Acqua Alta [PDF]

Zitiervorschau

Donna Leon

ACQUA ALTA

Posvećeno Guyu Santa Luciji Dalla sua pace la mia dipende, quel che a lei piace vita mi rende, quel che le incresce morte mi da. Sella sospira, sospiro anchio, e mia quellira, quel pianto e mio e non ho bene sella non lha. Ja spokojan sam kad i ona je; što njoj godi, meni život daje, a što nju boli, za me odar sprema. Ako uzdahne, meni je još gore, njen bijes i njena tuga i mene more i nema sreće ako ona sreće nema. Mozart, Don Giovanni

1 U kući je vladao mir. Flavia Petrelli, glavna zvijezda La Scale, stajala je u toploj kuhinji i sjeckala luk. Na zasebnim hrpicama pred njom nalazile su se šljivolike rajčice, dva sitno nasjeckana režnja češnjaka i dva trbušasta patlidžana. Stajala je za mramornim pultom, nagnuta nad povrćem i pjevala, ispunjavajući prostoriju zlatnim tonovima svoga soprana. Povremeno bi rukom povukla u stranu uvojak svoje tamne kose, ali čim bi ga zakvačila iza uha, on bi poskočio, oslobodio se i opet skliznuo na lice. Na drugom kraju ogromne prostorije koja je zauzimala veći dio zadnjeg kata tog venecijanskog palazza, vlasnica i Flavijina ljubavnica, Brett Lynch, ležala je na počivaljci boje pijeska, bosih nogu prebačenih preko jednog naslona za ruke, glave naslonjene na drugi i pratila notni zapis opere I Puritani, koja je gromoglasno dopirala ( tko šljivi susjede) iz dva visoka zvučnika postavljena na postolja od mahagonija. Glazba je polako dosizala svoj vrhunac ispunjavajući sobu, a glumljena Elvira se spremala poludjeti po drugi put. Osjećaj je bio pomalo jeziv: u prostoriji su pjevale dvije Elvire: prva je bila ona koju je Flavia bila snimila u Londonu prije pet mjeseci i čiji je pjev dopirao iz zvučnika; glas druge Elvire dopirao je iz grla žene koja je sjeckala luk. Povremeno, pjevajući u savršenom skladu sa svojim vlastitim snimljenim glasom, Flavia bi prekidala pjevanje i pitala, Uh, tko je ikada rekao da ja imam srednji opseg glasa? ili Ne bi li sad violine trebale odsvirati be? Nakon svake upadice, nastavljala bi pjevati i sjeckati luk. S njezine lijeve strane, na štednjaku, nalazio se na slaboj vatri veliki lonac u kojem je jezerce maslinova ulja čekalo prvo povrće. Četiri kata niže, netko je pozvonio. — Ja ću, reče Brett, spustivši notni zapis licem na pod i ustajući. —Vjerojatno su Jehovini svjedoci. Obično dolaze nedjeljom.— Flavia kimne glavom, nadlanicom skloni uvojak svoje tamne kose s lica i ponovno se posveti luku i Elvirinom deliriju, usred čega je nastavila pjevati. Zadovoljna što je tog kasnosiječanjskoga poslijepodneva u stanu toplo, Brett je bosonoga prešla prostorijom na čijem se podu ljeskala svjetiost reflektora i ušla u predvorje, podigla slušalicu portafona pokraj ulaznih vrata i upitala, — Chi ce?

Odgovorio joj je muški glas, na talijanskom, — Mi smo iz muzeja. Nosimo dokumente od doktora Semenzata. Čudno je bilo da ravnatelj muzeja smještenoga u Duždevoj palači šalje dokumente, pogotovo u nedjelju, ali možda se bio uzbudio zbog pisma koje mu je Brett bila poslala iz Kine iako, jamačno, nije bio zvučao tako ranije istoga tjedna pa je želio nešto pročitati prije sastanka na koji je gunđajući pristao i zakazao ga za utorak prijepodne. — Ako vam nije teško, donesite ih gore. Na zadnji kat. Brett spusti slušalicu i pritisne gumb za otvaranje kućnih vrata četiri kata niže, a zatim ode do vrata i dovikne Flaviji nadglasavajući rasplakane violine, — Netko je iz muzeja. S dokumentima. Flavia kimne glavom, uzme prvi patlidžan i raspolovi ga nožem, a zatim, ne propuštajući nijedan takt, nastavi pjevati ozbiljno se posvećujući gubljenju razuma zbog ljubavi. Brett krene prema ulaznim vratima, zastavši na trenutak kako bi se sagnula i izvrnula kutni vršak tepiha, a zatim otvorila vrata. Odozdo su se približavali koraci, a zatim je ugledala dvojicu muškaraca koji su zastali na posljednjem odmorištu. Samo još šesnaest stuba, reče Brett, smiješeći im se u znak dobrodošlice, a zatim, iznenada postavši svjesna ledenoga zraka koji je dolazio sa stubišta, prekrila je jednim bosim stopalom drugo. Stajali su dolje na stubama i gledali gore prema otvorenim vratima. Prvi je u rukama imao veliku omotnicu od čvrstoga smeđeg papira. Zastali su na trenutak prije nego što su se ponovno počeli uspinjati i Brett se ponovno nasmiješila, ohrabrujući ih doviknuvši im, — Forza. Prvi muškarac, nizak i plavokos, uzvratio joj je osmijehom i krenuo uza stube. Njegov pratitelj, viši i tamnije kose, malo je zastao kako bi duboko udahnuo, a zatim krenuo za njim. Kad je prvi muškarac stigao do vrata, zastao je i pričekao drugog da mu se pridruži. — Dottoressa Lynch? upita plavokosi, izgovorivši njezino prezime na talijanski način. — Da, ja sam, — odgovori ona, povukavši se korak unatrag kako bi ih propustila unutra. Obojica su uljudno promrmljali, — Permesso — zakoračivši u stan. Prvi, čija je svijetla kosa bila ošišana vrlo kratko i koji je imao vrlo privlačne tamne oči, pruži joj omotnicu. — Ovdje su dokumenti, dottoressa — Predajući joj omotnicu, on reče,— Dottor Semenzato zamolio Vas je da ih odmah pogledate. Vrlo tiho, vrlo ljubazno. Visoki se nasmiješio i okrenuo na drugu stranu, gdje mu je pozornost privuklo ogledalo obješeno o zid lijevo od ulaznih vrata. Brett pogne glavu i počne otvarati omotnicu, trgajući pečat od crvenog voska. Plavokosi joj priđe malo bliže, kao da želi od nje uzeti omotnicu i pomoći je otvoriti, ali iznenada joj se našao za leđima i zgrabio je čvrsto i grubo objema rukama. Omotnica joj je ispala iz ruku, odskočila od njezinih bosih nogu i zaustavila se između nje i drugoga muškarca. Ovaj je nogom odgurne u stranu, kao da pazi da ne

ošteti njezin sadržaj i zakorači prema Brett te stane pred njom. Dok joj se visoki približavao, plavokosi ju je još čvršće stegnuo. Visoki se prignuo i unio joj se u lice te rekao, vrlo tihim i dubokim glasom, — Vi se ne želite sastati s dottorom Semenzatom. Prvo što je osjetila nije bio strah, već bijes i progovorila je ispunjena tim osjećajem. — Pustite me. I gubite se odavde. — Naglo se trgnula ne bi li se oslobodila muškarčeva stiska, ali on ju je stegnuo još čvršće, pribivši joj ruke uz bokove. Za njenim leđima, glazba je bivala sve glasnija i Flavijin dvostruki glas ispunjavao je stan. Tako je savršeno pjevala taj odlomak, da nitko ne bi mogao razlučiti da su to dva glasa, a ne jedan, koji pjevaju o boli i ljubavi i gubitku. Brett okrene lice prema glazbi, ali se zatim snagom volje otrgne toj kretnji i upita, okrećući se ponovno muškarcu pred sobom, — Tko ste vi? Što želite? Njegov se glas promijenio, kao i lice. Ijedno i drugo se poružnjelo. — Ne postavljaj pitanja, kučko. Opet se pokušala istrgnuti iz stiska, ali bilo je nemoguće osloboditi se. Prebacivši težinu na jednu nogu, ritnula se unatrag drugom, ali njezina bosa peta nije utjecala na muškarca koji ju je držao. S leđa je začula glas onog koji ju je držao, — U redu. Učini to. Okretala je glavu kako bi ga pogledala kad je stigao prvi udarac, pogodivši je usred trbuha. Od iznenadne, eksplozivne boli u struku skvrčila se takvom silinom da se zamalo oslobodila muškarca koji ju je držao, ali on ju je povukao unatrag i naglim je trzajem uspravio. Muškarac pred njom opet ju je udario, ovaj put zahvativši je ispod lijeve dojke i njezino je tijelo odgovorilo na isti način, nevoljkim pokretom koji joj je povukao tijelo naprijed kako bi ga zaštitio od ove strašne boli. Zatim ju je brzo, tako brzo daje prestala brojati koliko puta, počeo udarati šakama po tijelu, pogađajući je naizmjence po dojkama i rebrima. Iza nje, Flavijin glas je sada pjevao o blaženoj budućnosti kojoj se nadala, o tome kako će uskoro postati Arturova nevjesta, a zatim ju je dohvatio udarac u glavu s boka. Zazvonilo joj je u desnom uhu, a zatim je glazbu čula samo lijevim. Bila je svjesna samo jedne jedine stvari: nije mogla ispustiti nikakav zvuk. Nije mogla vrisnuti, povikati, zastenjati. Dva soprana ispreplela su se iza nje, radujući se sreći, a njezina je usnica pukla od udarca muškarčeve šake. Onaj koji je stajao iza nje oslobodio joj je desnu ruku. Nije je više morao čvrsto držati, ali ju je i dalje pridržavao da ne padne i zaokrenuo je kako bije pogledao u lice. — Nemojte se sastati s dottorom Semenzatom, — reče on vrlo tihim i ljubaznim glasom. Ali ona ga nije čula, nije slušala ono što joj je govorio, maglovito svjesna glazbe i boli i mračne slutnje da bi je ovi ljudi mogli ubiti. Glava joj je pala na grudi i vidjela je samo svoja stopala. Osjetila je kako viši muškarac čini nekakav nagao pokret prema njoj, a zatim je osjetila toplinu na svojim

nogama i licu. Izgubila je nadzor nad svojim tijelom i osjetila oštar zadah svoje vlastite mokraće. Ona druga toplina na licu bila je njezina krv, čiji je okus osjetila u ustima i koju je vidjela kako kaplje po podu i prska po njihovim cipelama. Visjela je između njih dvojice, razmišljajući samo o tome kako ne može ni pisnuti i želeći jedino da je ispuste iz ruku, da padne i da se sklupča u loptu kako bi pobjegla od boli koja joj se razlijevala cijelim tijelom. I cijelo vrijeme dok se to događalo, dvostruki glas Flavije Petrelli ispunjavao je prostoriju zvucima sreće, izdižući se iznad glasova zbora i tenora, njezinog slatkog ljubavnika. S većim naporom no što ga je ikad uložila u išta u svom životu, Brett je podigla glavu i zagledala se u oči visokog muškarca, koji je sada stajao ravno pred njom. Nasmiješio joj se tako prisno, kao da joj je ljubavnik. Polako je posegnuo rukom i dlanom joj obuhvatio lijevu dojku, nježno je stisnuvši i šapnuvši: — Hoćeš još, cara? Bolje je s muškarcem. Njezin je odgovor bio potpuno nesvjestan. Njezina je ruka poletjela prema njegovom licu i skliznula niz obraz a da ga nije ni udarila, ali iznenadna ju je kretnja oslobodila iz ruku drugog muškarca. Srušila se, spuznuvši leđima uz zid i bila svjesna, na nekakav bestjelesan način, njegove tvrdoće na svojim leđima. Osjetila je kako tone, kako joj se džemper nabire na leđima, zahvaćen hrapavošću ciglenog zida. Sporo, sporo, kao u usporenom filmu, klizila je niz zid, a njegova gruba površina grebala joj je kožu dok joj je sila teže vukla tijelo nadolje. Stvari su postale vrlo zbrkane. Čula je Flavijin glas kako pjeva cabalettu, a zatim je čula Flavijin drugi glas, koji više nije pjevao, kako bijesno viče, — Tko ste vi? Što to radite? Nemoj prestati pjevati, Flavia, pokušala je izgovoriti, ali nije se mogla sjetiti kako da to učini. Skliznula je na pod, a glava joj je pala tako da je gledala prema ulazu u dnevni boravak, gdje je ugledala pravu Flaviju uokvirenu svjetlošću koja je dopirala iz druge prostorije, čula u pozadini istu veličanstvenu glazbu koja ju je slijedila poput plime i u Flavijinoj ruci vidjela ogroman kuhinjski nož. Ne, Flavia, prošaptala je, ali nitko je nije čuo. Flavia je pojurila prema dvojici muškaraca gotovo preskočivši udaljenost koja ih je dijelila. Jednako iznenađeni kao i Brett, nisu imali vremena reagirati i nož je zasijekao poprijeko podlaktice koju je niži muškarac podigao kako bi se obranio. Zaurlao je od bola i povukao ruku na grudi, prekrivši ranu drugom rukom. Krv je briznula kroz tkaninu njegova sakoa. Još jedan usporeni film. Zatim je viši muškarac jurnuo prema otvorenim vratima stana. Flavia je držala nož uz bok i napravila dva koraka prema njemu. Ranjeni muškarac ritne Flaviju lijevom nogom i zahvati je postrance po koljenu. Pokleknula je, ali se dočekala na koljena, još uvijek u ruci držeći nož, spremna ga upotrijebiti. Kako god da su se sporazumjeli, učinili su to nijemo, ali u istom su trenutku obojica strugnula prema vratima. Visoki je zastao tek toliko da bi zgrabio omotnicu, ali klečeća Flavia zamahnula je nožem prema njegovoj ruci tako da se povukao, ostavivši omotnicu na podu. Flavia se pridigla i potrčala nekoliko koraka niz stube za njima, ali je stala i vratila se u stan, nogom zalupivši vrata za sobom. Kleknula je pokraj ležećeg tijela druge žene.

— Brett, Brett, — pozvala je, pažljivo je motreći. Donja polovica Brettina lica bila je isprugana krvlju koja joj je tekla iz nosa i usnice i iz napukline na koži koja se protezala lijevom stranom čela. Ležala je s jednim koljenom pod sobom, džemper joj se nabrao pod bradom, razgolićenih dojka. — Brett, — Flavia ponovi i na trenutak pomisli kako je ova potpuno nepokretna žena mrtva. Odmah je odbacila tu pomisao i položila dlan na Brettino grlo. Sporo poput zore sumornog zimskog jutra, jedno se oko otvorilo, pa onda i drugo, iako se, polako natičući, moglo otvoriti tek napola. — Stai bene? upita Flavia. Jedini odgovor koji je dobila bilo je tiho stenjanje. Ali i to je bio nekakav odgovor. — Pozvat ću pomoć. Ne brini, cara. Brzo će stići. Otrčala je u susjednu prostoriju i posegnula za telefonom. Na tren, nije shvaćala što je to sprječava podići slušalicu, a zatim je ugledala okrvavljeni nož i svoju potpuno bijelu šaku čvrsto stegnutu oko drške noža. Ispustila ga je na pod i zgrabila slušalicu. Ukočenih prstiju, otipkala je 113. Nakon deset zvona, javio se ženski glas i pitao je što želi. — Dogodila se nesreća. Trebam hitnu pomoć. U Cannaregiju. Zvučeći kao da je netko gnjavi, ženski glas zatraži točnu adresu. —Cannaregio 6134. — Žao mi je, signora. Nedjelja je i imamo samo jednu ekipu. Stavit ću vas na popis. Flavijin glas postane oštriji. Ovdje je teško ozlijeđena jedna žena. Netko ju je pokušao ubiti. Mora što prije u bolnicu. Glas s druge strane žice poprimio je ton iscrpljene strpljivosti. Već sam Vam rekla, signora. Imamo samo jednu ekipu i prije Vas moraju obaviti dvije intervencije. Kad budu slobodni, poslat ćemo ih k Vama. Ne dobivši nikakav odgovor od Flavije, glas upita, — Signora, jeste li još ondje? Ako mi ponovite Vašu adresu, stavit ću Vas na popis. Signora? Signora? Kao odgovor na Flavijinu šutnju, žena s druge strane žice spustila je slušalicu, ostavivši Flaviju sa slušalicom u ruci i željom da joj je umjesto slušalice u ruci ponovno nož. Flavia drhtavom rukom vrati slušalicu na mjesto i vrati se u predvorje. Brett je još uvijek ležala ondje gdje ju je bila ostavila, ali se nekako uspjela prevrnuti na bok i nepomično ležala, držeći jednu ruku na prsima, stenjući. Flavia klekne pokraj nje. — Brett, moram dovesti liječnika. Flavia začuju prigušen zvuk, a Brettina ruka polako krene prema njezinoj. Njezini su prsti jedva dotakli Flavijinu ruku i odmah potom pali na pod. — Hladno je bilo sve što je rekla. Flavia ustane i krene u spavaću sobu. Strgnula je pokrivače s kreveta i odvukla ih u predsoblje, gdje ih je rasprostrla preko nepokretnog lika na podu. Otvorila je vrata stana niti ne provjerivši kroz špijunku jesu li se možda ona dvojica muškaraca vratila. Ostavivši za sobom otvorena vrata, otrčala je kat niže i snažno zalupala rukama na vrata susjeda ispod njih.

Nakon nekoliko trenutaka, vrata joj je otvorio sredovječni muškarac, visok i proćelav, u jednoj ruci držeći cigaretu, a u drugoj knjigu. — Luca, zagrca Flavia, boreći se s impulsom koji ju je tjerao na vrisak, jer vrijeme je prolazilo a nitko nije dolazio pomoći njezinoj ljubavnici, — Brett je ozlijeđena. Treba liječnika. — Iznenada, pukao joj je glas i zajecala je. — Molim te, Luca, molim te, nađi liječnika. — Zgrabila ga je za ruku, izgubivši glas. Bez riječi, povukao se korak unatrag i zgrabio ključeve sa stolića pokraj vrata. Bacio je knjigu na pod, povukao vrata i zatvorio ih za sobom te odjurio niz stube prije nego što je Flavia uspjela išta više reći. Flavia je preskakala po dvije stube vraćajući se gore. Pogledala je dolje i vidjela lokvicu krvi koja se širila pod Brettinim licem, a pramen kose plutao je na površini. Prije mnogo godina, negdje je pročitala ili joj je netko bio rekao, da ljude u šoku treba održavati budnima, jer im je opasno zaspati. I zato je kleknula pokraj svoje prijateljice i pozvala je imenom. Sada joj je jedno oko već bilo potpuno zatvoreno od otekline, ali začuvši svoje ime, Amerikanka je malo otvorila drugo oko i pogledala Flaviju ne dajući nikakav znak da je prepoznaje. — Luca je otišao po pomoć. Liječnik će uskoro biti ovdje. Učinilo se kao da joj oko gubi oštrinu, a zatim se ponovno upiljilo u nju. Flavia se sagne još bliže Brett. Maknula je kosu s Brettina lica, pod prstima osjetivši krvave tragove. Sve će biti u redu. Ubrzo će biti ovdje i pobrinut će se za tebe. Sve će biti u redu, ljubavi. Ne brini. Oko se zatvorilo, otvorilo, zakolutalo, a zatim se po novno usredotočilo. Boli, šapnula je. U redu je, Brett. Sve će biti u redu. Boli. Flavia je klečala uz svoju prijateljicu, piljeći u njezino otvoreno oko, koje je željelo ostati otvoreno i izoštreno i nastavila mrmljati stvari kojih se neće sjećati da ih je ikad izgovorila. Nešto kasnije, zaplakala je, ali nije bila toga svjesna. Vidjela je Brettinu ruku, napola skrivenu pokrivačima i primila je, držeći je nježno, nježno kao taj pokrivač punjen guščjim paperjem koji je prekrivao tijelo njezine ljubavnice. — Sve će biti u redu, Brett. Iznenada, odozdo, čula je topot nogu na stubama i povišene glasove. Na trenutak joj je palo na pamet da bi to mogla biti ona dvojica muškaraca, koji se vraćaju dovršiti posao koji su bili došli obaviti. Uspravila se i otišla do vrata, nadajući se da će ih stići zatvoriti na vrijeme, ali pogledavši, vidje Lucino lice, a iza njega muškarca u bijelom kaputiću s crnom torbom u ruci. — Hvala Bogu, reče ona, iznenadivši se činjenicom da je to ozbiljno pomislila. Iza nje, glazba utihne. Elvira je konačno bila ujedinjena sa svojim Arturom, a opera je svršila. 2 Flavia se makne s vrata kako bi propustila dvojicu muškaraca u stan. —Što je? Što se dogodilo? — upita Luca, gledajući dolje na hrpu pokrivača na podu i ono što su pokrivali.

— Mio Dio, — reče on nesvjesno i nagne se nad Brett, ali ga Flavia zaustavi ispruživši ruku pred njim i povuče ga u stranu, dajući prostora liječniku da priđe ženi na podu. Liječnik se nagne nad nju, posegne rukom i napipa joj bilo na vratu. Napipavši sporo ali snažno bilo, on svuče pokrivače s Brett. Njezin je džemper bio nabran i krvlju isprugan pod njenim grlom, tako da su joj rebra i torzo bili razgolićeni. Koža joj je bila crvena i mjestimice napuknuta, a ponegdje su se već počele pojavljivati modrice. — Signjiora, čujete li me? — upita liječnik. Brett zamumlja; sada joj je bilo preteško govoriti. — Signora, sada ću Vas pomaknuti. Ali vrlo malo, tako da Vas mogu pregledati. — Dao je znak Flaviji, koja je kleknula s druge strane nepokretne žene. — Držite je za ramena. Moram joj izravnati noge kako bih je pregledao. Posegnuo je dolje i primio je za lijevi list, izravnavši joj nogu, a zatim je to isto učinio s desnom nogom. Polako ju je okrenuo na leđa, a Flavia joj je spustila rame na pod. To pomicanje u Brett izazvalo je novi val bola i ona zastenje. Ponovno se obrativši Flaviji, liječnik reče, — Dajte mi škare. — Flavia poslušno ode u kuhinju i izvadi škare iz velikoga, cvijećem oslikanoga keramičkog lonca na pultu. Stojeći ondje, osjetila je kako je iz lonca s maslinovim uljem, koji je još uvijek bio nad plamenikom i u kojem je sve šištalo i siktalo, zapanjuje vrelina. Isključila je plin i brzo se vratila k liječniku. On je uzeo škare i prorezao okrvavljeni džemper, a zatim ga svukao s Brettina tijela. Čovjek koji ju je tukao na prstenjaku desne ruke nosio je debeo prsten i taj je prsten ostavio svoje otiske mala, kružna uleknuća koja su bila znatno tamnija od purpurnoplavog mesa uokolo. Liječnik se opet nagnuo iznad nje i rekao, — Signora, molim Vas, otvorite oči. Brett je svim silama nastojala udovoljiti liječnikovoj molbi, ali uspjela je otvoriti tek jedno oko. Liječnik je iz svoje torbe izvadio malu baterijsku svjetiljku i uperio svjetlost u njezinu zjenicu. Zjenica se skupila, a Brett je nehotice zažmirila. — Dobro je, dobro, reče liječnik. A sada Vas molim da malo pomaknete glavu, samo malo. Iako je u to uložila mnogo napora, Brett je ipak uspjela i to učiniti. — A sada usta. Možete li ih otvoriti? Kad je to pokušala, zagrcnula se od bola, a od tog zvuka Flavia se toliko trgnula da se uspravila i leđima udarila o suprotni zid. Sada ću Vam opipati rebra, signora. Recite mi kad osjetite bol. Nježno je počeo pritiskati njezina rebra. Zastenjala je dvaput. Izvadio je paketić kirurške gaze iz svoje torbe i otvorio ga. Navlažio je gazu antiseptičkom tekućinom i počeo joj čistiti krv s lica. Čim je obrisao krv, nova bi procurila iz nosa i napuknute donje usne. Mahnuo je Flaviji, koja je ponovno kleknula pokraj njega. Evo, držite ovo na njezinoj usni i ne dajte joj se micati. On pruži krvavu gazu Flaviji, koja učini kako joj je rečeno. —Gdje je telefon?— upita liječnik. Flavia glavom kimne prema dnevnom boravku. Liječnik nestane kroz vrata, a Flavia je čula kako naziva i razgovara s nekim u bolnici, naručujući nosila. Zašto se

ona nije toga sjetila? Kuća je bila tako blizu bolnice, da nije uopće trebala zvati hitnu pomoć. Luca je brižno stajao iznad nje, naposljetku se zadovoljivši time da se sagnuo i ponovno navukao pokrivače preko Brettina tijela. Liječnik se vratio i čučnuo pokraj Flavije. — Uskoro će biti ovdje.— Pogledao je Brett. — Ne mogu Vam dati ništa protiv bolova sve dok ne obavimo rendgensko snimanje. Boli li Vas jako? Za Brett, nije postojalo ništa drugo osim boli. Liječnik primijeti da ona drhti te upita, — Imate li još pokrivača? — Luca ode u spavaću sobu i vrati se s još jednim pokrivačem, koji liječnik položi povrh ostalih pokrivača, iako se činilo da nimalo ne poboljšava stanje. Svijet se ohladio i jedino stoje osjećala bile su hladnoća i sve jača bol. Liječnik se uspravi i okrene Flaviji. — Što se dogodilo? — Ne znam. Bila sam u kuhinji, kuhala sam. Izašla sam iz kuhinje, a ona je ležala na podu, ovako, a iznad nje su stajala dvojica muškaraca. — Poznajete li ih? — upita Luca. — Nemam pojma tko su. Jedan je bio visok, a drugi nizak. — Što ste učinili? — Krenula sam na njih. Muškarci se kratko pogledaše. —Kako? — upita Luca. — Imala sam nož u ruci. Bila sam u kuhinji, kuhala sam i kad sam izašla iz kuhinje, u ruci mi je i dalje bio nož, a kad sam ih ugledala, nisam razmišljala, samo sam krenula na njih. Sjurili su se niz stube. — Zatresla je glavom, nezainteresirana za tu temu. — Kako joj je? Što su joj učinili? Prije nego li joj je odgovorio, liječnik se udalji nekoliko koraka od Brett, iako ga nije mogla čuti, a kamo li razumjeti njegove riječi. Ima nekoliko polomljenih rebara i nekoliko teških posjeklina. I čini mi se da joj je možda slomljena čeljust. — Oh, Gesu,— dahnu Flavija pokrivši dlanom usta. Ali nema znakova potresa mozga. Reagira na svjetlost i razumije ono što joj govorim. Ali je moramo poslati na rendgen. Još je izgovarao svoju posljednju rečenicu kad su začuli glasove odozdo. Flavia klekne pored Brett. — Pomoć dolazi, cara. Sve će biti u redu. — Sve što joj je padalo na pamet da učini bilo je to da spusti dlan na pokrivače iznad Brettina ramena i ostavi ruku ondje, nadajući se da će toplina dlana nekako prodrijeti kroz pokrivače do žene pod njima. — Sve će biti u redu. Dva muškarca u bijelim vjetrovkama pojaviše se na vratima, a Luca im rukom mahne da uđu. Svoja nosila ostavili su četiri kata niže, pokraj ulaznih vrata, jer se tako uvijek moralo činiti u Veneciji, a umjesto nosila sa sobom su donijeli pletenu sjedalicu u kojoj je bilo spretnije spuštati pacijente niz uska, zavojita venecijanska stubišta.

Ulazeći, bacili su poglede na krvlju zamrljano lice žene koja je ležala na podu kao da su navikli na takve prizore, kao da takve prizore viđaju svakoga dana, što je vjerojatno i bila istina. Luca je prešao u dnevni boravak, a liječnik ih je upozorio da budu osobito pažljivi kad je budu podizali. Cijelo vrijeme Brett nije osjećala ništa drugo osim snažnog zagrljaja bola. Bol joj je stizala iz svakog djelića njezinoga tijela, iz prsnog koša koji se skupio tako da je svaki udah i izdah bio prava agonija, iz kostiju njezina lica i iz leđa, koja su je pekla. Povremeno bi svaku bol osjećala zasebno, a onda bi se sve boli sjedinile i preplavile je i utapale u sebi sve drugo što nije bila bol. Kasnije se sjećala samo tri stvari: liječnikove ruke na svojoj čeljusti, dodir koji se pretvorio u bijeli bljesak svjetlosti u mozgu; Flavijine ruke na ramenu, jedine topline u tom moru hladnoće; i trenutka kad su je bolničari podigli s tla, kad je vrisnula i onesvijestila se. Satima kasnije, kad se probudila, bol je i dalje bila tu, ali sada više nije bila onoliko jaka. Znala je da će se, ako se pomakne, pa makar i za jedan jedini milimetar, bol vratiti jača no prije, tako da je ležala savršeno nepokretna, spremajući se provjeriti svaki djelić vlastitog tijela iznutra, pokušavajući otkriti gdje se skriva najstrašnija bol, ali prije nego što bi uspjela zapovjediti svom vlastitom umu da počne s provjerom, nadvladao bije san. Kasnije, ponovno se probudila i, ovaj put, vrlo oprezno, poslala svoj um u istraživanje raznih dijelova svoga tijela. Bol se još uvijek držala podalje od nje i više se nije činilo da bi kretanje moglo biti tako opasno, tako fatalno. Dovela je svoj um do svojih očiju i pokušala zaključiti što leži iza njih, svjetlost ili tama. Nije mogla razaznati, tako da je pustila mozak da luta, preko lica, gdje je čučala bol, pa na leđa, gdje je toplo kljucalo, a onda na ruke. Jedna je bila hladna, druga topla. Ležala je nepokretna, činilo joj se, satima i razmišljala o sljedećem: kako je moguće da je jedna ruka hladna a druga topla? Ležala je nepomična cijelu vječnost i puštala mozak da se zabavlja tom zagonetkom. Jedna topla, druga hladna. Zaključila je da bi ih trebala pomaknuti kako bi vidjela postoji li ikakva razlika i, nakon cijele jedne vječnosti, ona se odlučila pokušati. Pokušala ih je skupiti u šake i uspjela ih pomaknuti tek mrvicu. Ali i to je bilo dovoljno toplu je ruku odozgo i odozdo okruživala povećana toplina i najnježniji mogući stisak. Čula je glas, znala je da joj je poznat, ali ga nije mogla prepoznati. I zašto taj glas govori talijanski? Ili, je li to kineski? Razumjela je što joj taj glas govori, ali se nije mogla dosjetiti koji je to jezik. Ponovno je pomaknula ruku. Koliko je samo ugodna bila ta toplina na ruci. Ponovno je pokušala pomaknuti ruku, te začula glas koji joj odgovara, osjetila je toplinu. Oh, kako je to bilo čarobno. Čuo se glas koji je razumjela, osjećala je toplinu ijedan dio tijela bio je bez boli. Utješena time, opet je zaspala. Konačno je došla k svijesti i shvatila zašto je jedna ruka bila topla a druga hladna. — Flavia, reče ona, gotovo nečujno. Stisak na njezinoj ruci se pojačao. I toplina. — Tu sam, — reče Flavia, a glas je dopirao iz velike blizine. Niti ne znajući kako to zna, Brett shvati da ne može okrenuti glavu kako bi se obratila ili pogledala svoju prijateljicu. Pokušala se nasmiješiti, reći nešto, ali

nekakva joj je sila onemogućavala da otvori usta. Pokušala je vrisnuti ili povikati u pomoć, ali nevidljiva sila držala joj je usta zatvorenima. — Ne pokušavaj govoriti, Brett, reče Flavia, jače joj stisnuvši ruku. Ne otvaraj usta. Provukli su ti žice. Pukla ti je jedna od čeljusna kost. Molim te, ne pokušavaj govoriti. Sve je u redu. Oporavit ćeš se. Bilo je vrlo teško razumjeti sve te riječi. Ali težina Flavijine ruke bila je dovoljna, kao i zvuk njezina glasa, da je umiri. Kad se probudila, bila je potpuno svjesna. Još joj je uvijek predstavljao napor otvoriti oko, ali mogla je to učiniti, iako se drugo nije dalo. Uzdahnula je s olakšanjem što joj više nije potrebno lukavstvo da nadmudri svoje vlastito tijelo. Okružila je pogledom i vidjela da Flavia spava, sklupčana na stolcu, otvorenih usta i glave zabačene unatrag. Ruke su joj opušteno visjele s obje strane stolca, jer ju je u potpunosti obuzeo san. Gledajući Flaviju, Brett je opet počela istraživati svoje vlastito tijelo. U općenitom smislu, bila je u stanju micati rukama i nogama, iako je to bilo bolno. Činilo joj se da leži na boku i u leđima je osjećala tupu, plamenu bol. Naposljetku, znajući da je to najgore, pokušala je otvoriti usta i osjetila užasan unutarnji pritisak na zubima. Čeljusti su joj bile povezane žicom, ali je mogla pomicati usnice. Najgore je bilo to da joj je jezik bio zarobljen u vlastitim ustima. Postavši svjesna toga, uhvati je napad prave panike. Što ako počne kašljati? Ili se počne gušiti? Grubo je odgurnula tu misao od sebe. Ako je u stanju ovako lucidno razmišljati, onda je s njom sve u redu. Nije vidjela nikakve cijevi da vode od kreveta, nije osjećala nikakvo stezanje. Dakle, ovo je bilo najgore što je moglo biti i bilo je podnošljivo. Jedva. Ali podnošljivo. Iznenada ju je pogodilo kao iz vedra neba; postala je svjesna žeđi. Usta su joj gorjela od žeđi, grlo boljelo. — Flavia, — reče ona, jedva čujnim glasom, gotovo da sama sebe nije čula. Flavijine oči su se otvorile i ona se osvrnula oko sebe gotovo panično, kako se uvijek osvrtala kad bi se naglo probudila. Trenutak kasnije, nagnula se naprijed u svojem stolcu i licem se približila Brettinom. — Flavia, žedna sam, — šapne. — I tebi dobro jutro, odgovori Flavia, s olakšanjem se glasno smijući i tada je Brett znala da će sve biti u redu. Okrenuvši se, Flavia uzme čašu vode sa stolića koji joj je bio iza leđa. Savinula je plastičnu slamčicu i stavila je Brettina usta, pazeći pritom da je namjesti s lijeve strane, podalje od natečene posjekline koja joj je vukla usta nadolje. — Čak sam je napunila ledom, onako kako ti voliš, — reče ona, držeći čvrsto slamčicu u čaši dok je Brett pokušavala srknuti iz nje. Njezine suhe usne bile su kao zapečaćene, ali konačno je uspjela provući slamčicu u kutu usana, a blažena hladna, blažena mokra, voda slila se preko zuba niz grlo. Nakon samo nekoliko gutljaja, Flavia povuče k sebi čašu, rekavši, — Ne tako naglo. Pričekaj trenutak, pa ćeš dobiti još. — Osjećam se drogirano, — reče Brett. — I jesi drogirana, cara. Svakih nekoliko sati dolazi medicinska sestra i daje ti injekciju. — Koliko je sati?

Flavia baci pogled na svoj ručni sat. — Četvrt do osam. Brojka joj ništa nije značila. — Ujutro ili navečer? — Ujutro. — Koji dan? Flavia se nasmiješi i odgovori, — Utorak. — Ujutro? — Da. — Zašto si ovdje? — A gdje bih to, po tvom mišljenju, trebala biti? — U Milanu. Večeras pjevaš. — Zato i postoje zamjene, Brett, — reče Flavia odbacujući to kao nevažno. — — Koje pjevaju kad se glavni pjevači razbole. Ali ti nisi bolesna, reče Brett, koja je od boli i sredstava za umirenje sporije razumijevala. — Nastoj da te ne čuje umjetnički ravnatelj La Scale, jer ću te natjerati da platiš novčanu kaznu umjesto mene. Flavia je pokušavala zvučati vedro. — Ali ti nikad u životu nisi otkazala nastup. — Pa, eto, sada jesam i prekinimo o tome. Vi Anglo-Saksonci posao shvaćate tako ozbiljno, reče Flavia. Želiš li još vode? Brett kimne glavom i istog trena zažali što je to učinila. Nekoliko je trenutaka ležala ne mičući se sklopljenih očiju, čekajući da je prođe nalet mučnine i vrtoglavice. Kad je otvorila oči, ugledala je Flaviju nagnutu nad sobom s čašom u ruci. Opet je srknula blaženu svježinu, sklopila oči i na trenutak otplovila u mislima. Iznenada je upita, — Što se dogodilo? Uplašena, Flavia upita, — Zar se ne sjećaš? Brett na trenutak zažmiri. — Da, sjećam se. Bojala sam se da te ne ubiju. — U glavi joj je brujalo od tupog brujanja koje su stvarali žicom svezani zubi. Flavia se na to nasmijala, dosljedna u svojem razmetanju. — Nema teorije. Vjerojatno je to zbog svih onih Tosci koje sam otpjevala. Jednostavno sam krenula na njih s nožem i jednoga sam od njih porezala po ruci.— Zamahnula je rukom po zraku pred njom, ponavljajući taj pokret i smiješeći se sjetivši se, Brett je bila sigurna, trenutka u kojem ga je dohvatila nožem. — Da sam ga barem ubila, — reče Flavia nemarno, a Brett joj povjeruje. — A onda? Onda su pobjegli. Sišla sam kat niže, do Luce, a on je otišao u banicu i onda smo te dovezli ovamo. — I pred Flavijinim očima, Brettine oči su se sklopile i ona je zaspala na nekoliko minuta, razmaknutih usana, između kojih su se vidjele groteskne čelične žice.

Iznenada, oko joj se otvorilo pa je zaokružila pogledom po prostoriji kao da je iznenađena što se nalazi ondje. Ugledala je Flaviju što ju je umirilo. — Zašto su to učinili? — upita Flavia, izgovorivši pitanje koje ju je proganjalo dva dana. Proteklo je nekoliko dugih trenutaka prije nego je Brett odgovorila. — Semenzato. — Iz muzeja? — Da. — Što? Što su ti rekli? — Ne razumijem. — Da je mogla bezbolno zatresti glavom, Brett bi to jamačno učinila. Nema smisla. Njezin je glas bio iskrivljen teškim škripcem koji joj je držao zube stisnutima. Ona opet izgovori Semenzatovo ime i zatvori oči, držeći ih dugo zatvorenima. Kad ih je otvorila, ona upita, — Što nije u redu? — Dva rebra su ti slomljena. I čeljust. — I što još? — To je ono najgore. I leđa su ti dobro izgrebana. — Vidjelo se da je Brett zbunjena, pa joj pojasni. Udarila si i skliznula niza zid, izgrebavši leđa pri padu. I lice ti je poplavilo, — zaključi Flavia, pokušavajući sve okrenuti na vedriju stranu. Taj kontrast ti ističe oči, ali mislim da mi se opći dojam ne sviđa. — Koliko je loše? — upita Brett, kojoj se nije svidio njezin šaljivi ton. — Oh, pa i nije tako loše, — reče Flavia, očito lažući. Brett je oštro pogleda, pa se Flavija ispravi. — Morat ćeš imati povezana rebra, tako da ćeš biti prilično ukočena tjedan ili dva. Liječnik je rekao da neće biti trajnih oštećenja. Budući da je to bila jedina dobra vijest koju je imala, ona dovrši liječničko izvješće: — Za nekoliko dana uklonit će ti žice iz usta. Napuknuće je tanko poput vlasi. I zubi su ti u redu. Vidjevši da to nije gotovo nimalo ohrabrilo Brett, ona doda, — I tvoj nos je u redu. Još uvijek ništa od osmijeha. Niti ćeš na licu imati ikakvih ožiljaka: kad ti otekline splasnu, bit ćeš ona stara. — Flavia ne reče ništa o ožiljcima koji će ostati na Brettinim leđima, niti joj je išta rekla o tome koliko će vremena proći prije nego što joj otekline i modrice nestanu s lica. Odjednom je Brett osjetila koliko ju je izmorio ovaj kratki razgovor i kako joj novi valovi sna zapljuskuju tijelo. — Idi kući, Flavia. Spavat ću, a onda... — Glas joj se stišao prije nego što je dovršila misao blago tonući u san. Flavia se povuče natrag na svoj stolac i zagleda se u ozlijeđeno lice koje je ležalo postrance na krevetu pred njom. Modrice koje su se protezale preko čela i lica gotovo su potpuno pocrnjele u posljednjih dan i pol, a jedno je oko još uvijek bilo zatvoreno od otekline. Brettina donja usna bila je otečena oko okomite posjekline koja je zijevala otvorena. Flaviju su silom držali podalje od dvorane za hitne intervencije dok su liječnici radili na Brett, čisteći joj leđa i zamatajući joj rebra. Nije bila ondje i nije gledala kad su joj provlačili tanke žice između zuba, povezujući joj čeljusti. Za to vrijeme hodala je dugim bolničkim hodnicima, udružujući svoju strepnju sa strepnjom ostalih posjetitelja i bolesnika koji su hodali, gužvali se u kafiću, uživali u škrtom suncu koje se probilo u otvoreno dvorište. Hodala je tako sat vremena, uzevši tri cigarete od različitih ljudi, prve cigarete koje je popušila u posljednjih više od deset godina.

Od kasnog nedjeljnoga poslijepodneva, nalazila se uz Brettino uzglavlje, čekajući da se ona probudi i samo jednom otišla u stan, dan ranije, tek da se istušira i obavi nekoliko telefonskih razgovora, izmišljajući fantomsku bolest zbog koje neće moći pjevati u La Scali te večeri. Živci su joj bili napeti zbog premalo sna, previše kave, obnovljene žudnje za cigaretama i masne mrlje straha koja se zalijepila za kožu svih onih koji su provodili previše vremena u bolnici. Pogledala je svoju ljubavnicu i ponovno poželjela da je ubila čovjeka koji joj je ovo učinio. Flavia Petrelli nije razumjela kako netko može žaliti za nečim, ali joj je zato bilo gotovo potpuno jasno kako netko može žudjeti za osvetom. 3 Iza nje, otvorila su se vrata, ali Flavia se nije osvrnula kako bi vidjela tko je. Još jedna sestra. Teško da je to bio liječnik: takvi su ovdje bili rijetki. Nakon nekoliko trenutaka, čula je muški glas, — Signora Petrelli? Okrenula se, pitajući se tko li je to i kako ju je pronašao ovdje. Gotovo oslonjen o zatvorena vrata stajao je muškarac, nešto viši od prosjeka, snažne građe, koji joj je izgledao nekako poznato, ali nikako se nije mogla sjetiti odakle. Je li to jedan od liječnika s odjela? Ili još gore, novinar? — Dobro jutro, signora prozbori on, ne odmičući od vrata, — zovem se Guido Brunetti. Upoznali smo se prije nekoliko godina. Bio je to onaj policajac, onaj koji je bio vodio istragu o aferi Wellauer. Nije bio neinteligentan, prisjeti se ona, a Brett, iz razloga koje Flavia nikada nije mogla dokučiti, smatrala je daje on simpatico. — Dobro jutro, dottor Brunetti, uzvrati Flavia službeno, tihim glasom. Ustane, baci pogled na Brett kako bi se uvjerila da se nije probudila i krene prema njemu. Pruži mu ruku i kratko se rukova s njim. — Jesu li Vama dodijelili ovaj slučaj? upita ona. Čim je progovorila, istoga trena shvatila je koliko je njezino pitanje bilo napadačko pa je požalila zbog toga. Ignorirao je njezin ton. — Ne, signora, prepoznao sam ime dottoresse Lynch na izvješću o napadu, tako da sam svratio vidjeti kako joj je. I prije nego li je Flavia stigla prigovoriti njegovoj sporosti, on objasni, — Slučaj je dodijeljen nekom drugom; sve do jutros nisam vidio izvješće. Preko njezinog ramena bacio je pogled prema uspavanoj ženi, tako da je samim pogledom postavio pitanje. — Bolje je, reče Flavia. Ona korakne unatrag i rukom ga pozove da priđe bliže bolničkoj postelji. Brunetti priđe bliže i zaustavi se točno iza Flavijinog stolca. Spustio je svoju torbu za spise na pod, dlanove položio na naslon stolca i zagledao se u lice pretučene žene. Konačno je upita, — Što se dogodilo? Bio je pročitao izvješće i prijepis izjave koju je bila dala Flavia, ali želio je čuti njezinu verziju. Flavia se oduprla porivu da mu kaže kako je to upravo ono što bi on trebao otkriti; umjesto toga, ona objasni i dalje tihim glasom,

— Dvojica muškaraca došla su u nedjelju. Rekli su da su iz muzeja i da imaju nekakve dokumente za Brett. Ona im je otvorila vrata. Budući da je dugo s njima stajala u predvorju, otišla sam vidjeti što je zadržava ondje i pronašla je na podu. Dok je govorila, on je kimao glavom; sve je ovo stajalo u izvješću koje je bila dala dvojici različitih policajaca. — Kad sam stupila u predvorje, u ruci sam imala nož. Bila sam sjeckala povrće i jednostavno zaboravila na to da mi je nož u ruci. Kad sam vidjela što čine, nisam razmišljala, nožem sam napala jednoga od njih i posjekla ga. I to gadno, po ruci. Izjurili su iz stana. — Razbojnici? — upita on. Ona slegne ramenima. — Moguće je. Ali zašto bi oni to učinili? — upita ona, mahnuvši rukom prema Brett. On opet kimne glavom i promrmlja, — Točno, točno. — Povukao se unatrag, a potom stupio naprijed, našavši se pokraj nje, te upitao, — Ima li u stanu mnogo vrijednih stvari? — Da, mislim da ima. Tepisi, slike, keramika. — Dakle, ipak je moglo biti razbojstvo? — upita on, a Flaviji je zazvučao kao da pokušava samog sebe uvjeriti u to. — Rekli su da ih je poslao ravnatelj muzeja. Kako su znali da to trebaju reći?— upita ona. Razbojstvo joj se nije činilo logičnim, a još je manje bilo logično kad bi pogledala Brettino lice. Ako to ovaj policajac ne razumije, onda on nema pojma ni o čemu. — Koliko teško je ranjena? — upitao je, ne odgovorivši na njezino pitanje. — — Nisam imao vremena porazgovarati s liječnicima. — Slomljena rebra i slomljena jedna kost u čeljusti, ali nema znakova potresa mozga. — Jeste li razgovarali s njom? — Da. — Njezin otresit odgovor podsjetio ga je na to da među njima nije vladala pretjerana simpatija posljednji put kad su se vidjeli. — Žao mije što se ovo dogodilo.— Rekao je to kao čovjek, ne kao javni službenik. Flavia površno kimne glavom, ali ne reče ništa. — Hoće li s njom biti sve u redu? — Pitanje, oblikovano na taj način, iskazivalo je poštovanje njezinom prisnom poznavanju Brett, priznavalo njezinu sposobnost da, kao što je i bio slučaj, dotakne njezino duhovno bilo i vidi koliko štete će joj na psihi izazvati ovo što joj se dogodilo. Flavia je bila zbunjena svojom željom da mu zahvali na pitanju, a time, ujedno i da prizna svoje mjesto u Brettinom životu. — Da, bit će u redu. — A zatim, mnogo praktičnije, — A što je s policijom? Jeste li išta pronašli? — Ne, bojim se da nismo, odgovori Brunetti. Opisi dvojice muškaraca koje ste nam dali ne odgovaraju nijednoj osobi koju mi znamo ovdje. Provjerili smo bolnice, ovdje i u Mestrama, ali nisu primili nikoga s posjeklinom. Pregledavamo omotnicu kako bismo pronašli otiske prstiju. Nije joj rekao da bi krv koja je natopila jednu

stranu omotnice mogla taj posao učiniti nemogućim, niti to da u omotnici nije bilo ničega. Iza njega, Brett se pomakla na postelji, uzdahnula, a zatim je opet zavladala tišina. — Signora Petrelli, zausti on, zatim zastane, tražeći odgovarajuće riječi. — Želio bih neko vrijeme sjediti pokraj nje, ako nemate ništa protiv. Flavia je uhvatila samu sebe kako se pita zašto je bila toliko polaskana njegovim prirodnim prihvaćanjem onoga što su si ona i Brett značile u životu, a zatim je samu sebe još više iznenadila time što je shvatila da zapravo i nema jasnu sliku o tome što to je. Potaknuta tim mislima, ona privuče stolac koji je stajao pokraj vrata k sebi i namjesti ga odmah do onog na kojem je ona ranije bila sjedila. — Grazie, — reče on. On sjedne, nasloni se i prekriži ruke na prsima. Imala je dojam da je on spreman sjediti ondje cijeli dan, ako treba. Nije više pokušavao razgovarati s njom, nego je sjedio u tišini i čekao da se dogodi što se već imalo dogoditi. Ona sjedne na stolac do njega, iznenađena time koliko je malo osjećala potrebu za razgovor s njim ili da se ponaša na općedruštveno prihvaćen način. Sjedila je tako. Prošlo je deset minuta. Postupno, glava joj se polagano spustila unatrag na vrh naslona stolca, zaspala je, a zatim se trgnula iz sna kad joj je glava pala na prsa. Bacila je pogled na svoj sat. Jedanaest i trideset. Već sat vremena je bio u sobi. — Je li se budila? upita ga ona. — Da, ali bila je budna tek nekoliko minuta. Nije ništa rekla. — Je li Vas vidjela? — Da. — Je li Vas prepoznala? — Da, mislim da jest. — Dobro. Nakon duge stanke, on reče, — Signora, želite li možda poći nakratko kući? Možda pojesti nešto? Ja ću ostati ovdje. Vidjela me, dakle, neće se uplašiti ako se probudi i ugleda me. Prije mnogo sati, Flavia je bila osjetila silnu glad; sada su svi znaci gladi nestali. Ali spoj iscrpljenosti i neopranosti lebdio je oko nje i pri pomisli na tuš, čiste ručnike, čistu kosu, čistu odjeću, gotovo se zagrcnula od žudnje. Brett je spavala, a postoji li sigurnija osoba s kojom bi je mogla ostaviti nego s policajcem? — Da, reče ona, ustajući. — Neću dugo. Ako se probudi, molim Vas recite joj kamo sam otišla. — Svakako, reče on, također ustavši dok je Flavia uzimala svoju torbu i skidala kaput s vješalice iza vrata. Na pragu, okrenula se na pozdrav i prvi put u životu mu uputila pravi osmijeh, a zatim izašla iz sobe, tiho za sobom zatvorivši vrata. Kad mu je signorina Elettra bila predala izvješće o razbojstvu toga jutra, jedva da je bio preletio pogledom preko njega, pogotovo kad je vidio da je za taj slučaj zadužen odjel policajaca u odorama. Kad je vidjela da stavlja izvješće na rub stola, signorina Elettra mu je rekla,

— Možda biste ipak voljeli pregledati taj dottore, — prije nego što se vratila u svoj ured kat niže. Adresa mu nije govorila ništa, ali su adrese bile relativno besmislena stvar u gradu sa samo šest odvojenih poštanskih adresa. Ime mu je s izvješća samo skočilo u oči: Brett Lynch. Nije imao pojma da se bila vratila iz Kine, bio je zaboravio na nju tijekom godina koje su protekle otkad su se zadnji put vidjeli. Sjećanje na taj sastanak i sve što je prethodilo tom sastanku bilo ga je dovelo u bolnicu. Prelijepa mlada žena koju je bio upoznao prije nekoliko godina bila je neprepoznatljiva i mogao ju je lako zamijeniti za neku od desetina pretučenih i premlaćivanih žena koje je bio vidio tijekom svojeg službovanja u policiji. Gledajući je, sastavio je u glavi popis ljudi za koje je znao da mogu biti ovako nasilni prema ženi ne onoj koju osobno poznaju, već onoj koja bi bila uključena pri počinjenju zločina. Pokazalo se da je to vrlo kratak popis: jedan od njih nalazio se u tršćanskom zatvoru, a drugi je bio na Siciliji, ili se barem vjerovalo da je tamo. Popis onih koji bi to učinili ženama koje poznaju bio je mnogo dulji i neki od ljudi s popisa bili su u Veneciji, ali je sumnjao da je ijedan od tih muškaraca poznaje ili, ako je već poznaje, da bi imao razloga učiniti joj to. Razbojstvo? Signora Petrelli bila je rekla dvojici policajaca koji su razgovarali s njom da ta dvojica muškaraca koja su bila došla u njihov stan nisu imala pojma da je još netko ondje, tako da premlaćivanje nije imalo smisla. Da su bili došli opljačkati Brettin stan, mogli su je svezati ili je zaključati u sobu, a zatim uzeti štogod su htjeli iz stana i to su mogli učiniti bezbrižno. Nijedan od venecijanskih lopova koje je poznavao ne bi nikad učinio išta slično tomu. Ako nije razbojstvo, što li je onda? Budući da nije otvorila oči, njezin glas, kad je progovorila, ga je iznenadio. — Mi dai da bere? — Iznenađen, prišao joj je bliže. — Vode? —zatražila je. Na stoliću pokraj kreveta on opazi plastični vrč i čašu s plastičnom slamčicom. Napuni čašu i pridrži slamčicu na njezinim usnama sve dok nije iskapila čašu. Iza njezinih usana uočio je žičani kavez koji joj je povezivao čeljusti. Zato je govorila nerazgovijetno i zbog lijekova. Desno joj se oko otvorilo, svjetiije plave boje od mesa koje ga je okruživalo. — — Hvala Vam, commissario. —To njezino oko joj je zatreptalo, ali je ostalo otvoreno. — Baš smo se na čudnom mjestu ponovno sreli. — Zbog žica, glas joj je zvučao kao da dopire iz loše ugođenog radioaparata. — Da, — složi se on smiješeći se zbog apsurdnosti primjedbe, zbog njezine banalne službenosti. — Flavia? upita ona. — Otišla je nakratko kući. Uskoro će se vratiti. Brett je pomaknula glavu na jastuku, a on je čuo iznenadan udah. Trenutak kasnije, ona upita, — Zašto ste ovdje? — Vidio sam Vaše ime na policijskom izvješću, pa sam Vas došao obići i vidjeti kako ste. Njene usne su se jedva primjetno pomakle, možda se čak i nasmiješila, ali taj pokret je prekinula bol.

— Nisam baš najbolje. Između njih se prosula tišina. Konačno je upita, iako je samom sebi bio rekao da neće. —Sjećate li se što se dogodilo? Ona proizvede zvuk pristajanja, a zatim počne objašnjavati. — Donijeli su dokumente od dottor Semenzata, iz muzeja. — On kimne glavom, poznavajući i ime i čovjeka koji je nosio to ime. — Pustila sam ih unutra. A zatim ovo, — njezin je glas otplovio, a zatim reče, — je počelo ovo. — Jesu li išta rekli? Oko joj se zatvorilo i tako je dugo ležala u tišini. Nije bio siguran pokušava li se ona prisjetiti ili odlučiti hoće li mu reći ili ne. Toliko je vremena prošlo da se počeo pitati je li ona ponovno zaspala. Ali ona konačno reče, —Rekli su mi da ne odem na sastanak. — Kakav sastanak? — Sa Semenzatom. — Dakle, to nije bilo razbojstvo. On ne reče ništa. Sada nije bio trenutak za to. Glasom koji je postajao sve teži i sve sporiji, ona objasni. — Jutros, u muzeju. Keramika na kineskoj izložbi. — Uslijedila je velika stanka tijekom koje se ona borila da održi svoje oko otvorenim. — Znali su za mene i Flaviju.— Nakon toga njezino se disanje usporilo i on shvati da je ona ponovno zaspala. Sjedio je i promatrao je. Pokušavao je izvući neki smisao iz onog što je rekla. Semenzato je bio ravnatelj muzeja u Duždevoj palači. Sve do ponovnog otvorenja obnovljenog Palazza Grassi, bio je to najpoznatiji muzej u Veneciji, a Semenzato je bio najvažniji ravnatelj muzeja. A možda je to još uvijek bio. Napokon, u Duždevoj palači održana je Tizianova izložba; sve što je Palazzo Grassi prikazao proteklih godina svodilo se na Andyja Warhola i Kelte, a obje su izložbe bile proizvod nove Venecije i zato više proizvodi medijske pomame nego istinske umjetničke vrijednosti. Semenzato je bio taj, prisjeti se Brunetti, koji je bio pomogao urediti, prije pet godina, izložbu kineske umjetnosti, a Brett Lynch bila je ta koja je služila kao posrednik između gradskih očeva i kineske vlade. Tu je izložbu bio vidio davno prije nego što je nju upoznao i još uvijek se sjećao nekih djela koja je ondje vidio; kipove vojnika u prirodnoj veličini izrađene u terakoti, brončanu kočiju i kompletno odijelo od ukrasnog oklopa, načinjeno od tisuća međusobno spojenih komadića nefrita. Bilo je tamo i slika, ali njemu su bile dosadne: žalosne vrbe, muškarci s bradama i jedni te isti stari klimavi mostići. Kip vojnika, međutim, ga je zaprepastio i on se sjećao kako je ukočeno stajao pred njim, proučavajući njegovo lice i čitajući na njemu odanost, hrabrost i čast, znake ljudskosti koji su povezivali dva i pol tisućljeća svijeta. Brunetti je bio sretao Semenzata u raznim prigodama i smatrao ga je inteligentnim, šarmantnim muškarcem s patinom elegantnih manira kakvu muškarci na javnim položajima stječu s godinama. Rođeni Venecijanac, iz stare i poznate obitelji, Semenzato je bio jedan od nekoliko braće, a svi su se bavili starinama, umjetnošću, ili trgovinom tim i takvim stvarima.

Kalko je Brett bila uredila izložbu, bilo je logično da će se vidjeti sa Semenzatom kad se vrati u Veneciju. Ono što uopće nije bilo logično bilo je to da je netko spreman na ovakvo nasilje samo da do tog sastanka ne dođe. Sestra s hrpom plahti u naručju uđe u sobu bez kucanja i zamoli ga da izađe kako bi oprala bolesnicu i promijenila posteljinu. Očito, signora Petrelli je poradila na bolničkom osoblju, pobrinuvši se da male plave omotnice, bustarelle, stignu u prave ruke. Kad ne bi bilo takvih darova, pacijenti u ovoj bolnici ne bi dobili čak ni osnovne zdravstvene usluge, a kad bi ih i dobili, često bi obitelj morala hraniti i prati bolesnika. Izašao je iz sobe i stao uz prozor na hodniku, zagledavši se u središnje dvorište koje je izvorno bilo dijelom samostana iz petnaestoga stoljeća. Na suprotnoj strani dvorišta bio je novi paviljon čija su izgradnja i svečano otvorenje oglašavane na sva moguća zvona nuklearna medicina, najnaprednije tehnologije u cijeloj Italiji, najpoznatiji liječnici, novo doba zdravstvene skrbi za građane Venecije koji su plaćali astronomske poreze. Nije se štedjelo ni na čemu; sama zgrada bila je arhitektonsko čudo, njezini visoki mramorni lukovi bili su moderni odraz elegantnih lukova koji su gledali na Campo SS. Giovanni e Paolo i stajali na ulazu u glavnu bolnicu. Na svečanosti prigodom otvorenja, čuli su se svečani govori i novinari su bili ondje, ali samo zdanje nikad nije korišteno. Nije imalo odvoda. Ni kanalizacije. I nitko nije bio odgovoran. Je li bio odgovoran arhitekt koji je bio zaboravio ucrtati odvodne cijevi na izvorni nacrt, ili su to bili građevinari koji su ih zaboravili ugraditi ondje gdje su trebale stajati? Jedino što je bilo sigurno bilo je to da nitko za to nije odgovarao i da je cijevi trebalo naknadno ugraditi, po astronomskoj cijeni, u već dovršeno zdanje. Prema Brunettijevoj teoriji, sve je bilo planirano od samoga početka, tako da građevinska tvrtka ne dobije samo izvorni ugovor o gradnji novog paviljona, već i naknadni ugovor, kojim će uništiti dobar dio onoga što se već izgradilo kako bi ugradila zaboravljene cijevi. Bilo bi smiješno da nije bilo žalosno. Zgrada je ostala nečuvana nakon otvorenja koje i nije bilo otvorenje i vandali su već bili provalili unutra i oštetili opremu, tako da je bolnica platila čuvare da ophode pustim hodnicima, a bolesnici kojima su trebali tretmani i liječenje koje su tu imali dobiti, poslani su u druge bolnice, ili su im rekli da čekaju, ili da odu na privatne klinike. Više se nije ni sjećao koliko je milijarda lira bilo potrošeno. A medicinske sestre ste morali podmititi da bi vam promijenile plahte. Iznenada se na drugom kraju dvorišta pojavila Flavia Petrelli i on ju je promatrao kako korača, gotovo kraljevski, preko toga otvorenog prostora. Nitko je nije prepoznao, ali svatko pokraj koga bi prošla bi je uočio. Bila se presvukla u dugu purpurnu haljinu koja se pri svakom koraku njihala lijevodesno. Preko ramena je bila prebacila krzno, u najmanju ruku kunovinu. Promatrajući je kako prelazi dvorište, prisjetio se odlomka što ga je bio davno pročitao, u kojem je opisan ulazak jedne žene u neki hotel. Toliko je bila samouvjerena, zbog svog bogatstva i položaja, da je bila stresla kunovinu sa svojih ramena, a da se nije ni osvrnula, pouzdano znajući da će jamačno netko od hotelskog osoblja pojuriti je dohvatiti. Flavia Petrelli nije o takvim

stvarima morala čitati u knjigama: ona je imala istu takvu apsolutnu sigurnost u svoj vlastiti položaj u poretku stvari. Gledao ju je kako ulazi u jedno od nadsvođenih stubišta koje je vodilo do viših katova. Penjala se stubama, primijeti on, preskačući po dvije, a ta se žurba nikako nije slagala s njezinom haljinom i krznom. Nekoliko sekunda kasnije, pojavila se na vrhu stuba, a njezino se lice zgrčilo kad ga je ugledala izvan sobe. —Što se događa? — upita ona, žurno koračajući prema njemu. — Ništa. Došla je bolničarka. Prošla je pokraj njega i ušla u sobu ni ne potrudivši se pokucati. Nekoliko minuta kasnije, iz sobe je izašla bolničarka, s gomilom posteljine u jednoj i emajliranom posudom u drugoj ruci. Pričekao je pred vratima još nekoliko minuta, a zatim pokucao na vrata i začuo —Naprijed — iznutra. Ušavši u sobu, uočio je da je uzglavlje kreveta blago podignuto i da je Brett u poluležećem položaju, s nekoliko jastuka pod glavom. Flavia je stajala pokraj nje i pridržavala joj šalicu iz koje je Brett pila na slamčicu. Sada joj je lice izgledalo manje šokantno, zato jer je imao vremena priviknuti se na nj, ili zato jer je opazio da na nekim dijelovima lica nema modrica. Sagnuo se i podigao s poda svoju torbu sa spisima i pristupio postelji. Brett ispod pokrivača izvuče jednu ruku i pruži je, ne dižući je s kreveta, prema njemu. Nakratko ju je pokrio svojom rukom. —Hvala Vam, — reče. — Svratit ću sutra, ako dopuštate. — Molim Vas. Sada Vam ne mogu ništa objasniti, ali učinit ću to. Flavia je htjela progovoriti, ali sama sebe presječe. Ona uputi Brunettiju osmijeh koji je započeo kao vrlo profesionalan, ali završio je tako da ih je oboje iznenadio pretvorio se u vrlo prirodan osmijeh. — Hvala Vam što ste došli, — reče ona, ponovno iznenadivši oboje iskrenošću u svom glasu. — Dakle, vidimo se sutra, — reče on, blago stisnuvši Brettinu ruku. Flavia je ostala stajati pokraj uzglavlja dok je on izlazio iz prostorije. Spustio se dolje stubištem kojim se Flavia popela i skrenuo lijevo na dnu stuba, pošavši natkrivenim hodnikom sa stupovima što se protezao duž otvorenog dvorišta. Jedna starica zamotana u vojnički ogrtač sjedila je u invalidskim kolicima uza zid hodnika i plela. Oko njezinih nogu tri su se mačke borile oko plijena jednog miša. 4 Vraćajući se pješice prema Questuri, Brunetti je shvatio da ga muči ono što je bio vidio i čuo. Bilo mu je jasno da će se ona oporaviti; tijelo će joj ozdraviti i ponovno biti kao što je bilo prije. Signora Petrelli vjerovala je da će sve biti u redu, ali njegovo mu je iskustvo govorilo da posljedice ovakvoga nasilja često traju dugo, možda i godinama, pa makar one bile u obliku živog straha koji bi je mogao spopasti neočekivano. Pa, možda je u krivu i možda su Amerikanci hrabriji od Talijana i

možda će ona iz svega toga izaći kao ista osoba, ali svejedno nije mogao zatomiti svoju zabrinutost za nju. Kad je ušao u Questuru, jedan od policajaca u odori mu pristupi. — Dottor Patta Vas treba, gospodine, reče on tihim i ravnodušnim glasom. Izgledalo je kao da svi u Questuri govore tihim i ravnodušnim glasom kad je riječ o vicequestoreu. Brunetti mu zahvali i produži prema stubištu sa stražnje strane zgrade, kamo je vodio najbrži, put do njegova ureda. Kad je ušao u svoj ured, telefon je zvonio. On spusti torbu za spise na pisaći stol i podigne slušalicu. — Brunetti? — upita Patta nepotrebno, čak i prije nego što je Brunetti dospio izgovoriti svoje ime. — Jeste li to Vi? — Da, gospodine, — odgovori on, brzo listajući papire koji su mu se bili nakupili na stolu za tih nekoliko sati koliko je bio odsutan. — Cijelo jutro Vas pokušavam dobiti, Brunetti. Moramo donijeti odluku u svezi s konferencijom u Stresi. Odmah siđite dolje u moj ured, — zapovjedi, a zatim ublaži zapovijed jednim vrlo nevoljkim, — hoćete li? — Da, gospodine. Odmah. — Brunetti spusti slušalicu, prelista ostatak papira na stolu, otvorivši pismo i dvaput ga pročitavši. Odšetao je do prozora i stao ondje i ponovno pročitao izvješće o napadu koji se dogodio u Brettinorn stanu, a zatim se spustio dolje do Pattina ureda. Signorina Elettra nije sjedila za svojim stolom, ali je plitka zdjela prepuna žutih frezija ispunjavala prostoriju mirisom gotovo jednako slatkim kao i njezina prisutnost. Pokucao je i pričekao. Prigušeni glas iznutra reče mu neka uđe. Patta je pozirao u okviru koji je tvorio jedan od ogromnih prozora na njegovom uredu, koji je gledao ravno na crkvu San Lorenza čije je pročelje već cijelu vječnost bilo zarobljeno skelama. Ono malo svjetlosti što je dopiralo izvana uspijevalo je ljeskati se na blistavim točkama na Pattinom tijelu: na vrhovima cipela, zlatnom lancu koji se protezao preko prednjice njegova prsluka i sićušnom rubinu koji je beživotno svjetlucao na njegovoj igli za kravatu. Patta je bacio pogled na Brunettija i krenuo prema svom stolu. Dok je to činio, Brunettija je zapanjilo to koliko je njegov hod prema stolu nastojao oponašati hod Flavije Petrelli kroz bolnicu. Kontrast je bio u tome da je ona bila potpuno ravnodušna prema učinku koji je možda izazivala svojom pojavom; dok je Pattina namjera bila svakim svojim pokretom izazvati učinak. Vicequestore sjedne za svoj radni stol i rukom pokaže Brunettiju neka sjedne na stolac pred njim. — Gdje ste bili cijelo jutro? — upita Patta bez okolišanja. — Otišao sam obaviti razgovor sa žrtvom pokušaja pljačke, — objasni Brunetti. Nastojao je da mu odgovori budu što neodređeniji i, nadao se, što besmisleniji. — Zato imamo policajce u odorama. Brunetti je šutio. Obraćajući svoju pozornost stvari koju je smatrao bitnijom, Patta upita, — A što ćemo s konferencijom u Stresi? Tko će od nas dvojice tamo sudjelovati?

Prije dva tjedna, Brunetti je bio primio pozivnicu za konferenciju koju organizira Interpol, a koja se trebala održati u ljetovalištu Stresa na jezeru Maggiore. Budući da bi mu to omogućilo obnoviti prijateljstva i poznanstva s policajcima iz raznih zemalja članica Interpolove mreže i budući da je program nudio obuku za uporabu najnovijih računalnih tehnika spremanja i korištenja podataka, Brunetti je želio sudjelovati na konferenciji. Patta, koji je znao da je Stresa jedno od najomiljenijih elitnih ljetovališta u Italiji i da ima klimu koja vas je jednostavno mamila da pobjegnete iz vlažne hladnoće kasne zime u Veneciji, bio je predložio da bi možda ipak bilo bolje kad bi on pošao umjesto Brunettija. Ali, budući da je poziv bio naslovljen isključivo na Brunettija, a potpisao ga je, uz osobnu napomenu, organizator konferencije, Patta je zaključio da će biti teško uvjeriti Brunettija da se odrekne svoga prava da ide. Uz veliko oklijevanje, Patti je malo nedostajalo da mu zabrani odlazak na konferenciju. Brunetti prebaci nogu preko noge i izvuče svoju bilježnicu iz džepa. Kao i obično, na stranicama nije bilo ničeg što bi imalo veze s policijskim poslom, ali Patta, kao i obično, nije to opazio. — Čekajte da provjerim svoj raspored, — reče Brunetti, brzo listajući. — Počinje šesnaestog, zar ne? Pa sve do dvadesetog? — Njegova je stanka bila dramatična, prilagođena Pattinom rastućem nestrpljenju. — Više ne mogu sa sigurnošću tvrditi da sam slobodan toga tjedna. — Koje ste datume spomenuli? upita Patta, preskačući na svom stolnom kalendaru po nekoliko stranica. Od šesnaestog do dvadesetog? Njegova je stanka bila još dramatičnija od Brunettijeve. — Pa, ako Vi ne možete, možda bih ja mogao otići na tu konferenciju. Morao bih odgoditi sastanak s ministrom unutarnjih poslova, ali mislim da bih to mogao učiniti. — To bi moglo biti bolje, gospodine. Jeste li sigurni da ćete naći slobodnog vremena? Iz Pattina se kratka pogleda ništa nije dalo pročitati. —Da. — Pa, dobro, onda smo to sredili, Brunetti reče s glumljenom srdačnošću. Vjerojatno je bilo nečeg u njegovom tonu, ili možda u njegovoj živahnosti, što je uključilo Pattino zvono za uzbunu. — Gdje ste bili jutros? —Rekao sam Vam, gospodine, razgovarao sam sa žrtvom prijavljenog pokušaja pljačke. — S kojom žrtvom? — upita Patta, glasa ispunjenog teškom sumnjom. — Jednom strankinjom koja živi ovdje. — S kojom strankinjom? — S dottoressom Lynch, — odgovori Brunetti gledajući kako Pattino lice registrira ime. Na trenutak je njegovo lice bilo prazno, a zatim su mu se oči suzile dok se prisjećao toga tko je ona. Dok gaje Brunetti promatrao, jasno je uočio točan trenutak kada se Patta sjetio ne samo toga tko, već i što je ona. — Ona lezbijka, — promrmlja on. — Što joj se dogodilo? — Napadnuta je u svojem vlastitom domu.

— Tko ju je napao? Nekakva muškobanjasta lezbača koju je pokupila u kafiću?— Kad je shvatio kakav su učinak njegove riječi imale na Brunettija, ublažio je svoj ton i upitao, — Što se dogodilo? — Napala su je dvojica muškaraca, — objasni Brunetti i doda, — a čini se da nijedan od njih nije bio muškobanjasta lezbača. Sada je na liječenju u bolnici. Patta se suzdrži od komentara i, umjesto toga, upita, — Je li to razlog zbog kojeg ste previše zaposleni te ne možete biti na konferenciji? — Konferencija je tek sljedećega mjeseca, gospodine. Trenutno imam mnogo slučajeva koje valja riješiti. Patta puhne kroz nos, tako izražavajući svoju nevjericu, a zatim nenadano upita, — Što su uzeli? —Očito, ništa. — Zašto? Ako je riječ o pljački? — Netko ih je spriječio u tome. I nisam tvrdio da je riječ o pljački. Patta prijeđe preko drugog dijela onoga što je Brunetti rekao i uhvati se prvoga. — Tko ih je spriječio, ona pjevačica? — upita on, izgovorivši to kao da Flavia Petrelli pjeva na ulici za milostinju, a ne u La Scali za ogromne honorare. Kad Brunetti nije zagrizao u ovaj mamac, Patta nastavi, — Naravno da je riječ o pljački. U tom stanu nalazi se pravo bogatstvo. Brunettija uopće nije čudila sirova zavist u Pattinom glasu, što je izgledalo kao Pattina normalna reakcija na bogatstvo, već činjenica da on ima pojma o tome što se nalazi u Brettinom stanu. — Možda, — reče Brunetti. — Nema tu nikakvog možda — ustrajao je Patta. — Ako su tamo bila dvojica muškaraca, onda je to bila pljačka. — Znači li to, pomisli Brunetti, da se žene, prirodno, bave drugim vrstama zločina? Patta se zagleda ravno u njega. — Što znači da se time ima pozabaviti Odjel za pljačke. Ostavite to njima. Ovo nije udruga građana, commissario. Mi se ne bavimo pomaganjem Vašim prijateljicama kad se nađu u nevolji, pogotovo Vašim prijateljicama lezbijkama, — reče on tonom koji je navodio na pretpostavku da Brunetti ima na desetke takvih prijateljica, kao da je on Sveta Ursula današnjice, koju slijedi jedanaest tisuća mladih žena, sve redom djevice i sve redom lezbijke. Brunettiju su trebale godine i godine da se privikne na temeljnu Iracionalnost većine stvari koje je njegov šef izgovarao, ali ponekad bi ga Patta doista uspijevao iznenaditi širinom i strašću koju su neke od njegovih bisernijih izjava imale. A te bisernije izjave znale su ga ne samo zaprepastiti, već i razbjesniti. — Je li to sve, gospodine? upita on. — Da, to je sve. Zapamtite, to je bila pljačka, a pljačkama se bave -. Zašutio je u trenutku kad je zazvonio telefon. Razdražen bukom, Patta zgrabi slušalicu i zadere su u mikrofon. — Rekao sam Vam da me ni s kim ne spajate. — Brunetti pričeka kako bi vidio Pattu kako bijesno treska slušalicom o telefon, ali, umjesto toga, Patta približi slušalicu uhu, a Brunetti prepozna šokiranost u Pattinom glasu. — Da, da, svakako sam ovdje, reče Patta. Spojite ga.

Patta se malo ispravi u svom naslonjaču i prođe rukom kroz kosu, kao da očekuje da ga osoba koja je nazvala može vidjeti kroz slušalicu. On se nasmiješi, pa se opet nasmiješi, čekajući da mu se javi sugovornik. Brunetti je čuo udaljenu grmljavinu muškarčeva glasa, a Patta je odgovorio, — Dobro jutro, gospodine. Da, da, vrlo dobro, hvala na pitanju. A Vi? Brunetti razazna nekakav odgovor. Dok ga je Brunetti gledao, Patta zgrabi olovku koja je stajala na njegovom pisaćem stolu, potpuno zaboravivši na Montblanc Meisterstück u unutarnjem džepu svoga sakoa. Zgrabio je list papira i povukao ga pred sebe. — Da, da gospodine. Čuo sam za to. Zapravo, upravo raspravljamo o tome. Zastao je, a sugovornik gaje zasuo pravom lavinom riječi, što je do Brunettija dopiralo u valovima poput prigušenoga mrmljanja. — Da, gospodine, znam. To je strašno. Bio sam zgrožen kad sam to čuo. Još jedna stanka kako bi glas s druge strane izgovorio svoje. Tu i tamo bi pogledom sijevnuo prema Brunettiju, a zatim brzo skretao pogled. Da, gospodine. Jedan od mojih ljudi je već razgovarao s njom. — S druge strane žice uslijedila je oštra erupcija riječi. — Ne, gospodine, naravno da ne. To je netko tko je poznaje. Dao sam mu precizne upute da je ne uznemiruje, već samo da vidi kako se osjeća i da porazgovara s njezinim liječnicima. Svakako, gospodine, jasno mi je, gospodine. Patta primi olovku za vrh i počne ritmički lupkati njome po stolu. Slušao je. — — Naravno, naravno, na taj ću slučaj staviti koliko je god ljudi potrebno, gospodine. Poznata nam je njezina velikodušnost prema gradu. On još jednom sijevne pogledom prema Brunettiju, a zatim skrene pogled na olovku kojom je lupkao po stolu, prisilivši se odložiti je na stol. Dugo je slušao svog sugovornika, piljeći u olovku. Jednom ili dvaput, pokušao je progovoriti, ali glas koji je dopirao iz daljine bi ga svaki put prekinuo. Konačno, grčevito držeći slušalicu ukočenom rukom, uspio je izgovoriti, — Čim prije. Sam ću Vas obavještavati o svemu. Da, gospodine. Naravno, gospodine. Da. — Nije imao vremena izgovoriti do viđenja; glas s druge strane žice je nestao. Oprezno je spustio slušalicu i pogledao Brunettija. — Bio je to, pretpostavljam da ste to shvatili, gradonačelnik. Ne znam kako je saznao za ovo, ali saznao je. — Jasno mu je dao do znanja da sumnja da je Brunetti nazvao gradonačelnikov ured i ostavio mu anonimnu poruku. — Čini se da je dottoressa, — zausti on, izgovarajući taj naziv tonom koji je dovodio u sumnju kakvoću predavanja i na Harvardu i na Yaleu, sveučilištima na kojim je dottoressa Lynch diplomirala, njegova prijateljica i, dodao je nakon teške stanke pune značenja, — dobročiniteljica ovoga grada. Tako da gradonačelnik želi da ovaj slučaj bude riješen čim je moguće prije. Brunetti ne reče ni riječ, shvaćajući koliko bi pogubno za njega bilo davati bilo kakve prijedloge u ovom trenutku. Bacio je kratak pogled na papir koji se nalazio na Pattinom stolu, a odmah zatim podigao je pogled ravno u lice svoga šefa. — Na čemu sada radite? upita Patta, što je, Brunetti shvati, značilo da će njemu biti povjerena istraga. — Ni na čemu što ne bi moglo pričekati.

— Onda želim da se pozabavite ovime. — Da, gospodine, reče on, ponadavši se da Patta neće dati nikakve precizne upute. Prekasno. — Otiđite u njezin stan. Vidite možete li štogod pronaći. Porazgovarajte sa susjedima. — Da, gospodine, — reče Brunetti i ustane, nadajući se da će ga tako prekinuti. — Redovito me izvješćujte o tome kako napredujete, Brunetti. — Da, gospodine. — Želim da slučaj bude brzo riješen, Brunetti. Ona je gradonačelnikova prijateljica. — A svatko tko je bio gradonačelnikov prijatelj Brunetti je znao bio je i Pattin prijatelj. 5 Vrativši se u svoj ured, on je nazvao dolje i zamolio Vianella da dođe gore. Nekoliko minuta kasnije narednik je ušao u ured i srušio se na stolac pred Brunettijevim radnim stolom. Izvukao je malu bilježnicu iz džepa na svojoj odori i uputio Brunettiju upitan pogled. — Što znate o gorilama, Vianello? Vianello se na trenutak zamislio nad pitanjem, zatim upitao, nepotrebno, — O onima u zoološkom vrtu ili o onima koje plaćaju da mlate ljude? — O onima koje plaćaju. Vianello zastane na trenutak, prebirući po popisima koje je, činilo se, imao arhivirane u glavi. Mislim da nijedan od njih nije u gradu, gospodine. Ali u Mestrama su četvorica ili petorica, uglavnom južnjaci. Zastao je na tren, listajući druge popise u glavi. — Čuo sam da ih ima nekolicina u Padovi i da neki rade u Trevisu i Pordenoneu, ali to su provincijalci. Pravi gorile su dečki u Mestrama. Neki problemi s njima ovdje? Budući da je temeljna policija obavila uvodna istraživanja i razgovarala s Flavijom, Brunetti je znao da Vianello mora znati za taj napad. — Razgovarao sam jutros s dottoressom Lynch. Ljudi koji su je napali rekli su joj da se ne sastaje s dottorom Semenzatom. — Iz muzeja? upita Vianello. — Da. Vianello se zamisli nad ovim. — Znači da to nije bila pljačka? — Ne, čini se da nije. Netko ih je spriječio. — Signora Petrelli? upita Vianello. Ni najčuvanija tajna skrivena u švicarskoj banci u Veneciji ne bi ostala tajna ni dvadeset i četiri sata. — Da. Ona ih je otjerala. Ali izgleda kao da ih nije zanimalo ništa u stanu. — Što je bilo prilično kratkovidno od njih. U taj stan bi se isplatilo provaliti. Čuvši ovo, Brunetti pukne.

— Odakle Vi to znate, Vianello? — Prva susjeda moje šogorice je njihova spremačica. Triput tjedno odlazi k njima i posprema i čuva stan dok je dottoressa u Kini. Pričala nam je o tome što sve ima u tom stanu, kaže da jamačno vrijedi cijelo bogatstvo. — Nije baš najpametnije pričati takve priče o stanu čiji su vlasnici često odsutni, zar ne? — upita ozbiljno Brunetti. — To sam joj i ja rekao, gospodine. — Nadam se da je poslušala. — I ja se nadam. Kako njegov posredni ukor nije upalio, Brunetti se vrati gorilama. Provjerite ponovno bolnice je li onaj kojeg je ranila nožem možda obrađen kao pacijent. Čini se da ga je gadno posjekla. Što je s otiscima s omotnice? Vianello podigne pogled sa svoje bilježnice. — Poslao sam preslik otisaka u Rim i zamolio ih da nam jave što imaju. Obojica su znala koliko to može potrajati. — Pokušajte s Interpolom, također. Vianello kimne i upiše još jedno ime u svoju bilježnicu. — A što sa Semenzatom? upita Vianello. Zašto su se trebali sastati? — Ne znam. Mislim da je riječ o keramici, ali bila je pod prejakim sedativima da bi mi mogla išta podrobnije objasniti. Znate li išta o njemu? — Ništa više od ostatka grada, gospodine. U muzeju je otprilike sedam godina. Oženjen, mislim da mu je supruga iz Messine. Iz nekog mjesta na Siciliji. Nema djece. Dobra obitelj, a i njegov ugled u muzeju je dobar. Brunettija nije zanimalo kako je Vianello došao do tih podataka, jer ga više nije iznenađivala arhiva osobnih podataka koju je narednik bio prikupio tijekom godina radeći u policiji. Umjesto toga, on reče, — Pogledajte što možete pronaći o njemu. Gdje je radio prije nego što je došao ovamo i zašto je napustio prethodno radno mjesto, gdje je studirao. — Razgovarat ćete s njim, gospodine? Brunetti razmisli na trenutak. — Ne. Ako ju je onaj koji ih je poslao k njoj želio uplašiti i tako odvratiti od sastanka s njim, želim da povjeruju da su u tome uspjeli. Ali želim saznati sve što se dade saznati o njemu. I pokušajte doznati štogod o tim tipovima iz Mestra. — Da, gospodine, — odgovori Vianello, zapisavši i to. — Jeste li je pitali za njihov naglasak? Brunetti je već bio pomislio i na to, ali bio je prekratko s Brett. Njezin je talijanski bio savršen, tako da joj je njihov naglasak mogao naznačiti iz kojeg dijela Italije su podrijetlom. — Pitat ću je sutra. — U međuvremenu, vidjet ću što se može saznati o dečkima iz Mestra, — reče Vianello. Zaroktavši, ustane sa stolca i ode iz ureda. Brunetti se sjedeći odgurne unatrag zanjihavši se na stražnjim nogama stolca, vrhom cipele izvuče najnižu ladicu svoga pisaćeg stola te prekriži noge na njoj. Opustio se u stolcu i isprepleo prste na tjemenu, a zatim nakrivio glavu i pogledao kroz prozor. Iz ovog kuta, pročelje San Lorenza nije se vidjelo, ali je mogao vidjeti

komadić oblačnog, kasnozimskog neba, jednoličnost koja vas je mogla natjerati na razmišljanje. Ona je bila rekla nešto o keramici na izložbi, a to se moglo odnositi jedino na izložbu koju je bila pomogla osmisliti prije četiri ili pet godina; po prvi put posljednjih godina da su ljubitelji muzeja na Zapadu imali priliku vidjeti čudesa koja su svježe iskopana u Kini. I on je bio uvjeren da se ona nalazi u Kini. Bio se iznenadio pročitavši njezino ime na policijskom izvješću toga jutra, zgrozio se ugledavši joj lice prepuno modrica u bolnici. Koliko vremena je već prošlo otkad se vratila? Koliko je namjeravala ostati? I što ju je dovelo natrag u Veneciju? Flavia Petrelli mogla bi dati odgovor na neka od tih pitanja; sama Flavia Petrelli mogla bi biti odgovor na jedno od njih. Ali ta su pitanja mogla pričekati; toga trena više ga je zanimao dottor Semenzato. Pustio je da se stolac spusti na sve četiri uz tresak, posegnuo za telefonom i nazvao broj spremljen u memoriji telefona. — Ato? — reče poznati, duboki glas. — Ciao, Lele, — odgovori Brunetti. — Zašto ne slikaš vani na zraku? — Ciao, Guido, come stai? — Potom, ne čekajući na odgovor, objasnio je. — Danas nema dovoljno svjetla. Jutros sam otišao na Zattere, ali sam se vratio neobavljena posla. Svjetlo je kruto, mrtvo. Pa sam se vratio kući ne bih li pripremio ručak Claudiji. — Kako je ona? — Dobro, dobro. A Paola? — Dobro i djeca su dobro. Čuj, Lele, htio bih popričati s tobom. Imaš li malo vremena za mene danas poslijepodne? — Popričati sa mnom kao frend ili kao policajac? — Kao policajac, bojim se. Ili samo mislim tako. — Bit ću u galeriji poslije tri ako ti odgovara da dođeš u to vrijeme. Sve do oko pet. — Iz pozadine, Brunetti je čuo nekakvo siktanje, promrmljano Puttana Eva, a zatim Lele reče, — Guido, moram ići. Raskuhat će mi se tjestenina. — Brunetti gotovo da se nije stigao ni pozdraviti, a u slušalici je zavladala tišina. Ako itko zna išta o Semenzatovom ugledu, onda je to Lele. Gabriele Cossato, slikar, antikvar, ljubitelj ljepote, bio je simbol Venecije, činilo se, baš kao i četiri Maura, zaustavljena u beskrajnom čavrljanju s desne strane Basilice San Marco. Otkad Brunetti zna za sebe, zna i za Lelea, a Lele je slikar. Kad bi se Brunetti prisjećao svog djetinjstva, sjetio bi se i Lelea, očevoga prijatelja i prisjećao se priča, koje su čak i njemu pripovijedali, jer on je bio momak i od njega se očekivalo da ih razumije, o Leleovim ženama, o tom beskrajnom nizu donna, signora, raggazza, s kojima bi se Lele pojavljivao za stolom Brunettijevih. Tih žena više nije bilo, bile su zaboravljene već više godina u njegovoj ljubavi prema svojoj supruzi, ali njegova strast prema ljepoti grada nije nestala, kao ni njegovo bezgranično znanje o umjetnosti i svemu što je umjetnost obuhvaćala: o antikvarima i trgovcima umjetninama, o muzejima i galerijama. Odlučio je otići kući na ručak, a zatim ravno od kuće do Lelea. Ali onda se sjetio da je utorak, što je značilo da će Paola ručati sa svojim kolegama s katedre na

sveučilištu, što je pak značilo da će djeca jesti kod djeda i bake to jest, da će on kuhati i ručatj sam samcat. Kako bi to izbjegao, otišao je u obližnju trattorlju i objedovao razmišljajući o tome što bi moglo biti tako važno u razgovoru između arheologinje i ravnatelja muzeja, a što bi trebalo spriječiti na tako nasilan i grub način. Nešto poslije tri sata, prešao je preko mosta Accademia i presjekao lijevo prema Campu San Vio i, odmah iza, Leleovoj galeriji. Umjetnik je bio ondje kad je stigao do galerije, stajao je na vrhu ljestava, s baterijskom svjetiljkom u jednoj i kombinirkama u drugoj ruci i petljao njima po snopu električnih žica nalik na špagete, smještenom iza drvene ploče iznad vrata koja su vodila u stražnje prostorije galerije. Brunetti je bio toliko naviknut na to da viđa Lelea u njegovim trodijelnim prugastim odijelima da mu, iako je slikar stajao na vrhu ljestava, njegov položaj uopće nije izgledao neobično. Odozgo, Lele ga pozdravi, — Ciao, Guido. Pričekaj minutu da spojim neke žice ovdje. Odložio je baterijsku svjetiljku na najvišu prečku ljestava, zgulio izolaciju s jedne od žica, spojio ogoljeni dio s drugom žicom, a zatim iz stražnjeg džepa na hlačama izvukao kolut crne izolacijske vrpce i omotao spoj. Vrhom kombinirki gurnuo je spojene žice natrag među ostale. A potom, pogledavši dolje prema Brunettiju, reče, — Guido, idi u skladište i zavrni osigurač. Brunetti ode u veliko skladište s desne strane i zastane na trenutak na vratima, pričekavši da mu se oči prilagode dubljem mraku. — S lijeve strane, dovikne mu Lele. Okrenuvši se, on ugleda veliku ploču s osiguračima na zidu. Pritisnuo je na glavni prekidač i cijelo skladište odjednom preplavi svjetlost. Ponovno je pričekao, ovaj put kako bi mu se oči prilagodile jakoj svjetlosti, a zatim se vratio u glavnu prostoriju galerije. Lele je već sišao s ljestava, zatvorivši poklopac na stropu. — Pridrži mi vrata, reče on i krene prema Brunettiju, noseći ljestve. Brzo ih je pospremio u stražnjoj prostoriji i pojavio se pred njim, tresući prašinu s ruku. — Pantegane — objasnio je, nazivajući štakore venecijanskim imenom, što je, iako ih je jasno imenovao štakorima ipak zvučalo nekako šarmantno i domaće. — Pojave se i pojedu izolaciju na žicama. — Zar ih ne možeš otrovati? upita Brunetti. — Pih, — otpuhnuo je. — Otrov im je još draži od izolacije. Od njega se još brže razmnožavaju. Više ni slike ne mogu držati u skladištu; dođu i pojedu platno. Ili okvir. Brunetti se automatski osvrne i pogledom pregleda slike koje su visjele na zidovima galerije, gradske prizore oslikane živim bojama, pune svjetla i ispunjene Leleovom energijom. — Ne, ove su sigurne. Previsoko su za njih. Ali pretpostavljam da ću jednog dana doći ovamo i ustanoviti da su mali gadovi tijekom noći dovukli ljestve i popeli se po njima i izjeli sve slike. — Činjenica da se Lele smijao kad je to izgovorio nije nimalo umanjila njegovu ozbiljnost u svezi s tim. Kombinirke i izolacijsku vrpcu je

ubacio u ladicu i okrenuo se Brunettiju. — U redu, o kakvom je to, potencijalno policijskom, razgovoru riječ? — O Semenzatu, iz muzeja i kineskoj izložbi održanoj prije par godina ondje, objasni Brunetti. Lele je zagunđao i otišao na drugu stranu prostorije kako bi stao ispod kandelabra od kovanog željeza pričvršćenog o zid. Posegnuo je rukom uvis i svinuo jedan od rogova u obliku lista više nalijevo, koraknuo unatrag kako bi dobio bolji pregled, zatim se nagnuo naprijed i savio ga još mrvicu više. Zadovoljan se vratio do Brunettija. — U muzeju je oko osam godina, taj Semenzato i uspio je organizirati priličan broj međunarodnih izložaba. Što znači da ima dobre veze s muzejima ili njihovim ravnateljima u stranim zemljama, da poznaje mnoštvo ljudi na mnogim položajima. — Ima li još štogod? upita Brunetti neutralnim tonom. — Dobar je upravitelj. Unajmio je mnoštvo odličnih ljudi i doveo ih u Veneciju. Tu su dva restauratora koja je doslovce oteo Courtauldu i učinio je mnogo kako bi promijenio način na koji su izlošci predstavljeni. — Da, primijetio sam to. — Povremeno je Brunettija proganjao osjećaj da je Venecija pretvorena u kurvu koja je prisiljena birati između različitih zahoda: prvo je gradu ponuđeno lice s feničanske staklene naušnice, vidio je plakat koji je tisuću puta reproduciran, zatim je taj plakat brzo zamijenio Tizianov portret, koji je pak zamijenjen Andyjem Warholom, a Warhola je brzo protjerao keltski srebrni jelen kojim su muzeji prekrili svaku slobodnu površinu u gradu i borili se beskonačno za pozornost i što bolju zaradu od turista prolaznika. Što će biti sljedeće, pitao se, Leonardove majice? Ne, njih su već prodavali u Firenci. Vidio je dovoljno plakata za izložbe da mu ih je bilo dovoljno za cijeli život, pa i zagrobni. — Poznaješ li ga? — upita Brunetti, pitajući se je li to bio razlog za Leleovu netipičnu objektivnost. — Oh, susreli smo se nekoliko puta. — Gdje? — Od muzeja sam nekoliko puta dobio poziv da dođem procijeniti jesu li dijelovi majolike, koji su im bili ponuđeni, izvorni ili lažni. — I tada si ga sreo? — Da. — Kako ti se osobno svidio? — Izgledao mi je kao vrlo ugodna, stručna osoba. Brunettiju je bilo dosta. — Ma daj, Lele, ovo je neslužbeno. To sam ja, Guido, ja razgovaram s tobom, a ne commissario Brunetti. Želim znati tvoje mišljenje o njemu. Lele spusti pogled na površinu stola pokraj kojeg je stajao, pomakne keramičku zdjelu nekoliko milimetara ulijevo, kratko okrzne Brunettija pogledom i reče, — Mislim da su njegove oči na prodaju. — Molim? — upita Brunetti. — Kao Berenson. Znaš, postaneš stručnjak za nešto i onda ti ljudi dolaze i pitaju te je li nešto original ili krivotvorina. A budući da si proveo godine ili čak čitav

život proučavajući nešto, učeći o nekom slikaru ili kiparu, vjeruju ti kad kažeš da je nešto original. Ili da nije. Brunetti kimne. Italija je bila puna stručnjaka; neki od njih su čak i znali o čemu govore. Zašto Berenson? Izgleda da je on prodao svoje oči. Vlasnici galerija ili privatni skupljači bi ga pitali da im potvrdi da su određena djela originalna i ponekad se događalo da im je rekao da su originalna, ali kasnije bi se pokazalo da nisu. Brunetti je htio pitati, ali ga je Lele prekinuo. — Ne, ne pitaj je li to mogla biti nenamjerna pogreška. Postoje dokazi da je bio plaćen, pogotovo ga je plaćao Duveen i da je dobio dio od postignute cijene. Duveen je imao mnogo klijenata među bogatim Amerikancima; znaš kakvi su to tipovi. Ne da im se učiti o umjetnosti, vjerojatno je baš niti ne vole, ali hoće da se zna da imaju umjetnička djela, da ih posjeduju. Tako je Duveen spojio njihovu želju i njihov novac s Berensonovim ugledom i stručnošću i svi su bili sretni Amerikanci sa svojim slikama, koje je sve potvrdio stručnjak; Duveen sa svojom dobiti od prodaje; i Berenson sa svojim ugledom i svojim udjelom u dobiti. Brunetti je pričekao trenutak, pa upitao, — A Semenzato čini to isto? — Nisam siguran. Ali od četiri umjetnine za koje su me pozvali da provjerim, dvije su bile imitacije. — Promisli trenutak, a zatim doda, gunđajući, — Dobre imitacije, ali još uvijek imitacije. — Kako si znao? Lele ga pogleda kao da ga je Brunetti upitao kako zna da je neki cvijet ruža, a ne ljiljan. — Pogledao sam ih, — reče on jednostavno. — Jesi li ih uvjerio? Lele se trenutak premišljao prihvatiti to kao uvredu ili ne, a onda se sjetio da je Brunetti, na kraju krajeva, ipak samo policajac. Kustosi su odlučili ne kupiti ih. — A tko je bio odlučio, tko je potaknuo, da se te umjetnine nabave? — Ali već je znao odgovor na to pitanje. — Semenzato. — A tko ih je nudio na prodaju? — Nitko nam nikad nije rekao. Semenzato je rekao da su iz privatne zbirke, da ga je kontaktirao trgovac koji je želio prodati te umjetnine, dva komada majolike za koje se pretpostavljalo da su firentinski, iz četrnaestoga stoljeća i dva venecijanska. Ova dva posljednja bila su izvorna. — Svi su bili iz istog izvora? — Mislim da jesu. — Je li moguće da su bili ukradeni? — upita Brunetti. Lele se neko vrijeme zamislio nad ovom mogućnošću prije nego što je odgovorio. — Možda. Ali vrijedne umjetnine poput ovih, ako su originalne, poznate su ljudima. Postoje registri prodaje i ljudi koji imaju primjerke majolike znaju prilično dobro tko ima najbolje komade i kada se prodaju. Ali to nije bio slučaj s firentinskim primjercima. Oba su bile krivotvorine.

— Kako je reagirao Semenzato kad si rekao da su to krivotvorine? — Oh, rekao je da mu je vrlo drago što sam to otkrio i spasio muzej od sramotne kupnje. Tako je to on nazvao, sramotnom kupnjom, kao da je savršeno u redu to što trgovac pokušava prodati krivotvorine. — Jesi li mu rekao išta od toga? — upita Brunetti. Lele slegne ramenima i taj je pokret sadržavao stoljeća, a možda i tisućljeća, preživljavanja. — Nisam imao dojam da bi on želio čuti išta slično tome. — I što se onda dogodilo? — Rekao je da će ih vratiti trgovcu i reći mu da muzej nije zainteresiran za ona dva primjerka. — A ona druga dva? — Muzej je odlučio i kupio ih. — Od istog trgovca? — Da, mislim da je tako. — Jesi li saznao tko je bio taj trgovac? Na ovo pitanje Brunetti je od Lelea dobio još jedan od onih pogleda. Takvo što se ne pita, objasni Lele. Brunetti je poznavao Lelea cijeloga života, pa ga upita, — Jesu li ti kustosi rekli njegovo ime? Lele se nasmijao iskreno oduševljen time što je njegova visokoumna poza tako lako raskrinkana. — Pitao sam jednog od kustosa, ali nisu imali pojma o tome. Semenzato nikad nije spomenuo ime. — Kako to da nije znao da prodavač neće ponovno pokušati prodati primjerke koje niste kupili nekom drugom muzeju ili privatnom skupljaču? Lele se nasmiješi iskrivljenim osmijehom, jedan se kraj usana podigao, a drugi spustio i po Brunettijevom mišljenju taj je osmijeh najbolje izražavao talijanski karakter nikad stopostotno sigurni je li netko sumoran ili veseo i uvijek spreman promijeniti raspoloženje u sekundi. Učinilo mi se da to nema smisla njemu spominjati. — Zašto? — Oduvijek mi je izgledao poput čovjeka koji ne voli pitanja niti savjete. — Ali tebe su zvali da pogledaš majolike. Opet, onaj osmijeh. — Zvali su me kustosi. Zato sam i rekao da on nije volio primati savjete. Nije mu se svidjelo ni to što sam rekao da nisu pravi. Bio je susretljiv i zahvalio mi na pomoći, rekao kako mi je muzej zahvalan. Ali to mu se svejedno nije svidjelo. — Zanimljivo, zar ne? upita Brunetti. — Vrlo, — složi se Lele, — osobito kad je riječ o čovjeku čija je zadaća štititi ugled muzejske zbirke. I, — dodao je on, — brinuti o tome da krivotvorine nestanu s tržišta. — Prošao je ispred Brunettija i prešao na drugi kraj prostorije kako bi ispravio sliku što je visjela na suprotnom zidu. — Ima li išta drugo što bih trebao znati o njemu? — upita Brunetti.

Lica okrenutog od Brunettija, promatrajući svoje vlastito platno, Lele je odgovorio, — Mislim da vjerojatno postoji mnogo više stvari koje bi trebao znati o njemu. — Kao na primjer? — upitao je. Lele se vrati k njemu i zagleda se u sliku s još veće udaljenosti. Izgledao je zadovoljan korekcijom koju je napravio, štogod ona bila. — Ništa određeno. Njegov je ugled vrlo visok u gradu, a ima mnogo prijatelja na visokim položajima. — Što onda time želiš reći? — Guido, naš je svijet malen, — izgovori Lele i zašuti. — Misliš: Venecija ili svijet ljudi koji se bave umjetninama? — Oboje, ali prvenstveno mislim na nas koji se bavimo umjetninama. U gradu postoji petero do desetero ljudi koji doista znaju svoj posao: moj brat, Bortoluzzi, Ravanello. I većinu onoga što radimo, radimo na temelju sugestija i naznaka koje su tako tanke da nitko ne bi razumio što se događa. Vidio je da to Brunetti ne shvaća, pa mu pokuša objasniti. — Prošli tjedan, netko mi je pokazao polikromnu Djevicu Mariju s uspavanim djetetom Isusom u krilu. Izgledala je kao savršeni primjerak iz petnaestoga stoljeća. Toskanska. Možda čak i s kraja četrnaestoga stoljeća. Ali je trgovac, koji mi ju je pokazao, odigao lik djetešceta koji je odvojeno izrezbaren i pokazao mi jedno mjesto na leđima kipa, odmah ispod ramena, gdje se nalazila sićušna, gotovo nevidljiva zakrpa. — Čekao je da Brunetti reagira na ovo. Kad je reakcija izostala, on nastavi. — To je značilo da je to anđeo, a ne dijete Isus. Zakrpa je prekrivala mjesto na kojem su se bila nalazila krila, odakle su izvađena, tko zna kada i prekrivena nečim, tako da izgleda kao da je to djetešce Isus. — Zašto? — Zato jer je oduvijek bilo više anđela nego Isusa. Dakle, uklonivši mu krila... Leleova misao ostala je lebdjeti u zraku. — Anđela su unaprijedili u Isusa? upita Brunetti. Leleov prasak smijeha ispuni galeriju. — Da, tako je. Unaprijedili su ga u Isusa, a to je unaprjeđenje značilo da će zaraditi znatno više novaca nego kad je bio kupljen. — Ali trgovac ti je pokazao...? — To je ono što ti želim reći, Guido. Rekao mi je, ali je to učinio ne rekavši mi ni riječ, jednostavno mi pokazavši tu sićušnu zakrpu, a on bi to učinio sa svakim od nas. — Ali to ne bi učinio i običnim kupcima? — natuknuo je Brunetti. — Možda i ne bi, složio se Lele. Ta zakrpa bila je tako vješto napravljena i boja ju je tako savršeno prekrivala, da bi je rijetko tko uspio primijetiti. A i kad bi je primijetili, ne bi znali što je to. — A ti bi je primijetio? Lele je odmah zakimao glavom. — Na kraju, da, primijetio bih je, kad bih je ponio sa sobom kući i živio s njom. — Ali običan kupac ne bi?

— Ne, vjerojatno ne bi. — Pa zašto je to onda pokazao tebi? — Zato što je mislio da bih ja svejedno želio kupiti taj kip. A kako je nama važno znati takve stvari, barem u našim krugovima, nećemo lagati ili varati ili podvaljivati jedni drugima, jer mi znamo što kupujemo i prodajemo. — Postoji li kakva pouka u svemu tome, Lele? — upita Brunetti s osmijehom. Još od djetinjstva, često je u Leleovim pričama bila skrivena i nekakva pouka. — Nisam siguran postoji li tu pouka, Guido, ali Semenzato nije član našega kluba. On nije jedan od nas. — A tko je odlučio hoće li on biti član kluba, ti ili on? — Nisam siguran je li itko ikad doista odlučivao o tome. A ja nikad nisam ništa čuo o njemu iz prve ruke. — Lele, čovjek slika a ne riječi, gledao je kroz veliki izlog galerije i proučavao igru svjetlosti na vodi koja se mreškala u kanalu. — Prije će biti da ga nikad nismo smatrali jednim od nas nego da smo ga svjesno isključili. — Tko još zna ovo? — Ti si prva osoba kojoj sam ispričao ovo o majolici. I nisam siguran da se za ikoga može reći da zna ovo, barem ne na nekoj razini na kojoj bi bio svjestan toga. To je jednostavno nešto što svi mi razumijemo. — O njemu? Nasmijavši se, Lele je rekao, — O većini trgovaca starinama u državi, ako baš hoćeš istinu. — A zatim je trezvenije dodao, — I, da, o njemu, također. — Baš i nisu najbolje preporuke za ravnatelja jednog od vodećih muzeja u zemlji, zar ne? — upitao Brunetti. — Od takvih priča čovjek se počne premišljati bi li od njega kupio polikromnu Djevicu Mariju. Još jednom prasnuvši u smijeh, Lele reče, — Trebao bi upoznati neke od tipova koji se bave ovim poslom. Od većine njih ja ne bih kupio ni plastični češalj. — Na ovo se obojica nasmijaše, ali ga zatim, uozbiljivši se, Lele upitao, — Zašto te on zanima? Dio zakletve koju je Brunetti položio kao predstavnik zakona govorio je o tome kako nikad neće odati neki policijski podatak neovlaštenoj osobi. — Netko ne želi da on govori o kineskoj izložbi, onoj koja je održana ovdje prije nekoliko godina. — Hmm? — promrmljao je Lele, očekujući više podataka. — Osoba koja je uredila izložbu imala je ugovoren sastanak s njim, ali netko ju je premlatio, gadno premlatio i rekao joj neka se ne sastaje s njim. — Dottoressa Lynch? upita Lele. Brunetti je kimnuo glavom. — Jesi li razgovarao sa Semenzatom? upitao je Lele. — Ne. Ne želim skretati nikakvu pozornost na njega. Želim da onaj tko je ovo učinio povjeruje da je upozorenje shvaćeno. Lele je kimnuo glavom i prstima blago protrljao usnice, što je uvijek činio kad je pokušavao riješiti problem. — Možeš li se raspitati uokolo, Lele? Provjeriti ima li kakvih glasina o njemu? — Kakvih glasina?

— Ne znam. O dugovima, možda. Ženama. Ako možeš saznati išta o tom trgovcu, ili o drugim ljudima koji možda znaju tko je upetljan u... — On ostavi rečenicu nedovršenom, ne znajući kako da to nazove. — On vjerojatno zna sve ljude u struci. — Znam to. Ali želim saznati je li upetljan u nešto protuzakonito. — Kad Lele nije odgovorio na ovo, Brunetti je rekao, — Nisam čak ni siguran što to znači i nisam siguran da ti to možeš saznati. — Ja mogu saznati sve, — reče Lele mirno; bio je to opis, ne hvalisanje. Na trenutak je zašutio, prstima i dalje blago tarući svoje stisnute usnice. Konačno, maknuo ruku s usana i rekao, — U redu. Poznajem nekoliko ljudi koje bih mogao pitati, ali za to mi treba dan-dva. Jedan od ljudi s kojima bih trebao porazgovarati je u Burmi. Nazvat ću te do kraja tjedna. Je li to u redu? — U redu je, Lele. Ne znam kako da ti zahvalim. Slikar je na to samo odmahnuo rukom. — Ne zahvaljuj mi dok ne saznam štogod. — Ako se uopće i ima što saznati, — dodao je Brunetti, kao da želi ublažiti Leleovu nesklonost prema ravnatelju muzeja. — Oh, uvijek ima nešto. 6 Izašavši iz Leleove galerije, skrenuo je lijevo callom koja je vodila do Zatterea, dugačke, otvorene fondamenta koja se protezala uz kanal Giudecca. S druge strane kanala vidio je crkvu Zittelle, a dalje, niže niz kanal, crkvu Redentore i njihove kupole kako se izdižu iznad njih. S istoka je zapuhao jak vjetar, pjeneći vrhove valova koji su ljuljuškali i sudarali vaporette poput igračaka u kadi. Čak sa ove udaljenosti mogao je čuti gromovit odjek udarca jednog od njih o mol, vidio ga je kako se propinje i nateže konop kojim je bio vezan za dok. Zadigao je ovratnik i pustio da ga vjetar gura naprijed, držeći se desne strane, hodajući gotovo uza zidove zgrada kako bi izbjegao prskanje valova koji su udarali o obzidanu obalu. Il Cucciolo, kafić na obali u kojem su on i Paola bilo proveli mnoge sate tijekom prvih tjedana njihove veze, bio je otvoren, ali velika drvena terasa ispred njega, izgrađena iznad vode, bila je potpuno prazna, bez stolova, stolaca i suncobrana. Za Brunettija, prvi pravi znak dolaska proljeća pojavio bi se onog dana kad bi se pojavili ti stolovi i stolci nakon dubokog zimskog sna. Danas, od same pomisli na sjedenje na terasi sav se naježio. Kafić je bio otvoren, ali ga je izbjegavao, jer su konobari bili najbezobrazniji u gradu, njihovu bahatu sporost mogao je podnositi jedino u zamjenu za sate i sate lješkarenja na suncu. Stotinjak metara dalje, prošavši crkvu Gesuati, otvorio je staklena vrata i skliznuo u Nicov bar, gdje ga je s dobrodošlicom dočekala toplina. Lupio je par puta nogama o pod, raskopčao kaput i prišao šanku. Naručio je grog i promatrao konobara kako drži čašu ispod slavine espresso aparata i puni je parom koja se brzo kondenzirala u ključalu vodu. Rum, kriška limuna, konobar je velikodušno nalio još nešto iz boce, a zatim je šanker spustio čašu na šank pred njim. Tri vrećice šećera i

Brunetti je bio spašen. Polako je žličicom miješao piće, osokoljen mirisnim parama iz čaše. Kao i većina pića, nije imalo onako dobar okus kako je dobro mirisalo, ali se Brunetti bio toliko navikao na tu činjenicu, da više nije bio razočaran njome. Vrata su se opet otvorila i nalet ledenoga vjetra unutra je upuhao dvije mlade djevojke. Nosile su skijaške jakne, s kapuljačama s porubom od krzna koje je uokvirivalo njihova zajapurena lica, debele čizme, kožne rukavice i vunene sportske hlače. Po izgledu se dalo zaključiti da su Amerikanke, a moguće i Njemice; ako su bile dovoljno imućne, često je bilo teško zaključiti. — Oh, Kimberly, jesi li sigurna da je to mjesto koje tražimo? — reče prva na engleskom, svojim zelenim očima hitro prelazeći po kafiću. — Tako piše u vodiču, Alison. Kao, to je slavno mjesto. Nico (izgovorila je to Nikou). Poznato je po svom gelatu.— Riječ gelato izgovorila je kao da umjesto jednog t u riječi postoje dva d jedno za drugim. Brunettiju je trebao trenutak da smisli što bi se sada moglo dogoditi. Potegnuo je nekoliko brzih gutljaja groga, ali je piće bilo još uvijek toliko vruće da mu je opeklo jezik. On uzme žličicu i počne brzo miješati piće tako da su se vanjski rubovi tekućine uzdizali prema gornjem rubu čaše, a on ponadao da će se tako grog brže ohladiti. — Oh, eno ga, kladim se da se nalazi ispod onih okruglih metalnih stvari nalik na poklopce, — reče prva, koja se zaustavila pokraj Brunettija i virila preko šanka, dolje, gdje se doista ispod limenih stvari nalik na poklopce nalazio poznati Nicov gelato, kojeg je u ovo zimsko vrijeme proizvodio znatno manje, u skladu s godišnjim dobom. — Koji ćeš okus? — Što misliš, imaju li, kao, sladoled od brusnica? — Nee, nemaju ti toga u Italiji. — Jea, i meni se čini. Mislim da ćemo morati uzeti, kao, osnovne vrste. Znaš ono, vanilija i čokolada. Šanker im priđe, smiješeći se kao da odaje priznanje njihovoj ljepoti i zdravom izgledu kojim su zračile, da ne spominjemo njihovu hrabrost. — Si? — upita on i dalje se smješkajući. — Imate li gelato? — jedna od njih dvije upita, izgovarajući posljednju riječ glasno, kad već nije išlo ispravno. Bez stanke, očito naviknut na ovakve situacije, šanker se opet nasmiješi i okrene se kako bi iza leđa uzeo dva korneta s tornja izokrenutih korneta. — Koji okus? — upita on na prolaznom engleskom. — Kojih okusa imate? — Vaniglia, cioccolato, fragola, fior di latte, e tiramisu. Djevojke se vrlo zbunjeno pogledaše. — Možda bismo se ipak trebale držati vanilije i čokolade, ha? — upita jedna. Brunetti ih više nije mogao razlikovati, toliko je slična bila zamorna nazalnost njihovih glasova. — Da, valjda. Prva se okrene šankeru i reče, — Due vanilje i šokolato, molim.

Za tren oka, kuglice su se našle u kornetima, a korneti u ruci ispruženoj preko šanka. Jedinu je utjehu Brunetti pronašao u povlačenju dugoga gutljaja iz svoje čaše, držeći napola punu čašu ispod nosa dugo nakon što mu je gutljaj kliznuo niz grlo. Djevojke su morale svući rukavice kako bi prihvatile kornete, a zatim je jedna od njih morala pridržati oba sladoleda dok je druga kopala po džepovima u potrazi za četiri tisuće lira. Šanker im pruži salvetice, vjerojatno se nadajući da će zato ostati unutra sve dok ne pojedu sladoled, ali djevojke su bile nezaustavljive. Uzele su salvete i omotale ih pažljivo oko korneta, otvorile vrata i nestale u sve tmurnijem poslijepodnevu. Kafić je ispunio još jedan tužni i mukli udarac broda o dok. Šanker baci pogled prema Brunettiju. Brunettijev se pogled susretne s njegovim. Nijedan od njih dvojice ne prozbori ni riječ. Brunetti ispije svoj grog, plati i ode. Sada se već spustio mrak i Brunetti osjeti silnu želju da bude u svom domu, da pobjegne od ove hladnoće i od ovog vjetra koji je još brijao otvorenim prostorom uzduž obale. Presjekao je ispred Francuskog konzulata, a zatim uzduž bolnice Giustiniani, mjesta gdje su ljudi ostavljali svoje starce kad su ih se željeli riješiti, i krenuo kući. Kako je hodao brzo, trebalo mu je samo deset minuta da stigne onamo. Stubišno predvorje vonjalo je na vlagu, ali je pločnik još uvijek bio suh. Sirene za acqua altu bile su se oglasile u tri ujutro i sve ih probudile, ali oseka je počela prije nego što je voda počela probijati kroz pukotine na pločniku. Do punog mjeseca nedostajalo je svega nekoliko dana, a gore na sjeveru, u Friuliju, opako je kišilo, tako da su tu noć mogla očekivati prva ozbiljnija poplava te godine. Na vrhu stuba, u stanu, pronašao je ono što je tražio: toplinu, miris svježe oguljene mandarine i sigurnost da su Paola i djeca doma. Objesio je kaput na jednu od vješalica pokraj vrata i ušao u dnevni boravak. Ondje je pronašao Chiaru, nalakćenu na stolu, s otvorenom knjigom u jednoj ruci, dok je s drugom rukom, jednu za drugom, u usta ubacivala kriškice oguljene mandarine. Podigla je pogled kad je ušao, veselo mu se nasmiješila i pružila mu jednu krišku mandarine. — Ciao, Papa. Prišao joj je, sretan zbog topline, odjednom svjestan toga kako su mu samo hladna stopala. Stao je pokraj nje i sagnuo se dovoljno da joj omogući da mu ubaci krišku mandarine u usta. Pa još jednu i još jednu. Dok je žvakao, ona je dovršila oguljene kriške koje su stajale na tanjuru pokraj nje. — Papa, ti drži šibicu, reče ona i posegne za kutijom šibica na drugom kraju stola i pruži mu ih. On poslušno izvadi jednu i zapali je, te je pruži prema Chiari. S hrpice oguljenih kora na stolu pokraj nje, ona zgrabi jedan komadić i savi ga tako da su se unutarnje stranice dotakle. U tom trenutku, vanjska je koža pukla i je briznula fina uljna maglica i planula poput vatrenoga vodopada obojenih plamenova. — Che bella, — reče Chiara, očiju širom otvorenih od oduševljenja koje se, naizgled, nikad nije smanjivalo, bez obzira na to koliko su puta to činili. — Ima li još mandarina, upita on. — Ne, Papa, to je bila posljednja. — On slegne ramenima, ali prije toga mu licem preletje izraz istinske tuge. — Baš mi je žao što sam ih sve pojela, Papa. Ali ima naranči. Hoćeš da ti ogulim jednu?

— Ne, anđele, u redu je. Pričekat ću večeru. — Nagnuo se udesno nastojeći baciti pogled u kuhinju. — Gdje je mamma? — Oh, u svojoj radnoj sobi, — reče Chiara, vrativši se knjizi. — I stvarno je loše raspoložena, tako da ne znam kad ćemo jesti. — Kako znaš da je loše raspoložena? — upita on. Ona podigne pogled i zakoluta očima. — Oh, Papa, ne budi smiješan. I sam znaš kakva je kad je u jednom od svojih raspoloženja. Raffiju je rekla da mu ne može pomoći oko njegove domaće zadaće, a na mene se izderala jer jutros nisam odnijela smeće. — Naslonila je bradu na obje svoje šake i zagledala se u knjigu. — Baš mrzim kad je takva. — Pa, ona ima puno problema na sveučilištu, Chiara. Prevrnula je list. — Oh, ti si uvijek na njezinoj strani. Ali znaj da uopće nije zabavno kad je takva. — Porazgovarat ću s njom. Možda to pomogne. — Oboje su znali da to baš i nije vjerojatno, ali, kako su njih dvoje bili optimisti u obitelji, nasmiješiše se jedno drugome u nadi. Opet se nadvila nad svoju knjigu, a Brunetti se sagne i poljubi je u tjeme i, izlazeći iz sobe, upali središnje svjetlo. Na kraju hodnika se zaustavi pred vratima Paoline radne sobe. Razgovor s njom rijetko je pomagao, ali ponekad bi upalilo kad bi je saslušao. Pokucao je na vrata. — Auanti, — čuo se njezin glas iznutra i on otvori vrata. Prvo što je uočio, čak i prije nego što je ugledao Paolu pred staklenim vratima što su vodila na terasu, bio je nered na njezinom radnom stolu. Papiri, knjige, časopisi razbacani po radnoj plohi; neki otvoreni, neki zatvoreni, neki su služili kao oznake stranica u drugim časopisima. Samo oni koji su bili skloni samozavaravanju ili oni oštećena vida mogli su reći da je Paola uredna ili pedantna, ali ovaj nered je nadilazio čak i njezine vrlo snošljive granice. Ona se okrene od vrata i primijeti njegov pogled uperen prema pisaćem stolu, — Tražim nešto, — objasni ona. — Osobu koja je ubila Edwina Drooda? — upita on, misleći pritom na jedan članak na koji je bila potrošila tri mjeseca prošle godine. Mislio sam da si ga pronašla. — Dosta šale, Guido, — reče ona tonom koji je izražavao veselje baš onoliko koliko se mladoženja veseli kad na vjenčanju ugleda bivšeg dečka svoje buduće supruge. — Gotovo cijelo poslijepodne potrošila sam pokušavajući pronaći izvor citata. — A što će ti? Za predavanje. Želim početi predavanje citatom i moram im reći odakle je, tako da moram pronaći izvor. A tko je taj koga želiš citirati? — The Master, reče ona na engleskom i Brunetti opazi kako joj se oči zamagljuju, onako kako se uvijek događalo kad bi govorila o Henryju Jamesu. Ima li smisla, pitao se, biti ljubomoran? Ljubomoran na čovjeka koji, barem prema onome što mu je o njemu bila ispripovijedala Paola, ne samo da nije mogao odlučiti koje je nacionalnosti, već ni to kojega je spola?

I tako je to bilo već dvadeset godina. The Master je s njima bio na medenom mjesecu, u bolnici kad su se rađala njihova djeca, činilo se da im je nezvani suputnik na svakom ljetovanju na koji su ikad bili pošli. Zdepast, flegmatičan, sa spisateljskim stilom koji je Brunettiju bio neprobojan, bez obzira na to koliko ga je puta pokušao čitati, na engleskom ili na talijanskom činilo se da je Henry James drugi muškarac u Paolinom životu. — Kako glasi citat? Izgovorio je to odgovarajući nekome tko ga je pred kraj njegova života upitao što je naučio kroz sva svoja iskustva. Brunetti je znao što se od njega očekuje. I on to učini. — Što je rekao? — Be kind and then be kind and then be kind — reče ona na engleskom — Budi dobrostiv zatim budi dobrostiv zatim budi dobrostiv.. Iskušenje je za Brunettia bilo preveliko. Sa ili bez zareza? Ona ga prostrijeli oštrim pogledom. Očito, nije bio dan za šalu, osobito ne za šalu s Majstorom. Pokušavajući se izmigoljiti iz nezgodne situacije, on reče, — Malo mi zvuči neobično započeti predavanje s tim citatom. Odvagivala je odgovoriti mu na prvu primjedbu o zarezima, ili uzeti u obzir samo ovu drugu. Srećom, budući da je doista želio večerati, ona se odluči za ovu drugu. Sutra počinjemo s Whitmanom i Dickinsonovom i nadam se da ću s tim citatom smiriti nekolicinu nepodnošljivih studenata koji slušaju moja predavanja. — II piccolo marchesino? — upita on, uporabom umanjenice omalovažavajući pritom Vittorija, zakonitog nasljednika markiza Francesca Bruscolija. Vittorio je, čini se, bio prisiljen prekinuti svoje studije na sveučilištima u Bologni, Padovi i Ferrari, tako da se, prije šest mjeseci, našao na Ca Foscari, pokušavajući diplomirati na anglistici, ne zato jer ga je zanimala ili jer je bio oduševljen književnošću ili bilo čime što bi imalo veze s pisanom riječju već jednostavno zato jer su ga engleske dadilje koje su ga odgajale naučile tečnom engleskom. — On je jedna pokvarena mala svinja, — bijesno reče Paola. — Stvarno je zloban. — Što je sad učinio? — Oh, Guido, nije stvar u tome da on nešto čini. Stvar je u tome što govori i kako to govori. Komunisti, pobačaj, homoseksualci. Ako slučajno ijedna od ovih tema iskrsne u razgovoru, on se već razvlači po njima poput sluzi i govori kako li je samo veličanstveno to što je komunizam poražen u Europi; da je pobačaj grijeh protiv Boga; a homoseksualci, ona mahne rukom prema prozoru, kao da očekuje od krovova da to shvate. Moj Bože, on misli da bi ih sve trebalo uhititi i potrpati u koncentracijske logore, a da svatko tko boluje od AIDSa treba biti izopćen iz društva i valja mu oduzeti svu imovinu. Ponekad mi tako dođe da ga udarim, reče ona, opet zamahnuvši rukom, ali ruka joj sama padne. —Kako uopće iskrsnu takve teme na tvojim predavanjima o književnosti, Paola? —To se rijetko događa, —priznala je.— Ali već su mi drugi profesori pričali o njemu. — Ona se okrene prema Brunettiju i upita ga, —Ti ga ne poznaješ, zar ne? — Ne, ali poznajem mu oca.

— Kakav je on? — Otprilike isti. Šarmantan, bogat, zgodan. I pokvaren. — To i jest ono što je opasno kod njega. Zgodan je i vrlo bogat i mnogi studenti bi bili spremni ubiti samo da budu u društvu jednog markiza, bez obzira na činjenicu da je on jedno obično malo govno. Tako da ga poput majmuna oponašaju i ponavljaju njegovo mišljenje. — Ali zašto te on sada toliko uzrujao? — Zato jer sutra počinjem s Whitmanom i Dickinsonovom, rekla sam ti već. Brunetti je znao da su to pjesnici, čitao je prvog i nije mu se svidio, Dickinsonova mu je bila teška ali, kad ju je shvatio, prekrasna. On zatrese glavom, moleći objašnjenje. — Whitman je bio homoseksualac, a Dickinsonova vjerojatno također. Zato i želim početi s tim citatom. — Misliš da će nešto takvo promijeniti na stvari? — Ne, vjerojatno neće, priznala je, — sjedajući na stolac i polako pospremajući nered na stolu. Brunetti sjedne u naslonjač smješten uza zid i ispruži noge pred sobom. Paola nastavi zatvarati knjige i skupljati časopise u uredne hrpe. — Nešto slično sam iskusio danas, — rekao je. Ona prestane spremati stol i zagleda se u njega. — Kako to misliš? — Razgovarao sam s nekim tko ne voli homoseksualce. Zastao je, a zatim nastavio, — Patta. Paola na sekundu sklopi oči, zatim upita, — O čemu je riječ? — Sjećaš li se dottoresse Lynch? — Amerikanke? One koja je u Kini? — Odgovor na prvo je: da, a na drugo: ne. Vratila se. Vidio sam je danas, u bolnici. — Što se dogodilo? — upita Paola istinski zabrinuta, ruku ukočenih nad svojim knjigama. — Netko ju je premlatio. Pa, zapravo, bila su to dvojica muškaraca. Došli su do njezinog stana u nedjelju, rekli da su došli poslovno i kad ih je pustila unutra, isprebijali je. —Je li ozbiljno ozlijeđena? — Ne onako ozbiljno kako je mogla biti, hvala Bogu. — Što to znači, Guido? — Ima napuknutu čeljust i nekoliko slomljenih rebara i nekoliko teških ogrebotina. — Ako to za tebe nije ozbiljno, tresem se pri pomisli što jest, — reče Paola, a zatim upita, — Tko je to učinio? Zašto? — Možda to ima nekakve veze s muzejom, a možda i s onim što moji američki kolege uporno zovu životnim stilom. — Misliš, s tim što je ona lezbijka? — Da.

— Ali, to je suludo. — Slažem se. Ali svejedno moguće. — Zar to i ovdje počinje? — Jasno, retoričko pitanje. — Mislila sam da se takve stvari događaju samo u Americi. — Napredak, draga moja. — Ali zašto kažeš da je to razlog? — Rekla mi je da su ti muškarci znali za njezinu vezu sa signorom Petrelli. Paola nikad nije mogla odoljeti iskušenju slaganja križaljki. — Prije nego što je otišla u Kinu prije nekoliko godina, teško da bi pronašao ijednu osobu u Veneciji koja nije znala za nju i signoru Petrelli. — Doslovno shvativši njezine riječi, — Brunetti se pobuni, — Hej, pretjeruješ. — Pa, možda. Ali u to doba se svakako pričalo o njima, — ustrajala je Paola. Jednom ispravivši Paolu, Brunetti se zadovoljio i time i pustio neka bude po njezinom. Osim toga, glad je bivala sve jača, a on je htio večerati. — Zašto nije bilo ništa u novinama? — iznenada je upitala. — Jer se zbilo u nedjelju. Sve do jutros nisam doznao za to, a ne bih niti doznao da netko nije primijetio njezino ime na izvješću. Taj je slučaj kao rutinski obrađivala temeljna policija. — Rutinski? — ponovi ona iznenađeno. — Guido, takve se stvari ne događaju ovdje. Brunetti odluči ne ponoviti svoju primjedbu o napretku, a Paola, shvativši da joj on neće ponuditi nikakvo objašnjenje, vrati se poslu na stolu. — Ne mogu više gubiti vrijeme tražeći izvor. Morat ću smisliti nešto drugo. — A zašto ne izmisliš nešto? — Brunetti predloži, kao, usput. Paola trgne glavom i pogleda ga, — Kako to misliš, izmisliti? Njemu se to činilo prilično jasno. — Uzmi neko mjesto u jednoj od tih knjiga, gdje se to moglo dogoditi i reci im da se nalazi tamo. — A što ako su pročitali tu knjigu? — On je napisao mnoštvo pisama, je li tako? — Brunetti je jako dobro znao da jest: Prije dvije godine njegova su pisma išla s njima u Pariz. — A ako pitaju: koje pismo? On odbije odgovoriti na tako glupo pitanje. — Naslovljeno na Edith Wharton, 26. srpnja 1906, — odmah je odgovorila i to tonom u kojem se osjećala apsolutna uvjerenost koji je Brunetti prepoznavao u svakoj od njezinih najnevjerojatnijih izmišljotina. — Meni zvuči dobro, — reče i nasmiješi se. — I meni. — Ona zatvori posljednju knjigu, pogleda na svoj sat, a zatim njega. — Uskoro će sedam. Gianni je danas imao prekrasne janjeće odreske. Dođi, popit ćemo čašu vina i porazgovarati dok ih pripremam. Dante, prisjeti se Brunetti, je kaznio loše savjetnike tako da ih je okružio ogromnim plamenim jezicima, gdje su se imali vječno peći i patiti. Koliko se sjećao, tamo se nisu spominjali nikakvi janjeći odresci.

7 Kad se priča konačno pojavila u novinama sljedećega dana, bila je naslovljena " Pokušaj pljačke u Cannaregiju" i vrlo kratko prepričavala događaj. Brett je opisana kao stručnjakinja za kinesku umjetnost koja se vratila u Veneciju kako bi od talijanske vlade zatražila novac za iskapanja u Xianu, gdje je rukovodila radom kineskih i zapadnjačkih arheologa. Dan je i kratak opis dvojice muškaraca, čiji je pokušaj pljačke onemogućila neidentificirana prijateljica koja se slučajno našla u stanu dottoresse Lynch u vrijeme pokušaja pljačke. Čitajući novinski izvještaj, Brunetti se pitao tko li je taj prijatelj koji je bio spriječio uporabu Flavijina imena. Mogao je to biti bilo tko, od gradonačelnika Venecije pa sve do ravnatelja La Scale, a svi bi pokušavali zaštititi svoju izabranu primadonu od mogućega štetnog publiciteta. Došavši na posao, na putu do ureda zastao je u uredu signorine Elettre. Danas nije bilo frezija, a zamijenile su ih blistave kale. Ona podigne pogled kad je ušao u ured i odmah reče, preskočivši pozdrav, — Narednik Vianello me zamolio da Vam kažem da u Mestrama nema ništa. Rekao je da je razgovarao s nekim ljudima ondje, ali nitko nije znao ništa o napadu. I,— nastavila je, pogledavši papir na stolu, — nitko s posjeklinom na ruci nije primljen ni u jednu od područnih bolnica. Prije nego li je dospio upitati, ona reče, — A iz Rima još nije stiglo izvješće o otiscima prstiju. Našavši se okružen slijepim ulicama, Brunetti zaključi da je vrijeme da se vidi što se još može saznati o Semenzatu. — Vi ste radili u Banca dItalia, — zar ne, signorina? — Da, gospodine, jesam. — I još uvijek imate prijatelje ondje? — I u drugim bankama. — Signorina Elettra je odmah bacala sve karte na stol. — Biste li mogli sa svojim računalom zabaciti mrežu i vidjeti možete li pronaći štogod o Francescu Semenzatu? Bankovne račune, dionice, ulaganja bilo koje vrste. Njezin je odgovor bio osmijeh toliko širok da se Brunetti upitao kojom brzinom se vijesti šire Questurom. — Svakako, dottore. Ništa lakše. Želite li da provjerim i njegovu ženu? Mislim da je ona Sicilijanka. — Da, i ženu, također. I prije nego li je uspio zamoliti je, sama je rekla, — U banci imaju poteškoće s telefonskim linijama, tako da će mi možda trebati vremena, recimo do sutra poslijepodne. — Smijete li mi odati svoje izvore informacija, signorina? — Moj izvor je netko tko mora pričekati da glavni sistemski inženjer u banci ode kući, — bilo je sve stoje doznao. — Vrlo dobro, — reče Brunetti, zadovoljan njezinim objašnjenjem. — Želim da nazovete i Interpol u Genevi, također. Tamo možete stupiti u vezu s... Ona ga prekine, ali s osmijehom. — Znam adresu, gospodine, a mislim i da znam s kim trebam razgovarati.

— Heinegger? upita Brunetti, imenujući kapetana zaduženog za odjel financijskih istraga. — Da, Heinegger, odgovori ona i ponovi njegovu adresu i broj faksa. — Kako ste to samo uspjeli naučiti tako brzo, signorina? — upita on, iskreno iznenađen. — Često sam surađivala s njim na svom prošlom radnom mjestu, odgovorila je jednostavno. Iako je bio policajac, o vezi između Banče dItalia i Interpola nije je imao namjeru ispitivati toga trena. — Onda znate što Vam je činiti, — bilo je sve što je mogao reći. — Dostavit ću Vam Heineggerov odgovor čim stigne, — reče ona okrećući se svom računalu. — Da, hvala. Želim Vam ugodno jutro, signorina. — On se okrene i izađe iz ureda, ali prije toga baci još jedan pogled na cvijeće, uokvireno otvorenim prozorom u pozadini. Kiša koja je padala posljednjih nekoliko dana bila je prestala, odnoseći sa sobom i neposrednu prijetnju acque alte i donoseći, umjesto plime, kristalno vedro nebo, tako da nije postojala ni najmanja vjerojatnost da bi mogao uhvatiti Lelea kod kuće: vjerojatno je bio negdje u gradu i slikao. Brunetti odluči otići u bolnicu i nastaviti ispitivati Brett, jer još uvijek mu nisu bili posve jasni razlozi zašto se vratila natrag s drugoga kraja svijeta. Kad je ušao u bolničku sobu, na trenutak je pomislio da je signorina Elettra i ovdje zaposlena, jer su se gomile cvijeća nadmetale sa svake ravne plohe u prostoriji. Ruže, irisi, ljiljani i orhideje preplavile su sobu svojom izmiješanom slatkošću, a koš za smeće bio je prepun zgužvanih omotnih papira od Fantina i Biancata, najpoznatijih venecijanskih cvjećara. Primijetio je da su i Amerikanci, ili u najmanju ruku stranci, bili poslali cvijeće: nijedan Talijan nikad ne bi poslao bolesnoj osobi onakve divovske bukete krizantema, cvjetova rezerviranih isključivo za pogrebe i grobnice onih koji su nas napustili. Shvatio je da mu je boravak u bolničkoj sobi ispunjenoj tim cvijećem neugodan, ali je iz glave izbacio taj osjećaj kao najgoru vrstu praznovjerja. Obje žene su bile, kako je očekivao ili se nadao, ondje: Brett je sjedila, naslonjena na podignuto uzglavlje postelje, glave smještene između dva jastuka, a Flavia je sjedila na stolcu pokraj kreveta. Na krevetu, između njih dvije, bile su razbacane brojne obojene skice žena u dugačkim, pomno nacrtanim haljinama. Na svakom je crtežu žena na glavi imala dijademu koja je okruživala njenu glavu poput sunčeva bljeska ispunjenog draguljima. Brett podigne pogled s crteža kad je on ušao unutra i njene se usne gotovo neprimjetno pomaknu; osmijeh joj je sav bio u očima. Flavia, trenutak kasnije i nešto hladnije, učini isto. — Dobro jutro, — reče on objema i pogledom preletje preko crteža. Valoviti uzorak poruba dviju haljina odavao je orijentalni dojam. Ali, umjesto uobičajenih zmajeva, uzorci na haljinama bile su apstraktne mrlje na kojima su se sudarale žarke boje, istovremeno uspijevajući stvoriti sklad, a ne nesklad. — Što je to? — upita on iskreno znatiželjan i, čim je to izgovorio, shvatio je da je trebao pitati Brett kako se osjeća. Flavia mu odgovori.

— To su skice za novu postavu Turandota u La Scali. — Znači, Vi ćete pjevati? upitao je. Novine su brujale o tome već tjednima, iako je premijera trebala biti tek za godinu dana. Sopranistica čije ime je bilo naznačeno kao osoba o kojoj se pričalo da bi mogla biti mogući izbor na taj način su se stvari izražavale u La Scali bila je izjavila da je zainteresirana za tu mogućnost i da će je razmotriti, što je očito značilo da nije i da neće. Flavia Petrelli, koja nikad nije pjevala tu ulogu, imenovana je kao sljedeći mogući izbor i dala je, prije dva tjedna, priopćenje za javnost, u kojem je izjavila da je odbila čak i razmotriti tu zamisao, što je bilo najbliže službenom prihvaćanju očekivanom od jedne sopranistice. — Znate Vi i bolje nego pokušavati rješavati Turandotine zagonetke, — reče Flavia, lažno opuštenim tonom, dajući mu do znanja da je vidio nešto što nije smio vidjeti. Nagnula se naprijed i skupila skice. Ukratko, obje su poruke značile da o tome nikome ne smije zucnuti ni riječi. — Kako ste? — on napokon upita Brett. Iako joj čeljust više nije bila imobilizirana žicama, Brettin osmijeh je još uvijek bio blago idiotski, s razmaknutim usnama, a kutovi usana su se dizali uvis. — Bolje. Sutra već mogu kući. — Prekosutra, ispravi je Flavia. — Sutra ili prekosutra, dopuni je Brett. Vidjevši da on i dalje stoji ondje ne skinuvši kaput, ona reče, — Ispričavam se. Molim Vas, sjednite. Ona pokaže rukom na stolac iza Flavije. On uzme stolac i smjesti ga pokraj postelje, svuče kaput i složi ga preko naslona te sjedne. — Želite li razgovarati o tome što se dogodilo? — upita on, obuhvativši obje žene svojim pitanjem. Zbunjena, Brett upita, — Ali već smo razgovarali o tome, zar ne? Brunetti kimne glavom i ipita, — Što su Vam rekli? Možete li se točno sjetiti? — Točno? — Jesu li govorili dovoljno da biste mogli zaključiti odakle su? — potakne je Brunetti. — Shvaćam, — reče Brett. Sklopila je oči i u mislima se vratila u predvorje svoga stana, prisjećajući se dvojice muškaraca, njihovih lica i glasova. — Sicilijanci. Barem onaj koji me udarao. Nisam toliko sigurna za onog drugog. On je vrlo malo govorio. — Ona otvori oči i pogleda u Brunettija. — Kakve to veze ima? — Moglo bi nam pomoći da ih identificiramo. — Tome se svesrdno nadam, — Flavia se javi upadicom, ne dajući jasno do znanja govori li to jer se iskreno nada ili zapravo prigovara. — Jeste li prepoznale ikoga na fotografijama? — upitao je, iako je bio siguran da bi mu policajac, koji je donio fotografije muškaraca čiji je izgled odgovarao opisu koji su dvije žene bile dale, bio rekao da jesu. Flavia odmahne glavom, a Brett reče, — Ne.

— Rekli ste da su Vas upozorili da se ne sastanete s dottor Semenzatem. Zatim ste rekli nešto o keramici s kineske izložbe. Jeste li pritom mislili na izložbu koja je bila priređena ovdje, u Duždevoj palači? — Da. — Sjećam se, — reče Brunetti. — Vi ste je uredili, zar ne? — upitao je. Ona se zaboravi i kimne glavom, a zatim spusti glavu na jastuke i pričeka trenutak da se svijet oko nje prestane vrtjeti. I kad je prestao, ona reče, — Neki izlošci su došli iz našega nalazišta, u Xianu. Kinezi su me izabrali za svog posrednika. Poznajem ljude. — Iako su joj izvadili žice, još uvijek je vrlo oprezno micala čeljust; duboko brujanje se još uvijek čulo u pozadini svega što bi izgovorila i ispunjavalo joj uši neprestanim zavijanjem. Flavia upadne u riječ i objasni umjesto nje. — Izložba je prvo otvorena u New Yorku, a zatim je prešla u London. Brett je otišla u New York na otvorenje, a kasnije i na zatvaranje kako bi je prebacila u London. Ali morala se vratiti u Kinu prije londonskoga otvorenja. Nešto se dogodilo na nalazištu. — Okrenuvši se prema Brett, ona upita, — Što je to bilo, cara? — Blago, — odgovori Brett. To je, očito, bilo dovoljno da podsjeti Flaviju. — Tek su bili otvorili hodnik koji je vodio do grobne dvorane, tako da su nazvali Brett u London i rekli joj da se mora vratiti kako bi nadgledala otvaranje grobnice. — Tko je bio zadužen za otvorenje u Veneciji? Ovaj put je odgovorila Brett. — Ja; vratila sam se iz Kine tri dana prije zatvaranja u Londonu. A zatim sam s izložbom stigla ovamo i postavila je. — Tu je sklopila oči, a Brunetti pomisli kako je umorna od razgovora, ali ih je odmah otvorila i nastavila. — Otišla sam prije nego što je ovdašnja izložba zatvorena, tako da su izloške poslali natrag u Kinu. — Oni? — upita Brunetti. Brett baci pogled prema Flaviji prije nego što je odgovorila, a zatim reče, — — Dottor Semenzato je bio ovdje, a moj pomoćnik je došao iz Kine kako bi zatvorio izložbu i sve poslao natrag. — Vi niste bili zaduženi za to? — upita on. Ona ponovno pogleda Flaviju prije odgovora. — Ne, nisam mogla biti ovdje. Nisam vidjela izloške sve do ove zime. — Pet godina kasnije? — Brunetti se začudi. — Da, reče ona i mahne rukom kao da će joj to pomoći objasniti. — Pošiljka je bila zadržana pri povratku u Kinu, a kasnije i u Pekingu. Birokracija. Izlošci su na kraju završili u carinskom skladištu u Shanghaiju i ondje ostali dvije godine, a zatim su bili izloženi u Pekingu. Izlošci pronađeni u Xianu nisu se vratili donedavno, tek prije tri mjeseca. — Brunetti ju je promatrao kako razmišlja prije nego što je progovorila, tražeći način da objasni. — Neki od njih nisu bili originali. Nego kopije. Ne vojnik, ili nefritni pokrov oni su bili originalni nego keramika; znala sam to, ali nisam to mogla dokazati sve dok ih nisam podvrgla ispitivanju, a to nisam mogla obaviti u Kini.

Iz Leleovog uvrijeđenog pogleda naučio je da ne smije pitati kako je znala da su to krivotvorine. Ona je to jednostavno znala i to je bilo to. Spriječen u želji da postavi kvalitativno pitanje, još uvijek je mogao postaviti kvantitativno. — Koliko izložaka je bilo lažno? — Tri. I to samo iz nalazišta u Xianu, gdje ja radim. — A što je s ostalim primjercima s izložbe? Upitao je — Ne znam. Takva se pitanja u Kini ne postavljaju. Slušajući sve ovo, Flavia je sjedila u tišini, pogledom prateći razgovor između njih dvoje. Izostanak iznenađenja govorio mu je da je ona s tim već upoznata. — Što ste onda učinili? — upita Brunetti. — Zasad, ništa. Imajući u vidu činjenicu da se ovaj razgovor odvijao u bolničkoj sobi i da je ona govorila kroz natečene usne, ovo je Brunettiju izgledalo kao prilično umjerena izjava. — Kome ste sve govorili o ovome? — Samo Semenzatu. Pisala sam mu o tome iz Kine čim sam ustanovila da su neki od primjeraka poslanih natrag kopije. Zatražila sam sastanak s njim. — I što je on na to izjavio? — Ništa. Nije odgovorio na moj dopis. Čekala sam gotovo dva puna mjeseca i pokušavala ga nazvati, ali to nije lako, iz Kine. Tako da sam naposljetku došla ovamo razgovarati s njim. — Tek tako? Ne možete ga dobiti na telefon, pa zato uskočite u prvi zrakoplov i preletite pola svijeta kako biste porazgovarali s nekim? Kao da mu je čitala misli, ona odgovori, —U pitanju je moj ugled. Ja sam odgovorna za te izloške. Flavia ovdje upadne u riječ. — Netko je mogao zamijeniti originale kopijama po povratku u Kinu. To se nije nužno dogodilo ovdje. A ti ne možeš biti odgovorna za nešto što se dogodilo kad su se izlošci vratili u Kinu. — U Flavijinom glasu se osjećalo pravo neprijateljstvo. Brunetti zaključi kako je zanimljivo to što ona zvuči kao da je ljubomorna na jednu državu. Njezin je ton izazvao Brett, koja joj je oštro odgovorila, — Nije bitno gdje se to dogodilo; bitno je da se dogodilo. Kako bi ih obje primirio i skrenuo na drugu temu a zapamtivši ono što mu je Lele bio rekao o znanju je li nešto pravo ili lažno Brunetti, policajac, upita, — Imate li dokaze? — Da, — zausti Brett, glasa nerazgovijetnijeg negoli na početku razgovora. Čuvši to, Flavia ih oboje prekine i obrati se Brunettiju. — Mislim da bi bilo dovoljno, dottor Brunetti. Pogledavši Brett, složio se. Podljevi na njezinom licu sada su izgledali tamniji nego kad je bio došao, a i potonula je dublje u jastucima. Ona se nasmiješi i zatvori oči. Nije inzistirao. —Oprostite, — signora, reče on Flaviji. — Ali ovo ne može čekati. — Zar ni toliko da se vrati kući? — upita Flavia.

On baci pogled na Brett, da vidi što ona misli o tome, ali zaspala je, glave okrenute na jednu stranu, usta opuštenih i otvorenih. — Sutra? Flavia je oklijevala, a zatim izgovorila neodlučno — Da. Ustao je i uzeo svoj kaput s naslona stolca. Flavia ga isprati do vrata. — Nju ne brine samo ugled, znate, — rekla je. — Ja to ne razumijem, ali njoj je vrlo važno da se ti izlošci vrate u Kinu, — nastavila je, tresući glavom očito zbunjena. Kako je Flavia Petrelli bila jedna od najboljih opernih pjevačica današnjice, Brunetti je znao da je nemoguće razlikovati kada govori glumica, a kada žena, ali ovo je zvučalo kao da govori ona druga. Pretpostavivši da je tako kako kaže, odgovorio je, — Znam. Mislim da je to jedan od razloga zašto želim riješiti ovaj slučaj. — A koji su drugi razlozi? — upita ona sumnjičavo, iznenađujući Brunettija tonom koji je zvučao na ljubomoru. —Neću ništa bolje obavljati svoj posao ako ga budem obavljao iz osobnih razloga, signora, — reče on, time naznačujući kraj njihovog kratkotrajnog osobnog primirja. Navukao je kaput i izašao iz sobe. Flavia je na trenutak stajala nepomično piljeći u Brett, zatim se vratila i sjela na stolac pokraj postelje i podigla snop skica kostima. 8 Izlazeći iz bolnice, Brunetti primijeti kako se nebo smračilo i kako je počeo puhati oštar vjetar, metući gradom s juga. Zrak je bio težak i vlažan, nagovještavajući kišu, a to je značilo da bi ga usred noći mogao probuditi iznenadni vrisak sirena za uzbunu. Prema acqua alti je osjećao jednako strastvenu mržnju kakvu su osjećali svi Venecijanci, unaprijed je osjećao bijes prema turistima koji će se okupljati na drvenim mostićima, smijuljiti, pokazivati prstima, snimati fotografije i onemogućavati prolaz pristojnim ljudima koji samo žele stići na posao ili obaviti kupnju i skloniti se na suho i podalje od dosadnjakovića, gužve, neprestane nadraženosti koju su nezadržive vode donosile gradu. Već izračunavši, zaključio je da će mu voda praviti probleme jedino na putu do i s posla, kada će morati prijeći preko Campa San Bartolomeo u podnožju mosta Rialto. Srećom, područje oko Questure bilo je dovoljno visoko da mu ništa ne naškodi, osim najgore moguće poplave. Podigao je ovratnik svoga kaputa, žaleći što se jutros nije sjetio ponijeti šal i spustio glavu među ramena, dok ga je s leđa gurao vjetar. Dok je prolazio iza Collenijeva spomenika, prve teške kapi kiše pljusnule su na pločnik pred njim. Jedina prednost vjetra bila je u tome što je kiša padala pod oštrim dijagonalnim kutom, tako da je jedna strana calla ostajala suha, zaštićena krovovima. Oni pametniji od njega bili su se sjetili ponijeti kišobrane i sada su hodali pod njima, ne obazirući se na one koji su ih morali zaobilaziti ili provlačiti se ispod njih. Kad je stigao u Questuru, ramena njegova kaputa već su bila potpuno promočena, a cipele natopljene vodom. U svom uredu, on skine kaput i objesi ga na

vješalicu, a vješalicu na šipku od zavjesa koja se protezala duž prozora iznad radijatora. Netko tko bi gledao s druge strane kanala možda bi pomislio da se čovjek objesio u svom vlastitom uredu. A kad bi promatrač bio zaposlen u Questuri, nagonski bi mu, bez sumnje, prva reakcija bila ta da počne brojati katove, nadajući se da je to Pattin prozor. Brunetti je pronašao samo jedan list papira na svom pisaćem stolu, izvješće od Interpola u Genevi, u kojem je stajalo da nemaju nikakvih podataka niti dosje Francesca Semenzata. Ipak, ispod te uredno otipkane poruke, stajala je kratka rukom pisana poruka, "Samo tračevi, ništa konkretno. Raspitat ću se." A ispod toga nečitak potpis koji je on prepoznao kao potpis Pieta Heineggera. Kasno toga poslijepodneva zazvonio je telefon. Bio je to Lele, koji mu je javljao da je uspio stupiti u dodir s nekolicinom svojih prijatelja, uključujući i onog u Burmi. Nitko od njih nije bio voljan reći išta o Semenzatu izravno, ali Lele je bio saznao kako se vjeruje da je ravnatelj muzeja upetljan u posao sa starinama. Ne, ne kao kupac, već kao prodavač. Jedan od ljudi s kojima je bio razgovarao rekao je da je čuo daje Semenzato uložio novac u staretinarnicu, ali nije mu znao reći ništa više od toga, ni to gdje se ta trgovina starinama nalazi niti tko bi službeno mogao biti vlasnik. — Zvuči kao da bi to moglo izazvati sukob interesa, reče Brunetti, kupovati od svoga ortaka muzejskim novcem. — On ne bi bio jedini, — promrmlja Lele, ali Brunetti prijeđe šutke preko te primjedbe. — Ima još nešto, — nastavi slikar. — Što? — Kad sam spomenuo ukradene umjetnine, jedan od mojih sugovornika rekao mi je da je bio čuo glasine o jednom važnom sakupljaču u Veneciji. — O Semenzatu? — Ne, — odgovori Lele. — Nisam ga pitao, ali proširio sam glas da se zanimam za njega, tako da bi mi moj prijatelj jamačno bio rekao da je riječ o Semenzatu. — Je li ti rekao tko je on? — Ne. Nije znao. Ali priča se da je to jedan gospodin s juga Italije. — Kako je to Lele izgovorio, zvučalo je kao da je nemoguće da na jugu Italije postoje gospoda. — Ali nitko ne spominje ime? — Ne, Guido. Ali nastavit ću se raspitivati. — Hvala. Zahvalan sam ti na trudu, Lele. Sam to nikad ne bih doznao. — Ne, ne bi, — odgovori on ravnodušno. Zatim, čak niti se ne potrudivši da odbije Brunettijevu zahvalu, Lele reče, — Nazvat ću te ako saznam išta nova, i spusti slušalicu. Uvjeren da je obavio dosta posla toga poslijepodneva, a ne želeći ostati u stupici u ovom dijelu grada kad dođe acqua alta, Brunetti je ranije krenuo kući i imao dva sata samo za sebe prije nego što se Paola vratila sa sveučilišta. Kad je došla kući, prokisla od sve jače kiše, rekla je kako je upotrijebila citat, navodeći izmišljeni izvor, no ipak je onaj grozni markizić uspio sve pokvariti, tvrdeći kako bi jedan pisac poput Jamesa, koji je navodno bio vrlo ugledan, jamačno izbjegavao takve prostodušne zalihosti. Brunetti je slušao priču, začudivši se samom sebi kakvu nesklonost je, u proteklih nekoliko mjeseci, počeo osjećati prema tom mladiću kojeg nikada u svom

životu nije upoznao. Iće i piće su, kao i obično, ublažili Paolin jad, a kad se Raffi dragovoljno javio da opere suđe, počela je zračiti zadovoljstvom i ugodom. U deset su već bili u krevetu; ona je zaspala čitajući jedan osobito loše napisan studentski rad, a on se zadubio u jedan novi prijevod Suetonija. Upravo je bio stigao do odlomka s opisom dječaka koji plivaju u Tiberijevom bazenu na Capriju kad je zazvonio telefon. — Pronto, — javio se, nadajući se da nije riječ o policijskom poslu, ali znajući da, deset minuta do jedanaest, vjerojatno jest. — Commissario, Monico pri telefonu. — Narednik Monico, prisjeti se Brunetti, bio je dežurni u noćnoj smjeni ovaj tjedan. — Što je, Monico? — Mislim da se dogodilo umorstvo, gospodine. — Gdje? — Palazzo Ducale. — Tko je stradao? — upita on, iako je već znao. — Ravnatelj, gospodine. — Semenzato? — Da, gospodine. — Što se dogodilo? — Izgleda kao provala. Čistačica ga je pronašla prije otprilike deset minuta i vrišteći sjurila se dolje do čuvara. Oni su otišli do ureda i vidjeli ga, a zatim nazvali nas. — Što ste obavili do sada? — On baci knjigu na pod pokraj kreveta i počne pogledom tražiti odjeću po sobi. — Nazvali smo vicequestorea Pattu, ali njegova nam je žena rekla da nije kod kuće i da ona nema pojma kako da stupi u vezu s njim. — A obje tvrdnje, pomisli Brunetti, mogle su biti laž. — Pa sam zato zaključio da je najpametnije nazvati Vas, gospodine. — Jesu li Vam čuvari rekli što se dogodilo? — Da, gospodine. Čovjek s kojim sam razgovarao rekao mi je da je sve puno krvi i da mu se čini kao da je ravnatelja netko tresnuo po glavi. — Je li bio mrtav kad ga je pronašla čistačica? — Mislim da jest, gospodine. Čuvari kažu da je bio mrtav kad su oni došli gore. — U redu, — reče Brunetti, zatvorivši svoju bilježnicu. — Sada ću krenuti onamo. Pošalji nekoga, tko je tamo noćas? — Vianello, gospodine. Bio je ovdje sa mnom u noćnoj smjeni, pa smo zajedno otišli onamo čim smo primili poziv. — Dobro. Nazovi dottora Rizzardija i zamoli ga da me pričeka ondje. — Da, gospodine, upravo sam ga htio nazvati nakon razgovora s Vama. — Dobro, — reče Brunetti izbacivši noge iz kreveta i spustivši ih na pod. Bit ću tamo za dvadesetak minuta. Treba nam ekipa za snimanje mjesta zločina i uzimanja otisaka. — Da, gospodine, nazvat ću Pavesea i Foscola nakon što obavijestim dottora Rizzardija.

— U redu. Dvadeset minuta, — reče Brunetti i spusti slušalicu. Je li bilo moguće biti zgranut, a istovremeno ne biti iznenađen? Nasilna smrt i to samo četiri dana nakon gotovo jednako nasilnog napada na Brett. Dok je navlačio odjeću na sebe i vezivao vezice na cipelama, upozorio je samog sebe da sa zaključcima ne skače pred rudo. Prišao je Paolinoj strani kreveta, sagnuo se i nježno je prodrmao primivši je za rame. Ona otvori oči i pogleda ga preko ruba naočala za čitanje koje je te godine počela nositi. Na sebi je imala otrcani stari flanelski kućni ogrtač koji je bila kupila u Škotskoj prije više od deset godina, a preko njega irski pleteni džemper koji su joj roditelji bili davno darovali. Gledajući je takvu, trenutno zbunjenu, tek probuđenu iz prvog sna, kako kratkovidno zuri u njega, pomislio je kako samo sliči onim beskućnicama, očito maloumnim ženama koje su provodile zimske noći na željezničkim kolodvorima. Osjetivši grižnju savjesti zbog takvih misli, on se nagne u krug svjetlosti koji je stvarala njezina svjetiljka za čitanje i poljubi je u čelo. — Je li to bio neizbježan zov dužnosti? — upita ona, trenutno razbuđena. — Da, Semenzato. Čistačica ga je pronašla u njegovom uredu u Palazzu Ducale. — Mrtvog? — Da. — Ubijenog? — Tako izgleda. Ona skine naočale s nosa i spusti ih na papire rasute po pokrivačima ispred nje. — Jesi li poslao stražara u bolnicu? — upitala je, ostavljajući mu da slijedi brzu logiku onog što je izgovorila. — Ne, — prizno je, — ali ću to učiniti čim stignem u palazzo. Ne vjerujem da će oni riskirati dvaput iste noći, ali ću poslati čovjeka onamo. — Kako li su samo lako oni postali stvarni, stvoreni njegovim odbijanjem da vjeruje u slučajnost i Paolinim odbijanjem da vjeruje u ljudsku dobrotu. — Tko je nazvao? — upita ona. — Monico. — Dobro, — reče ona, poznavajući čovjeka. — Nazvat ću ga i reći mu neka pošalje stražara. — Hvala, uzvratio je. Nemoj me čekati. Bojim se da će ovo noćas potrajati. — I ovo će potrajati, reče ona, naginjući se naprijed i prikupljajući papire. On se opet sagnuo i ovaj put joj spustio poljubac na usne. Ona mu je odgovorila i poljubac se pretvorio u pravi. Uspravio se, a ona ga iznenadi obujmivši ga rukama oko struka i priljubivši mu svoje lice uz trbuh. Izgovorila je nešto što je bilo previše prigušeno da bi razumio. Nježno ju je pomilovao po kosi, ali njegove su misli već bile okrenute Semenzatu i kineskoj keramici. Odvojivši se od njega već je uzimala naočale. Stavivši ih na nos, rekla je, — Ne zaboravi ponijeti čizme. 9

Kad je commissario Brunetti iz venecijanske policijske uprave stigao na mjesto umorstva ravnatelja najvažnijeg muzeja u gradu, u desnoj je ruci nosio bijelu plastičnu vrećicu s nazivom nekog supermarketa ispisanim crvenim slovima. U vrećici se nalazio par crnih čizama veličine četrdeset i dva, koje je bio kupio u Standi prije tri godine. Prva stvar koju je napravio čim je došao do čuvarske kućice u podnožju stubišta koje je vodilo do muzeja bila je ta da je vrećicu predao čuvaru kojeg je pronašao ondje, rekavši mu da će ih pokupiti pri odlasku. Spustivši vrećicu na pod pokraj stola, čuvar reče, — Jedan od Vaših ljudi je gore, gospodine. — Dobro. Još će ih pristići uskoro. I mrtvozornik. Novinari se još nisu pojavili? — Ne, gospodine. — A gdje je čistačica? — Morali su je odvesti kući, gospodine. Nije prestala plakati otkad ga je pronašla. — Što, zar je tako gadno? Čuvar kimne glavom. — Posvuda je krv. Rana na glavi, prisjeti se Brunetti. Da, vjerojatno je puno krvi. — Dići će silnu viku kad dođe kući, a to znači da će netko nazvati II Gazzettino. Pokušaj zadržati novinare ovdje dolje kad stignu, hoćeš li? — Pokušat ću, gospodine, ali nisam siguran da ću time išta postići. — Zadrži ih ovdje, — reče Brunetti. — Da, gospodine. Brunetti pogleda niz dugi hodnik koji je vodio do stuba na kraju hodnika. — Je li ured ondje? — upitao je. — Da, gospodine. Skrenite lijevo na vrhu stuba. Vidjet ćete svjetla na kraju hodnika. Mislim da je Vaš čovjek u uredu. Brunetti se okrene i pođe niz hodnik. Njegovi su koraci jezivo odjekivali, odbijajući se prema njemu s obiju strana i sa suprotnog kraja hodnika. Hladnoća, vlažna zimska hladnoća koja je probijala do kostiju, isijavala je odozdo iz pločnika i iz ciglenih zidova hodnika. Noćna magla već je bila tu, razmazavši sklizak sloj kondenzirane vlage po širokim kamenim stubama pod njegovim nogama. Na vrhu stuba, skrenuo je lijevo i pošao prema svjetlu koje je izbijalo iz otvorenih vrata na kraju hodnika. Na pola puta do tamo, pozvao je, — Vianello? — Na vratima se odmah pojavio narednik u teškom vunenom ogrtaču, ispod kojeg je virio par jarko žutih gumenih čizama. — Buona sera, dottore — pozdravi ga on i načini pokret rukom koji je bio napola službeni, napola neslužbeni pozdrav. — Buona sera, Vianello, — odzdravi Brunetti. — Kako stvari stoje unutra? Vianellovo izborano lice ostalo je nepomično kad mu je odgovorio, — Prilično loše, gospodine. Čini se da je došlo do borbe: sve je ispremetano, stolci su prevrnuti, svjetiljke srušene. Ubijeni je bio krupan muškarac, tako da bih rekao da su ga napala dvojica. Ali to su tek prvi dojmovi. Siguran sam da će nam

dečki iz laboratorija moći reći više. — Dok je govorio, koraknuo je unatrag kako bi dao Brunettiju mjesta da ga slijedi unutra. Bilo je upravo onako kako je Vianello bio rekao: stojeća svjetiljka bila je naslonjena na pisaći stol, a njezino stakleno sjenilo razbijeno i raspršeno po plohi stola; stolac je bio prevrnut na bok iza stola; svileni je tepih bio nabran na hrpu ispred stola, a njegove duge rese omotane oko gležnja muškarca koji se mrtav prostro na podu pokraj njega. Ležao je potrbuške, jedna ruka bila mu je zarobljena pod tijelom, druga izbačena naprijed, s dlanom nagore, kao da već moli za milost pred vratima raja. Brunetti pogleda njegovu glavu, grotesknu aureolu od krvi što ju je okruživala, a zatim brzo skrene pogled. Ali, gdjegod bi pogledao, svuda je vidio krv: kapljice krvi bile su poškropile stol, tanki niz kapljica vodio je od stola do tepiha, a još krvi prekrivalo je kobaltnoplavu opeku, koja je ležala na podu udaljena pola metra od mrtvog čovjeka. — Onaj čuvar dolje mi je rekao da je to dottor Semenzato, — objasnio je Vianello u tišini koja je isijavala iz Brunettija. Čistačica ga je pronašla oko deset i trideset. Ured je bio zaključan izvana, ali ona ima ključ, tako da je ušla provjeriti jesu li zatvoreni prozori i očistiti prostoriju i pronašla ga ovdje. U ovom položaju. Brunetti je i dalje šutio, samo je prišao jednom od prozora i zagledao se u dvorište palazza Ducale. Sve je mirovalo; kipovi divova i dalje su čuvali stubište; čak nije bilo ni mačaka da pokvare ovaj mjesečinom obasjan prizor. — Koliko dugo ste ovdje? — upita Brunetti. Vianello povuče rukav i pogleda na svoj sat. — Osamnaest minuta, gospodine. Pokušao sam mu pronaći bilo, ali već je bilo kasno i sav se ohladio. Rekao bih da je već najmanje nekoliko sati mrtav, ali liječnik će nam to bolje reći. S lijeva, iz daljine, Brunetti začuje cijuk sirene kako razbija noćni mir i na trenutak zamisli kako se nalazi u laboratorijskoj ekipi, kako stiže brodom i kako ne zna što učiniti. Ali sirena je bivala sve glasnija, a njezin uporni vapaj sve glasniji i sve oštriji, a zatim je polako prestala zavijati sve glasnije i stišala se do početnog tona. Bila je to sirena kod San Marca, koja je javljala uspavanom gradu da razina vode raste: acqua alta je počela. Kako je sirena za plimu zamaskirala buku koju stvaraju svojim dolaskom, dvojica muškaraca iz laboratorijske ekipe spustila su svoju opremu u hodniku ispred prostorije. Pavese, fotograf, provirio je u prostoriju i ugledao mrtvaca na podu. Očito nedirnut onim što je vidio, on dobaci drugoj dvojici, nadglasujući sirenu, — Hoćete li cijeli tretman, commissario? Brunetti se okrene od prozora začuvši glas i pođe prema njemu, pazeći pritom da ne prolazi blizu trupla prije nego ga fotografiraju i pregledaju pod oko njega u potrazi za vlaknima i kosom ili mogućim tragovima cipela. Pitao se ima li takav oprez uopće smisla: Semenzatovom tijelu je bilo prišlo previše ljudi i mjesto zločina je već bilo dovoljno oskvrnuto. — Da, a čim budete gotovi s tim, vidi ima li ikakvih vlakana i dlaka, a zatim ćemo baciti pogled na to.

Pavese nije pokazao da mu smeta što mu njegov nadređeni govori kako da radi očite stvari te upita, — Želite li odvojene testove za glavu? — Da. Fotograf je počeo namještati svoju opremu. Foscolo, drugi član ekipe, već je bio sastavio teški tronožac i pričvršćivao fotografski aparat na nj. Pavese se sagnuo i počeo kopati po svojoj torbi, razmičući role filma i tanke paketiće s filterima i konačno izvukao prijenosnu bljeskalicu s dugim električnim kablom. Dodao je bljeskalicu Foscolu i povisio tronožac. Bio mu je dovoljan jedan jedini profesionalni pogled na mrtvo tijelo. — Okinut ću nekoliko snimki cijele prostorije odavde, Luca, a zatim s druge strane. Ispod prozora je utičnica. Kad posnimim prostoriju, smjestit ćemo se ovdje, između prozora i glave. Htio bih snimiti nekoliko puta cijelo tijelo, a zatim ćemo Nikonom uslikati glavu. Mislim da bi bilo bolje snimati iz lijevoga kuta. Zastao je na trenutak, razmišljajući. Neće nam trebati filteri. Bljeskalica će biti dovoljna da bi se vidjela krv. Brunetti i Vianello čekali su pred vratima, a iz sobe su dopirali isprekidani bljeskovi. — Mislite da su upotrijebili tu opeku? — konačno upita Vianello. Brunetti kimne. — Vidjeli ste mu glavu. — Htjeli su biti sigurni, je l‫ ׳‬da? Brunetti se sjeti Brettina lica pa reče, — Ili im se to možda sviđalo. — To mi nije palo na pamet, — reče Vianello. — Pretpostavljam da je i to moguće. Nekoliko minuta kasnije, Pavese lagano gurne glavu kroz vrata. — Gotovi smo s fotkanjem, dottore. — Kad će biti gotove slike? upita Brunetti. — Danas poslijepodne, oko četiri, rekao bih. Brunettijevo odobravanje prekinuo je dolazak Ettorea Rizzardija, koji je bio medico legale i ondje predstavljao državu koja potvrđuje očito, to jest, da je čovjek mrtav, a zatim još i predlaže vjerojatan uzrok smrti, koji u ovom slučaju nije bilo teško odrediti. Kao i Vianello i on je na nogama imao gumene čizme, iako su njegove bile konzervativno crne i sezale tek do ruba njegova ogrtača. — Dobra večer, Guido, rekao je ušavši. Čovjek na ulazu rekao mi je daje riječ o Semenzatu. — Kad je Brunetti kimnuo, doktor upita, — Što se dogodilo? Umjesto odgovora, Brunetti stupi u stranu, omogućivši Rizzardiju da vidi neprirodan položaj tijela i jarke mrlje krvi. Tehničari su već obavili svoj posao i jarkožute vrpce su uokvirivale dva pravokutnika veličine telefonskoga imenika unutar kojih su se vidjela dva nejasna otiska cipela. — Smijemo li ga dirati? — Brunetti upita Foscola, koji se sada bavio sipanjem crnog praha po površini Semenzatova pisaćeg stola.

Tehničar razmijeni brz pogled sa svojim partnerom, koji je od vrpce oblikovao pravokutnik oko plave opeke. Pavese kimne. Rizzardi prvi priđe tijelu. On spusti svoju torbu na sjedalo stolca, otvori je i izvadi par vrlo tankih gumenih rukavica. Navuče ih, čučne pokraj tijela i posegne rukom prema mrtvačevom vratu, ali ugledavši krv koja je prekrivala Semenzatovu glavu, on se predomisli i posegne, umjesto toga, za člankom ispružene ruke. Koža koju je dotaknuo bila je hladna, a krvotok pod njome zauvijek zaustavljen. Automatski, Rizzardi povuče suvratak rukava svoje uškrobijene košulje i pogleda na sat. Uzrok smrti nije trebalo dugo tražiti: dva duboka udubljenja nastala na bočnoj strani lubanje, a izgleda da je postojalo i treće na čelu, iako je dok je umirao Semenzatova kosa bila pala naprijed i djelomice ga prekrila. Nagnuvši se bliže, Rizzardi je mogao vidjeti nazubljene komadiće kosti unutar jedne od rupa, odmah iza uha. Rizzardi se spusti na oba koljena kako bi bio stabilniji te uhvati s donje strane tijelo kako bi ga prevrnuo na leđa. Sada je treće udubljenje bilo jasno vidljivo, a koža oko njega podlivena krvlju i modra. Rizzardi prvo podigne jednu mrtvu ruku, a zatim i drugu. — Guido, pogledaj ovo, — reče on, pokazujući nadlanicu desne ruke. Brunetti klekne pokraj njega i pogleda Semenzatovu nadlanicu. Koža na člancima prstiju bila je oguljena do krvi, a jedan od prstiju bio je natečen i nakrivljen kao da je polomljen. — Pokušao se braniti, reče Rizzardi, a zatim prijeđe pogledom niz tijelo koje je ležalo pred njim. — Što misliš, Guido, koliko je visok? — Metar devedeset, sigurno je viši i od mene i od tebe. — I teži, dodao je Rizzardi. Morala su biti dvojica. Brunetti zagunđa s odobravanjem. — Rekao bih da su udarci zadani sprijeda, tako da ga nisu iznenadili, ne ako su ga udarili time, — reče Rizzardi pokazujući na plavu opeku što je ležala unutar svog vrpčastog pravokutnika niti metar udaljena od tijela. — A buka? — upita Rizzardi. — Dolje u uredu u kojem su čuvari nalazi se televizor, — reče Brunetti. — Nije bio uključen kad sam došao. — I ja mislim da nije, reče Rizzardi, podižući se na noge. Zgulio je rukavice sa svojih ruku i nemarno ih zgurao u džep ogrtača — To je sve što mogu učiniti noćas. Ako mi ga tvoji dećki mogu dopremiti u San Michele, detaljnije ću ga pregledati sutra ujutro. Ali meni se stvar čini prilično jasnom. Tri jaka udarca u glavu bridom ove opeke. Više od toga nije trebalo. Vianello, koji je cijelo vrijeme šutio, odjednom upita, — Je li smrt bila brza, dottore? Prije nego je odgovorio, Rizzardi je pogledao dolje na tijelo mrtvog muškarca. — Ovisi o tome gdje je primio prvi udarac. I koliko je jak bio taj prvi udarac. Moguće je da se neko vrijeme borio protiv njih, ali ne zadugo. Provjerit ću ima li išta ispod noktiju. Moja je pretpostavka da je smrt bila brza, ali vidjet ću što će iskrsnuti. Vianello kimne, a Brunetti reče, — Hvala, Ettore. Moji dečki će otpremiti tijelo još noćas. — Zapamti, ne u bolnicu. U San Michele.

— Naravno, — reče Brunetti, pitajući se nije li njegovo inzistiranje na San Micheleu neko novo poglavlje u neprestanom sukobu s ravnateljima Ospedale Civile. — Onda, pozdravljam te, Guido. Do sutra poslijepodne već bih trebao imati nekakve podatke za tebe, ali mislim da ovdje neće biti nikakvih iznenađenja. Brunetti se složio. Fizički uzroci nasilne smrti rijetko su otkrivali tajne: ako je igdje postojala tajna, onda je tajna ležala u motivu. Rizzardi kimne Vianellu, koji mu uzvrati istom mjerom i okrene se otići. Iznenada se osvrne i zapilji se u Brunettijeve noge. — Zar nisi došao u čizmama? — upita on iskreno zabrinut. — Ostavio sam ih u prizemlju. — Dobro je da si ih ponio sa sobom. Razina vode mi je već dobro prešla preko gležanja na Calle della Mandorla dok sam dolazio ovamo. Lijene guzice još nisu postavile daske, tako da ću morati ići sve do Rialta kako bih se vratio kući. Sada je sigurno već do koljena. — Zašto ne ideš jedinicom i siđeš kod Sant Angela? — predloži mu Brunetti. Znao je da Rizzardi živi pokraj kina Rossini, a onamo je mogao stići brzo od te brodske postaje, ali tako da ne mora proći kroz Calle della Mandorla, jednim od najnižih dijelova grada. Rizzardi pogleda na sat i brzo izračuna. — Ne. Sljedeći odlazi za tri minute. Ne mogu ga stići. A zatim bih morao čekati dvadeset minuta u ovo doba noći. A za toliko vremena pješice stignem kući. Osim toga, tko zna hoće li staviti daske na piazzi? Ako je plima visoka, ondje će voda biti iznad koljena. — Krenuo je prema vratima, ali ga taj istinski bijes zbog silnih nepogodnosti življenja u Veneciji vrati natrag. — Na sljedećim izborima trebali bismo izabrati Nijemca za gradonačelnika. Onda bi stvari počele funkcionirati. Brunetti se nasmiješi i poželi mu laku noć; slušao je šljapkanje doktorovih čizama po kamenim pločama hodnika sve dok taj zvuk nije nestao. — Idem porazgovarati s čuvarima i malo razgledati dolje, gospodine, — javi se Vianello i izađe iz ureda. Brunetti se vratio do Semenzatova stola. — Jeste li gotovi s tim? — upita Pavesea. Tehničar se bavio telefonom, koji je bio završio na drugoj strani prostorije, smrskan o zid takvom silinom da je odvalio komad žbuke prije nego što je raspadnut pao na pod. Pavese kimne, a Brunetti na to izvuče prvu ladicu. Olovke, pera, kolut ljepljive vrpce i kutijica bombona od metvice. U drugoj ladici nalazila se kutija s uredskim priborom s ugraviranim Semenzatovim imenom i titulom i imenom muzeja. Brunetti primijeti kako je ime muzeja ispisano manjim slovima. Najniža ladica sadržavala je nekoliko debelih mapa za spise od tvrdog smeđeg papira, koje je Brunetti izvadio van. Otvorio je prvu mapu na stolu i počeo prelistavati sadržaj. Petnaest minuta kasnije, kad su mu tehničari doviknuli s drugog kraja sobe da su gotovi, Brunetti je znao o Semenzatu mrvicu više nego što je znao kad je ušao u tu prostoriju, ali je također znao i da je muzej planirao postaviti, za dvije godine, veliku

izložbu renesansnih crteža i da je već dogovorio velike posudbe od muzeja u Kanadi, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Brunetti vrati mape u ladicu i zatvori je. Kad je podigao pogled, na pragu je ugledao nekog muškarca. Nizak i zdepaste građe, nosio je otkopčanu gumiranu vjetrovku ispod koje se vidjela bijela odora bolničkog osoblja. A na nogama, Brunetti je vidio da ima visoke crne gumene čizme. — Jeste li gotovi, gospodine? — upita on, gotovo nezamjetno kimnuvši glavom u smjeru Semenzatova tijela. Dok je govorio, drugi muškarac, slično odjeven i obuven, pojavio se pokraj njega, sa smotanim nosilima od platna preko ramena, opušten kao da nosi par vesala. Kimnuvši, jedan od tehničara im je dao potvrdan odgovor, a Brunetti reče, — Da. Sada ga možete odnijeti. Ravno u San Michele. — A ne u bolnicu? — Ne. Dottor Rizzardi želi da ga otpremite u San Michele. — Da, gospodine, bolničar reče slegnuvši ramenima. Ionako su ovo računali kao prekovremeni rad, a San Michele je bio udaljeniji od bolnice. — Jeste li došli preko piazze? upita Brunetti. — Da, gospodine. Naš brod je dolje kod gondola. — Koliko je duboko? — Oko trideset centimetara, rekao bih. Ali već su postavili daske na piazzi, tako da nije bilo preteško doći ovamo. Kojim ćete putem odavde, gospodine? — Prema San Silvestru, odgovori Brunetti. Pitam se koliko je gadno kod Calle dei Fušeri. Drugi bolničar, viši i mršaviji, s tankom plavom kosom koja je stršila na sve strane ispod ruba njegove kape, odgovori, — Kad sam ja onuda prošao prije dva sata, dok sam išao na posao, nije bilo još nijedne daske. — Možemo poći niz Canal Grande, — reče prvi. — Možemo Vas odvesti do San Silvestra, ponudi on, smiješeći se. — Vrlo ljubazno od Vas, reče Brunetti uzvrativši osmijeh i, kao i oni, svjestan postojanja prekovremenih sati. — Moram se vratiti do Questure, — slagao je. A čizme su mi u prizemlju. To je bila istina, ali čak da ih i nije ponio, bio bi odbio njihovu ponudu. Nije uživao u društvu mrtvaca i radije bi uništio par dobrih cipela nego se vozio kući zajedno s lešom. U tom trenutku, Vianello se vratio i izvijestio ga da nije saznao ništa nova od čuvara. Jedan od njih je priznao da su bili u malom uredu i gledali televiziju, kad je čistačica dojurila vrišteći niz stube. A do ovog dijela muzeja moglo se doći jedino tim stubama. Ostali su dok tijelo nije uklonjeno, a zatim su pričekali u hodniku dok su tehničari zaključavali ured i pečatili ga kako nitko neovlašten ne bi ulazio. Zatim se sva četvorica spustiše zajedno stubama i zaustaviše ispred čuvarskog ureda. Čuvar, koji je bio ondje kad je Brunetti stigao, podigao je pogled s automobilskog časopisa kad ih je čuo kako dolaze. Brunettija bi uvijek iznenadilo kad bi naletio na nekoga tko čita automobilske časopise, a živi u gradu u kojem nema automobila. Sanjaju li neki od njegovih morem okruženih sugrađana automobile onako kako muškarci u

zatvoru sanjaju o ženama? Usred potpunog muka koji je vladao Venecijom noću, jesu li žudjeli za bukom prometa i mahnitim trubljenjem? Možda su, što je bilo manje fantastično, samo željeli mogućnost da se odvezu kući iz kupnje, parkiraju auto pred kućom i iskrcaju kupljenu robu, umjesto da tegle teške vrećice po napučenim ulicama, preko mostova, a zatim po strmim stubama koje su, neizbježno, čekale sve Venecijance. Prepoznavši Brunettija, on upita, — Jeste li došli po svoje čizme, gospodine? Evo, ovdje su, pod stolom, — reče on i krene rukom ispod stola kako bi izvukao bijelu plastičnu vrećicu. Preda je Brunettrju, koji mu zahvali preuzevši vrećicu. — Čitave i zdrave, — reče čuvar i opet se nasmiješi. Ravnatelj muzeja je upravo na smrt pretučen u svom uredu i tkogod da je to učinio bio je prošetao ispred čuvarskog ureda a da ga nitko nije vidio, ali barem su Brunettijeve čizme bile čitave. — Da. 10 Budući da su već bila prošla dva sata iza ponoći kad je Brunetti stigao kući, spavao je sve do poslije osam sljedećega jutra i probudio se, uz gunđanje, tek kad ga je Paola blago primila za rame i prodrmala te mu rekla da mu je kava na noćnom stoliću. Još se nekoliko minuta uspješno borio protiv potpune razbuđenosti, ali je zatim nanjušio kavu, odustao od borbe i odlučio iskoristiti dan. Paola je bila nestala nakon što je donijela kavu, što je bila mudra odluka koju je bila spoznala tijekom godina braka. Popivši kavu, on zbaci pokrivače sa sebe i ode do prozora. Kiša. I sjeti se da je mjesec sinoć bio gotovo pun, što je značilo da će acqua alta biti viša. Spustio se hodnikom do kupaonice i dugo se tuširao, pokušavajući stvoriti dovoljnu zalihu topline koja bi mu trebala potrajati cijeloga dana. Nakon tuširanja, u spavaćoj sobi se počeo odijevati i, vežući kravatu, odlučio ispod sakoa navući džemper, jer će, budući da je već bio isplanirao posjetiti i Brett i Lelea, morati pješačiti s kraja na kraj grada. Izvukao je drugu ladicu u armadiju i ne bi li uzeo džemper od sivog janjećeg runa. Ne napipavši ga, otvorio je u sljedeću ladicu, a zatim u onu iznad. Razmišljajući, pokušavao se sjetiti gdje bi mogao biti, provjerio preostala dva mjesta, a onda se sjetio da je njegov sin, Raffi, bio posudio taj džemper prošlog tjedna. Što je značilo, Brunetti je bio siguran, da će ga pronaći u obliku zgužvane lopte na dnu sinovljeva ormara ili zguranog na dnu ladice. Nedavno poboljšanje u rezultatima koje je njegov sin postizao u školi se nije odrazilo na njegovu osobnu urednost ili općenitu organiziranost. Krenuo je u predvorje i, budući da su vrata bili otvorena, ušao je u sinovljevu sobu. Raffi je već bio otišao u školu i Brunetti se ponadao da nije navukao džemper. Što je više razmišljao o tome, to je više želio nositi taj džemper i to ga je više razdraživala činjenica da ga neće moći odjenuti. Otvorio je ormar. Vjetrovke, majice, skijaška vjetrovka, a na podu gomila čizama, tenisica i par ljetnih sandala. Ali ni traga džemperu. Nije bio prebačen preko

nasloria stolca, niti podnožja kreveta. On otvori prvu ladicujna komodi i pronađe hrpu donjeg rublja. U drugoj lađici bile su čarape, ali nijedne sparene i bojao se, tek pokoja čista. Treća je ladica izgledala obećavajuće: u njoj su bile jedna potkošulja i dvije majice kratkih rukava s markicom koja Brunettija uopće nije zanimala. On je htio svoj džemper, a ne reklamu za amazonsku prašumu. On gurne drugu majicu u stranu i ruka mu se ukoči kao zamrznuta. Ispod majica, napola skrivene, ali na nemaran način, virile su dvije šprice za injekcije, pažljivo zamotane u sterilnim plastičnim ovojnicama. Brunetti osjeti kako mu srce počinje sve brže udarati dok je zurio u njih. "Madre di dio", izgovori on naglas i brzo se osvrnuo preko ramena, bojeći se da Raffi ne uđe i pronađe oca kako pretražuje njegovu sobu. Prebacio je majice preko šprica i zatvorio ladicu. Odjednom, uhvatio je samog sebe u sjećanju na ono nedjeljno poslijepodne, prije deset godina, kad je s Paolom i djecom bio otišao na Lido. Raffi, jurcajući plažom, bio je nagazio na razbijenu bocu i gadno si razrezao stopalo. A Brunetti, zanijemivši kad se suočio sa sinovljevom boli i vlastitom bolnom ljubavi prema vlastitom sinu, bio je omotao ručnik oko rane, podigao ga u naručje i odnio ga, trčeći cijelim putem, do kilometar udaljene bolnice koja se nalazila na kraju plaže. Bio je čekao dva sata, u kupaćim gaćicama, sav promrzao do kosti od straha i klimauređaja, sve dok se nije pojavio liječnik i rekao mu da je s dečkom u redu. Šest šavova i tjedan dana hoda na štakama, ali sve je bilo u redu. Što je nagnalo Raffija na to? Je li bio prestrog kao otac? Nije nikad bio digao ruku na ijedno od svoje djece, a rijetko je podizao glas; sjećanje na nasilje koje je trpio u svom vlastitom djetinjstvu bilo je dovoljno da uništi bilo kakav nasilan poriv koji bi ikad osjetio prema njima. Je li možda bio prezaposlen, preopsjednut problemima društva, pa zato nije imao vremena brinuti o problemima svoje vlastite djece? Kad je posljednji put bio pomogao sinu ili kćeri oko domaće zadaće? I gdje Raffi nabavlja drogu? I koju drogu? Molim te, Bože, samo da nije heroin, samo to ne. A Paola? Ona je obično prije njega saznavala što djeca rade. Je li posumnjala štogod? Je li moguće da je znala za to i da mu nije ništa rekla? A ako ne zna, treba li joj on reći ili je zaštititi od toga? Ispružio je drhtavu ruku i sjeo na rub Rafffjeva kreveta. Isprepleo je prste ruku i gurnuo ih između koljena, zapiljivši se u pod. Vianello bi trebao znati tko prodaje drogu u ovoj četvrti. Bi li mu Vianello rekao da zna za Raffija? Jedna od Rafffjevih majica ležala je na krevetu pokraj njega. On je dohvati i privuče k sebi, pritisne je o lice i onjuši miris svoga sina, taj isti miris koji je bio prvi put osjetio onog dana kad se Paola vratila iz bolnice s Raffijem i kad je pritisnuo lice o okrugli trbuščić svog golog sina. Grlo mu se steglo i on okusi sol. Sjedio je dugo na rubu kreveta, prisjećajući se prošlosti i izbjegavajući bilo kakvu pomisao na budućnost, osim na to da će sve ovo morati ispričati Paoli. Iako je već bio prihvatio vlastitu krivnju, nadao se da će ona to zanijekati, da će ga uvjeriti da je bio dobar otac svoje dvoje djece. A što je s Chiarom? Je li ona znala, ili sumnjala? I što sad? Pomislivši to, ustao je izašao iz sobe, ostavivši vrata otvorena, onako kako ih je i našao.

Paola je sjedila na sofi u dnevnom boravku, s nogama na niskom mramornom stoliću i čitala jutarnje novine. Što je značilo da je po ovoj kiši već bila vani da bi ih kupila. Stajao je na vratima i promatrao je kako okreće stranicu. Radar koji su imali ugrađen svi ljudi u višegodišnjem braku, zazvonio je na uzbunu i ona podigne pogled prema njemu. —Guido, hoćeš li molim te skuhati još kave? — zamolila ga je i nastavila je čitati novine. — Paola, — progovorio je. Čula je nešto neobično u njegovom glasu pa je spustila novine u svoje krilo. — Paola, ponovio je, ne znajući što bi trebao reći, niti kako to izgovoriti. Pronašao sam dvije šprice za injekcije u Rafffjevoj sobi. Ona zastane, pričekavši da on produži, a zatim podignu novine i nastavi čitati. — Paola, jesi li čula što sam rekao? — Hmm? — upitala je, glave zabačene unatrag kako bi mogla pročitati naslov na vrhu stranice. — Rekao sam da sam pronašao dvije šprice u Raffijevoj sobi. Na dnu ladice.— Odmaknuo se od vrata prema njoj, ispunjen na trenutak silnim bijesom i željom da joj iz ruku istrgne te novine i baci ih na pod. — Dakle, tamo su bile, — reče ona i okrenu stranicu. On sjedne pokraj nje na sofu i, prisiljavajući se da ostane miran, spusti svoj dlan na novine spustivši ih na njezino krilo. — Kako to misliš, dakle, tamo su bile? — upitao je, jedva izgovorivši. — Guido, — upita ona obraćajući mu punu pozornost sada kad joj pred očima više nisu bile novine, — što je to s tobom? Zar se ne osjećaš dobro? On ljutito stisne pest, gužvajući novine u loptu. — Rekoh: pronašao sam dvije šprice u Raffijevoj sobi, Paola. Šprice. Zar ne shvaćaš? Ona se zapilji u njega na trenutak, očiju raširenih od zbunjenosti, a zatim shvati što njemu predstavljaju šprice. Oči su im se susrele, a on je gledao kako Raffijeva majka čita u njegovim očima uvjerenje da je njihov sin ovisnik o drogama. Usta joj se zgrčiše, oči raširiše, te ona zabaci glavu unatrag i počne se smijati. Smijala se, pucala od iskrenoga veselja i od smijeha se počela valjati po sofi, očiju punih suza. Rukom ih je obrisala, ali nije se mogla prestati smijati. — Oh, Guido, — rekla je, držeći ruku na ustima u uzaludnom pokušaju da se prestane smijati. — Oh, Guido, ne, ne mogu vjerovati da pomišljaš na to. Ne misliš valjda na drogu. I ona opet prasne u nezaustavljiv smijeh. Brunettiju je na trenutak palo na pamet da je ovo histerija prouzročena pravom panikom, ali je predobro znao Paolu; ovo je bio čisti smijeh izazvan vrlo komičnom situacijom. Silovitim pokretom zgrabio je novine iz njezina krila i bacio ih na pod. Njegov ju je bijes istoga trena otrijeznio pa je uspravno sjela na sofu. — Guido, I tarli reče ona, kao da to objašnjava sve. Je li ona isto tako bila drogirana? Kakve veze crvotočina ima s tim? — Guido, — ponovila je, tihim i smirenim glasom, kao da razgovara s nekom opasnom ili ludom osobom, — rekla sam ti prošli tjedan. U stolu u kuhinji imamo crve drvotočce. Noge su ih pune. A jedini način da ih se riješimo je da ubrizgamo

otrov u rupe koje prave. Sjećaš se, zamolila sam te da mi pomogneš da prenesemo stol na terasu čim grane sunce, tako da se svi ne potrujemo otrovnim parama? Da, toga se sjećao, ali nejasno. Kad mu je to rekla nije je baš pozorno slušao, ali sada se toga počeo prisjećati. — Zamolila sam Raffija da nabavi šprice i gumene rukavice tako da ubrizgamo otrov u rupe na stolu. Mislila sam da je zaboravio na to, ali valjda ih je samo gurnuo u ladicu. A zatim mi je zaboravio reći da ih je kupio. — Ona poklopi njegovu ruku svojom. — Sve je u redu, Guido. Nije ono što si mislio. Morao se nasloniti dok ga je preplavljivao osjećaj olakšanja. Spustio je glavu na naslon i sklopio oči. Želio se smijati apsurdnosti cijele situacije, želio se jednako slobodno kao Paola rugati svojem strahu, ali to nije bilo moguće, još ne. Kad je konačno bio u stanju progovoriti, on se okrene prema njoj i zamoli je, — Nemoj ovo nikad reći Rafiju. Molim te, Paola. Ona se nagne prema njemu i dlanom mu pomiluje lice. Zagledala se u njega, on je pomislio kako će mu tad obećati, ali ona se bespomoćno sruši na njegova prsa, ponovno prasnuvši u smijeh. Dodir njezina tijela konačno ga je oslobodio i on se počeo smijati, ispočetka tiho se smijuljeći i tresući glavom, da bi postupno to smijuljenje prešlo u divlji grohot olakšanja i čistoga veselja. Ona ga zagrli još čvršće, a zatim se centimetar po centimetar prebaci tijelom na njegova prsa, dok su joj njezine tražile njegove. A onda su, poput para adolescenata, vodili ljubav ondje na sofi, zaboravivši na to da bi netko mogao naići i vidjeti ih, zaboravivši na odjeću koja je završila na podu i pod njima, zgužvana i zaboravljena baš onako kao i odjeća u Raffijevom ormaru. 11 Upodnožju mosta Rialto, skliznuo je pod natkriveni hodnik s desne strane Goldonijeva kipa, pošavši natrag prema crkvi SS. Giovannea e Paola i Brettinom stanu. Znao je da je ona kod kuće jer se policajac koji je dan i pol bio sjedio ispred njezine bolničke sobe bio vratio u Questuru kad se ona odjavila iz bolnice i vratila kući. Ispred njezinog doma nije bio postavljen stražar, jer policajac u odori ne bi mogao stajati u jednoj od uskih venecijanskih calla, a da ga svatko tko prođe ne upita što radi ondje, niti bi detektiv koji ne stanuje u toj četvrti mogao stajati ondje dulje od pola sata, a da telefoni u Questuri ne počnu zvoniti, a susjedi nazivati i prijavljivati kako se nepoznati sumnjivac mota onuda. Stranci i posjetitelji mislili su da je Venecija grad; stanovnici Venecije znali su da je to samo uspavani mali provincijski gradić sklon tračanju, znatiželji i uskogrudnosti, koji se nije nimalo razlikovao od najmanjeg seoceta u Calabriji ili Aspromontea. Iako su protekle više od četiri godine otkad je bio u njezinom stanu, nije mu bilo osobito teško pronaći ga, s desne strane Calle dello Squero Vecchio, u uličici toliko kratkoj i uskoj da se gradski oci nikad nisu ni potrudili napisati naziv na zidu. Pozvonio je i, nekoliko trenutaka kasnije, iz portafona se začulo pitanje tko je. Bilo mu je drago da su barem toliko oprezne: prečesto su ljudi ovog miroljubivog grada jednostavno pritiskali gumb i nesmotreno puštali nepoznate ljude u kuću.

Iako je zgrada bila renovirana u posljednjih nekoliko godina, a stubište svježe ožbukano i obojeno, sol i vlaga su već počeli djelovati, izjedajući boju i otkidajući je, razbacujući velike komade po podu, poput mrvica ispod stola. Uspevši se do četvrtoga i posljednjeg niza stuba, pogledao je prema gore i vidio da su teška kovana vrata stana otvorena i da ga na pragu očekuje Flavia Petrelli. Koliko god nervozan i napet, na njezinom je licu, izgleda, ipak bio osmijeh. Rukovaše se na pragu, a ona se pomakne u stranu kako bi ga propustila unutra. Progovorili su istodobno, ona reče, — Drago mije što ste došli, — a on, — Permesso, zakoračivši unutra. Bila je odjevena u crnu suknju i džemper s niskim ovratnikom kanarinski žute boje koju bi se rijetko koja žena usudila nositi. Njena maslinasta put i gotovo crne oči su svjetlucale odgovarajući na boju. Ali detaljnije je pogledavši, vidio je da su joj oči, koliko god lijepe, umorne i da joj se sićušne bore zrakasto šire od usta. Ona ga zamoli da svuče kaput i objesi ga u ogromni armadio koji je stajao s lijeve strane u predvorju. Bio je pročitao izvješće policajaca koji su došli na uviđaj, tako da nije mogao odoljeti a da ne pogleda pod i zid od opeka. Nije bilo tragova krvi, ali je mogao nanjušiti miris jakih sredstava za čišćenje i, nagađao je, voska. Flavia nijednom kretnjom nije pokazala da želi otići u dnevni boravak, već ga je zadržavala ondje i tihim glasom ga upitala, — Jeste li saznali štogod? — O dottor Semenzatu? Ona kimne. I prije nego što je dospio odgovoriti, Brett dovikne iz dnevnog boravka, — Prestani kovati urote, Flavia i dovedi ga ovamo. Bila je toliko ljubazna da se nasmiješila i slegla ramenima, a zatim se okrenula i povela ga u dnevni boravak. Izgledao je onako kako ga je i zapamtio, ispunjen, čak i ovako sumornog dana, svjetlošću koja je dopirala kroz šest ogromnih svjetlarnika ugrađenih na krovu. Brett je sjedila, odjevena u široke hlače boje burgundca i crnu dolčevitu, na sofi smještenoj između dva visoka prozora. Brunetti je mogao vidjeti da su joj dijelovi lica, iako daleko manje natečeni nego što su bili u bolnici, još uvijek intenzivno plavi. Premjestila se na lijevi kraj sofe, oslobađajući mjesto do sebe, te mu je pružila mu ruku. On ju je prihvatio i sjeo do nje, još pažljivije je promatrajući. — Nisam više Frankenstein, — rekla je, smiješeći se kako bi pokazala ne samo to da su joj zubi sada slobodni i da nema žica u ustima, već i to da joj je rana na usnici dovoljno zarasla da može zatvoriti usta. Brunetti, kojem je bilo dobro poznato umišljeno sveznadarstvo talijanskih liječnika i tvrdoglavost koja je išla uz to, upitao je istinski iznenađen, — Kako ste ih uspjeli nagovoriti da Vas puste iz bolnice? — Napravila sam im scenu, — odgovorila je jednostavno. Kako je to bilo sve što je saznao, Brunetti je bacio pogled prema Flaviji, koja je oči pokrila dlanom i tresla glavom sjetivši se toga. — I? — upitao je.

— Rekli su da mogu ići ako budem jela, tako da je moja dijeta već napredovala do banana i jogurta. Dok mu je govorila o hrani, Brunetti ju je još pažljivije promatrao i opazio da je, ispod modrica i ogrebotina, njezino lice doista bilo mršavije, crte lica finije i oštrije. — Morali biste jesti više od toga, — rekao je. Za leđima je čuo Flavijin smijeh, ali kad se okrenuo prema njoj, ona ga prisjeti razloga zbog kojeg je bio tu upitavši ga, — Što je sa Semenzatom? Jutros smo čitale u novinama o tome. — Otprilike je tako kako su napisali. Ubijen je u svojem uredu. — Tko ga je pronašao? — upita Brett. — Čistačica. — Što se dogodilo? Kako je ubijen? — Ubijen je udarcima u glavu. — Čime? — upita Flavia. — Opekom. Iznenada znatiželjna, Brett upita, — Kakvom opekom? Brunetti se prisjeti gdje ju je prvi put bio vidio, pokraj tijela. Tamnoplave je boje, otprilike dvaput veća od moje šake, ali ima i nekakve znakove po sebi, ispisane zlatom. — Što je ta opeka radila ondje? upita Brett. — Čistačica je izjavila da ju je on koristio kao pritiskač za papir. Zašto Vas to zanima? Ona kimne kao da odgovara na neko drugo pitanje i, odgurnuvši se, ustane iz sofe i uputi se prema drugom kraju prostorije, prema policama s knjigama. Brunetti se trgnuo vidjevši kako oprezno hoda, kako polako diže ruku da bi izvukla jednu debelu knjigu s visoke police. Smjestivši knjigu pod ruku, vratila se natrag do njih i spustila knjigu na niski stol koji je stajao ispred sofe. Rastvorila ju je, prelistala nekoliko stranica, a zatim je raskrilila na stolu i pritisnuvši dlanovima vanjske rubove stranica držala je tako. Brunetti se nagne naprijed i zagleda u fotografiju u boji. Na slici je bilo nešto što je podsjećalo na ogromna vrata, ali nije bilo omjera jer ta vrata nisu pripadala nikakvom zidu; umjesto toga, stajala su samostalno u prostoriji, vjerojatno u nekom muzeju. Veliki krilati bikovi stajali su u obrambenom položaju s obje strane otvora. Pozadina je bila iste kobaltnoplave boje kao i opeka kojom je ubijen Semenzato, a tijela životinja iste žive zlatne boje. Malo bolje pogledavši fotografiju, primijetio je da je zid napravljen isključivo od pravokutnih opeka, a oblik bikova istaknut na njegovoj površini u niskom reljefu. — Što je to? upitao je pokazujući na fotografiju. — Bikova vrata u Ishtaru, — reče ona. — Veći dio je rekonstruiran, ali odatle dolazi ta opeka. Odatle ili iz tvorevine slične ovoj, s istog mjesta. Prije nego li je uspio prozboriti, ona objasni, — Sjećam se da su neke od cigala bile u skladištu muzeja kad smo radili ovdje. — Ali kako je dospjela na njegov stol? — upitao je Brunetti. Brett se ponovno nasmiješi.

— Prednosti takvog radnog mjesta, pretpostavljam. On je bio ravnatelj, dakle, mogao je uzeti sve što je poželio iz stalne zbirke i naložiti da mu se to donese u ured. — Je li to uobičajeno? — upita Brunetti. — Da, uobičajeno je. Naravno, ravnatelji ne mogu naložiti da im u uredu objese jednog Leonarda ili Bellinija, tako da ih oni mogu gledati, ali nije neuobičajeno da se umjetnine iz muzejskih spremišta upotrebljavaju kao ukras ureda, osobito ravnateljevog. — Rade li se zapisnici o takvim posudbama? — upitao je. Na drugoj strani stola, Flavia je prebacila nogu preko noge uz sušanj svile i tiho rekla, — Ah, tako dakle. — A zatim nastavi, kao da joj je Brunetti postavio pitanje, — Susrela sam ga samo jednom i nije mi se svidio. — Kad si ga upoznala, Flavia? — upitala je Brett, prečuvši Brunettijevo pitanje. — Otprilike pola sata prije nego sam upoznala tebe, cara. Na tvojoj izložbi u palazzu Ducale. Brett je ispravi, — To nije bila moja izložba. — Brunetti je imao dojam da je taj isti ispravak bio izgovoren već mnogo puta ranije. — Pa, dobro, čija god bila, — reče Flavia. — Upravo je bila otvorena, a mene su vodali po gradu, uz odgovarajući tretman znate ono, u goste nam je došla operna diva i slično. Po njezinom tonu čovjek bi zaključio da je pomisao kako je ona slavna i poznata blago neozbiljna. Budući da Brett sigurno zna ovu priču o tome kako su se srele, Brunetti pretpostavi da je objašnjenje namijenjeno njemu. — Semenzato me je proveo kroz galerije, ali ja sam imala pokus toga poslijepodneva i pretpostavljam da sam možda bila malo osorna prema njemu. —Osorna? — Brunetti je vidio Flavijin bolesni humor na djelu, tako da je osorna teško bio odgovarajući izraz za opis njezinog ponašanja. — Cijelo mi je vrijeme govorio kako se divi mome talentu. — Ona zastane i nagne se naprijed prema Brunettiju, spustivši dlan na njegovo rame dok mu je objašnjavala. — Što uvijek znači da me nikad u životu nisu čuli pjevati i vjerojatno im se ne bi svidjelo kad bi me čuli, ali su o meni čuli dovoljno da znaju da sam slavna, a prema tome to znači da osjećaju silan poriv da mi laskaju. — Dovršivši s objašnjenjem, ona skloni svoju ruku s njegova ramena i vrati se natrag u svoj naslonjač. — Imala sam osjećaj da je, dok mije pokazivao kako je prekrasna izložba— ovdje se ona okrene prema Brett i doda, — a i bila je, — a zatim se opet okrene prema Brunettiju i nastavi, — ono što sam ja trebala primijetiti, on zapravo fantastičan što se toga sjetio. Iako nije. No, dobro, u to doba to još nisam znala, to da je to zapravo Brettina izložba, ali on je bio toliko naporan u svom nametanju i uopće mi se nije svidio. Brunettiju nije bilo teško zamisliti da joj se konkurencija nametljivih ljudi nije sviđala. Ne, to nije bilo pošteno, jer se ona nije nikome nametala. Morao je priznati da je bio u krivu posljednji put kad ju je bio sreo. Nije tu bilo taštine, već je ona jednostavno smireno prihvaćala svoju vlastitu vrijednost i vlastitu nadarenost, a on je

znao dovoljno o njezinoj prošlosti da je mogao shvatiti koliko je naporno radila da bi to postigla. — Ali onda si se pojavila ti s čašom šampanjca u ruci i spasila me od njega, reče ona osmjehnuvši se Brett. — To uopće nije loš prijedlog, šampanjac, — reče Brett, prekinuvši Flavijinu rijeku sjećanja, a Brunettija iznenadi koliko je njezina reakcija bila slična Paolinoj kad bi on počeo pripovijedati ljudima o tome kako su se upoznali, kako su se sudarili jedno s drugim u sveučilišnoj knjižnici. Koliko ga je puta, otkad su zajedno, zamolila da joj donese piće ili prekinula njegovu priču zamolivši nekog drugog? I zašto mu je pripovijedanje o tome pričinjalo takvo veselje? Zagonetka. Prava zagonetka. Shvativši na što cilja, Flavia je ustala i otišla u kuhinju. Bilo je tek pola dvanaest prijepodne, ali ako im se pio šampanjac, bilo bi neumjesno da ih on u tome sprječava. Brett prevrne stranicu u knjizi, a zatim se vrati na sofu, a stranice se vratiše natrag u prethodni položaj, opet izloživši Brunettijevu pogledu zlatnog bika, čijim je jednim dijelom ubijen Semenzato. — Kako ste ga upoznali? upita Brunetti. — Surađivali smo na organizaciji kineske izložbe prije nekoliko godina. Uglavnom smo kontaktirali pismima, jer sam bila u Kini u vrijeme kad se ugovarala glavnina poslova. U pismima sam mu predlagala broj izložaka, slala fotografije, mjere, težine, budući da je sve izloške trebalo otpremiti zrakoplovima iz Xiana i Pekinga do New Yorka i Londona, a zatim do Milana, a zatim kamionima i brodovima do Venecije. Zastala je na trenutak, a zatim dodala, — Nismo se upoznali sve dok nisam došla ovamo kako bih postavila izložbu. — Tko je odlučivao o tome koji će primjerci iz Kine biti izloženi ovdje? Na ovo pitanje lice joj se izobličilo kad se prisjetila tadašnjeg ogorčenja. — Tko to zna? — Na licu mu se čitalo da ne razumije. Zato mu je ona pokušala obrazložiti. — U ovo su bili uključeni: kineska vlada, kineska ministarstva starina i vanjskih poslova i s naše strane, — on primijeti da je je Venecija, nesvjesno, naša, — muzej, odsjek za starine, financijska policija, ministarstvo kulture i nekoliko ureda čija sam imena namjerno zaboravila. — Dopustila je da joj sjećanje na birokratske zavrzlame proleti kroz glavu. — Ovdje je stvar bila grozna, daleko gora od New Yorka ili Londona. A sve to sam morala obaviti iz Xiana, s tim da su pisma kasnila zbog pošte ili su ih zadržavali cenzori. Konačno, nakon tri mjeseca dakle, otprilike godinu dana prije otvorenja došla sam ovamo na dva tjedna i obavila većinu poslova, iako sam morala dvaput letjeti u Rim kako bih sve sredila. — A Semenzato? — upita Brunetti. — Mislim da prvo morate shvatiti da je njega na taj položaj postavila politika. — Uočila je Brunettijevo iznenađenje i nasmiješila se. — Imao je iskustva u radu u muzeju, zaboravila sam kojem. Ali njegov izbor za ravnatelja bio je uzvraćanje političke usluge. No, kako bilo da bilo, postojali su, ona se odmah ispravi, postoje kustosi u muzeju koji se zapravo brinu o zbirci. Njegov je posao ponajprije bio administrativan i on ga je obavljao vrlo dobro.

— A što je s ovdašnjom izložbom? Je li Vam pomogao da je postavite? — S drugog kraja stana, čuo je Flaviju kako se kreće kuhinjom, čuo je zvuk otvaranja i zatvaranja ladica i vratašaca, zveckanje čaša. — Nešto malo. Rekla sam Vam kako sam manje-više putovala vamo-tamo iz Xiana na otvorenja izložaba u New Yorku i Londonu, ali ovamo sam došla zbog otvorenja. — On pomisli kako je gotova, ali ona nastavi, — I ostala još otprilike mjesec dana nakon otvorenja. — Koliko ste kontaktirali s njim? — Vrlo malo. Veći dio vremena tijekom kojeg je izložba bila pripremana on je proveo na godišnjem odmoru, a kad se vratio s godišnjeg, morao je otići u Rim na sastanak s ministrom kulture, pokušavajući dogovoriti razmjenu s Brerom u Milanu, za drugu izložbu koju su imali u planu. — Ali Vi ste svakako osobno imali posla s njim tijekom priprema? — Da, jesam. Bio je doista iznimno šarmantan i, kad je mogao, vrlo spreman pomoći. Ostavio mi je na volju da izložbu postavim onako kako me volja. A kad je izložba zatvorena, isto to je učinio i za moju pomoćnicu. — Vašu pomoćnicu? — upita Brunetti. Brett baci pogled prema kuhinji i zatim odgovori. — Matsuko Shibata. Bila mi je pomoćnica u Xianu, kao posudba iz tokijskoga Gradskoga muzeja, u razmjeni prema dogovoru postignutom između kineske i japanske vlade. Bila je studirala na Berkeleyu, ali se vratila u Tokyo nakon diplome. — Gdje se ona sada nalazi? — upita Brunetti. Ona se nagne nad knjigu i prevrne pedesetak stranica odjednom i spusti ruku pokraj tankoćutne japanske slikarije na svilenom paravanu, koji je prikazivao čaplje u letu iznad visokog bambusovog gaja. — Ona je mrtva. Nesretnim slučajem je stradala na nalazištu. — Što se dogodilo? — upita Brunetti vrlo oprezno, znajući da je Semenzatova smrt pretvorila taj nesretni slučaj u nešto što je Brett već bila počela promatrati na potpuno drukčiji način. — Pala je. Nalazište u Xianu nije ništa drugo nego otvorena jama iznad koje je podignut zrakoplovni hangar. Svi kipovi bili su zakopani, dio vojske koju je car imao ponijeti sa sobom u vječnost. Na nekim mjestima morali smo kopati tri do četiri metra u dubinu kako bismo ih dosegnuli. Iskopina je obrubljena stazom koja se proteže vanjskim rubom, a staza ima i nizak zidić koji štiti turiste od pada u jamu ili da nam dok radimo za vrat ne padaju zemlja i prašina koju oni nogama gurnu preko ruba. Ponegdje, gdje turistima nije dopušten pristup, nema zidića. Matsuko je pala,— zausti ona, ali Brunetti na njezinom licu pročita kako u glavi vrti nove mogućnosti i ona u skladu s tim prilagodi svoj izričaj. — Matsukino tijelo su pronašli na jednom takvom mjestu. Pala je s visine od oko tri metra i slomila vrat. — Ona baci pogled prema Brunettiju i jasno mu dajući do znanja da su se u njoj rodile nekakve nove sumnje promijenivši posljednju rečenicu. — Pronađena je u jami, slomljena vrata. — Kada je ubijena? Iz kuhinje se čuo glasni pucanj. Bez razmišljanja, Brunetti skoči sa sofe i spusti se u čučanj ispred Brett, tijelom se postavivši između nje i otvorenih vrata kuhinje. Ruka mu je poletjela pod sako gdje je zgrabio držak svog revolvera, kad se začuo

Flavijin povik, "Porca vaca", a zatim su oboje čuli nezamjenjiv zvuk brizganja šampanjca iz grlića boce i pljuskanja na pod. Pustio je pištolj i ponovno sjeo na svoje mjesto ne rekavši ni riječ Brett. Pod drukčijim okolnostima, možda bi situacija i bila smiješna, ali ni on ni ona se na nasmijaše. Prešutnim dogovorom, odlučili su ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, a Brunetti ponovi svoje pitanje. — Kada je ubijena? Odlučivši uštedjeti mu vrijeme i odgovoriti na sva njegova pitanja odjednom je rekla, — Dogodilo se to otprilike tri tjedna nakon što sam poslala svoje prvo pismo Semenzatu. — Kada se to dogodilo? — Sredinom prosinca. Odnijela sam njezino tijelo u Tokyo. To jest, ispratila ga. Nju. — Ona zašuti, glasa isušena sjećanjem koja nije kanila podijeliti s Brunettijem. — Za Božić sam planirala otići u San Francisco, — nastavila je. — Tako da sam krenula ranije i provela tri dana u Tokiju. Posjetila sam njezinu obitelj. — Ponovno, duga stanka. — A zatim sam otišla u San Francisco. — A onda? — upita Brunetti. — Vratila sam se u Kinu, — reče jednostavno Brett. — Ne nazvavši Semenzata? Ona spusti pogled i zatrese glavom. Flavia se vratila iz kuhinje, u jednoj ruci balansirajući sa srebrnim pladnjem na kojem su se nalazile tri visoke čaše za šampanjac, a u drugoj držeći bocu Dom Perignona za grlić kao teniski reket. Tu se nije štedjelo, barem ne na šampanjcu poslije doručka. Ona je bila čula njihove posljednje riječi pa je upitala, — Pripovijedaš li Guidu o našem sretnom Božiću? — Korištenje njegova imena nije prošlo nezamijećeno, kao ni naglasak na sretnom. Brunetti preuzme pladanj i spusti ga na stol; Flavia ne obilno ulije šampanjac u čaše. Pjena se prelije preko ruba jedne od čaša i klizne na plohu i preko ruba pladnja na stol, potekavši prema knjizi koja je i dalje stajala otvorena nasred stola. Brett je brzim pokretom zatvori i skloni sa stola te je stavi pokraj sebe na sofu. Flavia pruži čašu Brunettiju, jednu stavi pred sebe na stol, a treću dodavši Brett. — Ćinćin, — Flavia nazdravi s namještenom razdraganošću i svi podigoše čaše kako bi se kucnuli. —Ako ćemo razgovarati o San Franciscu, mislim da mi je za to potreban, u najmanju ruku, šampanjac. Sjela je okrenuvši se prema njima i potegnu dobar gutljaj iz svoje čaše. Brunetti joj uputi upitan pogled, a ona požuri objasniti. — Pjevala sam ondje. Toscu. Bože, koja katastrofa. — Pokretom koji je bio toliko teatralan da se zapravo samoj sebi izrugivala, ona spusti nadlanicu svoje ruke na čelo, sklopi oči na trenutak i nastavi, — Imali smo njemačkoga redatelja koji je imao svoj koncept. Na žalost, njegov se koncept sastojao od toga da tu operu načini relevantnom, — ona posljednju riječ izgovori s osobitim prezirom, — i postavi je tijekom revolucije u Rumunjskoj, tako da je Scarpia trebao biti Ceausescu, ili kako

god se već prezime tog užasnog čovjeka izgovaralo. A ja sam trebala biti glavna diva, Bukurešta, ne Rima. — Ona sakrije oči dlanom prisjećajući se toga, ali nastavi hrabro dalje. Sjećam se da su na pozornici bili tenkovi i strojnice i u jednom trenutku sam morala sakriti ručnu bombu u dekolteu. — Nemoj zaboraviti telefon, reče Brett, skrivajući rukom usta i stiskajući usne kako se ne bi nasmijala. — Oh, nebesa, telefon. Evo, to ti je dokaz koliko sam se trudila potisnuti taj događaj izvan pamćenja, da sam to jednostavno zaboravila. — Ona se okrenula Brunettiju, potegnula gutljaj šampanjca kao da pije mineralnu vodu i nastavila, a oči su joj se caklile, — Usred "Vis-de-đarte", redatelj je htio da pokušam telefonirati i dozvati pomoć. I tako, ležala sam na sofi, pokušavajući uvjeriti Boga da ne zaslužujem ono što me snašlo, a i nisam to zaslužila, kad je Scarpia mislim da je on bio pravi Rumunj, u svakom slučaju nisam razumjela ništa od onoga što je govorio.— Zastala je na trenutak i dodala, — Ili pjevao. Brett joj upadne u riječ kako bije ispravila. — On je bio Bugarin, Flavia. Flavia je odmahnula rukom, iako oprezno, jer je u ruci držala čašu, potpuno odbacujući njezinu primjedbu. — Ista stvar, cara. Svi oni izgledaju isto, samo što su Bugari papreniji. I svi se deru na isti način, osobito soprani. — Ona iskapi svoj šampanjac i napravi stanku, dovoljnu da ponovno napuni čašu. — Gdje sam ono stala? — Na sofi, mislim, obraćala si se Bogu, — podsjeti je Brett. — Ah, da. A zatim se Scarpia, taj balvan od čovjeka, spotaknuo o telefonsku žicu i iščupao je iz utičnice na zidu. I tako, ležim ja na sofi, veza s Bogom prekinuta, a, iza baritona, vidim redatelja u kulisama kako mi luđački maše. Mislim da je htio da ponovno ukopčam telefon i upotrijebim ga, da nazovem Boga kako znam i umijem. — Ona gucne i tako se toplo nasmiješi Brunettiju da je i sam gucnuo malo šampanjca, pa nastavi s pričom, — Ali umjetnik se mora držati nekih normi, — bacivši pogled prema Brett, — ili, kako biste vi Amerikanci rekli, mora povući crtu u pijesku. Ona zašuti, a Brunetti je znao što mora reći. I on to reče. — A što ste Vi učinili? — Podigla sam slušalicu i zapjevala u nju, kao da je netko s druge strane žice, kao da nitko nije opazio da ju je Scarpia nogom iščupao iz zida. — Ona spusti čašu na stol, ustane i raširi ruke kao da je pribijena na križ i umire u agoniji i, bez ikakvog upozorenja, započne pjevati posljednje riječi te arije. "Nellora del dolor perche, Signor, ah perche me ne rimuneri cosi?" — Kako li je to uspijevala? Iz normalnog, govornog glasa, bez pripreme, odmah prijeći u te lepršave note? Brunetti se glasno nasmije, prolivši malo šampanjca po košulji. Brett spusti čašu na stol i rukama pokrije kutove svojih usana. Flavia, smireno kao da se baš maloprije vratila iz kuhinje kamo je otišla provjeriti je li pečenje gotovo i ustanovila da jest, zavalila se na svom stolcu i nastavila s pričom. — Scarpia je morao leđa okrenuti publici, tako se glasno smijao. To je bila prva stvar u mjesec dana koliko smo radili skupa koja mi se svidjela kod njega. Gotovo sam bila požalila što ga moram ubiti nekoliko minuta kasnije. Redatelj

je bio histeričan tijekom stanke, derao se na mene kako sam upropastila njegov rad i zaklinjao se kako više nikad neće raditi sa mnom. Pa, to je barem jasno, zar ne? Kritike su bile užasne. — Flavia, prekori je Brett, kritike same predstave bile su užasne; ti si dobila odlične kritike. Kao da nešto objašnjava djetetu, Flavia reče, — Moje su kritike uvijek odlične, cara. Eto tako. — Ona ponovno svoju pozornost usmjeri prema Brunettiju. — I ona je, — rekla je pokazujući rukom na Brett, — došla usred tog fijaska za Božić i provela ga sa mnom i mojom djecom. Nekoliko puta zatrese glavom. Stigla je nakon što je otpremila tijelo te mlade žene u Tokyo. Ne, to nije bio sretan Božić. Brunetti zaključi da, bez obzira na šampanjac, još uvijek želi saznati više o pogibiji Brettine pomoćnice. — Je li u to doba itko pomislio da možda nije u pitanju nesretan slučaj? Brett zatrese glavom, zaboravivši na čašu pred sobom. — Ne. S vremena na vrijeme gotovo svi smo se bili poskliznuli hodajući rubom nalazišta. Prije otprilike mjesec dana jedan je kineski arheolog pao i slomio gležanj. Tako da smo u to doba svi vjerovali da je u pitanju nesretan slučaj. Doista je mogao biti, — dodala je glasom kojem je apsolutno nedostajalo uvjerenosti. — Je li radila na ovdašnjoj izložbi? upita on. — Ne na otvorenju. Radi otvorenja sam došla sama. Ali Matsuko je nadzirala pakiranje, kad su se izlošci vraćali u Kinu. — Jeste li Vi bili ovdje? upita Brunetti. Brett je dugo oklijevala, bacila pogled poprijeko na Flaviju, pognula glavu i odgovorila, — Ne, nisam. Flavia ponovno uzme bocu i natoči još šampanjca u njihove čaše, iako je samo njenu čašu trebalo nadopuniti. Neko vrijeme nitko nije prozborio ni riječ, a zatim Flavia upita Brett, zapravo iznoseći tvrdnju, a ne postavljajući pitanje, — Ona nije govorila talijanski, zar ne? — Ne, nije, odgovori Brett. — Ali i ona i Semenzato su govorili engleski, koliko se ja sjećam. — Kakve to veze ima? — upita Brett, a glas joj je bio uokviren ljutnjom koju je Brunetti osjetio, ali nije mogao dokučiti što ju je izazvalo. Flavia cmokne jezikom i okrenu se prema Brunettiju glumeći ogorčenje. — Možda je istina ono što se priča o nama Talijanima i možda mi doista imamo veću sklonost prema nepoštenju nego drugi ljudi. Shvaćate, zar ne? Kimnuo je glavom. — Hoće reći, — objasnio je Brett vidjevši da to Flavia neće učiniti, — da ona ne bi mogla komunicirati s ovdašnjim ljudima osim preko Semenzata. Govorili su istim jezikom. — Čekaj malo, reče Brett. Sada je shvatila na što ciljaju, ali to nije značilo i da joj se to sviđa. Dakle, sada je Semenzato kriv, tek tako i Matsuko je kriva, također? Samo zato jer su oboje govorili engleski?

Ni Brunetti ni Flavia ne rekoše niti riječ. — Radila sam s Matsuko tri godine, — inzistirala je Brett. — Ona je bila arheologinja, kustosica. Vas dvoje ne možete je tek tako proglasiti lopovom, ne možete samo sjediti i igrati se suca i porote i zaključiti da je kriva bez ikakvih podataka, bez ikakvog dokaza. — Brunetti primijeti da joj pritom, izgleda, nimalo ne smeta njihova pretpostavka da je Semenzato kriv. Nijedno od njih dvoje joj ne odgovori. Prošla je gotovo puna minuta. Konačno, Brett se zavali u sofi, a zatim se nagne naprijed i uzimajući čašu. Ali nije otpila, već je tek u ruci vrtjela čašu miješajući šampanjac u njoj, a zatim vratila čašu natrag na stol. — Occamova oštrica, — naposljetku reče ona na engleskom, mireći se sa sudbinom. Brunetti je pričekao da Flavia progovori, misleći kako njoj ovo sigurno nešto znači, ali Flavia ne reče ništa. Tako da on upita, — Čija oštrica? — Williama od Occama, — ponovi Brett ne skidajući pogleda s čaše. — On je bio srednjovjekovni filozof. Mislim da je bio Englez. Prema njegovoj teoriji, ispravno objašnjenje bilo kojeg problema bilo je obično ono koje se dalo na najjednostavniji način složiti od raspoloživih podataka. Signor William, Brunetti ulovi samog sebe u razmišljanju, jamačno nije bio Talijan. On baci pogled prema Flaviji i bio bi se zakleo da je u njenoj podignutoj obrvi mogao iščitati istu poruku kakvu je on njoj poslao pogledom. — Flavia, mogu li dobiti nešto drugo za piće? — upita Brett, pruživši ruku s napola punom čašom. Brunetti uoči Flavijino početno oklijevanje, sumnjičav pogled koji mu je dobacila, a zatim ponovno pogledala Brett i on pomisli kako je taj pogled bio vrlo sličan pogledu koji bi mu uputila Chiara kad bi joj rekao da učini nešto zbog čega bi morala napustiti prostoriju u kojoj su on i Paola razgovarali o nečem što su htjeli da ostane tajna za nju. Elegantnim pokretom Flavia ustane, uzme Brettinu čašu i ode u kuhinju. Na vratima je zastala tek toliko da joj dobaci preko ramena, — Donijet ću ti mineralne vode. Pobrinut ću se da bocu otvaram što je sporije moguće. — Tresnula je vratima za sobom. O čemu je ovdje riječ? pitao se Brunetti. Kad je Flavia nestala, Brett mu objasni. — Matsuko i ja smo bile ljubavnice. Nisam to nikad rekla Flaviji, ali ona to ionako zna. U kuhinji nešto bučno zazveči, potvrđujući istinitost njezinih riječi.— Sve je počelo u Xianu, otprilike godinu dana nakon što je stigla na nalazište. A zatim, — kako bi razjasnila stvari, — Zajedno smo radile na izložbi i ona je napisala jedno poglavlje kataloga. — Čija je zamisao bila da surađuje na izložbi? — upita Brunetti. Brett nije ni pokušala sakriti svoju nelagodu. —Moja? Njezina? Ne sjećam se. Jednostavno se dogodilo. Razgovarale smo o tome jedne večeri. — Ispod modrica je pocrvenila. A ujutro smo već donijele odluku da će napisati članak i doći u New York pomoći pri postavljanju izložbe. — Ali u Veneciju ste došli sami? — upitao je. Kimnula je. — Nakon otvorenja u New Yorku obje smo se vratile u Kinu. Ja sam se vratila u New York kako bih

zatvorila izložbu, a Matsuko je došla u London kako bi mi pomogla pripremiti otvorenje. Odmah nakon toga smo se obje vratile u Kinu. A zatim sam se ja vratila u London da spremimo izloške za Veneciju. Mislila sam da će mi se pridružiti ovdje na otvorenju, ali je odbila. Rekla je da želi... Brettin glas se osušio. Ona se nakašlja i ponovi, — Rekla je da želi da barem ovaj dio izložbe bude samo moj i da zato neće doći. — Ali je došla kad je izložba bila gotova? Kad su izlošci poslani natrag u Kinu? — Došla je iz Xiana na tri tjedna, — reče Brett. Brett zašuti i spusti pogled na svoje ruke u krilu mrmljajući, — Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati, — što je Brunettiju naznačivalo da vjeruje u to. — Kad je stigla ovamo, naša je veza već bila gotova. Na otvorenju sam srela Flaviju. Rekla sam to Matsuko kad sam se vratila u Xian otprilike mjesec dana nakon otvorenja izložbe ovdje. — Kako je reagirala kad ste joj to rekli? A što mislite, kako je reagirala, Guido? Ona je bila lezbijka, mlada djevojka, u škripcu između dviju kultura, odrasla u Japanu i obrazovana u Americi. Kad sam se vratila u Xian nakon otvorenja u Veneciji nije me bilo gotovo dva mjeseca rasplakala se kad sam joj pokazala talijanski katalog s njezinim člankom unutra. Ona je sudjelovala u postavljanju najvažnije izložbe u našoj struci posljednjih desetljeća i bila je zaljubljena u svoju šeficu i mislila je da je njezina šefica zaljubljena u nju. A onda sam ja dolepršala iz Venecije kako bih joj rekla da je svemu kraj, da sam zaljubljena u drugu osobu i kad me pitala u koga, ja sam joj glupavo rekla nešto o kulturama, o tome kako je teško do kraja doista shvatiti nekoga tko pripada drugoj kulturi. Rekla sam joj da nas dvije ne dijelimo istu kulturu, ali da je meni i Flaviji kultura zajednička. Još jedan tresak i zveket iz kuhinje bili su dovoljan dokaz da govori istinu. — Kako je reagirala? — upita Brunetti. — Da je to bila Flavia, pretpostavljam da bi me bila ubila. Ali Matsuko je bila Japanka, bez obzira na to koliko dugo je bila živjela u Americi. Vrlo se duboko naklonila i napustila moju sobu. — A nakon toga? — Nakon toga, bila je savršena pomoćnica. Vrlo službena i udaljena i vrlo djelotvorna. Bila je nadarena za posao koji je obavljala. — Šutjela je neko vrijeme, a zatim rekla, — Ne sviđa mi se to što sam joj učinila, Guido, — reče ona tihim glasom. — Zašto je došla ovamo kako bi otpremila stvari natrag u Kinu? — Ja sam bila u New Yorku, — reče Brett, kao da to sve objašnjava. Brunettiju to nije objašnjavalo sve, ali je odlučio ostaviti to za kasnije. — Nazvala sam Matsuko i zamolila je da bude ovdje i nadzire zatvaranje izložbe i pošalje stvari natrag u Kinu. — I ona je pristala? — Rekla sam Vam, ona je bila moja pomoćnica. Ova je izložba njoj značila toliko koliko i meni. — Začuvši kako to zvuči, Brett se dopuni, — Barem sam tako mislila. — A što je s njezinom obitelji? — upitao je.

Očito iznenađena tim pitanjem, Brett upita, — Što s njima? — Jesu li bogati? — Ricca sfondata — objasnila je. Bezgranično bogatstvo. — Zašto pitate? — Kako bih shvatio je li to učinila zbog novca, — objasnio je. — Ne sviđa mi se način na koji jednostavno zaključujete da je upetljana u ovo,— pobuni se Brett, ali slabašno. — Smijem li se vratiti? — Flavia upita glasno iz kuhinje. — Prekini s tim, Flavia, — ljutito joj uzvrati Brett. Flavia se vrati do njih, noseći u ruci čašu mineralne vode, u kojoj su mjehurići s dna veselo izranjali prema površini. Ona spusti čašu pred Brett, pogleda na svoj sat na ruci i reče, — Vrijeme je da popiješ svoje tablete. — Tišina. — Hoćeš li da ti ih donesem? Bez upozorenja, Brett tresne šakom o površinu mramornog stola, tako da je pladanj zazveketao, a s dna svih čaša se podigao val mjehurića. — Sama ću uzeti svoje tablete, do vraga. — Odgurnula se i ustala sa sofe i brzim korakom izašla iz sobe. Nekoliko sekunda kasnije oštar tresak još jednih zalupljenih vrata dopro je do dnevnog boravka. Flavia sjedne na svoj stolac, podigne svoju čašu šampanjca i gucne iz nje. — —Toplo je, — primijeti ona. Šampanjac? Prostorija? Brettina ćud? Ona prelije šampanjac iz svoje čaše u Brettinu, a sebi natoči iz boce, koju je ispraznila. Oprezno gucne, a zatim se nasmiješi Brunettiju. — Bolje. — Ona spusti čašu na stol. Ne znajući je li ovo predstava za njega ili ne, Brunetti odluči pričekati. Druževno su tako neko vrijeme pijuckali šampanjac, sve dok Flavia konačno ne upita, — Je li stražar u bolnici doista bio nužan? — Sve dok ne pohvatam barem neke konce toga što se ovdje događa neću znati koliko je išta nužno, — odgovorio je. Ona se nasmiješi. — Kakvo je osvježenje čuti djelatnika javnih službi kako priznaje da nešto ne zna, — reče ona, pruživši ruku kako bi spustila čašu na stol. Kako više nije bilo šampanjca, glas joj se promijenio i postao ozbiljniji. — Matsuko? upita ona. — Vjerojatno. — Ali odakle je mogla poznavati Semenzata? Ili znati dovoljno o njemu da zna da je on osoba kojoj se mora obratiti? Brunetti razmisli o ovome. — Izgleda da je bio na takvom glasu, barem ovdje. — Na takvom glasu da je Matsuko čula za njega? — Možda. Godinama se bila bavila starinama, tako da je vjerojatno čula ponešto o njemu. A Brett je izjavila da je njezina obitelj vrlo bogata. Možda takvi, vrlo bogati, znaju o takvim stvarima. — Da, znamo, — reče ona s tolikom neusiljenošću da je bio siguran da je to istina. — To je gotovo kao zatvoreni klub, kao da smo se zakleli jedni drugima da ćemo međusobno čuvati tajne. I uvijek je lako, vrlo lako, saznati gdje se može

pronaći pokvareni porezni savjetnik ne kažem da postoje i drukčiji savjetnici, barem ne u ovoj zemlji ili netko tko može nabaviti droge, ili dječake, ili djevojčice, ili se pobrinuti za to da se neko umjetničko djelo prebaci iz jedne u drugu zemlju, bez suvišnih pitanja. Naravno, nisam sigurna kako te stvari funkcioniraju u Japanu, ali ne vidim zašto bi trebalo biti ikakve razlike. Bogatstvu ne treba putovnica od države i vlasti. — Jeste li Vi prije išta čuli o Semenzatu? — Rekla sam Vam, srela sam ga samo tada i nije mi se svidio, tako da me nisu zanimale nikakve priče o njemu. A sada je prekasno za to, jer će sada svi imati puna usta dobrih riječi o njemu. — Ona pruži ruku i uze Brettinu čašu te potegne gutljaj mineralne vode iz nje. — Naravno, to će se promijeniti za nekoliko tjedana i ljudi će ponovno početi govoriti istinu o njemu. Ali sada nije trenutak da pokušamo saznati istinu. Ona vrati čašu na stol. Iako je mislio da zna kakav će odgovor dobiti, on ipak upita, — Je li Vam Brett išta rekla o Matsuko? Mislim, otkad je ubijen Semenzato? Flavia odmahne glavom. — Nije uopće mnogo govorila. Ne otkad je sve ovo počelo. — Ona se nagne naprijed i pomakne čašu nekoliko milimetara ulijevo. Brett se boji nasilja. Što mi se čini besmislenim, jer je ona vrlo hrabra. Mi, Talijanke, nismo hrabre, to znate i sami. Drske smo i bezobrazne, ali tjelesno nismo osobito hrabre. A ona ode u Kinu, spava pod šatorom, luta zemljom. Čak je bila i otišla autobusom u Tibet. Rekla mi je da je, kad su joj kineske vlasti odbile izdati vizu, jednostavno falsificirala dokumente i otišla. Ona se ne boji takvih stvari, stvari kojih se većina ljudi užasava, upetljavanja u probleme s državnim službama ili uhićenja. Ali se grozi istinskoga tjelesnog nasilja. Mislim da je to zato jer ona većinu vremena živi u svojim mislima, rješava i razrađuje probleme u glavi. Ona ne sliči samoj sebi otkad se ovo dogodilo. Ne želi nikome otvoriti vrata. Pretvara se da nije čula zvono ili čeka da ja odem i otvorim vrata. Ali razlog tomu je njezin strah. Brunetti se pitao zašto mu Flavia sve ovo govori. — Moram otići sljedećega tjedna, — reče ona, odgovorivši na njegovo pitanje. — Djeca su mi sa svojim ocem otišla dva tjedna na skijanje, a nakon toga se vraćaju kući. Otkazala sam tri nastupa, ali više ih ne mogu otkazivati. Niti želim. Zamolila sam je da pođe sa mnom, ali je odbila. — Zašto? — Ne znam. Ne želi mi reći. Ili ne može. — Zašto mi to govorite? — Mislim da će Vas poslušati. — Ako joj kažem: što? — Ako je zamolite đa pođe sa mnom. — U Milano? — Da. A zatim, u ožujku, moram u Munchen na mjesec dana. Mogla bi poći sa mnom. — A što je s Kinom? Zar se ne bi trebala vratiti onamo? — I završiti slomljena vrata na dnu one jame? — Iako je znao da njezina ljutnja nije usmjerena prema njemu, ipak se trgnuo začuvši joj glas.

— Je li spominjala povratak? — upita on. — Nije spominjala ništa. — Znate li kada bi trebala krenuti natrag? — Mislim da ona nema nikakav plan. Kad je stigla, rekla je da nema rezerviranu povratnu kartu. — Njezine se oči susretnu s Brunettijevim upitnim pogledom. — To je ovisilo o tome što sazna od Semenzata. — Iz njezinog tona bilo je jasno da je to tek dio objašnjenja. On pričeka da ona dovrši. — Ali pretpostavljam da je djelomice to ovisilo i o meni. Ona zastane, skrene pogled u stranu, a zatim ga opet vrati na Brunettija. — Uspjela je za mene ishoditi ponudu da predajem u Kini, na Pekinškom konzervatoriju. Željela je da zajedno odemo onamo. — I? — konačno upita on. Nismo raspravljale o tome prije nego što se ovo dogodilo. — A od tada? Ona odmahne glavom. Ovaj razgovor o Brett nagna Brunettija da iznenada spozna da je prošlo već mnogo vremena otkad je ona bila izašla iz prostorije. — Jesu li to jedina vrata? — upita on. Njegovo je pitanje bilo toliko iznenadno da je prošao trenutak prije nego što ga je Flavia shvatila, a zatim i sve što je to pitanje značilo. — Da. Nema drugog izlaza. Ili ulaza. A kući se ne može prići niti preko krova, jer kuća nije prislonjena o susjednu. — Ona ustane. — Idem vidjeti kako je. Nije je bilo dugo, a Brunetti je za to vrijeme u ruke uzeo knjigu koju je Brett bila ostavila na sofi i listao je. Zagledao se dugo u fotografiju bikovih vrata, pokušavajući vidjeti koji je dio tog lika predstavljala opeka kojom je bio ubijen Semenzato. Sličilo je to sastavljanju puzzlea, ali pokazalo se da ne može smjestiti taj jedan jedini nedostajući djelić, koji se nalazio u policijskom laboratoriju u Questuri, u cjelovitu sliku vrata što su ležala pred njim. Prošlo je gotovo deset minuta prije nego se Flavia vratila. Stajala je pokraj stola dok mu se obraćala, dajući Brunettiju do znanja da je njihov razgovor završen. — Zaspala je. Tablete protiv bolova koje pije su vrlo jake, a mislim daje popila i nešto za smirenje. A šampanjac nije baš pomogao. Spavat će do poslijepodneva. — Moram s njom ponovno razgovarati, — reče on. — Može li to pričekati do sutra? — Bilo je to jednostavno pitanje, a ne zapovjednim tonom postavljen zahtjev. Zapravo i nije moglo, ali nije imao izbora. — Da. Je li u redu ako dođem ponovno u isto vrijeme? — Naravno. Reći ću joj da ćete doći. I pokušat ću ograničiti količinu šampanjca. — Razgovor je možda bio gotov, ali je primirje očito i dalje vladalo. Brunetti, koji je zaključio da je Dom Perignon odlično piće za prijepodnevne sate, pomisli kako je to nepotrebna mjera opreza i ponada se da će Flavia do sutra promijeniti mišljenje. 12

Je li ovo bio početak ovisnosti o alkoholu? Brunetti se upitao kada je pri povratku, na putu do Questure, poželio svratiti u kafić i popiti još jednu čašu šampanjca. Ili je to bila tek neizbježna reakcija na izvjesnost da će toga jutra morati razgovarati s Pattom? Prva pomisao mu se činila privlačnijom. Kada je otvorio vrata svoga ureda, zapljusnuo ga je val vrućine. Bio je toliko opipljiv da se osvrnuo ne bi li taj val pratio pogledom dok se kotrlja niz hodnik, kako bi, možda, progutao kakvu nevinu dušu nenaviknutu na ćudi ovoga sustava grijanja. Svake godine, na sam blagdan ili tu negdje oko Svete Agate, petoga veljače, grijanje bi pomahnitalo u svim prostorijama na sjevernoj strani četvrtoga kata Questure. Dogodilo bi se to istoga trena kada bi grijanja nestalo u svim hodnicima i uredima na južnoj strani trećega kata. I to bi trajalo otprilike tri tjedna, općenito do blagdana Svetog Leandra, kojem bi većina ljudi u zgradi zahvaljivala na izbavljenju od muka. Nitko nikada nije mogao shvatiti ili popraviti ovu pojavu, iako se događala već pet ili više godina. Središnji uređaj centralnoga grijanja pregledavali su, provjeravali, ugađali, prtljali po njemu, psovali i ritali nogom u različita vremena različiti majstori ali nitko ga nikad nije uspio popraviti. A danas su ljudi koji su radili na trećem i četvrtom katu potpuno izgubili svaku nadu i sami su se u uredima prilagođavali uvjetima; jedni su skidali sakoe, dok su drugi na ruke navlačili rukavice. Brunetti je toliko čvrsto povezivao ovu pojavu s blagdanom Svete Agate da mu pred očima nikad nije lebdjela slika ove mučenice onako kako su je slikari uvijek prikazivali, s dvije odsječene dojke na tanjuru, već ju je on, unatrag pet godina, zamišljao s dva jednaka komada sustava centralnoga grijanja u rukama: recimo, s dva radijatora. Prišao je svom stolu, u hodu svukao kaput i sako, pa širom otvorio oba visoka prozora. Izvana ga je zapuhnula hladnoća pa se istoga trena vratio do stola i ogrnuo je na sebe sako. S godinama, Brunetti je bio razvio ritam otvaranja i zatvaranja prozora, ritam koji je ne samo djelotvorno regulirao temperaturu zraka u prostoriji, već mu je ujedno onemogućivao da se na bilo što usredotoči. Radi li kućepazitelj možda za mafiju? Prema pisanju novina, gotovo svaka druga osoba radila je za mafiju, pa zašto onda kućepazitelj ne bi radio za njih? Na stolu su se nalazila uobičajena policijska izvješća od njegovih podređenih i zahtjevi policijskih uprava iz drugih gradova, kao i pisma građana. Bilo je tu i pismo jedne žene s otočića Torcella, koja ga je osobno molila da joj potraži sina, za koga je ona pouzdano znala da su ga oteli Sirijci. Žena je bila luda i mnogi su policijski djelatnici dobivali svakoga mjeseca pismo od nje; i u svakom pismu bi pisala o tom istom nepostojećem sinu, jedino bi se otmičari mijenjali u skladu s vjetrovima međunarodne politike. Ako sada pođe, mogao bi razgovarati s Pattom prije ručka. S takvom nadom, uzeo je tanke dosjee o Semenzatu i Lynchovoj i spustio se do Pattina ureda. Iako je svježih ljiljana bilo posvuda, signorina Elettra nije bila za stolom. Vjerojatno je bila vani, kod stručnjaka za uređenje okoliša. Pokucao je, a iznutra se čulo dopuštenje da uđe. Pošteđen pomahnitaloga centralnog grijanja, u Pattinom uredu je bilo savršenih dvadeset i dva stupnja celzija, idealna temperatura koja mu je dopuštala taj luksuz da svuče sako, ako posao postane previše uzbuđujuć. Budući da je do sada bio pošteđen te nužde, sjedio je za svojim stolom, u neotkopčanom

vunenom sakou, s dijamantnom iglom za kravatu uredno na svom mjestu. Kao i uvijek, Patta je izgledao kao da je upravo izašao iz kozmetičkoga salona, a njegove velike smeđe oči bile su savršeno smještene usred savršenog lica. — Dobro jutro, gospodine, — reče Brunetti sjedajući na stolac prema kojem mu je Patta mahnuo. — Dobro jutro, Brunetti. — Kad se Brunetti nagnuo naprijed kako bi stavio fascikl na Pattin stol, njegov nadređeni odmahne rukom. — Već sam to pročitao. Od riječi do riječi. Pretpostavljam da radite na hipotezi prema kojoj su napad na dottoressu Lynch i ubojstvo dottor Semenzata povezani? — Da, gospodine, upravo tako. Ne vidim kako ne bi bili povezani. Na trenutak je pomislio da će Patta, što mu je bio običaj, prigovoriti ikakvom izraženom uvjerenju koje nije njegovo vlastito, ali on iznenadi Brunettija kimnuvši glavom i izrekavši, — Da, vjerojatno ste u pravu. Što ste do sada obavili? — Razgovarao sam s dottoressom Lynch, započne on, ali mu Patta upadne u riječ. — Nadam se da ste bili ljubazni s njom. Brunetti se zadovolji jednostavnim odgovorom — Da, gospodine. — Dobro, dobro. Ona je važna dobročiniteljica ovoga grada i treba se prema njoj ponašati u skladu s tim. Brunetti pričeka da prođe nekoliko trenutaka, a, zatim nastavi. — Postojala je izvjesna osoba iz Japana, koja je kao pomoćnica došla ovamo kako bi zatvorila izložbu i poslala izloške natrag u Kinu. — Kao pomoćnica dottoressi Lynch? — Da, gospodine. — Žena? — upita oštro Patta. Pattin je ton zvučao toliko prljavo, da je Brunetti zastao na trenutak prije nego li je odgovorio. — Da, gospodine. Žena. — Ah, shvaćam. — Da nastavim, gospodine? — Da, da. Svakako. — Dottoressa Lynch mi je rekla kako je ta žena nesretnim slučajem stradala u Kini. — Kakvim slučajem? — upita Patta, kao da je to zapravo bila neizbježna posljedica njezinih seksualnih sklonosti. — Pala je na arheološkom nalazištu gdje su radile. — Kad se to dogodilo? — Prije šest tjedana. Dogodilo se to nakon što je dottoressa Lynch bila poslala pismo Semenzatu u kojem je napisala kako misli da su neke od umjetnina koje su vraćene u Kinu lažne. — A ta žena koja je stradala bila je osoba koja je umjetnine pakirala? — Po svemu sudeći da, gospodine. — Jeste li pitali dottoressu Lynch u kakvoj je vezi bila s tom ženom?

Pa, nije ju pitao, zar ne? — Ne, gospodine, nisam je pitao. Dottoressu je, čini se, mučila njezina pogibija i mogućnost da je ta mlada žena upletena u štogod da se ovdje događalo, ali ništa više od toga. — Jeste li sigurni u to, Brunetti? — Pattine su se oči suzile dok je postavljao to pitanje. — Apsolutno, gospodine. Mogao bih se kladiti u svoj ugled. — Kao što je uvijek činio kad bi lagao Patti, gledao ga je netremice ravno u oči, pazeći da drži oči širom otvorene. — Da nastavim, gospodine? — Čim je to izgovorio, Brunetti shvati da je to sve što ima za reći, to jest, da je to sve što želi reći Patti. A svakako mu nije htio reći to da je obitelj te mlade Japanke bila tako bogata da ona ne bi imala nikakva materijalna interesa da zamijeni prave umjetnine lažnima. Pomislivši na to kako bi Patta reagirao na zamisao o seksualnoj ljubomori kao motivu, Brunetti osjeti blagu mučninu. — Mislite li da je ta Japanka znala da su lažne umjetnine poslane natrag u Kinu? — Moguće je, gospodine. — Ali nije moguće, — reče Patta snažno naglašavajući, da je sve sama smislila. Morala je imati pomoćnika ovdje, u Veneciji. — Tako izgleda, gospodine. To je mogućnost koju istražujem. — Kako? — Pokrenuo sam istragu financija dottor Semenzata. — Na temelju čijega zahtjeva? — upita Patta. — Svog vlastitog, gospodine. Patta prijeđe preko toga. — I što još? — Već sam razgovarao s nekim ljudima o Semenzatu, tako da očekujem da ću prikupiti podatke o njegovom stvarnom ugledu. — Kako to mislite, stvarnom ugledu? Oh, kako nam rijetko sudbina u ruke baci naše neprijatelje na milost i nemilost. — Zar ne mislite, gospodine, kako svaki birokrat ima svoj službeni ugled, ono što o njemu ljudi govore javno i svoj stvarni ugled, ono što ljudi znaju da je istina o njemu i ono što govore u njemu među sobom? Patta podigne desnu ruku okrenuvši dlan prema sebi i počne palcem namještati prsten na prstenjaku, proučavajući ga istodobno i provjeravajući stoji li kako treba. — Možda. Možda. — Podignuo je pogled s dlana. — Nastavite, Brunetti. — Mislio sam početi s tim i vidjeti kamo će me to odvesti. — Da, to mi zvuči u redu, — reče Patta. — Upamtite, želim znati sve što činite ili saznate. On povuče orukvicu košulje i baci pogled na svoj Rolex Oyster. — Ne želim Vam oduzimati vrijeme koje jamačno želite posvetiti ovom slučaju, Brunetti. Brunetti ustane, jer je znao koliko je sati; naime, bilo je vrijeme da Patta ode na ručak. Krenuo je prema vratima, a jedino ga je još zanimalo kako će ga Patta podsjetiti da s Brett razgovara u rukavicama. — Brunetti, — reče Patta u trenutku kad je Brunetti stigao do vrata.

— Da, gospodine? — reče on, osjetivši istinsku znatiželju, što se rijetko događalo u kontaktima s Pattom. — Želim da s dottoressom Lynch radite u rukavicama. — Ah, znači tako je to rekao. 13 Vrativši se u svoj ured, prva stvar koju je Brunetti učinio nakon što je otvorio prozor, bila je ta da je nazvao Lelea. Kod kuće se nitko nije odazivao na telefon, tako da je Brunetti nazvao galeriju, gdje se slikar javio nakon šest zvona. — Allo? — Ciao, Lele, Guido je. Pomislio sam, dobro bi bilo da te nazovem i vidim jesi li štogod saznao. — O onoj osobi? — odgovori Lele, jasno mu dajući do znanja da ne može slobodno govoriti. — Da. Je li netko ondje s tobom? — Ah, da, kad već to spominjete, mislim da je to stoji. Hoćete li još neko vrijeme biti u svojem uredu, signor Scarpa? — Da, hoću. Otprilike sljedećih sat vremena. — Dobro, onda, signor Scarpa. Nazvat ću Vas kad budem slobodan. — Hvala, Lele, — reče Brunetti i spusti slušalicu. Tko li je to bio kod Lelea da nije htio da ta osoba sazna kako razgovara s policijskim commissarijem? On se posveti papirima iz dosjea, tu i tamo unijevši pokoju bilješku. U nekoliko je prigoda bio u vezi s posebnim policijskim odijelom koji se bavio krađama umjetnina, ali zasad je jedino što im je mogao dati bilo Semenzatovo ime i nikakav drugi dokaz. Semenzato je doista mogao imati ugled o kojem ništa nije pisalo u službenim izvješćima, ugled o kojem nikad nema pismenih dokaza. Prije četiri godine bio je surađivao s jednim policijskim kapetanom iz umjetničkog odjela u Rimu u potrazi za gotičkim oltarom ukradenim iz crkve San Giacomo dell Orio. Giulio kakoseonozvaše, Brunetti se nikako nije mogao prisjetiti njegova prezimena. Podigao je slušalicu i nazvao signorinu Elettru. — Da, commissario? — upita ona kad joj se predstavio. — Jeste li dobili odgovor od Heineggera ili Vaših prijatelja iz banke? — Imat ću podatke danas poslijepodne, gospodine. — Dobro. A do tada, želio bih da pregledate dosjee i vidite možete li mi pronaći jedno prezime, jednog kapetana iz ureda za krađe umjetnina u Rimu. On i ja smo se dopisivali zbog jedne krađe u crkvi San Giacomo dell Orio. Prije otprilike četiri godine. Možda pet. — Znate li možda pod kojim se imenom vodi taj dosje, gospodine? — Ili pod mojim imenom, budući da sam ja napisao izvorni izvještaj, ili pod imenom crkve, ili možda pod krađa umjetnina. — Na trenutak se zamisli, pa nastavi, — Mogli biste provjeriti dosje izvjesnog Sandra to jest, Alessandra Benellija, koji je bio prijavljen u San Liju. Mislim da je još uvijek u zatvoru, ali možda se tamo spominje kapetanovo ime. Mislim da je on svjedočio na tom suđenju.

— Svakako, gospodine. Danas? — Da, signorina, ako je ikako moguće. — Odmah idem dolje u arhiv to Vam potražiti. Možda uspijem pronaći štogod prije ručka. Mladenački optimizam. — Hvala Vam, signorina, reče on i spusti slušalicu. Čim ju je spustio, oglasilo se zvono, a s druge strane bio je Lele. — Nisam mogao razgovarati, Guido. U galeriji mi je bio netko za koga mislim da bi ti mogao biti koristan u svemu ovome. — Tko? — Kad mu Lele ne odgovori, Brunetti se sjeti da su mu potrebne obavijesti, a ne izvori, — Oprosti, Lele. Zaboravi da sam te to pitao. Što ti je rekao? Izgleda da je dottor Semenzato bio osoba s mnogo interesa. Ne samo da je bio ravnatelj muzeja, već je isto tako bio i tihi ortak u dvije trgovine antikvitetima, jednoj ovdje i jednoj u Milanu. Čovjek s kojim sam razgovarao radi u jednoj od trgovina. Brunetti se odupre porivu da upita u kojoj. Umjesto toga, bio je nijem, znajući da će mu Lele reći sve što smatra potrebnim. — Čini se da vlasnik tih trgovina ne Semenzato, već službeni vlasnik ima pristup umjetninama koje se nikad ne pojavljuju u trgovinama. Osoba s kojom sam razgovarao rekla mi je da su u prošlosti u trgovinu dvaput dostavljene umjetnine koje su pogreškom raspakirane. Čim ih je vlasnik vidio, naložio je da ih se ponovno zapakira i otpremi, rekavši da su to umjetnine za njegovu privatnu zbirku. — Je li ti rekao kakve su to umjetnine bile? — Rekao mi je da je jedna od njih bila kineska bronca, a da je drugi komad bio primjerak predislamske keramike. Također je rekao, a mislim da bi te to moglo zanimati, da je prilično siguran u to da je vidio fotografiju te keramike u jednom članku o umjetninama ukradenima iz kuvajtskoga muzeja. — Kad se to zbilo? — upita Brunetti. — Prvi put, prije otprilike godinu dana, a drugi prije tri mjeseca, — odgovori Lele. — Je li ti rekao išta drugo? — Rekao je da vlasnik ima mnogo stranaka koji imaju pristup toj privatnoj zbirci. — Kako je on znao za to? — Ponekad, kad je razgovarao s tim strankama, vlasnik bi spominjao koje primjerke ima, ali ti se primjerci nisu nalazili u trgovini. Ili bi telefonirao nekoj od stranaka i rekao joj da mu određena umjetnina stiže određenog datuma, ali ta umjetnina se nikad ne bi pojavila u trgovini. Ali, kasnije bi iz vlasnikovih telefonskih razgovora zaključio da je prodaja obavljena. — A zašto bi ti on to ispričao, Lele? — upita Brunetti, iako je znao da ne bi trebao. — Prije mnogo godina zajedno smo radili u Londonu i tada sam mu napravio nekoliko usluga. — Ali, kako si znao da, od svih ljudi koje poznaješ, baš njega moraš pitati? Umjesto da se uvrijedi, Lele se nasmije,

— Oh, raspitao sam se malo uokolo o Semenzatu i netko mi je rekao da razgovaram s tim svojim prijateljem. — Hvala, Lele. — Brunetti je znao, kao i svi Talijani, da je društveni sustav velika osjetljiva mreža osobnih usluga. Sve je izgledalo tako neobavezno: netko je razgovarao s prijateljem, popričao s rođakom i tako su se razmjenjivale obavijesti. I s tom obaviješću stvorena je nova ravnoteža između dugovanja usluga. Prije ili kasnije, sve se plaćalo, svi su dugovi dolazili na naplatu. — Tko je vlasnik tih trgovina? — Francesco Murino. Iz Napulja. Bio sam poslovao s njim kad je otvorio svoju trgovinu ovdje, prije mnogo godina i on je "un verofiglio di migniotta". Ako se ovdje događa išta protuzakonito, onda su njegovi prsti duboko u tome. — Je li on vlasnik trgovine u Santa Maria Formosa? — Da, poznaješ ga? — Samo iz viđenja. Nikad nije bio upetljan ni u kakve mutne poslove, barem ja ne znam za njih. — Guido, ta rekao sam ti da je iz Napulja. Naravno da nikad nije bio upetljan ni u kakve mutne poslove, ali to ne znači da nije pokvarenjak. — Zbog strasti s kojom je Lele govorio o njemu Brunetti se zainteresirao za poslove koje je Lele imao s Murinom u prošlosti. — Je li ti itko drugi rekao išta o Semenzatu? Lele ispusti zvuk gađenja. — Znaš kako je kad netko umre. Nitko ti ne želi reći istinu. — Da, netko mi je to još jutros rekao. — Što su ti još rekli? — upita Lele, a to je zazvučalo kao stvarna znatiželja. — Da bih trebao pričekati nekoliko tjedana, a zatim će ljudi ponovno početi govoriti istinu. Lele se nasmijao tako glasno da je Brunetti morao slušalicu udaljiti od uha sve dok se Lele nije prestao smijati. A kad je prestao, Lele reče, — Kako su samo u pravu. No, mislim da nećeš toliko dugo čekati. — Znači li to da ima o njemu još toga? — Ne, ne želim te zavesti na pogrešan trag, Guido, ali jedan ili dva čovjeka nisu izgledali pretjerano iznenađeni što je ubijen na takav način. — Kad ga Brunetti nije upitao što time želi reći, Lele nastavi, — Izgleda daje imao veze s ljudima s juga Italije. — Zar se oni sada počinju zanimati za umjetnost? — upita Brunetti. — Da, čini se da droga i prostitucija više nisu dovoljne. — Pretpostavljam da bismo trebali podvostručiti broj čuvara u muzejima. — Guido, što misliš od koga kupuju slike? Je li ovo još jedna od posljedica uspinjanja na društvenoj ljestvici, pitao se Brunetti, mafija kao konkurencija Sothebysu? — Lele, koliko se može vjerovati tim ljudima s kojima si razgovarao? — Može im se vjerovati na riječ, Guido. — Hvala, Lele. Ako čuješ išta nova o njemu, molim te, javi mi.

— Naravno. I Guido, ako su ta gospoda s juga upletena u ovo, onda ti je bolje da budeš vrlo oprezan, u redu? — Bio je to znak moći koja se već osjećala ovdje na sjeveru, ljudi su već s oklijevanjem izgovarali riječ mafija. — Naravno, Lele i hvala ti još jednom. — Ozbiljno to mislim, — reče Lele prije nego što je prekinuo vezu. Brunetti je spustio slušalicu i, gotovo bez razmišljanja, otišao do prozora i otvorio ga kako bi pustio malo hladnoga zraka u prostoriju. Radovi na pročelju crkve San Lorenza, nasuprot njegovom uredu, stali su zbog zime, a puste skele su i dalje stajale ondje. Jedan veliki komad plastične folije kojom su skele bile zaštićene otrgnuo se i, čak s ove udaljenosti, Brunetti je čuo kako bjesno lamata na vjetru. Iznad crkve, Brunetti je vidio kako se s juga kotrljaju tmasti oblaci koji će jamačno donijeti još kiše prije kraja poslijepodneva. Bacio je pogled na svoj sat na ruci. Nije imao vremena naći se sa signor Murinom prije ručka, ali Brunetti je odlučio svratiti u njegovu trgovinu poslijepodne kako bi vidio kakvu će reakciju izazvati kad kao policijski commissario uđe u trgovinu i predstavi se. Mafija. Ukradene umjetnine. Znao je da je više od pola muzeja u državi zatvoreno višemanje neprekidno, ali nikad prije nije se pozabavio razmišljanjem o tome što to znači u smislu krađe, otuđenja ili, u slučaju kineske izložbe, zamjene. Čuvari su bili slabo plaćeni, ali su im ipak sindikati bili dovoljno jaki da spriječe zapošljavanje dragovoljaca na mjestima čuvara u muzejima. Sjetio se jednog prijedloga, koji je davno čuo, a prema kojem bi mladićima koji odluče služiti dvije godine u javnim službama umjesto jednoipolgodišnjeg vojnog roka trebalo biti omogućeno da služe kao muzejski čuvari. Ta zamisao nije dospjela ni do senatske govornice. Pretpostavivši da je Semenzato imao prste u zamjeni pravih umjetnina lažnima, kome bi bilo jednostavnije utopiti originale nego trgovcu starinama? A takav trgovac imao je ne samo klijentelu i stručno znanje potrebno za točnu procjenu, već je, ako je potrebno, znao i kako robu dostaviti kupcu bez uplitanja policije, ministarstva financija ili Komisije za umjetnička djela. Unošenje ili iznošenje umjetnina iz zemlje bila je prava igrarija. Samo bacite pogled na zemljovid Italije i vidjet ćete kako su granice porozne. Tisuće kilometara zaljeva, uvalica, draga i žalova. Ili, za one dobro organizirane ili s dobrim vezama, postojale su morske i zračne luke, kroz koje se moglo nekažnjeno prenijeti sve i sva. Nisu samo muzejski čuvali bili slabo plaćeni. Njegovo maštanje prekine kucanje na vratima. — Avanti, — povikao je i zatvorio prozore. Vrijeme je za nastavak kuhanja. Signorina Elettra uđe u prostoriju, s bilježnicom u jednoj i fasciklom u drugoj ruci. — Pronašla sam kapetanovo ime u dosjeu, gospodine. Zove se Carrara, Giulio Carrara. Još uvijek je u Rimu, ali prošle godine promaknut je u čin maggiorea. — Kako ste do doznali, signorina? — Nazvala sam njegov ured u Rimu i porazgovarala s njegovom tajnicom. Zamolila sam je da mu prenese kako ćete ga nazvati danas poslijepodne. Već je bio otišao na ručak i neće ga biti do pola četiri. — Brunetti je znao što je pola četiri značilo u Rimu.

Baš kao da je naglas izgovorio posljednju misao, signorina Elettra mu odgovori. — Pitala sam je. I rekla mi je da se on doista vraća u to vrijeme, tako da sam sigurna da ga možete nazvati. — Hvala Vam, signorina, — reče on i još jednom u mislima zahvalio Bogu što ovo čudo od žene uspijeva izdržati svakodnevnu tlaku Pattine vladavine. — Ako smijem pitati, kako ste samo uspjeli tako brzo pronaći njegovo ime? — Oh, već mjesecima prelistavam dosjee. Unijela sam neke promjene, jer nije postojala nikakva unutarnja logika organizacije sustava, no sada je to riješeno. Nadam se da nitko neće biti nezadovoljan promjenom. — Ne, mislim da neće. Nitko nikad ne može pronaći ništa što traži, tako da mislim da niste napravili nikakvu štetu. Ionako bi sve trebalo pohraniti u računalo. Ona mu uputi pogled osobe koja je bila provela poprilično dugo u nakupljenom neredu tih dosjea; bolje da ne ponovi to što je upravo izgovorio. Prišla je stolu i spustila fascikl. Danas je bila odjevena u crnu vunenu haljinu, a oko vrlo tankog struka bio joj je čvrsto stegnut jarko crveni pojas. Izvukla je rupčić iz džepa i obrisa čelo. — Je li ovdje kod Vas uvijek ovako vruće, gospodine? — upitala je. — Ne, signorina, ovo se događa svake godine u veljači i traje tek nekoliko tjedana. Obično prestane do kraja mjeseca. Nema veze s Vašim uredom. U ovo doba prošle godine bila je na Baliju, tako da joj je ovo bio prvi susret s tom pojavom. — Je li to scirocco? — Bilo je to prilično razumno pitanje. Ako je posljedica vrućeg vjetra koji je puhao iz Afrike mogla biti acqua alta, onda jamačno nije bilo razloga zašto ne bi podigao temperaturu u njegovom uredu. — Ne, signorina. Nešto nije u redu sa sustavom grijanja, a nitko nije u stanju dokučiti što. Naviknut ćete se na to, a do kraja mjeseca će nestati. — Nadam se, — reče ona ponovno brišući čelo. — Ako je to sve, gospodine, ja bih sada otišla na ručak. Brunetti pogleda na sat i vidje da je već gotovo trinaest sati. — Uzmite kišobran sa sobom, — reče on. — Čini se da će ponovno kišiti. Brunetti je otišao kući na obiteljski ručak, a Paola je održala svoje obećanje da Raffiju neće ništa reći o špricama i onome što je njegov otac sav prestrašen pomislio kad ih je bio pronašao. Međutim, svoju je šutnju iskoristila tako da je od Brunettija iznudila obećanje da će joj ne samo pomoći da iznese stol na terasu čim grane prvo sunce, već da će joj također pomoći ubrizgati otrov u svaku od bezbrojnih rupa koje su drvotočci izjeli dok su tražili izlaz iz nogu stola, u kojima su proveli zimski san. Raffi se zatvorio u svoju sobu nakon ručka, izgovorivši se time da mora napisati svoju zadaću iz grčkoga, prijevod deset stranica Homera za sutra ujutro. Prije dvije godine, kad je samog sebe proglašavao anarhistom, bio se zatvarao u svoju sobu kako bi se mogao moriti crnim razmišljanjima o kapitalizmu i o tome kako sam kapitalizam ubrzava svoj pad. Ali ove godine, Raffi je ne samo pronašao djevojku, već, očito i želju da bude primljen na sveučilište. Paola je oštro priprijetila Chiari ako joj ne pomogne oko posuđa i dok su se njih dvije zabavljale pranjem suda, Brunetti proviri u kuhinju i rekavši im da se vraća na posao.

Kad je izašao iz kuće, naslućena kiša već je počela padati, zapravo sipiti, ali dalo se naslutiti da će kasnije sigurno jače kišiti. On otvori kišobran i skrene desno na Rugettu, prema mostu Rialto. Nekoliko minuta kasnije bilo mu je drago što je nazuo čizme, jer je nogostup bio prepun velikih lokava koje su ga jednostavno vabile da gaca po njima. U trenutku kad se našao s druge strane mosta, već je kišilo jače, a kad je stigao do Questure nogavice su mu već bile mokre od listova do koljena, jer su ih od vode niže štitile sare čizama. U svom uredu, svukavši sako, na trenutak ga je spopala želja da svuče i hlače i objesi ih da se osuše iznad radijatora: bile bi suhe za tren oka. Umjesto toga, dovoljno je dugo držao prozor otvorenim da bi rashladio ured, a zatim sjeo za svoj pisaći stol, nazvao centralu i zamolio da ga spoje s uredom za krađe umjetnina u policijskoj upravi grada Rima. Kad je veza uspostavljena, on se predstavi i zamoli da ga spoje s maggiore Carrarom. — Buon giorno, commissario. — Čestitam, maggiore. — Hvala, bilo je već krajnje vrijeme. — Ti si još uvijek klinac. Imaš još vremena koliko hoćeš do generalskoga čina. — Dok ja postanem general, u nijednom muzeju u ovoj zemlji neće više biti nijedne slike, — reče on. Carrarin smijeh, kad se oglasio s druge strane žice, bio je kasnio upravo toliko da Brunetti ne bude siguran je li to mislio ozbiljno ili se šalio. — Pa, to je upravo ono zbog čega i zovem, Giulio. — Što? Zbog slika? — Nisam baš siguran. U svakom slučaju, zbog muzeja. — Da, o čemu je riječ? — upitao je s napetim zanimanjem koje je, Brunetti se prisjeti, osjećao za svoj posao. — Imali smo jedno umorstvo ovdje. — Da, znam, Semenzato, u Palazzu Ducale. — Glas mu je bio ravnodušan. — Znaš li išta o njemu, Giulio? — Službeno ili neslužbeno? — Službeno. — Apsolutno ništa. Ništa. Ne. Baš ništa. — Brunetti se nasmiješi u slušalicu. — U redu. A neslužbeno? — Baš neobično da me to pitaš. Zapravo, tu na stolu mi se nalazi papirić s obavijesti da te nazovem. Nisam znao da ti je dodijeljen taj slučaj, sve dok to nisam jutros saznao iz novina, tako da sam pomislio da te nazovem i ispričam ti nekoliko stvari. I da te zamolim da mi napraviš nekoliko usluga. Mislim da tu ima cijelo brdo stvari koje bi nas obojicu mogle zanimati. — Kao na primjer? — Kao na primjer njegov bankovni račun. — Semenzatov? — Zar to nije osoba koja te zanima? — Oprosti, Giulio, ali cijelog dana samo slušam ljude koji mi govore kako ne bih smio govoriti loše o mrtvima. — Ako ne možemo govoriti loše o mrtvima, o kome onda možemo? — Carrarino pitanje bilo je iznenađujuće logično.

— Već sam zadužio jednu osobu da poradi na tome. Sutra bih izvješće trebao imati pred sobom na stolu. Još nešto? — Volio bih baciti pogled na ispis njegovih međunarodnih telefonskih poziva i onih od kuće i onih s posla, iz muzeja. Što misliš, možeš li ih nabaviti? — Neslužbeno? — Da. — Nabavit ću ih. — Dobro. — Nešto drugo? — Jesi li razgovarao s njegovom udovicom? — Ne, nisam, barem ne osobno. Jedan od mojih ljudi je razgovarao s njom. Zašto? — Ona bi mogla znati ponešto o tome kamo je putovao tijekom posljednjih nekoliko mjeseci. — Zašto te to zanima? — upita Brunetti, iskreno znatiželjan. — Nemam neki osobiti razlog, Guido. Ali volimo znati takve stvari kad nam se nečije ime pojavi pred nosom više puta. — A njegovo se ime pojavilo više puta? — Da. — Zašto? — Ako već moram biti iskren, ništa određeno. — Carrara je zvučao razočarano što nema nikakvu određenu optužbu koju bi mogao prenijeti Brunettiju. — Dvojica muškaraca koje smo uhitili u rimskoj zračnoj luci prije više od godine dana, s kineskim malim kipovima od nefrita, izjavili su nam da su samo bili čuli kako se spominje njegovo ime u razgovoru. Oni su bili samo dostavljači; nisu znali gotovo ništa, nisu znali čak ni vrijednost pošiljke koju su nosili sa sobom. — I, koliko je vrijedila ta pošiljka? — upita Brunetti. — Milijarde. Kipovi su ukradeni iz Nacionalnoga muzeja u Taiwanu. Nestale su tri godine ranije; dan-danas se ne zna kako. — Jesu li ti kipovi bili jedine umjetnine koje su ukradene? — Ne, ali su to jedine umjetnine koje smo uspjeli pronaći. Za sada. — Gdje si još čuo njegovo ime? — Oh, spomenuo mi ga je jedan od malih ljudi čije konce povlačimo ovdje u Rimu. Možemo ga uhititi kad god poželimo zbog droge ili zbog provale i pljačke, ali ga puštamo da se kreće na slobodi, a zauzvrat on nam s vremena na vrijeme dostavi pokoju obavijest. Znaš kako je. Rekao je da je čuo Semenzatovo ime slušajući telefonski razgovor jednog od ljudi kojem prodaje stvari. — Ukradene stvari? — Pa naravno. A što bi drugo prodavao? — Je li taj kupac razgovarao sa Semenzatom, ili o njemu? — O njemu. — Je li ti doušnik rekao što je čuo? — Osoba koja je razgovarala na telefon samo je rekla da će osoba s druge strane žice pokušati razgovarati sa Semenzatom. Ispočetka smo mislili da njegovo ime nema nikakve veze s kriminalom. Na kraju krajeva, čovjek je bio ravnatelj

muzeja. Ali onda smo uhvatili onu dvojicu u zračnoj luci, a zatim je Semenzato ubijen u svom uredu. Tada sam pomislio da je vrijeme da te nazovem i ispričam ti sve. — Carrara je zastao, dovoljno dugu da bi dao znak Brunettiju da je ispričao sve što je imao za reći, a sada je bilo vrijeme da on sazna ponešto. — A što si ti pronašao gore kod vas? — Sjećaš se one kineske izložbe od prije nekoliko godina? Carrara potvrdno zagunđa. — Neki od izložaka s izložbe koji su poslani natrag u Kinu bili su krivotvorine. Carrarin zvižduk jasno se čuo s druge strane žice. — I čini se da je bio tajni ortak u dvije trgovine starinama, jednoj ovdje i jednoj u Milanu, — nastavi Brunetti. — Čijim trgovinama? — Vlasnik je Francesco Murino. Je li to ime poznato? Carrarin je glas bio spor, odmjeren. — Poznato mi je na isti način kako sam čuo za Semenzata, neslužbeno. Ali njegovo se ime pojavilo više puta, ne samo dvaput. — Imaš li išta određeno o njemu? — Ne, ništa. Izgleda da se dobro pokriva. — Zavladala je duga stanka, zatim je Carrara nastavio, a glas mu je iznenada postao puno ozbiljniji, — Ili ga netko dobro pokriva. — Misliš da je o tome riječ, ha? — upita Brunetti. To je moglo značiti svašta: daje upetljan neki vladin odsjek, mafija, strana vlada, pa čak i Crkva. — Da. Svaki trag koji dobijemo vodi u slijepu ulicu. Čujemo kako se spominje njegovo ime, a onda sve zamukne. Financijska policija ga je provjeravala triput u posljednje dvije godine i nisu pronašli ništa. Čist je. — Je li njegovo ime ikada povezivano sa Semenzatovim? — Ovdje ih nitko nije povezivao. Što još imaš? — Je li ti poznata dottoressa Lynch? L’americana? — upita Carrara. — Da. — Naravno da mi je poznata. Na kraju krajeva, ipak sam diplomirao povijest umjetnosti, Guido. Zar je ona toliko poznata? — Njezina knjiga o iskapanjima u Xianu su klasika. Još je uvijek tamo, zar ne? — Ne, ovdje je. — U Veneciji? Pa što radi ondje? Brunetti se pitao isto. Pokušavala je odlučiti hoće li se vratiti u Kinu, ostati ovdje zbog svoje ljubavnice ili, sada, čekati da sazna je li njezina bivša ljubavnica umorena. — Došla je ovamo porazgovarati sa Semenzatom o umjetninama koje su bile poslane natrag u Kinu. Dva razbijača su je pretukla prošlog tjedna. Polomili su joj čeljust i nekoliko rebara. Ovdašnje novine su pisale o tome. Carrara ponovno zazvižda s druge strane, iz Rima, ali u ovom se zvižduku nekako osjećala sućut. — Ovdje nisu ništa javili o tome, — reče on. — Njezina pomoćnica, jedna Japanka koja je bila došla ovamo kako bi nadgledala povratak izložaka u Kinu, poginula je nesretnim slučajem na nalazištu.

— Freud je negdje napisao da nesretni slučajevi ne postoje, zar ne? — upita Carrara. — Ne znam je li Freud pritom mislio i na Kinu, ali ne, to mi ne zvuči kao nesretan slučaj. Brunetti odluči protumačiti Carrarino gunđanje kao odobravanje pa reče, — Sutra ujutro porazgovarat ću s dottoressom Lynch. — Zašto? — Želim je pokušati uvjeriti je kako bi bilo najpametnije da na neko vrijeme napusti grad, a isto tako bih želio saznati više o tim umjetninama koje su zamijenjene lažnima. Koje su to umjetnine, imaju li tržišnu vrijednost... Carrara mu tu upadne u riječ. — Pa naravno da imaju tržišnu vrijednost. — Da, znam to, Giulio. Ali želim steći nekakvu sliku o tome kako izgleda to tržište, mogu li se te umjetnine prodavati javno. — Oprosti, ne razumijem što želiš reći, Guido. — Nakon stanke, nastavio je, — Ako te umjetnine stižu iz nalazišta u Kini, na njih možeš nalijepiti kakvu god želiš cijenu. — Toliko su rijetke? — upita Brunetti. — Baš tako. Ali što želiš znati o njima? — Uglavnom, želim znati gdje ili kako je moguće izraditi kopije. Carrara mu ponovno upadne u riječ. — Italija je puna radionica u kojima se izrađuju kopije, Guido. A izrađuje se sve: grčki kipovi, etruščanski nakit, keramika iz dinastije Ming, renesansne slike. Samo reci što želiš i talijanski majstor će ti napraviti kopiju koja će prevariti i najveće stručnjake. — Pa zar vi dolje nemate kojekakve načine da ustanovite je li nešto pravo ili lažno? Jamačno imate, pa čitao sam o tome. Ugljik 14 i slično tome. Carrara se nasmijao. — Porazgovaraj s dottoressom Lynch, Guido. Tome je posvetila cijelo jedno poglavlje u jednoj od svojih knjiga, tako da sam siguran da ti može ispričati stvari o kojima ćeš razmišljati dugo u noć, u dugu zimsku noć. — Brunetti je čuo nekakvu buku s druge strane žice, a zatim tišinu kad je Carrara mikrofon prekrio dlanom. Trenutak kasnije, ponovno se javio. — Oprosti, Guido, ali imam poziv iz Vijetnama na čekanju; dva dana ih pokušavam dobiti. Nazovi me ako saznaš išta nova, a ja ću te nazvati ako saznam štogod. — I prije nego što se Brunetti stigao složiti s tim, veza se prekinula. 14 Nesvjestan toga koliko je postalo vruće u njegovom uredu, Brunetti je sjedio za stolom i razmišljao o onome što mu je Carrara bio rekao. Uzmite jednog ravnatelja muzeja, dodajte čuvare, sindikate, dodajte malo mafije i jednog trgovca umjetninama iz Napulja i dobit ćete koktel dovoljno jak da u odjelu za krađe umjetnina svi postanu mamurni. Izvukao je list papira iz ladice i počeo sastavljati popis podataka koje je trebao saznati od Brett. Želio je detaljan opis umjetnina za koje je ona otkrila da su

lažne. Trebalo mu je više informacija o tome kako je izvedena zamjena te o tome gdje i kako su napravljene krivotvorine. I trebao mu je detaljan opis svakog razgovora ili dopisa poslanog Semenzatu. Prestao je pisati i dopustio svojim mislima da odlutaju: hoće li se vratiti? Dok je razmišljao o njoj, u misli je prizvao njezin lik kako ga je zapamtio posljednji put kad ju je bio vidio, kad je tresnula šakom o stol i ljutito izašla iz prostorije i sada ga je iznenadilo protuslovlje koje je ranije bio zanemario. Zbog čega su je bili pretukli kad je ionako Semenzato kasnije ubijen? Nije sumnjao u to da su ljudi koji su bili poslani k njoj dobili zapovijed da joj samo prenesu nasilno upozorenje da se ne nađe s njim. Ali zašto su se uopće trudili dolaziti kad su ionako kanili ubiti Semenzata? Je li Flavijin dolazak spriječilo da to nasilje dovede do Brettine pogibije? Prvo praktične stvari. Nazvao je dolje i zamolio Vianella da dođe u njegov ured, a usput da stane pred Pattinim uredom i zamoli signorinu Elettru da pođe s njim gore. Interpolovo izvješće još nije bilo stiglo, tako da je pomislio kako je vrijeme da sam počne njuškati. Otišao je do prozora, otvorio ga i čekao da oni stignu. Stigli su zajedno nekoliko minuta kasnije, Vianello je pridržao vrata propuštajući signorinu Elettru pred sobom. Kad su oboje ušli, Brunetti zatvori prozor, a narednik, uvijek nekako mrzovoljan i medvjedolik, privukao je stolac bliže Brunettijevom stolu i pridržao ga dok je signorina Elettra sjedala. Vianello? Čim je sjela, signorina Elettra spusti list papira na Brunettijev stol. — Ovo je stiglo iz Rima, gospodine. — Odgovarajući na njegovo neizgovoreno pitanje, nastavila je, — Ustanovili su kome pripadaju otisci prstiju. Ispod zaglavlja na kojem je pisalo carabinieri, u dopisu potpisanom nečitkim rukopisom je stajalo da su otisci prstiju uzeti sa Semenzatova telefona odgovarali Salvatoreu La Capri, dvadesettrogodišnjaku nastanjenom u Palermu. Unatoč mladosti, La Capra je bio prikupio znatan broj uhićenja i optužnica: ucjena, silovanje, napad, pokušaj ubojstva i druženje s poznatim pripadnicima mafije. Sve su te optužnice, na različitim razinama tijekom dugih pravnih postupaka koje su vodile od uhićenja do suđenja, bivale odbačene. Tri svjedoka u slučaju ucjenjivanja su nestala; žena koja je podigla optužnicu za silovanje bila je povukla svoju prijavu. Jedina kazna koja je stajala uz La Caprino ime bila je kazna za prekoračenje ograničenja brzine, za koju je platio novčanu kaznu u iznosu od četiristo i dvadeset tisuća lira. U izvješću se dalje navodilo da La Capra, koji je nezaposlen, živi sa svojim ocem. Kad je pročitao izvješće, Brunetti podigne pogled prema Vianellu. — Jeste li vidieli ovo? Vianello kimne glavom. — Zašto mi to ime zvuči poznato? — upitao je Brunetti, obraćajući se oboma. Signorina Elettra i Vianello progovoriše u isti tren, ali Vianello, čuvši je, zašuti i mahne joj neka nastavi. Ali i ona je zašutjela, pa ih je Brunetti potaknuo, — No? — nestrpljivo očekujući odgovor usred ove silne kavalirštine. — Onaj arhitekt? — upita signorina Elettra, a Vianello kimne, složivši se da to ime pamti u istom kontekstu kao i ona. Bilo je to dovoljno da podsjeti Brunettija. Prije pet mjeseci, jedan je arhitekt zadužen za opsežne radove na restauraciji palače na Canalu Grande, bio podnio

prijavu protiv sina vlasnika palače, jer mu je ovaj navodno bio prijetio nasiljem ako radovi na restauraciji budu i dalje kasnili, a na palači se radilo već osam mjeseci. Vlasnikov sin je ignorirao arhitektov pokušaj da objasni kako je teško nabaviti građevinske dozvole i upozorio arhitekta da njegov otac nije čovjek koji je navikao dugo čekati i da su se kojekakve loše stvari događale ljudima koji su ljutili njega ili njegova oca. Sljedećega dana i prije nego što je policija stigla reagirati na prijavu, arhitekt je opet bio u Questuri, tvrdeći kako je cijela stvar samo nesporazum i da zapravo nitko nikome nije prijetio. Optužnica je povučena, ali je izvješće o izvornoj prijavi načinjeno i svo troje ga je pročitalo i svo troje je zapamtilo da je prijava podnesena protiv Salvatorea La Capre. — Mislim da bismo trebali provjeriti jesu li signorino Salvatore La Capra ili njegov otac kod kuće, — predloži Brunetti. — I, signorina, nastavio je okrećući se prema Elettri, — možda biste mogli potražiti štogod o njegovom ocu i o tome čime je platio tu palaču. Imate li vremena? — Naravno, dottore, — reče ona umiljato. — Vicequestoreu sam već rezervirala stol za večeru, tako da ću se odmah baciti na posao. — Vidite možete li pronaći je li itko otpušten iz muzeja u posljednjih godinu dana i, ako jest, je li Semenzato imao ikakve veze s tim. — Da provjerim i njegove financije, gospodine? Brunetti kimne u znak zahvalnosti i za zamisao i za ponudu. —Da i volio bih... Ona ga prekine s osmijehom. — Znam, što prije je moguće. — Zabilježila je i upitala, — Je li to sve, gospodine? — Jest. I hvala Vam, signorina. Ustala se poput sjene, a Vianello se podignuo na noge, otpratio je do vrata pridržavši ih dok je izlazila. Vratio do svog stolca, a Brunetti je opet proučavao papire na stolu i dalje tražeći baš onaj nedostajući. — Vidio sam mu ženu. Mislim, udovicu. — Da. Pročitao sam Vaš izvještaj. Izgledao mi je vrlo kratak. — I jest bio kratak, gospodine, — reče Vianello ravnodušnim glasom. Nije se baš imalo puno za reći. Bila je sva bolesna od tuge za njim, jedva je mogla govoriti. Postavio sam joj nekoliko pitanja, ali cijelo je vrijeme plakala, tako da sam morao stati. Nisam siguran je li shvatila zašto sam ondje niti zašto joj postavljam ta pitanja. — Je li to bila prava tuga? — upita Brunetti. Dugogodišnji policajci su vidjeli mnogo tuge i prave i glumljene i više nego dovoljno za cijeli život. — Mislim da jest, gospodine. — Kako izgleda? — Ima oko četrdeset godina, izgleda deset godina mlađa nego što jest. Nisu imali djece, tako da joj je on bio sve na svijetu. Nekako mi ona ne pristaje u cijelu tu priču. — A zašto ne? — upita Brunetti. — Semenzato je bio Venecijanac, ali ona je s juga. Sa Sicilije. I ovdje joj se nikad nije sviđalo. Rekla je kako se želi vratiti kući kad sve ovo bude gotovo.

Koliko će samo niti odavde voditi na jug, pitao se Brunetti. Svakako, mjesto rođenja Semenzatove udovice ne bi u njemu trebalo izazivati sumnje u njezinu umiješanost u zločin. Rekavši to samom sebi, on reče, — Želim da joj prisluškujete telefon. —Telefon signore Semenzato? — u Vianellovu se glasu osjećalo iznenađenje. — Zar smo razgovarali o nekom drugom, Vianello? — Ali upravo sam razgovarao s njom i jedva da može sama stajati na nogama. Ona ne glumi, gospodine. Siguran sam u to. — Ne sumnjam u njezinu bol, Vianello. Sumnjam u njezinog muža. — Brunettija je također silno zanimalo što li udovica zna o ponašanju svoga muža, ali imajući pred sobom neuobičajeno kavalirski nastrojenog Vianella, smatrao je da je to pitanje bolje sada preskočiti. Vianello se gunđajući složi s tim. — Pa čak ako to i jest razlog... Brunetti ga presiječe u pola rečenice. — Što je s osobljem u muzeju? Vianello dopusti samom sebi dovesti se u red. — Izgleda da su voljeli Semenzata. Bio je djelotvoran, dobro se nosio sa sindikatima i očito je bio vrlo dobar u dodjeljivanju ovlasti, barem onoliko koliko mu je ministarstvo to dopuštalo. — Što to znači? — Dopuštao je kustosima da sami odlučuju o tome koje slike trebaju na restauraciju, koje tehnike koristiti, kada zvati stručnjake izvana. Prema onome što se može zaključiti iz izjava ljudi s kojima sam razgovarao, prethodni ravnatelj inzistirao je na tome da on sam odlučuje o svemu, a to je značilo da je sve išlo strašno sporo, jer je on želio znati svaki pa i najmanji detalj o tome što se događa u muzeju. Većini je Semenzato bio draži. — Nešto drugo? — Vratio sam se u hodnik u kojem se nalazi Semenzatov ured i još malo pronjuškao okolo po danjem svjetlu. Postoje vrata koja vode u taj hodnik iz lijevog krila zgrade, ali su vrata zakucana čavlima. A preko krova je nemoguće doći. Tako da su do ureda mogli doći jedino onim stubištem. — A prije toga proći pokraj čuvarske kućice, — Brunetti dovrši rečenicu umjesto Vianella. — I pri povratku opet istim putem, — dodao je Vianello. — Što je bilo na programu te večeri? Vianello je odgovorio, — Reprizirali su Colpo Grosso, — tako brzo da je to prisililo Brunettija na razmišljanje je li narednik bio kod kuće te večeri, kao i pola Italije, gledajući poluslavne osobe kako sa sebe svlače dio po dio odjeće, praćeni uzbuđenim vriskovima gledateljstva u studiju. Ako su dojke bile dovoljno velike, lopovi su slobodno mogli otići na piazzu i odnijeti sa sobom baziliku, nitko ne bi primijetio, sve do sljedećega jutra. Ovo se činilo trenutkom u kojem bi bilo mudro promijeniti temu. — U redu, Vianello, vidite možete li učiniti nešto s njezinim telefonom.

Obojica su prešutno znala da je razgovor završen. Vianello ustane i dalje nezadovoljan daljnjim ugrožavanjem tuge Semenzatove udovice, ali spreman se pobrinuti za to. — Je li to sve, gospodine? — Da, mislim da jest. — Obično bi Brunetti zamolio da ga obavijeste kad postave prisluškivače, ali ovaj put ne reče ništa. Narednik pomakne svoj stolac nekoliko centimetara naprijed i postavi ga točno ispred Brunettijeva stola, mahne neodređeno rukom na pozdrav i napusti ured. Brunetti pomisli kako mu je dovoljna jedna primadona s kojom se mora baviti dolje u Cannaregiju. Nije mu trebala još jedna ovdje u Questuri. 15 Kad je Brunetti izašao iz Questure petnaestak minuta kasnije, na nogama je imao čizme, a u ruci kišobran. Presjekao je nalijevo, krenuvši neodređeno prema Rialtu, ali zatim je skrenuo udesno, pa naglo ulijevo i uskoro je bio na mostu koji je vodio na Campo Santa Maria Formosa. Ravno pred njim, na suprotnoj strani campa, stajao je Palazzo Priuli, palača koja je stajala tako napuštena otkad on zna za sebe, a koja je bila predstavljala glavnu nagradu u zloćudnoj parnici oko osporene oporuke. Dok su se nasljednici i navodni nasljednici borili oko toga komu će ili komu bi trebala pripasti, palača je lijepo nastavila propadati ne obazirući se ni na nasljednike, ni na zahtjeve, ni na zakonitost. Duguljaste hrđaste mrlje slijevale su se niz kamene zidove protežući se od željeznih rešetaka koje su pokušavale spriječiti neovlašten ulaz, a krov se naginjao i urušavao, tu i tamo vidjele su se pukotine kroz koje je kiša prodirala u potkrovlje, zatvoreno sve ove godine. Sanjarski dio Brunettijeve ličnosti je oduvijek smatrao Palazzo Priuli idealnim mjestom na kojem bi valjalo zatvoriti ludu tetku, tvrdoglavu ženu ili neodlučnu nasljednicu, dok je onaj trjezniji i praktičniji dio njegove venecijanske osobnosti gledao na taj palazzo kao na vrhunsku nekretninu i proučavao prozore iza kojih se prostor dijelio na stanove, urede i garsonjere. Murinova trgovina, maglovito se prisjećao, nalazila se na sjevernoj strani campa, između pizzerije i trgovine s maskama. U ovo doba godine pizzerija je bila zatvorena i čekala je povratak turista, ali trgovina s maskama i trgovina umjetninama bile su otvorene, a njihova svjetla jarko blještala kroz kasno-zimsku kišu. Kad je Brunetti gurnuo vrata kako bi ušao u trgovinu, negdje iza zavjesa od damaškog baršuna, iza kojih se nalazio hodnik koji je vodio u stražnje prostorije, zazvonilo je zvono. Cijela je prostorija zračila prigušenim sjajem bogatstva, drevnog bogatstva i stabilnosti. Brunettija je iznenadilo to što je u trgovini bilo izloženo tek nekoliko umjetnina, ali svaka od njih je plijenila potpunu pozornost promatrača. U pozadini se nalazila komoda od oraha s pet ladica na lijevoj polovici, a iz drveta su isijavale stotine godina brižljive njege. Pred njim je bio dugački hrastov stol, vjerojatno iz blagovaonice nekog samostana. I on je, također, bio uglačan do treperavog sjaja, ali nitko nije ni pokušao ukloniti ili sakriti ogrebotine i mrlje od dugotrajne uporabe. Pod nogama mu je ležao par mramornih lavova razjapljenih ralja i ogoljenih zubi, što je možda jednom izazivalo jezu. Ali vrijeme je otupjelo njihove

zube i omekšalo njihove izraze tako da su sada dočekivali svoje neprijatelje zijevom prije nego li urlikom. — Ce qualcuno? — pozove Brunetti. Pogledao je dolje i opazio da je njegov sklopljeni kišobran već bio ostavio veliku lokvu na parketom obloženom podu prostorije. Signor Murino jamačno je optimist, a osim toga i neVenecijanac, budući da je pod u zgradi u ovom dijelu grada obložio parketom, jer je ovo područje ležalo nisko i prva ozbiljnija acqua alta poplavit će trgovinu, uništavajući drvo i odnoseći sa sobom ljepilo i lak kad nastupi oseka. — Buon giorno? — opet je pozvao, koraknuvši prema hodniku iza zavjesa za sobom ostavljajući trag kišnih kapi na podu. Iza zastora izroni ruka i povuče ga ustranu. Čovjek koji je kročio u prostoriju bio je isti onaj kojeg je Brunetti već viđao u gradu i za kojeg su mu bili rekli više se nije sjećao tko da je to onaj trgovac starinama čija je trgovina na Santa Mariji Formosi. Murino je bio nizak muškarac, kao i većina južnjaka, svjetlucave crne kose čije su opuštene kovrčice padale do ovratnika košulje. Bio je tamnoput, glatke kože, a crte lica bile su sitne i srazmjerne. Ono što se nije uklapalo u ovu klišejiziranu sliku mediteranskog ljepotana, bile su oči bistre, boje zelenog opala. Iako su ga gledale iza okruglih, zlatom obrubljenih naočala koje su ih djelomice potamnjivale i ispod crnih, dugih trepavica, ipak su predstavljale dominantno središte njegova lica. Brunetti je znao da su Francuzi prije mnogo stoljeća bili osvojili Napulj, ali uobičajeni genetički suvenir njihove duge okupacije bila je crvena kosa kakva se povremeno viđala u gradu, ali ne ove bistre, nordijske oči. — Signor Murino? — upitao je, pružajući ruku. — Si, — odgovori trgovac starinama, prihvaćajući Brunettijevu ruku i uzvraćujući mu čvrst stisak. — Ja sam Guido Brunetti, policijski commissario. Želio bih malo porazgovarati s Vama. Na Murinovu licu i dalje je stajao izraz pristojne znatiželje. — Želio bih Vam postaviti nekoliko pitanja o Vašem ortaku. Ili bih trebao reći pokojnom ortaku? Brunetti je gledao u Murina dok je ovaj promišljao njegove riječi, a zatim pričekao da počne razmatrati kakav očit odgovor da da. Sve to je trajalo tek nekoliko sekunda, ali Brunetti je već desetljećima promatrao svoje sugovornike kad prolaze kroz sve faze postupka koji je dobro poznavao. Ljudi kojima se predstavljao imali su ladicu s pripremljenim odgovorima koje su smatrali odgovarajućima, a djelić njegova posla sastojao se u tome da ih promatra dok biraju odgovor koji će biti najpogodniji. Iznenađenje? Strah? Nevinost?Znatiželja? Promatrao je Murina koji je prebirao po mogućim odgovorima, proučavao njegovo lice na kojem se čitalo kako razmišlja, a zatim odbacuje, različite mogućnosti. I konačno, očito, odlučio se za posljednji odgovor. — Da? A što bi Vas zanimalo, commissario? — Njegov osmijeh bio je ljubazan, ton također. Spustio je pogled i primijetio Brunettijev kišobran. Dajte, molim Vas, da Vas oslobodim kišobrana, reče on, uspijevajući zvučati zabrinutiji za neugodnu situaciju u kojoj Brunetti nalazio, nego za moguću štetu koju je voda mogla prouzročiti parketu. Uzeo je kišobran i odnio ga do cvijećem oslikanog

porculanskog stalka za kišobrane pokraj ulaznih vrata. Stavio ga je u stalak i okrenuo se prema Brunettiju. — Smijem li uzeti Vaš kaput? Brunettiju je bilo jasno da Murino pokušava namjestiti ton ovog njihovog razgovora, a ton koji je naumio postići bio je srdačan i opušten, govorna manifestacija njegove vlastite nevinosti. — Hvala, ne treba, — odgovori Brunetti i tim odgovorom on ponovno zgrabi uzde razgovora. — Možete li mi reći koliko dugo je on bio ortak u vašem poslu? — Pet godina, — odgovori, — otkad sam otvorio ovu trgovinu. — A što je s Vašom trgovinom u Milanu? Je li vaše ortaštvo obuhvaćalo i nju? — Oh, ne. To su dva odvojena posla. Njegovo ortaštvo odnosilo se samo na ovu trgovinu. —A kako je postao Vaš ortak? — Znate već kako to ide. Glasine se brzo šire. — Ne, bojim se da ne znam kako to ide, signor Murino. Kako je on postao Vaš ortak? Murinov je osmijeh još uvijek bio smiren; bio je voljan ne obazirati se na Brunettijevu neljubaznost. — Kada sam dobio priliku uzeti ovaj prostor u najam, stupio sam u dodir s nekim svojim prijateljima odavde i pokušao od njih posuditi novac. Većinu novca bio sam uložio u robu u svojoj trgovini u Milanu, a tržište starina u to je vrijeme bilo vrlo tromo. — Ali ste svejedno željeli otvoriti još jednu trgovinu? Sada je Murinov osmijeh postao anđeoski. — Nadao sam se da će budućnost biti svjetlija. Ljudi možda neko vrijeme neće kupovati, ali i takva razdoblja kadtad prođu, a ljudi će se uvijek vraćati kupnji lijepih stvari. Da je Murino bio žena, Brunetti bi mu rekao da pokušava izmamiti kompliment, nutkajući Brunettija da se divi robi izloženoj u trgovini, a ujedno i da smiri napetost koju je stvorio svojim pitanjima. — I je li Vaš optimizam bio nagrađen, signor Murino? — Oh, ne mogu se požaliti. — A Vaš ortak? Kako je on saznao za Vašu potrebu za novcem? — Oh, glasine putuju. Ljudi razgovaraju. — Dakle, on se pojavio, sa snopom novčanica u rukama i upitao može li postati Vaš ortak? Murino odšeta do visoke renesansne škrinje za miraz i obriše s nje otisak prsta svojim rupčićem. Sagnuo se kako bi mu se oči našle u vodoravni sa škrinjom i zatim trljao rupčićem sve dok mrlja nije nestala. Sklopio je rupčić u uredan pravokutnik, vratio ga u džep sakoa, a zatim se naslonio na rub škrinje. — Da, pretpostavljam da bi se tako moglo reći. — I čime ste mu uzvratili za ulog? — Pedeset posto dobiti u sljedećih deset godina. — A tko je vodio knjige? — Imamo un contabile koji nam vodi sve poslovne knjige. — Tko kupuje robu za trgovinu?

— Ja. — A tko prodaje? — Ja. Ili moja kći. Ona radi u trgovini dvaput tjedno. — Dakle, Vi i Vaša kći znate što je kupljeno i po kojoj cijeni i što se prodalo i po kojoj cijeni? — Imam račune od sve kupljene i prodane robe, dottore Brunetti, — reče Murino, a glas mu je bio na rubu ogorčenja. Brunetti se na tren premišljao bi li rekao Murinu kako svatko u Italiji ima račune za sve i da su svi ti računi u potpunosti besmisleni i da mogu poslužiti tek kao lažni dokazi plaćenoga poreza. — Da, siguran sam da ih imate, signor Murino, — reče Brunetti i promijeni temu. — Kad ste ga posljednji put vidjeli? Murinov je odgovor bio trenutačan. — Prije dva tjedna. Našli smo se na piću i rekao sam mu kako planiram otputovati u Lombardiju, u kupnju, krajem mjeseca. Rekao sam mu kako namjeravam na tjedan dana zatvoriti trgovinu i pitao ga ima li išta protiv. — I, je li imao išta protiv? — Ne, ništa. — A Vaša kći? — Ima previše posla spremajući svoje ispite. Studira pravo. A događa se da danima nitko ne uđe u trgovinu. Tako da sam mislio da bi sada bilo dobro na neko vrijeme zatvoriti trgovinu. Također smo trebali malo vremena da obavimo neke poslove. — Kakve poslove? — Jedna nam se vrata otvaraju prema kanalu i samo što nisu pala sa šarki. Tako da ako ih želimo koristiti, moramo ugraditi potpuno novi okvir, — reče on pokazujući rukom prema baršunastim zastorima. — Želite li pogledati? — upita Murino. — Ne, hvala, — odgovori Brunetti. — Signor Murino, je li Vam ikad palo na pamet da bi za Vašeg ortaka možda mogao postojati izvjestan sukob interesa? Murino se upitno nasmiješi. — Bojim se da Vas ne razumijem. — Dopustite mi onda da Vam to pojasnim. Njegov drugi posao je mogao služiti, recimo to tako, u korist vašeg zajedničkog ulaganja ovdje. — Morate me ispričati, ali ja još uvijek ne shvaćam što mi želite reći. Brunetti mu ponudi primjere. — Možda Vas je koristio kao savjetnika ili kao izvor informacija o tome da će određene umjetnine ili zbirke biti ponuđene na prodaju. Možda je preporučao Vašu trgovinu ljudima koji su se zanimali za određene vrste umjetnina. — Ne, to mi nikad nije palo na pamet. — Je li to palo na pamet Vašem ortaku? Murino izvadi rupčić iz džepa i sagne se kako bi obrisao još jednu mrlju. Kad je bio zadovoljan obavljenim čišćenjem, on reče, — Ja sam mu bio poslovni partner, commissario, a ne njegov ispovjednik. Bojim se da je to pitanje na koje bi Vam samo on mogao dati odgovor.

— Ali to više nije moguće. Murino tužno odmahne glavom. — Ne, to više nije moguće. — Što će se sada zbiti s njegovim udjelom u trgovini? Na Murinovom licu očitavala se zaprepaštena nevinost. — Oh, pa nastavit ću dijeliti dobit s njegovom udovicom. — A Vi i Vaša kći nastavit ćete kupovati i prodavati? Murinov odgovor nije odmah stigao, ali kad je stigao, nije bio više od potvrđivanja ono što je bilo jasno samo po sebi. — Da, naravno. — Naravno, — javi se Brunetti poput jeke. Murinovo se lice ispunilo iznenadnom ljutnjom, ali prije nego što je progovorio, Brunetti reče, — Hvala Vam što ste odvojili vrijeme za razgovor sa mnom, signor Murino. Nadam se da će Vaše putovanje u Lombardiju biti uspješno. Murino se odvoji od škrinje i pođe prema vratima kako bi uzeo Brunettijev kišobran. On ga pruži, okrenuvši dršku prema njemu, Brunettiju. Otvori mu vrata i pristojno ih pridrži kako bi Brunetti mogao izaći, a zatim ih nježno zatvori za njim. Brunetti je stajao na kiši i otvorio svoj kišobran. Dok je to činio iznenadan nalet vjetra pokuša mu ga istrgnuti iz ruke, no on čvršće stegne držak i krene kući. Tijekom razgovora, ni Murino ni Brunetti nisu spomenuli Semenzatovo ime. 16 Prelazeći preko kišom metenog campa, Brunetti uhvati samog sebe kako razmišlja o tome bi li Semenzato povjerio čovjeku kakav je Murino vođenje knjiga kupnje i prodaje. Brunetti je, naravno, u životu čuo i za neobičnije poslovne dogovore i cijelo je vrijeme na umu imao činjenicu da je Semenzata poznavao samo retrospektivno, a takvo viđenje čovjeka rijetko je davalo jasnu sliku. Ali svejedno, tko bi bio toliko glup da vjeruje na riječ jednom trgovcu starinama, znajući da su takvi premazani svim mastima? U tom trenutku glas, jači od njegova pokušaja da ga spriječi, upita ga, "A k tome i Napolitanac, od glave do pete? Nitko, da gaje vidio, ne bi mu povjerovao na riječ". Ali ako se glavnina njihova ortačkog posla sastojala od bavljenja ukradenim ili lažnim umjetninama, onda zarada od zakonitog posla u trgovini i nije bitna. U tom slučaju, Semenzato nikad ne bi trebao sumnjati u Murinove račune ili riječ da je neki armadio ili stol kupljen po jednoj cijeni, a prodan za toliko i toliko. Kad je razmišljao o dobiti, gubicima i cijenama, shvatio je da zapravo ne raspolaže temeljnim brojkama, da nema pojma o tome kolika je tržišna vrijednost nestalih umjetnina koje je Brett bila spominjala. Zapravo, on nije čak ni znao koje su to umjetnine. Sutra. Ali prije toga, želio je saznati nešto više o signor Murinu. Ušao je u prvu javnu govornicu, nazvao signorinu Elettru i zamolio je da obavi istu onakvu provjeru Murinovih financija, kakvu je već bila obavila u slučaju La Capre i Semenzata. Pobojavši se da duga stanka s druge strane žice znači da ona oklijeva prihvatiti dodatni posao, Brunetti je dodao, — On je Napolitanac.

— Ah, — bilo je sve što je rekla prije nego je spustila slušalicu. Kako je kiša sve jače padala, a opasnost od acque alte postajala sve veća, ulice su bile neuobičajeno puste, iako je ovo bilo vrijeme kad se većina ljudi užurbano vraćala s posla kući ili u posljednji trenutak odlazila obaviti kupnju prije zatvaranja. Umjesto toga, Brunetti shvati kako sada može lako proći uskim uličicama ne brinući se hoće li morati naginjati kišobran u stranu kako bi niži ljudi sa svojim kišobranima prošli ispod njegova. Čak ni na širokoj stazi preko mosta Rialto nije bilo baš nikoga, što je bilo vrlo neobično, jer takvo što u svom životu nije bio vidio. Mnogi su štandovi bili prazni, kutije s voćem i povrćem nestale su prije zatvaranja, vlasnici su se sklonili od oštre zime i kiše koja je neprekidno padala. Tresnuo je glavnim vratima svoje zgrade za sobom: po vlažnom vremenu, vrata su se zaglavljivala, pa bi se tek silom masivna vrata dala zatvoriti ili otvoriti. Stresao je kišobran nekoliko puta, a zatim ga smotao i zgurao pod ruku. Desnom je zgrabio rukohvat ograde na stubištu i počeo se uspinjati prema svom stanu na vrhu zgrade. Na prvom katu, signora Bussola, gluha udovica jednog odvjetnika, gledala je telegiornale, što je značilo da svatko na katu mora slušati vijesti. Kao i obično, gledala je vijesti na RAI Uno; nisu za nju bili oni radikalni ljevičari i socijalističko smeće s RAI Due. Na drugom katu, obitelj Rossi bila je tiha: to je značilo da su se prestali svađati i da su na drugom kraju stana, u spavaćoj sobi. Na trećem katu vladala je tišina. Prije dvije godine jedan je mladi par kupio cijeli kat i uselio, ali je Brunetti na prste jedne ruke mogao pobrojati koliko puta je sreo jedno od njih dvoje na stubama. On je navodno radio u gradskom poglavarstvu, iako nitko nije sa sigurnošću mogao reći što. Supruga je svakog jutra odlazila od kuće i vraćala se kući u pet i trideset svakog poslijepodneva, ali nitko nije znao ni kamo ide ni što radi i tu je činjenicu Brunetti smatrao nevjerojatnom. Na četvrtom katu bili su samo mirisi. Obitelj Amabile rijetko je izlazila iz stana, ali stubište je uvijek bilo ispunjeno veličanstvenim, izazovnim mirisima hrane. Činilo se da su večeras na jelovniku capriolo i, ako se ne vara, artičoke, iako su to mogli biti i pohani patlidžani. I konačno, posljednja su bila njegova vlastita vrata i obećani mir. Koji je trajao samo onoliko koliko mu je trebalo da otključa vrata i uđe unutra. S drugog kraja stana čulo se Chiarino jecanje. To je bila njegova mala Spartanka, dijete koje gotovo nikad nije plakalo, dijete koje je jednom slomilo ručni zglob, ali je bez suza, iako blijedo, nijemo sjedilo dok su joj stavljali gips. A sada ne samo da je plakala, već je jecala. Brzim korakom spustio se niz hodnik i ušao joj u sobu. Paola je sjedila na rubu kreveta, u zagrljaju držeći Chiaru. — Ali, dušo, mi tu ne možemo ništa učiniti. Stavila sam ti led, ali jednostavno ćeš morati pričekati da te prestane boljeti. — Ali, mamma, boli me. Jako me boli. Zar ne možeš učiniti nešto da prestane? — Mogu ti jedino dati još jedan aspirin, Chiara. Možda to pomogne. Chiara proguta suze i ponovi, neobično visokim glasom, — Mamma, molim te učini nešto. — Paola, što se događa? — upita on tako da mu je glas zvučao vrlo smireno, vrlo odmjereno. — Oh, Guido, — reče Paola, okrećući se prema njemu, ali i dalje čvrsto grleći Chiaru. — Chiara je ispustila stol na prst na nozi.

— Koji stol? — upita on, ne pitajući na koji nožni prst. — Onaj iz kuhinje. — To je bio onaj pun drvotočaca. Zašto su ga do vraga same pokušavale micati? I zašto, kad vani lijeva kao iz kabla? Ionako ga ne bi mogle iznijeti van na terasu; bio je pretežak za njih dvije. — Kako se to dogodilo? — Nije mi vjerovala kad sam joj rekla da je toliko rupičast, tako da ga je išla nakrenuti da bi se sama uvjerila i onda joj je stol iskliznuo iz ruku i pao joj na nožni prst. — Daj da vidim. — reče on i, čim je progovorio, vidje da je njezino desno stopalo položeno na krevetni pokrivač i zamotano u ručnik, a pod ručnikom je bila i plastična vrećica s ledom kojoj je zadaća bila spriječiti naticanje prsta. Ispalo je baš onako kako si je i predočio, a prst je izgledao još i gore. Bio je to desni nožni palac, natečen, a cijeli je nokat bio crven, što je značilo da će s vremenom poplavjeti. — Je li slomljen? upita on. — Ne, papa, mogu ga skvrčiti i to me ne boli. Ali cijelo vrijeme me kljucka bol u njemu, — reče Chiara. Bila je prestala jecati, ali je na njezinom licu vidio da je bol još uvijek jaka. — Papa, molim te učini nešto da prestane. — Papa, na žalost, tu ne može učiniti ništa, Chiara, — reče Paola, gurnuvši stopalo malo u stranu i vrativši vrećicu s ledom na prste. — Kad se to dogodilo? — upita. — Poslijepodne, nakon što si otišao, — odgovori Paola. — I ovako joj je cijeli dan? — Ne, papa, — reče Chiara, braneći se od neizgovorene optužbe da je provela cijelo poslijepodne plačući. — Na početku me boljelo, a zatim je neko vrijeme bilo dobro, ali sada me jako boli. — Već ga je jednom bila upitala može li išta učiniti; Chiara nije bila od onih koji dvaput mole za istu stvar. Sjetio se nečeg što je bio naučio prije mnogo godina, kad je bio na odsluženju vojnog roka, a jedan si je od vojnika iz njegove postrojbe bio ispustio poklopac šahta na prst na nozi. Slučajno ga nije slomio, jer je poklopac prvo jednim krajem udario u tlo, pa tek onda pao na prst, ali je prst svejedno, kao i Chiarin, pocrvenio i natekao. — Ipak se nešto može učiniti, — zausti. Paola i Chiara naglo okrenuše glave prema njemu. — Što? — upitaše njih dvije uglas. — Gadno je, — reče on, — ali pomaže. — Što to, papa? — upita Chiara, a usnice su joj ponovno počele drhtati od boli. — Moram iglom probušiti nokat kako bih pustio krv van. — Ne, — poviče Paola, snažnije obgrlivši Chiaru oko ramena. — Hoće li mi to pomoći, papa? — Pomoglo je kad sam to prvi put vidio, ali bilo je to prije mnogo godina. Ja to osobno nisam nikad pokušao, ali sam gledao liječnika kako to čini. — Papa, bi li ti to mogao učiniti? On svuče kaput i položi ga preko podnožja njezina kreveta. — Mislim da bih, anđele moj. Hoćeš da pokušam? — Hoće li me prestati boljeti?

— Mislim da hoće. — Onda dobro, papa. On baci pogled prema Paoli, tražeći njezino mišljenje. Ona pogne glavu i poljubi Chiaru u čelo, još je snažnije zagrli, a zatim kimne Brunettiju i pokuša se nasmiješiti. Otišao je do kuhinje i iz treće ladice desno od sudopera izvadio svijeću. Zagurao ju je u keramički svijećnjak, zgrabio kutiju šibica te se vratio u spavaću sobu. Spustio je svijeću na Chiarin pisaći stol, zapalio je, a onda otišao do Paoline radne sobe. Iz najviše ladice u njezinom stolu izvadio je metalnu spajalicu i rastegnuo je kao iglicu putem do Chiarine sobe. Bio je rekao iglom, ali zatim se sjetio da je liječnik bio upotrijebio spajalicu, rekavši kako je igla pretanka da bi brzo mogla progorjeti put kroz nokat. Vrativši se u Chiarinu sobu, uzeo je svijeću i postavio je u podnožje kreveta, Paoli za leđima. — Mislim da je bolje da ne gledaš, anđele, — reče on Chiari. Kako bi bio siguran da ona ne vidi što radi, sjeo je na rub kreveta, pokraj Paole, okrenuvši joj leđa i razotkrio Chiarino stopalo. Kad ga je dotakao, ona ga nagonski povuče, reče — Oprosti, — u majčino rame i ponovno gurne stopalo k njemu. Prihvatio ga je lijevom rukom i odgurnuo vrećicu s ledom od njega. Morao je promijeniti položaj na krevetu, pazeći pritom da se ne prolije otopljeni vosak svijeće, te sjeo tako da je licem bio okrenut prema njima dvjema. Uzeo joj je petu i smjestio između svojih koljena, pritisnuvši je tako da se ne može pomaknuti. — U redu je, dušo. Bit će gotovo za tren oka, — reče on jednom rukom posegnuvši za svijećom, a u drugoj držeći jedan kraj spajalice. Kad mu je vrelina počela paliti prste, on ispusti spajalicu i prolije vosak po krevetnom pokrivaču. I supruga i kći se trgnuše od njegova nagla pokreta. — Samo trenutak, samo trenutak, — reče on i ode u kuhinju, mrmljajući ispod glasa. Izvadio je kliješta iz najniže ladice i vratio se u spavaću sobu. Kad je ponovno upalio svijeću i sve je bilo kao maloprije, stisnuo je jedan kraj spajalice kliještima, a drugi kraj gurne u plamen. Pričekao je da se spajalica užari, a zatim, tako brzo da ne stigne ni razmisliti o tome što čini, on pritisne užareni kraj spajalice usred nokta na Chiarinom natečenom nožnom prstu. Držao ju je tako dok se iz nokta počelo dimiti, a gležanj joj zgrabio lijevom rukom kako ne bi povukla nogu. Iznenada je otpora nestalo ispod spajalice i tamna je krv briznula iz njenog nožnog prsta i razlila se po njegovim prstima. Izvukao je spajalicu i, čineći to više nagonski nego zato jer se možda toga sjećao, pritisnuo je korijen njezina prsta tjerajući tako tamnu krv da istječe iz rupe na noktu. Dok je ova operacija trajala, Chiara je bila grčevito obgrlila Paolu, a ova je, pak, skrenula pogled s onog što je Brunetti radio. Kad je podigao pogled, on vidje da ga Chiara gleda preko majčina ramena, a zatim i prema svojem stopalu. — Je li to sve? — upitala je. — Jest, — odgovori on. — Kako ti je sad?

— Već je bolje, papa. Nestalo je pritiska, a više nema ni kljuckanja. — Pogledom je proučavala njegov alat: svijeću, kliješta, spajalicu. — I to je sve što ti je potrebno? — upita ona iskreno znatiželjna, zaboravivši na suze. — To je sve, — reče on, blago joj stisnuvši gležanj. — Što misliš, bih li ja to mogla učiniti? — upita ona. — Misliš, samoj sebi ili nekom drugom? — upita on. — I jedno i drugo. — Ne vidim zašto ne bi mogla. Paola, čija je kći zadivljena ovim novim znanstvenim otkrićem naizgled zaboravila na svoju majku, prestane grliti svoju kći koja više nije patila i podignu vrećicu s ledom i ručnik s kreveta. Ustane, baci kratak pogled na njih dvoje, kao da proučava nekakav nezemaljski oblik života i ode hodnikom prema kuhinji. 17 Sljedećeg jutra, Chiarino je stopalo bilo u dovoljno dobrom stanju da može otići u školu, iako je odlučila navući tri para vunenih čarapa i bratove visoke gumene čizme, ne samo zato jer je kiša i dalje neumorno padala i prijetila acquom altom, već i zato jer su čizme bile široke i velike i pružale dovoljno mjesta njezinom ranjenom palcu. Već je bila otišla kad joj se otac odjenuo i bio spreman krenuti na posao, ali na svom mjestu za kuhinjskim stolom pronašao je veliki list papira na kojem je bilo nacrtano veliko crveno srce, a ispod njega, urednim, tiskanim slovima, "Grazie, Papa". Presavinuo je papir u pravilan pravokutnik i spremio ga uredno u svoj novčanik. Nije gubio vrijeme na to da nazove telefonom Flaviju i Brett pretpostavljao je da su obje kod kuće i javi im da dolazi, ali bilo je već gotovo deset sati kad je pozvonio na njihovo zvono pred kućom, a bio je uvjeren kako je to sasvim pristojno vrijeme za dolazak na razgovor o ubojstvu. Glasu iz portafona rekao je tko je i gurnuo teška vrata kad ih je netko odozgo, pritiskom na gumb, otvorio. Stavio je kišobran u kut, pokraj ulaznih vrata, stresao se onako kako to čine psi i krenuo se uspinjati stubama. Danas je Brett stajala na otvorenim vratima i pustila ga unutra. Nasmiješila se kad ga je ugledala, a on je opet vidio tek snježni bljesak njezinih zuba. — Gdje je signora Petrelli? — upitao je dok ga je vodila prema primaćoj sobi. — Flavia je rijetko spremna pojaviti se u javnosti prije jedanaest sati. A prije deset nije uopće nalik ljudskom biću. — Dok je hodala ispred njega prelazeći dnevnu sobu, primijetio je kako joj je korak lakši i kako izgleda da joj obični, prirodni pokreti više ne izazivaju bol. Rukom mu je mahnula neka sjedne te je sama sjela na svoje mjesto na sofi; ono malo svjetlosti što je dopiralo u sobu ulazilo je iza nje i djelomice joj bacalo sjenu na lice. Kad su sjeli, iz džepa je izvukao papir na kojem je dan ranije zapisao svoje bilješke, iako je i sam prilično dobro znao što mora pitati. — Želio bih da mi kažete nešto o tim umjetninama koje ste pronašli u Kini, onima za koje mislite da su lažne, — progovori on bez uvoda. — Što Vas zanima?

— Sve. — Toga ima poprilično. — Zanima me što mislite koliko je umjetnina ukradeno. A zatim me zanima kako se to uopće moglo izvesti. Odmah je krenula odgovarati. — Sada sam sigurna da su ukradena tri komada, iako sam na početku sumnjala na još dva. — Ovdje se njezin izraz promijenio i ona mu uputi zbunjen pogled. — Ali nemam pojma kako je to učinjeno. Sada je on bio na redu da iskaže nerazumijevanje. — Ali netko mi je jučer kazao kako ste u svojoj knjizi cijelo jedno poglavlje posvetili tome. — Oh, — reče ona s čujnim olakšanjem, — na to ciljate, kako su napravljene. Mislila sam da mislite na to kako su ukradene. Nemam pojma kako su to izveli, ali Vam mogu ispričati kako se izrađuju krivotvorine. Brunetti nije želio spominjati Matsukinu umiješanost, barem ne za sada, tako da je jednostavno upitao, — Kako? — Sam postupak je jednostavan. — Njezin se glas promijenio, postao je brz i siguran, glas stručnjaka. — Znate li išta o lončarstvu ili keramici? — Vrlo malo, — priznao je. — Svi ukradeni primjerci poticali su iz drugog stoljeća prije Krista, — počne ona objašnjavati, ali on je prekine. — Od prije dvije tisuće godina? — upita Brunetti. — Da. Kinezi su već tada izrađivali vrlo lijepe lonce i poznavali vrlo sofisticirane načine izrade. Ali primjerci koji su ukradeni bili su vrlo jednostavne stvari, barem u ono doba kad su izrađeni. Nisu pocakljeni, bojani su rukom i obično su oslikani životinjskim likovima. Temeljne su boje: crvena i bijela, često na crnoj pozadini. — Ona se odgurne od sofe, ustane i ode do police s knjigama, pred kojom je stajala nekoliko minuta, razmišljajući, ritmički pokrećući glavu kako je iščitavala naslove pred sobom. Konačno, uzme jednu knjigu s police ravno pred sobom i donese je do Brunettija. Otvori sadržaj, a zatim počne listati knjigu sve dok nije pronašla ono što je tražila. Dodala je otvorenu knjigu Brunettiju. Pred njegovim je očima bila slika zdepaste posude u obliku tikvice s poklopcem, čiju veličinu nije mogao ustanoviti. Ukras na posudi bio je podijeljen na tri vodoravne vrpce: grlo posude i poklopac, široko središnje područje, dok je treća vrpca bila pri dnu. U crnom središnjem području, koje se smjestilo točno na najširem dijelu vaze, vidio je profil životinjskoga lika razjapljenih ralja, a to je mogao biti i stilizirani vuk i lisica, pa možda čak i pas, a njegovo je bijelo tijelo stajalo uspravno na stražnjim nogama i zakoračivalo nalijevo, tako da su stražnje noge bile širom raširene, a prednje, u zraku, bile su raširene svaka na svoju stranu. Osjećaj kretanja koji su stvarali njegovi udovi odražavao se u nizu geometrijskih zavoja i zavijutaka iscrtanih uzorkom koji se ponavljao s prednje strane vaze i, pretpostavio je, okolo vaze, znači i otraga. Rub vaze, vidio je, bio je oštećen i okrhnut, ali središnji je lik bio netaknut i bio je vrlo lijep. Ispod slike je pisalo jedino to da vaza potječe iz vremena dinastije Han, što Brunettiju ništa nije značilo.

— Pronalazite li takve stvari u Xianu? — upitao je. — Da, ovaj primjerak potječe iz zapadne Kine, ali ne iz Xiana. Vrlo je rijedak; sumnjam da ćemo pronaći nešto poput ovoga. — Zašto? — Zato jer je proteklo dvije tisuće godina. — Recite mi, kako biste Vi napravili njegovu kopiju, — reče on ne skidajući pogled s fotografije. — Prvo, trebate stručnjaka lončara, nekoga tko je imao vremena i mogućnosti proučiti primjerke koji su pronađeni, tko ih je vidio izbliza, radio s njima, možda ih čak i pronašao, ili sudjelovao u organizaciji izložaba. To bi takvom stručnjaku pružilo mogućnost da vidi originalne dijelove, tako da točno zna koliko su debele stjenke određenih dijelova posuda. Zatim vam treba vrlo dobar slikar, netko tko bi bio u stanju kopirati stil, uhvatiti raspoloženje vaze poput ove, a zatim to raspoloženje reproducirati tako dobro da izgleda poput one koja je bila izložena. — Koliko bi to bilo teško učiniti? — Vrlo teško. Ali postoje muškarci i žene, koji su posebno obučeni za to i koji to rade nevjerojatno dobro. Brunetti prstom pokaže središnji predmet na slici. — Ova izgleda istrošeno; doista izgleda staro. Kako uspijevaju to kopirati? — Oh, to je relativno jednostavno. Zakopaju posudu u zemlju; neki od njih čak ih zakopavaju u stajski gnoj. — Vidjevši Brunettijevu nagonsku zgađenost, ona objasni. — Gnoj grize boju tako da vrlo brzo postižu star izgled. Zatim tu i tamo otkrhnu komadić, obično s rubova ili dna. — Kako bi objasnila, pokazala je prstom na okrhnuto mjesto na gornjem rubu vaze na fotografiji, baš na mjestu gdje je prilijegao valjkasti poklopac, te na dnu, gdje je vaza doticala plohu na kojoj je stajala. — Je li to teško izvesti? — Ne, nije teško napraviti kopiju koja će zavarati laike. Mnogo je teže napraviti nešto što će prevariti stručnjake. — Stručnjake poput Vas? — upita on. — Da, reče ona, ne trudeći se biti lažno skromna. — Kako onda znate? — upita on, a zatim proširi svoje pitanje. — Po čemu znate da je nešto krivotvorina? —Što je to što drugi ljudi ne vide? Prije nego što mu je odgovorila, ona prelista nekoliko stranica knjige, tu i tamo zastavši da pogleda poneku fotografiju. Konačno, s praskom sklopi knjigu i pogleda ga u oči. — Imate boju, vidite odgovara li boja razdoblju u kojem je vaza, navodno, napravljena. I potezi, vidite jesu li potezi povučeni odlučno. Po tome vidite je li onaj koji ju je bojio pokušavao preslikati nešto i pritom razmišljao o tome, zastajkivao ne bi li nešto nacrtao onako kako je na originalu. Izvorni umjetnici nisu slijedili nikakve norme; oni su jednostavno slikali što im se sviđalo, tako da su njihovi potezu uvijek tečni. Ako im se rezultat ne bi svidio, vjerojatno bi razbili lonac. Nadovezavši se, uhvatio se za njezinu uporabu laičkog pojma. — Lonac ili vazu? Istoga trena se nasmijala.

— Danas, dvije tisuće godina kasnije, to su vaze, ali mislim da su za ljude koji su ih izrađivali i koristili to bili obični lonci. — A za što su ih koristili? — upita Brunetti. — U svoje doba? Ona slegne ramenima. — Za ono što ljudi obično koriste lonce: za nošenje vode, skladištenje žita. Ona posuda sa životinjskim likom ima poklopac, dakle, željeli su da sadržaj bude na sigurnom, vjerojatno od miševa. Prema tome, vjerojatno su u njoj držali rižu ili neke druge žitarice. — Koliko vrijede te posude? — upita Brunetti. Ona se zavali u sofu i prekriži noge. — Ne znam kako da odgovorim na to pitanje. — Zašto ne znate? — Zato jer mora postojati tržište da biste imali cijenu. — I? — A za takve stvari ne postoji tržište. — Zašto? — Zato jer ih je vrlo malo. Ova iz knjige nalazi se u Metropolitan muzeju u New Yorku. Postoje možda još tri-četiri u drugim muzejima diljem svijeta. — Ona sklopi oči na trenutak, a Brunetti zamisli kako ona u mislima prelistava popise i kataloge. Kad je otvorila oči, ona reče, — Znam za tri takva primjerka: dva su u Taiwanu, a jedan u jednoj privatnoj zbirci. — Drugih nema? — upita Brunetti. Ona zatrese glavom. — Nijedne jedine. — Ali odmah produži. — Barem ne u muzejima ili zbirkama za koje se zna. — A u privatnim zbirkama? — upita on. — Možda, ali netko iz naše struke vjerojatno bi čuo o takvim primjercima, a u stručnoj se literaturi nigdje ne spominju. Tako da mislim da s priličnom sigurnošću mogu reći da ne postoje drugi primjerci. — Ali koliko bi mogao vrijediti jedan od tih muzejskih primjeraka? — upita on, a zatim obrazloži kad je vidio da je počela odmahivati glavom, — Znam, znam, po onom što Vi kažete, nemoguće je dati preciznu procjenu vrijednosti, ali možete li mi barem dati nekakve naznake kolika bi im bila cijena? Neko vrijeme je smišljala odgovor. A kad gaje smislila, ona reče, — Cijena je ona koju zatraži prodavač Neko vrijeme je smišljala odgovor. A kad ga je smislila, ona reče, — Cijena je ona koju zatraži prodavač ili ona koju je kupac spreman platiti. Tržišne cijene su izražene u dolarima, stotinu tisuća? Dvije stotine? Više? Ali zapravo nema te cijene koja može izraziti njihovu vrijednost, zato jer postoji vrlo malo primjeraka takve kakvoće. Cijena bi u potpunosti ovisila o tome koliko snažno kupac želi imati taj primjerak i koliko novaca za to ima. Brunetti prevede njezinu cijenu u stotine milijuna lira: tri? Četiri? I prije nego li je uspio dovršiti sa svojim nagađanjem, ona nastavi.

— Ali to je samo cijena lončarije, vaza. Koliko je meni poznato, nijedan kip vojnika još nije nestao, ali ako se to ikada dogodi, za njih doista ne postoji cijena. — Ali, naravno, kupac nikada ne bi mogao kupljenu robu izložiti u javnosti, zar ne? — upita Brunetti. Sada se nasmiješila. — Bojim se da postoje ljudi kojima nije bitno nešto pokazati javnosti. Oni jednostavno žele nešto imati, žele biti sigurni da je određena stvar samo njihova i ničija više. Ne znam nagoni li ih na to ljepota predmeta ili želja za posjedovanjem, ali, vjerujte mi, postoje ljudi koji jednostavno žele tu i tu stvar u svojoj zbirci, pa čak i ako više nitko nikada na vidi tu stvar. Osim njih, naravno. Opazila je sumnjičav izraz njegova lica, pa nastavi, Sjećate li se onog japanskoga milijardera, onoga koji je želio da ga pokopaju s njegovom omiljenom slikom od Van Gogha? Brunetti se prisjeti da je u novinama čitao nešto o tome, prošle godine. Taj čovjek je navodno bio kupio tu sliku na dražbi, a zatim u svojoj oporuci naveo da želi da ga pokopaju zajedno s tom slikom, ili, da poredamo stvari točno po važnosti, da sliku pokopaju s njim. Sjećao se kako se oko toga digla silna prašina u umjetničkim krugovima. — Na kraju je odustao od toga i rekao kako to neće učiniti, zar ne? — Pa, tako su barem pisali u novinama, — složi se ona. — Nikad nisam vjerovala u tu priču, ali ga spominjem samo zato kako bih Vam predočila kako neki ljudi doživljavaju svoj imetak, kako vjeruju da je njihovo vlasničko pravo, a ne ljepota tih predmeta, apsolutna mjera ili temeljna svrha skupljanja umjetnina. Ovdje ona zatrese glavom. Bojim se da Vam ne dajem dovoljno dobro objašnjenje, ali, kao što rekoh, po mom sudu to je besmisleno. Brunetti je shvaćao da još nije dobio zadovoljavajući odgovor na svoje pitanje. — Ali ja još uvijek ne shvaćam kako znate da je nešto original, ili krivotvorina. Prije nego što je dospjela odgovoriti, dodala je, — Jedan mi je prijatelj pričao o tom šestom čulu koje steknete, po čemu vidite da je nešto pravo ili krivo. Ali to je vrlo subjektivno. Ono što želim reći je sljedeće: ako se dva stručnjaka ne slažu, jedan kaže da je predmet originalan, a drugi kaže da nije, kako rješavate takve situacije? Pozovete trećeg, pa glasujete? — On se nasmiješi kako bi joj pokazao da se samo šali, ali nije mu padao na pamet nikakav drugi izlaz iz situacije u kojoj se našao. Osmijeh kojim mu je odgovorila pokazao je da je prihvatila šalu. — Ne, pozovemo tehničare. Postoje mnogobrojni pokusi kojima dokazujemo starost nekog predmeta. — Promijenjenim glasom, upitala je, — Jeste li sigurni da Vas sve ovo zanima? — Da, jesam. — Nastojat ću ne zamarati Vas suvišnim potankostima, — reče ona spustivši noge s poda na sofu i podvlačeći stopala pod sebe. — Postoje raznovrsni pokusi koje možemo obaviti na slikama: možemo analizirati kemijski sastav boja kako bismo vidjeli jesu li takve postojale u doba kad je slika navodno nastala, rendgenskim zrakama pogledamo što se nalazi ispod površinskog sloja boje, koristimo čak i određivanje starosti ugljikom 14. On kimne glavom kako bi pokazao da su mu svi ti načini poznati.

— Ali sada ne razgovaramo o slikama, reče on. — Ne, ne razgovaramo. Kinezi nikad nisu slikali uljenim bojama, barem ne u razdobljima o kojima je bilo riječi na ovoj izložbi. Većina predmeta je od keramike i metala. Nikad me nisu zanimali metalni predmeti, ne osobito, ali znam da ih je gotovo nemoguće provjeriti znanstvenim putem. Za njih morate imati oko. — A za keramiku ne? — Naravno da morate imati stručno oko, ali, srećom, tehnike provjeravanja izvornosti su jednako sofisticirane kao i za slike. — Zastala je i ponovno ga upitala, — Želite li čuti tehničke potankosti? — Da, želim, — reče on, iščeprkavši olovku iz džepa i osjećajući se kao da je student i sluša predavanje. — Glavna tehnika koju rabimo i koja je najtočnija zove se termoluminescencija. Sve što moramo učiniti je da uzmemo otprilike trideset miligrama keramike s bilo kojeg objekta koji želimo testirati. — Ona preduhitri njegovo pitanje objašnjenjem, — To je lako. Ostružemo malo sa stražnje strane tanjura ili s donje strane dna vaze ili kipove. Količina koja nam je potrebna gotovo je nevidljiva, treba nam samo uzorak. Zatim nam fotoumnoživač kaže, s dese-tpetnaest postotnom sigurnošću, starost materijala. — Kako to radi? — upita Brunetti. Mislim, — na kojem načelu? — Kad se glina peče, peče se na temperaturi višoj od tri stotine celzija, tako da su svi elektroni u materijalu od kojeg je predmet napravljen mislim da ne postoji bolji izraz za to izbrisani. Vrućina razara njihov električki naboj. Zatim, od tog trenutka nadalje, njihov električki naboj opet počinje rasti. To je ono što fotoumnoživač mjeri, koliko su energije oni ponovno upili. Što je materijal stariji, to jače isijava. — I ta metoda je sigurna? — Kao što rekoh, otprilike do petnaest posto. To jest, kod primjerka za koji se pretpostavlja da je dvije tisuće godina star, možemo dobiti podatak koji će nam reći, s pogreškom od plus-minus 300 godina, kad je napravljen, to jest, kad je posljednji put izložen visokoj temperaturi, pečen. — A jeste li obavljali taj pokus na tim primjercima dok ste bili u Kini? Odmahnula je glavom. — Ne, nemamo takve opreme u Xianu. — Pa kako onda možete biti sigurni? Ona se nasmiješi. — Imam oko. Pogledala sam ih i bila prilično sigurna da su to krivotvorine. — Ali kako ste mogli biti sigurni? Jeste li ikoga drugog pitali za mišljenje? — Rekoh Vam. Pisala sam Semenzatu. A kad nisam dobila odgovor, vratila sam se ovamo. — Nije morao ni pitati. — Da, ponijela sam uzorke sa sobom, uzorke sa tri primjerka u koje sam najviše sumnjala i s druga dva za koja sam mislila da bi mogla biti lažna. — Je li Semenzato znao da imate uzorke? — Ne, nisam mu ih spominjala. — Gdje se oni nalaze?

— Na putu ovamo stala sam u Kaliforniji i ostavila jedan komplet uzoraka kod prijatelja koji radi kao kustos u muzeju Getty. Oni imaju potrebnu opremu, pa sam ga zamolila da obavi pokuse umjesto mene. — I, je li ih obavio? — Je. — I? — Nazvala sam ga kad sam se vratila kući iz bolnice. Sva tri primjerka na koje sam sumnjala da su krivotvorine izrađeni su nedavno, vjerojatno u posljednjih nekoliko godina. — A ona druga dva? — Oba su prava. — Je li taj pokus dovoljan? — upita Brunetti. — Je. Brunettiju je bilo jasno da čak i ako to nije bio dovoljan dokaz, ono što se dogodilo njoj i Semenzatu je bio. Trenutak kasnije, Brett upita, — I što sada? — Pokušat ćemo saznati tko je ubio Semenzata i tko su ona dvojica muškaraca koji su Vas napali. Njezin je pogled bio ravnodušan i vrlo skeptičan. — Naposljetku, — upitala je, — A kakvi su izgledi za to? On iz unutarnjeg džepa izvukao je policijske fotografije Salvatorea La Capre i pruži ih Brett. — Je li ovo jedan od njih? Ona uzme fotografije i nekoliko trenutaka ih je pažljivo proučavala. — Ne, — rekla je i vratila ih Brunettiju. — Bili su to Sicilijanci, — rekla je. — Sada su vjerojatno već kod kuće, isplaćeni i u veselom društvu svojih obitelji. Put im je bio uspješan: obavili su obje zadaće zbog kojih su došli ovamo, mene su isprepadali, a Semenzata ubili. — To baš i nema smisla, zar ne? — upitao je. — Što to nema smisla? — Razgovarao sam s ljudima koji su ga poznavali i koji su znali za njega i čini se da je Semenzato bio upetljan u mnogo toga u što se jedan ravnatelj muzeja ne bi smio petljati. — Kao na primjer? — Bio je tajni ortak u jednoj trgovini starinama. Od drugih sam ljudi saznao da se njegovo profesionalno mišljenje moglo kupiti. — Zašto je to bitno? — Ako im je namjera bila ubiti ga, prvo bi to obavili, zatim Vas upozorili da šutite ili će se isto dogoditi i Vama. Ali oni to nisu učinili; prvo su došli k Vama. A da je to upalilo, Semenzato nikad ne bi saznao, barem ne službeno, za zamjenu. — Vi i dalje pretpostavljate da je on upetljan u ovo, — reče Brett. Kad je Brunetti kimnuo u znak potvrde, nastavila je, — Mislim daje to jedna vrlo hrabra pretpostavka.

— Ništa drugo ne zvuči logično, objasni Brunetti. — Kako bi inače znali da trebaju doći do Vas, kako bi znali za vaš dogovoreni sastanak? — A da sam mu ipak rekla, čak i nakon ovoga što su mi učinili? — Bio je iznenađen time što ona ne želi vidjeti stvari onakve kakve jesu i oklijevao je objašnjavati joj to sada. Nije joj odgovorio. — Dakle? — ustrajala je. — Ako je Semenzato upetljan u ovo, prilično je jasno što bi se bilo dogodilo da ste razgovarali s njim, — reče Brunetti koji nije htio više o tome raspravljati. — Još uvijek ne razumijem. — Onda bi ubili Vas, ne njega, — reče on jednostavno. Vidio je zgranutost i nevjericu u njezinim očima, a zatim je, trenutak kasnije, shvatila i njezin se izraz na licu ukočio, usne skupile, a usta stisnula. Srećom, Flavia je izabrala pravi trenutak pojaviti se u dnevnoj sobi, donoseći sa sobom cvjetni miris sapuna ili šampona ili neke od tih stvarčica koje žene upotrebljavaju kako bi mirisale prekrasno u pogrešno doba dana. Zašto ujutro, a ne noću? Bila je odjevena u jednostavnu smeđu vunenu haljinu omotanu nekoliko puta oko struka jarkonarančastim šalom i svezanu u čvor na boku, a krajevi šala visjeli su do ispod njenih koljena i njihali se dok je hodala. Nije bila našminkana i, vidjevši je bez šminke, Brunetti se pitao zašto li se uopće šminkala. — Buon giorno — reče ona uz osmijeh mu pružajući ruku. Ustao je kako bi se rukovao s njom. Bacivši pogled prema Brett, ona ju je spomenula u svojoj sljedećoj primjedbi. — Skuhat ću kavu. Želite li vas dvoje kavu? — A zatim s osmijehom, — Malo je rano za šampanjac. Brunetti kimne, ali Brett odmahne glavom. Flavia se okrene na peti i nestane u kuhinji. Njezin dolazak i odlazak bili su gurnuli su, na trenutak, njegovu posljednju rečenicu u drugi plan. Sada nisu imali drugog izbora nego se vratiti na nju. — Zašto su ga ubili? — upita Brett. — Ne znam. Svađa s drugim ljudima koji su poslovali s njim? Prepirka oko toga što učiniti, možda što učiniti s Vama? — Jeste li sigurni da je ubijen zbog svega ovog? — Mislim da je najbolje da krenemo od te pretpostavke, — odgovorio je ravnodušno, nimalo iznenađen njezinom nespremnošću da vidi stvari njegovim očima. Kad bi to učinila, očito, priznala bi da je njezin vlastiti život u opasnosti: sada kada su i Matsuko i Semenzato bili mrtvi, ona je bila jedina osoba koja je znala za krađu. Tkogod je ubio Semenzata, nije mogao znati da je ona sa sobom iz Kine ponijela i dokaze, ne samo sumnje, tako da su počinitelji morali biti uvjereni u to kako je njegova smrt prekinula i svaki trag. Ako prevara i bude razotkrivena u budućnosti, nije baš bilo za povjerovati da se vladu Narodne Republike Kine dalo zainteresirati za smrtonosnu pohlepu zapadnjačkih kapitalista; vjerojatno bi za lopovima tragala u bližem susjedstvu. — Dok su ti primjerci još bili u Kini, tko je bio zadužen za izabrane izloške? — Surađivali smo s jednim čovjekom iz Pekinškoga muzeja, Xu Linom. On je jedan od njihovih vodećih arheologa i vrlo dobar povjesničar umjetnosti.

— Je li on pratio izložbu na putovanju izvan Kine? Ona odmahne glavom. — Ne, njegova politička prošlost se ispriječila. — Kako to? — Njegov je djed bio zemljoposjednik, tako da je bio smatran politički nepodobnom osobom ili, sumnjivcem. — Ona na Brunettijevom licu pročita otvoreno iznenađenje te mu objasni. — Znam da zvuči iracionalno. — Zatim, nakon stanke, nastavila je, — I jest iracionalno, ali to je tako i točka. Tijekom Kulturne revolucije proveo je deset godina hraneći svinje i razbacujući gnoj po poljima zelja. Ali čim je Revolucija završila, vratio se na sveučilište, a budući da je bio odličan student, nisu ga mogli spriječiti u tome da dobije posao u Pekingu. —Ali nisu mu dopuštali da napusti zemlju. Jedini ljudi koji su pratili izložbu bili su partijski dužnosnici koji su htjeli u inozemstvo u shopping. I Vi. — Da, i ja. — Malo kasnije, nastavila je tihim glasom, — I Matsuko. — Dakle, Vas će smatrati odgovornom za krađu? — Naravno, ja sam odgovorna. Jasno je da neće optužiti partijske kadrove koji su dobili besplatnu vožnju, pogotovo ne u ovom slučaju kad imaju zapadnjakinju koja će preuzeti odgovornost za sve. — Što mislite, što se dogodilo? Ona zatrese glavom. — Ništa ne zvuči logično. Ili ne mogu vjerovati u ono što zvuči tako. — A to je? — Prekinula ga je Flavia, koja se vratila u sobu u rukama noseći pladanj. Prošla je pokraj njega i sjela do Brett na sofu i spustila pladanj na stol pred njima. Na njemu su bile dvije šalice kave. Pružila je jednu od njih Brunettiju, sebi uzme drugu i zavali se u sofu. Unutra su dvije kockice šećera. Brett je samo nastavila. — Sigurno je ovdje jednom od tih partijaca netko pristupio. — Iako je Flavia propustila čuti pitanje koje je prethodilo ovom objašnjenju, nije ni pokušala sakriti svoju reakciju na taj odgovor. Okrenula se i zapiljila u Brett u grobnoj tišini, a zatim bacila pogled prema Brunettiju, uhvativši njegov pogled. Kad nitko od njih dvoje ne reče ni riječ, Brett nastavi, — U redu. U redu. Ili Matsuko. Možda je to bila Matsuko. Prije ili kasnije, Brunetti je bio siguran, morat će izbaciti i ovo možda. — A Semenzato? — upita Brunetti. — Moguće. U svakom slučaju, netko iz muzeja. On joj upadne u riječ. — Jesu li ti ljudi, koje nazivate partijcima, je li itko od njih govorio talijanski? — Da, dvoje ili troje. — Dvoje ili troje? — ponovio je. — Koliko ih je bilo? — Šestoro, — odgovori Brett. — Partija se brine za svoje ljude. Flavia zafrkće. — Koliko je taj njihov talijanski bio dobar? Možete li se sjetiti? — upita Brunetti. — Dovoljno dobar, — glasio je kratak odgovor. Zastala je, a zatim priznala, — Ne, nije bio dovoljno dobar za to. Ja sam bila jedina osoba koja je bila u stanju

razgovarati s Talijanima. Ako je išta takvo dogovoreno između njih, dogovoreno je na engleskom. Matsuko, prisjeti se Brunetti, je diplomirala na Berkeleyu. Ljuta, Flavia prasne, — Brett, kad ćeš se već jednom prestati glupirati i otvoriti oči i vidjeti što se zaista dogodilo? Nije me briga za tebe i tu Japanku, ali moraš stvari gledati onakvima kakve jesu. Igraš se sa svojim životom. — Jednako naglo kako je i progovorila, tako je i zašutjela, nagnula šalicu kako bi otpila gutljaj kave, ali, vidjevši da joj je šalica prazna, grubo je spusti na stol pred sobom. Neko vrijeme nitko nije progovorio, sve dok Brunetti napokon upita, — Kada je obavljena zamjena? — Nakon zatvaranja izložbe, — odgovori Brett potresenim glasom. Brunetti premjesti pogled s nje na Flaviju. I dalje je šutjela, pogleda uprtog u svoje ruke, koje su joj sklopljene ležale u krilu. Brett duboko uzdahne i šapne, — U redu. U redu. — Zavalila se u sofi i gledala kako se kiša slijeva niz staklo svjetlarnika. Konačno, progovori, — Bila je tu zbog pakiranja. Morala je ovjeriti svaki predmet prije nego što je talijanska carinska uprava zapečatila kutije, a zatim i sanduk u koji su one stavljene. — Bi li ona prepoznala krivotvorine? — upita Brunetti. Brett nije odmah odgovorila na to pitanje. — Da, primijetila bi razliku. — Na trenutak je pomislio kako će još nešto dodati, ali nije. Gledala je kišu. — Koliko im je trebalo da zapakiraju sve? Brett se zamisli na trenutak te odgovorila, — Četiri dana? Pet? — A zatim? Kamo su otpremljeni sanduci? — Zrakoplovom su prebačeni u Rim, Alitalijinim letom, ali su zatim zadržani ondje više od tjedan dana jer je osoblje zračne luke stupilo u štrajk. Odatle, sanduci su otpremljeni u New York, a ondje su ih zadržali američki carinici. Naposljetku su ukrcani na zrakoplov kineske zrakoplovne tvrtke i vraćeni u Peking. Pečati na sanducima su bili provjeravani svaki put kad bi bili ukrcavani ili iskrcavani sa zrakoplova, a čuvari su uvijek bili uz njih dok su bili u stranim zračnim lukama. — Koliko je vremena proteklo od trenutka kad su sanduci napustili Veneciju i stigli u Peking? — Više od mjesec dana. — A koliko je vremena proteklo prije nego što ste ih Vi vidjeli? Ona se promeškolji na sofi prije odgovora, ali još ga uvijek nije gledala. — Rekoh Vam, nisam ih vidjela sve do ove zime. — Gdje ste bili kad su ih pakirali? — Rekoh Vam: u New Yorku. Flavia joj upadne u riječ. — Sa mnom. Prvi put sam pjevala u Metu. Premijera je bila dva dana prije zatvaranja izložbe ovdje. Zamolila sam Brett da pođe sa mnom i pošla je. Brett konačno skrene pogled s kiše i okrene se Flaviji.

— A Matsuko sam ostavila neka se brine za pošiljku. — Spustila je glavu natrag na naslon sofe i pogled uprla prema svjetlarniku. — Otišla sam u New York na tjedan dana. A zatim sam se vratila u Peking kako bih dočekala pošiljku. Kako nije stizala, vratila sam se u New York i provukla je kroz carinarnicu. Ali onda, nastavila je, odlučila sam ostati u New Yorku. Nazvala sam Matsuko i rekla joj da me nešto zadržalo i ona se ponudila da će otići u Peking provjeriti zbirku kad se konačno vrati u Kinu. — Je li njezina zadaća bila je ovjeriti sve predmete u pošiljci? — upita Brunetti. Brett potvrdno kimne. — A da ste bili u Kini, — upita Brunetti, — sami biste otvoriti zbirku? — Upravo sam Vam to odgovorila, — prasne Brett. — I već tada biste opazili zamjenu? — Naravno. — Jeste li ijednu od tih umjetnina vidjeli prije ove zime? — Ne. Kad su se vratile u Kinu, umjetnine su šest mjeseci bile izgubljene u nekakvom birokratskom limbu, zatim su zapele u nekakvom skladištu, onda su ih izložili u Pekingu i na kraju su ih poslali muzejima iz kojih su ih izvorno posudili. — Znači, tada ste vidjeli da su zamijenjene? — Da, i tada sam napisala pismo Semenzatu. Prije otprilike tri mjeseca. — Bez upozorenja, podigla je ruku uvis i tresnula njome o naslon za ruke na sofi. — Kopilad, — reče ona glasom oporim od bijesa. — Prljava kopilad. Flavija joj spusti ruku na koljeno kako bi je umirila. — Brett, ti tu ne možeš ništa. Ne mijenjajući glas, Brett se okrene prema njoj. — To ne znači kraj tvoje karijere, Flavia. Ljudi će te dolaziti slušati bez obzira na to što učiniš, ali ovi su mi upravo uništili posljednjih deset godina života. — Zastala je na trenutak, a zatim dodala, mekšim glasom, — I cijeli Matsukin život. Kad se Flavija pokušala pobuniti, nastavila je, — Gotovo je. Kad Kinezi saznaju za ovo, više me nikad neće pustiti preko granice. Ja sam odgovorna za te umjetnine. Matsuko je sa sobom iz Pekinga donijela dokumente i ja sam ih potpisala po povratku u Xian. Svojim potpisom ovjerila sam da su sve umjetnine ondje, u istom stanju u kakvom su bile kad su krenule na put. Trebala sam biti ovdje, trebala sam ih sve sama provjeriti, ali pustila sam nju na put, jer sam bila u New Yorku s tobom i slušala te kako pjevaš. I sada ću za to platiti svojom karijerom. Brunetti pogleda Flaviju, vidio je kako joj se crvenilo širi licem dok je slušala Brettin sve veći izljev bijesa. Gledao je skladnu crtu koju su joj rame i ruka činili dok je sjedila okrenuta prema Brett, proučavao oblinu njezina vrata i čeljusti. Možda je ona i vrijedna nečije karijere. —Kinezi ne moraju saznati za to, — rekao je. — Molim? — upitaše obje u isti glas. — Jeste li svom prijatelju koji je obavio pokuse rekli odakle su uzorci? upita Brunetti. — Ne, nisam. Zašto?

— Onda smo mi, po svemu sudeći, jedini ljudi koji znaju za to. Naravno, osim u slučaju da ste nekome u Kini ispričali o tome. Zatresla je glavom. — Ne, nisam nikom rekla. Samo Semenzatu. Flavia je ovdje prekine i reče, — I sumnjam da bismo trebali brinuti je li ikome rekao išta o tome, osim osobi kojoj ih je prodao. — Ali moram im reći, — ustrajala je Brett. Umjesto da pogledaju nju, Flavia i Brunetti pogledaše se međusobno, istoga trena znajući što bi se moglo učiniti. Velikom snagom volje, oboje se uspješe oduprijeti porivu da promrmljaju, Amerikanci. Flavia odluči Brett pojasniti stvari. — Sve dok Kinezi ne znaju ništa o tome, tvoja karijera nije ugrožena. Za Brett, bilo je to kao da Flavia nije ni progovorila. — Ne mogu izlagati te primjerke. To su krivotvorine. — Brett, — upita je Flavia, — Koliko dugo su ti primjerci bili izloženi u Pekingu? — Više od godinu dana. — I nitko nije uočio da nisu originali? — Ne, potvrdi Brett. Brunetti ovdje uskoči. — Onda vjerojatno nitko drugi to neće ni primijetiti. Osim toga, zamjena se mogla dogoditi bilo kada, zar ne? — Ali mi znamo da nije, — ustrajala je Brett. — Ali to je to, cara. — Flavia odluči pokušati još jednom joj objasniti. — Osim ljudi koji su ukrali te vaze, mi smo jedini ljudi koji znaju za to. — To ne mijenja na stvari, — reče Brett, a u glasu joj se ponovno počela osjećati ljutnja. — Osim toga, prije ili kasnije, netko će shvatiti da su to krivotvorine. — A što se kasnije to dogodi, — objasni Flavia široko se smiješeći, to je manja vjerojatnost da će to netko povezati s tobom. — Pričekala je malo da Brett promisli o tome, a zatim nastavila, — Osim ako, naravno, želiš baciti u vjetar svoj desetgodišnji trud. Dugo Brett nije rekla ni riječ, samo je sjedila dok su je drugo dvoje promatrali kako razmišlja o onome što su joj rekli. Brunetti joj je proučavao lice i gotovo je mogao na njezinom licu iščitati ples osjećaja i misli. Kad je htjela progovoriti, on iznenada reče, — Naravno, ako pronađemo Semenzatovog ubojicu, možda uspijemo vratiti i originalne vaze. — Nije imao pojma je li to moguće, ali je na Brettinom licu vidio da kani odustati od zamisli da ostane šutjeti. — Ovdje od njih nema nikakve koristi. Moraju biti vraćene u Kinu, a to je nemoguće. — Teško, — Flavia je prekine i glasno se nasmije. Znajući da će Brunetti biti prijemčiviji za njezinu zamisao, ona se okrene k njemu kako bi pojasnila. — Predavanja na konzervatoriju u Pekingu. Brettina je reakcija odmah uslijedila.

— Ali rekla si da te to ne zanima. — To je bilo prošli mjesec. Kakva bih korist imala od toga što sam primadona kad ne bih bila u stanju promijeniti svoje mišljenje? I sama si mi rekla da bi me tretirali kao kraljicu kad bih prihvatila. Sumnjam da će mi baš kopati po torbama kad sletim u pekinšku zračnu luku i kad me dočeka ministar kulture. Ja sam diva, tako da će od mene očekivati da doputujem s jedanaest putnih kovčega. Nikako ih ne bih željela razočarati. — A što ako otvore tvoje torbe? — upita Brett, ali u glasu joj se nije osjećao strah. Flavijin je odgovor bio brz, — Ako me pamćenje dobro služi, jedan od ministara u našoj vladi uhvaćen je s drogom u torbi u jednoj od zračnih luka u Africi i ništa se nije dogodilo. A u Kini bi, svakako, jedna diva trebala biti daleko važnija od jednog ministra. Osim toga, moramo se pobrinuti za tvoj ugled, a ne moj. — Daj, budi ozbiljna, Flavia, — reče Brett. — Ja jesam ozbiljna. Apsolutno je sigurno da mi neće pretraživati prtljagu, barem ne na ulasku u zemlju. Sama si mi kazala da tvoju prtljagu nikad nisu pregledavali, a ti si godinama ulazila i izlazila iz Kine. — Uvijek postoji prvi put, Flavia, — reče Brett, ali Brunetti je jasno u njezinom glasu čuo da ni sama u to ne vjeruje. — Iz onog što si mi pričala o tome kako održavaju opremu, čini se da je veća vjerojatnost da se moj zrakoplov sruši, ali to nije razlog da ne pođem. Osim toga, moglo bi biti zanimljivo. Moglo bi mi to biti nadahnuće za Turandot. — Brunetti pomisli kako je završila, ali ona nastavi, — Ali zašto gubimo vrijeme razgovarajući o tome? — Ona pogleda Brunettija pogledom koji kao da je sugerirao da je on kriv što su te vaze nestale. Brunettija je iznenadila spoznaja da jednostavno ne zna je li ona govorila ozbiljno ili se šalila kad je rekla da bi mogla pokušati odnijeti vaze natrag u Kinu. On se obrati Brett, — U svakom slučaju, sada još ništa ne znamo. Tkogod da je ubio Semenzata, ne zna ovo što ste nam rekli, ne zna čak ni da smo otkrili razlog ubojstva. I ja želim da tako i ostane. — Ali Vi ste dolazili ovamo, a bili ste i u bolnici, — reče Brett. — Brett, rekli ste da nisu bili Venecijanci. Ja mogu biti bilo tko: prijatelj, rođak. I nitko me nije slijedio. — Bila je to istina. Samo je starosjedilac mogao neprimjetno i u korak slijediti nekoga uskim uličicama ovoga grada; samo je starosjedilac mogao znati gdje valja stati, gdje skrenuti, gdje su slijepe uličice. A to nitko ne bi mogao učiniti neopaženo. — Pa što onda da radim? — upita Brett. — Ništa, odgovorio je. — A što to znači? — Upravo to što sam rekao. Ništa. Zapravo, bilo bi mudro kad biste na neko vrijeme otišli iz grada. — Nisam sigurna da s se ovakvim licem želim šetati svijetom, — reče ona, ali šaljivo, Što je bio dobar znak.

Obraćajući se Brunettiju, Flavia reče, — Pokušala sam je nagovoriti da pođe sa mnom u Milano. Kao timski igrač, Brunetti joj odgovori, — Kada krećete? — U ponedjeljak. Već sam im rekla kako ću pjevati u četvrtak navečer. Dogovorili su klavirski pokus u utorak poslijepodne. On se opet okrene prema Brett. — Hoćete li poći? — Kad mu ona ne odgovori, nastavio je, — Mislim da je to dobra zamisao. — Razmislit ću o tome, — bilo je najviše što je Brett htjela reći i on odluči ne upirati previše. — Ako odlučite poći, molim Vas, javite mi. — Mislite da postoji ikakva opasnost? — upita Flavia. Brett odgovori na to pitanje prije Brunettija. — Vjerojatno postoji manja opasnost ako misle da sam razgovarala s policijom. Onda me ne moraju spriječiti u tome. — A zatim, Brunettiju, — Tako je, zar ne? Nije imao običaj lagati, čak ni ženama. — Da, bojim se daje tako. Sve dok Kinezi ne doznaju za krivotvorine, tko god da je ubio Semenzata pretpostavit će da niste rekli ništa o tome i da je upozorenje bilo dovoljno. — Ili, pomislio je, mogli bi joj pokušati zatvoriti usta zauvijek, ali on odluči to prešutjeti. — Prekrasno, — reče Brett. — Mogu sve ispričati Kinezima i spasiti vlastiti život, ali uništiti si karijeru. Ili šutjeti o tome, spasiti karijeru i brinuti se kako izvući živu glavu. Flavia stavi ruku na Brettino koljeno. — Ovo je prvi put da zvučiš kao ona stara Brett, od prije nego što je sve ovo počelo. Brett se nasmiješi i reče, — Ništa ne može bolje prodrmati čovjeka od straha od smrti, zar ne? Flavia se ponovno zavali u sofi i upita Brunettija, — Mislite da su Kinezi umiješani u ovo? Brunetti nije bio ništa manje od prosječnog Talijana sklon vjerovati u teorije zavjere, što je značilo da često vidi zavjeru i u najbanalnijem primjeru slučajnosti. — Mislim da pogibija Vaše prijateljice nije bila slučajna, — reče on Brett. — Što znači da imaju svoje ljude u Kini. — Tkogod oni bili, — javi se Flavia stavljajući jak naglasak na riječ oni. — To što ne znam tko su oni ne znači da ne postoje, — reče Brunetti okrećući se prema njoj. — Točno, — složi se Flavia uz osmijeh. Obrativši se Brett, reče, — Zato mislim da bi bilo bolje kad biste na neko vrijeme napustili grad. Neodređeno je kimnula glavom, jamačno ne u znak slaganja s njim.

— Ako odlučim poći, javit ću Vam. — Baš i nije zvučalo kao zalog dobre vjere. Ona se ponovno opusti i položi glavu na naslon sofe. Iznad njihovih glava, po svjetlarniku je bubnjala kiša. Obratio je pozornost Flaviji, koja mu je očima pokazala prema vratima, a zatim mu gotovo neprimjetnom kretnjom brade dala do znanja daje vrijeme da ode. On shvati da se više gotovo i nema što reći, pa ustane. Brett, vidjevši ga, upravo se namjeravala ustati. — Ne, nemoj ustajati, — reče Flavia, ustavši i krenuvši prema predvorju. —Ja ću ga ispratiti. On se sagnuo i rukovao se s Brett. Ne rekoše ni riječi. Na vratima, Flavia mu pruži ruku i stisne je iskreno srdačno. — Hvala Vam, — bilo je sve što je rekla, a zatim pridržala vrata kako bi izašao i pošao niz stube. Kad su se vrata zatvorila za njim, prekinulo se i bubnjanje kišnih kapi. 18 Iako je uvjerio Brett da ga nitko nije bio slijedio, kad je izašao iz njezina stana, Brunetti je zastao prije negoli je skrenuo u Calle della Testa i pogledao i lijevo i desno, pogledom pretražujući ulicu ne bi li slučajno ugledao neko lice koje je možda vidio prije nego što je ušao. Nije vidio nijedno sumnjivo lice. Skrenuo je desno, a onda se sjetio nečega što su mu bili rekli kad je u ovaj dio grada došao prije nekoliko godina u potrazi za Brettinim stanom. Skrenuo je lijevo i spustio se do prve velike poprečne ulice, Calle Giacinto Gallina i ondje pronašao, baš kako je pamtio od svog prvog posjeta, novinski kiosk na uglu, ispred gimnazije, okrenut prema ulici koja je bila glavna žila kucavica ove četvrti. A ondje, kao da se otkad ju je tamo vidio posljednji put nije ni pomakla, pronašao je signoru Mariju, kako sjedi na visokom stolcu u kiosku, s ručno pletenim šalom prebačenim preko ramena i najmanje triput omotanim oko vrata. Lice joj je bilo crveno, ili od hladnoće ili od ranojutarnje grappe, možda i od jednog i drugog, a sijeda joj je kosa zbog toga izgledala još bjelja. — Buon giorno, signora Maria, — reče, uputivši joj, skrivenoj iza hrpa novina i časopisa, osmijeh. — Buon giorno, commissario, — uzvrati ona pozdravom, kao da je on njezin svakodnevni kupac. — Signora, budući da znate tko sam, vjerojajtno i znate zašto sam ovdje. — L’ americana? — upita ona, ali to zapravo i nije bilo pitanje. Osjetio je pokret iza sebe; iznenada se pokraj njega pojavila ruka i uzela novine s jednog od snopova ispred Marije, pružajući novčanicu od deset tisuća lira. — Reci majci da će joj vodoinstalater doći danas u četiri poslijepodne, — reče Maria, uzvraćajući ostatak novca. — Grazie, Maria, — reče mlada žena i nestane. — Kako Vam mogu pomoći? — upita ga Maria. — Sigurno primijetite sve osobe koje prođu ovuda, signora. — Ona kimne. — Ako primijetite ikoga nepoznatog kako se mota ovuda, biste li nazvali Questuru?

— Svakako, commissario. Pažljivo pratim sve što se ovdje događa otkad se vratila kući, ali nikog nepoznatog nije bilo. Opet jedna ruka, ovaj put očito muška, pojavi se pokraj Brunettija i izvuče primjerak La Nuove. Na trenutak je nestala, a zatim se opet pojavila s novčanicom od tisuću lira i nekoliko kovanica, koje Maria uzme promrmljavši Grazie. — Maria, jesi li vidjela Piera? — upita muški glas. — Dolje je kod tvoje estre. Rekao je da će te tamo čekati. — Grazie, — reče on i ode. Došao je k pravoj osobi. — Ako nazovete, samo recite da mene trebate, — reče, vadeći novčanik kako bi joj dao jednu od svojih posjetnica. — U redu je, dottor Brunetti, — reče. — Znam broj. Nazvat ću Vas ako išta primijetim. Ona podigne ruku prijateljski mahnuvši, a on opazi da su vrhovi njezinih vunenih rukavica odsječeni i da su joj vrhovi prstiju goli kako bi mogla baratati novcem. — Mogu li Vam štogod donijeti, signora? — upita, glavom pokazavši na kafić koji se nalazio na suprotnom uglu. — Kavica bi mi dobro došla na ovoj hladnoći, — odgovorila je. — Un caffe corretto, — reče ona, a on kimne glavom. Kad bi on morao provesti cijelo jutro na ovoj vlazi i hladnoći, jamačno bi tražio da mu u kavu uliju ijednu grappu. On joj još jednom zahvali te ode u kafić, gdje je platio jednu caffe corretto i zamolio da je odnesu signori Mariji. Šankerova reakcija jasno mu je dala do znanja da je to uobičajen postupak u ovoj četvrti. Brunetti nije znao postoji li dužnost ministra informiranja u sadašnjoj vladi; ako postoji, signora Maria bila je kao rođena za nju. U Questuri, brzo se uspeo do svog ureda i iznenađeno ustanovio da u njemu ne vlada ni tropska vrućina ni polarna zima. Na trenutak je pomislio kako je konačno popravljen sustav grijanja, ali je vrisak pare koja je sukljala iz radijatora podno prozora prekinuo njegovu maštariju. Objašnjenje je, nagađao je on, ležalo u debelom snopu papira na njegovom pisaćem stolu. Sigurno ih je signorina Elettra nedavno stavila ondje, otvorila prozor i provjetrila prostoriju, a zatim ga zatvorila prije izlaska. Objesio je svoj ogrtač iza vrata i prišao svom stolu. Sjeo je i uzeo u ruke papire i krenuo ih čitati. Prvi dokument koji je uzeo u ruke bila je preslika Semenzatovih bankovnih izvadaka, unatrag četiri godine. Brunetti nije imao pojma koliku plaću je imao ravnatelj muzeja, pa je zabilježio da to provjeri, ali je mogao prepoznati bankovni izvadak jednog bogataša. Očito, velike uplate nisu obavljane u redovitim vremenskim razmacima; tek tako, tu i tamo digao bi pedesetak milijuna lira ili više, isto tako u nepravilnim razmacima. U trenutku smrti, na Semenzatovom računu se nalazilo dvjesto milijuna lira, što je bila ogromna svota za jedan štedni račun. Na drugoj stranici izvadaka stajalo je da ima dvostruko veći iznos uložen u vladine obveznice. Bogata supruga? Pratila ga je sreća u burzovnim mešetarenjima? Ili pak nešto drugo? Na sljedećim je stranicama bio ispis međunarodnih telefonskih poziva obavljenih iz njegova ureda. Bile su tu na desetine poziva, ali opet, u tome Brunetti nije mogao pronaći nikakvu zakonitost.

Zatim su na red došle preslike Semenzatovih računa plaćenih kreditnom karticom u posljednje dvije godine i iz njih je Brunetti vidio koliko je zrakoplovnih karata Semenzato bio platio. Pogledom je brzo prešao preko popisa, iznenađen učestalošću i daljinom putovanja. Izgleda da je ravnatelj muzeja, odlazio vikendom u Bangkok onako kako obični ljudi odlaze u vikendicu na more. Semenzato bi otišao u Taipei na tri dana, a zatim pri povratku u Veneciju prenoćio u Londonu. Preslika ispisa računa plaćenih njegovim dvjema karticama bila je popraćena itenerarom koji je potvrđivao da si Semenzato nije ništa uskraćivao na svojim putovanjima. Ispod ovih papira, pronašao je snop faksporuka. Na prvom listu, signorina Elettra je olovkom ispisala svoju primjedbu," Zanimljiv čovjek, taj signor La Capra". Salvatoreov otac, činilo se, nije imao vidljivih izvora prihoda; to jest, izgleda da nije imao ni posla ni trajnog zaposlenja. Umjesto toga, na njegovoj poreznoj prijavi u posljednje tri godine, u rubrici struka stajalo je savjetnik, što, kad se gledalo u svjetlu činjenice da je iz Palerma, uključilo zvona za uzbunu u Brunettijevoj glavi. Na njegovom bankovnom izvatku pisalo je da su na njegove mnogobrojne račune stizale ogromne uplate u zanimljivim, neko bi čak mogao reći, sumnjivim, valutama: kolumbijskim pesosima, ekvadorskim eskudosima i pakistanskim rupijama. Brunetti je pronašao preslike kupoprodajnog ugovora za palazzo koji je La Capra bio kupio prije dvije godine; sigurno je platio gotovinom, jer ni s jednog od njegovih računa nije obavljen prijenos odgovarajuće svote. Ne samo da je signorina Elettra uspjela pribaviti preslike njegovih bankovnih izvadaka, nego je čak uspjela dobiti i sve preslike računa plaćenih njegovim kreditnim karticama, baš kao i za Semenzata. Dobro znajući koliko bi dugo trajala potraga za tim podacima kad bi se išlo zakonitim putem, Brunettiju nije preostajalo drugo nego prihvatiti činjenicu da ona to radi neslužbeno, što je vjerojatno značilo na protuzakonit način. Priznao je to samom sebi i nastavio čitati. Računi iz Sothebysa i Metropolitan Opere iz New Yorka, Christiesa i Covent Gardena iz Londona i sydneyjske Opere, vjerojatno pri povratku s vikenda u Taipeiju. Odsjeo bi, naravno, u hotelu Oriental u Bangkoku, gdje je odlazio, izgleda, vikendom. Vidjevši to, Brunetti se vrati nekoliko listova unatrag, sve dok nije pronašao popis Semenzatovih putovanja i preslike računa njegovih kreditnih kartica. Postavio je papire jedan do drugog: La Capra i Semenzato u isto vrijeme su boravili dvije noći u hotelu Oriental. Brunetti razdvoji papire posloži listove u dva okomita stupca na stolu. Iako su dvojica muškaraca bila putovala u mnoga ista mjesta, više se nikad nisu našli u istom gradu u isto vrijeme. Na posljednjim listovima Murinovo ime nalazilo se na vrhu stranice i ti su listovi sadržavali iste podatke koje je signorina Elettra bila prikupila i za prethodnu dvojicu. Prema bankovnim izvadcima, Murino je bio imućan čovjek, iako bi se teško moglo reći da je bogat. Svoju kreditnu karticu koristio je isključivo u Italiji, jer su svi računi bili izraženi u lirama. Pokraj preslika tri računa za karte plaćene u putničkoj agenciji SAIET, Brunetti opazi debelom olovkom nacrtane zvjezdice koje je ondje mogla nacrtati jedino signorina Elettra. Kod svake od zvjezdica pozornost je bila usmjerena na karte za međunarodne letove, čije su se blijede preslike, nekim tehnološkim čudom, nalazile ondje pričvršćene za račune plaćene kreditnom karticom. Murino je bio letio u Bangkok

istoga dana kada su se La Capra i Semenzato bili prijavili u hotelu Oriental i vratio se natrag u Italiju onog dana kad su se druga dvojica odjavila. Datumi na druge dvije karte, do Jakarte i Taipeija, odgovarale su onima na Semenzatovim hotelskim računima. Jesu li lovci osjećali istu navalu uzbuđenja kad bi ugledali prve tragove u snijegu ili začuli iznenadan lepet krila? Murino i njegov tajni ortak. Murino i njegova putovanja u mjesta s kojih je toliko ukradenih umjetnina odlazilo u ruke bogatih sakupljača na Zapadu. La Capra i njegove kupnje u Sothebysu, njegova putovanja na Istok i Srednji Istok. I Semenzato, koji je izgubio život pod udarcima jedne od tih umjetnina. Putanje života ove trojice muškaraca neprestano su se presijecale i Brunetti je sumnjao kako je razlog tome ležao u njihovom zajedničkom zanimanju za predmete velike ljepote i još veće cijene. Odlučio je sići dolje i osobno zahvaliti signorini Elettri. Vrata njezinog ureda bila su otvorena, a ona je sjedila za svojim stolom, ukucavajući nešto u računalo, glave okrenute u stranu, prema zaslonu. On primijeti da su danas u vazama crvene ruže, barem dva tuceta ruža, cvijeće koje je označavalo ljubav i žudnju. Ona osjeti njegovu prisutnost i podigne pogled prema njemu, nasmiješi se i prestane tipkati. — Buon giorno, commissario — reče ona. — Kako Vam mogu pomoći? — Došao sam Vam zahvaliti, bravissima Elettra, — reče on. — Na papirima koje ste mi ostavili na stolu. Nasmiješila se jer ju je nazvao njezinim imenom i primila to kao počast, a ne kao njegovu slobodu u ophođenju. — Ah, nema na čemu. Zanimljive podudarnosti, zar ne? — upita ona, ne skrivajući svoje zadovoljstvo što je iskopala te podatke. — Da. A što je s ispisima telefonskih poziva? Jeste li i njih nabavili? — Sada ih upravo uspoređuju kako bi ustanovili koliko često su nazivali jedni druge. Imaju ispise s telefonske linije signora La Capre u Palermu, kao i telefonskih i faks linija koje je dao uvesti ovdje. Rekla sam im neka provjere je li koji poziv stigao iz Semenzatova doma ili ureda, ali to će potrajati malo dulje i vjerojatno neće biti gotovo danas, nego tek sutra. Isto je i s Murinom. — Dugujemo li sve ove obavijesti Vašem prijatelju Giorgiju iz ureda TELECOMA? upita Brunetti. — Ne, on je u Rimu na nekakvoj obuci. Tako da sam nazvala i rekla da vicequestore Patta hitno treba te podatke. — Jesu li Vas pitali zašto? — Naravno da jesu, gospodine. Sigurno Vam ne bi bilo drago kada bi takve informacije izdavali bez odgovarajućeg odobrenja, zar ne? — Ne, naravno da ne bi. I, što ste im rekli? — Da je to povjerljiva informacija. Državna tajna. Tako da brže obave svoj posao. — A što ako vicequestore sazna za ovo? Što ako mu netko to spomene, kaže mu da ste upotrijebili njegovo ime? Njezin je osmijeh postao još topliji.

— Oh, rekla sam im da će on morati zanijekati da zna išta o tome, tako da ne bi volio da mu se to uopće spominje. Osim toga, bojim se da su oni prilično navikli na takve stvari, provjere privatnih telefonskih razgovora i vođenje zapisnika o obavljenim pozivima. — Da, bojim se da je tako, — složi se Brunetti. Bojao se osim toga da su isto tako i vodili zapisnik o tome što su pojedini ljudi govorili tijekom tih razgovora, a u toj paranoji ga je vjerojatno podržavala velika većina stanovništva, ali nije želio to spominjati signorini Elettri. Umjesto toga, upitao je, — Kolika je vjerojatnost da te ispise dobijemo još danas? — Nazvat ću ih. Možda danas poslijepodne. Hoćete li ih, molim Vas, donijeti gore k meni u ured ako danas stignu, signorina? — Svakako, — odgovori mu ona i vrati se tipkanju. Krenuo je prema vratima ali, nadajući se da će iskoristiti međusobnu otvorenost u posljednjih nekoliko minuta, on se okrene kako bi je upitao, — Signorina, oduvijek me silno zanimalo zašto ste odlučili doći raditi kod nas. Posao u Banci d’Italia ne napušta se olako. Ona prestane tipkati, ali su joj prsti i dalje bili iznad tipaka. — Oh, željela sam promjenu, — reče ona lagano i ponovno usmjeri svoju pozornost na tipkanje. Da, baš, a na vrbi raste grožđe, pomisli Brunetti napuštajući njezin ured te se vrati u svoj. U međuvremenu je temperatura u uredu dosegla tropske vrijednosti, pa on na nekoliko minuta otvori sve prozore, držeći ih pritvorenima kako mu kiša ne bi padala unutra, a zatim ih zatvori i vrati se za svoj stol. La Capra, Semenzato i Murino; tajanstveni muškarac s juga, ravnatelj muzeja i trgovac starinama. Čovjek skupa ukusa i s novcem kojim je mogao zadovoljiti taj ukus i ljudi s vezama kakve su možda potrebne da bi se u potpunosti zadovoljio takav ukus. Bila je to neobična trojka. Kakve li je predmete signor La Capra mogao nabaviti od njih i jesu li ti predmeti bili u njegovom palazzu? Je li restauracija dovršena, i, ako jest, što je prepravljeno? To je bilo lako saznati; sve što je morao učiniti je bilo to da ode do gradske vijećnice i zamoli da mu pokažu nacrte. Naravno, ono Što je pisalo u nacrtima i izvedeni radovi možda i nisu bili jednaki, ali kako bi ustanovio istinu, sve stoje trebao učiniti je bilo to da sazna koji se od gradskih inspektora bio potpisao na posljednjim dokumentima i time bi stekao prilično dobru sliku o tome koliko će izvedba slijediti nacrt. Ostalo je još pitanje koji bi se predmeti mogli nalaziti u svježe obnovljenom palazzu, ali to je zahtijevalo drukčiju vrstu odgovora. Nijedan istražni sudac u Veneciji ne bi izdao nalog za pretres temeljem hotelskih računa. Odlučio je prvo pokušati postići nešto službenim putem, što je značilo da će telefonski nazvati urede catastra na drugom kraju grada, gdje su morali biti ubilježeni svi nacrti, projekti i prijenosi vlasništva. Trebalo mu je dugo da dobije ured koji je tražio, jer su njegov poziv prespajali od jednog do drugog ureda, u kojima su radili nezainteresirani javni službenici koji su pouzdano znali, čak i prije nego li bi Brunetti imao priliku objasniti što želi, da te podatke može dobiti u nekom drugom uredu. Nekoliko je puta pokušao govoriti venecijanskim žargonom, siguran da će uporaba

dijalekta olakšati stvari uvjerivši osobu s druge strane žice da on nije samo policijski djelatnik, već, što je bilo mnogo važnije, rođeni Venecijanac. Prve tri osobe s kojima je razgovarao odgovorile su na sva njegova pitanja na talijanskom, dakle, očito nisu bili Venecijanci, a četvrta se osoba raspričala na potpuno nerazgovijetnom sardinijskom dijalektu tako da je Brunetti odustao od venecijanskoga i ponovno progovorio talijanski. Međutim, ni to mu nije pomoglo da sazna ono što ga je zanimalo, ali je, konačno, ipak prespojen u pravi ured. Osjetio je provalu radosti kad je žena koja se javila na telefon progovorila čistim venecijanskim, štoviše, s najsnažnijim naglaskom iz Castella. Zaboravite ono što je Dante rekao za toskanski, kako je sladak u ustima. Ne, ovo je bio jezik od kojeg su vam po leđima prolazili trnci od užitka. Tijekom dugog čekanja na birokraciju da se odluči progovoriti s njim, bio je ostavio svaku nadu da će doći do preslike nacrta, pa je, umjesto toga, zamolio da mu kažu ime tvrtke koja je bila obavila radove na restauraciji. Brunetti prepozna ime, Scattalon; bila je to jedna od najboljih i najskupljih tvrtki u gradu. Zapravo, bila je to tvrtka koja je imala više-manje doživotni ugovor o održavanju palazza njegova tasta i popravljanju gotovo jednako doživotnih oštećenja koja su izazivali vrijeme i plima i oseka. Arturo, najstariji Scattalonov sin, bio je u uredu, ali nije bio voljan raspravljati o strankama s policijom. — Žao mi je, commissario, ali takve Vam obavijesti ne mogu dati; to je poslovna tajna. — Sve što želim znati je samo općenit trošak, otprilike, o kolikoj je svoti riječ, zaokružite svotu na desetine milijuna, — objasni Brunetti, ne shvaćajući kako takva obavijest može biti poslovna ili, u bilo kom pogledu, privatna tajna. — Žao mi je, ali to je apsolutno nemoguće. Glas s druge strane žice nestane, a Brunetti zamisli kako njegov sugovornik pokriva mikrofon na slušalici rukom kako bi nešto rekao nekome tko je ondje s njim. Trenutak kasnije glas se ponovno javio. — Morat ćete nam donijeti sudski nalog ako želite da Vam otkrijemo te podatke. — Bi li pomoglo kad bih zamolio svog tasta da nazove i zamoli od Vašeg oca te podatke? — upita Brunetti. — A tko je Vaš tast? — upita Scattalon. — Grof Orazio Falier, — reče Brunetti, uživajući i to prvi put u životu, dok mu se slog po slog kotrljao niz jezik. Opet je zvuk s druge strane žice postao prigušen, ali je Brunetti još uvijek mogao razaznati duboko brujanje muških glasova. Slušalica je spuštena na čvrstu podlogu, čuo je glasove u pozadini, a zatim je progovorio jedan novi glas, — Buon giorno, dottor Brunetti. Morate oprostiti mome sinu. Nov je u poslu. Tek je diplomirao, tako da mu možda nisu poznate finese u našoj struci, barem zasad. — Naravno, signor Scattalon. U potpunosti Vas razumijem. — Što ste ono rekli, kakve Vam obavijesti trebaju, dottor Brunetti? — upita Scattalon. Trebala bi mi gruba procjena troškova koje je signor La Capra imao pri restauraciji svog palazza.

— Svakako, dottore, svakako. Pričekajte trenutak, samo da uzmem papire. — Slušalica je ponovno položena na stol, ali se Scattalon brzo vratio. On reče kako ne zna po kojoj cijeni je kuća kupljena, ali je procijenio da je, tijekom posljednjih godinu dana, njegova tvrtka ispostavila signoru La Capri račune u iznosu od najmanje sedamsto milijuna lira, uključujući i radnike i građevni materijal. Brunetti pretpostavi da je to cijena in bianco, službena cijena koja će biti navedena u poreznoj prijavi, da se vidi koliko je potrošeno i zarađeno. Nije poznavao Scattalona toliko dobro da bi se osjećao slobodno što se raspituje za ovo, ali mogao je sa sigurnošću zaključiti da je velik dio troškova restauracije, možda čak i većina, plaćen ispod stola, in nero, na crno i po nižoj cijeni, što je bilo dobro za Scattalona, jer je tako nije morao prijaviti taj izvanredni prihod i, slijedom prijave, platiti porez. Brunetti zaključi da isto tako može slobodno pretpostaviti da je svota veća za daljnjih sedamsto milijuna lira, ako ne za Scattalona, onda za radnike i druge troškove koji su plaćeni in nero. A što se tiče onog što je doista učinjeno u palazzu, Scattalon je bio i više no susretljiv. Novo krovište i stropovi, strukturni potpornji s čeličnim stupovima skupo plaćenima, svi su zidovi bili ostrugani do originalne opeke i opet ožbukani, postavljene su nove vodovodne i električne instalacije, sustav grijanja, cijela je zgrada klimatizirana, izgrađena su tri nova stubišta, u središnjim primaćim sobama položeni su parketi, a na cijeloj kući postavljeni su dvostruki prozori s izostaklom. Iako nije bio stručnjak, Brunetti je svejedno izračunao da je cijeli taj posao stajao daleko više od svote koju mu je Scattalon bio naveo. Pa, to se nije ticalo Brunettija, već Scattalona i porezne uprave. — Mislio sam da je planirao izraditi prostoriju u koju će moći staviti svoju zbirku, — izmisli Brunetti. — Jeste li radili na tome, na prostoriji za slike ili, — i u ovoj se stanci ponada, — keramiku? Nakon kratke stanke tijekom koje je Scattalon vjerojatno odvagivao svoju dužnost prema La Capri i onu prema grofu, on reče, — Na trećem katu je bila jedna prostorija koja bi mogla poslužiti kao svojevrsna galerija. Na sve prozore smo stavili neprobojna stakla i željezne rešetke,— nastavi Scattalon. — Nalazi se sa stražnje strane palazza i prozori su okrenuti prema sjeveru, tako da svjetlost unutra dopire neizravno, ali prozori su dovoljno veliki da propuštaju dovoljno svjetlosti. — Galerija? — Pa, on to nikad nije tako nazvao, ali sigurno tako izgleda. Ima samo jedna vrata, pojačana čelikom i na zidovima smo izdubili priličan broj plitkih niša. Bile bi savršene za izlaganje kipova, ali samo onih malih dimenzija, ili možda keramičkih predmeta. — A sigurnosni sustav? Jeste li uveli koji? — Ne, nismo, ali time se obično niti ne bavimo. Da je to htio učiniti, morao bi zatražiti usluge neke druge tvrtke. — Znate li je li to učinio? — Nemam pojma. — Što mislite o njemu, signor Scattalon? — S njim je odlično surađivati. Vrlo je razuman. I vrlo inventivan. Ima odličan ukus.

Brunetti je znao prevesti riječ ekstravagantan kad bi je čuo, a osobito je dobro znao onu vrstu ekstravagancije koja se nije gnjavila cjenkanjem i iščitavanjem računa. — Znate li živi li signor La Capra sada u palazzu? — Da, živi. Zapravo, bio nas je nazvao nekoliko puta kako bismo popravili nekoliko sitnica koje su previđene u posljednjim tjednima radova. — Ah, pomisli Brunetti, kako je taj pasiv uvijek koristan: sitnice su previđene; Scattalonovi radnici ih nisu previdjeli. Kakva čudesna stvar, taj jezik. — A znate lijesu li ikakve sitnice previđene u prostoriji koju nazivate galerijom? Scattalonov je odgovor bio brz. — Nisam je tako nazvao, dottor Brunetti. Rekao sam da bi možda mogla poslužiti toj svrsi. I, ne, ondje nije bilo previđenih sitnica. — Znate li jesu li možda vaši radnici imali razloga ulaziti u tu prostoriju kad su se vratili natrag u palazzo zbog završnih radova? — Ako se u toj prostoriji nije imalo što popravljati, onda niti moji radnici nisu imali razloga ulaziti u nju, tako da sam siguran da to nisu ni učinili. — Naravno, naravno, signor Scattalon. Siguran sam da je tako. — Njegov osjećaj za razgovor signalizirao mu je da Scattalon ima strpljenja za samo još jedno pitanje i nijedno više. Kažete, to su jedina vrata koja vode u tu prostoriju? — Da. Samo ta vrata i ventilacijski otvor. — A rešetke su fiksirane? — Da. — Signor Scattalon je to izgovorio tonom koji je jasno davao do znanja da je razgovor završen. — Hvala Vam na Vašoj pomoći, signor Scattalon. Spomenut ću to svome tastu. Time Brunetti privede razgovor kraju i poklopi slušalicu. 19 Hoće li se pokazati, pitao se on, da je signor La Capra još jedan od onih dobro zaštićenih ljudi koji se u javnosti pojavljuju s uznemiravajućom učestalošću? Činilo se da ti bogataši, čije bogatstvo nema korijena, barem ne onakvog kakvom bi se dalo otkriti podrijetlo, doseljavaju na sjever Italije sa Sicilije i iz Calabrije; bili su to useljenici u svojoj vlastitoj domovini. Godinama su ljudi u Lombardiji i Venetu, najbogatijim krajevima zemlje, bili uvjereni kako kod njih nema la piovre, višekrake hobotnice u koju se mafija bila pretvorila. Sve je to bila roba dal Sud, roba s juga, sva ta ubojstva, podmetnute bombe u kafićima i restoranima čiji su vlasnici odbijali plaćati zaštitu, revolveraški obračuni u središtima gradova. I, morao je to priznati, sve dok god je sve to nasilje i krvoproliće ostajalo dolje, na jugu, nitko se oko toga nije pretjerano zabrinjavao; vlada je samo slijegala ramenima i odmahivala rukom, kao: sve su to tek slikoviti starinski običaji meridionea. Ali posljednjih nekoliko godina, poput najezde štetočina, nasilje se pomaknulo na sjever: Firenza, Bologna, a sada je ta boleština zahvatila i industrijsko srce Italije, a bilo je prekasno za suzbijanje zaraze.

Osim nasilja, osim unajmljenih ubojica koji su ubijali dvanaestogodišnjake kako bi prenijeli poruku svojim roditeljima, stigli su i ljudi s aktovkama, pokrovitelji opere i umjetnosti, sa svojom djecom obrazovanom na fakultetima, sa svojim vinskim podrumima i sa svojom neobuzdanom željom da ih se doživljava kao pokrovitelje, uživatelje u lijepom i gospodu, a ne kao neotesance koji samo brbljaju i poziraju sa svojim naklapanjem o omerti i odanosti. Na trenutak se morao zaustaviti i prihvatiti činjenicu da signor La Capra možda uopće nije ništa drugo do li ono čime se želi predstaviti: imućan čovjek koji je kupio i restaurirao jedan palazzo na Canalu Grande. Ali još dok mu je ta misao prolazila glavom, on pomisli na otiske prstiju Salvatorea La Capre u Semenzatovom uredu i pred očima mu proletješe imena onih gradova i istih datuma kad su ih La Capra i Semenzato bili posjetili. Slučajnost? Nemoguće. Scattalon mu je bio rekao da La Capra živi u palazzi!; možda je vrijeme da predstavnik jedne od grana gradskih vlasti pozdravi novopridošlog građanina i razmijeni s njim riječ-dvije o nužnoj zaštiti u ovim tužnim vremenima punim zločina. Budući da je palazzo bio na istoj strani Canala Grande kao i njegov stan, objedovao je kod kuće, ali je preskočio kavu, misleći kako bi signor La Capra mogao biti toliko ljubazan da mu je ponudi. Palazzo se nalazio na kraju Calle Dilera, uličice koja je završavala na Canalu Grande. Dok joj je prilazio, Brunetti je mogao vidjeti jasne znake novosti. Vanjski je sloj intonica, kojim su cigleni zidovi palazza bili ožbukani, još uvijek bio netaknut i nezaprljan grafitima. Tek pri dnu kuće mogli su se vidjeti prvi znaci habanja: nedavna je acqua alta bila ostavila svoj trag u visini Brunettijeva koljena, izblijedivši pastelno narančastu boju žbuke, a mjestimice se već počela i mrviti tako da je uzduž uske calle već bilo otkinutih djelića žbuke, koje su ili pomeli s ceste ili su ih pješaci nogom šutnuli u stranu. Željezne rešetke bile su zacementirane na sva četiri razizemna prozora i tako sprječavale nepoželjne uljeze da uđu. Iza rešetaka, vidio je nove drvene kapke, čvrsto zatvorene. Prešao je na drugu stranu uske calle i zabacio glavu unatrag kako bi proučio više katove. Na svim katovima su bili jedni te isti tamnozeleni prozorski kapci, samo što su ovi na katovima bili raskriljeni, a iza njih su bili prozori s dvostrukim izostaklom. Oluk, koji je visio ispod novih crjepova od terakote, bio je izrađen od bakra, kao i cijevi kojima se voda slijevala dolje. Na drugom katu, međutim, umjesto bakrenih, bile su to pocinčane cijevi, koje su vodile dolje do tla i bile manje privlačne mogućim kradljivcima. Pločica s prezimenom pokraj jedinog zvonca također je izražavala ukus: jednostavnim kurzivom bilo je ispisano prezime, La Capra. Pozvonio je i stao pokraj portafona. —Si, chi e? — začuje se muški glas. — Polizia, — odgovori on, odlučivši ne gubiti vrijeme na okolišanje. —Si. Arrivo. — reče glas, a zatim je Brunetti samo čuo mehanički škljocaj. Pričekao je. Nakon nekoliko minuta, vrata mu je otvorio jedan mladić u tamnoplavom odijelu. Glatko obrijan, tamnih očiju, bio je dovoljno zgodan za manekena, ali možda ipak malo prejak da bi na fotografiji dobro izgledao.

— Si? — upita on; nije se smiješio, ali nije izgledao niti neraspoloženje od prosječnih građana kad ih policija zamoli da im otvore vrata. — Buon giorno, — reče Brunetti. — Ja sam commissario Brunetti; želio bih porazgovarati sa signorom La Caprom. — O čemu? — O kriminalu u gradu. Mladić je ostao stajati ondje, gotovo na pragu i nije se ni pomaknuo ne bi li otvorio vrata širom ili propustio Brunettija unutra. Čekao je Brunettijevo podrobnije objašnjenje, a kad je postalo jasno da se to neće dogoditi, on reče, — Mislio sam da u Veneciji nema kriminala. — Njegov se sicilijanski naglasak jasno razaznavao u duljoj rečenici, kao i svadljivost u njegovom glasu. — Je li signor La Capra kod kuće? — upita Brunetti, umoran od takvog prepucavanja, a već je počeo osjećati i hladnoću. — Je. — Izgovorivši to, mladić korakne unatrag i pridrža vrata kako bi Brunetti mogao ući. Našao se u velikom dvorištu s okruglim zdencom u središtu. S lijeve strane, na mramornim stupovima počivalo je stubište koje je vodilo na prvi kat zgrade koja je sa svih strana zatvarala dvorište. Stube su slijedile vanjski zid zgrade i kružno se dizale do drugog, pa do trećeg kata. Isklesane glave kamenih lavova stajale su u jednakim razmacima na stubišnoj ogradi. Ispod stuba bili su nabacani ostaci nedavnih radova: tačke pune vreća s cementom, rola čvrste plastične folije i velike limenke čije su stjenke bile zamrljane različitim bojama. Na vrhu prvog niza stuba, mladić je otvorio vrata i stupio u stranu kako bi propustio Brunettija unutra. Kad je zakoračio unutra, Brunetti začuje glazbu koja je dopirala s viših katova. Slijedeći mladića uza stube, zvuk je postajao sve glasniji, sve dok nije bio u stanju među ostalim zvukovima raspoznati glas solo sopranistice. Činilo se da su joj u pratnji žičana glazbala, ali zvuk je bio prigušen, jer je dolazio iz drugog dijela zgrade. Mladić otvori još jedna vrata i upravo u tom trenutku glas sopranistice naglo je uzletio iznad ostalih glazbala i ostao tako visjeti u svojoj ljepoti pet otkucaja srca, a zatim pao u niži svijet običnih glazbala. Prošli su mramornim predvorjem i krenuli se penjati unutarnjim stubištem, a dok su se tako uspinjali, glazba je bivala sve glasnija i glasnija, a glas sve jasniji i svjetliji. Mladić kao da to nije čuo, iako je svijet kojim su se kretali bio ispunjen samo tim zvukom i ničim više. Na vrhu sljedećega niza stuba, mladić otvori vrata i opet stane u stranu, kimnuvši Brunettiju neka uđe u dugačak hodnik. Jedino što je mogao učiniti bilo je da kimne: Brunetti ga ionako ne bi čuo. Brunetti je hodao hodnikom ispred njega. Mladić ga sustiže i otvori vrata s desne strane; ovaj put je kimnuo kad je Brunetti krenuo naprijed i zatvorio vrata za njim, ostavljajući Brunettija unutra, potpuno zaglušenog glazbom. Tu je bez gotovo bez osjeta vida, Brunetti vidio da se u četiri kuta prostorije nalaze široke ploče prekrivene platnom, koje su se protezale od poda do visine čovjeka, a licem su bile okrenute prema središtu prostorije. A ondje u središtu, na dugom naslonjaču presvučenom svjetlosmeđom kožom, ležao je jedan muškarac. Njegova je pozornost bila u potpunosti posvećena malenoj četverokutnoj knjižici u njegovim rukama, ničime nije odavao da je bio uočio Brunettijev ulazak. Brunetti je stao kod vrata i promatrao ga. I slušao glazbu.

Sopranističin glas bio je besprijekorno čist, bio je to zvuk koji je nastajao u srcu i grijao se ondje sve dok ne bi izašao van s očitom lakoćom koju su postizali samo najveći pjevači i to samo oni koji su bili najvještiji. Njezin se glas zaustavi na jednoj noti, pa se uzdigne od nje, zakoketira s, tek sada je shvatio, klavičembalom, a zatim se zaustavi na trenutak dok su žičana glazbala razgovarala s klavičembalom. A onda, kao da je oduvijek bio ondje, glas se vrati i pomete sva žičana glazbala, sve viši i viši. Tu i tamo Brunetti bi razaznao pokoju riječ, "disprezzo", "perche", "per pietade, fugge U mio bene", a sve su govorile o ljubavi i patnji zbog gubitka. Dakle, to je bila opera, iako nije imao pojma o kojoj je riječ. Muškarac u naslonjaču izgledao je kao da je u svojim kasnim pedesetim godinama i oko struka je nosio dokaz da uživa u dobroj hrani i lagodnom životu. Na licu mu je dominirao njegov nos, velik i mesnat onaj isti nos koji je Brunetti bio vidio na slici optuženoga silovatelja, njegova sina, iz policijskog dosjea na kojem su se smjestile naočale za čitanje s polustaklima. Oči su mu bile velike, bistre i dovoljno tamne da su izgledale gotovo crne. Bio je glatko izbrijan, ali je njegova brada bila toliko jaka da mu je tamna sjena bila vidljiva na licu, iako je bilo tek rano poslijepodne. Glazba je dosegla hladan diminuendo i utihnula. Tek u tišini koja je zavladala u prostoriji Brunetti je postao svjestan koliko je savršena bila kakvoća zvuka, da je to savršenstvo čak i glasnoću gurnulo u drugi plan. Muškarac se opusti u svom naslonjaču, a ruka kojom je držao knjižicu padne na pod pokraj njega. Skinuo je naočale i sklopio oči, glave zabačene unatrag, opuštena tijela. Iako ničim nije odavao da je svjestan Brunettijeve nazočnosti, Brunetti nije nimalo sumnjao da taj čovjek vrlo dobro zna da je Brunetti u sobi; štoviše, imao je osjećaj da je ova predstava estetskog uživanja odglumljena upravo zato da ga uzdigne u njegovim očima. Nježno, vrlo slično načinu na koji je njegova punica pljeskala arijama koje joj se nisu sviđale, ali za koje su joj bili rekli da su vrlo dobro otpjevane, on nekoliko puta, vrlo lagano, zatrupka vrhovima prstiju o prste. Kao da je pozvan natrag iz kraljevstva u kojem za niža bića, smrtnike, nije bilo mjesta, muškarac u naslonjaču otvori oči, zatrese glavom u odglumljenom iznenađenju te se okrene kako bi pogledao prema izvoru tako mlake reakcije. — Zar Vam se glas nije svidio? — upita La Capra s iskrenim iznenađenjem. — Oh, glas mi se jako svidio, — odgovori Brunetti, a zatim nastavi, — ali izvedba se čini malčice usiljena. Ako je La Capra i uočio izostanak posvojne zamjenice, odlučio je ignorirati to. Uzeo je libreto i zamahao njime u zraku. — Bila je to najbolja sopranistica našega doba, jedina velika pjevačica, — reče on, mašući malim libretom kako bi naglasio svoje riječi. — Signora Petrelli? — upita Brunetti. Muškarčeva gornja usna iskrivi se kao da je zagrizao u nešto gadno. — Da pjeva Handela? Petrellica? — upita on s umornim iznenađenjem u glasu. — Sve što ona može pjevati su Verdi i Puccini. Ta dva imena izgovorio je na isti način na koji bi časna sestra izgovorila seks i strast.

Brunetti zausti da je Flavia također pjevala i Mozarta, ali, umjesto toga, on upita, — Signor La Capra? Na zvuk svoga imena, muškarac ustane iz naslonjača, naglo prešavši iz estetski naglašenog stanja u ulogu domaćina. Ispustio je libreto i naočale na naslonjač i pristupio Brunettiju, pružajući mu ruku. — Da. A s kim imam čast? Brunetti prihvati njegovu ruku i uzvrati mu vrlo službenim osmijehom. — Commissario Guido Brunetti. — Commissario? — Čovjek bi pomislio da La Capra u životu nije čuo tu riječ. Brunetti kimne. — Policijski. Trenutna zbunjenost preleti muškarčevim licem, ali ovaj put Brunetti pomisli kako je to mogao biti iskreni osjećaj, a ne odglumljen za gledateljstvo. La Capra se brzo pribrao i upitao, vrlo ljubazno, — A što, ako smijem pitati, Vas dovodi meni u posjet, commissario? Brunetti nije želio da La Capra posumnja kako ga policija povezuje sa Semenzatovom smrću, tako da je bio odlučio ne reći ništa o otiscima prstiju njegova sina pronađenim na poprištu Semenzatova umorstva. A sve dok ne stekne potpuniju sliku o tom čovjeku, nije želio da La Capra zna da se policija zanima za bilo kakvu veze koje bi mogle postojati između njega i Brett. — Krađa, signor La Capra, — reče Brunetti te ponovi, — krađa. Signor La Capra se u tren oka pretvorio u suštu pozornost. — Da, commissario? Brunetti mu uputi svoj najprijazniji osmijeh. — Došao sam razgovarati s Vama, signor La Capra, budući da ste novodošli, kako bih Vas upozorio na neke opasnosti koje prijete ljudima koji žive ovdje. — To je vrlo ljubazno od Vas, dottore, — ljubazno mu uzvrati La Capra, nadmećući se s njegovim osmijehom. — Ali, molim Vas, nećemo valjda ovdje stajati kao dva kipa. Smijem li Vas ponuditi kavom? Poručali ste, zar ne? — Da, jesam. Ali kavu Vam neću odbiti. — Ah, onda pođite za mnom. Idemo dolje u moju radnu sobu, pa ću naložiti da nam posluže kavu. — Rekavši to, on povede Brunettija iz sobe i niz stube. Na drugom katu, otvorio je vrata i koraknuo unatrag kako bi propustio Brunettija ispred sebe. Knjige su stajale na policama koje su prekrivale dva zida; slike kojima je trebalo čišćenje zbog čega su izgledale još vrjednije ispunjavale su treći. Tri prozora koja su se protezala do stropa gledala su na Canai Grande, gdje su brodice plovile za svojim brodskim poslovima. La Capra rukom mahne Brunettiju prema počivaljci prekrivenom satenom, a sam ode do dugog hrastovog stola, gdje je podigao slušalicu, pritisnuo gumb i naložio da mu donesu kavu u radnu sobu. Vratio se do počivanjke i sjeo nasuprot Brunettiju, pazeći pritom da nježno povuče nogavice hlača iznad koljena. — Kao što rekoh, vrlo ljubazno od Vas što ste došli porazgovarati sa mnom, dottor Brunetti. Svakako ću zahvaliti dottoru Patti kad ga vidim. — Je li vicequestore Vaš prijatelj? — upita Brunetti.

La Capra podigne ruke uvis kako bi tom kretnjom od sebe odgurnuo mogućnost takve počasti. — Ne, nemam tu čast. Ali obojica smo članovi Lions Cluba, tako da se susrećemo na društvenim zbivanjima. — Zastao je na trenutak, a zatim dodao,— Svakako ću mu zahvaliti na Vašoj ljubaznosti. Brunetti kimne u znak zahvalnosti, dobro znajući koliko će Patta cijeniti ovaj posjet. — No, recite mi, dottor Brunetti, na što ste me to htjeli upozoriti? — Ne mogu Vam dati nikakvo određeno upozorenje, signor La Capra. Zapravo sam Vam htio reći kako ovaj grad nije onakav kakvim se doima. — Da? — Čini se kao da je ovaj naš grad miran — zausti Brunetti, a zatim samog sebe prekine u pola riječi kako bi upitao, — Znate li da ovaj grad ima samo sedamdeset tisuća stanovnika? La Capra kimne. — Tako da, na prvi pogled, izgleda kao uspavani provincijski gradić, čijim se ulicama čovjek može kretati bez straha. — Ovdje Brunetti požuri dodati, — I to stoji; ljudi se mogu slobodno kretati u bilo koje doba dana ili noći. — Zastao je na trenutak, a zatim nastavio, kao da mu je to upravo tog trena palo na pamet, — A također se mogu osjećati sigurno i u svojim domovima. — Ako Vam smijem upasti u riječ, commissario, to je jedan od razloga zašto sam se odlučio preseliti ovamo, kako bih uživao u toj sigurnosti, spokoju koji, čini se, vlada samo u ovom gradu. — A Vi ste iz... — upita Brunetti, iako je njegov naglasak izbijao na površinu ma koliko se La Capra trudio suzbiti ga i tako uklanjao svaku sumnju. — Iz Palerma, — odgovori La Capra. Brunetti napravi stanku kako bi pustio da ime grada neko vrijeme ostane visjeti u zraku, pa nastavi, — Međutim, još uvijek postoji, a to je i razlog zašto sam došao o tome razgovarati s Vama, još uvijek postoji opasnost od krađe. U gradu živi mnogo imućnih ljudi, a neki od njih, uljuljkani, možda, prividnim spokojem grada, nisu onoliko oprezni koliko bi trebali biti i ne posvećuju pozornost sigurnosti svojih domova. — On pogledom okruži po prostoriji, nakon čega napravi elegantan pokret rukom. — Vidim da ovdje imate mnogo lijepih stvari. — Signor La Capra se nasmiješi, ali odmah potom spusti glavu glumeći skromnost. — Samo se nadam da ste bili dovoljno dalekovidni da se pobrinete za njihovu zaštitu, — zaključi Brunetti. Iza njega su se otvorila vrata i onaj isti mladić ušao je u prostoriju u rukama noseći pladanj na kojem su bile dvije šalice kave i srebrna posuda za šećer na tri nožice s pandžama. Stao je nijemo pokraj Brunettija i pričekao da ovaj uzme šalicu i dvije kockice šećera. Isto je ponovio kod signora La Capre, a zatim izašao iz prostorije ne rekavši ni riječ, odnoseći pladanj sa sobom. Miješajući kavu, Brunetti primijeti da je površina prekrivena tankim slojem pjene koju su postizale samo najbolje električne sprave za espresso: nije to bio jedan od onih dvodijelnih aluminijskih lončića za espresso na brzinu gurnut na plinski plamenik štednjaka u kuhinji signora La Capre.

— Vrlo ljubazno od Vas, commissario, što ste mi došli to ispričati. Bojim se da je istina da mnogi od nas misle kako je Venecija oaza mira u ovom društvu u kojem je sve više i više zločina. — Ovdje signor La Capra zatrese glavom. — Ali uvjeravam Vas kako sam poduzeo sve mjere kako bi moja imovina bila sigurna. — Drago mi je što to čujem, signor La Capra, — reče Brunetti, spuštajući svoju šalicu i tanjurić na stolić s mramornom plohom koji je stajao pokraj počivaljke. — Siguran sam da želite oprezno rukovati svim tim prekrasnim stvarima koje ovdje imate. Naposljetku, siguran sam da Vam je trebalo i vremena i truda da ih nabavite. Ovaj put, osmijeh signora La Capre, kad se pojavio, nije više bio tako srdačan. Iskapio je kavu i nagnuo se naprijed kako bi spustio svoju šalicu i tanjurić pokraj Brunettijevih. Ne reče ni riječ. — Biste li zamjerili kad bih Vas pitao kakvu ste zaštitu postavili, signor La Capra? — Zamjerio? upita La Capra, širom raširivši oči od iznenađenja. — Ali kako bih Vam uopće to mogao zamjeriti? Siguran sam da me to pitate isključivo zbog svoje brige za stanovnike ovoga grada. — Tu je napravio stanku, a zatim objasnio, — Dao sam da mi ugrade protuprovalni alarm. Ali, još je važnije to da imam osoblje koje radi dvadeset i četiri sata dnevno. Jedan od njih je uvijek tu. Skloniji sam više vjerovati odanosti moga osoblja nego bilo kakvoj mehaničkoj zaštiti koju bih mogao kupiti. — Ovdje signor La Capra podigne temperaturu svom osmijehu. — Možda zbog toga izgledam staromodno, ali vjerujem u te vrijednosti odanost, čast. — Svakako, — reče Brunetti tiho, ali se nasmiješi kako bi pokazao da je shvatio. — Dopuštate li ljudima da vide druge primjerke u Vašoj zbirci? Ako je ovo što ovdje vidim, — reče Brunetti, lagano mahnuvši rukom i napravivši pokret kojim je obuhvatio cijelu sobu, — samo naznaka, onda je Vaša zbirka jamačno vrlo upečatljiva. — Ah, commissario, tako mi je žao, — reče La Capra blago zatresavši glavom, — ali bojim se da je to zasad nemoguće. — Da? — upita Brunetti ljubazno. — Vidite, prostorija u kojoj kanim izložiti svoju zbirku nije dovršena, to jest, još nisam zadovoljan njezinim izgledom. Nisam zadovoljan ni osvjetljenjem, ni podnim pločicama, čak ni stropnim oblogama tako da bi mi bilo neugodno, da, doista neugodno, da sada ikome dopustim da uđe unutra. Ali bio bih vrlo sretan pozvati Vas da pogledate moju zbirku kad prostorija bude dovršena i, — tu on napravi stanku, tražeći odgovarajuću riječ, — kad bude pristojno izgledala. — Vrlo ljubazno od Vas, signore. Dakle, mogu se nadati našem ponovnom susretu? — La Capra kimne glavom, ali se ne nasmiješi. — Siguran sam da imate puno posla, — reče Brunetti i ustane. Baš neobično, pomisli on, da jedan zaljubljenik u umjetnost oklijeva pokazati svoju zbirku nekome tko iskazuje znatiželju ili oduševljenje prema lijepim stvarima. Brunetti nikad nije doživio takvo što. A još je neobičnije bilo to da, tijekom cijelog njihovog razgovora o kriminalu u gradu, La Capra nije jednom jedinom riječju spomenuo dva slučaja koja su, ovog tjedna, uzdrmala spokoj grada i živote ljudi koji su, kao i on sam, bili ljubitelji lijepog.

Kad je vidio da Brunetti ustaje i La Capra je ustao i otpratio ga do vrata. Zapravo, spustio se niz stube s njim, prešao otvoreno dvorište, sve do ulaznih vrata palazza. Sam ih je otvorio i pridržao ih kako bi Brunetti mogao izaći. Srdačno su se rukovali, a signor La Capra stajao je nijemo na vratima dok se Brunetti uskom callom udaljavao prema Campu San Polo. 20 Brunetti odluči poći prema Questuri, iako je zbog ovih pola sata koje je proveo u razgovoru s La Caprom oklijevao izložiti se opasnosti od razgovora s Pattom. U međuvremenu su ga bile zvale dvije osobe: Giulio Carrara, koji je zamolio da ga Brunetti nazove u Rim i Flavia Petrelli, koja je kazala kako će opet nazvati kasnije poslijepodne. Zamolio je centralu neka ga spoje s Rimom i uskoro je razgovarao s maggioreom. Carrara nije gubio vrijeme na privatno ćaskanje, već je odmah počeo sa Semenzatom. — Guido, imamo ovdje nešto zbog čega nam se čini da je bio upetljan dublje nego što to mi mislimo. — O čemu je riječ? — Prije dva dana zaustavili smo jednu pošiljku alabasterskih pepeljara koja je na putu iz Hong Konga do veletrgovca u Veroni prolazila kroz Livorno. Uobičajena stvar on dobije pepeljare, nalijepi etikete na njih i prodaje ih, Made in Italy. — Zašto ste zaustavljali tu pošiljku? To mi uopće ne zvuči kao nešto što bi vašu ekipu moglo zanimati. — Jedan od malih ljudi na našim jaslama rekao nam je da bi bilo pametno malo bolje pregledati tu pošiljku. — Zbog etiketa? — upita Brunetti, još uvijek ne razumjevši. — Pa zar se time ne bave dečki iz Financijske? — Oh, njih su potplatili, — reče Carrara odbacujući Brunettijev prijedlog, — tako da je pošiljka trebala biti sigurna sve do Verone. Ali naš doušnik nas je upozorio zbog onog što smo pronašli među tim pepeljarama. — Što ste pronašli? — Znaš što je Angkor Wat, zar ne? — U Kampućiji? — Kad to pitaš, dakle znaš. U četiri sanduka smo pronašli kipove koji su bili ukradeni iz tamošnjih hramova. — Jesi li siguran? — Čim je to izgovorio, Brunetti je požalio što pitanje nije drukčije oblikovao. — Mi smo plaćeni za to da budemo sigurni, — reče Carrara, ali tek kao jednostavno objašnjenje. — Tri komada su bila primijećena u Bangkoku prije nekoliko godina, ali su nestala s tržišta prije nego ih je policija dospjela zaplijeniti. — Giulio, nije mi jasno kako možeš biti siguran da su to kipovi iz Angkor Wata.

— Francuzi su napravili prilično opsežne crteže područja hramova dok je Kampućija još uvijek bila kolonija, a osim toga, od tada je mnogo toga fotografirano. Dva od pronađenih kipova bili su fotografirani, tako da smo sigurni. — Kad su te fotografije snimljene? upita Brunetti. — 1985. Arheološka ekipa s jednog američkog sveučilišta provela je ondje nekoliko mjeseci, crtajući i fotografirajući, ali onda su im se borbe previše približile, tako da su morali otići. Ali imamo preslike svih njihovih radova. Tako da smo sigurni, apsolutno sigurni, za dva kipa, a i druga dva vjerojatno potječu iz istog izvora. — Znate li koje im je konačno odredište? — Ne. Jedino što imamo je adresa veletrgovca u Veroni. — Jeste li već poduzeli nešto? — Postavili smo dvojicu ljudi da motre skladište u Livornu. Ondje i u uredu u Veroni smo postavili prislušni uređaj na telefon. Iako je Brunetti ovo smatrao neobičnom posljedicom pronalaska četiri kipa, on je to mišljenje zadržao za sebe. — A što s veletrgovcem? Znaš li išta o njemu? — Ne, prvi put čujemo za njega. Nemamo nikakvih podataka o njemu. Čak ni financijska policija nema ništa o njemu. — Pa, što onda misliš? Carrara razmisli trenutak prije nego što mu odgovori. — Rekao bih da je on čist. I da to vjerojatno znači da bi netko uklonio kipove prije isporuke pošiljke. — Gdje? Kako? — upita Brunetti. A zatim nastavi, — Zna li itko da ste otvorili sanduke? — Mislim da ne. Financijska policija je bila zatvorila skladište i napravila paradu oko otvaranja pošiljke čipke s Filipina. Dok su oni to radili, mi smo bacili oko na pepeljare, ali smo sanduke opet zatvorili i sve ostavili u skladištu. — A kakva je to priča s čipkom? — Oh, uobičajena stvar. U pošiljci je bila dvostruko veća količina čipke nego što je stajalo na deklaraciji, tako da su zaplijenili cijelu pošiljku, a sada pokušavaju izračunati kolika bi to bila novčana kazna. — A pepeljare? — Još uvijek su u skladištu. — Što ćete sada? — Nisam ja zadužen za to, Guido. To je u nadležnosti milanskoga ureda. Razgovarao sam s glavnim ondje i on mi je rekao kako želi krenuti u akciju onog trena kad netko dođe po te sanduke. — A ti? — Ja bih ih pustio da podignu pošiljku, a zatim ih pokušao slijediti. — Ako uzmu sanduke, — reče Brunetti. — Čak i ako ih i ne uzmu, imamo ekipe koje dežuraju dvadeset i četiri sata dnevno u skladištu, tako da ćemo znati kada krenu. Osim toga, osobe koje pošalju po sanduke nisu bitne i vjerojatno neće znati mnogo, osim toga kamo da ih odnesu, tako da nema smisla ulijetati u skladište i uhićivati ih.

Naposljetku Brunetti upita, — Giulio, nije li to strašno složen pothvat za četiri kipa? I još uvijek mi nisi rekao kako je Semenzato bio upetljan u sve ovo. — O tome još nemamo jasnu sliku, ali čovjek koji nas je nazvao da nam to javi, rekao nam je da bi ljude mislio je: policija u Veneciji ovo moglo zanimati. — I prije nego li je Brunetti dospio pitati, Carrara nastavi, — Nije mi htio objasniti što je time mislio reći, ali je rekao kako još pošiljaka stiže. — I sve stižu s Istoka? — upita Brunetti. — Nije rekao. — Postoji li ovdje veliko tržište za takve stvari? — Ne ovdje u Italiji, ali svakako u Njemačkoj; u svakom slučaju, jednom kad stvari dospiju do Italije jednostavno ih je prebaciti do Njemačke. Nijedan Talijan ne bi gubio vrijeme na pitanje zašto pošiljke jednostavno ne pošalju u Njemačku. Uvriježeno je mišljenje bilo da Nijemci vide zakon kao nešto što valja poštovati, za razliku od Talijana, koji su zakon vidjeli kao nešto što prvo treba dobro proučiti, a zatim zaobilaziti. — A kakva je vrijednost, cijena? — upita Brunetti, osjećajući se u tom trenu stereotipno, baš poput pravog Venecijanca. — Ogromna, ne zbog ljepote tih kipova, već zbog činjenice da dolaze iz Angkor Wata. — Može li ih se prodati na otvorenom tržištu? — upita Brunetti misleći na prostoriju koju je signor La Capra bio dao izgraditi na trećem katu svoga palazza i pitajući se koliko još signora La Capra postoji na ovom svijetu. Ponovno, Carrara zastane kako bi razmislio o odgovoru na to pitanje. — Ne, vjerojatno ne. Ali to ne znači da ne postoji tržište za njih. — Razumijem. — Bila je to tek mogućnost, ali on upita, — Giulio, imaš li dosje o čovjeku po imenu La Capra, Carmello La Capra. Iz Palerma. — On mu ispriča o podudaranju putovanja u inozemstvo, na ista mjesta i istih dana kad i Semenzato. Nakon kraće stanke, Carrara odgovori, — Ime mi zvuči nekako poznato, ali trenutno se ne mogu ničega sjetiti. Daj mi sat, sat i pol vremena, da te podatke ubacim u računalo i vidim što imamo o njemu. — Koliko podataka imate u tom vašem računalu? — Hrpetine, — reče Carrara, a u glasu mu se osjećao ponos. — Imamo popise uređene po imenima, po gradovima, po stoljećima, umjetničkim pravcima, umjetnicima, po tehnici i izvedbi. Samo reci ime i ako je nešto ukradeno ili lažno, računalo će to pronaći. Pretražit će sve pod njegovim imenom ili svim lažnim imenima i nadimcima kojima se služi. — Signor La Capra nije čovjek koji bi dopustio da ga zovu nadimkom, — objasni Brunetti. — Oh, niti jedno, ha? Pa dobro, pronaći ćemo ga pod Palermo, u svakom slučaju. — Carrara nastavi, — Prilično je debeo, taj njegov dosje. — Pričekao je trenutak kako bi Brunettiju dao vremena da probavi ovu njegovu primjedbu, a zatim upitao, — Zanima li se posebno za neku određenu vrstu umjetnosti, neku određenu tehniku?

— Zanima se za kinesku keramiku, odgovori Brunetti. — Ah, reče Carrara dugim, uzlaznim tonom. — Odatle je to ime. Još uvijek se ne sjećam točno o čemu se radilo, ali ako ja pamtim nešto o tome, onda jamačno ima nešto i u računalu. Mogu li te nazvati kasnije, Guido? — Bio bih ti zahvalan, Giulio. — Zatim, potaknut iskrenom radoznalošću, on upita, — Postoje li izgledi da te pošalju u Veronu? — Ne, ne vjerujem. Ljudi iz ureda u Milanu su, reklo bi se, najbolji koje imamo. Otišao bih onamo samo ako bi se ispostavilo da to ima ikakve veze sa slučajevima na kojima radim ovdje. — U redu, onda. Nazovi me ako pronađeš išta o La Capri. Trebao bih biti ovdje cijelo poslijepodne. I, hvala ti, Giulio. — Ne zahvaljuj mi sve dok ne vidiš što ti imam za reći, — reče Carrara, ali poklopi slušalicu prije nego li je Brunetti dospio odgovoriti. Brunetti telefonom nazove signorinu Elettru i upita ju je li dobila ispise La Caprinih i Semenzatovih telefonskih poziva i bi mu drago kad je saznao da ne samo da je ured TELECOMa poslao preslike ispisa, veći i da je ona pronašla mnogobrojne pozive koji su obavljani između njihovih domova i ured u Italiji, ali također i između njih i hotela u stranim zemljama kad su boravili ondje. — Želite li da Vam donesem ispise, gospodine? — Da, hvala, signorina. Dok ju je čekao, otvorio je Brettin dosje i nazvao broj koji je ondje našao. Pustio je da telefon odzvoni sedam puta, ali nitko se nije javljao. Znači li to da je prihvatila njegov savjet i otišla iz grada, u Milano? Možda ga je zato i zvala Flavia, kako bi mu to rekla. Njegovo razmišljanje prekinuo je dolazak signorine Elettre, danas je bila odjevena u ozbiljno sivo; ozbiljno, da, sve dok nije spustio pogled dolje i ugledao crne čarape s divljim uzorkom je li to bilo cvijeće? i cipele s petama višim od ijednih koje je Paola ikad pokušala obuti. Ona priđe njegovom stolu i spusti smeđi fascikl na plohu pred njim. — Zaokružila sam Vam telefonske brojeve koji odgovaraju, objasnila je. — Hvala Vam, signorina. Jeste li napravili presliku ovog? — Kimnula je. — Dobro. Molim Vas da mi pribavite ispis telefonskih poziva iz trgovine starinama u vlasništvu Francesca Murina, na Campu Santa Maria Formosa i provjerite jesu li ga zvali Semenzato ili La Capra. Želio bih također znati je li on zvao ijednog od njih dvojice. — Bila sam toliko slobodna, pa sam nazvala ATT u New Yorku, — reče signorina Elettra, — i zamolila ih da provjere imaju li ijedan od njih njihove međunarodne telefonske kartice. La Capra je ima. Muškarac s kojim sam razgovarala rekao mi je da će mi faksirati popis njegovih poziva u posljednje dvije godine. Faks bi mogao stići kasnije poslijepodne. — Signorina, jeste li Vi osobno razgovarali s njim? — upita Brunetti, čudeći se u sebi. Engleski? Prijatelj u Banci d’Italia i još k tome i engleski?

— Naravno. On nije govorio talijanski, iako je radio u međunarodnom odjelu. Je li Brunetti trebao biti zgranut takvim strašnim propustom? Ako jest, onda bi trebao biti zgranut, jer, signorina Elettra je jamačno bila zgranuta. — A kako to da govorite engleski? — To mi je bio posao u Banci d’Italia, dottore. Bila sam zadužena za prijevode s engleskog i francuskog. Progovorio je prije nego li je uspio zaustaviti samog sebe. — I napustili ste taj posao? — Nisam imala drugog izbora, gospodine, — reče ona, a zatim, vidjevši njegovu zbunjenost, objasni, — Čovjek za kojeg sam radila zamolio me da prevedem na engleski pismo za jednu banku u Johannesburgu. — Ona zašuti i sagne se kako bi izvukla još jedan list papira. Zar je to cijelo objašnjenje? Gledala gaje vrlo pažljivo, kao daje iznenada shvatila da on, na kraju krajeva, ne razumije baš najbolje talijanski. Vrlo razgovijetno, ona izgovori, — Sankcije. — Sankcije? — ponovi on. — Sankcije UN-a nametnute Južnoj Africi, gospodine. U to doba su još uvijek bile na snazi, tako da nisam imala izbora no odbiti prevesti to pismo. — Mislite na sankcije nametnute ondašnjoj vladi? — upita on. — Naravno, gospodine. Sankcije je proglasio UN, zar ne? — Da, mislim da jest. I zbog toga ste Vi odbili prevesti to pismo? Nema smisla proglašavati sankcije, ako ih ljudi neće provoditi, zar ne? upita ona, stoje zvučalo savršeno logično. Ne, pretpostavljam da nema. I što se onda dogodilo? — Oh, postao je vrlo neugodan. Dodijelio mi pismeni ukor. Požalio se sindikatima. I nitko me nije branio. Izgleda da su svi bili uvjereni kako sam trebala napisati to pismo. Tako da mi nije preostalo ništa drugo nego da dam otkaz. Mislim da nisam mogla nastaviti raditi s takvim ljudima. — Naravno da niste, — složi se on, pognuvši glavu iznad fascikla i zaklinjući se samom sebi da će se pobrinuti da se Paola i signorina Elettra nikad ne sretnu. — Je li to sve, gospodine? — upita ona, smiješeći mu se, nadajući se da je, možda, sada shvatio. — Da, hvala Vam, signorina. — Donijet ću Vam faks čim stigne iz New Yorka. — Hvala Vam, signorina. — Ona se nasmiješi i ode iz ureda. Kako li ju je Patta samo pronašao? Nije bilo sumnje: Semenzato i La Capra bili su razgovarali jedan s drugim najmanje pet puta u posljednjih godinu dana; osam puta, ako je Semenzato, nazivajući hotele u inozemstvu u vrijeme dok je La Capra bio ondje, razgovarao s njim. Naravno, netko bi mogao reći a Brunetti nije nimalo sumnjao da bi dobar odvjetnik to i učinio da nema apsolutno ništa neobično u činjenici da se ta dva muškarca poznaju. Obojica su se zanimala za umjetnička djela. La Capra se, potpuno zakonito, mogao posavjetovati sa Semenzatom u vezi s bilo čime: podrijetlom umjetnina, izvornošću, cijenom. Pogledao je papire pred sobom i pokušao pronaći

vezu između telefonskih poziva i prijenosa novca s njihovih i na njihove račune, ali nije uspijevao. Zazvoni telefon. On podignu slušalicu i izgovori svoje ime. — Pokušala sam te nazvati ranije. — Prepoznao je Flavijin glas istoga trena, primijetio je koliko je dubok, tako različit od njezinog pijevnog glasa. Ali to njegovo iznenađenje nije bilo ništa u usporedbi s iznenađenjem koje je osjetio kad je čuo da mu se obraća sa ti. — Bio sam u posjetu kod nekog. Što se događa? — Brett. Odbija poći sa mnom u Milano. — Je li navela razlog? — Govori mi da se nekako ne osjeća najbolje, da ne može putovati, ali to je samo njezina tvrdoglavost. I strah. Ne želi priznati da se boji tih ljudi, ali tako je. — A ti? — reče on, upotrijebivši drugo lice jednine i shvativši da zvuči baš ispravno. — Ti ideš? — Nemam izbora, — reče Flavia, ali se odmah ispravi. — Ne, imam mogućnost izbora. Mogla bih ostati kad bih željela, ali ne želim. Moja djeca se vraćaju kući i moram ih vidjeti. A u utorak moram biti u La Scali na klavirskom pokusu. Jednom sam otkazala, a sada sam rekla da ću u četvrtak navečer nastupiti. Pitao se kakve to veze ima s njim i Flavia mu odmah reče. — Što misliš, bi li mogao porazgovarati s njom? Pokušati je urazumiti? — Flavia, — oslovi je, izrazito svjestan činjenice da je ovo prvi put da ju je nazvao imenom, — ako je ti ne možeš uvjeriti da pođe s tobom, teško da bih ja mogao reći nešto što bi je nagnalo da promijeni mišljenje. — A potom, prije nego se stigla pobuniti, on nastavi, — Ne, ne pokušavam se izvući. Jednostavno mislim da ne bi upalilo. — A što je sa zaštitom? — Da. Mogu poslati policajca k njoj u stan. — On napravi stanku. — Ili policajku. Njezin je odgovor bio brz. I ljutit. — Samo zato što ne spavamo s muškarcima ne znači da se bojimo biti u istoj prostoriji s njima. Šutio je dugo, sve dok ga ona napokon nije upitala, — Dobro, zašto sad šutiš? — Čekam da se ispričaš zbog gluposti. Ovaj put Flavia je bila ta koja je zašutjela. Konačno, na njegovo veliko olakšanje, njezin se glas smekša i reče, — U redu, ispričavam se i zato što sam trčala pred rudo. To je valjda zato jer sam se naviknula na to da mogu zapovijedati ljudima. A možda još uvijek tražim nevolje zbog sebe i Brett. Ispričavši se, Flavia se vratila razlogu zbog kojeg je zvala. — Ne znam hoćeš li je moći uvjeriti da dopusti nekome da bude u stanu s njom. — Flavia, nikako drukčije je ne mogu zaštititi. — Iznenada, čuo je nekakvu buku iza nje, nešto što je zvučalo kao građevinski stroj. — Što je to? — Brod.

— Gdje se nalaziš? — Na Rivi degli Schiavoni. — Objasnila je, — Nisam te htjela zvati od kuće, tako da sam otišla u šetnju. — Njezin se glas promijeni. — Nisam daleko od Questure. Smiješ li primati posjete tijekom dana? — Naravno, — reče on i nasmije se. — Ja sam jedan od gazda ovdje. — Bi li bilo u redu da dođem do tebe? Mrzim razgovarati preko telefona. — Svakako. Dođi kad želiš. Dođi sada. Moram pričekati jedan telefonski poziv, ali nema smisla da se šetaš po kiši cijelo poslijepodne. Osim toga, — reče on, smiješeći se, — ovdje je toplo. — U redu. Da pitam za tebe? — Da, reci policajcu na ulazu da imaš dogovoren sastanak sa mnom i on će te dovesti do mog ureda. — Hvala. Dolazim uskoro. — Ona spusti slušalicu ne čekajući njegovo doviđenja. Čim je spustio slušalicu, telefon je ponovno zazvonio i on se javi. Na vezi je bio Carrara. — Guido, našao sam tvog signora La Capra u računalu. — Da? — Lako sam ga pronašao zahvaljujući kineskoj keramici. — Kako? — Dvije stvari. Prije otprilike tri godine iz jedne privatne zbirke u Londonu nestala je jedna zelenkastožuta zdjela. Čovjek koji je na kraju zaglavio u zatvoru izjavio je da mu je jedan Talijan platio da mu nabavi baš taj primjerak. — La Capra? — Nije znao. Ali osoba koja ga je odala rekla je da je La Caprino ime bio spominjao jedan od posrednika koji je dogovorio cijeli posao. — Dogovorio cijeli posao? — upita Brunetti. — Tek tako, organizirao cijelu pljačku zbog jednog jedinog komada keramike? — Da. To postaje sve uobičajenije, — odgovori mu Carrara. — A druga stvar? — upita Brunetti. — Pa, ta druga stvar je samo glasina. Zapravo, mi smo je zabilježili kao neprovjereno. — O čemu je riječ? — Prije otprilike dvije godine, jedan trgovac kineskim umjetninama iz Pariza, izvjesni Philipe Bernadotte, ubijen je u uličnom prepadu dok je jedne večeri izveo psa u šetnju. Ubojica mu je uzeo novčanik i ključeve. Ključevima je otključan njegov stan, ali, Što je vrlo neobično, ništa nije ukradeno. Ali zato je netko prekopavao po svim njegovim dokumentima, a čini se i da ih je popriličan broj nestao. — A La Capra? — Ortak ubijenog sjećao se jedino toga da je, nekoliko dana prije ubojstva, monsieur Bernadotte bio spomenuo ozbiljnu prepirku s jednim kupcem koji ga je bio optužio da mu je prodao predmet za koji je znao da je lažan. — Je li taj kupac bio signor La Capra? — Ortak nije znao. Sve čega se sjećao bilo je to da je monsieur Bernadotte cijelo vrijeme tog kupca nazivao jarcem, ali tada je njegov ortak to smatrao šalom. —

Govorili su francuski, tako da njegov ortak nije shvatio da je capra na talijanskom koza. — Jesu li monsieur Bernadotte i njegov ortak mogli prodati predmet za koji su znali da je lažan? — upita Brunetti. — Ortak, ne. Ali čini se da je Bernadotte bio upleten u brojne prodaje i kupnje u koje bi moglo otvoreno posumnjati. — U koje bi mogao posumnjati odjel za krađe umjetnina? — Da. Pariški ured je imao njegov dosje koji je rastao iz dana u dan. — Ali iz njegova stana nije ništa nestalo nakon ubojstva? — Čini se tako, ali tkogod da ga je ubio, imao je dovoljno vremena da ukloni štogod je htio iz njegovih spisa i s njegovih popisa. — Dakle, moguće je da je signor La Capra bio taj jarac kojeg je spominjao svom ortaku? — Tako izgleda, složi se Carrara. — Još nešto? — Ne, ali bili bismo ti zahvalni kad bi nam rekao što drugo znaš o njemu. — Moja će vam tajnica poslati sve što imamo, a ja ću ti javiti sve što saznamo o njemu i Semenzatu. — Hvala, Guido. — I Carrara prekine vezu. Kako je ono grof Almaviva pjevao? "E mi fara il destino ritrovar questo paggio in ogni loco!" Baš tako, čini se da je Brunettiju bilo suđeno da nalijeće na La Capru kamo god krenuo. Ipak, nekako je Cherubino izgledao znatno nevinije nego signor La Capra. Brunetti je bio saznao i više no dovoljno da bude uvjeren da je La Capra umiješan u poslove sa Semenzatom, a moguće i u njegovu smrt. Ali sve to su bile tek nagađanja; ništa od toga ne bi vrijedilo na sudu. Čuo je kucanje na vratima i doviknuo, — Avanti. — Policajac u odori otvorio je vrata, koraknuo unatrag i propustio unutra Flaviju Petrelli. Dok je prolazila pokraj policajca, Brunetti ugleda bljesak njegove ruke koja se, na pozdrav, kretala prema sljepoočnici, prije nego što je zatvorio vrata. Brunetti nije ni najmanje sumnjao u to kome je, zapravo, taj pozdrav bio namijenjen. Bila je odjevena u tamnosmeđi kišni ogrtač s krznenim ovratnikom. Hladnoća rane večeri bila joj je natjerala crvenilo u obraze, a na licu opet nije imala ni truna šminke. Ona brzo prijeđe preko prostorije i prihvati njegovu ispruženu ruku. — Dakle, to je tvoje radno mjesto? — upita ona. On zaobiđe stol i prihvati njezin ogrtač, jer je doista, zbog vrućine u uredu, bio suvišan. Dok se ogledala po prostoriji, objesio joj je kaput na vješalicu na vratima. Bacivši pogled prema njoj, vidio je da su joj ogrtač i kosa mokri. — Zar nemaš kišobran? — upitao je. Nesvjesno, podigla je ruku prema kosi i, dotaknuvši je, odmah ju je povukla, iznenađena što joj je kosa mokra. — Ne, nije kišilo kad sam izašla iz kuće. — Kada je to bilo? — upita, vraćajući se prema njoj. — Nakon ručka. Mislim da je bilo oko dva.

Privukao je drugi stolac onim koji je stajao ispred njegova stola i pričekao da ona sjedne, a zatim je i sjeo nasuprot njoj. Iako ju je bio vidio prije samo nekoliko sati, Brunetti je bio iznenađen promjenom u izgledu. Jutros je bila smirena i opuštena, spremna pridružiti mu se u pokušaju da nagovori Brett da razmisli o svojoj vlastitoj sigurnosti. A sada je izgledala ukočena i na rubu živaca i ta se napetost ocrtavala u boricama oko usta koje, bio je siguran u to, jutros nisu bile ondje. — Kako je Brett? upita on. Ona uzdahne i razočaranim pokretom odmahne prstima u stranu. — Katkad mi se čini da razgovaram s vlastitim djetetom. Slaže se sa svime što kažem, priznaje da je sve što kažem točno, a zatim odluči napraviti po svome. — Ostati ovdje? — upita Brunetti. — Da. — Kada krećeš? — Sutra. Imam let navečer, u devet sam u Milanu. Tako ću imati dovoljno vremena da odem i otvorim stan, a zatim se ujutro vratim u zračnu luku pred djecu. — Je li ti rekla zašto ne želi poći? Flavia slegne ramenima, kao da su ono što je Brett rekla i ono što je bilo istina dvije potpuno različite stvari. — Kaže da se ne želi bojati daleko od svoje vlastite kuće, da neće bježati i skrivati se sa mnom. — Pa zar to nije njezin pravi razlog? — A tko zna što je njezin pravi razlog? — upita ona s blagom ljutnjom u glasu. — Brett je dovoljno da želi ili ne želi nešto učiniti. Ne trebaju joj razlozi ili isprike. Ona jednostavno čini što želi. — Brunetti nije propustio primijetiti kako samo osoba jednako snažne volje može tu osobinu smatrati nečuvenom. Iako je dolazio u iskušenje da pita Flaviju zašto ga je došla posjetiti, Brunetti umjesto toga upita, — Postoji li ikakav način da je uvjeriš da pođe s tobom? — Očito je ne poznaješ vrlo dobro, — suho reče Flavia, a zatim se nasmiješi. — Ne, mislim da ne postoji. Vjerojatno bi bilo lakše kad bi joj netko rekao neka ne ide; pretpostavljam da bi je to onda jednostavno natjeralo da pođe. — Ona zatrese glavom i ponovi, — Baš kao moja djeca. — Pa, — reče Brunetti, — možda bih ja mogao reći koju riječ. — Misliš da bi koristilo? Sada je na njega bio red da slegne ramenima. — Ne znam. Nisam baš pretjerano uspješan sa svojom vlastitom djecom. Ona ga iznenađeno pogleda. — Nisam znala da imaš djece. — To je prirodno za muškarca mojih godina, zar ne? — Da, pretpostavljam da jest, — reče i promisli o svojoj sljedećoj primjedbi prije nego što progovori. — To je samo zato što te poznajem kao policajca, gotovo kao da i nisi prava osoba. — Prije nego što je to dospio izgovoriti, nastavila je, — Da, znam i ti mene poznaješ kao opernu pjevačicu. — Pa, zapravo i ne, zar ne? — upita on. — Kako to misliš? Upoznali smo se kad sam pjevala.

— Da, ali predstava je bila gotova. A od tada sam tvoj glas čuo samo na snimkama. A bojim se da to nije isto. Ona mu uputi dug pogled, baci pogled u svoje krilo, zatim ponovno pogleda prema njemu. — Kad bih ti dala ulaznice za izvedbu u La Scali, bi li došao? — Da, došao bih. Vrlo rado. Njezin osmijeh bio je otvoren. — A koga bi poveo sa sobom? — Svoju suprugu, reče on. — Ah, — reče ona. Kako jedan jedini slog može biti bogat značenjem. Osmijeh je nestao tek na trenutak, a kad se vratio bio je jednako prijateljski, iako malo manje topao. On ponovi svoje pitanje. — Želiš li da pokušam razgovarati s njom? — Da. Ona ima silno povjerenje u tebe, tako da bi te mogla poslušati. Netko je mora uvjeriti da napusti Veneciju. Ja to nisam u stanju. Uznemiren užurbanošću u njezinom glasu, rekaoje, — Ne mislim da joj je život doista strašno ugrožen ako ostane ovdje. Njezin je stan zaštićen, a ona je dovoljno razumna osoba da ne pusti nikoga unutra. Tako da se ona, zapravo, izlaže vrlo maloj opasnosti. — Da. — Flavia je svoje slaganje izrazila s tolikom sporošću da je time pokazala koliko je malo uvjerena u to. Kao da se iznenada bila vratila iz svojih misli, osvrnula se po prostoriji i upitala, povlačeći ovratnik svojeg džempera od grla, — Moraš li još dugo ostati ovdje? — Ne, sada sam slobodan, ako želiš poći. Idem s tobom, pa ćemo vidjeti hoće li me saslušati. Ustala je i otišla do prozora, te se zagledala u zastrto pročelje San Lorenza, a zatim u kanal ispred zgrade. — To je krasno, ali ne znam kako to podnosiš. — Misli li ona to na brak, upita se u sebi Brunetti. — Mogu izdržati tjedan dana, a zatim se počnem osjećati kao u zatvoru.— Vjernost? Ona se okrene licem prema njemu. — Ali unatoč svim nedostacima, ipak je to najljepši grad na svijetu, zar ne? — Da, — reče on jednostavno i pridrža joj kaput. Brunetti uzme dva kišobrana iz ormara do zida i pruži jedan Flaviji dok su izlazili iz ureda. Na ulazu u Questuru, oba stražara, koji su se obično zadovoljavali time da Brunettija pozdrave tek s Buona notte, ukopali su se na mjestu u stavu pozor i odsječno pozdravljali. Vani je pljuštalo, a voda se počela prelijevati preko rubova kanala i poplavljivati nogostup. Stao je da obuje svoje čizme, ali Flavia je na nogama imala par kožnih cipela s visokim petama, već natopljenih kišom. Primila ga je pod ruku i krenuše lijevo. Povremeni naleti vjetra bacali su im kišu u lica, a zatim bi promijenili smjer i počeli ih zalijevati kišom straga po nogama. Na ulici je bilo malo ljudi i svi su imali čizme i nepromočive kapute, očito Venecijanci koji su bili izvan svojih domova samo zato jer su morali biti. Izbjegavao je ulice za koje je znao da je u njima voda već narasla i poveo Flaviju prema Barberiji delle Tolle, koja je vodila do višeg tla u blizini bolnice. Most prije Barberije, stigli su

do jednoga nižeg dijela nogostupa, gdje je muljavosiva voda već dosizala do gležnja. Zastao je, pitajući se kako da s Flavijom prijeđe preko, ali ona izvuče ruku ispod njegove i nastavi dalje, ne obazirući se na hladnu vodu koju je čuo kako šljapka u njezinim cipelama. Vjetar i kiša šibali su otvorenim prostorom Campa SS. Giovani e Paolo. Na jednom uglu, ispod divlje lamatajuće tende ispred jednog kafića, stajala je časna sestra, a pred sobom je u rukama držala razderani kišobran. Sam campo izgledao je kao da se skupio, njegov suprotni kraj progutala je rastuća voda koja je kanal bila preobrazila u usko jezero koje se ustrajno širilo i preko svojih obala. Gotovo trčeći, požurili su preko campa, pljuskajući prema mostu kojim će prijeći do Calle della Testa i Brettinom stanu. S vrha mosta vidjeli su da voda pred njima dosiže do listova, ali nijedno od njih dvoje nije usporilo. Kad su stigli do vode u podnožju mosta, Brunetti prebaci kišobran u lijevu ruku i desnicom prihvati Flaviju pod ruku. I to je učinio u pravom trenutku, jer se ona spotakla i posrnula naprijed i jedino ju je snaga njegove ruke zadržala da ne pljusne naglavce u vodu dok ju je privlačio k sebi. — Porco Guida, — povikala je, uspravljajući se pokraj njega. — Moja cipela. Pala mi je s noge. — Oboje su stajali i gledali u tamnu vodu, tražeći pogledima ikakav trag nestale cipele, ali ništa nisu vidjeli. Oprezno je, kao da nogom kosi nevidljivu travu, nožnim palcem pokušavala pred sobom napipati cipelu. Ništa. Kiša je i dalje pljuštala. — Drži, — reče Brunetti, sklapajući svoj kišobran i dajući ga njoj. Brzo se pognuo naprijed i podigao je s tla, toliko je iznenadivši da je ovila ruke oko njega, udarivši ga straga po glavi drškom njegova sklopljena kišobrana. On zatetura naprijed, s jednom rukom oko njezinih ramena, a s drugom ispod njezinih koljena, ponovno uhvati ravnotežu i krene naprijed. Dvaput je skrenuo i već su bili pred vratima zgrade prije nego što ju je spustio dolje. Kosa mu je bila potpuno mokra; kiša mu se slijevala za vrat i niz tijelo. U jednom trenutku, dok ju je nosio, bio se spotaknuo i osjetio kako mu se ledena voda preko sare slijeva u čizmu. Ali bio ju je donio do praga, gdje ju je spustio i rukom sklonio kosu s čela, zabacivši je unatrag. Ona brzo otključa vrata i uleti pljuskajući u predvorje zgrade, gdje je razina vode bila jednaka kao i vani. Prešla je predvorje i stala na drugoj stubi, koja je bila suha. Čuvši Brunettija kako pljuska za njom, ona se uspne dvije stube više i okrene se prema njemu. — Hvala ti. Nožnim prstima teško je skinula i drugu cipelu sa stopala, ostavila je ondje gdje je pala i krenula stubama, a on odmah za njom. Na drugom odmorištu, čuli su glazbu koja se slijevala niz stube. Na vrhu stubišta, pred željeznim vratima, među ključevima pronađe pravi, stavi ga u bravu i okrene. Ali vrata se ne otvoriše. Ona izvuče ključ iz brave, izabere drugi i otključa gornju bravu, a zatim uzme prvi ključ i otključa donju. — Čudno, reče ona, okrećući se prema njemu. — Dvaput je zaključano. — Njemu se učinilo razumnim to da je Brett blokirala vrata iznutra.

— Brett, — pozove je Flavia gurnuvši vrata. Glazba im je iskazivala dobrodošlicu, ali ne i Brett. — Ja sam, — najavljivala se Flavia. — Guido je sa mnom. — Nitko se nije odazvao. Bosa, ostavljajući za sobom mokar trag na podu, Flavia ode u primaću sobu, a zatim u stražnji dio stana da provjeri u spavaonicama. Kad se vratila, bila je sva blijeda u licu. Iza nje, violine su se vinule u visine, trube su tutnjale i sveopći sklad je ponovno bio uspostavljen. — Ona nije tu, Guido. Nestala je. 21 Nakon što je Flavia tresnula vratima za sobom toga poslijepodneva, Brett je sjedila i zurila u bilješke koje su joj prekrivale površinu pisaćeg stola. Piljila je u tabele koje su navodile temperature sagorijevanja različitih vrsta drva, veličine peći za pečenje opeke pronađenih u zapadnoj Puni, izotope pronađene u ocaklinama na grobnom posudu iz istog područja i jednu ekološku rekonstrukciju flore toga područja prije dvije tisuće godina. Ako bi protumačila i kombinirala podatke na jedan način, dobila bi jedan rezultat o tome kako je pečena ta keramika; ali ako bi podatke malo drukčije rasporedila, njena teza bi padala u vodu, bila bi besmislena; trebala je ostati u Kini, tamo joj je i mjesto. Ta ju je riječ navela na to da se počne pitati hoće li joj ikada više ondje biti mjesto, ako Flavia i Brunetti nekako uspiju sve popraviti nije joj padala na pamet nijedna bolja riječ tako da može nastaviti s radom. Ona s gađenjem odgurne papire. Nije imalo smisla dovršavati taj članak, osobito ne ako će autora uskoro diskreditirati kao sredstvo velike umjetničke prevare. Ustala je od stola i stala pred redove uredno složenih i organiziranih CD-ova, tražeći glazbu koja bi odgovarala njezinom trenutnom raspoloženju. Ništa vokalno. Ništa od onih debelih glupana koji pjevaju o ljubavi i gubitku. Ljubav i gubitak. I svakako ne klavičembalo; njegov metaličasti zvuk ispilio bi joj živce. U redu, onda, Jupiterova simfonija: ako joj je išta moglo dokazati da razum, užitak i ljubav još postoje na ovom svijetu, onda je to to. Glazba joj je vratila vjeru u razum i užitak i upravo je počela opet vjerovati u ljubav, kad je zazvonio telefon. Javila se samo zato jer je mislila da bi to mogla biti Flavia, koje već nije bilo dulje od sat vremena. — Pronto reče ona, svjesna toga da je ovo prvi put u gotovo tjedan dana da se javila na telefon. — Professoressa Lynch? — upita muški glas. — Da. — Moji prijatelji su Vas posjetili prošli tjedan, — jasnim i smirenim glasom reče taj muškarac, čiji je izgovor bio lagano obojen sicilijanskim naglaskom. Kako Brett nije ništa odgovorila, nastavio je, — Siguran sam da se sjećate. I dalje je šutjela, ruke zgrčene oko slušalice, dok su joj pred zatvorenim očima plesale slike njihova posjeta. — Professoressa, mislio sam da bi Vas ovo moglo zanimati: Vaša prijateljica, i on ponovi posljednje riječi s ironijom, Vaša prijateljica signora Petrelli upravo

razgovara s istim tim mojim prijateljima. Da, upravo sada dok nas dvoje, Vi i ja, razgovaramo, moji prijatelji razgovaraju s njom. — Što želite? — upita Brett. — Ah, zaboravio sam da ste vi Amerikanci vrlo izravni. Što želim? Želim razgovarati s Vama, professoressa. Nakon duge tišine, Brett ga upita, — O čemu? — Oh, o kineskoj umjetnosti, naravno, a posebice o nekim keramičkim predmetima iz dinastije Han za koje mislim da biste ih rado pogledali. Ali prije nego što to učinimo, mislim da bismo morali raspraviti nešto o signori Petrelli. — Ne želim razgovarati s Vama. — Toga sam se i bojao, dottoressa. Zato sam bio toliko slobodan i zamolio signoru Petrelli da mi se pridruži. Brett izgovori jedino čega se u tom trenu mogla sjetiti. — Ona je ovdje sa mnom. Muškarac se na to nasmijao. — Ta, molim Vas, dottoressa, znam da ste vrlo bistri, zato se nemojte glupirati sa mnom. Da je ona tamo, spustili biste slušalicu i odmah nazvali policiju, a ne razgovarali sa mnom. — Pustio je neka razmisli o tome, a zatim upitao, — Nisam li u pravu? Kako da znam da je ona s Vama? Ah, ne možete znati, dottoressa. Vidite, to je dio igre. Ali, Vi znate da nije tamo i znate da je iz Vašeg stana izašla četrnaest minuta poslije dva sata i krenula prema Rialtu. Dan je vrlo neugodan za šetnju. Kiša baš pljušti. Već se trebala vratiti. Zapravo, ako smijem biti toliko slobodan i primijetiti, ona se trebala vratiti kući još odavno, nije li tako? — Kad mu Brett ne odgovori ništa, on ponovi, grubljim glasom, — Nije li tako? — Što hoćete? upita Brett umorno. — Tako je već bolje. Hoću da dođete k meni u posjet, dottoressa. Hoću da dođete odmah sada, da navučete na se svoj ogrtač i izađete iz stana. Netko će Vas čekati dolje i on će Vas dovesti k meni. Čim to učinite, signora Petrelli će biti slobodna. — Gdje je ona? — Ne očekujete valjda od mene da Vam to kažem, dottoressa? — upita on s glumljenim iznenađenjem. — Dakle, jeste li voljni uraditi ono što sam Vam rekao? Odgovor je stigao i prije nego je ona stigla pomisliti na nj. — Si. — Vrlo dobro. Vrlo mudro. Siguran sam da će Vam biti veoma drago što ste pristali. Kao što će isignori Petrelli biti drago. Kad završimo s razgovorom, nemojte prekinuti vezu. Ne želim da ikoga nazovete. Jesmo li se razumjeli? — Da. — Čujem glazbu u pozadini. Jupiterova? — Da. — Koja verzija? — Abbadova, odgovorila je, ispunjena sve jačim osjećajem nestvarnosti.

— Ah, ne valja Vam izbor, nikako ne valja, — reče on brzo, ni ne pokušavajući prikriti svoje razočaranje njezinim ukusom. Talijani jednostavno ne znaju dirigirati Mozarta. Pa, možemo to raspraviti kad dođete ovamo. Možda možemo poslušati von Karajanovu izvedbu; uvjeren sam da je mnogo bolja od ove koju Vi slušate. Samo pustite neka svira, uzmite kaput i siđite dolje. I ne pokušavajte ostaviti ikakvu poruku, jer će se netko vratiti u Vaš stan s ključem i pregledati ga, tako da se ne trebate truditi. Jeste li shvatili? — Si, odgovori ona tupo. — Dakle, spustite slušalicu, uzmite kaput i izađite iz stana, — zapovjedi on, a glas mu je, po prvi put, zvučao približno njegovom prirodnom tonu. — Kako ću biti sigurna da ćete pustiti Flaviju? — upita Brett, boreći se da ostane mirna. Ovaj put, on se nasmije. — Ne možete biti sigurni, zar ne? Ali uvjeravam Vas, u stvari, dajem Vam svoju džentlmensku riječ, da čim odete iz stana u pratnji mojih prijatelja, da će netko obaviti telefonski razgovor i signora Petrelli će biti slobodna. — Kad ona ne reče ni riječ, on nastavi, — To je sve što imate, dottoressa. Ona spusti slušalicu na stolić, ode u predvorje i uzme svoj kaput s velike komode. Vrati se u sobu, ode do stola i zgrabi olovku. Brzo je napisala nekoliko riječi na komadić papira i otišla do police s knjigama. Bacivši pogled na prednju ploču CD playera, pritisnula je Repeat gumbić, a zatim taj komadić papira spremi u praznu kutiju od CD-a, zatvori kutiju i nasloni je s prednje strane playera. Uzme ključeve sa stola pokraj ulaznih vrata i napusti stan. Kad je otvorila ulazna vrata zgrade, dvojica muškaraca istoga trena uđoše unutra. Ona odmah prepozna jednog od njih kao nižeg od dvojice muškaraca koji su je premlatili i samo svjesnim naporom volje suzdržala se da ne ustukne pred njim. On se nasmiješi i pruži ruku. — Ključeve, zatražio je. Ona ih izvadi iz džepa i preda mu ih. Nestao je uz stube i nije ga bilo pet minuta, tijekom kojih ju je drugi muškarac netremice promatrao, a ona je gledala kako se prvi sićušni val vode provlači ispod vrata, naznačujući dolazak acque alte. Kad se vratio, njegov ortak otvori vrata i oni iskoračiše u nabujalu vodu. Kiša je pljuštala, ali nitko od njih nije imao kišobrana. Brzim korakom uputili su se prema Rialtu i preko njega; Brett se nalazila između njih dvojice, a prestrojili bi se u kolonu svaki put kad bi se mimoilazili s nekim na nogostupu. S druge strane mosta, dvojica muškaraca pokušali su skrenuti lijevo, ali se voda bila previše podigla duž kanala, tako da su produžili ravno preko tržnice, na kojoj više nije bilo nikoga osim najupornijih. Skrenuli su lijevo, uspeli se na daske koje su bile postavljene na željeznim nosačima i nastavili prema San Polu. Dok je tako hodala, shvatila je koliko je brzopleta bila. Nikako nije mogla sa sigurnošću znati da je muškarac koji ju je nazvao u svojim rukama imao Flaviju. Ali kako je onda mogao znati točno vrijeme kada je napustila stan i kamo je išla, ako je nije slijedio? Isto tako nije mogla biti sigurna da će on ili oni pustiti Flaviju u zamjenu za njezin pristanak da se susretne s njim. Postojao je samo rizik. Mislila je na Flaviju, sjetila se kako je Flavija bila prva osoba koju je vidjela pokraj svoje

postelje kad se probudila u bolnici, sjetila se Flavije na pozornici u prvom činu Don Giovannija, kako pjeva, "E nasca il tuo timor dal mio periglio", i drugih stvari. Postojao je samo rizik; i ona se izložila tom riziku. Muškarac pred njom skrenuo je lijevo, sišavši s dasaka u vodu i prema Canalu Grande. Prepoznala je mjesto, Calle Dilera, sjetila se da se tamo nalazi kemijska čistionica specijalizirana za čišćenje antilop kože i začudila se svojoj sposobnosti da razmišlja o tako trivijalnim stvarima u ovakvom trenutku. U vodi čija se razina sada bila podigla prilično iznad njihovih gležnjeva, zaustavili su se pred velikim drvenim vratima. Niži muškarac je otključao vrata koja su vodila u široko dvorište, u kojem je kiša pljuštala po površini vode zarobljene u njemu. Pratitelji je povedoše, poput ovce, preko dvorišta, jedan ispred nje, drugi iza. Uspeli su se vanjskim stubištem, otvorili još jedna vrata, ušli unutra. Ondje ih je dočekao mlađi muškarac, koji im je kimnuo, dajući znak da mogu ići. Okrenuo se, bez riječi i poveo je niz hodnik, pa po sljedećim stubama, a zatim još jednim. Na vrhu stuba, okrenuo se prema njoj i rekao, — Dajte mi svoj kaput. Došao joj je iza leđa kako bi joj prihvatio kaput. Petljala je oko gumba, jer su joj prsti odrvenjeli od hladnoće i šoka i konačno ih uspjela otkopčati. Uzeo joj je kaput i samo ga bacio na pod, a zatim joj se pripio uz leđa i obgrlio je rukama, dlanovima joj obuhvativši dojke. Čvrsto se pripio uz nju, ritmički se tarući tijelom o njezino i prošaptao joj na uho, — Nikad nisi imala pravog Talijana, ha, angelo mio? Dobit ćeš ga. Bez brige. Brettina glava mlitavo je visjela i osjetila je kako joj koljena klecaju. Borila se da ostane na nogama, ali je izgubila bitku protiv suza. — Ah, baš lijepo, — reče on odostraga. Sviđa mi se kad plačeš. Začuje se glas iznutra. Istom brzinom kojom ju je zgrabio, ustuknuo je i otvorio vrata pred kojima su stajali. Kročio je u stranu i propustio je samu unutra, a zatim zatvorio vrata za njom. Stajala je ondje, potpuno mokra pa je počela drhtati. Zdepast muškarac pedesetih godina stajao je u sredini prostorije drvom obloženoga poda i punim vitrinama koje su se nalazile na stalcima tapeciranim baršunom u visini očiju. Mali reflektori skriveni u masivnim stropnim gredama bili su usmjereni u te vitrine, od kojih su neke bile prazne. Nekoliko niša u bijelim zidovima bilo je jednako osvijetljeno, ali u svakoj od njih bio je nekakav predmet. Muškarac je krenuo prema njoj, smiješeći se. — Dottoressa Lynch, doista, kakva čast. Nikad nisam ni sanjao da ću jednoga dana biti tako počašćen. — Zaustavio se pred njom i dalje pružajući ruku, te nastavio, — Moram Vam reći, kao prvo, da sam čitao Vaše knjige i da ih smatram vrlo poučnima, osobito onu o keramici. Nije imala volje rukovati se s njim, tako da joj je opustio ruku niz tijelo, ali se nije pomaknuo ni pedlja. — Tako mi je drago što ste pristali doći i razgovarati sa mnom. — Jesam li imala izbora? — upita Brett. Muškarac se nasmiješi. — Naravno da jeste, dottoressa. Uvijek imamo izbora. Jedino kad je izbor težak, onda kažemo da nemamo izbora. Ali izbor uvijek postoji. Mogli ste odbiti doći

i mogli ste nazvati policiju. Ali niste, zar ne? — On se opet nasmiješi, a oči su mu zapravo postale toplije, bilo zbog dobrog raspoloženja ili nečeg toliko opakog da Brett nije željela ni misliti o tome. — Gdje je Flavia? — Oh, sa signorom Petrelli sve je u savršenom redu, uvjeravam Vas. Kad sam posljednji put razgovarao s njom, baš se udaljavala od Rive degli Schiavoni i otprilike kretala prema Vašem stanu. — Znači, ona nije kod Vas? Prasnuo je u smijeh. — Naravno da nije, dottoressa. I nikad nije ni bila. Nema potrebe upletati signoru Petrelli u ovo. Osim toga, nikad si ne bih mogao oprostiti da se nešto dogodi njezinom glasu. Slušajte, neka od glazbenih djela koje pjeva mi se ne sviđaju, — reče on s tolerantnošću onih čiji su ukusi malo uzvišeniji, — ali jedino što gajim prema njezinom daru je najdublje poštovanje. Brett se naglo okrene i krene prema vratima. Naglo je uhvatila kvaku i pritisnula je nadolje, ali vrata se ne otvoriše. Pokušala je još jednom, snažnije, ali ništa se nije dogodilo. Dok je ona to radila, muškarac je bio otišao na drugi kraj prostorije, gdje je stao ispred jedne od osvijetljenih vitrina. Kad se okrenula od vrata, ona ga ugleda kako stoji ondje i promatra malene predmete u toj vitrini, gotovo nesvjestan njezine nazočnosti. — Hoćete li me pustiti van? — upitala je. — Biste li pogledali moju zbirku, dottoressa? — Želim van odavde. Nastavio je zuriti u dvije figurice u vitrini. — Ove nefritne figurice potječu iz dinastije Shang, zar ne? Vjerojatno iz razdoblja AnYang. — On se okrene prema njoj i nasmiješi joj se. — Jasno mi je da je to razdoblje mnogo ranije od onog za koje ste stručnjak, dottoressa, otprilike tisuću godina, ali siguran da su vam te figurice poznate. On ode do sljedeće vitrine i zaustavi se kako bi proučio njezin sadržaj. Pogledajte samo ovu plesačicu. Većina boje je sačuvana; što je rijedak slučaj s predmetima iz zapadnoga Hana. Na kraju njezinoga rukava nalazi se nekoliko sićušnih okrhnuća, ali ako je postavim tako da joj je lice više nalijevo, onda se ni ne vide, zar ne? — Rukom je mahnuo pleksistakleni poklopac sa stalka i spusti ga pokraj svojih nogu na pod. Oprezno, primio je kipić, koji je bio tridesetak centimetara visok i ponio ga sa sobom prema njoj. Zaustavio se pred njom i nagnuo kipić kako bi Brett mogla vidjeti sićušna okrhnuća na kraju jednog od dugih rukava. Boja koja je prekrivala gornji dio halje bila je još uvijek crvena, nakon svih tih stoljeća, a crnilo suknje je još uvijek svjetlucalo. — Pretpostavljam da je tek nedavno izvađena iz neke grobnice. Ne pada mi na pamet ništa drugo što bi je moglo tako dobro sačuvati. On uspravi kipić i omogući Brett da ga posljednji put pogleda, a zatim ode natrag do stalka i vrati je ondje. — Kakva dobra zamisao, staviti lijepe stvari, lijepe žene, u grobnicu s mrtvima. — Zastao je kako bi razmislio o tome, a zatim nastavio, dok je vraćao pokrov od pleksistakla na svoje mjesto, — Pretpostavljam da je bilo pogrešno žrtvovati sluge i robove i slati ih zajedno s vlasnicima na put u zagrobni život. Ipak,

mislim da je to sjajna zamisao, iskazuje toliko poštovanje mrtvima. — Opet se okrenuo prema njoj. — Ne mislite li tako, dottoressa Lynch? Pretvara li se on to da ga ti predmeti toliko zanimaju ili je pokušava uvjeriti da je lud i zato sposoban ozlijediti je ako odbije učiniti ono što joj je on naumio tražiti? Ali što želi? Zar je samo želio da se divi njegovoj zbirci? Ona se počne ogledati po prostoriji. Sada je po prvi put bolje pogledala predmete koji su se tu nalazili. On je sada stajao pokraj neolitske posude ukrašene motivom žabe i s dvije drške na donjem dijelu posude. Posuda je bila u tako odličnom stanju da joj se približila kako bi je pažljivije pogledala. — Ljupko, zar ne? — upita on sa željom da konačno počnu razgovarati. — Priđite ovamo, professoressa. Pokazat ću Vam nešto čime se osobito ponosim. On se približi sljedećoj vitrini, pod čijim se poklopcem, na plohi od crnoga baršuna, nalazio fino izrezbaren krug od bijelog nefrita. — Prekrasno, zar ne? — upita on, gledajući ga. Mislim da potječe iz razdoblja Zaraćenih zemalja, što mislite? — Da, — odgovori ona. — Tako izgleda, osobito zbog ovih životinjskih motiva. Licem mu se razlije osmijeh istinske dragosti. — Upravo to me uvjerilo, dottoressa. — On opet spusti pogled dolje na ogrlicu, a zatim pogleda Brett. — Nemate pojma koliko mene, amatera, čini sretnim to što je moje mišljenje potvrdio jedan stručnjak. Teško da je ona bila stručnjak za predmete podrijetlom iz neolitskoga doba, ali pomisli kako ne bi bilo pametno prigovoriti tome. — Mogli ste dati taj svoj primjerak na procjenu, pa bi Vam već netko potvrdio Vaše mišljenje. Samo ste trebali odnijeti ogrlicu do trgovca ili u istočnjački odsjek u bilo kojem muzeju. — Da, svakako, reče on odsutno. — Ali draže mi je ako to ne moram učiniti. On se udalji od nje, prema drugom kraju sobe, gdje je stao ispred jedne od niša u zidu. Odatle on uzme dug komad metala sa zamršenim zlatnim i srebrnim umetcima. — Inače me kovine ne zanimaju, — reče on, — ali ovome nisam mogao odoljeti kad sam ga ugledao. — On joj pruži sablju i nasmiješi se kad ju je ona prihvatila i počela je okretati u rukama kako bi je proučila s obje strane. — Je li to kvačica za pojas? — upita ona ugledavši kvačicu veličine zrna graška na jednom kraju. Ostatak je bio dužine njezine ruke, plosnat i tanak poput noža. Noža. On se nasmiješi. — Oh, vrlo dobro. Siguran sam da je to to. Postoji jedan takav primjerak u Metropolitanu u New Yorku, iako mislim da je ovaj rad ljepši, — reče on debelim prstom pokazujući na izrezbarenu krivulju koja je vijugala po plosnatoj površini. Izgubivši daljnje zanimanje za nož, on joj okrene leđa i ode na drugi kraj prostorije. Ona se okrene prema niši i i dalje leđima okrenuta prema njemu, ubaci kvačicu za pojas u džep na svojim hlačama. Dok se on naginjao prema sljedećoj vitrini, a ona ugledala njezin sadržaj, Brettina koljena su klecnula od užasa, a tijelom joj je prostrujila hladnoća od koje su

joj zadrhtale kosti. U vitrini je stajala vaza s poklopcem koja je nestala sa izložbe u Duždevoj palači. Obišao je vitrinu i zaustavio se nasuprot Brett tako da ju je mogao vidjeti kroz prozirne stjenke pleksistakla. — Ah, vidim da prepoznajete vazu, dottoressa. Veličanstvena je, zar ne? Oduvijek sam želio jednu takvu vazu, ali nemoguće ih je pronaći. Što vi tako dobro naglašavate u svojoj knjizi. Ona samu sebe obgrli rukama, nadajući se da će tako uspjeti zadržati barem malo topline koja je brzo napuštala tijelo. — Hladno je ovdje, — reče ona. — Ah, da, hladno je, zar ne? Imam ovdje u ladicama spremljene neke svilene svitke i ne bih se želio izlagati nikakvim rizicima sve dok ih ne zaštitim u komori s nadziranom temperaturom i vlagom. Tako da se bojim da se, dok ste ovdje, nećete osjećati udobno, dottoressa. A siguran sam da ste se na neudobnost navikli u Kini. — I zahvaljujući postupku Vaših ljudi, — reče ona tiho. — Ah, da, morat ćete im to oprostiti. Rekao sam im da Vas upozore, ali bojim se da su moji prijatelji skloni pretjerivati kad je u pitanju zaštita mojih interesa. Nije znala odakle to zna, ali znala je da laže i da su zapovijedi koje im je izdao bile izravne i jasne. — A dottor Semenzato, jeste li im rekli da i njega upozore? Prvi put joj je uputio pogled neskrivena nezadovoljstva, kao da se ova njezina izjava nekako istrgla izvan njegova sveobuhvatna nadzora nad situacijom. — Jeste li? — upita ona opuštenim tonom. — Za boga miloga, dottoressa, kakvim me Vi to čovjekom smatrate? Ona odluči ne odgovoriti na to pitanje. — Pa, zašto da Vam to ne odgovorim? — upita on i uputi joj prijateljski osmijeh. — Dottor Semenzato bio je vrlo strašljiv čovjek. Pretpostavljam da je to bilo prihvatljivo, ali zatim je postao vrlo pohlepan, a to nije prihvatljivo. Bio je dovoljno glup da pokuša iz poteškoća koje ste vi stvarali izvući novčanu korist. Kao što sam vam dao do znanja, moji prijatelji ne vole kad netko dovodi u pitanje moju čast. On napući usne i zatrese glavom prisjećajući se. — Čast? upita Brett. La Capra nije objasnio. — A onda me je došla ispitivati policija, tako da sam pomislio kako bi najbolje bilo da razgovaram s Vama. Dok je govorio, Brett je osjetila kako u jednom trenutku počinje shvaćati: ako joj je otvoreno govorio o Semenzatovoj smrti, onda to znači da on zna da se nje uopće ne treba bojati. Vidjela je dva stolca uspravnih naslona, prislonjene uz udaljeni zid prostorije. Ona ode do njih i skljoka se na jednu od njih. Osjećala je takvu slabost da se prelomila u struku i stavila glavu među svoja koljena, ali ju je oštra bol koju je osjetila u još uvijek podvezanim rebrima trgnula unatrag, da se uspravi i ostavila je bez daha. La Capra baci pogled prema njoj. — Ali nemojmo razgovarati o dottor Semenzatu, ne sad kad smo okruženi ovako lijepim predmetima. — Uzeo je vazu u ruke i prišao joj. Čučne i pruži joj vazu.

Pogledajte je samo. I pogledajte finoća tih oslikanih linija, kako te ruke jednostavno strše pred njim. Kao da je jučer oslikana, je l’ da? Izvedba je moderna. Čudesno. Ona prvo pogleda vazu, koju je dobro poznavala, a zatim njega. — Kako ste to izveli? — upita ona umorno. — Ah, reče on, uspravivši se i udaljivši od nje, prema vitrini, gdje je vazu vratio na njezino mjesto. — To su profesionalne tajne, dottoressa. Ne smijete od mene tražiti da Vam ih otkrijem, — reče on, iako je bilo i više no očito da jedva čeka da ga to pita. — Je li to bila Matsuko? — upita ona, morala je saznati barem toliko. — Vaša mala prijateljica Japanka? — upita on sarkastično. Dottoressa, u Vašim godinama, morali biste biti pametniji i ne miješati privatni život i posao, osobito onda kad radite s mlađim ljudima. Oni ne dijele našu viziju svijeta, ne znaju razlučiti stvari onako kako to mi znamo. — Zastao je na trenutak, razmatrajući dubinu vlastite mudrosti, a zatim nastavio, — Ne, mlađi ljudi skloni su sve uzimati vrlo osobno, a sebe same vide kao središte svemira. I upravo zbog toga znaju biti vrlo, vrlo opasni. — Zatim se nasmiješio, ali taj osmijeh uopće nije izgledao ugodno. — Ili, vrlo, vrlo korisni. On se vrati k njoj i stane ispred nje, gledajući odozgo u njezino lice podignuto k njegovom. Naravno da je to bila ona. Ali čak ni tada njezini motivi nisu bili potpuno jasni. Nije željela novac, čak se i uvrijedila kad joj ga je Semenzato ponudio. I ona vas doista nije željela povrijediti, dottoressa, doista ne, ako vas to imalo tješi. Ona jednostavno nije znala stati i proučiti situaciju, vidjeti na čemu je. — Pa zašto je onda to učinila? — Oh, na početku bila je to samo obična osveta, klasični slučaj odbačene ljubavnice koja se želi osvetiti osobi koja ju je povrijedila. Mislim da čak nije jasno ni shvaćala što nam je na umu, razmjere naših ciljeva. Uvjeren sam da je vjerovala kako želimo samo taj jedan primjerak. Zapravo, nekako mi se čini da je ona zapravo očekivala da će zamjena biti otkrivena. Što bi vaš ugled dovelo u pitanje. Naposljetku, izabrali ste umjetnine koje su bile izložene, a, kad se umjetnine vrate, ako netko primijeti zamjenu, sve bi izgledalo kao da ste vi odlučili poslati krivotvorine umjesto originala. Tek je kasnije, kad je krivotvorina već bila izložena u muzeju u Xianu, shvatila koliko je nevjerojatno da netko uoči zamjenu. Ali tada je već bilo prekasno. Kopije su već bile napravljene moram reći, po vrlo visokoj cijeni a time se, naravno, povećala i nužnost postavljanja istih na mjesto originala. — Kada? — Tijekom pakiranja u muzeju. Sve je doista išlo vrlo glatko, obavili smo to puno lakše no što smo očekivali. Mala Japanka pokušala se pobuniti, ali tada je već bilo puno, puno prekasno. — Zašutio je i zagledao se nekamo u daljinu, prisjećajući se. — Mislim da sam tada shvatio da će ona kad-tad postati problem. — Nasmiješio se. — Kako li sam samo bio u pravu. — I zato ste je morali likvidirati? — Naravno, — reče on jednostavno. — Shvatio sam da nemam izbora. — Što je učinila? — Oh, pravila nam je probleme ovdje, a kad se vratila u Kinu napisala je pismo svojim roditeljima i pitala ih što da učini. Naravno, nakon što je to učinila, više

nisam imao nikakvog izbora: morali smo je likvidirati. Nagnuo je glavu na jednu stranu, tim pokretom naznačivši da ima namjeru otkriti joj nešto. Bio sam, da vam budem iskren, iznenađen lakoćom kojom smo to izveli. Bio sam mislio da će to biti puno teže organizirati i izvesti u Kini. On sporo zatrese glavom, žaleći zbog još jednog primjera kulturnoga zagađenja. — Kako znate da im je napisala pismo? — Kako? Pa pročitao sam to pismo, — objasnio je, a zatim se ispravio. — Zapravo, pročitao sam prijevod pisma. — Kako ste došli do njega? — Sva Vaša pošta bila je otvarana i čitana. — Izgovorio je to gotovo kao da joj to zamjera, kao da bi ona trebala znati barem toliko. — Kako ste to pismo dostavili Semenzatu? — Njegova znatiželja bila je iskrena. — Dala sam ga nekome. — Nekome s nalazišta? — Ne, jednom turistu s kojim sam se upoznala u Xianu. Putovao je u Hong Kong, a ja sam ga zamolila da ga pošalje odande. Znala sam da će tim putem puno brže stići ovamo. — Vrlo lukavo, dottoresa. Da, vrlo pametno, doista. Val hladnoće projuri joj tijelom. Podigla je već odavno obamrla stopala s mramornog poda i zakvačila ih za donju prečku na stolcu. Kiša joj je bila promočila i džemper i osjećala se zarobljenom unutar svoje smrznute odjeće. Preplavio ju je val drhtavice i ona je ponovno sklopila oči, čekajući da prođe. Tupa bol koja je već danima bila tinjala u čeljusti sada se pretvorila u divlji, neobuzdan plamen. Kad je otvorila oči, muškarac više nije stajao pokraj nje, nego se nalazio na suprotnom kraju prostorije i posezao za drugom posudom. — Što ćete učiniti sa mnom? — upita ona, trudeći se da joj glas zvuči ravnodušno. Prišao joj je, oprezno držeći u objema rukama nisku zdjelu. — Mislim da je ovo najljepši komad koji imam, — reče on, nakrivivši ga malo tako da ona može bolje oko posude pratiti jednostavnu liniju nacrtanu kistom. — Potječe iz provincije Chinghai, tamo na kraju Kineskoga zida. Rekao bih da je stara oko pet tisuća godina, što vi mislite? Brett ga tupo pogleda i vidje krupnog sredovječnog muškarca s obojenom smeđom zdjelom u rukama. — Pitala sam Vas što ćete učiniti sa mnom, — ponovi ona. — Hmm? — odgovori on neodređeno, bacivši pogled na nju, a zatim vrativši pogled na zdjelu. — S Vama, dottoressa? On korakne ulijevo i spusti zdjelu na vrh praznoga postolja. — Bojim se da još nisam imao vremena razmišljati o tome. Više me zanimalo to da dođete vidjeti moju zbirku. — Zašto? Stajao je tako, ravno pred njom, povremeno posegnuvši rukom kako bi nježno, prstom, zakrenuo zdjelu, milimetar lijevo, milimetar desno. — Zato jer imam toliko lijepih stvari i zato jer ih nikome ne mogu pokazati, — reče on s tugom toliko opipljivom da to jednostavno nije mogao odglumiti. On se okrene prema njoj i uputi joj prijateljski osmijeh objašnjenja. — To jest, nikome tko se razumije u to. Vidite,

ako svoju zbirku pokažem ljudima koji nemaju pojma o keramici, teško da mogu očekivati od njih da će cijeniti ljepotu ili rijetkost onoga što vide. — On ovdje zašuti, nadajući se da će ona razumjeti njegovu dvojbu. Razumjela ga je. — A ako ih pokažete ljudima koji se razumiju u kinesku umjetničku keramiku, oni će znati odakle te umjetnine? — Oh, kako li je samo pametna, reče on, lica razvedrena njezinom brzinom shvaćanja. Lice mu se uozbiljilo, — Teško je imati posla s ljudima koji nemaju pojma. Oni vide sve ove veličanstvene predmete, i ovdje on desnom rukom napravi pokret kojim kao da je obuhvaćao sve što se nalazilo u prostoriji, i vide ih kao lonce ili zdjele, ali uopće ne mogu dokučiti njihovu ljepotu. — Ali to ih ne sprječava da ih nabavljaju za Vas, zar ne? — upita ona, ni ne trudeći se sakriti svoj sarkazam. — Ne, ne sprječava ih. Ja im kažem što da nabave i oni mi to donesu. — Kažete li im i to kako da ih nabave? — Već joj je postalo teško govoriti. Željela je stvar privesti kraju. — Ovisi o tome tko radi za mene. Ponekad moram biti vrlo određen. — Jeste li morali biti određeni i kad ste poslali svoje ljude k meni? Vidjela je kako je zaustio lagati, ali je zatim promijenio temu. — Što mislite o zbirci, dottoressa? Sada joj je odjednom postalo svega dosta. Sklopila je oči i spustila glavu unatrag na naslon stolca. — Pitao sam Vas što mislite o zbirci, dottoressa, — ponovi on, gotovo neprimjetno povišenim glasom. Sporo, više zbog iscrpljenosti nego tvrdoglavosti, Brett zakotrlja glavu s kraja na kraj naslona, sklopljenih očiju. Laganim udarcem nadlanicom, kojem je cilj bio više da upozori nego da kazni, on je zahvati postrance po glavi u visini očiju. Njegova ruka tek je skliznula niz njezino lice, ali sama silina udarca bila je dovoljna da ponovno razdvoji kosti njezine čeljusti, što ju je trgnulo unatrag zajedno s bolnom munjom koja je prasnula u njezinom mozgu, izbacivši joj iz glave sve misli i svu svijest. Brett klizne na pod i ostane tako ležati, Jedan trenutak ju je promatrao tako na podu, zatim se vratio do postolja. Rukom je podignuo pleksistakleni poklopac i pažljivo ga spustio iznad niske zdjele, bacivši još jedan pogled na besvjesnu ženu na podu, a zatim napustio sobu. 22 Brett je bila u Kini, u šatoru podignutom za arheologe na nalazištu. Spavala je, ali njezina je vreća za spavanje bila loše smještena, tako da ju je žuljalo tlo. Plinska grijalica se ponovno ugasila i oštra hladnoća stepske visoravni prodirala joj je do kostiju. Bila je odbila poći do veleposlanstva u Pekingu kako bi se cijepila protiv encefalitisa, tako da je sada bolovala od njega, patila od usijane glavobolje koja je bila prvi simptom, izmrcvarena vrućicom koja se javljala kad bi mozak počeo naticati od upale koja je donosila smrt. Matsuko ju je bila upozorila na to, jer se i sama cijepila još dok je bila u Tokiju.

Kad bi barem imala još jedan pokrivač, kad bi joj barem Matsuko donijela nešto protiv bolova u glavi. Ona otvori oči, očekujući pred očima stjenku šatorskoga platna. Umjesto njega, ugledala je siv kamen pod rukom, zatim zid, a onda se sjetila. Sklopila je oči i mirno ležala, osluškujući je li on još u sobi. Podigla je glavu s tla i procijenila da je bol podnošljiva. Oči su joj potvrdile ono što su joj uši već rekle: otišao je, a ona je bila sama u sobi s njegovom zbirkom. Odgurnula se od poda na koljena, a zatim se primila za stolac kako bi uhvatila ravnotežu i stala na noge. U glavi joj je bubnjalo i soba se na trenutak zavrtjela oko nje, ali se ipak uspravila i zatvorila oči dok se svijet oko nje nije prestao vrtjeti. Boljoj je isijavala ispod ušiju, probijajući se u unutrašnjost lubanje. Kad je otvorila oči, vidjela je da je jedan zid ispunjen prozorima sa željeznim rešetkama. Prisilila se da ode do vrata i pokuša ih otvoriti, ali bila su zaključana. Isprva ju je pri svakom koraku probadala bol, ali zatim se prisilila opustiti mišiće čeljusti i bol je lagano popustila. Vratila se do prozora, privukla stolac ispod njih i vrlo polako sepopela na nj. Ispod prozora vidjela je krov kuće s druge strane calle. Slijeva se nalazilo još krovova, a zdesna Canal Grande. Vani je kiša i dalje pljustala i ona iznenada postala svjesna svoje mokre odjeće koja joj se lijepila za tijelo. Nesigurno je sišla sa stolca i osvrnula se po prostoriji, tražeći nekakvo grijaće tijelo, ali u sobi nije bilo ničega takvog. Sjela je na stolac, rukama obgrlila svoje tijelo i pokušala odagnati drhtavicu od hladnoće koja ju je mučila. Protrljala je rukama bokove i pod rukom osjetila nešto tvrdo. Kvačica za pojas. Preko smočene tkanine, prekrila ju je dlanom kao da je to nekakva hamajlija i pritisnula je o svoje tijelo. Neko vrijeme je proteklo; nije znala koliko. Svjetlost koja je dopirala kroz prozore bivala je sve slabija, mijenjala se iz olovno sive dnevne u polusjenu sumraka. Znala je da u sobi mora postojati svjetlo, ali nije imala snage potražiti prekidač. Osim toga, svjetlost ne bi poboljšala situaciju; jedino joj je toplina mogla pomoći. U jednom trenutku, začula je ključ u bravi, a onda su se vrata otvorila i unutra je ušao čovjek koji ju je bio udario. Za njim je išao mlađi muškarac koji ju je doveo do prostorije sa zbirkom, ali nije se mogla sjetiti koliko je vremena prošlo od tada. — Professoressa, — reče stariji muškarac i nasmiješi se. — Nadam se da ćemo sada moći nastaviti naš razgovor. Onda se okrene i izgovori nešto mlađem muškarcu, dijalektom koji nije mogla razumjeti. Zajedno su joj prišli, a Brett se nije mogla oduprijeti porivu da ustane sa stolca i postavi je između sebe i njih. Stariji muškarac zaustavi se pokraj vitrine u kojoj se nalazila niska smeđa zdjela i posveti joj svoju pozornost. Mlađi stane do njega, očima skačući s njega na Brett i obratno. Opet, s istančanošću dobrog poznavatelja koja je obilježavala svaki njegov pokret kad je baratao dijelovima svoje zbirke, on ukloni poklopac od pleksistakla i uzme u ruke tu nisku zdjelu. Poput svećenika koji nosi žrtvu prema nekakvom udaljenom oltaru, on je hodao prema njoj objema rukama držeći tu zdjelu. — Kao što sam govorio prije nego što su nas prekinuli, mislim da je iz provincije Chinghai, iako bi isto tako mogla biti i iz Kansua. Jasno vam je zašto je ne mogu poslati na stručnu procjenu.

Umor ju je ponovno preplavio i ona utone u stolac. Podigla je bradu i pogledala ga, a zatim prebacila pogled na mlađeg muškarca koji je poput ministranta stajao njemu po strani. Pogledala je zdjelu, vidjela njezinu ljepotu, a zatim skrenula pogled, nezainteresirana. —vVidite, baš ovdje, —vreče on, neznatno nakrenuvši zdjelu, gdje su krugovi spojeni. Čudno, zar ne, da izgleda baš kao lonac izrađen na kolu. I ti ukrasi. Oduvijek me zanimao način na koji su primitivni narodi koristili geometrijske oblike, gotovo kao da su nekako mogli predvidjeti budućnost i znali da ćemo se vratiti korijenima. — On preusmjeri svoju pozornost, nekako s oklijevanjem, sa zdjele na Brett. — Kao što rekoh, to je najljepši primjerak u mojoj zbirci. Možda ne i najdragocjeniji, ali je ipak primjerak koji najviše volim. — On se tiho zasmijulji, kao da je kolegi ispričao nekakvu šalu. A što sam sve morao učiniti da dođem do njega. Željela je sklopiti oči, začepiti uši i ne slušati ovoga luđaka. Ali sjetila se što se dogodilo kad se posljednji put pravila da ga ne primjećuje, pa je podigla oči prema njemu i upitno zagunđala, u nemogućnosti progovoriti zbog boli za koju je znala da bi govor izazvao. — Sakupljač iz Firenze. Star i vrlo tvrdoglav čovjek. Bio sam se susreo s njim jer smo imali nekakve zajedničke poslove, a kad je saznao da se zanimam za kinesku keramiku, odveo me kući kako bi mi pokazao svoju zbirku. Dakle, kad sam ugledao ovaj primjerak, zaljubio sam se u njega i znao sam da neću biti sretan sve dok ga ne dobijem. Podigao je zdjelu malo više u zrak i opet je okrenuo, proučavajući fine šare crnih crta koje su se izdizale od dna preko ruba sve do središta zdjele. — Pitao sam ga hoće li mi je prodati, ali on je to odbio, rekavši da ga ne zanima novac. Ponudio sam mu veću svotu, moja je ponuda nadaleko nadmašivala vrijednost zdjele, a zatim sam udvostručio svoju ponudu kad je opet odbio. — On skine pogled sa zdjele i spusti ga dolje na nju, pokušavajući rekonstruirati i tako joj dočarati svoje ogorčenje. On zatrese glavom i svoju pozornost ponovno obrati zdjeli. — I dalje je odbijao. Nisam imao drugog izbora. Jednostavno mi nije ostavio nikakav izbor. Moja je ponuda bila i više no velikodušna, a on je nije htio prihvatiti. Tako da sam morao primijeniti drukčiji pristup. On je pogleda odozgo, očito je navodeći na to da ga upita na što je bio prisiljen njegovim odbijanjem. I kad je ta riječ proletjela njezinom glavom, Brett iznenada shvatila da sve ovo nije scenarij koji je on bio priredio kako bi opravdavao svoja djela; ovo nije bio prizor koji je on isplanirao kako bi je na prijevaru naveo da odigra svoju ulogu. On je vjerovao u to. On je nešto silno želio, to mu je bilo uskraćeno, tako da je bio prisiljen sam to uzeti. I to je bilo to. I u istom trenutku vidjela je gdje je njezino mjesto u svemu tome: stajala mu je na putu, bila mu je zapreka njegovoj slobodi posjedovanja keramike koju je s toliko truda i troškova ukrao s izložbe u Duždevoj palači. I tada je spoznala da će je ubiti, da će izbrisati njezin život s istom lakoćom s kojom ju je bio oborio na pod kad je odbila odgovoriti na njegovo pitanje. Nevoljko, ona zastenje, ali on to shvati kao pitanje i nastavi dalje. — Želio sam to organizirati tako da izgleda kao obična pljačka, ali ako bi nestala zdjela, on bi odmah znao da ja stojim iza toga. Pomislio sam da bi dobro rješenje bilo da zdjela nestane, a zatim da podmetnem požar i spalim njegovu vilu.

Zastao je i uzdahnuo prisjećajući se toga. Ali to jednostavno nisam mogao učiniti. Ondje je imao toliko lijepih stvari. Ne bih ih mogao uništiti. On spusti zdjelu i pokaže joj unutrašnjost. Pogledajte samo taj krug i kako te crte vijugaju oko njega, naglašavajući uzorak. Kako su samo znali to napraviti? — Stajao je uspravno i mrmljao. — Jednostavno čudesno. Čudesno. Cijelo to vrijeme, mladi muškarac je šutio, stajao pokraj njega i bezizražajno slušao svaku njegovu riječ, očima prateći svaki njegov pokret. Stariji muškarac ponovno uzdahne, pa nastavi. — Jasno sam naložio da to bude obavljeno kad on bude sam. Nije bilo razloga zašto bi njegova obitelj trebala patiti. Jedne noći vraćao se kući automobilom iz Siene i... — On ovdje zastane, tražeći najpogodniji način da to kaže. — Stradao je u prometnoj nesreći. Na žalost, na najtragičniji mogući način. Izgubio je nadzor nad vozilom na autocesti. Izletio je s ceste, auto se zapalio. U zbrci koja je nastala nakon njegove pogibije, nitko u obitelji nije primijetio da je zdjela nestala. — Njegov glas se smekšao kad je poprimio filozofski ton. — Pitam se ima li to ikakve veze s tim zašto toliko volim ovu zdjelu, s činjenicom da sam se toliko morao truditi da dođem do nje? — A zatim, više u razgovornom tonu, — Ne možete ni zamisliti koliko mi je drago što je konačno mogu pokazati nekome tko može shvatiti njezinu ljepotu i vrijednost. Bacivši pogled na mladog muškarca, nastavio je, — Ovdje svi pokušavaju shvatiti i podijeliti sa mnom moje oduševljenje, ali oni nisu posvetili godine i godine proučavanju keramike, kako sam učinio ja. I vi, professoressa. Njegov je osmijeh postao potpuno dobroćudan. — Želite li je primiti u ruke, dottoressa? Nitko drugi je nije dotaknuo otkad sam je, hm, otkad sam je pribavio. Ali siguran sam da biste cijenili osjećaj koji izaziva dok je držite u rukama, savršenstvo zaobljenosti na dnu. Iznenadili biste se koliko je samo lagana. Uvijek žalim što ne raspolažem točnim znanstvenim izvorima. Volio bih provjeriti njezin sastav spektroskopom i vidjeti od čega je načinjena; možda bih tako saznao zašto se čini tako laganom? Možda biste mi vi htjeli reći što mislite? On se opet nasmiješi i pruži joj zdjelu. Ona snagom volje uspije odvojiti svoje ukočeno tijelo od stolca i pruži ruke kako bi prihvatila ponuđenu zdjelu. Pažljivo je primi i zagleda se u njezino središte. Crne crte, oslikane nekom vještom rukom, koja je već više od pet tisućljeća bila mrtva, širile su se od središta dna zdjele pa uvis i time zaokruživale bijele plohe u kojima su se nalazili crni kružići, tako da su te plohe izgledale poput očiju. Zdjela kao da je vibrirala, kao da je bila živa, kao da u njoj još uvijek živi veseli duh lončara koji ju je napravio. Vidjela je da razmak između crta nije jednak, da se u razmacima i varijacijama vidi ljudsko nesavršenstvo umjetnika koji je oslikao zdjelu. Kroz suze koje nije željela pustiti, vidjela je ljepotu svijeta kojem se imala uskoro pridružiti. Žalila je zbog svoje vlastite smrti i zbog moći ovog čovjeka, koji je još uvijek stajao ispred nje, da ima predmet lijep i savršen poput ove zdjele. — Nevjerojatna je, zar ne? — upita on. Brett podigne pogled sa zdjele i zagleda mu se ravno u oči. Mogao ju je ubiti s jednakom lakoćom s kojom bi zgazio kukca. Učinio bi to i nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo, opsjednut ovom ljepotom, sretan zato što je njezin jedini vlasnik, zato što samo njemu pruža najveće zadovoljstvo. Ona napravi jedan mali korak

unatrag i svečanim pokretom podigne zdjelu u visinu svojih očiju. A zatim vrlo sporo, svjesnim činom volje, razdvoji ruke i ispusti zdjelu iz ruku i ona tresne o mramorni pod, a njezini djelići prosuše se po njezinim nogama i stopalima. Muškarac skoči naprijed, ali bilo je prekasno da spasi zdjelu. Kad je nogom nagazio na jednu od krhotina, zdrobivši je u prah, zateturao je unatrag, sudarivši se s mlađim muškarcem i uhvatio se rukama za njega da ne padne. Pocrvenio je u licu, a zatim brzo problijedio. Promrmljao je nešto što Brett nije razumjela, a zatim se hitro okrenuo prema njoj. Oslobodio je jednu ruku i zakoraknuo prema njoj, ali mlađi muškarac krenuo odmah za njim i obuhvatio ga jednom rukom preko prsa, povlačeći ga natrag. Govorio je tiho, ali odlučno starijem muškarcu na uho, čvrsto ga držeći za ruku i sprječavajući ga da dograbi Brett. — Ne ovdje, reče on. — Ne ovdje gdje se nalaze sve tvoje prelijepe stvarčice. Stariji muškarac zalaja odgovor koji ona nije razumjela. Ja ću se pobrinuti za to, — reče mlađi. —Dolje. Dok su razgovarali, glasovi su bivali sve glasniji, Brett brzo gurne desnu ruku u svoj džep i šakom obuhvati uski kraj kvačice za pojas: drugi je kraj bio zašiljen, a rubovi su bili dovoljno tanki da mogu poslužiti kao nož. Slušajući i gledajući ih, njihovi su glasovi počeli navirati k njoj i povlačiti se. U isto vrijeme, Brett spozna da vie ne osjeća hladnoću; upravo suprotno, bilo joj je vruće, gorjela je od vrućine. A oni su pričali i pričali, glasovi su im bili užurbani i brzi. Rekla je samoj sebi da stoji ondje, da drži oštricu, ali to je odjednom postao prevelik napor i ona se spusti natrag na stolac. Glava joj padne i ona vidje nered na podu, nesposobna sjetiti se što je to. Prošlo je dosta vremena kad je čula kako je netko otvorio vrata i zalupio ih, a kad je podigla pogled, samo je mlađi muškarac ostao u sobi. Tu je zjapila rupa u vremenu, a onda ju je on zgrabio za ruku i podigao je na noge. Krenula je za njim, kroz vrata i niz stube, a pri svakom koraku joj je u glavi praskala bol; zatim su opet silazili niz stube, preko poplavljenog dvorišta koje je još uvijek ključalo od kiše, a zatim do drvenih vrata koja su bila ugrađena u razini s kamenim pločama na tlu. Još uvijek je držeći za ruku, iako se ona gotovo nasmijala, jer to uopće nije bilo potrebno, on okrene ključ u bravi i otvori vrata. Pogledavši kroz otvor vrata vidjela je niske stube kako nestaju u svjetlucavoj tami. S prve stube, osjećala je kao da može dodirnuti tu tamu i vidjela odraz svjetlosti na vodi. Muškarac nasrne na nju i zgrabi je za ruku. Gurnuo ju je naprijed i ona se spotaknula na pragu, a stopalo joj je automatski potražilo stubu ispod površine vode. Njezino je stopalo pronašlo prvu stubu, ali je druga bila ljigava od algi i mahovine, tako da se poskliznula. Imala je tek toliko vremena da podigne ruke pred sobom, a zatim je zaronila naprijed u vodu koja je i dalje bujala. 23 Sve što je Flavia željela učiniti bilo je da isključi tu glazbu koja je groteskno odjekivala stanom. Dok je prilazila polici s knjigama, trancendentna ljepota razlijegala se iz drvenih duhačkih glazbala i violina, ali ona je jedino htjela utjehu tišine. Gledala je u kompliciranu glazbenu liniju, sa svih strana opkoljena zvukom koji se izlijevao iz nje i samu sebe proklinjala zato što se nikad nije potrudila naučiti

upravljati njome. Ali u tom trenutku glazba se vine uvis dostižući još veću ljepotu, postignuvši apsolutni sklad i tu simfoniji dođe kraj. S olakšanjem, okrenula se prema Brunettiju. I baš je kanila progovoriti kad li uvodni akordi simfonije opet poput groma odjeknuše prostorijom. Okrenula se na peti, bijesna, rukom zamahnula prema CD playeru, kao da ga želi prestrašiti ne bi li se utišao. Kako je tanka plastična kutija, u kojoj je inače stajao CD koji je sada svirao, bila tek naslonjena na prednjicu playera, zahvatila je rukom i srušila je na pod, gdje se od udarca otvorila, tako da je prosula svoj sadržaj po Flavijinim stopalima. Ona je htjede ritnuti, promaši, te pogleda u nju dolje na podu, želeći je nasmrt izgaziti i tako nekako prekinuti tu glazbu koja se veselo razlijegala stanom. Ona osjeti Brunettijevu prisutnost pokraj sebe. On posegne rukom prema liniji i okrene gumb za glasnoću ulijevo. Glazba se stiša, ostavljajući ih u eksplozivno bučnoj tišini sobe. On se sagne i podigne kutiju s poda, a zatim se opet sagne kako bi podigao omot CD-a koji je ispao iznutra i papirić koji je bio prekriven omotom. "Nekakav čovjek je nazvao. Oteli su Flaviju". Ništa drugo nije pisalo ondje. Ni vrijeme, ni što namjerava učiniti. To što nije bila u stanu bilo mu je dovoljno objašnjenje. Ne rekavši ništa, dao je taj papirić Flaviji. Ona pročita i istoga trena shvati. Zgužvala je papirić u ruci, u malenu lopticu, ali uskoro je rastvorila prste i izravnala papirić i stavila ga na policu pred sobom, nijema, užasnuta činjenicom da je to možda njezin posljednji dodir s Brett u životu. — U koje doba si izašla? upita je Brunetti. — Oko dva. Zašto? On pogleda svoj ručni sat, razmišljajući o mogućnostima. Morali su pustiti da neko vrijeme protekne od Flavijinog izlaska prije nego što su nazvali i netko ju je morao slijediti kako bi se uvjerio da se neće iznenada okrenuti i vratiti kući. Sada je već bilo gotovo sedam, tako da su već nekoliko sati imali Brett u svojim rukama. Brunetti uopće nije dvojio o tome tko ju je oteo. Samo se pitao kamo su je odveli? U Murinovu trgovinu? Samo ako je i trgovac bio upleten u ubojstva, što se nije činilo vjerojatnim. Bio je osjetio izvjesnu lukavost kod tog čovjeka, ali ne onakvu životinjsku nasilnost kakva je bila usmjerena na Semenzata. Dakle, očit izbor je pao na La Caprin palazzo. I čim je to pomislio, počeo je planirati kako ući unutra, znajući da neće moći dobiti nalog za pretres na temelju tri datuma na računima plaćenim kreditnim karticama i opisa prostorije koja je, osim kao privatna galerija, mogla vrlo lako poslužiti i kao ćelija. Brunettiju intuicija tu nije vrijedila ništa, osobito kad se ta intuicija ticala čovjeka La Caprina položaja i očitoga bogatstva. Ako se Brunetti vrati u njegov palazzo, mogao je biti siguran da će ga La Capra odbiti vidjeti, a nije bilo načina da uđe bez njegova dopuštenja. Osim ako. Flavia ga zgrabi za ruku. — Znaš li gdje je ona? — Mislim da znam. Flavia ode u predvorje i vrati se trenutak kasnije s parom visokih crnih gumenih čizama u rukama. Sjela je na sofu i navukla ih preko svojih još uvijek mokrih čarapa, ustala i prišla Brunettiju.

— Idem s tobom, — reče ona. — Gdje je? — Flavia — zausti on, ali ga ona presječe. — Rekla sam da idem s tobom. Brunetti je znao da je ne može spriječiti u tome, pa odmah odluči što će učiniti. — Prvo moram obaviti jedan telefonski razgovor. Objasnit ću ti putem. On zgrabi slušalicu i nazove Questura i zamoli da ga spoje s Vianellom. Kad se narednik javio, Brunetti reče, — Vianello, ja sam. Ima li koga ondje? Začuvši Vianellovo potvrdno gunđanje, Brunetti nastavi, — Onda samo slušajte i sve ću Vam objasniti. Sjećate se kad ste mi rekli da ste tri godine radili u Odjelu za provale? — S druge strane žice do njega je dopro dubok groktaj. — Želim da nešto učinite za mene. Postoje jedna vrata. Na jednoj zgradi.— Sljedeći je groktaj očito bio upitan. — Drvena, pojačana željezom, nova. Mislim da ima dvije brave. — Ovaj put, on začuje frktaj nosom, kao da je njegov sugovornik uvrijeđen jednostavnošću posla. Samo dvije brave. Samo pojačana željezom. Brzo je razmišljao, prisjećajući se te gradske četvrti. Pogledao je kroz prozor; vani je već pao mrak, a kiša nije jenjavala. — Naći ćemo se na Campu San Aponal. Krenite odmah. I, Vianello, — dodao je, nemojte doći u policijskom ogrtaču. — Iz slušalice do njega dopre dubok smijeh, a zatim se veza prekine. Kad su stigli u prizemlje, vidjeli su da je razina vode još viša, a izvana je kroz vrata dopiralo urlanje kiše koja je lijevala kao iz kabla. Uzeli su kišobrane i iskoračili van na kišu, a voda je sezala gotovo do vrhova sara njihovih čizama. Vani gotovo da i nije bilo prolaznika, tako da su brzo stigli do Rialta, gdje je voda bila još dublja. Da nije bilo drvenih skela od dasaka na željeznim nosačima, voda bi im bila prodrla u čizme i onemogućila ih u daljnjem kretanju. S druge strane mosta, ponovno su sišli u vodu i krenuli prema San Polu, oboje već potpuno mokri i iscrpljeni od probijanja kroz nabujalu vodu. Na San Aponalu, uletjeli su u kafić kako bi ondje pričekali Vianella i bi im drago što su se sklonili od neprekidnog bubnjanja kiše. Toliko su dugo bili dijelom ovog vodenog svijeta da nijednom od njih dvoje nije bilo čudno što stoje u kafiću u vodi gotovo do koljena i slušaju kako barmen šljapka lijevodesno iza šanka, spremajući čaše i šalice. Staklo na ulaznim vratima kafića bilo je zamagljeno, tako da je Brunetti morao rukavom neprestano brisati tu maglicu i kroz krug koji bi napravio pogledom je tražio Vianella. Pognuti likovi orali su vodene brazde preko malog campa. Mnogi ljudi su odustali od otvaranja kišobrana, jer je vjetar bio toliko hirovit da je mijenjao smjer i puhao slijeva, zdesna, odozdo i bacao kišu sa svih strana i iz svih kutova. Brunetti osjeti iznenadan pritisak na sebi i pogleda dolje i vidje Flavijino tjeme, a ona se čvrsto pripila uz njegovu ruku, sileći ga da se sagne kako bi čuo ono što mu je govorila, — Hoće li ona biti dobro? Ništa mu nije padalo na pamet; nikakva jednostavna laž nije skliznula s njegovih usana. Nije mogao učiniti ništa drugo nego pomaknuti ruku i obgrliti je oko ramena, te je privući bliže k sebi. Osjetio je kako drhti i uvjerio samog sebe kako je to od hladnoće, a ne od straha. Ali i dalje nije ništa odgovorio.

Uskoro se Vianellov medvjedi lik pojavio na campu iz smjera Ftialta. Vjetar je njegov kišni ogrtač zabacio unatrag, tako da je Brunetti vidio da Vianello ispod ima visoke čizme za vodu, koje su dosezale do struka. Stisnuo je Flavijinu ruku. — Evo ga. Ona se polako odmaknu od njega, sklopila oči na trenutak i pokušala se nasmiješiti. — Jesi li dobro? — Jesam, — odgovori ona i kimne glavom kako bi to potvrdila. On povuče kvaku i otvori vrata kafića, dozivajući Vianella, koji požuri preko campa prema njima. Vjetar i kiša nahrupiše u pregrijani kafić, a zatim i Vianello uleti pljuskajući unutra i čim je ušao kafić se nekako doimao puno manjim. On skine svoju mornarsku kapu s glave i nekoliko puta udari njome o naslon stolca, otresajući vodu tako da je u širokom luku prskala posvuda oko njega. Bacio je kapu na stol i prošao prstima kroz kosu, tako da je još više vode pljusnulo njemu za leđima. Bacio je pogled prema Brunettiju, opazio Flaviju, pa upita, — Gdje je ta kuća? — Dolje pokraj vode, na kraju Calle Dilera. Upravo je obnovljena. S lijeve strane. — Ona sa željeznim rešetkama? upita Vianello. — Da, odgovori Brunetti, — pitajući se postoji li u Veneciji zgrada koju Vianello ne poznaje. — Što želite da učinim, gospodine, da nas uvedem unutra? Brunetti osjeti navalu olakšanja kad je čuo to nas. — Da. Iza vrata je dvorište, ali sumnjam da će ikoga biti ondje po ovoj kišurini. —Vianello kimne izražavajući slaganje. Svatko razuman ostao bi kod kuće po ovakvom nevremenu. — U redu. Čekajte ovdje dok ja pokušam. Ako su to vrata za koja mislim da jesu, onda ne bi trebalo biti nikakvih poteškoća. Neće dugo trajati. Dajte mi oko tri minute, a zatim krenite. — On uputi Flaviji kratak pogled, zgrabi svoju kapu i iskorači van na pljusak. — Što kaniš učiniti? — upita Flavia. — Kanim ući unutra i vidjeti je li ondje, — reče on, iako nije zapravo imao pojma što to znači. Brett je mogla biti bilo gdje u palazzu, u bilo kojoj od bezbrojnih soba. Možda čak i nije bila unutra, već je možda bila mrtva, a njeno truplo plutalo u prljavoj vodi koja je ovladala gradom. — A što ako nije unutra? — Flavia upita tako brzo da je Brunetti bio uvjeren kako je sigurno s njim dijelila viziju Brettine sudbine. Umjesto odgovora, reče, — Želim da ostaneš ovdje. Ili se vratiš u stan. Ti tu ništa ne možeš učiniti. — Ne želeći se svađati s njim, ona samo odmahne rukom na ovo što je rekao i upita, — Imao je dovoljno vremena do sad, zar ne? — Prije nego joj je dospio odgovoriti, Flavia ga odgurne i izađe iz kafića na campo, gdje je trgnula kišobran i otvorila ga i stajala ondje, čekajući. On ode iz kafića i pridruži joj se, tijelom je štiteći od vjetra. — Ne. Ne možeš ići sa mnom. Ovo je policijski posao.

Vjetar ih je napadao, razvlačeći joj kosu po licu, po očima. Ljutitim pokretom ruke ona skloni kosu s lica i pogleda ga odozdo, okamenjena lica. — Znam gdje se nalazi ta kuća. Idem sada s tobom ili za tobom. Kad se htio usprotiviti, ona ga presječe, — To je moj život, Guido. Brunetti se okrene i ode niz Calle Dileru, ispunjen bijesom, boreći se sa željom da je zgrabi i zavitla natrag u kafić i nekako je zadrži ondje. Dok su se približavali palazzu, Brunetti se iznenadi vidjevši da je uska calle pusta. Nije bilo ni traga Vianellu, a teška drvena vrata izgledala su zatvorena. Kad su se našli gotovo pred vratima, ona se naglo otvoriše iznutra. Pojavila se mesnata ruka koja ih pozove unutra, a zatim se na prigušenom svjetlu calle pojavilo i Vianellovo nasmiješeno lice niz koje je curila kiša. Brunetti klizne unutra, ali prije nego je dospio za tvoriti vrata za sobom, Flavia sklizne za njim. Stajali su nepomično nekoliko trenutaka dok im se oči nisu privikle na tamu. — Prejednostavno, — reče Vianello, zatvarajući vrata za njima. Kako su bili vrlo blizu Canalu Grande, voda je ovdje bila čak i dublja i pretvorila je dvorište u široko jezero po kojem je kiša ne jenjajući pljuštala. Jedina je svjetlost dopirala s prozora palazza, s lijeve strane odakle je svjetlost padala na dvorište, osvjetljavajući njegovo središte, ali ostavljajući mjesto gdje su oni stajali obavijeno mrakom. U tišini, njih troje sklonilo se s kiše i kliznulo pod dugi balkon koji je natkrivao tri strane dvorišta, tako da su bili gotovo nevidljivi, čak i jedni drugima. Brunetti spozna da je ovamo bio došao slijedeći čisti impuls, uopće ne razmišljajući što da učini kad se nađe unutra. Samo je jednom bio u tom palazzu i tako su ga brzo odveli do najvišeg kata da nije uopće imao jasnu predodžbu o rasporedu prostorija u zgradi. Pamtio je da je prošao pokraj vrata koja su vodila od vanjskog stubišta u sobe na svakom katu, ali nije imao pojma što se nalazi iza tih vrata, osim prostorije na samom vrhu, u kojoj je bio razgovarao s La Caprom i njegove radne sobe na katu ispod. Također mu je palo na pamet da je on, državni službenik, upravo sudjelovao u kaznenom djelu; štoviše, u to je kazneno djelo umiješao i civilnu osobu, kao i svog kolegu policajca. — Pričekaj ovdje, prošapta Brunetti, približivši usta Flavijinom uhu, iako je kiša nadjačavala njegov glas. Bilo je premračno da vidi je li ona ičime dala do znanja da ga je čula, ali je osjetio kako se ona povlači još dublje u mrak. — Vianello, reče on, zgrabivši ga za nadlakticu i privlačeći ga bliže k sebi, — Idem gore po stubama, pokušat ću ući. Ako dođe do ikakvih nevolja, izvuci je odavde. Ne diraj nikoga osim ako te pokušaju zaustaviti. — Vianello gunđavo pristane. Brunetti im okrenu leđa i napravi nekoliko koraka prema stubištu, polako vukući noge kroz vodu. Tek kad je stupio na drugu stubu njegove su se noge konačno oslobodile pritiska koji ih je lijepio za tlo pri svakom koraku. Od iznenadne promjene njemu se učini da bi sada mogao početi lebdjeti ili poletjeti uz stube bez imalo napora. Osjetivši tu slobodu, međutim, odjednom je bio slobodan toliko da je mogao osjetiti zubatu hladnoću koja se širila odozdo iz ledene vode koja mu se slila u čizme, iz potpuno mokre odjeće koja je puna vode visjela na njegovom tijelu. Sagnuo se i

izuo čizme, krenuo stubama, a zatim se vratio i nogom gurnuo čizme u vodu. Pričekao je da se napune vodom i potonu, a zatim opet krenuo uz stube. Na prvom odmor ištu, zastao je i pritisnuo kvaku vrata koja su se ondje nalazila. Kvaka se pomakla, ali vrata su bila zaključana i nisu se otvorila. Popeo se do sljedećega odmorišta, ali su i ta vrata bila zaključana. Okrenuo se i pogledao preko ograde stubišta prema mjestu na kojem su trebali stajati Flavia i Vianello, ali nije vidio ništa osim šare raspršenoga svjetla na kišom izrešetanoj površini vode dolje. Na njegovo iznenađenje, vrata na vrhu stubišta otvorila su se širom pod njegovom rukom tako da se našao na početku dugog hodnika. On kroči unutra, zatvori vrata za sobom i ukoči se na trenutak, svjestan jedino zvuka kapljanja vode s njegova kaputa po mramornom podu pod njegovim nogama. Njegove oči su se polako prilagodile svjetlosti u hodniku dok je čekao, pažljivo osluškujući zvukove koji bi mogli doprijeti iza mnogih vrata koja su se nalazila cijelom dužinom hodnika. Iznenadna hladnoća ga je protresla tako da je pognuo glavu i vlastitim rukama obgrlio svoja ramena ne bi li pokušao pronaći malo topline negdje u svom tijelu. Kad je podigao pogled, na otvorenim vratima, samo nekoliko metara udaljen od njega, stajao je La Capra i zijevao od iznenađenja. La Capra se prvi pribrao i lako se nasmiješio. — Signor policajac, pa vi ste se vratili. Kakva ugodna slučajnost. Baš sam završio sa stavljanjem posljednjih nekoliko umjetnina u svoju galeriju. Možda biste ih voljeli pogledati? 24 Brunetti ga je slijedio do galerije i očima preletio preko povišenih prozirnih kutija i stalaka s izlošcima. Kad su ušli unutra, La Capra se okrene prema njemu i reče, — Molim Vas, dopustite da preuzmem Vaš kaput. Sigurno ste promrzli, kad šećete po ovakvoj kišurini. Po ovakvoj noći. On zatrese glavom pri samoj pomisli na to. Brunetti svuče svoj kaput, svjestan njegove težine i natopljenosti vodom dok ga je predavao La Capri. Drugi je muškarac, isto tako, bio iznenađen težinom kaputa, tako da mu nije na pamet palo ništa drugo nego da ga prebaci preko naslona stolca, a voda je iz njega kapala u rječicama. — Što Vas dovodi natrag meni u posjet, dottore? — upita La Capra, ali prije nego je Brunetti uspio odgovoriti, reče, — Molim Vas, dopustite mi da Vam ponudim nešto za piće. Možda grappu? Ili vrući rumpunč. Molim Vas, ne mogu Vas pustiti da tek tako stojite, ovako promrzli, pa vi ste gost u mojoj kući, morate nešto popiti. Ne čekajući odgovor, on ode do interkoma koji je visio na jednom zidu i pritisne gumb. Nekoliko sekunda kasnije začuo se mukli škljocaj i La Capra progovori u mikrofon. Možete li mi donijeti bocu grappe i vrući rumpunč? On se okrene Brunettiju, smiješeći se, doimajući se poput savršenog domaćina.

— Sad će odmah. A sada, dottore, recite mi, dok čekamo. Čemu mogu zahvaliti vaš posjet tako brzo? — Vašoj zbirci, signor La Capra. Svakim danom saznajem sve više i više o njoj. I o vama. — Doista, — upita La Capra, zadržavši osmijeh na licu. — Nisam imao pojma da sam toliko poznat u Veneciji. — I na drugim mjestima, također, — odgovori mu Brunetti. — U Londonu, primjerice. — U Londonu? — upita La Capra, s ljubaznim iznenađenjem. — To je vrlo čudno. Mislim da ne poznajem nikoga u Londonu. — Ne, ali ste možda neke od umjetnina nabavili ondje? — Ah, da, pretpostavljam da bi to moglo biti to, — odgovori La Capra i dalje nasmiješen. — I u Parizu, — dodao je Brunetti. La Caprino je iznenađenje bilo pripremljeno, kao da je upravo očekivao kako će Brunetti nakon Londona spomenuti i Pariz. Međutim, prije nego je dospio išta reći, vrata su se otvorila i unutra je ušao jedan mladić, ne onaj kojeg je Brunetti vidio prošli put, unoseći pladanj s bocama, čašama i srebrnom termosicom. On spusti pladanj na niski stol i okrene se ne bi li otišao. Brunetti ga prepozna, ne samo po snimci koju su mu poslali iz Rima, već i po sličnosti s njegovim ocem. — Ne, ostani i popij piće s nama, Salvatore, — La Capra reče, a zatim se obrati Brunettiju, — Što biste željeli popiti, dottore? Aha, šećer je tu. Hoćete da Vam složim jedan punč? — Ne, hvala. Grappa je dovoljna. — Jacopo Poli, profinjena ručno staklopuhana boca, samo najbolje za signora La Capru. Brunetti u jednom potezu iskapi svoju čašu i spusti je na poladanj i prije nego li je La Capra bio dovršio točenje ključale vode u svoj rum. Dok je La Capra bio zabavljen točenjem i miješanjem, Brunetti se ogledao po sobi. Mnogi od predmeta sličili su onima kakve je bio vidio u Brettinom stanu. — Još jednu, dottore? — upita La Capra. — Ne, hvala, odgovori Brunetti, nastojeći suzbiti drhtavicu koja ga je još uvijek mučila. La Capra konačno smiješa svoje piće, gucne malo, a zatim odloži čašu na poslužavnik. — Dođite, dottor Brunetti. Da Vam pokažem neke od mojih novih umjetnina. Jučer su stigle, a moram Vam priznati da sam vrlo uzbuđen što su ovdje. La Capra se okrene i pođe prema lijevom zidu galerije, ali Brunetti pod njegovim stopalima čuo je škrgutav zvuk. Pogledavši na pod, Brunetti uoči sitne krhotine gline raspršene u krug u tom dijelu sobe. Preko jedne od krhotina bila je oslikana crna crta. Crveno i crno, dvije dominantne boje posuđa koje mu je Brett bila pokazala i o kojem su bili razgovarali. — Gdje je ona? — upita Brunetti, umoran i promrzao. La Capra se zaustavio, leđima okrenut Brunettiju i nakon kratke stanke se okrenuo licem prema Brunettiju.

— Gdje je tko? — upita on okrećući se oko svoje osi, s upitnim osmijehom na licu. — Dottoressa Lynch. La Capra nije skidao pogled s Brunettija, ali Brunetti osjeti kako su on i mladić nekako razmijenili poruke. — Dottoressa Lynch? — upita La Capra, zbunjenim glasom, ali još uvijek vrlo ljubazno. — Mislite ona američka znanstvenica? Ona koja je pisala o kineskoj keramici? — Da. — Ah, dottor Brunetti, nemate pojma koliko bih ja volio daje ona ovdje. Imam dva primjerka stigli su u jučerašnjoj pošiljci koji mi se čine nekako sumnjivima. Nisam baš siguran da su stari onoliko koliko sam mislio kad sam... — stanka je bila minimalna, — ...kad sam ih nabavio. Dao bih sve na svijetu kad bih mogao dottoressu Lynch zamoliti za njezino mišljenje o njima. On pogleda mladića, a zatim brzo pogled vrati na Brunettija. Ali, zašto mislite da bi se ona mogla nalaziti ovdje? — Zato jer nigdje drugdje ne može biti, — objasni Brunetti. — Bojim se da Vas ne razumijem, dottore. Ne znam o čemu Vi to govorite. — Govorim o sljedećem, — reče Brunetti, zdrobivši pod svojom cipelom jednu od krhotina na podu. La Capra se trgne začuvši taj zvuk, ali bio je uporan, Još uvijek Vas ne razumijem. Ako govorite o tim krhotinama, njih je lako objasniti. Kad su raspakiravali umjetnine, netko je bio vrlo nemaran s jednom od njih. Gledajući krhotine na podu, on zatrese glavom tugujući zbog gubitka i nevjerice da itko može biti toliko nemaran. — Izdao sam nalog da osoba odgovorna za to bude kažnjena. Brunetti osjeti pokret za svojim leđima, ali prije nego što se uspio okrenuti i vidjeti što je, La Capra mu pristupi i primi ga za ruku. — Ma, dođite pogledati te nove primjerke. Brunetti istrgne ruku iz njegove i okrene se, ali je mladić već bio na vratima. Otvorio ih je, nasmiješio se Brunettiju, skliznuo van i zatvorio vrata za sobom. Brunetti začuje nezamjenljiv zvuk ključa kako s vanjske strane ulazi u bravu i zaključava vrata. 25 Brzi koraci nestadoše niz hodnik. Brunetti se okrene La Capri. — Prekasno je, signor La Capra, — reče Brunetti, s naporom održavajući svoj glas smirenim i razumnim. Znam da je ona ovdje. Samo ćete pogoršati stvari ako joj pokušate nauditi. — Oprostite, signor policajac, ali ja doista nemam pojma o čemu vi to govorite, — reče La Capra. — O dottoressi Lynch. Znam da je ovdje. — La Capra se nasmiješi i mahne rukom u širokom, brišućem pokretu.

— Ne razumijem zašto ste toliko ustrajni u tome. Svakako, da je ona ovdje, bila bi s nama i uživala u ovoj ljepoti. Njegov je glas čak postao topliji. Ne vjerujete da bih joj uskratio ovakvo zadovoljstvo, zar ne? Brunettijev glas je bio jednako smiren. — Mislim da je vrijeme da prekinemo farsu, signore. La Capra se nasmije čuvši Brunettija. — Oh, ja mislim da ste vi taj koji izvodi farsu, signor policajac. Nalazite se nepozvani u mome domu; pretpostavljam da je i način na koji ste ušli ovamo protuzakonit. Tako da nemate nikakva prava govoriti mi što moram ili ne smijem učiniti. Oštrina u njegovu glasu se vidno povećavala dok je govorio, sve dok, pred kraj, nije gotovo siktao od bijesa. Začuvši samog sebe, La Capra se smiri i nastavi igrati ulogu koju je imao, okrene leđa Brunettiju i napravi nekoliko koraka prema jednoj od staklenih vitrina. — Pogledajte, ako Vam se da, crte na ovoj vazi, — reče on. — Ljupko, baš ljupko, kako vijugaju oko nje, zar ne? On u zraku prstom ocrta nevidljivu omču, oponašajući tijek crte oslikane po prednjici visoke vaze koja se nalazila u vitrini koju je promatrao. Oduvijek sam mislio kako je to nevjerojatno, kakvo su oko za lijepo imali ti ljudi. Bilo je to prije tisuća i tisuća godina, a ipak su bili zaljubljeni u lijepo.— Smiješeći se, preobražavajući se iz običnog znalca u filozofa, on se obrati Brunettiju i upita ga, — Mislite li da je to tajna čovječnosti ljubav prema lijepom? Brunetti nije dao nikakva odgovora na ovu banalnost, a La Capra priđe sljedećoj vitrini. Nasmijavši se potiho iz razloga poznatih samo njemu samom, La Capra reče, — Dottoressa Lynch bi ovo voljela vidjeti. Nešto u njegovom glasu, taj ton prljavih tajni, nagnao je Brunettija da baci pogled prema toj vitrini pred kojom je stajao drugi muškarac. Unutra se nalazio isti tikvoliki predmet kakav je pamtio s fotografije koju mu je Brett bila pokazala. Na njoj je, uspravna i okrenuta kao da zakoračuje ulijevo, bila naslikana lisica ljudskog lika gotovo jednaka onoj naslikanoj na vazi s fotografije koju mu je bila pokazala Brett. Nevezano s tim, sine mu misao. Ako je La Capra bio voljan pokazati mu tu vazu, onda je bilo jasno da mu Brett, jedina osoba koja je bila u stanju prepoznati njezino podrijetlo, više nije predstavljala nikakvu opasnost. Brunetti se okrene na peti i napravi dva duga koraka prema vratima. Neposredno pred vratima se zaustavi, okrene se bokom prema njima te podigne desnu nogu, a zatim svom snagom nogom udari po vratima, odmah ispod brave. Silina udarca protresla mu je cijelo tijelo, ali vrata se ni ne pomakoše. Iza njega, La Capra se glasno nasmijao. — Ah, vi sjevernjaci ste toliko nepromišljeni. Žalim, ali vrata vam se neće otvoriti, signor policajac, bez obzira koliko snažno ih udarali nogom. Bojim se da ćete ostati moj gost sve dok se Salvatore ne vrati kad obavi svoj zadačić. Opet se okrenuo prema vitrinama. Ovaj primjerak ovdje je iz prvog tisućljeća prije Krista. Baš je krasan, zar ne? 26

Izašavši iz galerije, mladić pažljivo zaključa vrata za sobom, ostavivši ključ u bravi, zabavljen mišlju kako će njegov otac biti na sigurnom, ma zamisli samo, s policajcem. Pomisao je bila toliko neprimjerena da se glasno nasmijao idući hodnikom. Smijeh mu je umuknuo kad je otvorio vrata na kraju hodnika i vidio da vani još uvijek pljušti. Kako samo ovi ljudi ovdje mogu živjeti s ovakvim vremenom i s tim morem prljave crne vodurine koja je potapala nogostupe? Odbijao je to samome sebi priznati, ali bojao se te vode, bojao se onoga što bi mu moglo dodirnuti nogu dok hoda kroz tu vodu, ili, još gore, što bi mu moglo okrznuti noge ili skliznuti u čizme. Ali, vjerovao je, ovo je bio posljednji put što mora gacati kroz nju. Kad sve bude gotovo, kad se stvari raščiste, moći će se vratiti unutra i pričekati da se ova gadna vodurina slije natrag u kanale, lagunu, more, tamo kamo pripada. Nije osjećao nikakvu sklonost prema hladnim vodama Jadrana, toliko različitim od čiste tirkizne površine mirnog Mediteranskog mora što se pružalo pred njegovim domom u Palermu. Nije uopće shvaćao što je to moglo nagnati njegova oca da kupi kuću u ovom prljavom gradu. Njegov je otac uporno tvrdio kako to čini zbog sigurnosti svoje zbirke, jer tu je postojala mala vjerojatnost da će ga netko okrasti. Ali nitko na Siciliji ne bi se usudio opljačkati dom Carmella La Capre. Bio je siguran da je njegov otac to učinio iz istog razloga zbog kojeg je imao tu glupu zbirku lonaca: da se uzdigne u svijetu i da ga smatraju gospodinom. Salvatore je to smatrao apsurdnim. On i njegov otac bili su gospoda samim rođenjem; nije im trebalo mišljenje ovih glupih polentona. On ponovno baci pogled na poplavljeno dvorište, znajući da će morati navući čizme i gaziti kroz vodu kako bi ga prehodao. Ali pomisao na to što ga čeka kad stigne na drugu stranu dvorišta bila je dovoljna da ga oraspoloži; bio je uživao u igri s l’americanom, ali došlo je vrijeme da se igra privede kraju. Sagnuo se i navukao par visokih gumenih čizama na noge. Dosezale su mu do koljena i ondje široko zijevale, a vrhovi sara su visjeli otvoreni i mlohavi, nalik na latice oko središta šumarice. On povuče i zatvori vrata za sobom. Lupajući nogama, sjuri se po vanjskim stubama proklinjući neprestanu kišu. Gurajući vodu pred sobom pri svakom koraku, s naporom je pregazio dvorište do drvenih vrata na suprotnom kraju. U ovom kratkom razdoblju otkad je bio zaključao vrata za l’americanom, razina vode bila je porasla toliko da je sada donja ploča bila prekrivena vodom. Možda je ondje dovoljno dugo da se već utopila. Čak i ako se uspjela nekako popeti na jednu od velikih niša usječenih u zidovima, ne bi bilo teško utopiti je. Jedino mu je bilo žao što nema vremena da je siluje. Nikad prije nije silovao homoseksualca; u svakom slučaju, ne lezbijku i on pomisli kako bi to moglo biti nešto u čemu bi mogao uživati. Pa, može obaviti još jedan telefonski razgovor i dovesti njezinu prijateljicu pjevačicu ovamo, pa možda onda pokuša i to. Njegov otac bi mogao imati primjedaba na to, ali zašto bi on uopće i morao znati za to, je li tako? Oprez njegova oca bio mu je uskratio zadovoljstvo prvoga posjeta l’americani. Umjesto njega, poslao je Gabrielea i Sandra i oni su napravili nered. Nasilje, zlovolja i požuda opsjedali su mu misli dok je prelazio dvorište. Pripremljen na tamu koja ga je okruživala, izvadio je baterijsku svjetiljku iz džepa na svojoj vjetrovci i obasjao rezu na niskim vratima. Povukao ju je u stranu i

naglim trzajem povukao vrata k sebi, snažno vukući zbog pritiska vode. Pred njegovim očima pružala se prostorija s visokim lukovima. Na uljastoj površini vode plutali su stolci i stolovi, spremljeni ondje tijekom obnove palazza, a zaboravljeni u onom što je nekad bilo zatvoreno privatno pristanište, oko pola metra ispod razine dvorišta, odvojeno od kanala teškim drvenim vratima, vezanim lancem. Taj posao obavit će za minutu; kad dovrši s njom, mora samo otvoriti vrata i pustiti truplo da otpluta u dublje vode kanala. Sa svoje lijeve strane, čuo je nekakvo šljapkanje pa je okrenuo baterijsku svjetiljku onamo. Oči koje su svjetlucale prema njemu bile su premale i preblizu smještene jedno drugom da bi bile ljudske; trznuvši dugim repom štakor okrene leđa svjetlu i otpliva tiho iza jedne plutajuće kutije. Požuda je isparila. On polako okrene svjetiljku na desnu stranu, dovoljno dugo provjeravajući pogledom svaku od malih niša urezanih u zid, koje je voda tek počela zahvaćati. Konačno ju je ugledao, sklupčanu u jednoj od niša, koljena skupljenih pred sobom, glave beživotno položene na njih. Svjetlost je igrala po njoj, ali ona se ni ne pomaknu da je pogleda. Dakle, ništa mu drugo nije preostalo nego da pregazi vodu do nje i završi s tim. On prikupi hrabrost i zagazi u dublju vodu, polako pružajući nogu sve dok nije bio siguran da je stao dovoljno čvrsto na prvu sklizavu stubu, a zatim i na sljedeću. On gadno opsuje osjetivši kako mu se voda prelijeva preko ruba sare u čizmu. Na trenutak je poželio strgnuti s noge tu prokletu čizmu, bilo bi mu lakše kretati se kroz vodu, ali onda se sjetio onih malih crvenih očica koje je bio vidio na površini vode na drugom kraju sobe i on promijeni mišljenje. Oprezno, spreman na ono za što je znao da ga čeka, on zagazi i drugom nogom u vodu i osjeti kako mu se slijeva u drugu čizmu. Desnu nogu gurnuo je pred sebe ne odvajajući je od plohe, siguran da su tamo samo tri stube, ali nije bio voljan povjerovati u to sve dok mu njegova stopala to ne potvrde. Učinivši to, usmjerio je trak svjetlosti prema liku sklupčanom u niši i krenuo se probijati prema njoj kroz vodu koja je već dosezala do sredine njegovih butina. Dok se kretao prema njoj, u glavi je pravio planove, odlučan da iz ovoga izvuče barem trunčicu užitka. Nije nikamo mogao staviti svoju svjetiljku, pa će je morati staviti uspravno u džep i nadati se da će imati dovoljno svjetla da joj vidi lice dok je bude ubijao. Izgledala je kao da u njoj više nema života, ali bila ga je iznenadila ranije, pa se nadao da će se isto dogoditi i sada. Nije želio da mu se previše otima, već mu je i vode bila puna kapa, ali je osjećao da zaslužuje barem minimalan otpor, osobito sada kad od nje neće moći izvući druge užitke. Dok je pljuskao kroz vodu prema njoj, ona podigne glavu i pogleda ga gotovo zažmirivši, zaslijepljena svjetlošću njegove baterijske svjetiljke. —Ciao, bellezza — šapnuo je i nasmijao se, a smijeh mu je zvučao jednako kao očev. Ona sklopi oči i ponovno spusti glavu na koljena. Desnom rukom on smjesti svjetiljku u džep na svojoj vjetrovci, pazeći pritom da je zakrene tako da svjetlost baca otprilike prema ženi pred njim. Nije je baš najbolje vidio, ali mislio je da će to biti dovoljno. Prije nego što je počeo s onim što je došao obaviti, nije mogao odoljeti iskušenju, pa je potapša lagano po čeljusti, dodirujući je nježno, onako kako se kucka

po finom kristalu, kad ga želite oslušnuti. Čekajući da proplače, on se nagne u stranu, trenutačno smeten, kako bi namjestio svjetiljku koja se bila pala na dno džepa. Kako je gledao u svoju svjetiljku, a ne u žrtvu, nije vidio njezinu stisnutu šaku koja se u luku pojavila iza boka. A nije vidio ni starinsku željeznu kvačicu za pojas koja je virila iz ruke. Postao je svjestan nje tek kad se tupi vrh zario u njegovo grlo, upravo na mjestu na kojem se crta brade susreće s vratom. Osjetio je snagu udarca i od boli se trgnuo unatrag. Zateturao je udesno i pogledao prema njoj na vrijeme da vidi kako je poprskana gustim crvenim mlazom. Kad je shvatio da je to njegova krv, vrisnuo je, ali već je bilo prekasno. Njegova se svjetiljka ugasila čim je nestao ispod površine vode. 27 Začuvši zvuk okretanja ključa u bravi i Brunetti i La Capra se okrenuše prema vratima, koja su se otvorila, a na njima je stajao Vianello, s kojeg se cijedila voda. — Tko ste vi? — vikao je La Capra. — Što radite ovdje? Vianello se ni ne obazre na njega i obrati se Brunettiju, — Mislim da biste trebali poći sa mnom, gospodine. Brunetti odmah krene, prošavši ispred Vianella kroz vrata ne progovorivši ni riječ. Tek na kraju hodnika, prije nego su iskoračili na kišu koja nije jenjavala, Brunetti upita, — L’ americana? — Da, gospodine. — Je li s njom sve u redu? — Sada je sa svojom prijateljicom, gospodine, ali ne znam kako se osjeća. Dugo je bila u vodi. — Ne čekajući daljnje informacije, Brunetti gurne vrata i sjuri se niz stube. Pronašao ih je gotovo pri dnu stubišta, sklupčane jednu do druge pod Vianellovim ogrtačem. U tom trenutku netko u kući je izgleda uključio sva svjetla, jer je iznenada cijelo dvorište bilo okupano zasljepljujućom svjetlošću, tako blještavom da su dvije žene izgledale poput tamnog kipa Marije s mrtvim Isusom u krilu, smještenog na niskom podboju koji se pružao duž unutarnjeg zida dvorišta. Flavia je klečala u vodi, jednom rukom obgrlivši Brett, podupirući svojim vlastitim njezino tijelo oslonjeno na zid. Brunetti se nagnuo iznad te dvije žene, ne usuđujući se dotaknuti ih i pozove Flavijino ime. Ona podigne oči prema njemu i u njenom se pogledu mogao gotovo napipati užas i to ga je prisililo da pogleda drugu ženu. Brettina je kosa bila ulijepljena krvlju; krvlju joj je bilo poprskano i lice i prednjica njezine odjeće. — Madre di Dio, — šapnuo je. Vianello pljuskajući priđe i stane pokraj njega. — Nazovite Questuru, Vianello, — zapovjedi on. — Ne odavde. Izađite van i obavite to. Neka pošalju brod, sa što više ljudi. I ambulantni brod. I prije nego je Brunetti dovršio rečenicu, Vianello je već pljuskao prema teškim drvenim vratima. Kad ih je otvorio, niski val zatalasao se preko dvorišta i lagano oplaknuo Brunettieve noge.

Iznad njih, Brunetti je čuo La Caprin glas. — Što se događa ondje dolje? Što se događa? — Brunetti se odvoji od dviju žena koje su ostale nepomične i zagrljene i zagleda se prema vrhu stubišta. Ondje je stajao La Capra, u auri svjetlosti koja je dolazila kroz okvir vrata iza njega, bio je poput zloćudnog Krista koji se ustobočio na ulazu u opaku grobnicu. — Što radite tamo dolje? — ponovno je vikao, a glas mu je bio oštriji i viši. Izašao je na kišu i zapiljio se dolje u njih, u dvije žene koje su stisnule jedna uz drugu i muškarca koji nije bio njegov sin. — Salvatore? — glas mu je nestajao u kiši. — Salvatore, javi se. — Kiša je i dalje pljuštala. La Capra se okrene na peti i nestane u unutrašnjosti palazza. Brunetti se sagne i dotakne Flavijino rame. — Flavia, ustaj. Ne možemo ostati ovdje. — Ničim nije pokazala da ga je čula. On prebaci pogled na Brett, ali njezin je pogled bio prazan i nije vidjela ništa. On jednom rukom dohvati Flaviju ispod ruke, podignu je na noge, pa se sagne prema Brett i učini isto. Zakoraknuo je prema još uvijek otvorenim vratima koja su vodila na callu, jednom rukom s naporom pridržavajući Brett kojoj su koljena klecala. Ona se posklizne i on pusti Flaviju kako bi objema rukama uhvatio Brett. Ponovno je uspravivši, napola ju je nosio sileći svoje noge da se probijaju kroz ledenu vodu prema vratima, gotovo nesvjestan toga da se Flavia pokraj njega kreće u istom pravcu. — Salvatore,Jiglio mio, dove set? — Puknuo je glas iznad njih, gotovo kreštav, pun jada i divljine, kao da zna za tugovanje koje čeka čovjeka koji ga je stvorio. Brunetti podigne pogled uvis i vidje La Capru na početku stuba, sa sačmaricom u jednoj ruci, kako gleda dolje prema njima. Odlučno i polako, počeo je silaziti stubama, ne obazirući se na nalete vjetra koji je sa svih strana bacao kišu na njega. Usporen Brettinom težinom, Brunetti je znao da ne može stići do vrata prije nego La Capra siđe u podnožje stuba. — Flavia, reče on brzo, — glasom u kojem se osjećala hitnja. — Bježi odavde. Ja ću je donijeti. — Flavia pogleda njega pa La Capru, koji je silazio stubama kako kakva nesmiljena furija, a zatim Brett. A onda i prema vratima, koja su bila spas svega nekoliko metara dalje. Prije nego što se uspjela pomaknuti, na vrhu stuba iznad njih pojavila su se trojica muškaraca i ona prepozna dvojicu koje je bila otjerala iz Brettina stana. — Capo, — pozove jedan od njih La Capru koji se spuštao stubama. Polako se okrenuo prema njima. — Vratite se. Ovo je moj posao. — Kad se oni ne pomakoše ni za centimetar, on podigne pušku prema njima, ali to je učinio tako neobavezno, kao da uopće nije svjestan što drži u rukama. — Vratite se. Ne petljajte se. — Prestrašeni, uvježbani da budu poslušni, oni se povukoše kroz vrata, a La Capra se okrene kako bi nastavio silaziti niz stube. Sada se kretao brzo, tako brzo da je bio u podnožju stuba i prije nego je itko stigao maknuti se s mjesta. — On je unutra, — Flavia reče tiho Brunettiju, bradom pokazavši prema vratima koja su visjela pritvorena na suprotnoj strani dvorišta.

La Capra kroči u vodu kao da je nema ondje, ali je pokazao da je svjestan nazočnosti troje ljudi koji su stajali na pljusku držeći cijev sačmarice uperenu u njih dok je prelazio preko dvorišta. Na vratima podruma je zastao i povikao u tamu koja se nalazila iza praga. — Salva? Salva, odgovori mi. Njegova koljena nestadoše u vodi kad je stupio na prvu stubu. Čim je prešao prag, okrenuo se prema Brunettiju i ponovno podigao cijev puške prema njemu i dvjema ženama. Ali onda kao da je odjednom zaboravio na njih i okrenuo se prema mračnoj špilji u koju je svakim korakom tonuo sve dublje. — Flavia. Brzo, — reče Brunetti. Zavrtio se oko svoje osi, uravnotežio Brett naslonivši je na svoj bok, a onda je gurnuo, mlitavu i teturavu, prema Flaviji. Iznenađena naglim pokretom, Flavia bez razmišljanja pruži ruke i zgrabi Brett, ali nedostajalo joj je snage da je drži uspravnom, tako da su obje pale na koljena u vodu. Ostavivši njih dvije, Brunetti potrča preko dvorišta, silno pljuskajući kroz vodu. Iza podrumskih vrata, čuo je La Caprin glas kako neprekidno zove sinovo ime. Uhvatio je s obje ruke i gurnuo ta olovno teška vrata kroz vodu, a zatim ih svom silinom šutnuo nogom kako bi sjela na svoje mjesto te prtljajući konačno uspio pogurnuti rezu u ležište. Iza zatvorenih vrata čuo se pucanj iz sačmarice, ispunjavajući zatvoreni prostor jekom. Zrna sačme zatrupkala su po drvenim vratima, ali veći dio sačme promašio je vrata i završio u kamenom zidu. I opet je odjeknuo pucanj, ali La Capra je pucao naslijepo, tako da je udar sačme bezopasno pljusnuo u vodu. Brunetti požuri pljuskajući preko dvorišta prema Flaviji i Brett, koje su uspjele dići se na noge i sada su polako napredovale prema glavnim vratima koja su još uvijek stajala otvorena. On priđe Brett s drugoga boka i zgrabila je oko struka, gurajući je naprijed. Kako su prilazili vratima, tako su čuli sve glasnije pljuskanje i povike koji su im se približavali s calle s druge strane vrata. Brunetti podigne pogled i ugleda Vianella kako pljuskajući prolazi kroz vrata, a za njim dva policajca u odorama s pištoljima u rukama. — Gore su trojica, — reče im Brunetti. — Budite oprezni. Vjerojatno su naoružani. U skladištu ima još jedan. Ima sačmaricu. — Je li to ono što smo čuli? Brunetti kimne glavom, a zatim pogleda iza njih. — Gdje su ostali? — Stižu, — reče Vianello. — Nazvao sam iz onog kafića na campa. Radijom su poslali obavijest svima. Cinquegrani i Marcolini su bili u blizini, tako da su odmah odgovorili na poziv, — objasni on, kimnuvši glavom prema onoj dvojici policajaca koji su bili zauzeli položaj ispod balkona, podalje od vatrene crte na kojoj bi se mogli naći s viših katova palazza. — Idemo po njih? — upita Vianello, gledajući prema vratima na vrhu stuba. — Ne, — reče Brunetti, ne vidjevši smisla u tome. Pričekat ćemo ostale da dođu. — I kao da ih je ovim riječima prizvao ovamo, iz daljine se čulo zavijanje dvotonske sirene, sve glasnije i glasnije kako se približavala. Iza nje, čuo je još jednu sirenu koja je zavijala ploveći niz Canai Grande iz pravca bolnice.

— Flavia, reče on, okrećući se prema njoj. — Idi s Vianellom. On će te odvesti do ambulante. — A zatim, naredniku, — Odvedite ih onamo i zatim se vratite. Pošaljite ljude ovamo. Vianello prođe pljuskajući pokraj njega i, s lakoćom kakvu imaju izuzetno snažni ljudi, sagne se i podigne Brett u svoje naručje. Ponio ju je kroz dvorište niz usku callu prema gatu, gdje su kroz beskrajnu kišu bljeskala dva plava svjetla, a Flavia pođe za njim. Nakon toga zavladalo je zatišje. Čim si je Brunetti dopustio opustiti se, njegovo tijelo je počelo plaćati cijenu za to i počeo je cvokotati zubima od silne hladnoće. Prisilio se da prijeđe preko dvorišta pod vodom i priključi se dvojici policajaca koje je, barem od kiše, štitio balkon. Vrisak čistog životinjskog užasa prolomio se kroz podrumska vrata, a zatim je La Capra počeo neprekidno zavijati ime svoga sina. Nakon nekog vremena, ime se više nije čulo, već ga je zamijenilo resko jadikovanje koje dopiralo kroz vrata i prepuno boli razlijegalo se dvorištem. Brunetti se trgne čuvši taj zvuk, u mislima požurujući Vianella. Sjetio se Semenzatove razbijene lubanje, Brettina izmučena glasa, ali se ipak trgnuo začuvši tužno zavijanje tog čovjeka. — Hej, vi dolje, — pozove ih jedan od muškaraca s vrata na vrhu stuba. — Silazimo. Ne želimo nevolje. — Kad se pojavio, Brunetti vidje ondje trojicu muškaraca s rukama podignutim iznad glava. U tom trenutku u dvorište je uletio Vianello praćen četvoricom ljudi u pancirnim prslucima i sa strojnicama u rukama. Muškarci na stubama ih ugledaše, također i zaustaviše se kako bi ponovno doviknuli, — Ne želimo nevolje. — Četvorica sa strojnicama raširiše se lepezasto po dvorištu, vođeni nagonom i vježbom u zaklon iza mramornih stupova. Brunetti krene prema vratima skladišta, ali se smrzne na mjestu ugledavši dvije strojnice uperene u njega. — Vianello, — vikne on, s dobrim razlogom za ljutnju, — recite im tko sam. Bilo mu je jasno da sigurno izgleda kao jedan do kože pokisao muškarac s pištoljem u ruci. — To je commissario Brunetti, — dovikne im Vianello s drugog kraja dvorišta; strojnice se okrenuše na drugu stranu, prema muškarcima koji su ukočeni stajali na stubama. Brunetti produži prema vratima, iza kojih jadikovanje nije prestajalo ni slabilo. On ukloni rezu i povuče vrata k sebi. Bila su zaglavila, tako da je morao upotrijebiti svu snagu koju je imao da, od vode nabrekli, donji dio vrata prevuče preko kamenih ploča prema sebi. Za leđima su mu blještala silna svjetla popaljena po dvorištu, tako da je predstavljao savršenu metu bilo kome nevidljivom u zamračenom skladištu, ali na to u tom trenutku nije mislio. Njegovim očima trebalo je nekoliko trenutaka da se prilagode tami u skladištu, ali kad su se prilagodile, ugledao je La Capru kako kleči do struka u vodi, skvrčen poput kipa Djevice Marije s mrtvim Isusom u krilu, ali u muškoj verziji, grotesknoj kopiji prizora koji je Brunetti maloprije bio vidio na dvorištu. Ali ovaj je prizor bio bliži istini, jer je ovdje otac jadikovao nad truplom svog jedinoga sina.

28 Brunetti otvori vrata svoga ureda i, ustanovivši da u njemu više nije vruće, nego toplo i da sustav centralnog grijanja više ne brunda, izmoli u bradu zahvalu svetom Leandru, iako su već tjedni bili prošli otkako je bio odradio svoje godišnje čudo. Bilo je i drugih znakova proljeća: kod kuće, jutros, bio je primijetio da su se maćuhice u loncima na balkonu hrabro probijale kroz zimom otvrdnjelo tlo, a Paola je rekla kako će ih presaditi ovoga vikenda; drveni je stol stajao na balkonu, nogu oslobođenih drvotočaca i zagrijan suncem; toga jutra vidio je prvog od crnoglavih galebova koji su provodili svoj kratki proljetni odmor na vodama kanala svake godine prije nego što su odlijetali dalje; a i zrak je iznenada odisao nekakvom mekoćom što je lebdjela poput blagoslova iznad otoka i voda. Objesio je kaput u ormar i otišao prema stolu, ali je skrenuo i stao kod prozora. Na skelama koje su prekrivale San Lorenza, toga jutra je bilo živo: ljudi su se penjali i spuštali ljestvama i pentrali se po krovu. Za razliku od praštave nepopustljivosti prirode, sva ova ljudska živost, Brunetti je bio siguran, nije bila ništa drugo nego lažno proljeće i brzo će prestati, nesumnjivo u trenutku kad rokovi navedeni u ugovorima budu produženi. Stajao je neko vrijeme pokraj prozora, sve dok ga iz razmišljanja ne iznenadi veseli "Buon giorno" signorine Elettre. Danas je bila odjevena u žuto, nosila je podatnu svilenu haljinu do koljena i cipele tako visokih i tankih peta da mu je bilo drago što je u njegovom uredu na podu kamen, a ne parket. Poput lahora, u sobu je sa sobom unijela i dražest i njegov osmijeh je odavao nešto poput užitka. — Buon giorno, signorina, — reče on. — Danas izgledate posebno lijepo. Baš kao samo proljeće. — Ah, to vam je krpa, — reče ona odbacujući njegove riječi, prstima zatreperivši niz haljinu koja ju je jamačno stajala više od tjedne plaće. Njezin je osmijeh proturječio riječima, tako da nije ustrajao. Ona mu preda dva dosjea s pismom pričvršćenim spajalicom na vrhu jednoga od njih. — Ovdje se morate potpisati, dottore. — La Capra? — upita on. — Da. To je Vaša izjava o tome zašto ste vi i policajac Vianello ušli u taj palazzo te noći. — Ah, da, promrmlja on čitajući na brzinu svoju izjavu na dvije stranice, koju je napisao kao odgovor na pritužbe La Caprinih odvjetnika da je Brunettijev ulazak u njegov dom prije dva mjeseca bio protuzakonit. Naslovljeno na praetorea, u izjavi je objasnio kako je, tijekom istrage, Brunetti postajao sve uvjereniji da La Capra igra nekakvu ulogu u Semenzatovom ubojstvu, a kao dokaz je naveo činjenicu da su otisci prstija Salvatorea La Capre bili pronađeni u Semenzatovom uredu. Slijedeći te tragove, a potaknut nestankom dottoresse Lynch, bio je otišao s narednikom Vianellom i signorom Petrelli do palazza La Capra. Kad su stigli onamo, bili su pronašli otvorena vrata u dvorište kao što je pisalo i u izjavama narednika Vianella i signore Petrelli i ušli unutra kad su začuli nešto što je zvučalo poput ženskih vriskova.

Njegov je izvještaj sadržavao potpun opis događaja koji su slijedili nakon njihova dolaska i opet, potvrđen izjavama narednika Vianella i signore Petrelli; ovo je objašnjenje nudio praetoreu uvjeravajući ga kako može biti miran, jer je njihov ulazak na posjed signora La Capre bio svakako unutar granica zakonskog, kao što je, nesumnjivo, pravo, zapravo, dužnost svakog, čak i običnog građanina, da odgovori na poziv u pomoć, osobito ako je moguće jednostavno i zakonito priskočiti u pomoć. Iza toga, bilježio se sa štovanjem. Uzeo je olovku koju mu je signorina Elettra pružila i potpisao je pismo. — Hvala Vam, signorina. Još nešto? — Da, dottore. Signora Petrelli je nazvala i potvrdila Vaš sastanak s njom. Još dokaza proljeća. Još ljepote. — Hvala, signorina, — reče on, uzimajući dosjee i vraćajući joj pismo. Ona se nasmiješi i ode. Prvi je dosje bio iz Carrarinog ureda u Rimu i sadržavao je cjelovit popis umjetnina iz La Caprine zbirke koje je odjel za falsifikate bio u stanju prepoznati. Popis područja s kojih su umjetnine stigle do La Capre, mogao se čitati kao turistički, ili policijski, vodič po ukradenim bogatstvima antičkoga svijeta: Herculaneum, Volterra, Paestum, Korint. Istok i Srednji Istok bili su dobro zastupljeni: Xian, Angkor Wat, Kuvajtski muzej. Neki od primjeraka su, čini se, bili nabavljeni na zakonit način, ali takvi su bili u manjini. Za priličan broj umjetnina ustanovljeno je da su krivotvorine. Dobre, ali još uvijek krivotvorine. Dokumenti zaplijenjeni u La Caprinom domu dokazivali su da su mnoge od ilegalnih umjetnina bile kupljene kod Murina, čiju je trgovinu policija zatvorila kako bi ljudi iz odjela za umjetnine napravili cjelovit popis umjetnina koje se nalaze ondje i u skladištu na Mestrama. On je zanijekao da zna išta o nezakonito nabavljenim umjetninama i ustrajao u tome da ih je jamačno bio donio njegov bivši ortak, dottor Semenzato. Da nije postojala činjenica da je bio uhićen prilikom preuzimanja pošiljke koja se sastojala od četiri sanduka koja su bila puna alabasterskih pepeljara made in Hong Kong i četiri kipa iz Angkor Wata, još bi mu čovjek možda i povjerovao. Kako su stvari trenutno stajale, bio je u pritvoru, a njegov je odvjetnik bio zadužen za to da podnese račune i potvrde o plaćenom porezu i carini, koje će u sve to uplesti Semenzata. La Capra, vrativši se u Palermo, kamo je bio odnio tijelo svoga sina i pokopao ga, kao da je izgubio svako zanimanje za svoju zbirku. Nije se obazirao ni na jedan nalog da pokaže druge dokumente kojima bi dokazao kupnju ili vlasništvo. Zato je policija zaplijenila sve umjetnine za koje se znalo ili vjerovalo da su ukradene, te nastavila tragati za podrijetlom onih nekoliko primjeraka koji još nisu bili identificirani. Brunettiju je bilo drago primijetiti da se Carrara pobrinuo za to da umjetnine ukradene s kineske izložbe u Duždevoj palači ne budu na popisu umjetnina pronađenih u La Caprinoj kući. Samo troje ljudi Brunetti, Flavia i Brett znali su gdje su se nalazile. Drugi dosje sadržavao je sve veću hrpu papira o parnici protiv La Capre, njegova pokojnog sina i muškaraca uhićenih zajedno s njim. Obojica muškaraca koji su bili premlatili dottoressu Lynch bili su u palazzu te večeri i uhićeni su zajedno s La Caprom i još jednim muškarcem. Prva dvojica priznali su da su pretukli Brett, ali su

ustrajali u tome da su namjeravali opljačkati stan. Isto tako, uporno su tvrdili da ne znaju ništa o ubojstvu dottora Semenzata. Što se La Capre tiče, on je ustrajao u tome da nije imao pojma o tome da su ta dvojica muškaraca, koje je on prepoznao kao svog vozača i tjelohranitelja, bili pokušali opljačkati stan dottoresse Lynch, žene prema kojoj on gaji najveće profesionalno poštovanje. Na početku, on je također ustvrdio da ne poznaje niti je ikada poslovao, u bilo kojem smislu, s dottorom Semenzatom. Ali kako su pritjecale informacije s onih mjesta na kojima su se on i Semenzato bili sastajali, kako su razni trgovci i antikvari potpisivali izjave koje su tu dvojicu muškaraca povezivale u mnogim poslovima, La Caprina je priča kopnila poput snijega, kao što je razina vode acque alte padala čim bi počela oseka ili bi zapuhao povoljan vjetar. A čim je počela oseka, odjednom se La Capra prisjetio da je, u prošlosti, možda, kupio jednu ili dvije umjetnine od dottor Semenzata. Bio mu je izdan nalog da se vrati u Veneciju ili bude policijski priveden, ali bio se pobrinuo da se nađe na liječničkoj skrbi, tako da je završio na privatnoj klinici, zbog živčanog sloma uzrokovanog osobnom boli. Ostao je ondje, fizički i, u zemlji u kojoj je jedina preostala svetinja bila veza između roditelja i djeteta, zakonski nedodirljiv. Brunetti odgurne dosjee od sebe i zagleda se u praznu plohu svoga radnog stola, zamišljajući sile koje su već bile uvedene u ovu igru. La Capra je bio čovjek koji je, jamačno, bio utjecajan. A sada je njegov sin, mladić nasilne ćudi, bio mrtav. Nisu li se ona dva grubijana, dan nakon što su bili razgovarali sa svojim odvjetnikom, prisjetila kako su jednom čuli Salvatorea kako govori da se dottor Semenzato bio ponio bezobrazno prema njegovom ocu? Spomenuo je nešto o kipu koji je bio kupio ocu, a za koji se pokazalo da je lažan nešto takvo. I, da, činilo im se da se prisjećaju kako su čuli Salvatorea da je rekao kako će prisiliti dottora da zažali što je ikad bio preporučio lažnu robu njegovom ocu ili njemu za oca. Brunetti nije uopće sumnjao da će se ta dvojica grubijana, kako vrijeme bude prolazilo, prisjećati sve više i više stvari i sve će to ukazivati na jadnog Salvatorea, a sve će biti utemeljeno na ničem drugom osim pogrešnoj obrani očeve i vlastite časti. I vjerojatno će se sjetiti mnogih prigoda u kojima je signor La Capra bio pokušavao uvjeriti svoga sina da je dottor Semenzato častan čovjek, da je uvijek bio djelovao u dobroj vjeri kad bi dokazivao izvornost umjetnina koje bi kasnije prodavao Murino, njegov ortak. Možda će suci, ako taj slučaj ikada stigne tako daleko, morati slušati priču o tome kako je Salvatoreova jedina želja bila pružiti ocu samo i jedino zadovoljstvo, jer je on ipak bio dobar i poslušan sin. A Salvatore, koji nije bio sofisticiran mladić, ali je bio dobar, dobar u srcu, pokušavao je svom voljenom ocu pribaviti takve darove na jedan jedini način koji on poznaje, tražeći savjet od dottora Semenzata. A imajući u vidu njegovu odanost ocu, njegovu silnu želju da mu ugodi, nije bilo teško zamisliti njegov bijes kad je otkrio da je dottor Semenzato bio pokušao iskoristiti i njegovu nevinost i povjerenje prodavši mu kopiju umjesto originalne umjetnine. A odatle nije bilo daleko do nanošenja nepravde i pojačanja očeve tuge, time što je taj otac morao istodobno podnijeti težak udarac nanesen smrću voljenog sina jedinca i tužne spoznaje koliko je daleko njegov sin bio spreman ići pokušavajući ugoditi svome ocu i obraniti obiteljsku čast.

Da, to je moglo držati vodu i ortaštvo između La Capre i Semenzata je, umjesto kao dokaz njegove krivnje, moglo poslužiti kao dokaz suprotnog, kao objašnjenje međusobnog povjerenja koje je vladalo između te dvojice muškaraca, povjerenja koje je uništilo Semenzatovo nepoštenje i Salvatoreova impulsivnost, koji je sada bio nedostupan ruci pravde. Brunetti nije uopće sumnjao da bi konačna presuda bila da je Salvatore ubio Semenzata. Pa, možda i jest; to nikada nećemo saznati. Ubio ga je ili Salvatore ili La Capra, ili je to učinio netko po njegovom nalogu i obojica su platila za to na svoj način. Da je Brunetti bio osjećajniji čovjek, bio bi zaključio da je La Capra platio višu cijenu, ali kako nije bio, činilo mu se da je Salvatore bio platio višu cijenu za Semenzatovu smrt. Brunetti ustane i udalji se od stola i od dosjea koji su doveli do takvog zaključka. Bio je vidio La Capru s njegovim sinom, bio ga je izvukao iz ljigave vode i pomogao naričućem čovjeku da odvuče plutajuće truplo do podnožja triju niskih stuba. A ondje su ih on i Vianello i još dva policajca jedva razdvojili, jedva su odvukli La Capru od trupla na kojem je uzaludno pokušavao svojim vlastitim prstima zatvoriti beskrvnu rupu na sinovu vratu. Brunetti nikad nije smatrao da se nečiji život može platiti tuđim životom, tako da je još jednom u mislima odbacio pomisao da je La Capra bio platio za Semenzatovu smrt. Svačija je tuga bila isključiva i diskretna, plaćala je samu sebe. Ali bilo mu je teško osjećati ikakvu osobnu mržnju prema čovjeku koga je posljednji put vidio kako jeca u zagrljaju policajca čija je jedina zadaća bila spriječiti tog čovjeka da vidi kako odnose truplo njegova sina na nosilima, lica prekrivenog Vianellovim kišom natopljenim kišnim ogrtačem. Gurnuo je ta sjećanja u stranu. Sve je to sada bilo iza njega, u rukama drugih organa zakona i on više nikako nije mogao utjecati na krajnji ishod. Bilo mu je dosta smrti i nasilja, dosta ukradene ljepote i žudnje za savršenstvom. Čeznuo je za proljećem i njegovim brojnim nesavršenostima. Sat kasnije izašao je iz Questure i pješice krenuo prema San Marcu. Posvuda je uočavao iste stvari koje je viđao već danima, ali danas je odlučio nazvati ih vjesnicima proljeća. Čak i sveprisutni šareni turisti podizali su mu raspoloženje. Ulicom XXII Marzo spustio se prema mostu Accademia. S druge strane, vidio je prvi dugi red turista ove sezone, koji su čekali da uđu u muzej, ali zasad mu je bilo umjetnosti preko glave. Sada je pustio da ga nosi rijeka i žudio za tim da sjedi na mladom suncu s Flavijom, uz kavu, razgovara o nevažnim stvarima, gleda kako joj se izraz lica tako brzo mijenja iz lagodnosti u veselje, iz veselja u lagodnost. Trebao se naći s njom u II Cucciolu u jedanaest i već je uživao pri pomisli na zvuk bućkanja vode ispod drvene terase, na besciljno jurcanje konobara koji se još nisu probudili iz zimskog sna i na velike, hrabre suncobrane koji su inzistirali na tome da stvaraju sjenu iako je još daleko bio dan kad će biti potrebni. Još je veće zadovoljstvo osjetio pomislivši na to kako će čuti njezin glas. Pred sobom je vidio vode kanala Giudecca i, iza njih, vesela pročelja zgrada na suprotnoj strani kanala. S lijeve strane u vidokrug mu je ušao jedan tanker, bio je prazan pa je plitko gazio, a čak je i njegovo izgrebeno korito izgledalo čisto i lijepo po ovakvom sunčanom vremenu. Jedan pas skakutao je pokraj njega, ritnuo se i počeo juriti u krug za svojim repom.

Na obali, skrenuo je lijevo, prema otvorenoj terasi kafića, tražeći je pogledom. Četiri para, jedan čovjek sam za stolom, još jedan, žena s dvoje djece, za jednim je stolom sjedilo šest-sedam mladih djevojaka čiji se smijeh mogao čuti i na toj udaljenosti. Ali Flavije nije bilo. Možda je kasnila. Možda je nije prepoznao. Opet je pogledom počeo tragati za njom, krenuvši od prvog stola, proučavao se svako lice, istim redom. I ugledao je kako sjedi za stolom s dvoje djece, visokim dječakom i djevojčicom na kojoj su se još uvijek vidjeli tragovi dječje punašnosti. Osmijeh mu nestane s lica i zamijeni ga druga vrsta osmijeha. S tim osmijehom, on pristupi stolu i prihvati njezinu pruženu ruku. Ona mu se nasmiješi. — Oh, Guido, baš mije drago što te vidim. Dan je prekrasan. — Ona se obrati dječaku i reče, — Paolino, ovo je dottor Brunetti. — Dječak ustane, gotovo jednako visok kao Brunetti, prihvati njegovu ruku i protrese je. — Buon giorno, dottore. Želim Vam zahvaliti što ste pomogli mojoj majci.— Zazvučalo je to kao daje bio uvježbavao tu rečenicu i izgovorio ju je službeno, kao što bi netko tko pokušava biti muško to izgovorio nekome tko to već jest. Imao je majčine tamne oči, ali lice mu je bilo duguljastije i uže. — I ja, mamma — zapišti djevojčica i, budući da je Flavia presporo reagirala na to, ona ustane i pruži ruku Brunettiju. — Ja sam Vittoria, ali me prijatelji zovu Vivi. Prihvaćajući njezinu ruku, Brunetti reče, — Onda bih te volio zvati Vivi. Bila je dovoljno mlada da se nasmiješi i dovoljno stara da skrene pogled kad se zarumenjela u licu. On izvuče stolac i sjedne, a zatim je zakrene tako da je lice izložio suncu. Nekoliko minuta su neobavezno razgovarali, djeca su ga ispitivala o tome kako je biti policajac, nosi li pištolj, a kad je rekao da ga nosi, pitala su ga gdje. Kad im je rekao, Vivi ga upita je li ikada upucao ikoga i činilo se da je razočarana kad je izjavio da nije. Djeci nije trebalo puno da shvate da policajac u Veneciji nije ni približno sličan onome iz TV serije Miami Voice i nakon tog otkrića kao da su oboje izgubili zanimanje za njegovu karijeru i za njega samog. Došao je konobar i Brunetti naruči Campari; Flavia zamoli još jednu kavu, a zatim promijeni mišljenje i zatraži Campari. Djeca su postajala sve bučnija i nemirnija, sve dok im Flavia nije predložila da odšeću obalom do Nicova bara i kupe si gelato, a tu su zamisao svi s olakšanjem prihvatili. Kad su otišli, Vivi trčkarajući pokraj Paola, pokušavajući uhvatiti korak s njim, on reče, — Djeca su krasna. Flavia ne reče ništa, pa on nastavi, — Nisam znao da ćeš ih dovesti u Veneciju sa sobom. — Da, rijetko imam priliku provesti vikend s njima, ali ove subote ne pjevam na matineji, tako da smo odlučili doći ovamo. Sada pjevam u Munchenu, — dodala je ona. Znam. Čitao sam u novinama. Zagledala se preko vode, preko kanala prema crkvi Redentorea.

— Nikad prije nisam bila ovdje u rano proljeće. — Gdje ste odsjeli? Ona makne pogled s crkve i pogleda ga. — Kod Brett. — Oh. Vratila se s tobom? — upita on. Posljednji put vidio je Brett u bolnici, ali ondje je bila ostala samo preko noći, a zatim su ona i Flavia dva dana kasnije otputovale u Milano. Otad mu se nijedna od njih nije javila sve do jučer, kad ga je Flavia bila nazvala i pozvala ga da se nađe s njom na piću. Naglasak je na jednini: s njom. — Ne, u Zurichu je, drži predavanje ondje. — Hoće li se vratiti? — upita on ljubazno. — Sljedeći tjedan će biti u Rimu. Ja ću sljedećeg četvrtka biti u Munchenu. — A onda? — A onda idem u London, ali imam samo jedan koncert, a zatim idem u Kinu,— reče ona, a u glasu joj se osjećao prijekor što je to smetnuo s uma. — Pozvali su me da držim predavanja na Pekinškom konzervatoriju. Zar si zaboravio? — Znači, ipak ćeš to učiniti? Vratit ćeš originale natrag? — upita on, iznenađen time što ona to kani učiniti. Nije se trudila sakriti svoje vlastito iznenađenje. — Naravno da hoćemo. To jest, hoću. — Ali, kako ćeš to učiniti? Koliko komada umjetnina treba vratiti onamo? — Tri. Imam sedam putnih kovčega i već sam dogovorila da me ministar kulture dočeka u zračnoj luci. Sumnjam da će pregledavati prtljagu u potrazi za starinama koje netko pokušava kriomice unijeti u zemlju, a nakon predavanja, kad odem u Xian, Brett ih lako može vratiti u muzej. — A što ako ih pronađu? — upita on. Ona teatralno odmahne rukom. — Pa, uvijek mogu reći da sam ih donijela kao dar narodu Republike Kine, da sam ih namjeravala darovati nakon što održim predavanja, kao izraz moje zahvalnosti za poziv koji su mi uputili. Ona bi to i učinila i bio je siguran da bi se ona izvukla. Nasmijao se pomislivši na to. — Pa, sretno ti bilo. — Hvala, — reče ona, sigurna u to da joj tu sreća neće trebati. Neko su vrijeme sjedili u tišini i Brett kao treća osoba za stolom, nevidljiva, ali prisutna. Brodice su tiho brundajući plovile mimo; konobar im je donio naručena pića i bilo im je drago što im je na trenutak skrenuo pozornost. — A nakon Kine? — upita on konačno. — Puno putovanja sve do kraja ljeta. To je još jedan razlog zašto sam željela provesti ovaj vikend s djecom. Moram u Pariz, pa onda u Beč, a zatim natrag u London. — Kad na to nije ništa izjavio, ona pokuša podići raspoloženje rekavši, — U Parizu i Beču umirem: kao Lucia i Violetta. — A u Londonu? — upita on. — Mozart Donna Anna. A zatim ću se prvi put uhvatiti u koštac s Handelom. — Ide li Brett s tobom? — upita on i potegne gutljaj pića.

Ona se ponovno zagleda u crkvu, crkvu Redentorea. — Ona namjerava u Kini ostati najmanje nekoliko mjeseci. On potegne još jedan gutljaj i zagleda se u površinu vode, odjednom svjestan igre svjetla na namreškanoj površini. Tri vrapčića su doletjela do njih i počela skakutati uokolo u potrazi za hranom. On polako posegne prema tanjuru pred Flavijom i otrgne komadić brioša koji baci vrapčićima. Pohlepno, oni se baciše na njega i rastrgaše ga na komadiće, a zatim sva tri odletješe na sigurnije mjesto kako bi ih na miru pojela. — Njezina karijera? — upita on. Flavia kimne glavom, a zatim slegne ramenima. Bojim se da ona svoju karijeru uzima mnogo ozbiljnije nego... zausti ona, ali zatim se stiša. — Nego što ti uzimaš svoju? — upita on, nespreman povjerovati u to. — Na neki način, pretpostavljam da je tako. — Vidjevši da on namjerava prosvjedovati, ona položi dlan na njegovu ruku i objasni. — Gledaj na to ovako, Guido. Svatko tko želi može me doći slušati i vrištati od zadovoljstva, a uopće ne mora ništa znati o glazbi ili pjevanju. Može mu se svidjeti moj kostim, ili priča, ili možda viče brava samo zato što to još netko u publici čini. — Ona vidje da on nije povjerovao u ovo i ustrajno nastavi, — Istina je. Vjeruj mi. Moja garderoba je puna takvih nakon svake predstave, puna je ljudi koji mi govore kako sam prekrasno pjevala, čak i onda kad zavijam poput psa. — Na licu joj se čitalo sjećanje na tu pseću izvedbu i tada je znao da govori istinu. — Ali pogledaj što radi Brett. Rijetki su ljudi koji išta znaju o njezinom radu, osim ljudi koji doista znaju čime se bavi; to su sve stručnjaci, tako da oni shvaćaju značaj njezinog rada. Pretpostavljam da je razlika u tome da nju mogu procjenjivati samo ljudi na njezinoj razini, tako da su standardi mnogo viši i njihova pohvala doista znači nešto. Meni može pljeskati svaka budala koja odluči tako. — Ali ono što ti radiš je prelijepo. Odmah se nasmijala. — Samo nemoj da te Brett čuje. — Zašto? Zar ona ne misli tako? I dalje se smijući, objasnila je, — Ne, Guido, krivo si me shvatio. Ona misli da je i ono što ona radi prelijepo, da su stvari kojima se ona bavi jednako lijepe kao i glazba koju ja izvodim. — To me podsjeća, — reče on. — Ima tu nešto što ne razumijem, — započne on, a zatim se nasmije kad je shvatio koliko je to istinito. Njezin je osmijeh bio oprezan, upita. — Što? — Ima nešto u Brettinoj izjavi, — objasnio je. Flavijino lice se opusti. Napisala je da joj je La Capra bio pokazao jednu zdjelu, kinesku zdjelu. Zaboravio sam iz kojeg je stoljeća potjecala. — Iz trećeg tisućljeća prije Krista, — objasni Flavia. — Rekla ti je za to? — Naravno da je. — Onda mi možda ti to možeš objasniti. — Ona kimne i on nastavi. — U svojoj izjavi, rekla je da ju je razbila, da ju je ispustila na pod, znajući da će se razbiti.

Flavia kimne. — Da, razgovarala sam s njom. To mi je rekla. To se dogodilo. — Pa to je ono što ne razumijem, — reče Brunetti. — Što? — Ako ona te predmete toliko voli, ako im je toliko privržena, ako se posvetila tome da ih sačuva, onda je ta zdjela sigurno bila lažna, zar ne, jedna od onih lažnih zdjela koje je La Capra kupio misleći da su prave? Flavia ne reče ništa i skrene pogled prema napuštenom mlinu na kraju Giudecce. — Dakle? — ustraje Brunetti. Ona se okrene i pogleda ga u oči, a sunce joj je obasjavalo lice s lijeve strane i isticalo njezin profil na pozadini zgrada s druge strane kanala. — Dakle što? — upita ona. — Bila je to krivotvorina, zar ne, jer ga inače ne bi razbila? U početku je mislio kako će ga ignorirati ili odbiti odgovoriti na to pitanje. Vrapci su se vratili i, ovaj put, Flavia natrga komadić brioša u sićušne komadiće i baci ih njima. Oboje su promatrali kako ptičice gutaju mrvice i gledaju prema Flaviji očekujući još. Oboje istovremeno podigoše pogled s ptičica i oči im se sretoše. Dugo su se gledali, a onda ona skrene pogled i očima klizne niz obalu, gdje je ugledala svoju djecu kako se vraćaju prema njima, sa sladoledima u rukama. — Dakle? — upita Brunetti, željno iščekujući odgovor. Oboje su čuli Vivin glasan smijeh kako odzvanja nad vodom. Flavia se nagne naprijed i opet položi svoj dlan na njegovu podlakticu. — Guido, — obrati mu se ona, smiješeći se. — To uopće nije važno, zar ne?

Priredili : ibs, kika, BABAC