kazna javi joj se u mislima i ona zatvori oči. Odmahne glavom s nevjericom. Zašto joj to prije nije palo na pamet? Vrištalo je s one njihove bijele ploče. Odsijecanje glave, zakapanje živog čovjeka, smrt piljenjem — sve su to bili oblici smrtne kazne. Povuče ruku. Proteza može pričekati. Sad više nije bila toliko važna. Mora nazvati pomoć. Napokon je imala sve dijelove slagalice potrebne da riješi slučaj. Samo da obavi još jedan posjet, i njezine će djevojke moći počivati u miru. Prekasno, pomisli Kim, ugledavši sjenu koja se pod slabim uličnim svjetlom pojavi u hodniku. Potom više ništa nije vidjela.

212

K

im otvori oči i shvati da joj je u usta zaguran komad tkanine zavezan u čvor na zatiljku. Ležala je na boku, a noge su joj bile savijene između ruku i zavezane konopcem za njih, tako da je bradom dodirivala koljena. Bol u tijelu gotovo da je i nestao, naročito u usporedbi s bubnjanjem u glavi. Širio se od tjemena preko sljepoočnica i ušiju poput krakova hobotnice i sezao sve do donje čeljusti. Ledena hladnoća betonskog poda prodirala joj je kroz odjeću u kosti. Isprva uopće nije znala gdje se nalazi niti zašto. Malo po malo, počela su joj se vraćati sjećanja iz proteklog dana, ali izgledala su poput kolaža. Vidjela je Richarda Crofta kako leži potrbuške u lokvi krvi. Mutno se prisjetila izvještaja, ali nije bila sigurna je li to bilo dan ranije. Više je osjećala nego što se sjećala da se vratila na mjesto zločina i razgovarala s Cerys. Kako su se slike počele slagati kronološkim redom, tako se Kim sjeti da se vratila u Crestwood pronaći zubnu protezu. Kroz izmaglicu joj sine da ju je i pronašla. Taman prije nego što je nastala tama. Nije imala pojma koliko već leži u nesvijesti, ali je znala da je još uvijek u upraviteljevu uredu. Koža joj je bila natopljena prašinom i čađom. Vid joj se počeo bistriti i prilagođavati polumraku. Soba je izgledala jednako, mutno osvijetljena uličnom svjetiljkom. Tišinu je remetio tek povremeni zvuk kapanja vode negdje u daljini. Bilo je nečega jezivog u toj ritmičnosti. Kim se napregne da raskine čvorove koji su ju držali zavezanom. Nisu popustili. Samo su joj se dublje zarežali u kožu. Pokuša još jednom, ali ne izdrži pekući bol od užeta u napuknutoj koži. Bezuspješno se pokuša sjetiti je li bilo što ugledala u sobi što bi joj moglo pomoći. Znala je, međutim, da ne smije samo ležati i čekati. Nešto joj protrči pored glave, što ju trgne i natjera da nešto poduzme. Pokuša migoljiti naprijed, osjećajući se poput sprženog crva. Svaki joj je pokret nanosio bol, koji joj je u valovima prosijavao kroz lubanju dok joj je žuč palila nepce. Molila je Boga da ne povrati i uguši se u vlastitoj rigotini. Odjednom začuje buku i umiri se, naćulivši sve osjete. Iskrene glavu prema vratima. Na njima se pojavi silueta. Oblik joj je bio poznat. 213

Napadač zakorači na svjetlo koje je s ulice obasjavalo sobu. Kim stisne oči. Pogled joj se penjao od stopala uz noge, grudni koš i ramena i završio na očima Williama Paynea.

214

W

illiam Payne polako zakorači prema njoj. Pogled mu je bio bezizražajan, a Kim nesvjesno stane odmahivati glavom. Ne, to ne može biti. Želudac joj se stisne pri pomisli na ono što ju čeka. Payne nije bio onaj koga je očekivala. On se sagne pored nje i pokuša joj odvezati čvorove koji su ju držali vezanu poput goveda. Pokušavao je biti brz, ali je bio nespretan. Ona zausti da mu nešto kaže, ali riječi nisu prolazile kroz tkaninu u njezinim ustima. On odmahne glavom. — Nemamo mnogo vremena — šapne joj. Zausti da kaže još nešto, ali ga prekine prigušeni zvižduk s kraja hodnika. William stavi prst na usta i zakorači u neosvijetljeni dio sobe. Budući da ionako nije mogla ispustiti zvuka zbog krpe u ustima, Kim pretpostavi da je mislio na to da mu pogledom ne oda skrovište. Zvižduk je postajao sve bliži i glasniji. Hod ovog uljeza razlikovao se od Payneova. Koraci su bili odrješiti, samopouzdani, s određenim ciljem. Na dovratniku se opet pojavi silueta, ali ovaj put Kim nije trebala čekati da njezin vlasnik zakorači na svjetlo s ulice. On je bio taj kojeg je očekivala.

215

B

ryante, moraš pronaći šeficu — vikala je Stacey u mobitel. — To je pastor. To je Wilks. On je ubio djevojke, a ja ne mogu dobit’ šeficu na mob’tel. — Daj, uspori malo, Stace — odgovori joj Bryant. Buka s televizora u pozadini polako se stiša. Stacey pretpostavi da je Bryant otišao u drugu sobu. — O čemu to govoriš? — O onim e-mailovima koje sam poslala za probu. Prije dvanaest godina bila je tarapana u Bristolu kad je familija našla metalni štift u pepelu svoje rođakinje. Onda su optužili krematorij da je zamijenio tijela, ali je nakon tog incidenta brzo otišao odande. — Stace, bez uvrede, ali to ne znači da je kriv za... Stacey se suzdrži da ne plane. Nije imala vremena za to. — Provjer’la sam arhive, i dva tjedna prije toga klinka pod imenom Rebecca Shaw je pobjegla iz dječjeg doma u Cliftonu... — Zašto bi to završilo u novinama? - upitaju Bryant. — Zato što je već bila u vijestima kad ju je zgazio auto. Gadno joj je ozlijedio koljena... — A kod operacije se ugrađuje štift — dovrši Bryant. Stacey osjeti kako su stvari sjele na mjesto. — Tako ih se prije rješavao — nastavi ona. — Ali sad više nije mog’o na isti način. S druge se strane čulo kako se Bryant uspuhao. — Isuse, Stace, koliko smo... — Bryante, moraš pronaći šeficu. Mobitel joj je crk’o kad sam razgovarala ž njom ranije, a nije mi zvučala dobro. — Šta hoćeš reći? — Ne znam. Bila je nekako smetena, uzbuđena. Mislim da nije išla kući. Brinem se da... — Stace, odmah svima javi da je nestala. Rado ću pojesti jezikovu juhu ako se pokaže da je živa i zdrava. — Hoću, ali Bryante... — Ha? — Nađi je, molim te. Riječ živu nije izgovorila, ali ju je on dobro razumio. — Hoću, Stace, obećavam. Stacey poklopi slušalicu. Vjerovala mu je. Bryant će ju sigurno naći. Samo se nadala da neće biti prekasno. 216

U

đe u sobu i nasloni lopatu na zid. Kim je promatrala kako joj se primiču njegove cipele. Nije krivila glavu da pogleda gore premda je to očajnički željela. Željela je pogledati u oči zlom gadu koji je htio jednu djevojku prepiliti na dvoje. Glas mu je bio tih i pomalo razdragan, kao da razgovara kamo će ići van na večeru. — Baš lijepo od vaših kolega što su mi iskopali nekoliko jama. Onu posljednju uopće nije bilo teško ponovno iskopati. Mislim da će vam tamo biti baš lijepo. Kim se napne da pokida uže i pokuša ispljunuti tkaninu iz usta. Osjeti kako je čvor oko članaka malo popustio, ali ne dovoljno. Victor Wilks se glasno nasmije. — Ovo mora da je nešto novo za vas, inspektorice. Obično ste vi ta koja drži konce u rukama, ali s tim je gotovo. Kim osjeti kako u njoj raste gnjev. Samo da je odvezana, sredila bi ga i sama. Izubijala bi ga na mrtvo ime. Jedini način na koji ju je mogao držati pod kontrolom bio je da ju uveže kao vražju puru. On klekne pored nje. Konačno mu je mogla vidjeti oči. Blistale su slavodobitno. — Mnogo sam čitao o vama, inspektorice. Razumijem vašu strast. Razumijem vaš poriv. Razumijem čak i sklonost koju vjerojatno osjećate prema svojim mladim žrtvama. — Glas mu je bio melodičan kao da drži misu zadušnicu. — I vi ste bili jedna od njih, zar ne, mila... ali za razliku od njih, vi ste postali pristojno ljudsko biće. Kim ponovno nategne konopac. Gorjela je od želje da Wilksu zavrne šijom i izbije mu taj samozadovoljni izraz s lica. On zakorači unatrag i nasmije se. — Oh, Kim. Znao sam da ste borac. Mogao sam osjetiti taj vaš duh čim sam vas prvi put ugledao. Kim nešto promumlja kroz krpu. On nagne glavu na stranu, glumeći da se čudi gnjevu u njezinu pogledu. — Mislite da se neću izvući iz ovoga? Kim kimne i ponovno nešto promumlja. — Oh, ali hoću, mila. Vidite, ovu zemlju više nitko neće dirati. Barem ne za moga života — objasni joj smijuljeći se. — A za vašeg sigurno neće.

217

— Ovo je zemljište postalo izvorno mjesto sahrane triju ubijenih tinejdžerica. Nitko ga se neće usuditi ponovno skrnaviti. A sad, podsjetite me tko sve zna da ste ovdje? Kim stane migoljiti prema njemu. Mogla je vidjeti sjenu Williama Paynea kako stoji iza otvorenih vrata. Zato je morala skrenuti svećenikov pogled da ne primijeti njegov obris. Međutim, jedino što je uspjela učiniti jest da Victor prebaci težinu sjedne noge na drugu. I dalje je bio bokom okrenut vratima. — A i zaboravih ste jednu važnu sitnicu, mila. Ovo mi nije prvi put. Barem tri dosad... Tako da mislim da sam postao relativno dobar u... Ne dovrši rečenicu jer u tom trenutku iz sjene izađe Payneova figura. Kim jaukne čuvši strujanje zraka. Znala je da je William prerano krenuo. Ona tri koraka koliko mu je trebalo da dohvati Victora Wilksa bilo je dovoljno da ovaj zauzme stav. Prvi Williamov udarac je blokirao s lakoćom. Premda je William bio mlađi i viši, Victor Wilks je u svom mišićavom tijelu skrivao čistu snagu. Iskoristi priliku kad se William zanjiše unatrag i odmah navali na njega. Podigne šaku i pogodi Williama krošeom u glavu. Ovome glava odleti u stranu. Victor ga zatim pogodi lijevim krošeom, lansiravši mu glavu na suprotnu stranu. Po položaju nogu Kim shvati da je bila u pravu kad je pretpostavila da je Victor boksao. William nije imao nikakvih izgleda. Pokuša odmigoljiti do sredine sobe u nadi da će uspjeti spotaknuti Victora Wilksa i omogućiti Williamu prednost. Nikad se dotad nije osjećala tako jebeno beskorisnom. — Trebao bi mi biti zahvalan za ono što sam učinio, govno jedno — obrati se Victor Williamu, koji spuzne leđima niza zid. — Nakon onoga što su one kuje učinile tvojoj kćeri, trebao bi mi reći hvala. William je već kliznuo u čučanj, ali se naglo odbio od zida prema Victoru, pokušavši ga rukom udariti u genitalije. Viktor samo zakorači unatrag i izbjegne udarac. Desnom nogom pogodi Kim u glavu tako da je doslovno vidjela sve zvijezde. Trebalo je nekoliko trenutaka da joj se vid razbistri i ugleda Victora kako lijevom rukom hvata Williama za vrat i podiže ga na noge prikovanog za zid. Sa stravom primijeti kako su se Williamu oči prevrnule. Victor pogodi Williama još jednom šakom u glavu i onda ga pusti. Kim krikne iz sve snage vidjevši Paynea kako se hvata za prsa i pada na pod.

218

P

okošen Wilksovim krošeom, Willliams se nađe na podu licem okrenutim prema Kim. Ona odmah potraži znakove života u njemu, ali u polutami ne uspije ništa razaznati. Victor Wilks se sagne između njih, pa odvuče Williamovo mlitavo tijelo kao da se radi o vreći krumpira. Stavi mu dva prsta na vratnu žilu. — Živ je. Zasad. Kim odahne. Victor joj priđe i klekne pored nje. Izvadi iz džepa nož i nasloni joj ga na grkljan. — Siguran sam da vam je posljednja želja da razgovarate sa mnom, inspektorice. Uslišit ću vam želju, ali ako zavrištite, prerezat ću vam grkljan. Je li to jasno? Kim se niti ne pomakne, već nastavi strijeljati pogledom njegove oči bez duše. To više nije bio prijateljski raspoloženi pastor koji se blago obraća pastvi željnoj utjehe. Nestalo je i slavodobitnosti. Ostalo je samo mračno srce ubojice. Wilks izvadi krpu iz Kiminih usta. Ona ostane visjeti oko njezina vrata. — Platit ćeš za sve što si učinio, odvratni gade — prosikće ona hrapavo. Krpa joj je osušila i izgrebala sluznicu poput brusnog papira. Gutne tri puta kako bi ovlažila suha usta. Wilks klekne pored Williamova tijela i nasloni mu oštricu na karotidnu arteriju. — Oh, mila, mislim da se to neće dogoditi. Jedino ste vi stigli tako daleko da posumnjate u mene. Vidio sam to neki dan, mada ni vi sami to još niste bili osvijestili. Znao sam da vam neće trebati dugo da zbrojite dva i dva. — Jesi li ti ubio one tri nevine djevojke? — Teško da bih ih nazvao nevinima. Kim si je dala u zadatak da oteže što duže. Nitko nije imao pojma gdje se nalazi. Imao je pravo kad je rekao da joj nitko neće priteći upomoć. Jedini njezin spas ležao je dva metra dalje, u nesvijesti. Ipak, mora ga zapričati. Dokle god on priča, ona diše. Kim prokune samu sebe što nije ranije shvatila tko je ubojica. Nešto što je Nicola rekla nije zvučalo istinito. Tracy Morgan nije mogla reći da ide pokupiti lovu od oca svog djeteta. Rekla bi nešto poput tate ili bi izgovorila njegovo ime. Sada tek shvaća da je mislila da ide iskamčiti novac od Oca. — Je li Tracyno dijete tvoje? 219

— Naravno da je moje. Glupa kurvica je mislila da me može ucjenjivati. Čak je htjela i zadržati dijete i započeti novi samostalan život. — Jesi li je silovao? — Recimo samo da se pravila neosvojivom. Kim se svim svojim bićem poželi dočepati onog noža i zariti mu ga među oči. — Gade odvratni. Kako si to mogao učiniti? — Zato što je bila nitko i ništa, inspektorice. Kao i mnoge druge, nije imala nikog svoga. Njezin život nije imao svrhe. — Zašto te nije prijavila? Nije još ni dovršila pitanje, a već je znala razlog. — Zato što je mislila da je to i zaslužila. Duboko u sebi i ona je znala da je nitko i ništa. Njezin život, baš kao i smrt, nije ostavio nikakva traga. Njezina prisutnost nije utjecala ni na što. Nitko nije plakao i žalio za njom. Bila je bezvrijedna. Kim ponovno osjeti kako ju obuzima bijes. Poznavala je taj osjećaj. Nagriza te iz dana u dan to što su jedini ljudi u tvom životu plaćeni za to. Jednom kad usvojiš taj osjećaj, više ga se ne možeš riješiti. Svakoga dana dogodi se nešto da ti potvrdi koliko si bezvrijedna. — Znači, Tracy je bila prva? — upita Kim. Nije htjela skretati s teme i istodobno je smišljala kako da se oslobodi. — Da, Tracy je bila prva. Njezine male prijateljice bi bile žive i zdrave da nisu bile toliko uporne. Uporno su govorile da Tracy nije pobjegla. — Ali, ti si ju živu zakopao — zavapi Kim s nevjericom u glasu. Wilks slegne ramenima, ali mu Kim ipak primijeti neku sjenu u očima. — Nisi je imao snage ubiti? — upita pomalo iznenađeno. — Nisi je htio pokopati živu. Namjeravao si ju ubiti, ali se nisi mogao natjerati na to. Oh, Bože, ti si zapravo doista nešto osjećao prema toj djevojci. — Ne budite smiješni — obrecne se on. — Nisam osjećao ništa. Samo sam joj dao votke da mogu lakše s njom. Već sam prije zacrtao što ću učiniti. Kim žuč zapne u grlu. Pred očima ugleda Tracy Morgan onako pijanu i mlitavu. Bilo je to preveliko iskušenje da bi mu ovaj zli stvor mogao odoljeti. — Opet si ju silovao, to se dogodilo, je li? On se osmjehne. — Vidite, inspektorice. Imao sam pravo u vezi s vama. Stvarno znate koristiti tu svoju glavu. — Ali, pa ti si Božji sluga! — A On me bolje pozna od bilo koga, pa mi je ipak pružio sve ove prilike. Da je smatrao da u bilo čemu griješim jamačno bi me zaustavio. — Ostale dvije cure nisu povjerovale da je Tracy pobjegla. Svi drugi jesu. Već se raširila glasina da je trudna, pa su svi mislili ili da je pobjegla s djetetovim ocem ili nekamo gdje će se pobrinuti za dijete. — Ali ne i njezine prijateljice? — Ne, te tvrdoglave kurvice nisu htjele stvar pustiti na miru. 220

— Jesi li namjerno namjestio Williamu Payneu? — Ne, nisam s Tracy. Samo sam htio da ode. Napokon sam shvatio da su te iste tri djevojke koje su mi stvarale probleme učinile nešto odvratno njegovoj kćeri, pa sam odlučio izvući džokera. Kim je to razumjela. Od toga je trenutka mudro odlučio posjećivati dom tijekom Williamovih noćnih smjena i omogući mu nekoliko sati više s kćeri. Ako je osoblje doma i znalo za to, gledali su mu kroz prste zbog Lucyne bolesti. Victor je znao da će svojim postupcima prst krivnje uperiti na Williama Paynea. — Tko je pronašao zubnu protezu? — upita Kim. — Teresa Wyatt. Znala je da Louise nikamo ne bi svojevoljno otišla bez te proteze. Jedino kad ju je skidala bilo je prije spavanja. Dakle, zbrojila je dva i dva i dobila točno ono što sam i namjeravao. Pregledala je popise noćnih smjena i otkrila da su sve tri djevojke nestale dok je on bio u smjeni. Naravno, svima je bio poznat incident s Lucy. Nije bilo previše nategnuto povjerovati da je on počinio te zločine. — Pa su ih prikrili? Victor se zasmijulji. — Oh, da, inspektorice. Bogami jesu. — Da zaštite Williama? — Ma, to im nije bilo ni na kraj pameti. Oh, da, ovako izvana svi su suosjećah s njim. Tko bi mu zavidio na takvom životu? Morao je promatrati kako mu dijete propada iz dana u dan, a on ne može ništa učiniti da to spriječi. Bez njega, Lucy bi ostala sama kao prst. Ali ne, oni su to učinili zbog sebe. — Kim se nije sviđalo kako Williama već spominje u prošlom vremenu. Pitala se ima li dovoljno mjesta za dvoje u grobu namijenjenom njoj. — Sigurno ste već upoznati s njihovim tajnama. Bilo kakva službena istraga bi ih sve uništila. Richarda bi ulovili zbog pronevjere. Teresa bi se morala suočiti s optužbama za spolno zlostavljanje i nasrtaj na Melanie. Za Toma bi se otkrilo da je spavao s Louise, a tko bi povjerovao da se radilo o dobrovoljnom odnosu? A Arthur ih je mrzio sve troje srcem i dušom. Upropastili su mu život. A djevojke su ionako već bile mrtve, pa su smatrali da nema nikakve koristi bilo što poduzimati. Uto se u daljini začula sirena, ali je Kim znala da nema veze s njom. Pomisli da bi ju mogla nekako iskoristiti da preživi. Nevoljko ipak odluči držati se teme razgovora. — Tko je bio vođa? — Zajedno su donijeli odluku da nema nikakve koristi ići na policiju. Ostale je djevojke trebalo što prije maknuti i uništiti inkriminirajuće dokaze. — Požar? — Da. Kaos koji bi nastao i novac koji bi trebali platiti kao odštetu za djevojke bili su prava administrativna noćna mora. — Je li uopće itko razgovarao s Williamom? — Nije bilo potrebe. Dovoljno je bilo da im ukažem na njegovo stanje uma i bijes koji je gajio prema djevojkama i stvar je bila riješena. — Znači, požar je podmetnut? 221

— Da, ali djevojke nisu bile dovedene u opasnost. Požar je podmetnut u najdaljoj prostoriji od njihove. Alarm se oglasio odmah, a Arthur Connop je bio spreman i čekao da djevojke izvede van iz zgrade. — Znači, tri su djevojke izgubile život. William je izgubio posao, a neki su članovi osoblja izgubili razum. A ti si se izvukao neokrznut? — Kao što sam rekao, On mi je na pomoći. — A je li On bio na pomoći i u Manchesteru, Bristolu i gdje sve ono nisi bio? — On je uvijek uz mene — odgovori Victor sa smiješkom. — Jesi li siguran u to? — upita ga Kim. Preko Victorova lica preleti sjena sumnje kad shvati da je sirena sve glasnija. Kim je znala da joj je ovo jedina prilika da izvuče živu glavu. Uskoro će krenuti nožem na nju i zakopati je u stari grob jedne od svojih žrtava. Morala ga je natjerati da iz straha učini neku glupost. Sirena je postala još glasnija, i to Kim da ideju. — Međutim, previdio si jednu važnu stvar, Victore — upozori ga ona široko se nasmiješivši. — A to će te stajati glave. Victor se nagne prema njoj kako bi ju bolje čuo zbog sirene, a William zajauče i okrene se na leđa. Kim primijeti da mu oko vrata visi Lucyn privjesak za bitnu pomoć. Znači, ipak se nije hvatao za srce kad je pao. Sirena je sad već bila sve bliže. Kim je bila vezana rukama za noge. — Što sam to točno previdio, inspektorice? — pitao ju je lica polegnuta na zemlju pored njezina. Bio je uvjeren da sirena nema veze ni sa kim od njih, pa ga je strašno zanimalo koje je to tragove zaboravio sakriti. Čak i ovako upakirana, Kim je znala da je sad u prednosti. — Već si rekao da znam koristiti glavu. Malo ju zabaci unatrag i tržne čelom punom silinom prema njegovoj. Pogodi ga točno u nosnu kost. Opet je vidjela sve zvijezde i na trenutak nije bila sigurna je li to pukla njegova ili njezina kost. Wilks, međutim, stane bolno zavijati, pa zaključi da mora biti njegova. Wilks instinktivno krene rukama prema licu, ispustivši nož na petnaestak centimetara od njezinih svezanih ruku. Nesigurno se uspravi na noge, a Kim migoljeći krene prema nožu. — Ti, jebena kujo — zaurla on, teturajući po sobi. Uto shvati da mu nedostaje nož. Upravo u trenutku kad ga ona primi za dršku. Držeći se i dalje za lice, krene prema lopati koju je naslonio pored dovratka. Slomivši mu nos, možda je i kupila koju minutu, ali ovako vezanoj bio je dovoljan jedan udarac lopatom da stvar bude gotova. Sirena je sad već urlala veoma blizu.

222

Kim okrene nož prema sebi i raspara čvor koji joj je William stigao malo osloboditi. Vez pukne, ali ne oslobodi nijedan ud, makar se sad mogla malo slobodnije micati. Njezina ruka radila je grozničavo. Još dva koraka i na njoj je. U tom trenutku William desnom rukom zgrabi Victora za članak noge. Ovaj se spotakne i padne, ali se odmah uspravi. Kim srednjim prstom nategne jednu nit konopca i osjeti kako joj zateže sve udove. Sad je znala koju treba prerezati, pa stane još brže piliti nožem. Disala je plitko i oštro kako bi unijela svaku molekulu energije u to da prekine tu nit koja ju je držala vezanom. Victor se pojavi iznad nje. U očima mu je tinjao bijes, a iz nosa se cijedila krv. Osvijetljen uličnom svjetiljkom, izgledao je kao da ima brkove i bradu. Podigne lopatu visoko u zrak i zamahne njome. Kim se otkotrlja ulijevo. Lopata pogodi samo prst daleko od njezine glave. Od eksplozije udarca gotovo ogluši. Sad je već mogla osjetiti da konopac popušta. Vizualizirala si je niti kako pucaju pod pritiskom oštrice. Ali pucale su presporo. Lopata se ponovno našla u zraku. Wilks ju je gledao s ubilačkim gnjevom. Znala je da sljedeći udarac neće promašiti. Sirena odjednom prestane urlati i nastane prijeteća tišina. Victor bolje uhvati lopatu, a oči mu zasjaju slavodobitno. Kim ugleda oštricu kako se spušta prema njezinoj glavi. Više nije imala vremena. Ispusti nož i skupi svu snagu da rastrga uže rukama, moleći Boga da je rezala pravu nit. Noge i ruke joj se odvoje svom silinom, ali se odmah skutri stavivši glavu među koljena. Više nije bilo vremena da zaustavi udarac. Lopataju snažno pogodi u donji dio leđa. Kim vrisne od bola, ali Wilksa uspije pomesti nogama. On padne na leđa. Lijevim laktom pogodi zid. Kim se nije osvrtala na bol u leđima. Znala je da mora iskoristiti ovu priliku. Ozljede koje mu je nanijela neće ga još dugo držati na podu. Skoči na njegove noge i popne mu se uz tijelo. On se pokuša uspraviti u struku, ali je Kim bila brža. Podigne se i sjedne na njega. On se pokuša okrenuti i izmigoljiti, ali ga je ona čvrsto držala koljenima zabijenim u njegova rebra. Uto se iz kuhinje začuje kao da netko korača po krhotinama stakla. — Ovamo — vikne Kim. Zatim pogleda u oči koje su pokazivale samo strah za sebe. Nasmiješi mu se odozgor. — Izgleda da su i Njemu dosadili tvoji zločini. Wilks ju ponovno pokuša zbaciti sa sebe. Ona stisne šaku i pogodi ga ravno u ono mjesto na nosu koje mu je slomila glavom. On bolno zacijuče. — Bile su samo djeca, gade jedan — kaže mu i odalami ga još jednom. — A ovo je od Cerys. 223

Uto ju obasja svjetlo baterijske lampe i pojavi se bolničar. — Uh, policija je na putu — prozbori, ne maknuvši se, očito ne shvaćajući što se ovdje događa. — Hvala Bogu na tome — odgovori Kim i posegne za svojom iskaznicom. Bolničar baci pogled i upita: — Dobro, koji se vrag... Ona pokaže na Williama koji je jaukao na podu pored nje. — Pobrinite se prvo za njega. Ozljede glave s obje strane. — Trebate li... — Ja sam dobro. Pobrinite se za njega. Victor se i dalje migoljio. — Daj, budi miran — procijedi ona i zarije mu desno koljeno u rebra. Uto uleti i drugi bolničar u sobu. — Dolazi policija — kaže i zbunjeno pogleda Kim. Zašto li su odmah zaključili da je ona negativac? — Ona je policija, Mick — objasni mu prvi bolničar, s blagom dozom sumnjičavosti. Mick slegne ramenima i klekne na pod iza Williamove glave. Kim se sjeti da ga je posljednji put vidjela kad je Lucy imala napadaj. Koliko je samo puta morao dojuriti da pomogne sirotom djetetu. — Lucy — uspije izgovoriti William. — Dobro je. Uspjela nam je reći gdje ste — objasni mu Mick. Kakva cura, pomisli Kim. — Nikad... nećete... dokazati... — uto promrmlja Victor. — Šuti — odbrusi Kim, zarivši mu ponovno koljeno u rebra. Iz daljine su počeli dopirati zvukovi drugih sirena. Kretali su se jako brzo. Čim su prestale zavijati, kroz hodnik se čuo tutanj koraka. U sobu ulete Bryant i Dawson i smrznu se na mjestu. Ona se nasmiješi. — Večer, momci. Hvala što ste došli, ali bilo bi bolje da je to bilo prije deset minuta. Bryant ispruži ruku da joj pomogne ustati, a Dawson potegne Victorove ruke iznad njegove glave. Kim ne primi pruženu joj ruku, nego se sama pridigne na noge. Nije bilo nijednog mjesta na njezinu tijelu koje joj nije slalo bolne signale u mozak, ali je razarajuća bol u leđima ipak odnijela pobjedu. Izravnavajući se, bolno iskrivi lice. — Kako ste znali? — upita. — Stacey je dobila e-mail od svećenika u Bristolu. Kasnije ću ti sve objasniti, šefice, ali bit će toga još. Zakopavanje nije bio njegov uobičajen modus operandi. Prije ovoga ih je pabo. Kim nije djelovala iznenađeno. Zažmiri i u mislima izgovori molitvu za one koje nikad neće pronaći. Potom duboko udahne. — Podigni ga, Kev. Svaki sa svoje strane, Dawson i Bryant ga uhvate pod ruke i podignu. 224

Victor ju je gledao pogledom punim mržnje. Ako misli da će ju to uplašiti, neka još jednom razmisli. Očito još nije vidio Woodyja kad je loše volje. Eh, to je prizor. — Victore Wilkse, uhićeni ste zbog ubojstva Tracy Morgan i njezina nerođena djeteta, Melanie Harris i Louise Dunston. Imate pravo na šutnju, ali sve što kažete može se iskoristiti kao dokaz, gade jedan bolesni. — Uživala je u njegovom ubojitom pogledu punom mržnje. — Dečki, maknite mi ga s očiju. Bryant neodlučno zastane. — Šefice... Ona podigne ruku. — Ja sam dobro. Samo ga spremite na sigurno u postaju. Doći ću odmah za vama. Primijetila je zabrinuti pogled svojeg kolege. Ostane li ovdje predugo, morat će ju nositi do bolnice. A za to sad nije imala vremena. Uz bolnu grimasu Kim se nagne prema Williamu. Bliži joj se bolničar obrati. — Gospođice, vama je potrebna pomoć... Kim ne odgovori već kimne prema Williamu. — Kako je on? — Teški potres mozga. Misli da imam osam prstiju na ruci, pa ga vodimo u bolnicu. — Lucy — ponovno se javi William. Kim mu nježno dotakne nadlanicu. — Ja ću se pobrinuti da bude dobro. Zahvali bolničarima i uputi se van. Svaka kost u njezinu tijelu vrištala je od bola. Izašla je taman da vidi kako odvoze Victora Wilksa. Kim se upita koliko je života oduzeo. Koliko je još ranjivih, nezaštićenih djevojaka zlostavljao. I kako će ikad to saznati. — Ali više nećeš, Victore — rekla je naglas dok se auto izgubio u daljini. — Više nećeš.

225

K

im jurne preko ceste i pritisne kvaku na vratima. Bila su otvorena. Zatvori vrata za sobom i uđe u dnevnu sobu. — Oh, ne — vikne i pojuri u sredinu sobe. Lucy je ležala ispružena potrbuške pred svojim invalidskim kolicima. Kim se sagne i prostrijeli ju bol u križima. — Lucy, dobro je — kaže joj ona, gladeći joj kosu. Uspravi se i brzo prevrti u glavi mogućnosti kako da pridigne dijete. Klekne ponovno pored nje i okrene ju na leđa. Njezine su dječje oči bile ispunjene panikom. — Sve je u redu, mila. Možeš li mi dati neki znak za “da”? Lucy žmirne dvaput. — Sad ću te primiti pod pazuha da te dignem. Može? — Lucy žmirne dvaput. Kim se nagne i podvuče ruku ispod Lucynog vrata te pridigne gornji dio trupa u sjedeći položaj. Znala je da Lucyni mišići ne mogu nositi njezinu težinu, pa ju nasloni na sebe kako ne bi pala na leđa. Podvuče joj ruke ispod pazuha i uspravi ju u stojeći položaj. Lucyno tijelo bilo je mlitavo i nije se opiralo Premda je bila lakša od normalne petnaestogodišnjakinje, Kim umalo zajauče od bola u križima zbog napora. — Znaš što, ovaj ples vodim ja — kaže Kim i nježno okrene Lucy i spusti ju u invalidski stolac. Zatim približi tabure i sjedne pred nju. Primi ju za desnu ruku. — Jesi li dobro? Boli li te što? Lucy ne žmime. Kim shvati da je pitala dva pitanja. — Oprosti, jesi li dobro? — Lucy žmime dvaput. — Jesi li pokušavala dozvati tatu? — Opet dvaput žmirne. Kim joj toplo stegne ruku. Isuse, ova cura ima lavlje srce. — Bit će on dobro. Dobio je udarac u glavu i mora u bolnicu da ga pregledaju, ali je dobro. — Djevojčici se oči napune suzama od olakšanja. Lucy jedva primjetno kimne glavom prema Kim. — Oprosti, Lucy, ne razumijem te. Primijeti blagu frustraciju na djevojčičinu licu. Ona ponovi pokret, ovaj put energičnije. — Ooooo — izusti. 226

Kim spozna koliko je djevojčici teško ovo stanje. Mozak joj je radio kao urica, ali su joj misli bile zatočene kao u zatvoru, i to gorem nego što si je ona mogla zamisliti. Djevojčica ponovi pokret i zvuk, a Kim joj iz pogleda pročita što ju želi pitati. Knedla joj zapne u grlu. — Želiš znati jesam li ja dobro? Djevojčica žmirne dvaput. Kim pogled padne na krhku ručicu u njenoj ruci. Oči joj se na trenutak zamagle, ali se zakašlje kako bi otjerala suze. — Lucy, ja sam dobro, i to mogu zahvaliti tvom tati. — Sjeti se onih par sekundi koje joj je kupio William dohvativši Wilksa za članke. — Manje-više, spasio mi je život. — Izražajne dječje oči zablistaju ponosom. — Ali sad moram ići. Može li te netko pričuvati? Lucy stane žmirkati kad se ulazna vrata otvore. Iz hodnika se začuje ženski glas. — E, pa stvarno ne znam kakav se cirkus ovdje događa, ali... — Na dovratku se pojavi bucmasta žena u svojim pedesetima i prekriži ruke. — A tko ste vi? — upita. — Policijska inspektorica Stone. — Hmmm... krasno. Stane ispred Kim da dobro pogleda Lucy. — Jesi ti dobro, Luce? Lucy je vjerojatno znakom odgovorila da jest, jer se žena uklonila, ali su joj oči netremice promatrale Kim. — Gdje je William? — Mora u bolnicu — brzo odgovori Kim. — Kojeg ste mu vraga učinili — upita žena oštro. — Je li dobro? — Dobro je, ali će vjerojatno dobar dio noći provesti u bolnici. — Onda je dobro da sam svratila u posjet, ha? U redu. Idem staviti čaj, pa ćemo si nas dvije nešto naručiti, može, Luce. Naručit ću tvoje omiljeno, pizzu. Žena ode u kuhinju, ali se i dalje moglo čuti kako prigovara. — Ne znam što vi ljudi mislite da radite ovdje. Policija, hitna, strojevi, šatori. Ja sam mislila da je tome došao kraj, ali ne. Morah ste opet doći večeras... Kim prikrije osmijeh, ali onda ugleda Lucy kako prevrće očima i prasne u glasan smijeh. — Moram krenuti, Lucy. U redu? Ona dvaput žmirne. Kim zastane na trenutak da procijeni može li ju ostaviti. Iz kuhinje se i dalje čulo bučno komentiranje. Kim se približi i stavi dlan na Lucyno uho, pa joj nešto šapne. Lucy žmirne dvaput. Kim ustane i uzme iPod, koji je stajao na prozorskoj dasci. Stavi slušalice u Lucyne uši i upravljač na naslonjač stolca pored Lucyne ruke. — Možeš li? Lucy žmirne dvaput i zaplotnjački ju pogleda. Kim se i protiv svoje volje zasmijulji. 227

Pokaže bradom prema vratima. — Moram... — Lucy ju prekine s dva žmirkanja. Kim joj blago dotakne nadlanicu i krene prema vratima. Vani je hitna upravo odlazila kad je stigao i drugi policijski automobil. Kim prijeđe cestu i krene nazad prema domu za djevojke. Tamo gdje su bolničari provalili kroz ogradu zjapila je rupa. Ograda je izgledala kao da je krezuba. — Ljudi, u uredu na dnu hodnika nalazi se jedan ormar pored vrata. Na njegovoj poleđini je zalijepljena zubna proteza. Spremite ju u vrećicu, zapišite i odnesite u labos. — Policajci kimnu i zapute se prema zgradi. Mjesto odjednom opet utone u tišinu. Ni po čemu se nije dalo zaključiti da se ovdje maloprije nešto događalo. Ništa što bi govorilo da je tu gotovo ostala bez glave. A nije samo zbog jednog privjeska s tipkom za alarm. Banalna sprava koja je služila Lucy da izgura dan pokazala se spasonosnom. Kim se ukopa u mjestu kad shvati što joj je promaknulo. I posljednji djelić slagalice sjedne na mjesto i ona osjeti silnu mučninu. — Oh, Isuse... — šapne prema mraku. — Našli smo protezu, gospojo — obrati joj se jedan od policajaca koji se pojavi s bočne strane zgrade. Kim shvati da posao još nije gotov i da postoji samo jedna osoba koja tu može pomoći. — Redarstveniče, hoćete li biti tako dobri da mi posudite svoj mobitel?

228

M

otor je preo kad se Kim zaustavila na šljunku. Sad je već bila gotovo ona stara. Otuširala se, presvukla i uglancala Triumph. Stajao je tamo u garaži blistav poput muzejskog primjerka. Nije imalo smisla spavati. Svaka stanica u njezinu tijelu molila je nebo za mrak kako bi se mogla vratiti na mjesto zločina i zaključiti slučaj. Ugleda Cerys na dnu parcele odmah ispred rupe u ogradi koju su prije nekoliko sati probili bolničari. Još nije svanulo, ali uskoro će. — Znači, nisi lagala kad si me nazvala. Stvarno smo same? — upita Cerys. — Aha — odgovori Kim. Spremala se učiniti nešto što bi ju moglo skupo stajati. U ušima su joj još odjekivale Woodyjeve riječi. Ne, ona neće povući svoju ekipu sa sobom. — Vidjela sam Dana kad sam izlazila iz hotela. Poslao ti je izvještaj, ali, samo da znaš, potvrdio je da je proteza nesumnjivo pripadala Louise Dunston. Kim potvrdi da razumije. Cerys stane pritiskati tipke na uređaju i upisivati brojke u mali notes. — U redu, sad je sve spremno. Samo, reci mi koliko si sigurna da ćemo išta pronaći? Kim udahne, zatvori oči i posluša što joj kaže želudac. — Više nego što želim. — Shvaćaš li da to što nađemo, ako išta nađemo, neće vrijediti kao dokaz na sudu? Kim zakorači prema njoj i ispruži obje ruke. — Daj mi taj magnetometar i reci mi što da radim. Mislim da sam ti već uzrokovala dovoljno problema ovaj tjedan. — Ne brini, dovoljno sam odrasla da se znam sama brinuti za sebe — odbrusi Cerys. — Bez uvrede, ali ovo je veoma skup uređaj koji ti nemam namjeru povjeriti u ruke. Kim ljutito uzdahne. — Cerys, hoćeš li mi više... — Začepi, Kim. Prvo mi dodaj ruksak. Kim se sagne, podigne torbu i pridrži ju kako bi Cerys provukla ruke kroz naramenice. Cerys pričvrsti monitor oko struka. Kim posegne za naramenicom i namjesti metalnu šipku na Cerysinom ramenu. Zatim se odmakne. — Više si mi djelovala kao netko tko nosi Pradu.

229

Cerys prezirno odmahne glavom. — U redu. Bacila sam pogled unaokolo. Zemljište je puno smeća. To sve treba maknuti. — Pretpostavljam da hoćeš reći kako je to moj posao? — Vidiš li nekog drugog ovdje? — Dobro, gdje? — Pregledat ću prvo stražnji dio zgrade. Prednji dio gleda ravno na cestu i kuće, pa ako tražimo ono što mislim da tražimo, taj je dio previše izložen pogledima. — Mogu li ja pomoći, inspektorice? — začuje se glas iza njih. Kim se okrene i ugleda Williama Paynea, koji im je prišao pored ograde. Bio je blijed i iscrpljen. Kim mu priđe bliže. — Kako se osjećate? On se nasmiješi. — Sve me boli, ali nema trajnih posljedica. Pustili su me nazad kući prije par sati. — A što je s Lucy? — Pogledajte. Kim priđe rubu ograde. Zavjesa je bila razmaknuta, a Lucy je gledala kroz prozor. Kim joj mahne i onda se obrati Williamu. — Nisam sigurna da ste u stanju za bilo... — Inspektorice, ne znam što sad radite ovdje, ali znam da smo Lucy i ja sad postali dio tog svega. Stvarno bih volio pomoći. Kim se borila u sebi. — Bile su samo djeca, inspektorice. Ogrubjela, ostavljena, zapuštena djeca. Ono što su učinili Lucy je loše, to znam, a znale su i one. Sve tri su mi se same sutradan došle ispričati za to što su učinile. Nitko ih nije natjerao. — I vi ste prihvatili ispriku? On slegne ramenima. — Ja nisam bitan. Lucy im je oprostila. Kim u čudu odmahne glavom. — Znate, vaša je kćer pravo čudo od djeteta. — Oh, da — nasmiješi se on ponosno. — Ona je razlog zašto svakog jutra ustajem iz kreveta. Kim nagne glavu u stranu. — A niste ni vi tako loši. Da niste sinoć olabavili ono uže i dohvatili Victora... — To uopće nije bio junački čin, inspektorice. Vidio sam vas kako ulazite u zgradu i samo sam došao vidjeti trebate li pomoć. Onda sam ugledao Victora Wilksa kako kopa jamu. Zacrveni se u licu i glas mu zapne u grlu. Kim je znala da je junak postao slučajno, ali joj je i dalje spasio život. — Bez obzira na to... — Dosta — prekine ju William podigavši ruke u zrak. — A sad mi hjepo recite kako vam mogu pomoći. Kim se nasmiješi sebi u brk. Kakav čovjek! Ne traži ni hvale, ni slave, ni suosjećanja. 230

— U redu. Vidite li onu kantu pored prozora. Moramo ju napuniti svime na zemlji što može ometati uređaj. William krene s lijeve strane, a Kim s desne. Polako su se pomicali od ograde prema sredini, mičući sve što im se našlo na putu. — Ljudi, stroj radi bolje ako nema toliko trave — zazove ih Cerys s ruba zemljišta. Kim se osvrne oko sebe. Korov je na mjestima narastao do visine koljena. Sagne se i krene ga čupati, kad najednom uređaj zazuji. Kim se ispravi i pogleda prema Cerys. Ona se vrati deset koraka unatrag i ponovno polako krene naprijed. Stroj se ponovno oglasi. Sad Cerys pogleda prema Kim. — Izgleda da ti instinkt dobro radi.

231

C

erys prijeđe pogledom s Kim na Williama i natrag. Kim priđe Williamu i uzme mu korov iz ruke. — Williame, sad vas moram zamoliti da napustite imanje. To mu je teško palo. Nije odvajao pogled od komada zemlje koji je privukao Cerysinu pozornost. Ipak kimne. Kim ga primi za desnu ruku. — Williame, vi niste krivi ni za što od ovoga, budite toga svjesni. Nitko nije umro zbog vas. To je bila samo varka jednog zlog, izopačenog čovjeka bez trunke savjesti. Pogledi im se sretnu. Još će mu trebati vremena da povjeruje u to. — Neću vam više smetati, inspektorice. Ona mu stisne ruku. — Zovem se Kim i želim vam se zahvaliti na svemu što ste učinili. William se zarumeni od neugodnosti. Kim mu pusti ruku. — A sad se vratite svojoj prekrasnoj kćeri. Na licu mu se pojavi široki osmijeh. — Hvala, insp... Kim. Hoću. Kim pričeka da William napusti imanje, pa priđe mjestu gdje je Cerys odložila uređaj. Cerys joj se okrene. — Štogod da je zakopano, nije duboko. Kim istodobno kimne i proguta knedlu. Cerys joj doda ključ od kombija. — Iza u prtljažniku su lopate. Daj ih donesi dok ja označim prostor. Kim odjuri do kombija, ščepa dvije lopate i stušti se nazad niz brdo. Djelovanje analgetika koje je ranije uzela počelo je slabjeti. Križa su joj bubnjala od bola. Dok se vratila, Cerys je označila područje. Kim odmah primijeti da je manje od prijašnjih. Cerys još jednom očita mjerenja s magnetometra i pokaže prstom. — Ti kreni s ove strane, ali kopaj pažljivo. Kim zabode lopatu u tlo. Boljoj probode križa, ali ga ona šutke otrpi i usredotoči se na posao koji je pred njom. Sljedećih pola sata radile su ne progovorivši ni riječi. — Dobro, Kim, prekini i izađi — odjednom joj kaže Cerys. Jama koju su iskopale bila je dugačka oko metar i pol, ali ne šira od metra te duboka manje od trideset centimetara. 232

Čak se i kućni ljubimci zakapaju dublje. Cerys obiđe jamu dva puta prije nego uđe u nju. Zemlju je uklanjala ručnim alatom i odlagala ju na stranu. Kim je šutjela i samo promatrala Cerys. A Cerys se nije zaustavljala. Grumeni zemlje postajali su sve manji. Oštricom malene lopatice zagrebe po središnjem dijelu jame. Nakon trećeg pokušaja, pojavi se nešto bijelo. Cerys uzme mekanu četku i očetka površinu. Sad se vidjelo još više bijelog. Kim osjeti kako joj se okreće želudac kad shvati da to bijelo izgleda kao kost. — Kim, ovo je nesumnjivo ruka. Cerys nastavi kopati i četkati sve dok ne otkrije nešto što je nalikovalo lopatici. Kim je pažljivo promatrala kako sve veći dio lopatične kosti izlazi na svjetlo. — Cerys, što je ovo? — upita ju Kim gledajući prema nečem što je virilo iz lopatice. Cerys kratkim potezom očetka zemlju i Kim shvati da se radi o tkanini. Srce joj stane lupati u grudima. — Cerys, daj očetkaj još malo. Ona to i učini, a Kim opsuje. Cerys se okrene i pogledi im se sretnu. — Je li to ono što si tražila? Kim kimne i polako krene prema svom motociklu. — Cerys... Ja moram... — Idi — odgovori ona vadeći mobitel iz džepa. — Ja ću prijaviti. Kim odjuri uzbrdo koliko su ju noge nosile.

233

K

im pokuca na vrata i duboko udahne. Vrata se otvore. — Inspektorice... dobro jutro. Uđite, molim vas. — Dobro jutro, Nicola — pozdravi Kim ulazeći u stan. Nicola zatvori vrata i stane pred njih. — Zar ste danas sami? Kim kimne. — Ponekad svojoj ekipi moram dati slobodno. — Ali ne i sebi? — Uskoro, Nicola. Uskoro. — Izvolite, sjedite. Kim posluša. Dok se spuštala da sjedne pogleda uprta prema rubu kauča i sada potpuno osvijesti ono što je za prošloga posjeta zapelo za oko. — Kako vam mogu pomoći? — upita Nicola. Kim zastane na trenutak kako bi proučila Nicolin izraz lica. Bio je otvoren i iskren. Ni traga skrivenim namjerama. K vragu. — Otkrili smo još jedno tijelo. Nicoli ruka poleti na usta. - Oh, Bože, ne! — Njezin je šok izgledao iskren. — Nicola, imate li ikakvu ideju tko bi mogla biti četvrta žrtva? Nicola ustane i stane hodati gore-dolje iza kauča. — Ne mogu ni zamisliti tko... — Nicola, je li postojala četvrta članica bande? Nicola se zamišljeno namršti. Po kretanju zjenica, Kim zaključi da se doista pokušava sjetiti. — Ne, inspektorice. Sigurna sam da ih je bilo samo tri. Kim uzdahne i ustane kao da će otići. — Možda bi se Beth sjetila te četvrte djevojke? — upita Kim s nadom u glasu. Nicola odmahne glavom. — Beth je otišla u trgovinu, ali kad se vrati... — Jeste li sigurni? — upita Kim. — Pa, naravno da sam sigurna — odgovori Nicola uz zbunjeni smiješak. Kim pokaže bradom prema rubu kauča. — A kako to da nije sa sobom ponijela štap? Nicobne oči zaustave se na štapu zakvačenom za leđa kauča. Djelovala je istinski zbunjeno. Kim iskoristi trenutak i odlučnim korakom krene prema prvim vratima, nadajući se da su to ona prava. 234

— Možda još nije otišla. Možda će... — Inspektorice, ne idite tamo. Beth ne voli... Ali Kim je već otvorila vrata. Nicola se nađe pored nje i zajedno pogledom pretraže sobu. U njoj je bio krevet za jednu osobu s mehanizmom za podizanje i goli madrac. Nije bilo ni posteljine ni prekrivača. Pored kreveta bio je noćni ormarić s dvije ladice. Kim odlučno priđe ormaru u kutu i otvori ga. Unutra je visjelo sedam vješalica bez odjeće. Kim pogleda prema Nicol, koja je stajala na vratima sva prestravljena. Pričeka da joj Nicola ponudi objašnjenje, ali je ova nijemo buljila u praznu sobu. Niz obraz joj se skotrlja jedna usamljena suza. — Otišla je, opet, a nije se ni pozdravila. Kim izvede Nicolu iz sobe i zatvori vrata za sobom. Odvede ju do kauča i sjedne pored nje. — Je li to Beth i prije činila? — nježno ju upita. Nicola kimne. — Čini to otkad smo otišle iz Crestwooda. — Obrazima joj se stanu kotrljati nove suze. Ona ih obriše rukavom svog džempera. — Stalno je tako ljuta na mene, ali mi ne želi reći zašto. To je njezin način. Vrati se i onda opet ode. To je tako nepravedno. Zna da nemam nikog drugog. Kim ode do kuhinje i vrati se s nekoliko otkinutih papirnatih ubrusa. Sjedne i pruži ih Nicoli, jer su joj suze i dalje klizile niz lice. — Sjećate li se kad se posljednji put vratila? Nicola prestane plakati i zamisli se. Šmrcne i kimne potvrdno. — Bilo je to prije dvije godine, kad sam imala mononukleozu pa sam završila u bolnici. Probudila sam se i ona je sjedila pored kreveta. — A prije toga? — Kad sam imala manju prometnu nezgodu. Zapravo, mah sudar. Nisam bila ozbiljno ozlijeđena, ali me je tad bilo jako strah. Onda još nisam bila iskusna vozačica. — Dakle, odlazila je i vraćala vam se otkad ste napustile Crestwood. Imate li pojma zašto bi se ljutila na vas? Nicola odlučno odmahne glavom. — Ne želi mi reći. Glas joj je bio očajan i Kim shvati da će ovo biti teže nego što je zamišljala. Primi Nicolu za ruku. — Pokušajte se sjetiti onoga dana kad je izbio požar. Mislim da se tada nešto dogodilo što ste zaboravih. Mislite li da to možete učiniti, ako sam ja ovdje uz vas? — Ničega se posebnog ne sjećam — odgovori ona zbunjeno. Kim joj stisne ruku kako bi ju ohrabrila. — U redu je, Nicola, tu sam. Hajde mi prepričajte sve čega se sjećate tog dana, korak po korak, pa ćemo pokušati nešto složiti zajedno. Nicola se zamisli, gledajući u zid pred sobom. — Znam da je bilo hladno i da smo se Beth i ja svađale zbog nečega. Durila se na mene, pa sam otišla u zajedničku prostoriju. 235

— Tko se tamo nalazio? — upita pažljivo Kim. Nicola odmahne glavom kao da se ne sjeća, ali se onda namršti. — Nitko. Svi su bili vani i pravih snjegovića. — I što ste vi učinih? Nicola nagne glavu na stranu. — Čula sam neku viku. Dolazila je iz ureda gospodina Crofta. — Što ste čuli, Nicola? Kim je držala Nicolinu ruku u svom dlanu, ali joj je palac bio na njezinu tankom zglavku. Nicoh se ubrza puls. — Razgovarah su o Williamu i kako nešto treba sakriti. Govorili su da će se naći u nevolji, da će završiti u zatvoru. Razgovarah su što će se onda dogoditi s Lucy. — Sjećaš li se čije si glasove čula? — Gospodin Croft i gospođica Wyatt su se prepirali. Otac Wilks je govorio tiho, a čula sam i Toma Curtisa i Arthura Connopa u pozadini. Njih petero, dakle, pomisli Kim. — A što je s Mary Andrews? Nicola odmahne glavom. — Ona nije došla jer je imala gripu. — I što se onda dogodilo, Nicola? — Otac Wilks je otvorio vrata i ugledao me. Izgledao je ljutit, pa sam pobjegla. Nicohn dlan se ovlažio. — Kamo si pobjegla? — Išla sam pronaći Beth. Bila je u našoj sobi. Više nisam mogla izdržati da se svi ljute na mene. Kim progovori glasom tihim poput šapta. — I što si onda učinila? — Rekla sam joj... Rekla sam joj... Kim joj stisne ruku, ali je Nicola već počela snažno odmahivati glavom. Oči su joj bježale po cijeloj sobi, tražeći izlaz iz prošlosti. — Ne. Ne. Ne. Ne. Ne. Kim joj pokuša zadržati ruku, ali se Nicola s lakoćom otrgne. Stane koračati sobom poput zvijeri u kavezu koja se pokušava nekamo sakriti. Počela ju je hvatati panika. Pokreti su joj bili brzi i mahniti. — Ne. To ne može biti... Ja nisam mogla... S obje šake udari o kuhinjski šank. Okrene se i stane udarati šakama po zidu, a onda i po svojoj glavi. Kim pritrči i obujmi ju odostraga rukama da ju zaustavi. Dovoljno se već ozbjedila. — Što si rekla Beth? Nicola se pokuša iskobeljati iz Kuminog stiska, ali je Kim ispreplela prste i nije popuštala. — Molim vas, prestanite. Ne mogu... Kim podigne glas: — Nicola, moraš se sjetiti. Što si rekla Beth? 236

Nicola stane energično odmahivati glavom. Kim malo nagne svoju da ju ova ne pogodi. Sad joj je već vikala na uho: — Reci mi, Nicola. Što si rekla svojoj sestri? — Rekla sam joj da si uzme vražju vestu ako će je to usrećiti — vrisne Nicola. Nastane muk. Nicolino tijelo odjednom postane mlitavo i ona spuzne na pod, povukavši i Kim za sobom. Ali Kim ju nije puštala. Sjela je na pod i dalje držala Nicolu uza se. Znala je da joj je napokon u glavu dozvala događaje od prije deset godina. — Uzela ju je, je li? Nicola kimne. Kim osjeti kako joj njezine suze kaplju po rukama. — Oni su, znači, mislili da je ona ti, je li. Zbog veste? Nicola ponovno kimne. — Trenutak ranije pogledala sam van i vidjela je kako se igra s ostalima, a onda je više nisam mogla naći. Raspitivala sam se i svatko bi mi rekao da je negdje drugdje. Na kraju sam otišla u svoju sobu da ju pričekam, ali se više nije pojavila. — Kasnije, taman prije požara, vidjela sam ih kroz kuhinjski prozor. Svi su stajali oko neke jame i onda mi je postalo jasno. Nisam znala šta da radim. Bojala sam se da će se vratiti po mene, pa kad je izbio požar bila sam sretna što me se više ne mogu dočepati. Kim je znala da Beth ne bi mogla pobjeći. Njezino koljeno joj to ne bi dopustilo na onoj hladnoći. — Kad se Beth vratila, Nicola? — Prije oko dva tjedna — odgovori ona promuklo. Kad je objavljeno da će se iskapati na zemljištu. U tom je trenutku Nicola ponovno osjetila strah. — Sad si svjesna da si ju ti vratila, zar ne, Nicola? — Neeeee... Kriknula je poput ranjene zvijeri. Jadno, ranjeno srce koje se grči od bola. Kim ju je čvrsto držala, dok je Nicola pokušavala pobjeći od vlastitih misli. Nije još došlo vrijeme da osvijesti što je učinila postavši Beth. To će shvatiti tek kasnije pod paskom nekog dobrog psihijatra. Sjedeći tako i njišući u krilu ovu mladu, slomljenu djevojku koja se ne može nositi s krivicom, Kim pomisli da Nicola nikad neće biti dovoljno uračunljiva da joj se sudi za ubojstvo Terese Wyatt, Toma Curtisa i Arthura Connopa. Nekoliko minuta kasnije, Kim se polako i nježno povuče unazad. Bilo je vrijeme da obavi telefonski poziv.

237

W

illiam doda kap hladnog mlijeka u kašu. Savije mali prst i zglobom dotakne hranu. Savršeno. Nasmiješi se. Ovo je Lucyno omiljeno jelo. Kći mu je bila oprana i presvučena, i sad je čekala svoj doručak. William će nakon doručka oprati kupaonicu i promijeniti posteljinu. Nakon ručka će morati oribati i pećnicu. Ponovno se nasmiješi. Znao je da ljudi žale i njega i njegov život, ali — mislio je — oni ne poznaju Lucy. Njezin duh nadahnjivao ga je iz dana u dan. Bila je to najodvažnija i najobzirnija osoba koju je ikad upoznao. Znao je dajoj je najveća frustracija to što se ne može razumljivo izražavati, a ponekad bi se iscrpila pokušavajući ispričati što joj se sve događa samo pomicanjem očiju. Njih dvoje su, međutim, imah svoj mah pakt. Za loših dana, on bi ju pitao je li joj dosta. Prije puno godina William joj je rekao da će uvijek poštivati njezine želje i da joj neće zbog vlastite sebičnosti produljivati život. Kad bi joj za loših dana postavio ovo pitanje, ne bi disao od strepnje dok ne dobije odgovor. S vremenom se njezino oklijevanje da odgovori produžavalo, a njegova pluća bivala sve jača, ali dosad je uvijek odgovorila žmirnuvši samo jednom. Bojao se da će doći dan kad Lucy više neće moći podnijeti svoj život i kad će žmirnuti dvaput. Samo se nadao da će imati dovoljno snage da održi svoje obećanje. Zbog nje. Sad odagna tu crnu misao. Jučer je bio dobar dan. Lucy je imala posjetitelja. Isprva ju William uopće nije prepoznao. Djevojčica se predstavila kao Paula Andrews, ali kad ju je dobro pogledao, sjetio se da se radi o unuci Mary Andrews i da je dolazila i prije s bakom u posjete da bi se igrala s Lucy. Osjetio je iskrenu tugu kad je Mary nedavno preminula. Bila mu je dobra prijateljica svih onih godina na Crestwoodu. Pokopana je prije nekoliko dana, i premda nije mogao ići na sahranu, promatrao je pogrebnu povorku s prozora svoje sobe. Lucy je odmah prepoznala Paulu i bila je oduševljena što je navratila. Već za nekoliko minuta one su smislile vlastiti način komunikacije koji William nije razumio. Nikad nije bio sretniji. Pauli na čast, ničim nije pokazala da primjećuje fizičke promjene na svojoj staroj prijateljici. 238

Povukao se u kuhinju, strepeći za svoje dijete. Nikome neće spriječiti da ju posjećuje, ali nije mogao učiniti ništa da se ti posjeti nastave. Prihvatio je, međutim, da ju ne može zaštititi od životnih razočaranja. Djevojčice su pak našle načina da odigraju jednu od onih igara iz kutije. Čuo je Paulu kako uzvikuje: — Lucy Payne, uopće se nisi promijenila. I dalje varaš! Zatim je čuo Lucy kako grglja, a to je značilo da se smije. Srce mu je poskočilo od sreće. Usudio se čak i otići iz kuće na pola sata i počupati korov koji je izrastao između kamenih ploča, miran u spoznaji da mu je kćer dobro. Samo tih nekoliko minuta na jutarnjem zraku osvježilo ga je za cijeli dan. Dva sata kasnije Paula ga je pitala može li ponovno doći u posjet. Bilo mu je jako drago. Odnio je onu kašu do dnevne sobe i sjeo na tabure. Lucyn je ten bio blistav i ružičast, a oči živahne i bistre. Danas je bio dobar dan. Paulin posjet je dobro učinio oboma. — Zar ti kaša nikad ne dosadi? — upita kćer. Ona žmirne jednom. On pak prevrne očima. Ona ponovi njegovu gestu. William prasne u smijeh. Prinese joj žlicu ustima. Ona uzme zalogaj i napravi zahvalnu grimasu. Kad joj je prinosio sljedeću žlicu, zazvoni zvonce na vratima. William odloži tanjur na prozorsku dasku. Otvori vrata i preplavi ga val panike. Pred njim su stajali žena i muškarac, oboje u crnim odijelima s hlačama. On je držao aktovku, a ona nosila torbu na ramenu. Odmah je pomislio da se radi o socijalnoj službi, ali još nije bilo vrijeme za njihov posjet, a uvijek mu se najave. U početku, nakon što ga je ostavila žena, William se morao boriti s državom da zadrži kćer. Izvodio je sve i sva, dubio na trepavicama, samo da im pokaže kako je u stanju brinuti se za nju. Vidjevši njegovu upornost, socijalna je služba počela surađivati s njim s ciljem da ostanu zajedno, a posao u Crestwoodu je bio točka na i. William se svejedno i dalje bojao da će jednoga dana ostati bez Lucy. — Gospodin Payne, William Payne? — On kim ne glavom. Žena se široko nasmiješi i izvadi posjetnicu iz džepa. — Zovem se Hannah Evans i dolazim iz Enterprise Electronics. Došli smo posjetiti Lucy. — Ali... Jane... što? Žena protrlja dlanove i hukne u njih. — Gospodine Payne, smijemo li ući? William se ukloni u stranu. Hannah Evans uđe u dnevnu sobu i stane pred njegovu kćer. Muškarac sjedne i otvori aktovku. — Dobro jutro, Lucy. Zovem se Hannah i jako sam sretna što te mogu upoznati. Osmijeh joj je bio topao i širok, a ton prijateljski i smiren, za razliku od patronizirajućeg tona većine odraslih. — Jesi li danas dobro? — Lucy žmirne dvaput. — To znači da — objasni William. Hannah mu se osmjehne. — Znam, gospodine Payne. Jezik žmirkanja prilično je uobičajen među ljudima koji imaju poteškoća s komuniciranjem. 239

Zatim zavjerenički zakoluta očima prema Lucy, a ova zagrglja od smijeha. — Uh... oprostite — zbunjeno će William — ali ne razumijem tko ste vi i što radite ovdje. — To je zapravo vrlo jednostavno, gospodine Payne. Mi se bavimo najnaprednijim tehnološkim sustavima kojima se može upravljati s minimumom fizičkog pokreta. Svrha je naše tvrtke da osobama s tjelesnim tegobama učinimo život što uzbudljivijim i zanimljivijim. Williamu ništa nije bilo jasno. — Ali ne razumijem. Ja nisam razgovarao s... Ja nemam novaca za... — Koliko sam ja upućena u stvar, troškovi su već riješeni — odgovori ona i podigne dlanove u zrak. — Ja se s tim dijelom posla ne bavim i samo slijedim upute. William je imao dojam kao da ga je netko lansirao u paralelni svemir. Pokušavao je dokučiti o čemu se radi, ali bez uspjeha. Hannah se ponovno obrati kćeri. — Lucy, imam za tebe samo jedno pitanje. Možeš li pomicati barem jedan prst na ruci? — Lucy žmirne dvaput. Hannah se široko nasmiješi Williamu. — Onda mislim da ovdje možemo mnogo toga učiniti.

240

K

im prouči prizor pred sobom i odluči da je Dr. Oetker običan lažljivac. Usporedi sliku s kutije sa svojim pokušajem koji je upravo izvukla iz pećnice. Ma kakvi, ovo neće spasiti nikakva šećerna glazura i ukrasi. Osjećajući se izdanom, baci kutiju u kantu za smeće i podigne pogled prema stropu. — Trudim se, Erica, vjeruj mi. Netko pokuca na ulazna vrata. — Otvoreno je — zazove Kim. Uđe Bryant u trapericama i majici, donoseći sa sobom kutiju s pizzom. — Nedostajala si nam danas na poslu — kaže on i odloži kutiju na kuhinjski pult. Kim zakoluta očima. — Woodyjeva naredba, i da ga se nisam usudila ne poslušati, jer je ovaj mačka potrošila osam života. — To ti je rekao? — začudi se Bryant. Ona kinine i stane brojati na prste. — Izgleda da sam osvojila dva službena prigovora na moje ponašanje. Oglušila sam se na izravnu naredbu tri puta i nisam slijedila ispravan protokol... — odbroji i ostale prste — ...pa, najmanje još toliko puta. Bryant zaroni lice u dlanove. — Oh, gospode, mora da je bilo okrutno? Kim se zamisli na tren pa kimne. — Aha, prilično. Imao mi je svašta za reći. — I što si mu odgovorila? — Rekla sam mu da njegovu modelu auta nedostaju amortizeri na zadnjim kotačima. Bryant zaurla od smijeha i Kim mu se pridruži. Istina je, sad kad je prošlo, izgleda smiješno. Bio je to, međutim, njezin način da kaže hvala. Uopće se nije zavaravala nadom da će ju zadržati na poslu. Woody joj je jasno dao do znanja da se spasila samo zahvaljujući postignutim rezultatima. Da joj je samo jednom instinkt zakazao, pehar bi pripao nekome drugom. Zbog ovog je slučaja bila na rubu da izgubi najvažnije što ima u životu, ali je ipak vrijedilo. — Koliko ti je dao vremena za drugu stvar? Posežući za dvjema šalicama u visećem elementu, Kim ispusti bolan jauk. — Mjesec dana. 241

— Isuse, kako ćeš se izvući iz toga? Ona slegne ramenima. Imala je četiri tjedna da razgovara s psihologom ili bude suspendirana. — Ne misliš li da ti ovaj put neće progledati kroz prste, ha? Kim se sjeti Woodyjeva odlučnog izraza lica. — Oh, ne, neće. — Eh, pa, onda će ti biti drago čuti da se Richard Croft osjeća puno bolje. — Stvarno? — Hoću reći, osjećao se bolje sve dok mu nisam izrecitirao njegova prava. Uh, kako bi bilo lijepo da sam to vidjela, pomisli Kim. — Hej, molim te, reci mi i da je gospođa Croft bila prisutna. — Naravno da jest. Na trenutak je izgledala poput deve s konstipacijom, ali se dovoljno brzo pribrala da pokupi svoj laptop i papire i kaže kako da će se javiti njezin odvjetnik. — Nama? —Richardu. Miriše mi na brzopotezni razvod u skoroj budućnosti. — Što je on rekao? — Oh, potvrdio je da je Victor bio taj koji je ubio Beth. Ostali su mu samo pomogli da zakopa tijelo. Rekao je da je požar bila zamisao Terese Wyatt kako bi pomiješali spise o pobjeglim djevojkama i onima koje su već prebačene u novi dom. — Jesi li mu povjerovao? — Ne znam. Nije ni važno. Dobit će dobrog odvjetnika, u to nema sumnje, ali uopće ne sumnjam da će odguliti svoje. A što je još važnije, gotovo mu je sa starim životom. Ostao je bez žene, kuće, karijere, a vjerojatno i djece. Kim je šutjela. Nije imala što reći. Prema Richardu Croftu osjećala je samo gađenje. On se izvukao živ. Bryant je izgledao zamišljeno. — Misliš li da je Victor Wilks čisto zlo? Hoću reći, znam što je učinio, ali je s druge strane radio s ljudima u naselju. Možda je u njemu bilo nečega dobrog. Usprkos svojim godinama, Bryant je ponekad djelovao kao dijete. Bilo joj je žao što mu je upravo ona morala objasniti da Djed Mraz nije stvaran. Odmahne glavom. — Nije, Bryante. Privlačila su ga mjesta gdje je nada rekla laku noć i gdje je vladao očaj. Samo je u takvom jadu on mogao zasjati kao nova nada. Tu je nalazio zadovoljstvo, u tom osjećaju moći. Seks s prestrašenim, ranjivim djevojkama hranio je njegovu tjelesnu glad. Volio je okolinu u kojoj je mnogo teže dokazati optužbe za silovanje i gdje se mogao rješavati problematičnih djevojaka. — Ubijao ih je s uživanjem. Ubijao ih je zato što je mogao i zato što je mislio da ima pravo uzeti život nekomu tko mu stoji na putu. Bit će još njegovih žrtava iz samog Hollytreeja, ali pomiri se s time, ma koliko ti to bilo teško, da neke nikad nećemo otkriti. U tom velikom naselju zabilježeno je osamnaest nestanaka otkad se Victor tamo pojavio prije dvije godine. Tome treba dodati nestanke djevojaka koje obitelji nisu prijavile jer uopće nisu primijetile da ih nema ili ih nije bilo briga, i brojka bi mogla narasti dvostruko. 242

— Gad odvratni — promrmlja Bryant. Kim se morala složiti, ali se tješila mišlju da Victor Wilks više nikad neće biti slobodan čovjek. — Jesi li pronašao auto? — upita Bryanta. On kimne. — U garaži iza zgrade, registriranog na ime Nicola Adamson. Bijeli Audi s ulubljenim prednjim blatobranom. Kim odmahne glavom. Koliko god se trudila, nije smogla ni zrno suosjećanja za Teresu Wyatt, Toma Curtisa, Richarda Crofta, pa čak ni Arthura Connopa. Oni su zajedno s Victorom Wilksom šutjeli o smrti triju djevojčica i uskratili im pravdu cijelo jedno desetljeće, samo da bi prikrili vlastite prljave tajne. Svatko od njih našao je načina da ih i nakon smrti zlostavlja. A što je još gore, aktivno su sudjelovah u ubojstvu još jednog nevinog stvorenja, čiji je jedini zločin bio taj što je žudjela za sestrinom ružičastom vestom. — Kim, zanima me što te navelo na pomisao da se radi o dva ubojice? — Način na koji su žrtve ubijene — odgovori ona. — Kad smo otkrili djevojke, bilo je očito da je za njihovo ubojstvo bila potrebna velika fizička snaga, dok za ova druga ubojstva nije. Nije trebalo mnogo snage da se Teresu gurne pod vodu. Tomu je grkljan prerezan s leđa, Arthur je udaren autom, a Richard je uboden nožem u leđa. Za sve je te načine trebalo lukavstva, strpljenja i prikradanja, a ne fizička snaga. — A što je s požarom kod Teresine kuće. Zbog čega je on podmetnut? — Tlo je prekrio veoma tanki sloj snijega, Bryante. Da nije podmetnut požar, tragova stopala, pa čak i štapa za hodanje, bilo bi napretek za forenzičare, ali su ih osam vatrogasaca, dva vozila i moćni šmrk odmah uništili. — Pametno. — Tako je. Zato se moralo raditi o ženi. — Aha, ali je uhvaćena. — Aha, ali od žene. Bryant zakoluta očima i bolno uzdahne. Zatim se uozbilji. — Što misliš, kako će Nicola reagirati kad shvati istinu? Kim slegne ramenima. — Nicola to zapravo nije učinila, već Beth. Bryant ju sumnjičavo pogleda. — Ti stvarno vjeruješ u to? — Milo dijete, pomisli Kim, ti sve vidiš crno-bijelo. — Oh, da, Bryante, vjerujem. — Mene to sve malo podsjeća na Dosjee X. Kim uzdahne. — Beth bi se vraćala samo kad bi Nicola bila u nekoj nevolji. Kad bi bila bolesna ili preplašena. Nicolina podsvijest koristila je Beth kao zaštitu. Nicola se nikad nije suočila s činjenicom da joj je sestra mrtva. Blokirala je sva takva sjećanja da bi ju držala na životu. Time se štitila od osjećaja krivice. — A zamisli ovo; kao Beth, Nicola je mogla ući u svoja sjećanja. Mogla je prevrtjeti razgovor u uredu, mogla se sjetiti svega što se dogodilo. Sve što Nicola nije mogla sama, mogao je njezin alter ego. 243

Kim je bila potpuno uvjerena da Nicolina svijest nije imala pojma kako je njezina podsvijest prizvala Beth iz mrtvih. Nakon što je srela tu Beth, bila je potpuno sigurna da se ne radi o glumi. Okrene se Bryantu. — Pokušaj zamisliti osobu kojoj je psiha podijeljena na dvoje. Nicola je upravljala svojim svakodnevnim aktivnostima. Bila je sasvim sposobna za to, ali je netko drugi upravljao njezinom podsvijesti. On sumnjičavo odmahne glavom. — Ma kakvi, i dalje ne pušim tu foru, a mislim da neće ni porota. Kim se bojala da bi Bryant mogao biti u pravu, ali je sumnjala da će ju ikad proglasiti sposobnom za suđenje. Što se Kim tiče, ta unutrašnja borba Nicole i Beth bila je očita kod zločina s Teresom i Tomom. U obaje slučaja učinila da policija brzo dođe na mjesto zločina. Neki dio njezine podijeljene ličnosti želio je da ju se zaustavi. Nicola nije bila ni loša ni zla osoba, tako da će joj kazna doći sama kad joj se vrate sjećanja. Kim je iz prve ruke znala da krivica koju nose preživjeli zna promijeniti um. Upravo zato nije htjela otvarati kutije u kojima je potisnula svoja vlastita sjećanja. — Što misliš, kako je Wilksu uspjelo ostati živ? — Imao je više sreće nego pameti — odgovori Kim. — On bi bio sljedeći na redu i ona bi ga sredila. Bryant odmahne glavom. — Jedina stvar koju ne razumijem je kako nitko nije primijetio da je ostala samo jedna blizanka? — Spisi su bili u rasulu, Bryante. Sjećaš se, zgrada je već bila ispražnjena. Bilješke o pobjeglim djevojkama nisu bile ažurirane, a one noći kad je izbio požar, svatko je radio neki svoj popis. Hitna je odvozila djevojke u bolnicu na pregled. Vladao je kaos, a to je i bila namjera. Nijedan popis te večeri nije se slagao s drugim. — Ali zašto Nicola nije progovorila? — Bila je prestravljena. Bila je uvjerena da će oni shvatiti svoju pogrešku s vestom i krenuti za njom. — A što je s Mary Andrews? Misliš li da ju je ubila Nicola ili Beth ili tkogod da je? Kim odmahne glavom. — Nema dokaza da je umrla od bilo čega drugog osim bolesti. Mary jedina nije bila u Crestwoodu tog dana, niti ju je itko spomenuo, pa Nicola nije imala razloga da ju napada. Kim duboko uzdahne. — Mislim da je Mary Andrews bila jedina osoba kojoj su djeca mogla vjerovati. Dakako, osim Williama, koji je radio noćne smjene. Svi drugi su našli načina da iskoriste ove djevojčice. Ne treba se onda čuditi da nisu bile model lijepog ponašanja. — Vrlo blagonaklon opis — kaže Bryant. Kim zausti da mu objasni što je time htjela reći, ali se predomisli. Bryant je vjerovao da se dijete rodi s moralnim kodeksom upisanim u mozak. Vjerovao je da je stvar nasljedna poput boje očiju ili visine. Kim je, pak, znala da tome nije tako. Savjest i to kako ona funkcionira bilo je naučeno ponašanje. Temelji se na pozitivnim primjerima i uči od snažnih 244

uzora. Spoznaja o dobru i zlu stvara se tijekom cijelog života i nije s rođenjem upisana u mozak. Društveni okoliš u kojemu su odrastale Tracy, Melanie i Louise nametao je kodeks koji je mogao jedino biti izvrnut. Zašto su zlostavljači djece obično i sami zlostavljana djeca? Možda nikad neće u to uvjeriti Bryanta, ali je Kim to znala, jer je i sama to prošla. One tri godine sa Spencerovima spasili su ne samo njezin život. Bryant otpije gutljaj kave. — I onda, što se to zbivalo između tebe i doktora? Odmah se vidjelo da su se srela dva istovjetna uma. — Bryante — upozori ga Kim. — Ma daj, Kim. Još bi i fino zaiskrilo, samo da ste imah dovoljno vremena. — A što uzrokuju iskre? — Požar — odgovori on, i širom raširi oči. — A jesi li ikad čuo za požar bez štete? Bryant krene da će nešto reći, ali se zamisli i ne kaže ništa. — Postavila si mi retoričko pitanje. — Tako je. — Možda je i dobro što je ispalo ovako — doda zamišljeno Bryant. — Doktor ti je previše nalik. — Iskesi se. — Isuse, zamisli tu vašu djecu... — Bryante, molim te da gledaš svoja posla — odbrusi ona. Očito ju je predobro poznavao. Ipak, da se sretne s Danielom, tko zna što bi bilo. — Aha, vjerojatno bih trebao, ali isto tako vjerojatno neću. Kim se nasmiješi. — Kako život u psećoj kući u Batterseau? — Štencima je super. Već smo ih sve podijelili. Pebbles je otišla mojoj nećakinji. Bam Bam ide susjedu. Yogije rezervirala najbolja prijateljica moje kćeri, a Boo Boo ide Staceynoj sestri. — Nadam se da jadnim životinjicama neće ostati ta imena? Bryant odmahne glavom. — Ma ne, to je samo privremeno, da ih znamo razlikovati. — A što će biti s mamom? — Ona ostaje sa mnom. Ima samo četiri godine, a veterinar procjenjuje da je već imala tri okota. Ona je svoje obavila. Na trenutak, ali samo na trenutak, Kim poželi zagrliti ovoga medu od čovjeka sa srcem velikim kao autobus. Bio joj je kolega, ali i jedini pravi prijatelj. Ipak pričeka da taj trenutak prođe. Bryant siđe s barskog stolca. — Eh, pa da prijeđemo na stvar zbog koje sam došao. Gotov je, zar ne? — Da, Bryante, gotov je. On protrlja ruke. - Mogu ga, ha, mogu? — Kim se nasmije njegovu dječačkom uzbuđenju. On jurne prema vratima garaže. Ona uzme kolače i izvrne ih u kantu za smeće. Lim uroni u vrelu vodu s deterdžentom. 245

Bryant se pojavi na vratima. — Hm... Kim, nema ga tu. — Oh, stvarno, ma nemoj mi reći. Bryant se nasloni na dovratak i prekriži ruke. — Prodala si ga, je li? Kim ne odgovori. Bryant je bio zbunjen i razočaran. — Ali, pa mazila si ga i pazila kao da ti je dijete. Mjesecima već radiš na tome da ga zajašeš. Uopće ne razumijem. Bio ti je sve na svijetu. — Znaš, Bryante, neke mi stvari znače više. Obriše lim za kolače i spremi ga. Bryant ju zbunjeno pogleda. Nije mu ništa bilo jasno. Ali Kim jest — a to je jedino bilo važno.

246