25 Dana - Drugo Izdanje 9789534891704 [PDF]

Zitiervorschau

1

• 25 DANA • Anamarija Tenđera

Postoje riječi koje ne mogu nadglasati tišinu.

Vlastita naklada Mirkovci, 2019.

2

Anamarija Tenđera 25 dana

Urednica Ana-Marija Posavec Naslovnica Anamarija Tenđera Lektorica Ana-Marija Posavec Vlastita naklada Anamarija Tenđera Tisak Zebra, Vinkovci

ISBN 978-953-48917-0-4

Copyright © 2019. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvu obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

3

23. veljače 1947. Na taj si dan rođena. Na taj si dan prije mnogih dana započela stvaranje koje me dovelo ovdje gdje sam sada. Na današnji sam ti dan zahvalna što si u meni pronalazila toliku radost i ljubav. Toliku, da ju ni jedno drugo biće ne može uništiti. Suzama sam te ispratila kao što si ti svake godine ispraćala mene. Kao što si me s radosnicama dočekivala na skalama gdje smo sjedile do kasno u noć. Na današnji dan, baš na ovaj dan, zahvalna sam ti što si toliku borbu prenijela na mene tog 7. siječnja 2018. Da nije bilo tvoje borbe, ništa ne bih uspjela prijeći. Hvala ti što kroz uspomene i dalje živiš s nama. Neka ti je sretan rođendan ondje gdje je sve bolje, jer upravo si to bolje i zaslužila.

4

Prije svega, kako to uvijek biva, želim zahvaliti svima koji su mi pomogli i nesvjesno bili moja inspiracija.

Hvala roditeljima, bratu i sestri koji su svakodnevno i bez prestanka podnosili moje filozofiranje i gomilanje knjiga.

Hvala ljudima koji su s osmijehom odgovarali na moja iznenadna, neočekivana pitanja i izjave.

Hvala divnom knjižničaru koji mi je svojom vedrinom usađen u misli kao prekrasna osoba toploga osmijeha.

Hvala ljudima koji su mi posluživali topla pića u objektu gdje su nastajale mnoge ideje i rečenice.

Hvala svima onima s kojima sam doživjela i neugodna iskustva. Zbog Vas sam naučila mnoge lekcije i uspjela svladati životne prepreke.

Za kraj, veliko hvala Luki koji mi je svojim odustajanjem pokazao svu snagu koju držim u sebi.

Hvala Vam svima! Zbog Vas sam ovo što jesam i što ću tek postati! U knjizi je upisan svatko od Vas. Vi ste moj tim.

5

Knjigu posvećujem sebi. Onoj staroj sebi. Njome započinjem cijeli jedan novi život.

6

Draga osobo! Prije nego se uputiš u putovanje kroz ove, golom emocijom ispisane stranice, voljela bih da saznaš nešto o njihovom nastanku. Kroz život sam susrela mali broj ljudi, ali znatno veći broj onih koje ne mogu tako nazvati. Kao i Asia, dan danas vjerujem u dobro pa bih i crnome vragu pružila ruku. Kroz knjige sam od prvoga razreda osnovne škole živjela neke sasvim druge živote i putovala drugim galaksijama. Vodila sam svoje dnevnike, pisala pjesme, sastave i osvrte na ono što bih pročitala. Sve do jednoga dana… Sve dok se nisam uhvatila u želji da svoju maštu i riječi ispišem onako kako su ih ispisivali mnogi drugi. Oni – drugi– čija sam imena gledala na policama u svojoj sobi i na policama knjižnice koja se krije u kutku mog malog grada. Mjesecima sam zamišljala kako bi moj glavni lik izgledao, kako bi razmišljao i kroz što bi prolazio te sam shvatila kako želim da ga upoznaš iznutra. Da upoznaš njegov stav, slabost, želju… Da mu upoznaš unutrašnjost. Kako izgleda izvana neću ti u potpunosti otkriti jer želim da kroz već stvorene stranice nastaviš zamišljati, maštati... Mnogi detalji i velike stvari samo su potekle iz izvora moje mašte, iako su mnoge drage osobe i misli upravo ono s čim sam se i sama susretala proživljavajući stvarni život, izvan korica. Želim da osjetiš riječi, da osjetiš unesene osjećaje i da ti isti osjećaji budu izlaz iz stvarnosti u kojoj se nalaziš. Naša je stvarnost teška, naši su osjećaji često neopisivi, riječi nedorečene. Upravo sam iz tog razloga sastavila nešto što se oko nas često rastavlja i gubi. Želim da osjetiš gubitak, razočarenje, da osjetiš sreću i znatiželju. Želim da osjetiš svaku moguću emociju koju svakodnevno i izvan ovih redaka osjećaš. Bitno je. Doista je bitno da osjećaš. Daj mi priliku da osjećamo zajedno. Da zajedno dišemo, plačemo, smijemo se i pitamo se – Zašto?– dok prelistavamo stranice i iščitavamo odgovore koji nam se pružaju, a možda nisu ono što smo zaželjeli.

7

Želim da upoznaš i mene. Osobu koja je prošla kroz gužvu i tišinu između četiri zida. Znam da si i ti, draga osobo. Koliko god to neobično zvučalo, duša je najintimniji dio našega bića i pružam ti priliku da svoju stopiš s mojom, koja se rasprostire raširenih ruku cijelom ispisanom pričom. Sve u svemu, čudno je dobro. Čudno je uvijek sa strane i vidi sve koliko god ono bilo nevidljivo. Ja sam tu. Vidim te i vidiš me.

Sretno!

8

1. Asia Vrijeme je samo kazna koja se naplaćuje, prokletstvo u turobnoj tmini gdje trunke svjetla nema. Ne mogu natrag, ne mogu ni naprijed. Ostajem gdje jesam, iako ne znam gdje to točno stojim. Samo ta nesretna grančica i ja, negdje gdje se susreću silne zemaljske visine sa nebeskim nizinama. Duboko ukorijenjeno drvo koje odbacuje i već odavna odbačeno trulo granje, izgubljeno samo metar od svoga početka. Stoji. Nikada nije ni bilo potrebe da se pomakne s mjesta, tada je već bilo uništeno i bez ikakva smisla, bez snage. Kao da bi snaga tu išta dobro donijela… Ne osjećam kajanje, ne osjećam tugu zbog čina što nastaje u mojoj glavi i sprema se izaći na vidjelo. Sila adrenalina zagrijava krv u venama i stvara snažne, hladne trnce ispod slojeva kože. Nekada sudbinu trebamo preuzeti u svoje ruke.

9

Četvrtak, 23:15 25 dana ranije

Ulica je pružala potpuno jeziv i zastrašujući osjećaj uz pretjeranu dozu halucinacija. Pogotovo meni, osobi koja se u devedeset posto slučajeva boji i vlastite sjene, a ne ulice koja je, činilo mi se, već dosta dugo bez rasvjete. Proći će, tješim se. Strah je, ionako, pojava koja je usađena negdje u glavi, kao i sve ostalo što je u njoj bez ikakvog smisla razbacano. Ne može me povrijediti ono u što ne vjerujem. Znači li to da sam vjerovala u sva ta lijepo našminkana lica i nabacane krpice? Demoni bi mi očito bolje pristajali za vratom od današnjih kopija, utjelovljenih sotona kojima je cilj podviti rep kada ih upitaš čemu sve što je učinjeno. Gutam knedlu i otvaram vrata. Nisam sigurna u kojem sam se trenutku toliko približila vratima svoje kuće, ali previše je stvari postalo nevažno u posljednje vrijeme. Odlučila sam poluotvorena vrata zadržati rukom i prisloniti glavu na staklo, samo da se uvjerim koliko me je umor porazio. Duboki udisaj iskoristila sam za podizanje glave i konačni ulazak u hodnik. Koliko god mi nedostaje krevet, toliko se zapravo i ježim od same pomisli na nj. Svaka je noć tako ista, tako prokleto teška i monotona. Sat otkucava, njegovi zvukovi odjekuju prostorijom i stežu zidove, a ja? Kao da više nemam mjesta za istresanjem duše koju na istoj toj postelji istresam mjesecima, potiho gledajući kroz otvoren prozor u Mjesec koji sve slabije svijetli. Više ga ni ne vidim. Znam samo da vlada noćima, tim zvijezdama koje ga prate i svim silama koje mu poklanjaju život. Zatvaram oči, usporeno i jedva, kao da je takvo što najteža radnja na svijetu. Otvaram oči. Zatvaram. Otvaram ih ponovno i čujem zvuk. Taj već poznati zvuk koji me je došao podsjetiti da se nešto događa. Vrata ostaju zatvorena, tijelom više ne vladam i ostajem ukočeno ležati na trbuhu. Oči gledaju samo u jednu točku, hladnoća mi obuzima cijelo tijelo i više

10

nisam sigurna koliko će se noći ponoviti to buđenje, a ono je sve osim toga. Između ostaloga, što ako je smrt buđenje, a spavanje nam je najbliže tome? Dobro poznata crna silueta se ponovno oslikala na zidu pokraj vrata koja gledam potpuno paralizirano. Skida se sa zida kao da se odljepljuje sa dobro zalijepljenog komada papira i pretvara u maglu. Crnu, najcrnju moguću maglu. Trnci započinju u stopalima, nastavljaju se penjati, nastavljaju dalje te sa sobom vuku najškripaviji zvuk. Slijedi, upravo sada slijedi. Srce mi zalupa u prsima kao da će se svakoga časa zaustaviti, zauvijek. – Što nije u redu s tobom? Ruka mi, nakon svih pokušaja, napokon postane poslušna i napravi trzaj u postelji bez mirisa. Onaj svjež, čist i lepršav, koji kao da je tek pao s drveta visoko u planini. Svu preostalu snagu skupljam na jedno mjesto i iskorištavam ju za kratki maraton niz stubište. Uspuhana i preplašena, po tko zna koji put nakon ovoga, silazim u mrkli mrak usred dnevnog boravka. Palim sva svjetla, podižem zastore i sjednam na kauč skupljajući koljena prema prsima. Srce mi u trenutku lupa, lupa kao svaki put do sada i ne znam hoću li ikada prestati tako dočekivati jutra. U kojem trenutku sam, zapravo, zaspala? Progutam knedlu u grlu i kroz zastore na prozoru uspijevam pronaći nekoliko tračaka sunca. Onog jadnog, bolesnog, ranojutarnjeg. Sjećam se istog tog sunca i trenutaka kada mi je toplinom dodirivalo kožu. Ti neobjašnjivo topli trnci na vrhovima blijedih nabora i osmijeh u očima koji me ponese da nastavim gledati izvan staklene kutije. Rijeka. Rijeka koja prolazi ovim gradom i koja je sa sobom odnijela više života nego što ostane ispijenih praznih čaša iza pijanih studenata… Ta ista rijeka sazdana je od vode koja mi nikada nije izgledala crnje. Zapravo je ista, ali čovjek s vremenom mijenja pogled na sve oko sebe. Trenutak kada je prisiljen izgubiti dio svoga bića je trenutak kada ono sve preostalo više ne osjeća domom. Nikoga ne može kriviti – niti treba. Valjda. Valjda je jedini krivac, neprijatelj svom životu i razlog za nesreću on sam. Sebi sam. Možda čak i u trenutku kad ne živi život koji želi živjeti, kada se sve srušilo i složilo oko njega, treba opet pokušati. Možda baš onda treba pokušati.

11

Dati priliku svim tim hrpama s neba, dati priliku sebi. Moguće je da svaka nesreća nosi svoju sreću. S vremenom. Možda. Sve je jedno veliko možda i valjda. Koliko su čudne te riječi kada se više puta izgovore. Čudni su i ljudi. Čudna je i ogorčenost koja izlazi iz njihovih ludih i izgubljenih bića. Ne znaju tko si, a ni tko su oni sami. Pokazuju na tebe, gledaju kako se misteriozno krećeš tamnim ulicama grada i kretanjima grubo probijaš vjetar. Gledaju pogledom ispod oka i stvaraju svoje priče suzbijajući realnu sliku. Tvoju. Ne znaju, ne znaju da ćeš prst kojim upiru jednog dana ipak saviti. Ogromnim udahom kroz zatvorene oči odlučujem ustati. Bila sam užasno ljutita. Ne na njih, ali ljutita. Bijesna. Dokrajčena. S vremenom bih dolazila do zaključka da mrzim pojedine ljude. Mislim, ne mrzim… Nikada nisam mrzila, ali želim mrziti pojedine ljude. Mada to ipak nisu ljudi kakvi bi trebali biti i mržnja je teška stvar. Ubiju te, doista, ubiju te pogledom. Jednostavno te ubiju hladnim riječima i strujom suza koja ti prođe kroz cijelu unutrašnjost. Suzdržavala bih se, ne znam na koji način, ali od svakog tog trenutka se kajem što sam im dala priliku da upoznaju moje slabosti. Žalim, zauvijek ću, mada od žaljenja još odavna nema i neće biti ništa. Uhvatim samu sebe kako stojim u mjestu i u zidovima tražim odgovore. Vjerojatno, iskreno, tražim bilo što. Zašto? Možda zato što želim pronaći mir i sačuvati ga. Jednom zauvijek. Uzimam torbu s ostakljenih vrata i prebacujem ju preko lijevog ramena. Nikada ju nisam znala nositi normalno na leđima jer tada nisam imala gdje s rukom. Ovako je osuđena da na pridržavanje ramena, ne dopušta joj se pad. Ponovno svežem kosu u labavi rep i izlazim. Po običaju. Onda šećem. Šećem u krug i brojim minute preslušanih pjesama. Uludo trošim preostalo vrijeme dana sve dok se pjesme iz mojih slušalica ne pretvore u užasan izbor pjesama između nekoliko zidova u podrumu starog kluba. Sjedim za šankom u potpunom dimu kraj aparata za klađenje i ne dopuštam da me česti pogledi ometu u tek pokrenutom ispijanju votke. Ovo je očito mjesto gdje su novi ljudi pretjerano zapaženi… Ili je samo do toga što luda samujem za šankom. U glavi mi tutnji od navale glasne glazbe i silnih glasova na jednom mjestu. Vrištanje. 12

Toliko vrištanje i skakanje naokolo po vršnjacima koji jedva stoje na nogama. Smisao je očit i baš se jasno vidi ta silna ljubav u zagrljajima koje si dijele kada netko novi dođe za stol. Ljudi, hvala, drugo ime mi je Sarkazam. – Što mlada dama radi sama za šankom? – u uši mi se kroz glazbu probija duboki, muški glas. – Pije. Vidi se iz priloženog – okrenula sam glavu u smjeru iz kojega mi je prekinuto razmišljanje. Dobro poznata osoba i dobro poznati glas. – Dama je previše hladna dok razgovara – primijeti i nagne se desnom rukom prema šanku ispijajući votku. Moju votku. – Dama previše toga ne zna da bi razgovarala – izustila sam i zaustavila vraćanje svog pića natrag. Nema potrebe. – Kada budeš spremna… – pokaže prstom u smjeru izlaza i okrene se na petama gubeći se u gužvi. – Bježi od njega djevojko – naglo sam uočila uzrujano lice sa suprotne strane i u trenutku više nije za šankom kao ni piće. Jedino piće i jesam vidjela čisto. Dovraga, koliko samo ljudi moram proći kako bih ostvarila sebe. Ostvarujem li se uopće na takav način? Ne znam koliko sam spremna i hoću li ikada biti, ali želim to. Želim stati na kraj svemu što me pred isto dovelo. Naručim još jednu votku i novac spustim na mjesto ispred konobara. Istina je, zaista je. Znam razgovarati, ali da bih razgovarala drukčije s ljudima poput njega trebam znati neke stvari. Kakve namjere ima, što misli i zašto radi to što radi. Zvuči nemoguće i znam da je tako, iako, činjenica je da sam upala u liminalno vrijeme i počinjem misliti kako shvaćam Shakespearovu dobro poznatu dilemu. Usput, mislim da bi bilo dosta alkohola za večeras. Dlanovima se upirem o šank i ustajem osvrćući se oko sebe. Dim cigareta se samo nakupljao i stapao s umjetnim dimom što izvire iz zidova pri samom dnu. Kratkim koracima obilazim grupe ljudi i ponovno susretnem te iste oči. Blago razvučem usne u osmijeh i istoga trenutka počinjem misliti na sve što slijedi. Trebam li biti uplašena?

13

Pokretima ruku mi je objasnio gdje izaći. Pratila sam ga. Shvatila sam koliko je zapravo prohladno, za razliku od dosadašnjih večeri kada mi nije bio problem kretati se u laganim slojevima odjeće. Stao je na mjestu kraj klupe ispod drveta, a ja sam krenula usporenim koracima sve dok se u potpunosti nisam zaustavila. Klupa mi je izgledala udaljenije, nego što je bila prije no što sam joj se uistinu i približila. Hvatam ga za zapešće i stisnem objema rukama slušajući odjekivanje njegova smijeha u zraku. Koljena su mi popustila, nesvjesna sam vlastitih nogu. To je dio priče kada shvaćam razlog čudnih promjena. – Amaterko, pijana si – progutam njegove riječi. Slika mi se učinila jasnijom kada me polegao na klupu. Nebo je bilo sve što sam vidjela. Krošnja ovoga drveta bila je izvan moga vidokruga, a i zvijezde sam razlikovala više nego ikad prije. Glasan smijeh mi privuče pažnju sve dok nisam shvatila da sam ja ta koja ga proizvodi. Ne znam točno čemu se smijem, ali obrazi mi gore. Preteča tome su vjerojatno dvije, vidno dovoljne, čaše alkohola… – Odradimo taj prokleti posao – tvrdoglavo se borim s neposlušnim tijelom i odmahujem glavom kako bih čudom odbacila tu loše acetonsku tekućinu. Zapravo, kao da i jesam popila aceton. Mnogo acetona. Jebeno mnogo acetona. – Doista misliš da ću ti to omogućiti dok si u takvom stanju? – stane mi oduzimati zrak svojim riječima. Da, doslovno ga stane oduzimati prije nego što svojim rukama oslobodim vrat od njegovih. Već sekundu poslije ga pratim u stopu do auta. Kako i ne bih kad me se vuče kao psa na lancu... – Moje trenutno stanje nema veze sa našim dogovorom! – ne prepoznajem svoj povišeni tonalitet glasa u zatvorenom automobilu tih dimenzija. – Ja se iza rešetaka neću smjestit' zbog pijane amaterke. Budi sretna što u ovome trenutku ne ležiš vani na cesti – nastane šutnja i u trbuhu mi se preokrene sve što danas nisam pojela. Još jedna u nizu pametnih odluka prije konačnog rezultata. Nisam bila sigurna u kojem sam dijelu toga tjedna nešto pojela; možda sam nešto zapravo htjela pojesti. Dani mi prolaze kao vječnost, a potreba je za hranom već odavno dala petama vjetra. Ako se uopće to s petama i vjetrom govori tako kako mislim. Nelagoda iz trbuha stopila mi se s nelagodom u glavi. Definitivno je bilo tako jer sam dvominutni sastanak pretvorila u automobilsku šutnju dvoje ljudi 14

koji, na kraju krajeva, nisu na dobrom životom putu. Svi ti silni mirisi postaju nepodnošljiva mješavina mirisa i tako besmislen opis doživljaja da više ne znam kako mi osjetila funkcioniraju… Funkcioniraju li uopće ili samo pretpostavljam da se njegov izgled može namirisati i pomiješati s borićem na retrovizoru…? Taj je bor vjerojatno star kao nepronađeni fosil. – Jel' ti mogu opsovat' nekoga iz uže ili šire obitelji? – naslonila sam glavu na prozor trudeći se zadržati ozbiljnost koju ni nakon devetnaest godina ne znam kontrolirati. Jedino što me uozbilji je podizanje obrve osobe koja nije spremna na takve nepromišljene ispade. I dalje mu želim opsovati nešto jer nema razloga za prekid dogovora samo zato što je klijent pripit. Pijan. Mrtav pijan. – Naime, gospodine Dižemobrvuišutim, Vaši razlozi ne drže vodu i nema smisla da se sastanak ne privede kraju onako kako je i isplaniran – pravim se pametna. – Zbog takve neozbiljnosti će se taj sastanak sutra navečer privesti kraju.

15

2. Asia Subota, 10:30 – 23 dana ranije – Budna je! – bude me glasovi koje čujem i više nego blizu boli što nastaje u unutrašnjosti glave. – Gdje sam…?– osvrćem se oko sebe i primjećujem da je svanulo iznad grada. Glasovi i pitanja o mom fizičkom stanju mi prodiru do najdubljeg dijela i ne uspijevam raspoznati što si međusobno objašnjavaju. Nekolicina starijih ljudi brinu o djevojci koja je jutro dočekala na travi, negdje iza ulice koju noću izbjegavaju dobri ljudi. – Što ti se dogodilo? – starica naboranoga lica i ruku pridržava mi rame, a ja ostajem u čučnju. Naočale joj nepravilno pridržava nos, oči su joj sužene, skupljene. Prepoznajem taj pogled koji zaista misli ono što govori. Nedostajao mi je osjećaj zabrinutosti za sebe. Osjećaja, zapravo, imam za izvoz i rijetko tko ih dodirne, ali ne ovako. – Hvala Vam, dobro sam! – udaljila sam se za korak. Ništa više od toga ne govorim zbog navale posramljenosti i postavljenoga pitanja. Doista sam ostavljena na ulici… Što ti se dogodilo? Namjestila sam kosu i rukama nategnula majicu koju nosim već nekoliko dana bez prestanka. Grad u kojem živim sam nekoć toliko voljela, da sam pomišljala kako ću i umrijeti u njemu jer sam ovdje i odrasla. Zgrade izgledaju staro i žuto, ali i dalje kao da ih je naslikao umjetnik silnom ljubavlju koju je mogao prikupiti za takvo djelo. Čak se i gradu dogodilo nešto. Svima nam se dogodilo nešto. Dogodila nam se mržnja. Dogodila nam se želja za većim od onoga što već držimo u rukama. Tužno je i to što živimo u takvom vremenu gdje se na sve odmahne rukom i kaže: Ah, takva su vremena. Realno gledajući – uvijek su nekakva vremena. Bila su prije nas, sada su i bit će. Koliko god to smiješno zvučalo, doista se želim izboriti za ono malo pravde – a nedostaje nam. Oh, kako nam samo ta pravda nedostaje. 16

U trenutku sam osjetila kako mi se noge tresu. Mobitel. K vragu i mobitel. – Dolazim! – izustim držeći ga na uhu jer već unaprijed znam da slijede pitanja o tome gdje sam do sada i zašto se ne javljam. Ne javljam se, mama, zato što ne vidim smisao u objašnjavanju nečega što ni meni samoj nije jasno… Sve žuto naglo postaje sivo. Vidim sive ulice, sivi grad kojim lutam dok se duša topi u soli ovoga svijeta. Siv je pogled, sive su i ruke dok se nadaju bijelim biserima pod krošnjama u ovom parku. Sve je tako jednobojno, monotono, prazno i osamljeno. Uvijek je bilo tako jer nisam gledala na način na koji sam trebala. Ako uopće postoji ispravan način. Putovala sam dušom kroz vjetrove života, lomili su me ti isti vjetrovi i bacali o stijene. Kidali su me i probadali sa svih strana. I dalje sam tu. I dalje sam tu. Sumnjičava, naivna i uplašena, ali i dalje tu. Sumnja se svakako rađa u vlastitoj nesigurnosti, u nepovjerenju iz dugog razdoblja u kojemu se gradilo. Sve te nevidljive stvari postanu vidljive kroz osuđujuće poglede jer ništa više nije kako je bilo. Već ih je previše takvih i nikakvih. Gorčina ih je progutala i okovali su ih lanci bića koja su postali. Ne postoje sreća ni snaga ondje gdje nastupi samo izlaženje iz kalupa nastalog na bilo koji način osim igrom slučaja. Tko još vjeruje u slučajnosti? Sudbinu? Ne kažem da ja ne vjerujem. Sve je to smisao koji čovjek stvara, kada želi stvarati, kada ne zatvara maštu u krletku života povlačeći ju skupa sa sobom na dno. Nema tu nikakve zagonetke, tu si gdje si. Zato što jesi. A jesi, jer misliš svojom glavom i slušaš svoje unutrašnje biće. Ovo je svakako svijet u kojemu si ili nula ili ti je iskazano divljenje. Naime, često te i smatraju nulom dok ti se istovremeno dive. Tata je uvijek govorio da je ljudska glupost beskonačna, a isto tako je bilo jasno da ne mogu svi biti bliski njegovim stavovima koliko god bio u pravu. Takve stvari sam shvaćala i kao mala jer je oduvijek odlučne, teške i oštre naravi. Mada, nikada s planom koji bi posijao zlo sjeme. On i mama bili su jedini u mom životu koje sam smatrala prijateljima. Doslovno. Dok s vremenom iz nekog nepoznatog razloga nisam postala neprijatelj. Sama. Sebi.

17

3. Noel Četvrtak, 23:15 – 25 dana ranije Ulične su svjetiljke ostavljaju trag svoje svrhe po tek razvučenom asfaltu u staroj ulici. Kuće su poslagane u dva reda sa slijepim krajem odmah pored bijele katnice koja desetljećima nije promijenila boju. Oduvijek sam mislio kako joj nešto nedostaje i u njoj vidio podrum s ugrađenim spravama za vježbanje. Zidove bih ispunio policama s naslaganim trofejima i vjerojatno ništa više od toga. Ni ne znam koliko dugo stoji napuštena, ali bila je u tom stanju kad sam se tek doselio u stari grad. Nisam gajio pretjeranu radost dolazeći u novo okruženje, ali pružalo mi je onaj mali dašak promjene koju sam trebao. Dok sam živio s roditeljima, radeći uz oca, nisam imao vremena razmišljati o gubitku. Zato sada imam vremena i vjerojatno iz tog razloga pati vreća za boks u novoobnovljenoj dvorani. Smrt mlađeg brata je vjerojatno najteže podnijela mama koja, vjerujem, ni danas ne zna živjeti sa tim. Otac će kao otac prikrivati svoju slabost i ono malo snage uložiti u utjehu koju joj pruža. Udaljio sam se. Kukavički, ali smatram da nisam imao bar dio njegove snage da ostanem u tom okruženju gdje se na kilometar osjeti praznina nakon što nas je napustio. Bio je moja sušta suprotnost. Mama je znala reći da smo poput vatre i leda kada bismo besmisleno raspravljali oko pravila u igricama i vrijednostima novih konzola. Čak smo se i u školi jasno i glasno razlikovali. Dakako, ja sam razlikovao i po tome što sam redovno obilazio ured pedagoga, ravnatelja i školskog psihologa vraćajući se potom natrag pedagogu. To je bio začarani krug iz kojega nisam izlazio. Sjećam se, između ostaloga, odličnog primjera kada me vlastita znatiželja opalila po nosu dok sam isprobavao aparat za gašenje požara. Dvorana u kojemu se odvijao tjelesni odgoj u trenutku je postala snježno kraljevstvo moje malenkosti. Nisam baš bio primjer uzornog i šutljivog učenika, ali snalazio sam se logikom i idejama. Štošta sam prošao da ni sam više ne znam kako netko nasjedne na moje silne nezaustavljive nebuloze koje ponekad idu u beskraj. Prepušten sebi na brigu, otključam ulazna vrata i spustim torbu na pod. Koliko sam volio hladnoću, zimu i niske temperature, toliko sam ih i mrzio kada bi došlo vrijeme tuširanja. Onako rumen, konstantno brišem zamagljeno

18

zrcalo i ostanem tako neko vrijeme. Gledam u svoj lik, u mladu kožu i biće u koje sam izrastao ovih dvadeset godina. Koliko sam zapravo izrastao? Ne govorim o tome misleći na sebe u danima kada sam imao stari očev stolac. Ne znam gdje sada kupi prašinu, ali bez njega ranije nisam mogao ni zube oprati. Svagdje sam, itekako, imao osjećaj da trebam i u glavi takav jedan stolac na koji se mogu popeti te uspješno oprati brige. I danas ga trebam… Bratova smrt nije bila jedna od uobičajenih. Ponekad uspijevam ne misliti na to i pronađem se u sadašnjem trenutku, ali s vremenom ipak ne zaboravljam i sve se rjeđe događa da na to ne pomislim. Jedna godina ili tristo šezdeset i pet dana s ovim danas nosi dvostruko uspomena. Uvijek je u meni vidio uzor i oponašao je svaki moj stav gradeći se prema tome. Bio je razlog zbog kojega sam morao kroz život igrati mudro i pametno, bez grešaka. Gdje sam onda pogriješio prije nego što je stravično upao u ruke Kosti? Kosti je nepobjedivo ime u gradu, no ne i biće. Iza sebe nosi tek dva prestrašena ljudska tijela koja ga prate u stopu dok se provlači kroz mračne ulice i krijumčari apsolutno sve u čemu može pronaći zaradu. Naravno, ne radi se o odjeći i kućnim potrepštinama. Kada bi ga se malo bolje pogledalo u oči izgledao bi kao jedan od takozvanih psiho slučajeva kojemu se točna dijagnoza još nije ustanovila. Nisam ga vidio od noći kada se sve dogodilo, a dogodilo se tolikom brzinom da mi je svijest vjerojatno i danas blokirana. Ne mrzim ga. Ne mogu ga mrziti jer je mržnja jak osjećaj, a ja prema njemu ne osjećam apsolutno ništa. Zlo. Zlo je ono što raste u njemu i što iz njega izlazi. Najcrnje opisano zlo. Ni više – ni manje. Zatvorim oči prislanjajući se podlakticama na suprotan zid. Nikada nisam volio suze. Suze su me činile još slabijim nego što u suštini jesam. Ranjivo biće koje je učinilo pogrešku i vlastitog brata usmjerilo u raširene ruke smrti.

19

4. Asia Subota, 23:50 – 23 dana ranije Tata je uvijek govorio da se nakon ponoći počinju događati loše stvari. Definitivno znam da su mi noći baš u to vrijeme zadržavale knedlu u grlu. Zrak nikada nije bio čudniji i jasno mi je da sam veću hrabrost imala sa zrncima alkohola u trbuhu. Zašto je čovjeku uopće potreban alkohol? Da bi bio hrabriji? Da bi više pričao? Da bi se smijao ili plakao? Da bi spavao na ulici? Prokletstvo. Mi smo samo robovi alkoholu kada dođemo u dodir s njim. Vlada našim razumom koji ionako nije i nikada neće biti do kraja izgrađen. Svakako, uz njega, svi pokušavaju vladati nikakvim svijetom kakav imamo; dok mudri starac pak sjedi sa strane, sve nas znatiželjno promatra – a mi na njega ne obraćamo pažnju. Sjedam na pod iza davno izgrađene trgovine nakon što sam dobila poruku da se tu zaustavim. Zeznula sam do kraja samo zato što sam se sinoć izdavala nešto sposobnijom za podnošenje alkohola nego što uistinu jesam. – Hej! – dozove me, ali ostanem šutke. – Daleko si dogurala da bi sada odustala! – čujem ga kako nastavlja. Nasmijem se s nervozom u trbuhu i ustajem kada mi se dovoljno približio. Nije sada toliko riječ o njemu i tome kako strahujem od njegovog hladnog pogleda, koliko o tome da mi je općenito usađeno negativno viđenje o svijetu. Toliko ukorijenjeno u pozadini da sam se počela plašiti sebe same, ali i ulice u kojoj sam odrasla. Čovjek vjerojatno može sve i još je vjerojatnije da to shvati kada dođe u situaciju u kojoj nije bio. Onu za koju je ranije sastavio ugovor kako takvo što ne bi izdržao… Ili sam trenutno i sama u takvoj pa pronalazim riječi kojima bih se utješila. Dovoljno mi pokazuje činjenica da sam ovdje s njim. Sama. Potpuno sama. 20

Užasavam se tog dijela priče. – Nisam odustala – ispustim riječi kroz stisnute zube i opažam kako sam ranije trebala razmišljati o načinu glumljenja neustrašivosti. Stojimo. Moje su oči na njegovima. Njegove na mojima. Osjećam kako mi krv usporava, a vene se sužavaju skupa sa želucem koji ne sadrži više od jednoga sendviča i čaše vode. Naravno, za cijeli današnji dan. – Naš zadnji susret bio je dosta neprofesionalan – spustila sam pogled na njegove tanke usne. Oboje smo svjesni toga i zbunjeno nastavljam probavljati te riječi. Progutala sam knedlu i ugurala ruke u džepove. U jedno sam bila sasvim sigurna, Kosti nije osoba koja treba vidjeti moje drhtave ruke. Ranije sam o njemu samo slušala priče. Naravno, to nisu one priče koje se pričaju maloj djeci prije spavanja. Nisam bila sigurna u što mogu vjerovati od svega toga, a što izdvojiti kao potpunu istinu jer stvari koje stoje iza tog imena su sve samo ne nešto što bi trebalo biti dio stvarnosti. Pojedinci, s kojima sam provodila dane slušajući iste predmete na nastavi, bili su osobno upoznati s njegovim životinjskim ponašanjem, ali nikada nisam mislila da ću se i ja naći pred njim. Barem ne svojom voljom. – Mislim da nijedno od nas dvoje ne želi razgovor u ovo doba. Nemamo o čemu raspravljati. Prijeđi na stvar i reci mi što trebaš kao dokaz – izgovorila sam gotovo u jednom dahu iščekujući njegov idući potez. Doslovce, prokleto sam strahovala od svog idućeg poteza. Sjećanja me vraćaju na ono što smatram početkom koji je izazvao sumnje, lavinu poniženja i neprekinuti grč u želucu. Bilo je jutro. Oh, kako se samo dobro sjećam toga jutra. Bilo je obično kakvo i bude svako drugo za djevojčicu koja je tek zagazila u razdoblje puberteta. Ispostavilo se kasnije da je to jutro bilo početak novog života. Života koji je sve samo ne to. Čak je i sunce sjalo kao dan prije.

21

5. Noel Petak, 20:00 – 24 dana ranije Sjedim na kauču i gledam meč bez pretjerane zainteresiranosti. Dečki su sa mnom i ne znam kada nisu bili. Rijetkost je pronaći ljude poput njih, ljude koji će nakon godina i godina sjedenja pred televizorom opet jedva čekati susret svih nas. Podijeljeni smo oko toga tko će kome biti podrška dok se odbrojavaju runde, ali na kraju krajeva, to nije ni bitno. Svakako vičemo i psujemo kao da bismo na njihovim mjestima postupali ispravnije i bolje. Veći užitak od gledanja kako se odvija radnja mečeva mi je samo kada u istima i sudjelujem. Kako se s godinama razvijao MMA, razvijala se i moja želja za učenjem svih tih borilačkih tehnika od kojih se sastoji. U potpunosti je najspecifičniji i najzahtjevniji sport današnjice. U životu sam pronašao sve što sam tražio i u ringu, počevši s elementima i završavajući na ekstremnim uvjetima koje sam zahtijevao. Život mi je svakako nikad završena borba u parteru. – Što ćemo večeras? – ne sudjelujem u večerašnjem dogovaranju oko toga što će uslijediti kad meč završi. Velika je vjerojatnost kako ćemo vrijeme provesti ovdje ne radeći ništa ili na rijeci radeći apsolutno sve. Jednom rukom pokupim jaknu i mobitel, a drugom samo zatvorim vrata koja su se uz škripanje vukla za nama. Jednostavno smo odlučili posjetiti klub koji nije vidio naša tijela stoljećima. Da smo bili vampiri, to bi bio točan vremenski opis našeg odsustva... Nisam se uključio u razgovor, ali lakše mi je zbog činjenice koja govori o njihovom pokušaju razumijevanja moga stanja. Dapače, to je stanje u kojemu sam ostao od trenutka kada sam nogom prvi puta kročio u crni svijet bijesa. Automobil se zaustavio na parkingu sa suprotne strane. Noć je izgledala sasvim obično, prometno kao i svaki petak u ovo doba, ali ipak nije bila obična.

22

Zastajem na ulazu bez guranja kroz hrpu pijanih ljudi koji vjerojatno još od ranoga jutra ne znaju za sebe. Ovaj klub je izgubio kontrolu onog trenutka kada su sedamnaestogodišnjaci bili najstarija generacija u jutarnjim satima. Glazba je i ovoga puta ista, pusti se eventualno poneka nova stvar iako nikada nisam slušao takvu vrstu glazbe. Kroz gusti dim cigareta ipak sam ugledao dečke oko stola i smjestio se u zgužvani polukrug. Tada se svijet ugasio, zemlja se zaustavila, ljudi su se kretali usporeno kao u filmu, zvukova nije bilo. Oči su mi zastale na licu čovjeka kojega dobro znam. Kojega dobro znam po imenu i djelu u koji je upleten. Dugo su me tješili kako on možda ne stoji iza svega, ali dovoljno sam vidio one noći kada sam se umoran vraćao s treninga. I stoji. Bez osjećaja krivnje, bez suosjećanja i imalo ljudskosti. Stoji i ispija piće sa ženskim bićem kojega nije dostojan. Kažem to jer, da, nije dostojan nikoga. Sve te utjehe i riječi koje su mi samo prolazile glavom bez zaustavljanja nisu bile dovoljne. To su bile samo činjenice koje su me pokušavale ugasiti dok sam izgarao. Svakako me ne bi spriječili ni da sam mu pokušao ugasiti život istim rukama kojima sam grlio brata. Ne želim mu omogućiti da se opet sretnu, ne želim ga u svijetu u kojemu se brat pronašao. Kakav god to svijet, na kraju krajeva, bio… Nešto se dogodilo. Pronašao se na svim naslovnicama kao što je i sanjao, ali ne zbog svojih nogometnih sposobnosti, ne zbog vještina kojima ganja loptu, ne zbog svojih napornih treninga. Ubijen je. Mučen i ubijen na najgori mogući način. Kakva ga je katastrofa zadesila? Ne sumnjam, smak se svijeta dogodi u jednom trenutku, a zašto ne bi i katastrofa u običnom čovjeku? Naravno, bio je on običan. Na neobičan način. Bio je veći čovjek od onoga koji ja mogu postati. Bio je sve što želim biti, a on se ugledao na mene. Na biće slabije no što se predstavlja. Tad sam pogriješio. Ta ista, prokleta pogreška prati me i danas. Ovaj put kroz lik osobe koja mu je zatvorila oči. Vječno. Plakao sam. Sjećam se da sam plakao prije početka izbacivanja bijesa zbog vlastite nemoći da mu pomognem. Zbog nemogućnosti da postupim drugačije. Nisam nikada imao koristi od izbacivanja suza nakon svih tih otrovnih bočica koje udišem cijelo to proteklo i nepovratno vrijeme.

23

Čovjek pomisli da je u potpunim govnima, zar ne? Čovjek ne zna što su govna i, vjeruj mi, ne postoji tamnija boja od crne. Ne razumiješ što govorim? Podigni glavu istoga trenutka i prestani udisat jebena sranja koja su ti nametnuta. A jesu, nametnuta su ti kroz današnje društvo kako bi tvoja duša došla do prokletog, oronulog ponora. Do propasti i usrane bunarske bušotine iz koje je teško pronaći izlaz… Ili se nikako ne izlazi. – Idem nam po pivo – izgovorim i ne skidam pogled s njega. Za šankom stoji kraj mlade djevojke koju ranije nisam imao priliku susresti… Ili možda jesam…? Često ljudi nisu svjesni kraj koga su prolazili i onda dotično stvorenje primijete pa im se učini kako se susreću i više nego često. Glupavi osmijeh mu razvuče usne i okrene se kao da za sobom sluša hvalospjeve. – Pivo. Pet komada – izgovorim tapkajući po šanku. – Bježi od njega djevojko – uspijem joj se obratiti i ne ostavljam prostora za odgovor koji sam mogao nastaviti. Osjećao sam kako mi dim cigareta trga kožu s lica, pali ju i odnosi u kristalno čisti užas. Hladne sam boce ispustio na stol i popustio tekućini otjecanje niz grlo koje nikada nije utrnulo kao tad. Da sam još što progovorio glas bi mi se vjerojatno iskidao na velike komade čeličnog bijesa i uzrujanosti. Koliko bi samo život bio lakši kada bi nas izbjegavali oni koje izbjegavamo. Izbjegavam li ga ili samo izbjegavam svako sjećanje na tmurnu noć koja je trebala proći kroz razgovor do zore? Nagnuo sam se se nad stol s punim oprezom, a tada sam ga uočio kraj izlaza. Ni sam ne znam na što sam bio spreman. Kako uopće nastaviti dalje kada ti prošlost svakim danom na razne načine prolazi tik ispred nosa i ne možeš ju ne primijetiti? Guši. Prošlost guši i truje sve što nam sada treba, uništava svaku mogućnost za onim željenim korakom naprijed. Uguši se čovjek. Uguši se psihički kada umjesto točke stane redati zareze. On je gašenjem jednoga života ugasio mnoge. Kako osvetiti nečiji ugašen život kad ni tvoj dovoljno ne izgara za planiranu eksploziju? Pred očima su mi prolazile vrtoglavo kratke haljinice i našminkana lica. Pobogu, gdje sam to…?

24

6. Asia Nedjelja, 00:15 – 22 dana ranije Toga sam jutra napunila trinaest godina i na mamin nagovor počastila razred mekanim bombonima i čokoladicama. Čokoladice sam sama kupila u trgovini s druge strane škole. Cestu sam tada prelazila sa strahom od automobila, a danas često poželim da mi se kakvo zlo dogodi. Na brzinu. Da me automobil jednostavno pokupi i da sve prestane. Ne volim bol i nikada nisam voljela osjećaje koje nosi sa sobom pa sam strahovala i od smrti samo zato što joj je preteča ta ista bol. Nikada nisam smatrala kukavicama ljude koji napuste ovaj svijet svojom voljom. Hrabro je kročiti u nepoznato, ali s druge strane, nismo si podarili život pa si ga ne smijemo ni oduzeti. Ušla sam tada u razred praveći se kako je dan sasvim običan, kao i svaki drugi, što je i bio dok sam počela izvlačiti iz njih najbolje što sam mogla. Sjela sam uz prijateljicu kojom su drugi uvijek lako manipulirali. Bila je često okrenuta leđima jer su ostale cure iz razreda u meni vidjele nešto što same nisu imale. I danas se družimo jer sam nekako prešla preko toga. Nekoliko dana ranije imale smo zadatak osmisliti priču i po njoj izraditi plakat na stranom jeziku. Naravno, rekla sam im da je u redu ako ga izradim sama i kako bi bilo ugodnije da se u to vrijeme samo zabavimo. Gledale smo filmove dok je tata pravio sendviče i spremao nam sokove. Nikada nitko nije ušao u našu kuću i izašao bez da je prije toga nešto pojeo. Još je uvijek moj tata domaćin iz snova i ljude dočekuje kao da su dio obitelji koju posjećuju. Na stropu sobe imala sam prikačenu ljubičastu mrežu, cijelom dužinom. Tu mi je mrežu tata jednoga dana darovao jer sam subotama sobu pospremala tako da je uvijek iznova izgledala drukčije. Krevet bih uvijek premjestila na drugo mjesto i ništa ne bi bilo isto. Mreža je bila poput one kojom mornari hvataju velike ribe. Izrezala sam paukove od crnog kolaža i stavila ih na mrežu pa je soba izgledala čarobno, kao da je čovjek zalutao u neku novu dimenziju.

25

Tada je to bilo nešto prekrasno i originalno jer nitko nije imao ideje kao tata i ja, kad bismo spojili umove. Sjećam se da sam imala Matematiku… Onaj grozni predmet koji mi nikada nije išao od ruke i uvijek sam trebala instrukcije te dodatna objašnjenja. Osjećala sam se glupo jer mi se moralo pet puta objašnjavati jedno te isto gradivo. Prijatelji iz razreda bi napustili razred istog trenutka kad bi začuli zvono, dok sam ja pak ostajala sjediti… Klupe su u matematičkoj učionici bile spojene, sjedili bismo po četvero u redu i tako prepisivali bijelom kredom ispisane zadatke na tamnozelenoj ploči. Papirići su uvijek prelijetali razredom i bio je to baš odmor za mozak kada sam jedan uočila na stolu pored svoga. Pospremila sam ga u torbu i pričekala odmor. Pokajala sam se što me vlastita znatiželja iznevjerila i nikada neću zaboraviti silu događaja nakon što sam pročitala sadržaj. Bio je zgužvan, nakon toga posložen u maleni kvadratić. To su mi otkrivale linije kad sam ga rastvorila. Pisalo je kako si umišljam važnost zbog mreže koja mi stoji u sobi. Potreslo me je to što moja mašta nije viđena na ispravan način i što se sasvim besmisleno osuđuje. Dovraga, moja je soba bila moje carstvo jer sam željela da to bude. U mojoj sobi nastale su brojne rečenice i tekstovi ispisani na papirima, u starim bilježnicama. Ondje sam crtala, smišljala novi razmještaj sobe, plakala i spavala. Jedne večeri sam okomito na krevet smjestila fotelju i spavala na njoj držeći noge na sredini. Tek ujutro sam shvatila koliko je taj položaj neudoban. Spavala bih uvijek sa slušalicama u ušima i kroz preslušane pjesme živjela neke potpuno nove svjetove. Nije da nisam voljela svoj, samo sam više voljela onaj koji sam mogla kontrolirati bez da se sve odvijalo samo od sebe i onako kako je sudbina odlučivala. Pustila bih nešto lagano i strano pa zatvorila oči upuštajući se u san brzinom koja, očito, nikad neću moći objasniti. Sjećam se koliko sam samo puta prošetala svojim ulicama s istim tim slušalicama. One me i danas spašavaju od nestvarnih zvukova koji mi dopiru do unutrašnjosti glave i čine me luđom nego što jesam. Dno papirića, koji je bio za jednu od prijateljica, krio je sadržaj što je za djevojčicu te dobi značilo golemu katastrofu. Danas bih vjerojatno postupila drugačije, ali tada? Tada sam otrčala u toalet i proplakala cijeli idući sat Matematike.

26

Nitko nije ni provjerio gdje sam. Nitko se nije zanimao za to kako se osjećam. Bila sam loše, bila sam u rasulu. Naredna je tri dana školom harao trač koji nije bio ni blizu istine. Djevojčica s kojom očigledno imam sličnosti zbog kose izašla je na svim stranicama društvenih mreža. Moja škola odlučila je stajati iza toga da sam to ja. Sve bi bilo u redu da su slike bile pristojne. Dan danas ne znam tko je ta djevojka, no zasluge za pornografiju i gole fotografije sam u potpunosti primala ja. Dolazili su SMS-ovi, pristizali su pozivi i vrijeđanje koje me je progonilo noćima. Stizale su prijetnje, uvrede i poruke u kojima su se raspitivali o tome radim li kakve usluge. Bila sam samo trinaestogodišnjakinja koja je tek upalila internet i počela s učenjem načina na koji se koristi. Roditelji su, naravno, shvatili. Sada smatram da je bilo kasno kada su roditelji pošli u školu riješiti jedan od slučajeva vršnjačkog zlostavljanja, ali riješilo se koliko se moglo riješiti. Bilo je kasno samo zato što sam tada već zagazila nogom u bunar depresije u kojemu sam trenutno utopljena i ostavljena bez ikakve pomoći. Ostavilo je traga, jest. Od tada sam maloljetna porno diva koja se svojevoljno fotografira svakoj osobi kad primi najobičniju poruku. Nisam. Naravno da nisam, ali to su ljudi.

27

7. Noel Subota, 10:15 – 23 dana ranije Jutarnja kava običaj je koji redovito njegujemo. Gradski je pub naše mjesto, oaza i ispušni ventil kad noć prije ne bude ugodna ili ne organiziramo susret neko duže vrijeme. Sinoć smo nakon objašnjenog stoljeća otišli u klub koji mi je izazvao mnoštvo pitanja u glavi i natjerao me da duboko promislim o njegovom postojanju. Tko dopušta ulazak toj masi nerazvijene i alkoholizirane djece? Razgovor nam je ranim jutrom započeo sportskom temom i, kako to inače biva, završava našim planovima o biznisu koji se, na kraju, nikada ne provedu. Moj dugogodišnji prijatelj je, recimo to tako, najinovativniji i najmaštovitiji kada su u pitanju besmislice. Zove se Leon i... Visok je. K vragu koliko je samo visok. U pičku materinu koliko je visok… Kosa mu se pri rubovima pretvara u kovrče i održava ju kraćom kako se ne bi pretvorio u afro stilista. Nosi jednu te istu majicu neko određeno vrijeme, unatoč hrpi što ga čeka u sobi na stolici odmah pored kreveta. Brat mu u toj istoj sobi godinama skuplja i održava stripove na polici, naziv joj je Gertruda. Tip je osjećajan. Koliko god filozofira o znanstvenoj fantastici i stripovima, osjećajan je i lako ga je povrijediti. Oko sebe je podigao zid, teško mu je prići i svidjeti mu se u isto vrijeme, ali lomljiv je i srce mu je krhko. Ta Gertruda, koju se ne smije nazvati tek nekom običnom policom, za njega je cijeli životni smisao. Pregledao sam je uz njegovu prisutnost čak dva puta i fascinantno je koliko je brojčano ispunjena knjigama o Harry Potteru i stripovima, odnosno, Mangama. Upitaš li ga sitnicu vezanu za samo jedan strip koji stoji između svih, nadovezat će se o tome do beskraja jer doista toliko i zna. Ono što mu mozak sadrži i pamti vrijedi milijune. Znanstveno je zanimljiv i uistinu bi ga trebalo proučiti, istražiti. K vragu i Gertruda, ali svakome čovjeku treba ljubav kakvu on ima samo prema toj polici. Namjestio sam majicu koja se nekako podignula, hladilo me po leđima. Želudac mi vrišti od gladi iako nikada nisam jeo u jutarnjim satima. Nisam osjećao potrebu, ali zbog škole i obaveza u to vrijeme ranije nisam stizao jesti.

28

Svakako, općenito govoreći, nisam nikakav kuhar. Često, dok pržim meso ili pečem pomfrit, navučem trenerku preko ruku i drhtavo držim kutlaču kako se ne bih opekao ili pošpricao uljem. Imao sam osjećaj da trebam snažni oklop i punu ratnu opremu za sasvim obično spremanje ručka. Sjećam se kako je jedne večeri glad u trbuhu bila tolika da je sobu u kojoj sam kuhao ispunila gustom parom jer nisam znao koliko ulja treba uliti u tavu da pripremim obična pileća prsa. Trgnuo sam se iz svoje prošlosti kada su već odlučili ispred Leonove kuće otvoriti kafić koji bi čuvao ulaz u buduću dvoranu za vježbanje. Odlučili su uspjeh izgraditi na snalažljivosti u komunikaciji. – Ljudi, dvorana nije gotova. Sjedite, popijte kavu. To je bio način na koji su mislili osigurati uspjeh kafića, ali ništa od toga neće postati stvarnost jer oni još uvijek vole samo biti djeca što još nisu mrdnula iz svojih pelena. Onda se razgovor pretvori u planiranje putovanja. Shvaćamo kako nismo financijski toliko sposobni, a i to da nam za naše novčano stanje u restoranu na meniju mogu predložiti tek neki novi restoran. Tema, zatim, postanu cure, planiranje sljedeće kave i prepričavanje novosti koje se pojave u igricama nakon nekog određenog vremenskog perioda.

29

8. Asia Nedjelja, 00:20 – 22 dana ranije – Ako ozbiljno misliš s ovim, ostavit' ću te tu i sačekati kod rijeke – nastupio je šefovskim tonom. – Što tražiš od mene? – ispalim istoga trenutka. Što dalje ovo ide, to je gore. – Za ulazak se snađi, a svota novca neka bude što veća – namigne mi i nestane iza ugla prije nego što mi je zaprepaštenost skliznula s lica. Stojim u nevjerici i gledam prema izlogu trgovine. Hoću li se doista pretvoriti u pljačkašicu? On mi svakako nikada nije izgledao kao normalna osoba, ali platila sam u cijelosti i bez obzira na jučerašnju večer – nije se ovako trebalo nastaviti. Ispušem isprekidani zrak iz pluća i osvrnem se oko sebe. Što bi mi trebalo poslužiti za ovo? Dovraga, što bi mi trebalo poslužiti ako postoji alarm? Ugledala onu dobro poznatu daščanu ogradu. Od dana kad sam upoznala samu sebe ona stoji tu. Na vrhu leže dvije, staklene, do kraja ispijene boce i komad daske koji joj više ne pripada. Bocama neću postići ništa. Shvatila sam kako doista planiram upasti u staru trgovinu i opljačkati ju. Budući da nisam ekspert u stvarima poput ovih, ne znam kako započeti bilo što da tu akciju privedem kraju. Zašto ne odustanem od ovae sulude ideje i prilike da si uništim budućnost? Zato što je prokleto već uništena. Bez daljnjeg razmišljanja uzimam dasku ograde i udaram prvi put po staklu. Drugi put, treći… Udaram i četvrti te shvatćam kako svakim udarcem udaram samoj sebi dušu i plačem sve više, glasnije i očajnije. Plačem iz sveg glasa i urlam na staklo koje ne uspijevam ni približno oštetiti, kamoli razbiti...

30

Nedjelja, 00:45 – 22 dana ranije – Sranje – lupam nogom o pod sjedajući na stolicu kao napola poslušan pas. – Zašto si ti ovdje?– – Hm? – podižem glavu i gledam u dečka koji je potpuno smireno sjedio u ovom oronulom hodniku kraj samog izlaza. Zašto jednostavno ne izađem? – Zašto si ovdje, pitam te – ponavlja uporno. Pobogu, pusti me, sigurno nisam tu kako bih čavrljala s tobom. – Zbog stresa – odgovaram. Glupača, dajem odgovor na koji bih i sama postavila dodatno pitanje. – Stresa?– – Stresa, da – pogledam ga u oči i nastavljam. – To prekrasno stanje u kojemu se čovjek nalazi kada je suočen s problemima – nimalo sarkastično. – Vjerujem da imaš problema i s komunikacijom – napravio je čudnu grimasu i stane gledati u zid ispred sebe. On bi se svađao? Mlađahni gospodine, oh, znam zbog čega ste tu. Vaš divni temperament Vas odaje, a moja trenutna planulost mi ne da prešutjeti. Stanem mahati rukama i prevrtati očima još sekundu nakon što sam mu privukla pozornost. – Što je s tobom? Droga? – udaljio je glavu, raširio zjenice koliko god je mogao i podignuo desnu obrvu. U redu...? – To se zove neverbalna komunikacija. Ti, dragi moj, imaš problem s komunikacijom. Nasmijao se na moje objašnjenje i naslonio na stolicu zatvarajući oči. Uopće nije bilo smiješno, ali uopće. Naslonila sam se bezvoljno i istoga trenutka shvatila da će čekanje trajati vječno. Možda nisam trebala biti ja i ovom tipu odgovoriti kako svi normalni ljudi odgovaraju, dakle, normalno. – Ne ispričavam se nikome, ali evo, možda sam trebala drukčije odgovoriti – nepomično sam i ravnodušno buljila u zid.

31

– Isprika prihvaćena – nakosio je glavu prema meni i osjetila sam onaj njegov osmijeh. Još jedan fuckboy, pretpostavila sam. – Nisam ti se ispričala – uzvratila sam gledajući u suprotnom pravcu. – Zašto si ti ovdje? – naslonila sam se na lijevu stranu i pogledala ga. – Ja? – – Vidiš li još koga u blizini? – namrštila sam se pokazujući mu da ispada blesav. – Zbog rješavanja stresa – kaže i nasmije se kao da je sjedenje u tom hodniku svakodnevna i normalna stvar. – Znači, one prekrasne scene u kojima dva mužjaka nasrnu jedan na drugoga, a krv prska na sve strane? – upitala sam znatiželjno i pomalo sumnjičavo. Koliko teška stvar mora biti da sam ovdje sjediš nakon običnog udarca... Ili više udaraca? Ovisi o tome od koliko nastavaka se sastoji. – Previše gledaš Animal planet – nasmijao se. Baš je divno što sam ovdje dežurni klaun u cirkusu, ali ovo mi nema smisla. Skrećem pogled s njegovoga i gledam prema satu kraj vrata. Kasno je, jako kasno. Tješi me samo to što ovu noć ne moram provesti u sobi. Koliko je to utješno toliko je i... Ne znam. Doista, ne znam. – Dotični mi je mužjak, zbog kojega sam ovdje, mrtav pijan i željan masnica umrljao košulju, kao što vidiš – pokazao mi je prstom crvenu mrlju na svojoj bijeloj, i dalje savršeno izglačanoj košulji. Zanimljivo je da to nisam primijetila ranije. Vjerojatno zbog crnog sakoa koji je nosio. Zasukao je rukave do lakata i vjerujem da još nikad nisam srela nekoga s tako dobrim smislom za takvo što. Što ja to uopće pričam? Smislom za odijevanje sakoa…? – I zbog toga si ovdje? Policijsku stanicu si pomiješao s kemijskom čistionicom? – nasmijala sam se po prvi put kroz naš kratki razgovor jer ništa ne razumijem i trenutnu situaciju doživljavam kao najbanalniju scenu iz sapunice. – Ne, samo sam mu ispunio želju i zadao pokoju masnicu. Subota je, znaš, grad je pun policije, a ja svoje vještine ne smijem koristiti van ringa. Postalo mi je jasnije. – Mama bi te ubila kada bi vidjela da si se zaprljao? – nasmijem se i podbočim na naslon stolice. 32

– Ne, samo sam emotivan – uozbiljio se kao da ga je moj način razgovora naglo počeo vrijeđati. – Lomiš ljude po gradu, ali si emotivan? – zbunjeno sam pitala mičući pramen kose iza uha. – Moje emocije nemaju veze ni sa sparingom ni s tim tipom. Imaju s košuljom i pričom koja stoji iza nje. Zakolutala sam očima. Dečko, odrasti, to je samo košulja… – Emocije su psihički procesi koji uključuju tjelesne promjene, izražaj i ponašanje – izgovorim sve u jednom dahu. – O čemu sada govoriš? – malo je povisio ton i sjeo uspravno. – Ne znam… – premjestila sam se u poluležeći položaj, koliko god je to bilo moguće. Svakako je bilo bolje da ostanemo na šutnji jer sam iskreno sumnjala da si još što pametno imamo za reći, a nigdje i ne piše da moramo održati besmislenu komunikaciju koju smo započeli. – Reci mi, ta tetovaža… Pogledala sam na svoj dlan. Iznad palca na ruci mi već dulje vrijeme stoji prikaz planeta s prstenom. Saturn. Kažu da nam Saturn daje do znanja kada je vrijeme da se zaustavimo i tjera nas da odrastemo učeći se samozatajnosti i odricanju. Kažu i da je neprijatelj Suncu i Mjesecu. Kažu i da ljudi snažnih Saturnovih obilježja život shvaćaju previše ozbiljno. Kažu da je najsporiji planet. Kažu da daje opis i smisao našega postojanja. Kažu toliko toga i baš se zato nalazi na mojoj ruci. Na onoj, uvijek slabijoj od druge… Iako ne znam iz kojeg razloga. Oduvijek sam teško podnosila bol, ali sam isto toliko dugo i tvrdoglava pa sam ipak skupila svu snagu i dopustila da mi iglama izbodu kožu i ostave znak. – Što s njom? – prekrila sam ju drugom rukom, bilo mi je nelagodno. Imam osjećaj da objašnjavanjem značenja tetovaže objašnjavam i značenje vlastite priče, a ni sama nisam sigurna u nj. Saturn sam svakako shvatila kao obilježje nekoga tko uči na vlastitim pogreškama.

33

Problem je što ja ne naučim. Padam na svakom ispitu i izlazim ga ponoviti još milijun puta. – Ti i Kosti… – zastane. – Ja i Kosti nemamo ništa više od propalog dogovora – vidno sam se uzrujala. Hoću li ikada to privesti kraju ili sve zaista mora izgledati toliko komplicirano i sjebano? Iskrivila sam vilicu gutajući sve što sam trebala progutati. Kako on uopće zna za nas? Kako zna da je moja prisutnost ovdje baš zbog njega? – Ti si onaj koji mi je prišao u klubu... – uzdahnula sam pomislivši kako bi osoba za šankom mogao biti on. Mora da je on. Vidio nas je kako razgovaramo i zaštitnički preporučio da se držim podalje od njega. Kao da mi sada trebaju on i njegovo strano, zaštitničko ponašanje. – Kao prvo, nisam prišao tebi već konobaru – počeo se braniti. – Kao drugo, da. Ja sam ti rekao da ga se kloniš. Ako ti je život svet trebala bi – trzne rukom prema sebi kao da je poželio udariti u nešto, ali se suzdržao. Što on uopće zna o svetosti života i silama koje sve to urušavaju i tjeraju nas da se vrtimo u krug? – Noel, slobodan si – policajac mu se obratio, a on je izašao nakon što mi je naznačio kako je najbolje za mene da nisam dio njegovoga društva. Prešutjela sam. Ne zato što je brzo napustio ovo mjesto, već zato što nisam bila sigurna pripadam li sada doista tom svijetu ili sam samo usputni prolaznik. Što on zna o Kosti?

34

9. Noel Subota, 10:30 – 23 dana ranije Gužva. Nevelika gužva koja ipak izaziva znatiželju i skreće pažnju na svoju blizinu. Približavamo se skupini starijih ljudi što očigledno pomažu onesviještenoj djevojci da ustane i izgovori što ju je dovelo na ulicu. – Leone, ona je sinoć bila za šankom! – razrogačio sam oči shvativši da je to ista djevojka koju susrećem po tko zna koji put. Svaki put je u sve gorim okolnostima i ne čudi me njezina mamurna pojava na ulici. Sinoć sam pri odlasku iz kluba prolazio istom ovom ulicom prateći vlastite korake. Nisam bio siguran o čemu razmišljam jer mi je glava bila u stanju između svega i ničega. Kosti je nedaleko od mene ulazio u auto nakon što je dobrih par metara drugu djevojku vukao za ruku. Noć je bila hladna, a nebo kristalno čisto. To je isto nebo bilo ispunjeno zvijezdama za koje nikad nisam bio siguran kako uistinu izgledaju. Što sam bliže prilazio, shvaćao sam da je djevojka koju je uveo u automobil jedna od onih s kojima provede noć i nastavi dalje. Nastavi životom koji prokleto nije zaslužio živjeti. Ne mogu reći da su vodili ljubav jer se to ne radi na parkingu iza kluba sa svakom osobom koju upoznaš, ali bez srama su izveli scenu iz filma u zamagljenom automobilu. Bio je zamagljen zbog temperaturne razlike. Dovraga da je bar bio zamagljen crnilom kakvim blindirani automobili budu odvojeni od vanjske slike, od stvarnosti. Imala je tetovažu. Dobro se sjećam da je imala tetovažu… Istu kakvu ima djevojka s ulice. To je ona. Života mi, to je bila ona.

35

10. Asia Nedjelja, 01:10 – 22 dana ranije – Jesi li ti svjesna toga što izvodiš? – započinje se rasprava koju i inače vodi tata u automobilu na putu prema kući. Za vrijeme takvih razgovora uvijek sam imala osjećaj da je sve što kažem ili pomislim reći pogrešno. Da ništa što mi padne na pamet ne može pristajati kao odgovor na njegovo pitanje. – Što si mislila s tim?! – nastavlja se izderavati. Suzdržavam suze koje bi u suprotnom ispunile automobil do krova i stišćem pluća da ne eksplodiraju. Ulična rasvjeta isprekidano obasja mamino lice na suvozačevom mjestu i mislim da sam ovim najviše povrijedila nju. Ne samo ovim postupkom, već sa svim u što sam se pretvorila. Gleda me kako nestajem u tami i vjerojatno se pita gdje je pogriješila. Ne shvaća da je odigrala ulogu savršene majke i žene koja je dala cijelu sebe za brata, sestru i mene. Uvijek je bila tu, čak i kada sam mislila da uz mene neće biti nitko. Koliko joj je to urođeno, toliko doista želi pružiti cijelu sebe kako bi se moje jadno tijelo oporavilo i psihički i fizički. Smirivala je tatu svaki put kada bi na mene povisio glas, ali ne i sada. Sada i sama shvaća da tako više ne ide. Činjenica da to i sama uviđam je užasavajuća. Koliko će onda ostati povrijeđeni kad vide ono što njihova kći planira pripremiti, poput nedjeljnog ručka, za samo nekoliko dana? Ako ikada više napustim kuću, naravno. – Ja ne mogu vjerovati. Cijeli život sam uložio u vas i kako mi vraćate? Šutjela sam. – Zašto to radiš? – pitao je ponovno. Ne znam, tata, ne znam zašto to radim i zašto to meni rade. Šutim po običaju kad me netko napadne i smatram da mi je ista ta šutnja najbolja obrana. Opće je poznato da ljudi slušaju kako bi odgovorili, a ne kako bi shvatili ono što im se uputi. Moj tata nije loš čovjek, ali ono što govori ostavlja loš efekt na mene. Svakako nikada nisam znala manje od ovoga što sada znam i mislim da znam. Zatupljujuća bol obuzima mi misli.

36

Odustajem od razgovora koji nisam ni započela, što znači da nastavljam blijedo viriti kroz prozor. – Cijela obitelj nam je u policiji. Znaš li što će se sada dogoditi? – ne kimam glavom i vjerujem da to smatra potvrdnim odgovorom. Oduvijek sam mrzila što svijet stvara priču na temelju jedne riječi ili tek dijela izrezane scene. Što će narod reći? Što će pričati ljudi? Napravio čovjek dobro ili loše uvijek se postavljaju ista pitanja. Je li bitno što će ljudi reći? Kuju li oni naše snove i žive li naše dane? Zacjeljuju li drugi naše rane i brišu li naše suze? Rade li bilo što drugo osim što pričaju? Ne. Ljudi su prokletstvo beskonačne gluposti.

37

11. Noel Nedjelja, 00:05 - 22 dana ranije Odlažem sliku u kofer s ostalim starim uspomenama. Brat i ja. Odjeveni u ista odijelca za njegov peti rođendan. Stajali smo kraj bazena na napuhivanje koji smo izmjenjivali svako ljeto. Koristili smo te bazene poput jednokratnih tanjura ili britvica za brijanje. Osmijeh. Na licu mu se razvukao osmijeh koji je jasno objašnjavao njegovo vedro raspoloženje toga dana. Ponekad je bio i loše volje, ali ti su dani bili u znatno manjoj mjeri od ovih drugih. Razmišljao sam o tome da nazovem kući i provjerim kako su mama i tata. Kako su skupa... Kasno je za poziv, ali jedino u to vrijeme budem blizu toga da okrenem broj i nazovem… Čak i oni imaju svoj broj, koliko god ja mrzio tu raspodjelu ljudi na brojeve i znakove. Svi smo mi nekome samo broj. One večeri kad mi je brat ostao uspravno i sagnute glave okrenuo sam onaj njegov. Njegov, i danas, poznati, lako pamtljivi broj što stoji zapisan na rubu stare bilježnice iz kemije. Nije se javio. Nakon trećeg tutnjanja s druge strane slušalice, linija se odbijala. Mobitel je bio smrskan. Shvatio sam to kada je policija pronalazila oko njega sve stvari što su mu pripadale i koje se danas nalaze u koferu. Znao sam da nešto nije u redu jer nikada nije ugasio mobitel bez da se javio i naglasio kada dolazi kući. Nesrećom, te noći je već bio stigao prije mene. Na ulasku u ulicu dodao sam gas i osjećao da ulica nema kraja, da svaka kuća koju prolazim stoji u mjestu. Ništa nije moglo pomoći brzini kojom sam uspijevao vladati kao od šale. Na ulazu sam ga sreo. On i njegova dva prijatelja, na ulazu u moj dom, pričaju o mom bratu.

38

– Gdje mi je brat? – izustio sam to kroz zube. Kosti i ja nikada nismo bili na zelenoj grani i zasigurno nikada nećemo biti. Te noći mi je odgovorio da brata nakon današnjeg dana više neću viđati. Nisam ni mario koliko dugo će stajati na mom pragu, već za to gdje mi je brat. Tih par sekundi ga je koštalo života. Utrčao sam, dozivao ga, zazivao mu ime i kada sam ga pronašao, nastavljao sam vikati znajući da spasa više nema. Utipkao sam poziv hitne pomoći i vikao u slušalicu da se požure, da mi se brat objesio. Vikao sam u slušalicu da ne znam što učiniti. Vikao da nije dobro, da je poplavio i da se ne budi. Vikao sam da se ne odaziva na moj glas. Spuštati njegovo beživotno tijelo bila je najteža stvar koju sam u životu učinio. Kasnije su u bolnici rekli kako se najprije predozirao, zatim pod utjecajem droge objesio. Moj se brat nikada nije drogirao. Nikad ga nisam učio da ide tim putem. Kosti je znao više. Kosti je bio kriv. Prokleto sam znao da su njegove ruke upletene jer je jebeno rekao što je rekao, a brat mi je i dalje visio s jebenog stropa na tavanu. Hitnu prije mene nitko nije zvao, mama se pitala u čemu je pogriješila jer si je njezin sin oduzeo život. Još i danas ona ne zna da to nije bila njegova volja. Nije to bila ničija volja. To je bio zločin. Zločin koji nikada nije odradio svoju kaznu.

39

12. Asia Nedjelja, 08:45 – 22 dana ranije Nisam provela noć u postaji, to je jasno. Nisam imala ugodno očitane litanije, što je isto jasno. Svakako litanije nikada nisu bile ugodne. Zatvaram oči i u dubini duše zapravo ne želim zaspati jer znam kako buđenje izgleda. Po običaju se vrtim po krevetu kroz nemir i trudim se ne strahovati od polumračne sobe. Trudim se ne misliti na ono što će uslijediti, na ono što će učiniti da mi srce lupa dvjesto na sat. Prije nego nastavim razmišljati o svemu, pronalazim se u nedalekoj prošlosti. Uistinu je bilo najgore iskustvo koje sam ikada proživjela. Vidjeti sebe, samu sebe, u polusnu i boli. Vidjeti se iz kutka sobe bilo je nešto najstravičnije što sam mogla vidjeti. Pronaći se izvan svoga tijela, gledati na sebe kao na nekoga tko je klinički mrtav i ne uspijevati pomaknuti ni jedan jedini dio tijela. Još je gore bilo osjetiti kako moj trud ne uspijeva prije nego što sam se vratila u realnost. Koliko god to bilo nemoguće, prokleto sam vidjela samu sebe sa stropa. Promatrala sam vlastito, usnulo tijelo i raspadnuto biće. Prokleto sam izašla iz vlastitoga tijela i promatrala se s udaljenosti. Prokleto se takve stvari i dalje nastavljaju, ne prestaju, ne odustaju od mene… Ni najmanji detalj paranormalnosti koje sam osjećala ne zaboravljam. Nijedan detalj. Prokleto, ali prokleto me sve to prati u stopu. Naglo sam brojala vlastite treptaje prije nego sam začula vrisak. Urlanje djeteta koje uz pratnju ima škripavi zvuk grebanja po ploči. Postaje sve glasnije i glasnije i glasnije i glasnije. Postaje sve tiše i tiše i tiše i tiše… Gotovo. Zaplakala sam skupljena, koljenima stisnutim na prsima i molim Boga da zvukovi nestanu, da se ne vraćaju i ne čine me luđom nego što jesam. Ponekad

40

se osjećam kao da na meni provode nekakve eksperimente i promatraju moje ponašanje jedva čekajući finale. Obrisala sam suze i provirila preko ruba pokrivača ima li koga u sobi. U sobi koja mi je ranije bila bijeg od stvarnosti, a danas tu istu stvarnost neopisivo želim natrag. Protrljala sam oči i unutrašnjost mi se stresla kao da je to reakcija na pretrpljeni šok. Hoću li se ikada naviknuti? To je najgore. Najgore je što imam osjećaj da se sve to ne namjerava prekinuti i da ću biti primorana navikavati se na nerealne slike i zvukove što me izluđuju. Povukla sam prekrivač preko glave i držim ga baš kao što mačak u čizmama drži svoj šešir. Što ako sam zapravo hrabrija nego što mislim? Što ako neka druga osoba i netko meni stran ovo ne bi izdržao? Do nedavno sam ovdje pisala. Pisala bih svoje dnevnike, prvi roman uz želju da ga jednoga dana objavim i pokažem koliko sam zapravo uspjela. Bojala sam se negativnih reakcija i komentara koje bi taj roman mogao imati, ali tješila sam se time da čista i gola emocija ne može biti loša jer će ju svatko prihvatiti na svoj način. Baš kao što sam ja prihvaćala i letjela kroz knjige u gradskoj knjižnici. Imala sam preporuke, ali mnoge mi nisu sjele jer nisam zamišljala likove onako kako su bili opisani, nisam voljela povijesne knjige, nisam voljela mnoge stvari i to je bilo do mene, ne do dotičnog pisca. U knjizi sam željela opisivati psihu likova, fizički i ne toliko jer na taj način želim ostaviti mjesta za još stvaranja. Svatko bi stvorio ono što želi i kako želi. Za sada sam napisala tridesetak stranica o djevojci čiju ulogu na pola igram ja. Naravno, nisam izostavila maštu. Problem mi je stvaralo spajanje dijelova, jer kako ja to radim? Složim početak i kraj, umećem sredinu i spajam ju s početkom i krajem. Uvijek sam išla poprijeko i izbjegavala jednostavnost pa si kasnije zbog toga čupala kosu. Ne doslovno, ali… Čupala bih si kosu. Nisam dugo pisala… Ružna realnost koja je odstupala od normale me udaljavala od papira i olovke. Nažalost.

41

13. Noel Nedjelja, 00:10 – 22 dana ranije – Brate, dolaziš li? – nisam očekivao poziv na ulaznim vratima, pogotovo zato što sam ranije javio da ne dolazim. Kako ih odbiti sada kada su tu? Preokrenuo sam očima i za nekoliko trenutaka već bio prisutan među okupljenim ljudima koji s neviđenom lakoćom stvore kaos. Ne namjeravam piti, ali ako zapalim večeras, vjerujem da će raspoloženje biti drukčije. Moje društvo kao društvo skup je raznolikih ljudi. Od otrovnog korova do onih koji ne bi ni mrava zgazili. Ponekad dvolično, ali snalazimo se i s jednima i s drugima. Kojoj ja skupini pripadam još ne znam jer općenito nisam siguran koliko mi je društvo zapravo potrebno, dok s druge strane opet ne znam ni kako bih bez njega. Sjeli smo kraj rijeke, izdvojeni od ostalih, ali ondje opet ima ljudi koje ne želim susresti, no uporno se pojavljuju na svakom mjestu gdje i ja. Uzimam dim pljuge koju ni Leon ni ostali ne znaju smotati kao Una. Mota kao da je završila fakultet samo za motanje trave. Naravno, kad bi takav fakultet postojao. Ona je djevojka nekoga koga ranije nisam mogao očima vidjeti i slobodno mogu reći da je on netko tko ti sjeda tek na drugu. Dobar je čovjek, još bolji prijatelj, ali za travu bi dušu vragu dao. Valjda smo svi takvi. Koliko god ona ne izazivala ovisnost i slične stvari, toliko bismo poludjeli kad ne bi došli u doticaj sa njom neko duže vrijeme. Uzimam još jedan dim, zadržavam ga u ustima i proslijedim džoint dalje. Kako to inače biva. Sjedim nogama spuštenim do vode, naslonjen rukama o pod. Bratov prvi izlazak bio je upravo ovdje, sa mnom i istim tim ljudima. U potpunosti nezaboravan izlazak pretvarao se u to da je s vremenom postajao dio nas. Kako dio društva, tako i dio svakog pojedinca. Stvari je činio boljima. Nosio je košulju koju nosim sada i uvijek kada prelistavam stvari koje su nas povezivale i danas ga čine prisutnim koliko god to može biti uspješno. Ta ista košulja bila mu je najdraži komad odjeće i neprestano smo raspravljali tko će ju nositi za izlazak, a tko ne. Konfekcijski brojevi bili su nam isti pa smo se poput djevojaka izmjenjivali i prepirali oko majica i hlača. Tada se dogodio taj presudni

42

trenutak kada su moji živci pokazali svoju slabiju stranu i eksplodirali ranjavajući svaku osobu u blizini. Po košulji mi je proliveno prokleto vino. Proklete uspomene umazane su crvenilom po sredini. Po cijeloj, cjelcatoj sredini. U trenutcima kad mi živci prorade, bitno mi je da ozlijedim ili sebe ili onoga tko se pronađe na putu. Tada je to bio on, prijatelj mog neprijatelja. I dobro mi je došao s obzirom na to da trening danas nisam priveo kraju, kako sam to inače običavao. Htio sam ubiti Boga u njemu… Da nije bilo policije, to bih i učinio.

43

14. Asia Nedjelja, 12:20 – 22 dana ranije Ipak jesam. Odlučila sam pisati dalje i ne ostaviti svoj rad na cjedilu zbog sranja koja mi se motaju po glavi. Često pišem u svom najdražem kafiću u gradu, ispunjenom detaljima po uzoru na Charlie Chaplina. Smještam se u visoku stolicu kraj samoga izlaza, to je najsigurnija oaza za pisanje. Skidam lagani kaput i prebacujem ga preko stolice pored. Ne znam je li to do ovoga mjesta ili do činjenice da tu pišem u miru, ali sve je lakše. Svaka tmurna prognoza, svako kišno razdoblje i svaki period koji sam provela ispod neba što grmi i sijeva. Sve je ovdje bilo lakše. Naslanjam se na stakleni zid sa svoje desne strane i raspremam bilježnice. Za koju minutu, neki od ovih listova bit će u potpunosti ispisani. Opuštena sam, osjećam kao da ništa više od mene i papira ne postoji. Osjećam svijet, cijeli svijet, ali ne i galaksiju u kojoj leži. Na minutu poželim zaplesati. Poželim plesati na najbanalnijem mjestu u gradu, na najsporiju pjesmu i u najtoplijem ispletenom puloveru. To su trenutci kad shvaćam da u stanju najvećeg rasula i boli pišem najviše. Sretna ne pišem ni u kojem slučaju jer sreću tada živim. Onda krenem. Zapišem riječ ili dvije. Zapišem rečenicu. Rečenicu spojim u cjelinu. Cjelinu u odlomak. Odlomak kasnije spajam u roman. Ponekad mi na um padnu ideje za kraj, ponekad za sredinu i doista imam osjećaj kako imam previše ideja te previše ubrzavam radnju kako mi mašta i ideje ne bi pobjegle. Zaboravljam. U zadnje vrijeme toliko zaboravljam riječi i djela da ponekad ne znam što sam napravila prije samo nekoliko minuta, što sam rekla ili željela napraviti. I ne… Ne zaboravljam stvari i pojave koje želim zaboraviti. 44

Promatram ljude oko sebe, hrpa glasova je spojena u jedan i tek kad se sasvim koncentriram, čujem ih zasebno. Ljudski mozak i njegovo funkcioniranje je doista fascinantna stvar. Primijećujem djevojku guste kose kako sama sjedi i ispija posljednje kapi ledene kave. Ledenu kavu i sama često pijem. Prijateljica, koju više ne mogu nazvati tako, mi je preporučila tu divnu tekućinu koja mi i danas odlično sjeda uz pisanje te razmišljanje o tome što ću tek napisati. Zašto ju više ne mogu nazvati tako? Vratimo se na početak mog školovanja u srednjoj školi. Nakon što sam pobjegla iz pakla osnovne gdje sam… Oh Bože, gdje započeti? Ovako. Jednoga dana, kako to biva započeto u bajkama, moj dnevnik se pronašao u mojoj novoj, otvorenoj školskoj torbi. Vrag mu nije dao mira i pronašao se u rukama poznanika iz razreda. Ne volim sve zvati prijateljima, iako se često izrazim tako. Trčao je kao od šale koliko su ga noge nosile prema školskom toaletu. To je moj dnevnik, ljudi. Što sam trebala učiniti? Ušla sam za njim i na moje zaprepaštenje, vidjela dečka starije generacije iz osnovne škole, golog od struka na dolje, sa spuštenim hlačama. Naravno, uslijedile su razne priče i ispitivanja o veličini njegove muškosti. K vragu i gluposti, u glavi mi je bio samo moj ukradeni dnevnik i drago mi je što sam shvatila da je gol bez da sam primijetila njegovu muškost. Osnovne škole sam se jedva dočekala riješiti i to ne bih bila ja da nisam pokazivala sve u savršenom obliku i svijetu. Pisala sam završni govor. Ja. Zajedno sa mnom su ga trebale pročitati još tri poznanice iz razreda. Toliko sam se trudila i pridonosila pažnju sitnicama da sam i danas oduševljena zahvalama koje sam vlastoručno otisnula na papir. Ako se pitate što se dogodilo sa govorom saznat ćete. Ništa.

45

Ništa se nije dogodilo i to je najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi kada uloži dvjesto posto svojega truda i rada. Ništa. Jedno veliko ništa. Bilo im je glupo čitati tekst u zadnjem trenutku da sam jednostavno ostala stajati sa strane i držala ta četiri papira u razočaranim, izdanim rukama. Bila sam bijesna, tužna i do krajnjih granica izluđena jer su jedva čekale da pred cijelim razredom na maloj maturi pročitaju nešto o nama, upućeno svima u prostoriji. Davala sam tu dječju pažnju sitnicama kao što ih dajem i danas. Koliko god me sitnice čine sretnom, toliko me i rastužuju jer mnogi mare samo za velike stvari. Do bestraga, ali toliko sam bila rastužena da svijet nije mogao shvatiti koliko mi je mala matura uništena, a samo malo joj je trebalo da sve bude u redu. Samo pročitati nekoliko rečenica koje su pisane s oduševljenjem, iako sam u toj ustanovi prošla pakao djetinjstva. Nakon toga, nastupila je srednja škola. Toliko sam se nadala da će biti drukčije… Znaš li, osobo, znate li svi Vi, kako je grozno biti maltretiran i teroriziran u vrijeme puberteta kada prokleto odrastaš i po prirodi se već sve gubi te stvara samo od sebe? Ako znaš, jebeno mi je žao. Što imamo oboje od toga što nam je žao? Opet slijedi jedno veliko ništavilo. Ranije sam na to gledala nekako pozitivnije, ali upadom u… Upadom u što? Problem je u meni. Nije problem u društvu… Ne toliki. Problem je što sam otvorena za sve, što ću dati beskonačni postotak sebe u odnose s ljudima i bez toga svega ostati jer kada uložim sve, na kraju ostaje samo prokleto ništa. Jebeno ne može uspjeti nešto gdje ne pridonose obje strane i gdje te iste strane ne sudjeluju punom parom. Zanima me, bih li postupila drukčije da sam tada bila svjesna toga? Iako ni sada ne znam koliko sam čega svjesna… Došla sam u razdoblje života gdje na svakom koraku koji napravim strahujem od otmice, zlih ljudi i kojekakvih loših sila. Što je još gore, bojim se sebe i onoga što sam sama sposobna, što sam spremna učiniti. Koliko je to sjebano?

46

15. Noel Nedjelja, 01:05 – 22 dana ranije – Noel, slobodan si – obratio mi se malo stariji policajac mršavije građe. Uvijek sam zbog filmova policajce zamišljao krupnim frajerima s krafnama u rukama. Što televizija učini čovjeku… Ne televizija, vražji virtualizam. Udalji čovjeka od svijeta u kojemu živi i učini ga biljkom. – Za tebe bi bilo najbolje da nisi dio njegovog društva – rečenicu sam izgovorio djevojci koju ne prestajem susretati. Napustio sam čekaonicu. Nisam imao namjeru ostaviti joj mjesta za odgovor jer ga nisam želio čuti. Svatko tko ima veze s njim ili želi umrijeti – ili mu dobro dođe kao igračka za daljnje isplanirane igrice. Čovjek bi došao i začudio se, rekao kako se takve stvari događaju samo u filmovima, ali nije tako. Ne tako davno, policija je okružila kuću kraj kružnog toka na ulazu u grad. Nije se znalo o čemu je točno riječ, no branitelj čije ime ne znam digao je u zrak sebe, kuću i učinio štetu na susjednim domovima. Nepravda. Ono što ga je mučilo bila je nepravda. Nepravda koja mu je prouzročila bol u srcu, a nakon njegovog samoubojstva i u srcima bližnjih. Ne bi trebalo, ali osjetio sam to i ja jer znam što znači osjećati nepravdu na vlastitoj koži. Takvih ljudi se nekada sjetimo, ali oni padnu brzo u zaborav. To je opet nepravedno jer su pokušali pokazati nešto na najteži mogući način. Da mogu sada, u ovome trenutku, poželio bi im svu snagu svijeta da ne odustanu i da ono što žele pokazati pokažu dok su još ovdje, među nama. Zašto? Zato što, čovječe, odlaskom na najteži način pokazuješ samo odustajanje i padaš u zaborav. Nisi pokazao ništa, već si odustao. Čak i ti, osobo s kojom pišem sada, čak i ti imaš mnogo toga za pokazati. Kome? Sebi. Vjeruj mi, sve što trebaš pokazati i želiš – pokaži to upravo sebi. Jer ti to razumiješ, to je tvoja borba i to je život koji trebaš živjeti. To je tvoja bol, tvoja borba i nikome ju ne trebaš objašnjavati. 47

16. POGLAVLJE Asia Nedjelja, 13:00 – 22 dana ranije Onda je nastupila ta famozna srednja škola gdje više nitko nikoga ne poznaje i naglo su svi dovoljno odrasli te mogu započeti s filmskim pušenjem cigareta i ispijanjem alkohola u svojoj, već odrasloj, životnoj dobi. Hrpa maloljetnika u fazi razvijanja pod odmorima se skuplja ispred škole i ispuhuje dim u lice sugovornika. Taj je prizor još gori kad pluća nepušača probije golemi, dimni zid svojim prolaskom kako bi preslušala naredna predavanja. Znaš, u vrijeme kad su svi izlazili i pili na rijeci i po klubovima, ja sam boravila u sobi ili knjižnici i čitala. Bila sam autsajder zbog toga, mada mi nikada nije bilo žao jer sam kroz knjige živjela više svjetova odjednom. U zadnje vrijeme slabo čitam. Jednostavno sam previše utupljena u probleme i ne mogu se koncentrirati na knjige i ono što je napisano. Pisati mogu, to itekako mogu. Već je poznato da pišem kada mi je najgore i nikako drukčije. Sada dolazimo na vrijeme kada mi je srednja škola prikazana kao nastavak paklene osnovne. Skupljalo se to danima i nisam to toliko primjećivala dok se nisam sasvim udaljila. Već sam se i osjećala udaljenom, odgurnutom. Na samom sam početku strahovala od novih ljudi i upoznavanja, bila sam sama u novom okruženju i nisam poznavala nikoga iako su se mnogi međusobno već poznavali. Julia je bila osoba koja mi je pristajala kao prijateljica i zbog nje sam bila spremna na sve jer mi je pružala nadu i priliku za nova poznanstva. Priliku za bolje osjećaje i rast samopouzdanja. Ništa što bih rekla nisam trebala promatrati narednih nekoliko dana i pitati se jesam li rekla štogod pogrešno. Inače to radim. Konstantno. Ni ona nije pretjerano izlazila, ali ako ju brojčano usporedimo sa mnom onda je bila kraljica provoda i izlazaka. Da, toliko sam bila out. Na neki način sam i dalje. U razredu su se često stvarale grupe ljudi, opredjeljivali bi se tko s kim i kako može. Oni koji su po nečemu drukčiji ili stvaraju otpor gledajući kritički na društvo, najčešće su izrugivani i odbacivani. Takvi stoje sa strane i gledaju.

48

Amber je bila osoba koja vodi društvo i manipulira ljudima. S vremenom je Julia postala žrtvom tog manipuliranja i moje je ime počelo izbljeđivati. Nisam to očekivala, ali vrijeme je brže teklo no inače. Sati su postajali dani. Dani su postajali tjedni. Udaljavale su se od mene kroz zajedničke noći u provodima, nisam bila pozvana i nije mi se spominjalo ništa dok mi dan nakon svega oduševljeno ne prepričaju kako im je dobro bilo. Kako se tada osjećati? Takvom se brzinom sve odvijalo da nisam bila svjesna da je jednoga dana jednostavno došlo do prijetnji. Amber i Julia sjedile su ispred mene. Jasno sam i glasno čula kako će me dočekati iza škole i tako natući da neću znati za sebe. Osjećala sam izdaju i vrućinu cijelom nutrinom jer prokleto nisam mogla vjerovati da me Julia zbog nje izdala. Dovraga… Za Juliu sam Amber kilometrima pratila kući i po hladnoći još kilometre prehodala do svoje kuće. Nisu to znale cijeniti, ni jedna ni druga. Na kraju krajeva to nije ni bilo bitno. Cijela je škola stala na noge nakon što sam uplakana iz školskog toaleta nazvala mamu i ispričala joj što se događa. Tata je sve čuo. Nisam htjela da čuje jer sam znala da naglo i burno reagira, mislila sam da mi može samo zakomplicirati situaciju, ali nije bilo tako. Cijeli razred je ipak bio na mojoj strani i osjećala sam se ponosno jer sam bila prva koja je Amber stala na kraj. Šutjeli su. Svi su šutjeli do toga dana. Tresla sam se, nisam spavala i strahovala sam od toga što će nastati, ali prošlo je dobro. Shvatila sam da se loše stvari događaju samo onda kad šutim i počela sam pričati. Kako su riješili slučaj prijetnji i vršnjačkog vrijeđanja? Dok sam uplakana govorila ravnatelju škole što prolazim tjednima, pedagoginja je cijelom razredu podijelila papiriće na koje su pisali nešto o meni, nešto o Amber i nešto o našem odnosu. Rekli su mi da za mene nije bila upisana nijedna loša riječ. To me potvrdilo dobrom osobom i bila sam sretna zbog toga. Nikada se ne bih poželjela ugledati na Amber i njoj slične, prema takvima osjećam žaljenje jer nisu ljudi i ne mogu to biti. Takve će život samo odjednom presjeći i neće znati što ih je snašlo. Što sam to onda ja napravila da me toliko presijeca? 49

17. Noel Nedjelja, 08:45 – 22 dana ranije Nisam. Nisam ponosan što sam se mnogo puta skoro našao iza rešetaka, ali prošao sam kroz velika odbijanja kako bih dospio ovdje gdje sam. Otvaram mikrovalnu i u nju stavljam posljednja dva komada hladne pizze. Ne sjećam se koliko dugo mi stoje u kuhinji, ali glad ne pita. Dok sam bio mlađi jeo sam bez prestanka, bio predebeo i osramoćen. Roditelji mi nisu bili pretjerano velika podrška jer sam jasno pokazivao neki svoj stav. Nisam imao izgrađeno mišljenje o svemu, nisam imao izgrađenog sebe i to je bio problem. Tata je u tome samo odmagao svojim nastupom i teroriziranjem. Svakoga dana vodio sam dnevnik o tome što sam radio u školi, a ako bih slagao oštro bi me kaznio. Naravno, kada bih dobio jedinicu, išao bi u školu i pred svima se izderao na mene. Do škole bih ga pratio poput roba jer nije bilo u redu da sam kraj njega ili, ne daj Bože, ispred. Osnovna škola bila je teži dio mog odrastanja uz stroge roditelje. Baš zato što su bili takvi, naučio sam lagati. Nekako ti uz takve roditelje to postane nuspojava. Uđu ti u naviku laži i snalaženje u istima. Kad smo brat i ja shvatili da je veći problem reći istinu, naučili smo lagati i jedan za drugoga kako bismo se uspješno izvukli iz neprilika i poštedjeli se slušanja raznoraznih litanija. Tata nas postavi da stojimo ispred njega i bruji o tome što ne radimo kako treba, dakle, onako kako on želi. Ne mogu reći da su mama i on loši ljudi, ali su jednostavno postupali s nama onako kako ne želim poželjeti ni najgorem neprijatelju. Gledam u tanjur netaknute hrane koji se zaustavio u mikrovalnoj. Trebao bih ga izvaditi. Koliko god sam zahvalan na roditeljima na tome što ih imam, toliko mi je i teško istinski ih voljeti nakon svega što sam pretrpio. Pored njih su se znali

50

provući i nasumični ljudi što su sadistički uživali u podbadanju i sakaćenju nezrelog ljudskog uma. Kosti je, između ostaloga, među njima. Ako s onom djevojkom ima nešto ozbiljno, možda je ona prilika za osvećivanje bratove smrti. Maleni čovječe, zašto se čudiš? I ruke koje ih hrane – grizu.

51

18. Asia Nedjelja, 21:05 – 22 dana ranije Pisala sam četiri sata. Četiri proletjela beskraja. Kući sam se vratila pješice uz slušalice i glazbu. Pisanje mi često krene samo od sebe, dok ponekad trebam veliku količinu dobre koncentracije kako bih nešto sastavila. Koliko god želim pisati ozbiljno, toliko se držim one djetinjaste sebe i proživljavam slova baš kroz oči. Pisati može svatko. U to čvrsto vjerujem. Sve što je potrebno za pisanje su papir, olovka, hrpa slobodnog vremena i samoća. Pisanje se teško može dovesti kraju uz muža, djecu, milijun obaveza i posao. Sve je teže i kompliciranije uz još stotinu stvari koje je potrebno odraditi u kratkom vremenskom roku. Isto tako smatram da pisanje ne može biti loše. Može se shvatiti na milijardu načina, može se dogoditi da se netko ne poistovjećuje s napisanim, ali nikada ne može biti loše kada je napisano iz čiste i iskrene duše. Kad smo kod toga, već godinama aktivno sudjelujem u velikoj grupi o knjigama gdje često pišem i komentiram ono što sam pročitala ili tek namjeravam pročitati. Pratim tu grupu kao smjenjivanje dana i noći, sve izgleda bajkovito i sve ima smisla. Pričanje s ljudima koji dijele iste interese kao i ti je poput kupanja u moru s toplim suncem koje grije visoko, odozgora. Poželjno i dobrodošlo. Dapače, obvezno. U toj grupi često čujem da su za pisanje potrebna lutanja, osama, posebno raspoloženje i učestalo razmišljanje. Meni još češće spomenu da previše razmišljam, ali da ne razmišljam toliko, koliko bih zapravo riječi napisala? Toliko da jedan obični papir ne bih mogla smisleno ispisati riječima. Što itko zna o životima koje ne uspijeva razumjeti?, pitanje je koje si sama postavljam kada se osjećam neshvaćeno. Zašto uopće želim da me se shvati? Često čujem: Znam kako ti je…, a ako i popustim, ispričam dio svoje priče i 52

pokušam primiti utjehu, no… Ne. Ne zna nitko kako ti je, čak ni onaj tko je prošao istu ili sličnu stvar. Ne može nitko osim tebe znati kako ti je. Svatko je osoba za sebe, svatko je svoj čovjek i na neki je način diferencija u odnosu na druge. Svi osjećamo sreću, svi smo upoznali bol, svi dobro poznajemo razočarenje i svi jako dobro gledamo na oduševljenje, ali ne na isti način. Čak i te iste osjećaje svatko prolazi drugačije i koliko god istih naziva oni nosili, ne, ne može nitko znati kako ti je i nositi stijenu boli jednako kao ti. Možda nosi više, možda manje, ali nikada jednako. Sjedam pred svoju kutiju s uspomenama. U njoj čuvam bratovu prvu kosu, narukvice iz bolnice, ultrazvuke i svaku prvu stvar koju sam mogla sačuvati. Odijelce s krštenja, prvu lutku koju sam sašila uz maminu pomoć, prvu sašivenu torbicu i crtež s početka osnovne škole. Za stvari sam se uvijek čvrsto vezala i ne znam što bih učinila kad bih ostala bez te kutije. Kroz nju ispočetka proživljavam sve lijepe trenutke i istima se uvijek vraćam. – Asia! – mama me doziva iz boravka. Javila sam joj da dolazim i spustila se niz stube. Kad me god pozovu, nakon što se nešto loše dogodi, iznad trbuha me stegne grč i pri dolasku poželim da taj put potraje što duže… – Stani tu – tata me usmjeri i ugasi televizor. Obično tako pokaže koliko je stvar ozbiljna. U trenucima koji slijede shvatit ću koliko daleko je doveo razgovor koji se odvijao između roditelja dok sam bila gore. Prekrižila sam ruke na prsima i pokunjila se čekajući novu litaniju. – Što misliš o tome da odeš psihijatru? – upitao me. Raširila sam oči. Ne tako davno, počela sam se osjećati loše bez ikakvog valjanog razloga. Često sam postajala sumnjičava i bezvoljna, još sam češće u svima vidjela prijetnju i neprijateljstvo. Odgovorila sam kako bih voljela obaviti taj razgovor i vidjeti što je razlog tome, ali naravno, smatrali su to samo fazom koju moram proći, iako sam ja mislila drukčije. Tad se nisam nastavljala protiviti jer mi nije imalo ni smisla ni svrhe ići protiv njihove zadnje riječi. S tatom nikako nisam došla na zelenu granu jer je on karakter. Čvrstoga je stava i, kako sam već napomenula, oštre naravi. Ako se on uspio snaći kroz prolome oblaka, vjerojatno je smatrao da ću isto uspjeti i ja.

53

U zbilji nije bilo baš tako. Vjerujem da bih se izgubila i uz GPS. – Dobro...? – izgovorila sam polupitalicu. – Zvao sam liječnika i idemo odmah ujutro. – U redu. Nisam izgovorila više ni riječ.

54

19. Asia Subota, 21:40 – 16 dana ranije Tog sam ponedjeljka došla nespremna. Pričala sam na glas o stvarima koje sam čula, o onima koje sam vidjela, pa i o skrivenim osjećajima o kojima sam šutjela. Tog ponedjeljka se mama kući vraćala bez mene. Tog ponedjeljka sam ostala ležati u psihijatrijskoj bolnici. Prije nego što su me smjestili odradila sam test napola. Test u kojemu nisam obične točkice uspijevala nacrtati do kraja. Morala sam ostati kako bi vidjeli promjene na meni jer ću po prvi put piti lijekove iz psiholoških razloga. Tata se prokleto protivio mom ostanku, a ja sam se čupala svim snagama samo da sve prestane. Samo da odu zvukovi, da ode škripanje i moja samoubilačka želja. Da odu trenutci u kojima sam se bez razloga gušila, u kojima sam se bojala ljudi. Da nestanu sva priviđanja o tome kako me netko uhodi i prati želeći mi nauditi. Jednostavno, da završi cijeli taj period u mom životu i da započne neki novi, bolji. O bolnici u kojoj sam bila, već sam imala određenu sliku u glavi - liječnici kljukaju pacijente tabletama, a ljudi nadilaze granice normale. Sad vidim kako su ljudi koji tu leže dobri kao kruh koji se jede. Plakala sam na ulazu u sobu kad sam shvatila kako u njoj neću biti sama i s lažnom slikom o pacijentima sjela na novi krevet. Tad su mi odnijeli sve stvari koje su na sebi imale vezice. Odnijeli su mi i najdraže čizmice, koje sam očuvala i nakon dvije godine nošenja, a furala sam ih bez obzira na godišnje doba. Bile su tanke, s tankim potplatom i širokom, niskom petom. I dalje su takve, samo što je potplat još tanji s obzirom na prehodane kilometre. Nismo otkrili točan uzrok svega, jer ni danas ne znam kad je sve započelo. Još uvijek ne znam kako me put doveo ovo mjesto, ali jedno je jasno, ništa nije nastalo preko noći. Skupljalo se… Oh, itekako se skupljalo. Do trenutka kada je gubitak voljene osobe postala kap koja je prelila čašu.

55

Na moj rođendan, u vrijeme moga rođenja, preminula je žena koja je rodila moju majku. Žena koja nas je svake godine dočekivala na stepenicama ispred zgrade i svaki put nas ispraćala sa suznim očima. Moja baka. Žena za koju nitko nije mogao izustiti lošu riječ. Žena koja je iza sebe ostavila petero djece i sedmero unučadi. Ona me zvala svojom četvrtom kćeri. To je jutro, kada me trebala nazvati, tata izašao iz sobe, okupio nas i rekao o čemu je zapravo riječ. Mamu sam zagrlila instinktivno zbog straha, nemoći, neznanja o tome kako će to njezino srce podnijeti. Nije vjerovala da se to događa, plakala je i vjeruj mi, osobo, nijedne suze ne bole kao one koje majka pusti iz svoga oka. Čak i kada sama pogriješim i osjetim joj bol u grlu, pokajem se i nikad joj ne priznam takvo što. Toga smo se dana spakirali i krenuli na put od gotovo sedamsto kilometara. Cijela nas je rodbina dočekala u stanu u kojemu sam boravila kada na ljetovanju. S bakom sam tad, za kuhinjskim stolom, igrala domino. Ondje, za istim tim stolom gladila mi je obraz i ljubila čelo. Na tom krevetu, na kojemu je posljednji put zaspala, spavala sam ja. Zaspala je čvrsto, poput zimskoga sna, na mom krevetu, na moj rođendan… U vrijeme kad sam se rodila. Ništa toga dana nije izgledalo stvarno. Dva dana poslije je postalo i nitko se nije znao nositi s tim. Otišla je zajedno sa sedam ruža koje su joj donijeli njezini anđeli. Njih sedam… Otišla je i iza sebe ostavila uplakana lica koja su se na površini nadala barem još jednom danu s njom i njezinim planinskim glasom. Posljednji put sam joj dotaknula ruku u krevetu označenom za vječnost što slijedi. Prošla je u tom životu dovoljno. Gdje god se nalazila, vjerujem da pazi na mene i da joj je dobro. Bolje nego što je bilo u paklu koji je proživljavala kroz nepravdu i konstantno blaćenje. – Terapija! – začula sam sestrin glas koji me trgnuo iz razmišljanja. Sestre su se svakim danom izmjenjivale, ali riječ kojom su nas dozivale uvijek je bila ista. Umaralo me čekanje jer nisam znala što uopće čekam. Tablete koje sam dobivala nisu mi odavale ni svoj naziv ni svrhu. Naravno, ni sestra nije rekla ništa što bi otkrilo sitnicu ili veću stvar, da mi se unutrašnjost glave ne uskovitla. Što god da su i činile, pretpostavljam, uspijevalo je. Nisam bila sigurna samo zato što noćima nisam spavala na način na koji se, po nekom pravilu, spava.

56

Ostajala sam ležati u polusnu. Poput biljke. Kada se začuje ta riječ, inače, kao i sada, svatko uzme svoju čašu s vodom i krene prema, kako smo mi to zvali, šanku za tablete. Tablete smo pili pred njima, na licu mjesta, a onda bi se svatko vratio u svoju sobu. Prostorija u kojoj sam boravila bila je bijela, zaista bijela. Žarulje su dugačke i smotane kao pita od krumpira koju bi tata navečer spremao. Zaštićene s, rekla bih, mrežastim željezom koje na svojoj površini čuva nečistoće. One izgledaju kao paunovi. Glava me boli od te silne umjetne svjetlosti što je u ovoj maloj prostoriji ispunjena s čak dva takva izvora umjetnog sunca. Onako na leđima uspijevam prebrojati kvadratne ploče na stropu. Pet ploča u širini i devet po dužini. Kada tako brojčano pogledam na te ploče, prostorija se čini velikom, ali zapravo nije takva. U njoj su smještena tri kreveta, moj je u sredini. Često se u kutu iznad vrata čuje tutnjanje koje je jasno davalo do znanja kako netko crpi vodu iz cijevi. Teta u krevetu, s moje desne strane, sada spava, ali se ranije znala našaliti kako gore miševi tulumare ili spremaju obred gdje se pretvaraju u štakore. Pogledam prema vratima i kroz prozorčić uspijevam uočiti kretanja ljudi kojima se, očito, ne da ležati ni spavati. Ta je teta, teta Klaudija, uz baku Moniku, jedna od rijetkih osoba koje su mi pružile neke nove osjećaje. Možda je to samo zato što sam na novom mjestu i u novom okruženju, ali jesu drukčije. Baka Monika je često bila u svojoj žutoj pidžami zbog koje sam ju prozvala baka Sunce. Njezina me situacija podsjećala na one koje je moja baka prolazila. Ustala sam i ugasila svijetlo od kojega su mi oči skoro utrnule.

57

20. Asia Nedjelja, 05:10 – 15 dana ranije Zujanje. Probudilo me zujanje i zadržalo u zombie stanju. Ujutro nam mjere temperaturu toplomjerom. Zatvaram oči i želim ponovno osjetiti san što za posljedicu nema stravično buđenje.

Nedjelja, 08:30 – 15 dana ranije Tako rano predaju smjenu. Liječnici, koji su nas promatrali, onima što preuzimaju smjenu ukratko ispričaju kako je svatko od nas proveo dan i nastave dalje. Zašto tako kažem, ukratko? Zato što kroz cijeli dan ne znaju o čemu razmišljamo, što radimo i kako uistinu prolazimo dan. Znaju ono što nam je propisano po njihovom i… Ma što govorim? Cijelo vrijeme nas vide i znaju što radimo. Kako smo procijene po našem kretanju koje vide na kamerama, u hodniku ispred soba. U jutarnjim satima sestra provodi tjelovježbu. Svi se poredamo jedni iza drugih pa se razgibavamo. Nakon toga slijedi doručak, prozivaju nas po prezimenima te kupimo svoje pladnjeve koje potom nosimo u blagovaonicu pred televizor. Klaudija, odnosno, baka Sunce i ja jedemo u sobi. Do nedavno smo bile jedina ženska lica, ali nam se pridružila još jedna gospođa koja me tretira kao vlastito dijete. Nikada ih neću zaboraviti. Ni njih tri, a ni šaljivog gospodina koji je Klaudiju svakodnevno bockao i podizao jer teži jedva četrdeset i pet kilograma. Bilo nam je glupo nositi hranu u prostor gdje je muški svijet i nekako smo se ugodnije osjećale kad smo same i dok jedemo u miru. Klaudija ima posebnu prehranu. Svaki dan, i skoro za svaki obrok, donosili su joj kuhane jabuke, ribane jabuke, svježe jabuke. Službeno su joj te iste jabuke počele izlaziti, kako se kaže, na uši, ali trudili su se. Uistinu jesu. Hrana je dobra.

58

Baka Sunce me svakim danom nudila mandarinama koje joj je sin donosio iz voćnjaka. Taj isti sin ju je često odbijao posjetiti zbog svoje supruge žene i kćeri. Ušla je u bakinu kuću praznih ruku i otela joj sve što je mogla. Kuću, namještaj, sina, unuku… Sve. To ju je slomilo i dovelo u krevet pored mojega. Prirasla mi je srcu zbog dobrote koja joj se vidjela u osmijehu i šala koje je zbijala poput moje bake kad bismo se međusobno šalile. Moja je rođena baka prošla pakao. Pakao u zajedničkom životu s mojim djedom, pakao s vlastitom djecom i njihovim partnerima. Prošla je pakao kakav najvećem neprijatelju ne bih poželjela. Robovala je cijeloga života i skupljala u sebi neobazrive riječi drugih. Od tolikih riječi srce je jednostavno puklo onoga dana kada je moje očekivalo njezin poziv. Imam divne tetke. Jedna je prošla milijardu operacija boreći se s rakom dojke i djetetom za koje su rekli kako neće preživjeti. Preživio je. Mali borac koji nosi ime velikog sveca i danas ima veliki um te razumije sve što treba razumjeti kako bi funkcionirao. Neiskvareno, živahno biće luckastog osmijeha i dobre namjere. Ona me povrijedila. Oprostila sam jer praštam svima sve što trebam oprostiti, ali ne mogu zaboraviti noć kada je u ljutnji i afektu rekla da sam za nju mrtva, baš kao što je i ona za mene. Obiteljski smo se posjećivali jednom godišnje. Nije trebalo doći do toga da se mjesecima kasnije nije mogla javiti i ispričati za trenutak slabosti. Znam da je sve mislila u tom trenutku i da je to bio njezin način na koji će izbaciti sve loše iz sebe, ali te je noći bakinih šest anđela plakalo zbog riječi kojima je nastupila pred svima. Kasnije sam, pred bakin sprovod, ja prišla njoj i zagrlila ju jer sam osjećala sličnu bol. Moja je bila jaka, a kolika je onda tek bila ona koju nose djeca nakon što ostanu bez majke? Druga pak tetka, ona nešto mirnija, ali dovoljno jaka da izdrži sve što ona sama zna da prolazi. Obje, u svakom slučaju, jedine znaju što uistinu prolaze. Kao i svatko od nas. Ljudima prezentiramo uvijek onoliko koliko želimo da znaju. Bez obzira na to što, koliko i kome se otvaramo – svi imamo ono nešto što nitko osim nas nije saznao i neće. Bio to čin, misao ili osjećaj, svi to posjedujemo i naše je. Samo naše. Ujaci su opet neka druga priča. Obojica su dobri i volim ih kao da su mi dva starija brata. Divim se koliko su se promijenili i fizički odrasli u muškarce. Mana im stoji u bićima kraj kojih spavaju. Ta ista, dva bića izazvala su puknuće jednog 59

velikog i dobronamjernog srca. Nisu vrijedna daljnjeg spomena. Bijesna sam na njihovo postojanje i svrhu. Refleksno ustajem vratiti pladanj, nesvjesno, u svom razmišljanju. Primjećujem koliko sam bila sporija i da je moj pladanj jedini preostao. Danas je dan kada sam odlučila otići kući. Od zaležanosti i tableta nemam osjećaja u prstima, trnu mi zubi zajedno s čeljusti. Nisam bila sigurna koliko će to potrajati, ali osjećaji su neopisivo ezoterični. Neopisivo. Moje je ime odavno poznato kroz rad na detaljima, a sada mislim da za takvo što ne bih bila sposobna. Spakirala sam svoje stvari u vrećicu, a plišanog patka smještam u duboki džep tatinog, kućnog ogrtača. Kroz nekoliko trenutaka će se tata pojaviti i odvesti me kući. Ne žalim što sam se dovela ovamo, najviše zbog činjenice koja kaže da su svi oni zvukovi kao rukom odneseni. Nisam osjetila njihovu prisutnost od trenutka kada sam prvi puta popila te magične bombončiće.

60

21. Noel Petak, 20:00 – 17 dana ranije – Sad ga udari! – uživio sam se nakon točno tjedan dana od posljednjeg zabacivanja na kauč i napokon osjećam kako sam se vratio u život. Bar u nekim trenutcima. Osjećaj je moćan. Gledamo meč, jasno. Ako se ne odvija na televiziji, odvija se na našem najboljem prijatelju zvanom YouTube. Tko još nije čuo za njega? – Dovraga, svaki put završi ovako! – nasmijem se držeći bocu piva nakoso, kraj usne. Uvijek završi isto jer je riječ o glupoj snimci na kojoj svaki udarac prepoznajemo u sekundama prije nego se dogodi. Nekoliko trenutaka kasnije nas četvorica odlučno stojimo u kuhinji, jedan uvijek drži tavu u ruci. Psihički se pripremamo ispeći meso i pojesti ponešto normalnije od vrećice čipsa. Stavimo ulja do pola dubine tave i u prostoriji punoj pare sjećam se kako sam takvu scenu već proživio i opet ništa nisam naučio. – Mislim da smo pretjerali s uljem! – izdere se Leon mašući rukom ispred očiju. Frcanje ulja na sve strane stvara toliku buku da se jedva čujemo pored toga što se jedva i vidimo. – Misliš? – nastavim uz sarkazam i smanjim plin kako stanje ne bi postalo još gore. Koliko smo pojeli, toliko smo, na kraju, i bacili.

61

22. Asia Nedjelja, 10:45 – 15 dana ranije Baka Sunce je skoro zaplakala pri mom odlasku. Oprostila sam se od svih onih s kojima sam provodila dane. Izljubili su me, izgrlili i pozdravili želeći mi sve najbolje što se nekome može poželjeti. Bila sam prihvaćena i osjećala sam se dobro jer su me obasipali radosnim razgovorom i prirodnošću. Svi ti silni ljudi su doista ljudi, u svakom smislu te riječi. Ne mogu ih, a i neću zaboraviti. Mahnula sam im posljednji put i izašla iz zgrade uz očevu pratnju te činjenicu da sam ga jedva prepoznala. Kao mala imala sam prijateljicu koju sam pratila u stopu i u kojoj sam vidjela ono što sama želim postati. Gledala sam na naše prijateljstvo kao na nešto veliko jer mi je to uistinu toliko značilo u vrijeme kada djeca nemaju brige ni pameti. Znala je sjediti pred računalom i pisati mi riječi na engleskom koje nisam shvaćala najbolje. Onda je sve prestalo… Počela sam shvaćati i zašto, ali sve tek godinama nakon onoga što se dogodilo. Bio je dan, jarko prijepodne. Sjedila sam s njezinom sestrom u svojoj sobi i crtala priču. Ta priča se gledala brzim puštanjem stranica s jedne strane na drugu. Satima sam crtala obični lik kako trči i preskače cirkuske krugove. Sasvim nebitno za radnju o kojoj pričam… Rekla mi je kako sam previše mlada za društvo njezine sestre. Navodno je to bio stav moje starije sestre koja je željela biti u starijem društvu. Moje malo srce se raskomadalo i rasulo po podu. Udaljila sam se i ne sluteći kako je takvo što možda laž ili iskaz ljutite osobe koja je toga dana željela malo napakostiti onome tko joj se zamjerio ili joj stao na žulj. Moje prvo veliko prijateljstvo tada je zauvijek prekinuto. Ugledala sam mamu kako se automobilom zaustavlja na prilazu i smiješi mi se, onako pospanoj, umornoj. Ne znam kako izgledam na danjem svijetlu

62

nakon toliko vremena i ne želim znati. Doista ne želim znati. Ulazim u auto s već namještenim slušalicama i pripremljenom listom pjesama koje ću prevrtjeti u sljedećih pola sata koliko nam treba do kuće. Odlučila sam ne odgovarati na pitanja koja slijede jer vjerojatno već znaju da se ništa nije promijenilo od jučerašnjeg posjeta. Tati je to bio prvi put da me posjetio. Izbjegavao je dolaziti. Vjerujem da me nije htio vidjeti u tom krevetu i da nije ni u kojem snu sanjao da će mu kći završiti u ludnici. Pobogu, kakva ludnica uopće? Mrzim što priče o toj ustanovi pokreću još goru lavinu takvih priča, a situacija je znatno drukčija od one što stoji napuhana i čeka nove, naivne ljude da dođu i povjeruju u nju. Ne sumnjam, i dalje vjerujem kako ima istine u svakoj od priča koje neprestano kruže, ali dajte… Gledam u livade koje mi ne prestaju kliziti pred očima. Ne postoji ništa ljepše od mira.

63

23. Noel Subota, 21:40 – 16 dana ranije Nekada sam u ocu pronalazio moć. Koliko god danas ima snage nakon svega, toliko je i slabić koji ne zna kako kroz život pa gazi po slabijima. Godinama je tukao i mene i brata kada ga ne bi zadovoljile ocjene. S vremenom mi se ocjene pogoršale i zbog djevojke koju sam upoznao na ulici. Nakon toga mi situacija sa ocem nije bila toliko loša. Najgora mi je postala ona kad, zapravo, osjetiš one najsitnije razmake između otkucaja sekundi. Gledaš u mrak. Tražiš bilo koji predmet svoje dobro poznate sobe kako bi se uvjerio da si i dalje u njoj, jer… Često ti park ili uobičajeni obiteljski ručak postanu samo karta na putu do vlastitog ludila. Karta za put na mjesta koja ti u stvarnosti nisu dostupna, za ljude koji ti ne pripadaju i radnje koje ne proživljavaš. Nije to baš neki provod, ali taj tren, u svijetu koji ne živimo, u naručju koje je najtoplije iako ga ne osjećamo, pogledu koji ni u kojem slučaju nije naš… Upravo smo tog trena najsretniji, iako negdje daleko od sebe, u podsvijesti. To je valjda dokaz da sami sebi možemo stvarati sreću ili da nam je za nju potrebna upravo ta osoba kojoj putujemo tim misterioznim kartama. Ona. Ona je bila i ostala moja misteriozna karta. Ranije sam se pitao kako bih mogao živjeti sa slikom na kojoj stoji slomljena i bez nade, kako bih ostao hrabar i jak dovoljno da ju pustim u nepoznato bez ijednog znaka da sam tu i da ću uvijek biti. Nisam poznavao njezino biće, tu zrelu drskost, taj nedovršeni sjaj koji je u očima pokazivao koliko je jak. Nisam bio siguran u to tko je, no bio sam uvjeren u to tko sam ja kada sam kraj nje. Baš tada, baš u tom trenutku kada ni jedna druga minuta na satu nije bila bitna, znao sam da je sve posloženo onako kako treba biti. Sve je nekako došlo na svoje, korak po korak bliže snu koji nisam ni sanjao, a znam da sam ga čekao. Čekao godinama prije svog istinskog postojanja.

64

Ljepota u treptaju oka, iskrenost u rukama i sreća u svakom otkucaju koji sam osjetio dok je prolazila kroz njezine vene do mojih. Sve je toliko bolno i shvatio sam kako i sreća zadaje teško podnošljiv udarac. Boliš me, Diana. Boliš me onoliko koliko nebo zauzima prostor u svom beskraju. Toliko sam bio i sretan. Sretan, kada sam isti taj beskraj gledao kroz mrak na njezinim ramenima. Bila je i ostala moja prva i posljednja ljubav što nadvladava razum. Stanje mi je usporedivo s današnjim svijetom kojim vlada kaos. U tom ljudima tog svijeta prevladavaju nemir i bol. Posvuda samo pitanja kojima želimo ublažiti vlastiti strah. Poput vlaka se vozim svojim putem, okružen tračnicama, ravno, ali i u sve druge smjerove. Godinama sam tražio smisao u svojoj tihoj i samoćom ispunjenoj vožnji. Godinama me okruživao samo krajolik koji bez tona prikazuje sliku. Vjerojatno sve to treba proći kako bi se znali cijeniti vlakovi što se pojave vozeći uz nas ostatak puta, tražeći izgubljene prizore i želeći vidjeti one neviđene. A ja? Ja sam imao nju. Za sve što je dolazilo i za sve što je prolazilo. Bez straha od onih koji nam suprotnim smjerom idu u susret, bez onih izgubljenih osjećaja o kojima nisam imao kome pričati, bez sumnje u životno bolje, jer moje bolje pokazalo se da je ona. Želio sam s njom odrasti, ali i vratiti se u djetinjstvo. Biti ozbiljan, ali i ne poznavati ozbiljnost. Šutjeti o svemu o čemu sam imao želju progovoriti i pričati o prešućenome. Želio sam nju. Takvu. Njima nimalo sličnu, a toliko nalik. Moje maleno gnijezdo kada bih poželio otići od svih, tiha soba kada mi buka postane neizdrživa, svjetlo u tunelu kada dotaknem mrak. Ako osjećaje koje izaziva u meni ne mogu nazvati srećom, onda se njome ne mogu nazvati nitko i ništa. Volim ju i svoj put želim nastaviti s njom. S njom, bez obzira na brda i doline koje treba prijeći, ali to više nije moguće.

65

24. Asia Ponedjeljak, 21:00 – 14 dana ranije Sudbina je samo stroj za šivanje, a mi smo ti koji platno najprije krojimo onako kako želimo. Ništa ne dođe samo, osim materijala, a to je život. Kroz taj isti život koračala sam najprije u papučicama, potom u cipelama većeg broja koje su samo nastavile gaziti putem kojim su krenule. Onda sam shvatila da se nešto događa. Kada su me sitnice, za koje se hvatam, počele slamati. Prestala sam imati strpljenja za razgovore i nisam trpjela ničije pogreške. Osjećala sam se drugačije. Kao da ne poznajem vlastito tijelo, kao da ne poznajem vlastiti život. Život poput papira. Uvijek sam smatrala da kao što papir izgori u dodiru s vatrom, život izgori u dodiru s pogrešnim ljudima. Probijala sam se negativom kroz sebe, nesvjesno izazivajući smrt vlastite unutrašnjosti. Koliko znam o smrti? Znam da kažu kako nam pred smrt kroz misli prolete svi bitni događaji koje smo doživjeli. Sva sreća, tuge i boli. Kad tako pogledam na sve to, umirala sam svake noći prije sna, a osmijehom sam se borila kroz dan, prije nego bi me ponovno dotukli neizbježni prizori. To su ona dva tipa snova za koje kažem kako je jedan želja, a drugi prošlost. Ponekad su ti isti snovi toliko moćni da nas oslabe i zadrže budnima. Tko bi rekao, i to se smatra životnim iskustvom, a ono je naša najveća moć i nije lako čitljivo štivo. – Izlazim – izgovorila sam naglas, ali nekako ne želim da čuju što sam rekla. – Jesi li sigurna da si spremna? – mama je uzrujano skočila s trosjeda. Kimnem glavom, a ona me prodorno pogleda dajući mi do znanja kako nisam uvjerljiva. Glumim sreću nekome tko oduvijek osjeća sve što nosim. Ne radi se to tako. – Mama, dobro sam – zatvorila sam vrata za sobom i uputila se prema centru grada. To sam ja. Malo stvari znam, neke pretpostavljam i mnoge ne shvaćam. Razmišljam i govorim. Potvrđujem i niječem. Komplicirano, a jednostavno. 66

Otvaram vrata zgrade s koje je pogled na grad najljepši. Ranije sam često na krovu susretala nepoznata lica, ali mi nisu smetala u mom promatranju i pisanju onoga što mi padne na um. Čak mi je i susret s novim gradovima bio doista sličan tim susretima s novim ljudima. Opet, s druge strane, gradovi me nisu znali razočarati ni izazvati u meni osjećaj koji jasno i glasno govori kako si postajem neprijatelj. Svakako, svi su ti susreti epoha ostali obilježeni u albumu mojih misli. Gradove nastavljam slikati većom radošću, a u dobro u ljudima nikada neću prestati vjerovati. Pritisnem tipku kako bih pozvala dizalo od kojega sam nekoć strahovala. Krov je poput najljepšeg pašnjaka ispunjen travom i cvijećem. Održava ga najveći umjetnik u gradu i svake noći je tu. Putevi su osvijetljeni lampicama postavljenim na dugačkim konopima. Vrata dizala se otvaraju i vidim opet isto lice. Doista ću poludjeti... – Dobra večer, kriminalko – do mene dopre glas iz dizala. Zašto on ostaje i ne izlazi van? Smjestim se u kut i ostanem šutjeti. – Koji je tvoj broj? – pogleda me s podignutim obrvama uz podsmijeh. – Što će ti moj broj?– – Kata. Broj kata na kojemu izlaziš… – nasmije se, a ja posramljeno odgovaram kako idem do zadnjeg. Nakon zvuka iznad vrata, ona se otvore i izlazim tražeći svoje mjesto na vrhu. Trenutno se zamaram time koliko sam bedasta ispala i sjećamm se kako sam uporno, čak i ranije, ulijetala u situacije iz kojih sam izlazila osramoćena. Sjedam na sami vrh i gledam dolje. Visoko je. Ovdje sam uvijek imala osjećaj kakav vjerojatno imaju glumci dok na tolikoj visini izvode svoje uloge u filmovima. Grad je velik, kada bi se usporedio s onima koji su tek nekoliko kilometara udaljeni. Znalo se dogoditi da gledam u neki detalj na balkonima i upitam se kako to ranije nisam primijetila, što mi dodatno budi uzbuđenje i znatiželju, na ovome mjestu. Tajanstveni umjetnik s tolikim darom za isticanje prirode mi tu i tamo ukrade pogled, ali nikada nismo komunicirali. Nismo se ni pozdravljali. Tek negdje usputni osmijeh i to je bila sva mudrost.

67

25. Noel Ponedjeljak, 21:00 – 14 dana ranije Dizalo nije ni krenulo, a već je netko pritisnuo gumb da ga vrati natrag. Djevojka iz postaje. Progovorili smo tek pokoju riječ nakon čega sam izašao na zadnjem katu. Zašto ona dolazi na krov? Često ovdje viđam parove koji rasprostiru dekice i gledaju u zvjezdano nebo. Pod tim istim nebom bio sam s Dianom kada je prvi puta upoznala moje društvo. Kada je pružila ruku svakome od njih. Kada je izgovorila svoje ime na glas. Otkad zna za sebe smijala se kada bi se pri predstavljanju ponašala kao da doziva samu sebe. Uočavam Leona i dečke negdje u sredini. – To je ona djevojka iz postaje – šapnem. Pogledaju je dok sam sjedao na sam rub deke koju su rasprostrli i na kojoj smo odlučili piti. Drugi put da smo ovdje i razmišljam o tome što bi bilo da sam postupio drukčije. Bismo li Diana i ja dogurali dalje nego što jesmo? Kad sam je upoznao, bila je djevojka kakvu sam mogao samo sanjati. Ništa joj nije smetalo, razgovori s njom bili su opušteni i jedva sam čekao svaki naš susret. Pogriješio sam. Zbog straha od njezinoga odlaska, lagao sam i skrivao najbanalnije stvari. Prešla je preko toga, ali s vremenom je počela sumnjati u mene, u ono što činim, pa i u ljude koji bi me okruživali. Ja kao ja, živac, izgubio sam volju za osobom koja je ostajala uza me kroz sve. Obaveze, fakultet, problemi kod kuće, društvo… Svemu tome sam dopustio da mi postane važnije od nje. Vidjelo se, itekako se vidjelo da od sebe daje dvjesto posto, ali ja nisam mogao. Dovoljno sam slab da odustanem od osobe koja od mene ne odustaje. – Idi do nje – Leon me prene iz misli. Zapalim cigaretu. K vragu.

68

26. Asia Ponedjeljak, 21:15 – 14 dana ranije Nagnula sam se s punim oprezom na rub zgrade. Ne prestajem promatrati. Kosti je već vjerojatno uvjeren u to kako je naš dogovor otpao. Radila sam satima i satima kako bih ga isplatila i dobila što sam tražila, ali nijedan poziv nisam dobila makar kako bi upitao što slijedi. Osvrnula sam se oko sebe. Nije bilo ljudi kao inače, ali i ono malo prisutnih sjedi nasmijano provodeći vrijeme u razgovaranju i zbijanju šala. Shvatila sam i kako je Noel ovdje sa svojim društvom. Smiješno je što konstantno susrećem ljude koje jedanput primijetim u masi. Prilazi mi i promatram ga dok sjeda na rub čvrsto držeći cigaretu u ruci. Nije mi izgledao kao netko tko puši. Ako pušači uopće imaju neki specifičan i prepoznatljiv izgled. – Zaista ti preporučam da se držiš podalje od njega… – pogleda me i ispusti bijeli dim koji je uvukao u sebe nekoliko sekundi ranije. – Što bih trebala sada s tvojom preporukom? Doista, što bih trebala? – Pojesti ju? – izrecitiram svoje misli na glas. – Moraš prestati s tim, pod hitno – uzvratim preporuku i usne raširim u neki čudni, polovični osmijeh. Prohladno je, stvarno jest. – S čim? S tim što ti pokazujem da ti zdrav razum ne koristi, već očigledno, neko duže vrijeme? – bacio je cigaretu u naslikanu travu i naglo ustao namještajući laganu ljetnu jaknu. Prešutjela sam i uozbiljila svaki mišić na licu. Nije vrijedno, stvarno nije bilo vrijedno rasprave. – Naš razgovor ovdje završava! – ustala sam i krenula žurnim korakom, ali osjetila sam njegov stisak na podlaktici. Nemoj, samo nemoj. Nisam sigurna koliko ću brzo opet skrenuti sa staze što me vodi do cilja. Dovoljna sam prepreka i samoj sebi. Stao je preda me i ni u jednom trenutku nije popustio stisak koji, zapravo, i nije bio grub.

69

Progutala sam knedlu sline i spustila glavu kroz glasni udisaj i izdisaj. – Ne trebaš glumiti mog zaštitnika samo zato što si me jednom zatekao u nevolji – pogledala sam ga u oči i nježno izvukla ruku iz njegove. – Samo pronalazim način da to budem. Znam tko je on – izustio je to kroz zube. Kosti je stravično napet zlikovac i užasavam se svakog trenutka kraj njega. Bilo bi nelagodno provoditi svaki dan s njim. Zapravo, bilo bi pogrešno. Noela sam držala na jačoj udaljenosti dok se nije sam približio. Stojimo poput dvije besmislene ptice na granama i u jednom trenutku se smijemo. – Izađi sa mnom

na večeru – izjavio je ubrzano i uplašeno kao da

predosjeća odbijanje. – Običnu večeru. Samo ćemo jesti. – Samo ako ne žvačeš glasno – nasmijali smo se na moj pristanak nakon duže šutnje. Godilo bi mi, vjerojatno, malo normalnosti u silovito nerealnom svijetu koji živim. Nastavljamo stajati u tišini, ali probijam ju pokušajem da se otvorim i kajanjem što sam to uopće poželjela. – Nisam baš emocionalno inteligentna… – promeškoljim se i ponašanje mi promijeni neugodan osjećaj iznad trbuha. Progutala sam sve što sam mogla i umirila se. – Što ti uopće znači biti emocionalno inteligentna? – skupio se u ramenima i nakosio usnu. – Biti sposoban upravljati svojim emocijama i kontrolirati ih – na lice sam nabacila neki neobični osmijeh. Upravo sam naglas priznala kako se u meni događa nešto loše. Jebem ti… – I mislio sam da iza tvoje hladnoće stoji dobra priča – toplo me pogledao na što sam uzvratila potpuno mirno, ne pomičući se. Pruža mi priliku da mu se otvorim, dala sam mu mjesta da ju pruži, ali ne želim da to radi. Ne želim da mi kopa po površini jer će, dođe li do same sredine, odustati i otići. Ne trebam vječne početke s istim krajem. Ja, zapravo, ne želim kraj. Svakako će doći kraj života, ali u tom životu koji je jedan trebam trajanje. Trajanje do smrti, dok dišem i postojim, što god bilo.

70

– Nisam rekla da je priča dobra… – osvrnula sam se oko sebe i pokazujem prstom na njegov džep. – Imaš cigarete? – upitala sam, bez ikakvog valjanog razloga… Ili samo da prekinem daljnju raspravu o vlastitoj psihičkoj nestabilnosti. – Što? Zapalila bi? – zavukao je ruku u suprotan džep, ali zaustavila sam ga negacijom. Ponovno nas je okružila tišina, a ja udišem zrak, doista ga udišem. Duboko i najiskrenije sam se nasmijala. Osjećala sam se dobro, nisam previše razmišljala. Doista ponekad budem u stanju kad ne mislim, barem ne na silno odbacivanje i neprihvaćenost. Pogledala sam ga, a on mi je uzvratio osmijehom. Samo sam ga gurnula rukom ne skidajući vedrinu s površine, koja je u tom trenutku, prodrla duboko u unutrašnjost. Duboko, u cijelu unutrašnjost. – Tko bi rekao… – prekinuo je tišinu i spustio glavu gledajući u svoje tenisice. Uputila sam mu pogled, iščekujući nastavak započete rečenice. – …znaš biti normalna – prasnuo je u smijeh i shvatila sam da se nastavljamo smijati samo zbog potrebe za smijehom, ne zbog humoristične suštine… Jer nije bilo nimalo smiješno. Vjerojatno je tako, kad se tijelo smije onda duši pruži prikriveni osjećaj da je sve u redu pa i ona uzvrati. Možda nisam ranije imama razlog za smijeh, čak ne znam ni koji je razlog za to trenutno bio. – Svašta i ti zoveš normalnim. Čeljust me boli… – postupno smo se ohladili od smijeha, a onda sam sjela. Da, sjela sam na sredinu staze ne mareći za rijetku navalu ljudi koji nas zaobilaze. Pogledao me i prošao rukom kroz kosu šireći zjenice nakon što je, očito, pomislio da sam nepromišljena. – Pokaži mi što smatraš normalnim – dobacio mi je šapatom, kao da mi je upravo rekao kako se upiškio u gaće. Sakrila sam lice rukama i, kako se kaže, doslovno umrla od smijeha zbog toga što mi je palo na um. Pogledala sam ga i u trenutku povukla za ruku kako bih se podigla. – Sad ćeš vidjeti! – zadržala sam mu ruku u svojoj i potrčala, a on me u djeliću sekunde nastavio pratiti. U trku sam nas usmjeravala ravno preko trave, ravno kroz zelenu površinu, prelazeći preko krivudavih betonskih ploča, gdje bi se, zapravo, trebalo odvijati normalno kretanje ljudi. Nisam dopustila da nas bilo što uspori ili zaustavi do trenutka izlaska iz zgrade, a zaustavila sam se kada

71

više nisam mogla trčati. Lijeva strana trbuha je podigla uzbunu i zastala sam čučnuvši kako bih usporila disanje. – Dalje hodamo. Nisam toliko sportski nastrojena… – uspravila sam se i nastavila dalje. Bez razgovora, pitanja, bez ičega. Šutio je i prepustio mi odlučivanje o kretanju kroz grad… Ako taj dio uopće spada pod prostor grada… To svakako nikada nisam znala niti sam se tim zamarala. Pusto je, sama površina kojom hodamo jedva se razlikuje od mraka u koji ulazimo svakim korakom. – Tu ćemo stati – i doista sam zastala pa mu uputila pogled. – Što sada? – zbunjeno je uzvratio i osvrnuo se oko sebe. Čisto sumnjam da će razlikovati mrak od svega što se zapravo nalazi u njemu, malo dalje od mjesta gdje stojimo. – Sad hodamo prema gore. Daj mi lopovske – priđem drvetu i pokažem prstom gdje da stane. – Bože dragi, koliko ti je ono godina? – odmahnuo je glavom nekoliko puta, ali ipak me poslušao. Isprepliće prste i pruža mi potporu dok se penjem na drvo i smještam na izuzetno debeli dio stabla, savršen za sjedenje bez straha od pada. – Kako misliš da se ja popnem? – stao je izrugivati tu ludost, ali ja sam mu dobacila kako bi se trebao snaći. To je i učinio. Trenutak kasnije je sjedio na grani pored mene, približivši mi se tik do ramena. Sve što se čulo bilo je prodiranje tihog vjetra do svakog lista na drvetu i ni jedan zvuk više od toga. Čak je i naše naizmjenično disanje bilo tiše pa sam taj zvuk isključila iz trenutka. Da budem iskrena prema sebi, nisam se trudila disati. Tad sam disala onako kako je u čovjeku zapisano da diše, bez panike zbog nedostatka i bez straha od vraćanja na to… Ili je strah i dalje prisutan…? Mora biti. Valjda. – A sada, što? – trgnuo me iz misli i u tom trenutku točno znam što dalje. – Daj mi za poziv – rekla sam brzo izazivajući u njemu, a što se poziva tiče, za njega ionako nikada nisam imala dovoljno novca, impulsa, čega već... Nije bilo potrebe. Zapravo… Lažem, bilo je, ali čemu mogućnost za pozivom kad ga nemaš kome uputiti? Žalosno je.

72

Pružio mi je otključani mobitel očekujući idući moj potez. Utipkam najlakši broj na svijetu i prebacim mobitel u drugu ruku kako bih ga lakše držala na uhu. Zvonjava s druge strane započne i kada se zaustavi stanem govoriti. – Večer – – Dobra večer, izvolite – uzvrati muški glas s druge strane linije. Naručila sam pizzu i objasnila gdje se nalazim uvjeravajući osobu koja se javila da sam ozbiljna i zahvalim se prije prekidanja poziva. – Naručila si pizzu. Stvarno? Ovdje? – uzeo je mobitel kroz smijeh i spremio ga u sigurniji džep na jakni. Ipak smo na visini većoj od metra i pol. Nisam odgovarala na pitanja već sam mu se naslonila na rame kako bih lakše vidjela nebo među granama koje me, zapravo, u tom naumu i nisu previše sprječavale. Svaku sam misao zaustavila kako bih duboko udahnula cijelu sebe i osjetila sam nešto nepoznato što ne želim preispitivati. Ne želim otići odavde, ne sada… Uostalom, ni ne trebam ikamo ići. Bar ne još. – Znaš da su mršavi ljudi nesretniji od onih krupnijih? – postavio mi je pitanje nakon čega sam se uspravila i lice okrenula njegovom. – Misliš debelih? – uzvratila sam. – Kad' moraš biti toliko direktna, da. Debelih – upravo tad je započeo ozbiljan razgovor. Nisam li mu trebala pokazati suprotno? Nismo li trebali… Drukčije? Nisam sigurna koliko želim otvoriti svoje biće ni koliko je on zapravo spreman na to i radi li sve to samo iz znatiželje. Možda ga samo zanima. Ljude ionako uvijek sve zanima pa brže bolje odluče ostalim ljudima koje zanima ublažiti znatiželju. Odluče im ispričati priču uz začine koje sami dodaju u već napisani recept. – Oh, Kretschmeru mlađi, nasljedniče… – zahihoćem vješto izbjegavajući iznijeti mišljenje. Imam li ga uopće na ovo? – Kretsch… Tko? – zbunio se, kao i obično. Kako ga je samo lako zbuniti… – Ernest Kretschmer. On je poput tebe smatrao da postoje grupe ljudi čija je tjelesna građa povezana s njihovom psihom – pojasnila sam mu. – S tobom čovjek puno nauči… 73

Doista, zašto ljudi uopće misle da je tako? Zbilja se zapitam i djelićem sebe počinjem vjerovati da ima istine u tome. Dok nisam počela osjećati mračne strane života, nisam ni imala odbojnost od hrane na pameti, kamoli da će to uistinu postati dio moje svakodnevice. Nije toliko gađenje od trpanja svega jestivog u trbuh, koliko uvjerenje da mogu živjeti bez toga. Zaključak mi je svakako bio neobičan jer je sasvim besmisleno da čovjek može preživjeti bez hrane, ali uspijevala sam. Zapravo, nakon dužeg perioda sam odlučila pojesti nešto bez da me se na to natjeralo ili upozorilo kako mi šteti izbjegavanje tih smućkanih sastojaka u cjelinu. U daljini se začuo zvuk automobila i nedugo se zatim sve oko osvijetlilo. Pizza je stigla. Kimnem glavom pokazujući dolje. – Odmah se vraćam – rekao je s lakoćom i sišao po obrok, vračajući se na drvo puno spretnije nego prvi put. Pridržala sam kartonsku kutiju dok se penjao i započela s povećim grizom. Pridružio mi se ispuštajući jedan kratki zvuk užitka, dajući mi do znanja da je i njemu dobro došla. Kome, uopće, pizza ne dođe dobro?! Nastavila sam se boriti sa sirom koji se lagano topio, a baš ga volim tako! Miris mu je jak i ugodan, naročito u dodiru sa svim silnim crvenilom i ostalim bojama kojima je okružen. – Dopusti mi da te prošvercam – dopustila sam otopljenom siru da mi prođe kroz grlo. Onako vruće i mekano. Samo me pogledao pa sam mu uvjerljivo ponovila rečenicu. – Gdje da me prošvercaš? – upitao je isprekidano izgovarajući riječi. Mislim da namjerno govorim u šiframa i zagonetkama. – Kupit ćemo alkohol i ući u kazalište – vratio je trokut pizze u kutiju. Iščekivao je moj odgovor, ali ovaj grad dovoljno dugo poznajem da znam kako funkcionira čišćenje gradskog kazališta. – Jedi. Ostalo prepusti meni. Podignutih obrva me poslušao. – Nadam se da dobro trčiš – lupila sam ga rukom po ramenu i nastavila večerati na drvetu. Mislim da sam upravo ostvarila još jednu od želja sa svojega popisa:

74

– spasiti nečiji život – spavati na javnom mjestu – imati piknik na drvetu – pričati sa strancem u parku – platiti kavu najveselijoj osobi u mom najdražem kafiću Piknik na drvetu je, evo, odrađen. Kao i moje neslavno spavanje na ulici pod utjecajem alkohola…

75

27. Noel Ponedjeljak, 21:15 – 14 dana ranije – Što ću kod nje?– iznenadio sam se. – Noel, ne znaš ju, a unaprijed si prosudio da je upletena u njegova masla. Razmislio sam i shvatio kako doista postoji šansa za to da je ona možda samo usputno u njegovoj blizini. Što ako joj je život u opasnosti, a ja nisam poduzeo ništa nakon blijedog gledanja u taj nepoznati odnos? – Ako nije dio njegove crne sile, približi joj se. Zaboravi Dianu više! – zapovjedio mi je. Istoga trenutka sam si obećao kako ću mu se osvetiti preko nje ako je iste sorte. Ne održavam baš obećanja jer danas rijetko kome vrijede, ali želim završiti taj tmurni dio života i započeti nešto svježe, nešto novo. Izaći iz vlastitoga tijela i roditi se u nekom drugom. Popio sam gutljaj tek otvorenog piva i ustanem. Hoću. Vidjet ću o čemu se tu točno radi.

76

28. Asia Ponedjeljak, 22:30 – 14 dana ranije Stojimo na bočnoj strani gradskog kazališta. Ovdje, na klupi, noćima sam sjedila i slušala pjesme. Promatrala bih mjesec, nebo i zvijezde. U pola jedanaest čistačica bi iznosila smeće u kontejner i vraćala se natrag. Tad valjda priprema prostor za jutarnju grupu. Nikada mi nije bilo jasno zašto je tako kasno tu. Stali smo iza ugla, tek metar dalje od stražnjeg ulaza, odnosno izlaza. Kako se uzme, zar ne? Nedugo nakon toga čistačica izlazi i mi utrčavamo unutra. Garderobu čini malena prostorija čiji su zidovi ispunjeni zrcalima. Na vješalicama se nalaze kostimi, na ormarima su naslagane perike i cipele. – Obuci ovo! – dobacila sam mu muški kostim, nošen pri glumljenju Romea i Julije. – Jesi ti ozbiljna? – htio mi je vratiti kostim, ali uvjerila sam ga u to kako je previše normalan za svoje godine, što je rezultiralo time da se predomislio. – Ja ću igrati pijanu Juliju. Moderna verzija! – nasmijali smo se, a ja zarotiram prst oko njegove osi kako bi se okrenuo. U idućih nekoliko sekundi stajala sam u dugoj i širokoj, bijeloj haljini. Njega sam ugledala kako se gospodski u plaštu klanja nazivajući me milostivom. – Znaš li da je njihova priča najveća ljubavna priča svih vremena? – sjela sam na pod i pokazala na mjesto do sebe. – Scena na balkonu je najupečatljiviji trenutak u cijeloj literaturi… Znala sam da kima glavom iako sam ja gledala u strop. Kroz djelo je Romea prikazano kako treba voljeti umjereno jer takva ljubav vječno traje. Tako bar komentiraju to djelo. Ja sam ga pak shvatila kao nešto realno, neobjašnjivo. Ušutjela sam da idućih pola sata preživimo neopaženo. U tih trideset minuta počeli smo plesati s alkoholom u grlu. – Mrzim što mu je okus kao užarena kiselina – stresla sam se nakon posljednjeg gutljaja prve čaše.

77

– Što ti je sad pak užarena kiselina? – Ne znam, ali zvuči kao nešto što je slično ovome – natočila sam za sljedeću rundu i nagnula ju do kraja. Već vidim kako ne znam za sebe do kraja večeri. – Idemo, Romeo! – rukom sam ga povela za sobom, dok sam još svjesna svojih kretnji. Zapeo je i uhvatio se rukama za ogradu što klimavo stoji pored stuba. – Ako se strovališ niz ove stube i padneš mrtav, negirat ću da sam bila s tobom večeras! – pomogla sam mu pri uspravljanju, a onda smo se dovukli se do samog srca pozornice. Ovdje se rađaju i umiru raznorazna događanja. Ovdje se pričaju najljepše priče. Nikada nisam sudjelovala u njihovoj prezentaciji, ali na mnoge sam završetke ustala uz ogroman aplauz glumcima. Bojim se publike, to mi stvara tremu jer izlaskom pred istu raširenih ruku primaš i kritike. Ni na komplimente nisam znala reagirati i nekako ne znam kako bi moje tijelo, uz dušu, prihvatilo loše komentare. Ne moraju nužno biti loši, ali ne znam preuzimati zasluge. U nižim razredima osnovne škole pred recitaciju bi mi dali mikrofon, a ja bih se rasplakala od panike zbog očiju silnih ljudi, uprtih samo u mene. Tada sam pristala izrecitirati napamet naučenu pjesmicu, ali bez mikrofona. Nekako sam imala osjećaj da je lakše ako se slabije čujem jer bi mi se u glasu osjetila panika. Dobro je prošlo. Sve je prošlo dobro. Oko nas je posloženo živo cvijeće koje su postavili uz hodajući balkon. – Dopusti mi da ti naslažem tratinčice u kosu – počupala sam tratinčice i prije njegova odgovora. Upravo sam ubila nekoliko života u samo par poteza. U kosu sam mu slagala tratinčica, ali nisam dirala one koje su se rasule po podu. Svejedno sam im iščupala život i ostavila korijen u mekoj zemlji. – Rastu li opet ako korijen ostane ili je to njihov kraj? – pitala sam na glas. – Crknu – uzvratio je. – Kako si to suptilno složio u objašnjenje. Nisi nimalo morbidan! – klepila sam ga iza ušiju. – Ja sam morbidan… – sarkazam mu se topio u glasu. 78

Tratinčice su mi oduvijek najdraže cvijeće. Najviše iz razloga što su obične, ima ih posvuda, a opet je svaka drukčija i posebna za sebe. Ranije nisam toliko cijenila cvijeće jer je to za mene značio život koji je najlakše uništiti. To se cvijeće nikad nije moglo i ne može se boriti za sebe, za svoj opstanak i razvoj. Ovisi o ljudima, a ljudi su tako zli. Zašto se i dalje nadam da u svakome od njih postoji ono nešto što ih može okrenuti na dobro? Baš poput Kosti. I on zasigurno ima slabu točku koja ga može učiniti boljom osobom i ljepšom iznutra. Zasigurno. Pa nismo od kamena! – Ti si najnestašnija lutka koja je ikada kročila ovim kazalištem! – uzviknula sam prisjetivši se scene u kojoj je skoro pao niz stubište. Nasmijao se. – Kakvu bi ulogu igrala da se sada nešto održava? Legao je na leđa, ramenom do moga, kao da će se istoga trenutka na stropu pojaviti zvijezde. – Ja bih vjerojatno ostala pijana, ali ti svoju savršeno igraš – štucnula sam nakon čega je uslijedila nezaustavljiva navala mog hihotanja. Kad me upitao koja je to uloga, jedva sam dočekala da mu odgovorim kako je to samo uloga idiota. Strašno je koliko si smiješno zvučim, a zapravo sam sve, samo ne to. – Pravi se da spavam i izađi kako me ne bi probudio! – zatvorila sam oči kako bih mu potvrdila izrečeno. Kako bi samo neudobno bilo zaspati ovdje, a tako nemam snage promijeniti poziciju i iskoristiti svoj krevet za takve slučajeve. U tom krevetu sam noćima pisala. Pustila bih crna slova da prirodno teku bijelim papirom. Nekad sam znala osjećati da nisam pisala desetljećima ako dan ili dva prođe bez upisivanja mojih tadašnjih misli. Misli sam si, dakako, izgrađivala čitajući knjige i slušajući ljude. Uglavnom slušajući ljude jer sam istima okružena čak i sama… Ne izbacujem iz glave mnoge koji bi prvi s tog mjesta trebali biti izbačeni, a onda, redom dalje. To je razlog zbog kojega smatram kako volimo glavom, a ne srcem. Ne znam kako roditelji gledaju na mene u polumrtvom stanju, ali osjećam se loše i tu sam sigurna. Koliko god to bedasto zvučalo. Bacali su mi kamenje pod noge, skretali me s puta i tjerali na raskrižja života. Nisam znala kamo bih. Doista često nisam znala kamo, ali živim. Živim i živjet ću.

79

Nikada nikome nisam naudila s namjerom, sama sam padala i ustajala, koliko god su mama i tata bili tu, ali tako i treba biti. Čovjek se sam rodi, sam umre. Čovjek je izdržljivo stvorenje koje ima samo jednu svrhu, a to je – postojati. Pišem i smatram da su baš pisci oni koji sve vide i sve viđeno svrstavaju u svoje redove. Postojana sam kroz svaki ispisani paragraf. Zamislim se u krugu nekih drugih ljudi, nekog drugog grada, neke druge važnosti… To više nisam ja. Nije lako biti ja. Znam, nije lako ni biti ti, ali nije li baš to i posebno? Posebno je upravo to što ti, na svoj način, koji god on bio, dišeš i hodaš. Čak i ako pužeš, nije važno, jedino bitno je to da nastavljaš tu kretnju. Ne obraćam se sad svima. Obraćam se tebi, osobo, moja neiskvarena i nepoznata sudbino. Tko si? Kako si, osobo, došla do mene? Jesam li ja došla do tebe? Što se dogodilo da se čitamo? Što god da se dogodilo, želim da ostaneš i nastaviš jer tek ovdje sve počinje. Ovdje priča završava sa svojim uvodom.

80

29. Noel Utorak, 06:00 – 13 dana ranije Naravno, kada bi se okrenula zapamtio bi svaku crtu njezinog blijedog lica. Govorkanja o zaboravu glasa i izgleda osobe nakon što nestane bez traga su mi stran pojam. Barem što se nje tiče. Hod kroz masu ljudi bi joj često izazivao nelagodu nakon koje bi skvrčila dlanove i počela uvijati pramenove kose. Zanimljivo, nitko od njih nije znao koliko su suza ti isti dlanovi obrisali, a ne znam ni ja, koji sam na kilometrima daleko osjetio svaki bolni uzdah i treptaj oka. Imala bi dane kada ludi, ruši svoje puteve, podiže zidove i vrišti iz sveg glasa. No, opet, imala bi i dane kada mi se ugnijezdi uz rame poput lastavice i ne progovori ni riječi. Vidio sam sva ta njezina izdanja. Nijedno nikada ne bih mijenjao. Ispravio sam leđa od zaležanosti na tvrdom i crnom podu. Spavala je. Djevojka kojoj ni ime ne znam spava… Ili možda onesviještena leži, ne znam. Preskočio sam plastične čaše, preostale nakon našeg razgovora, i sišao na stolicu namijenjenu nekome iz buduće publike. Jednoga dana sam za vrijeme srednje škole uletio u kino samo kako bih ju vidio. Diana i ja smo tada bili divlja stvorenja kojima nitko nije mogao ništa, a uništili smo se sami. Poput gušterače koja, kada se ošteti, pojede samu sebe. Voljela je šetnje parkom kao i mnoge druge djevojke, ali izdvajala se. Klupe su bile naša mjesta, iako nismo na njima ostajali. Više je uživala u travi, s rukom u mojoj ruci i pogledom u moje oči. Onako najljepša. Riječi me zabole u grlu. Velika je ljutica, svađalica i gunđalo. Nemirna, puna života i nimalo spremna na čekanje. Ili sad ili nikad. A ja, što ću, držao bih ju za ruku dok pomiče svijet pred sobom. Nesrećom sam tog dana bio kratkoga fitilja. Sjećam se i sada kako se sve odvilo. Imao sam mnoge prije nje, imali su i drugi. Tješim se kako je normalno promijeniti toliki broj djevojaka i ruke koje te zagrle. Njezine su me jedine grlile iskreno i sa željom da ostanu oko moga vrata. Čovjek sve te stvari shvati kada za to bude prekasno. 81

Volio sam ju, volim ju. Toga sam dana odlučio otići jer su drame, izazvane njezinom nesigurnošću, bile previše za ono malo živaca koji su mi još ostali. Plakala je za mnom, proklinjala dane koji su me doveli k njoj i dozivala mi ime dok sam se s društvom opijao i krivio ju za sve. Nekako… Dogodilo se da od vlastitih postavljenih ciljeva i želja nisam vidio njezine, a trebali smo biti jedno. Bili smo jedno do trenutka kada mi je pokazala kako i ona zna otići. Taj odlazak je bolio najviše…

82

30. Asia Utorak, 06:15 – 13 dana ranije – Kako se zoveš? – upitao je shvativši da su mi oči poluotvorene. – Asia! – ustala sam i namjestila si čupavu kosu. Ne sjećam se što smo sinoć govorili jedno drugome. – Asia mi je ime! – ponovila sam. Nastala je tišina. Ona u kojoj ne osjećam nelagodu. Ona koja je dobrodošla. Rijetko uz koga imam takav osjećaj jer često mrzim tišinu. S druge strane, u njoj uživam kad nisam sama. Dakako, u samoći me tišina čini nervoznom i uplašenom. Čovjeka tišina dotuče jer tada tješi samoga sebe, a najveći si je neprijatelj kad sve pođe po zlu. Često ne odluči ispravno, ali daleko je objašnjenje za to što se uopće smatra ispravnim… – Zašto se nisam rodila sto godina ranije? – sjetila sam se kako je pisanje u to vrijeme izgledalo drukčije. Voljela bih da sam mogla okusiti taj period ljudskog postojanja. – Ništa se ne bi promijenilo. Bila bi zanovijetalo baš kao i sada, u ovo vrijeme! – Šupak! – uvredu sam izbacila namjerno. – Što te dovelo do Kosti? – upitao je. Pogledala sam ga i dobro razmislila o odgovoru. Doista, što me dovelo k njemu? Dovela sam se sama. Nakon upoznavanja krivih ljudi. Nakon bivanja na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nakon uništavanja vlastitih osjećaja i oduke o uništenju onih koji su me tu i doveli. Danima sam u školu išla bolesna od plakanja i unutrašnje iscrpljenosti, nakon neprospavanih noći. Školom su harale priče o tome kako konzumiram razne droge, ocjene su mi se drastično srozale i nisam više pronalazila volju za učenjem. Do maturalne večeri je ostalo tek nepuna dva tjedna, a imam osjećaj da je sve tako nestvarno. Sve što isplaniram rezultira lošim stvarima, koliko god ja to smatrala jedinim izlazom iz svega.

83

– Razgovor. Tek obični razgovor – slagala sam s uvjerenjem da tu, zapravo, stoji pola istine. Jest, razgovor me doveo k njemu. Razgovor s Amber, razgovor s Juliom, razgovor s roditeljima, razgovor s obitelji... Tona nagomilanih, nekvalitetnih razgovora. Ne govorim da sam s roditeljima imala nekvalitetan odnos, ali u periodu u kojemu je mnome vladao pubertet, u mojim je očima sve bilo prijetnja. Tada su samo plakale i započele cijelo jedno rađanje nove generacije suza, tih prozirnih i zasoljenih kapljica kroz koje duša progovara. – Razgovor? – začudio se. Kimnula sam glavom. Razgovorom je mama liječila svaku nesuglasicu nastalu u obitelji. Izgledalo je kao da priča s lakoćom koju vjetar skriva u svojim titrajima, a trudila se, trudi se. Još uvijek. Tata je uvijek bio čovjek djela, ne riječi. Riječi su za njega tek neko površno nestajanje od kojega nema ničega. Divila sam mu se još od malena jer je tako hrabro u mojim godinama stupio na snagu. Zato, valjda, i vjerujem da djeca prije rođenja odabiru svoje roditelje. Svoje sam, po tom vjerovanju, dobro odabrala, ali što je to što čovjeka natjera da jaka bol postane samo sjećanje? To je ono što je oduvijek najgore. Živiš priču koju ne možeš ispričati. Bože, malo vremena si mi dao. Život je jedan, a tuge bezbrojne. Ustala sam i pokupila ispražnjene boce. – Moram ići! – doviknula sam, ali on ne odgovori ništa.

84

Utorak, 07:00 – 13 dana ranije Trenutci kada prestanem s razmišljanjem su najčešće oni kada nesvjesno primjećujem što je zapravo realno i što mi stoji ravno pred nosom. Onaj izlog. Isti onaj izlog što godinama stoji tu i u meni budi zanimanje, ali ne i konačnu odluku za prelazak tog praga. Ovoga puta se ipak uhvatim kako sasvim – neprimjetno – stojim ispred samoga ulaza susrećući oči bradonje koji je neprestano, poput gomile ljudi, zurio u moju izraženu znatiželju. – Uđi slobodno! – dozovem se iz nekakvog nesvjesnog stanja. Dovraga, koliko tih stanja postoji u čovjeku?! Ispuhala sam topao zrak i načinila taj korak. Zatim još jedan. Pa još jedan. Sve dok nisam prešla čak četiri stepenice koje su me odvajale od unutrašnjosti. Slike su izgledale tako tužno, tako su puno objašnjavale, a i dalje su u potpisu nosile nadu na kraju ispričane priče. – Ja sam Asia! – izgovorila sam i shvatila da drhturim. Ne od straha od nepoznatoga, već od činjenice da sam poduzela nešto vezano uz svoje želje i zamisli. – Drago mi je, Asia. Ja sam Arči – predstavio se, a ja sam odlučila uzvratiti ruku i povući se natrag u sigurnu zonu. – Što te dovelo ovamo? – upitao je. Razrogačila sam oči kao da jedva čekam pustiti sve te riječi koje stoje u grlu, ali sam se prisjetila da stvari često zvuče puno gluplje kada se izgovore nego kada miruju na trosjedu uma. – Ne znam…

85

31. Noel Utorak, 06:15 – 13 dana ranije S petnaest sam godina zapalio prvu cigaretu. Po prvi put sam u sebe uvukao vrući dim. Grlo mi je toga dana gorjelo i do danas me ne privlači vraćanje na taj plameni osjećaj. Barem ne često. Bio je to period kad sam išao kamo i svi drugi. Naivno i glupo od mene, ali svi u životu prođemo nešto slično. Nakon dužeg perioda, u kojemu sam bio izrugivan i odbacivan, godio mi je osjećaj prihvaćenosti iako je dolazio s još nekoliko loših osjećaja. Jebi ga, život je gust i hrapav, ne ide sve glatko. Nedugo nakon toga osjetio sam što znači živjeti kroz treninge. Vratio sam si samopouzdanje, radom i trudom. Izgradio sam jači stav i okrutniju stranu sebe samoga za one koji bi me pokušali vratiti na stari film. Ne namjeravam ići natrag. Nikada više. Čovjek s vremenom jednostavno nauči da ljudi današnjice postupaju kao da poznaju svakoga od nas, a ne znaju da nikada to neće moći u potpunosti. Debljina mi je stvarala problem, kako u društvu tako i u velikom dijelu moje unutrašnjosti. Na kraju krajeva, najbitnije i jest kako čovjek vidi samoga sebe. Sebe sam gledao kroz prste lijeve ruke dok sam brojao silne kilograme za koje mi se činilo da se stvaraju sami od sebe. Isparili su, hvala Bogu… Isparili su. Dok sam se borio s njima, snažno sam i osjećao njihovu prisutnost. Kroz poglede, riječi, neprihvaćenost. Najgore je to što čovjek u nekim situacijama ne može izaći iz svoje kože, a upravo takav kakav jest nije dobrodošao niti je prihvaćen u svijetu kojim se kreće. Danas sam u društvu gdje je smijeh neizbježan, u društvu koje ne poznaje narodne granice. Na mjestu sam gdje i trebam biti. Naizgled namješteno društvo nastalo je slučajnim odlaskom na još jedan u nizu brojnih treninga. Diana je odstupala. Od početka nije uspijevala razgovarati s dečkima i šarmom koji ne prikrivaju. Znam da ćemo se ona i ja kad-tad sresti. Hoćemo. Ne

86

znam hoće li nebo rasipati tad kišu ili će nas ogrijati snažno sunce, ali srest ćemo se. Tijelima, kao nekad dušama i bit će drugačije, jer će se ovoga puta okrenuti ona. Znam da hoće. Bila je posvećena brigom za mene. Pazila je na to da su mi leđa pokrivena majicom kako se ne bih prehladio, da ne visim na mobitelu kada sam u društvu i, ono što joj je bilo najvažnije, protivila se travi. Da, pušio sam. Pušim i dalje. Nikada u tome nisam vidio ništa loše, ali ona je imala odbojan stav prema tome. Zatražila me je neko vrijeme za prihvaćanje činjenice da joj dugogodišnji dečko puši travu, da u njoj uživa. Toliko da sam joj jedne večeri rekao kako se toga ne bih odrekao ni da ju takav čin zaboli. Ostala je povrijeđena, a ja sam branio sebe govoreći kako je to moj izbor i da ona nema apsolutno ništa s tim. Nisam smatrao da ima jer je to bio moj život. Mislim, to je i dalje moj život. S vremenom sam samo shvatio kako je ona taj život voljela više od mene samoga. Voljela me. Nesavršenu sliku svega što joj je predstavljalo sreću. Ja sam joj bio sreća, u meni je pronalazila snagu i volju. U meni, u nitkovu iz ringa koji nije znao trajati u dvoje. Neko sam joj vrijeme nakon prekida rekao da ne zaslužuje ni moj poziv. Javila mi se porukom, jedne hladne večeri, i priznala kako me treba, kako me želi čuti. Znao sam da joj nedostajem dovoljno da prijeđe preko ponosa i prizna kako me i dalje želi. Sonia, dugogodišnja prijateljica, izgovorila joj je kako je upravo ona ta koja je slaba u tolikoj mjeri da ju ja zapravo takvu ne trebam, već da trebam jaku osobu koja će znati kroz život. Ona je itekako znala kako ići kroz život. Znala je prići nasumičnom strancu s ulice i pitati ga kako je, je li sve u redu. Znala je sjesti za stol u omiljenom kafiću i promatrati što se oko nje događa. Nikada nije sjedila mirno jer je morala znati što ju okružuje pa se neprestano osvrtala. To me živciralo. Volio sam to izazivajuće živčano izdanje iako ni sam po sebi nisam sa živcima nikada bio na ti. Znao sam i u takvom stanju sanjariti o njezinom tijelu kraj mojega, o životu koji smo planirali provesti zajedno. Blago rečeno, jednom kad počneš razmišljati o tome, sjeban si. Upisavši fakultet, viđali smo se samo vikendom i praznicima. Tada smo pronašli rupu u mojim obavezama kad je dolazila i vrijeme provodila sa mnom, u 87

stanu, kraj fakulteta na kojemu sam i ostao. Ostao sam na mnogim stvarima. Treninzi su jedino što je na neko vrijeme počelo isparavati pa se vratilo natrag u svoju čahuru. Skupa smo sazreli, bar koliko smo mogli. Možda je i život napravio budale od nas. Možda smo si to napravili sami. Nakon toliko vremena nisam shvatio što se uistinu dogodilo, zašto bih sada?

88

32. Asia Utorak, 06:30 – 13 dana ranije Zašto sam takav mentol u ovoj ružnoj dimenziji stvarnosti? Kroz život ljude mijenjaju različite stvari. Ti isti ljudi se nekim srećama ne uspiju nasmijati, baš kao što neke tuge neće moći preboljeti, ali danas, danas mogu živjeti. Živim li? Ili preživljavam? Napunila sam pluća zrakom i nepovezano izgovorila da: – Volim glazbu. – Jesi ikada čula zvuk starog gramofona? – Nisam. Mogu li? – obrisala sam znojne dlanove i sjela na pod. Zaljubljujem se u miris davno otvorenih tempera i obojenog platna. Pričam sa svojom tišinom dok se ne pojavi novi zvuk. Glazba komponirana dušom ne može biti loša. Drukčija je. Dovraga, prokletstvo je osjećati da nigdje ne pripadaš. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo.

89

– Gdje si? – trgnula sam se iz učestalog gubljenja kroz gledanje u točku. U jednu jedinu točku koju pronađem bilo gdje u blizini. – Arči, što je za tebe sreća? – imala sam potrebu obraćati mu se s ti, bez obzira na godine. Nosi prijateljsko ime koje to i izaziva. – Osvrni se. Nije li jasno? – Kako ju pronalaziš? – snuždila sam se. – Stvaram ju. Vlastitim rukama – nastavi: – Znače li takva pitanja da tako mlada djevojka poput tebe nije sretna? – Sreća me često nije odabirala… – Sreća ne bira strane, mi ih biramo! – ostavio je gramofonsku ploču da se vrti i sjeo na drveni, bojom pošpricani pod, tik ispred mene. – Djevojko, granicu nemogućega trebaš postaviti što dalje od granice snova. – Zvuči tako lako…– opustila sam se. – Ponekad se pronalazim u ulozi zatvorenika. Čovjeka iza rešetaka kojemu je potreban ključ kako bi izašao – nasumično sam uzela kist i zavrtjela za razbibrigu. Sjedim u mjestu bez trunke snage koja mi treba za korak naprijed. Sjedim i ni sama više ne znam što mi je sve to trebalo, kako sam dospjela u takvu tamu bez nekoga tko će upaliti svjetlo. Sve što osjećam su nemoć i bolna praznina, najbolnija. Ili je tu previše svega i ničega. Sav uloženi trud, sav napor koji sam pružila da se izvučem, sve, apsolutno sve kao da je uzaludno. – Želiš li jabuku? – izmamio mi je osmijeh na lice i pogledom zajamčio ukus. – Jabuka zvuči odlično! – obradovala sam se i ubrzo ju dobila. – Svi se mi ponekad osjećamo poput zatvorenika vlastitog života – reče. Upitala sam kad se on tako osjećao. Jasno mi je bar toliko; znam da ljudi nekad ustanu na krivu nogu, sjednu za pogrešan stol u pogrešnom restoranu, a nakon toga skrenu u krivu ulicu. Događa se. Milijun sam puta pomislila kako sam u krivo vrijeme došla u život, a samo sam, pretpostavljam, srela krive ljude. Možda nisu ni ti ljudi toliko krivi koliko se

90

ja krivo zauzimam za sebe. Trebalo mi je opaliti šamar svaki put kad sam onako fatalno samu sebe prikucala na dno. – Djevojko, mene je moja krv izdala! – omete nas melodija vjetra koja zalupi vratima. Današnjem se danu do sad nije palo na pamet rashladiti. – Moja supruga i ja smo godine uložili u djecu… – glasno je ispuhnuo zrak koji je ranije udahnuo: – Tu istu djecu nisam vidio desetljećima… Zaprepastila sam se. – Napustili su nas zbog kuće koju smo trebali podijeliti na troje. Rastezali su nas zbog toga kome će pripasti i nisu prihvatili činjenicu da su svi naša djeca. Da su u našim očima jednaki… Protrljala sam oči. Tko još odbacuje roditelje zbog toliko suludih materijalnih stvari? Ma, tko ih odbacuje zbog bilo čega? – Žena mi je umrla nedugo nakon toga. Srce joj je oslabjelo od boli koju joj je zadala obitelj. – Unatoč tome, zračiš kao najsretniji čovjek kojega sam ikad imala priliku upoznati – dodala sam iskreno. – Svi mi izvana izgledamo kao najsretniji ljudi. Ni ne slutimo što um bližnjega skriva. Naša iskustva su začuđujuća – opet se osmjehnuo. Izgledao je poput čarobnjaka iz najljepše bajke o istima. Čudnovato. Drukčije od već viđenoga. Ustala sam, spremna napustiti čarobnjakov atelijer. – Navrati ponekad! – glas mu se ugasio i prije nego sam zatvorila za sobom vrata. Jedva sam uočila automobil pri prelasku ceste. Možda je do slušalica. Ranije, dosta ranije sam živjela sa slušalicama. Doslovno živjela. Upalila sam pjesmu i sanjarila o stvarima koje me čine sretnom. Doista me sanjarenje činilo sretnom, slobodnom, ispunjenom. Kao da su svi moji svjetovi tada ujedinjeni. Što bi se tek u meni događalo kad bi se to obistinilo? Nekako sam i zaboravila kako je sanjariti ulicama koje odavna znam napamet. Poteškoće pri izvođenju nekoć sasvim lakih radnji me zbunjuju. Da ne pričam o činjenici kako pamtim poput zlatne ribice. U takvom sam stanju zbog tableta ili nečeg sasvim desetog, ali nije ugodno, ni u kom slučaju.

91

Osjećam se kao da netko drugi vlada mojim tijelom. Kao da za najobičniji prelazak preko te srušene grane nisam zaslužna ja. Palo mi je na pamet da ju pomaknem, ali moja lijenost automatski odbacuje tu trivijalnu ideju. Pitala sam se prije samo nekoliko minuta tko to odbacuje svoje roditelje, zbog čega i s kojim pravom…? Već sad osjećam kao da sam ih i sama odbacila. Zbog nečega čemu ni naziv ne znam. Možda gospođa Depresija. Ta zloćudna kučka. Bar sam, nakon tolikog vremena, pružila priznanje na stol vlastitom umu.

Bože, nisam mogla ni zamisliti da ćeš mene odabrati za takav put. Sjetila sam se Noela, usidrenog u stolicu gradskog kazališta.

92

33. Noel Utorak, 06:30 – 13 dana ranije Ulazim u Pub uzdignute glave i pogledom tražim dečke. Nemamo mjesto za koje možemo reći da je baš sasvim naše. Cijeli je taj prostor naš. Cijeli prostor ispunjen starim novčanicama na šanku i dresovima na zidu. Knjiga žalbe im je izvrnuta palica za izbijanje kičme, prikvačena odmah ispod televizora. Toliko im je izvrnut i smisao sa humor. Urnebesni su. Uočio sam svoju metu i odmah zatim sjeo. – Što sam propustio? – zatražio sam kratko prepričavanje. – Aron je i opet pronašao manu u zamalo budućoj! – izrugali su Arona. Aron. Aron je neka svoja priča. Svaka djevojka koja se učini kao njegova potencijalna buduća ispostavi se da ima neku manu zbog koje on odustane. Posljednja nije mogla smisliti njegov najdraži film. – Što je s ovom? Ima trepavicu viška? – priključio sam se ismijavanju njegovih besmislica. – Previše je visoka – reče: – Pored nje mi trebaju ljestve! Što ćemo večeras? – vješto je izbjegavao nastavak razgovora. Večeras? Prevrtio sam film u kojemu se tuširam i gledam kakav dobar Anime. Čovječe, obožavam te stvari… – Zauzet sam! – izgovorio sam zato što sam, prema svom planu, zauzet i bio. Treba pregledati sve iz početka. – Ideš s onom malom? – bocnuo me Leon. Zakolutao sam očima. Leon je tipičan momak kojemu se sve vrti oko seksa, alkohola i izlazaka. – Koja mala? – uključio se znatiželjno i Aron. Leon se nije ustručavao s objašnjavanjem: – Ona za koju frajer misli da ima neke veće veze s Kosti. Ako i ima, što uopće mislim poduzeti? Trebam li? Uopće? Išta?

93

34. Asia Petak, 17:00 – 10 dana ranije – Asia, uspravi se! – progovarala je mama dok sam isprobavala tisućitu haljinu za nadolazeću maturalnu večer. Često sam to kroz život slušala. Svatko kom sam stisnula ruku, svatko koga sam upoznala govorio bi mi da se uspravim. Uspravi se. Nemoj tako. Tiše. Pazi. Ne idi takva. Ponašaj se. Naravno, nisam hodala uspravno. Toliko razvikan uspravan hod mi je ostavljao dojam isijavajućeg egoizma. Nemoj tako – e baš tako sam išla. Tišina mi je dobro poznata, ali pred ljudima sam ju gasila kad god sam mogla. Kao kad tek naloženu vatru zaliješ litrama ledene vode. Ne, nisam pazila i da, išla sam takva. Nisam se ponašala i ne ponašam se ni danas. Ne volim pravila, ne volim namještenost i unaprijed isplaniran život, iako ga često planiram. Briga me. U potpunosti me briga što je propisano i što stoji na Morat ću listi. Ne, neću. – Ne sviđa mi se! – zašla sam iza zastora koji se nije protezao do poda. Ako i pronađem savršenu haljinu, neće mi se sviđati. Majica i traperice jedine su krpe koje pristaju odvijanju scenarija za malo više od tjedan dana. Jebeno je nestvarno. Sve me to podsjeća na raznorazna događanja koja su se zbivala oko mene unatoč tome što sam smatrala da se to ne može dogoditi. Da se ne može dogoditi meni. Na koncu konaca, može. Može se dogoditi meni. Može se dogoditi tebi. Može se dogoditi svima. Svijet je takav da mu više ništa ne nedostaje. Sve je tu natrpano kao u najružnijoj salati od gljiva.

94

Mrzim gljive. Izvukla sam mobitel iz hlača koje sam skinula kako bih probala haljinu kraljevsko plave boje i natipkala poruku. – Nazovi me večeras. Imali smo dogovor! Inicijativa. Djelovat ću. – Dosta mi je za danas! – skinula sam haljinu, odjenula svoju staru odjeću i izašla iz kabine. – Maturalna večer je za deset dana. Druge djevojke su haljine pronašle još mjesec dana ranije…– mama je doslovno prosvjedovala. – Ispravak, mama! Godinu dana ranije. Maturalna je precijenjena – odbrusila sam: – Imam još deset dana. I tako mi je svejedno – pozdravila sam ju i izašla iz salona prije nje. – Zašto ideš ako ti je tako svejedno? – pratila me do automobila. – Zato što ću učiniti da ju zapamte skupa sa mnom… – odgovorim u sebi i ne izrecitiram ništa specijalno. – Bit će ti lijepo! Uvijek kažeš da ti se ne ide pa poslije budeš zadovoljna – nastojala me utješiti. Ili sebe. Ne znam. Valjda sebe. Smjestila sam se na suvozačevo mjesto i udaljila se s tog mjesta uz pratnju maminih vozačkih sposobnosti. Moram to napraviti sama. Moram to privesti kraju. Čovjek sam, ali ne mogu pokazati ljudskost ondje gdje su ju svi izbrisali. Ondje gdje ju nisu servirali uz sva vruća postavljena predjela na izderani, drveni stol mog života. – Izaći ću ovdje! – pokazala sam mami gdje da parkira. Na licu sam joj vidjela želju za shvaćanjem mojih naglih odluka i postupaka. Kći će joj za nekoliko dana u očima biti nešto drugo. Izašla sam i krenula u smjeru klupe na koju se mogu smjestiti. Tu sam zadnji put ostavljena na cesti. – Ne večeras. Sada. Na dogovorenom sam mjestu – čekala sam odgovor na drugu poruku. Nema ga. Još ne. Iživcirala sam se kao da mi živci nemaju rok trajanja. Bi li mi se Kosti obratio da se nisam javila sama? Zašto mi ne odgovara? 95

Jebem li mu mater. Prokletnik. Zaplakala sam s rukama na licu. Grlo me zapeklo i tijelom mi je prostrujala vrućina. Što me sad slomilo? Do vraga na meni više. Stisnula sam šake i zaustavila se. Sad jedva čekam maturalnu. Jedva čekam da svemu stanem na kraj. Dovoljno je. I više nego dovoljno. Bože, ne mogu više tako! Ne mogu nikako. Dosta je! Osjetila sam olakšanje i navalu adrenalina uočivši njegov automobil kako brzo dolazi i jednakom se brzinom zaustavlja. – Zar ti misliš da ja sjedim pored telefona i čekam tvoje naredbe?! – zalupio je vratima i prišao mi. – Ne zanima me. Pripadaju mi neke stvari koje posjeduješ! – viknula sam, bijesna i ogorčena. – Sjedni dolje! – tresnem dlanom o klupu i povučem ga za sobom. Izgledao je sablasno. Dovoljno sablasno da sam poželjela ne vidjeti ga više. – Usred bijela dana? – povisio je ton: – Imaš li ti grama zdrave pameti?! – Dosta mi je čekanja! Nemam vremena za gluposti! – E pa, ovo što tražiš od mene su gluposti – ustao je i naredio: – Ulazi u auto. Odmah! Osjećam se kao vlasništvo njegove žudnje za naređivanjem dok ga pratim i sjedam na mjesto koje me se sjećalo od zadnjeg puta. – Sada! – izustila sam s tupim pogledom prema njemu i shvatila da je to to. Posegnuo je za ladicom ispred mojih koljena i izvukao malu kutiju. – Znaš li uopće kako se koristi? – pruži mi pištolj crne boje, dovoljno težak da osjetim kako mi u rukama pristaje. – Sve si mi objasnio prvoga dana – spremila sam ga u torbu: – Završili smo! Izašla sam i s osmijehom stavila torbu na rame. Ovoga puta na jedno i drugo. Pakao. To je ono što ću dovesti u središte zbivanja. Pakao. Gorući pakao.

96

35. Noel Petak, 17:00 – 10 dana ranije Pogledao sam svaku moguću seriju snimljenu prema romanima Stephena Kinga. Knjige, naravno, nisam i ne namjeravam pročitati. Ne vidim svrhu njihovog postojanja. Zašto bih trošio sate i sate na čitanje? Zašto, kada sve mogu pogledati u jednoj epizodi što traje petinu vremena koje bih bacio u vjetar čitanjem? Serije su bolesne. Ne znam što moraš imati u glavi da pišeš o bijesnome psu koji ubije pola susjedstva… Kroz školovanje sam, u svakom slučaju, naučio da ni jedan pisac nije normalan u glavi. Valjda ne smije biti kako bi stvarao. Sjebano. Zatvorio sam hladnjak i vratio maslac od kikirikija što me naveo da razmišljam o nebuloznim činjenicama na policu. Skupio sam oči i usne razvukao u neobičan osmijeh. Asia mi je one noći pričala o Romeu i njegovoj nesuđenoj. Kao Aron i njegova vječna potraga za srodnom dušom. Ima tih ljudi koji upoznaju svoju srodnu dušu pa je u svom ludilu ne prepoznaju i učine suprotno od onoga što bi trebali. Tako to i završi, a nije trebalo doći do kraja. Duboko vjerujem u onu priču gdje prvu ljubav samo ona prava odnese u zaborav. Neka ide k vragu i život, ali neka sve ide svojim tokom. Sjeo sam u udobni stolac i otvorio limenku piva. Ne znam hoću li ikada više sresti onu djevojku, ali u potpunosti je suviše divlja za današnje vrijeme. Zapitao sam se se što se događa s Dianom… Smanjio se pretjerani broj njezinog pojavljivanja u mojoj glavi. Još i danas se sjećam dana kada sam je upoznao. Tada je odglumila da ima dečka kroz osmijeh koji nije prikrivala rukom. Nije ni trebala. – Morat ću te razočarati. Dečko mi upravo dolazi... – slagala je. – Doista? Gdje je? – postavljao sam pitanja i osvrtao se. – Očekivanje! – Što? – Očekivanje! – ponovila bi smirenim tonom. Očigledno je izazivala pucanje svakog mog živca. 97

– Što, pobogu, s očekivanjem sada? – Očekivanje olakšava prepoznavanje. Ako ga očekujem, lakše ću ga vidjeti u gužvi, a ako ne, možda ga uopće ni ne vidim – stala je u raskorak i spustila ruke u džepove. – Prestani s filozofijom! – napravio sam tad grimasu. Grimasu koju je mjesecima nakon tog dana obožavala. Tjerala bi me da napušem obraz kako bi ga poljupcem ispuhala. – To je psihologija! – namignula mi je i utrčala u autobus kao da upravo odlazi unatoč tome što je tek stigao. Smjestila se tik do meni najbližeg prozora, ispuhala topao zrak u staklo i prstima ucrtala srce. Za nekoliko sekundi ju više nisam vidio. Mrzila je neudobne autobuse, gužvu, toliko izmiješanih mirisa na jednom mjestu i vozača što koristi kočnicu kao da je to jedino ispred njega i njegovih debelih stopala. Tako je sve objašnjavala u jednom dahu. Istoga sam dana znao da će me njezin osmijeh koštati glave. I koštao me.

98

36. Asia Subota, 22:00 – 9 dana ranije Zvijezde? Nedodirljive, a svima prikazane. Kao da govore nešto, uče nas nečemu. Udubila sam se u tetovažu na ruci. Koliko sam se samo bojala te igle. Dugo sam tražila nešto što bi za mene imalo dubinsko značenje i objašnjenje. Saturn je baš sve. Nastavila sam se kretati laganim koracima. Torba je uza me i ne želim zamišljati scenarij u kojemu me policija pronalazi za pištoljem u torbi na leđima. Trnci me prolaze od same pomisli na to. Samo nekoliko metara od kontejnera i već sam stigla do kluba. Nisam namjeravala ući. Posljednjih nekoliko dana sam osjećala potrebu za alkoholom kao da ga svakodnevno konzumiram. Kao da mi je navika bez koje ne znam i ne mogu. Oduprla sam se. Kao karakter. Promatrala sam ljude spuštajući se na tlo. Različiti su. Toliko su različiti. Primijetila sam da su većinom u skupinama. Gdje upoznaju tolike ljude? Kako te grupe uopće opstaju? Sjećam se da sam skupinu ljudi zadnji put okupila na svom rođendanu. Sitno brojčanom rođendanu. Ne slavim ih više. Ne iz razloga što sam odraslija pa mi više nema smisla, već jednostavno ne postoji toliki broj ljudi s kojima želim obilježiti taj dan. Stisnula sam torbu u naručju, tu je bila sigurnija. Sjedila sam na ulazu u klub, na podu, poput staroga prosjaka i na prašnjavi um mi tad padne Arči. Tad sam ga željela vidjeti. Uputila sam se prema građevini s najljepšim pogledom na grad. Prva mi je pretpostavka bila da je ondje, sa svojim kistovima i iscijeđenim, temperastim bojama. Pritisnula sam tipku u dizalu i pričekala da me povede na zadnji kat. Bila sam u pravu. Bio je ondje. – Hej, Arči! – široko sam se osmjehnula i promatrala što ovoga puta radi. Samo mi je uzvratio osmijehom. Čak sam i ranije znatiželjno gledala kako mu inspiracija teče preko prstiju dok sam kriomice stajala na ulazu.

99

Oslikavao je staricu naboranih očiju i oronulog lica. Sa staračkim pjegama na obrazima i madežima na vratu stajala je nepomično. To je vjerojatno njegova voljena. – To je ona? – upitala sam znatiželjno. – Da, ona je! – potvrdio mi je, a ostatak večeri nismo progovorili ni riječi.

100

Nedjelja, 14:30 – 8 dana ranije – Slabo si ručala… – mama se požalila na količinu pečenog krumpira i piletine. Nisam na to imala što dodati. Osjećam gađenje prema toj istoj piletini. Ranije mi se događalo da mi se po tjedan dana općenito gadi svaka moguća vrsti mesa. Uhvate me faze kojima ne znam objasniti uzrok. Osjećam navalu hrane u grlu koja želi izaći van. Doista sam osjetila mučninu i otrčala u kupaonicu. Opet se dogodila ista stvar. S razlogom sam sumnjala u djelovanje tableta. Oduvijek sam mrzila medicinu. Nekako sam vjerovala da sve počinje i završava u ljudskoj glavi. Daš mi Tic Tac bombone i kažeš da su tablete protiv glavobolje; glava će me prestati boljeti. Valjda. Neka moja teorija je u pitanju. Možda netočna. Klečala sam ispred školjke gdje sam izbacila i ono malo ručka natrpanog u sebe prije tridesetak minuta. Ostavila sam za sobom poluprazni tanjur. To mi se definitivno nije prvi put dogodilo. Ni ovih dana, ni ovaj mjesec, ni ovu godinu. Ustala sam i umila lice toplom vodom. Bolje je. Ovdje, na ovome mjestu, upravo u ovoj kupaonici sam tjednima slušala kapanje vode iz cijevi i škripanje. Toliko je stvarno zvučalo da je s vremenom postajalo sve nepodnošljivije. Nimalo mi ne nedostaju ti nestvarni zvukovi u glavi. Roditelji su ulazili u kupaonicu i uvjeravali me kako i oni čuju vodu u cijevima, kako to dolazi iz smjera bojlera, ali bila sam uvjerena da se ne radi o tome. Pogotovo nakon doživljenih odvratnih halucinacija popraćenih vriskom i škripanjem. Toliko sam se bojala. Nema ništa gore od trenutka kad najgore stvari započinju u tvojoj glavi, a toliko si nemoćan i ne znaš upravljati onim što se u njoj zbiva. Danima sam na internetu pretraživala i iščitavala o iskustvima ljudi koji su prolazili slične stvari i nije mi pomoglo. Tada mi ništa nije moglo pomoći. Osjetila sam olakšanje jer je to sada samo sjećanje. Nije se ponovilo. Možda tablete doista imaju neku veliku ulogu u tome. Prokleto ne znam. Pogledala sam odraz u zrcalu. Imam toliko mana… Toliko nepopravljivih mana da mi je zapravo svejedno što je tako. Obrisala sam ruke, uzela torbu iz sobe i izašla bez pozdrava.

101

37. Noel Nedjelja, 15:00 – 8 dana ranije – Koga trebaš, mladiću?– upitao me policajac nakon nekog vremena, nestrpljivo provedenog u čekaonici. – Trebao bih neke informacije… – nastupio sam odlučno: – Bitno mi je! – Uđi u ured! – pozvao me i pošao sam za njim. Nastavio sam tek kad me pitao o čemu se točno radi. – Upoznao sam djevojku. Jako je neozbiljno, ali trebao bih njezin kontakt, ulicu ili slično… – lice mi je promijenilo boju jer sam znao da će policajac to odbiti. – Znaš da ti ja te informacije ne smijem dati? – postavio je više retoričko pitanje. Da, znam. Smiluj se, čovječe... – Stvarno nije ništa zlonamjerno… – trudio sam se i dalje. – Kako joj je ime? – Asia! – bubnuo sam kao iz topa: – Iz ovoga grada je… To je sve što znam… – požalio sam se. – Gledaj… Mogu ispisati nekoliko brojeva, ali znati samo ime i grad je kao kada tražiš iglu u plastu sijena – uljudno je nastavio. Bio sam svjestan toga. Nakon duže stanke, koju je proveo gledajući me, stane ispisivati brojeve na list papira. Ni sam, iskreno, nisam znao zašto to radim. – Ovo nisi dobio od mene – pružio mi je papir, a ja sam samo kimnuo. Pozdravio sam ga, savio papir u najmanji kvadrat i sakrio ga u džep traperica.

102

38. Asia Nedjelja, 15:45 – 8 dana ranije Život je jedan. Voli ako želiš voljeti. Plači ako osjetiš da ti je potrebno. Smij se i stvaraj razloge za smijeh. Pričaj ako imaš što reći. Pleši i kad nemaš pokrete za ples. Nikad se ne opravdavaj, čini što misliš da trebaš i kada misliš da trebaš. Svaki dan nosi novu šansu, novu priliku i smisao. Iskoristi ga. Iskoristi ga kao da se više nikada neće vratiti… Jer, uistinu, neće. Zagrli. Uhvati za ruku. Razgovaraj. Skači usred lišća na zemlji i kiše što pada. Pronađi svoju ulogu u filmu života i trči koliko te noge nose. Prijeđi preko inata i ponosa, oprosti, zaboravi one koji su te zaboravili, trudi se kada se oko tebe trude. Bori se, grizi i ne daj. Ne puštaj kada ti se bar jedan znak pokaže kao onaj pravi. Jer, kad se pokaže – to je taj trenutak, to je ta scena. Ako to ispustiš, nikada ti više lišće neće biti isto. Nikada više ples neće imati smisao bez glazbe. Nikada više, ništa od toga. 103

Opet pišem u svom najdražem kafiću. Pijem ledenu kavu, napitak koji mi uvijek posluže na tako specifičan način. Razmišljam o tome kako zapravo najlakše utješim nekoga tko nisam ja. Pišem kao da je najlakše smijati se, plesati po kiši i boriti kroz ovaj surovi život. Za osmijeh je, mogu reći, potrebno puno više truda nego što izgleda. Iako je naša najljepša maska, osmijeh je i naša prikrivena, najveća bol. Bol je lijepa kada se tako servira. To je kao borba s čudovištima pa ipak, nakon nekog vremena postaneš jedno od njih. Jeza ti postane doručak, ručak i večera. Tad više ne mariš za čudovište u ormaru jer jedno raste u tebi. Mobitel je vibrirao. Zatim još jednom. Poruka. Tražim djevojku s kojom sam proveo noć u kazalištu. Ako sam te pronašao, nazovi me. Odmah za njom došla je sljedeća. Ako to nisi ti, nemoj. Nasmijala sam se. Molim? Noel? Uz hihotanje sam slušala uspostavljanje poziva. Nazvala sam ga. – Molim te reci mi da sam te pronašao… Glasno sam se nasmijala na takvo očajničko javljanje. – Ovo je najjadnija potraga za djevojkom koju sam mogla zamisliti! – nastavila sam se smijati. – Doista si slao takve glupe poruke po gradu? – upitala sam ga. – Šuti – nasmijao se i on: – Najgore je prošlo. Ne možeš ni zamisliti ljutite dečke koji su zvali misleći da im se djevojka drpa po gradskim kazalištima…– – Baš si bedast… – zatvorila sam bilježnice kao da planiram ostatak slobodnog vremena razgovarati na mobitelu s njim. – Što radiš u idućih pola sata?– upitao me, a ja sam naslutila ideju da se vidimo. – Što bih trebala? – Vidjeti se sa mnom kraj fontane…– rastegnuo je fontanu, a ja sam pristala prije nego sam pritisnula prekid. Skupila sam bilježnice na jedno mjesto i spremila ih u torbu. U torbu gdje neodgovorno držim ono što tu ne bi trebalo 104

biti. Ta činjenica ne pridonosi ukupnoj kvaliteti mog zdravog razuma. Na temelju toga promišljala sam o nužnosti koraka koji slijede. Povremeno, samo povremeno poželjela sam odustati od toga. Krenem li od same srži problema, nastavljam širinom i odlučujem se na suprotno od isplaniranoga... Odlučila sam se držati plana. Uskoro ću biti suočena s novom situacijom, znala sam to. Ne znam koliko su zadovoljni ljudi što vode život ispunjen obavezama i druženjima, ali meni obaveze ne predstavljaju više ništa. Nabacila sam padobran na leđa i izašla iz kafića. Za samo nekoliko minuta došla sam pred fontanu. Noel je već bio ondje. Primijetila sam ga s leđa, glave pognute prema mobitelu u ruci. Brzo ga je spustio u džep hlača, kao da je provjeravao vrijeme. Prekrila sam mu oči rukama i iskočila potom pred njega. – Kriminalko! – izgovorio je i obgrlio mi leđa rukama. Je li ovo prvi muški zagrljaj u mom životu…? – Trebam li se izrugivati cjelokupnoj situaciji? – lupila sam ga po ramenu. – Trebaš se praviti kao da se ništa od toga nije dogodilo! – uzvratio je. Pantomimom sam ga usmjerila na klupu te smo sjeli. – Jedva sam doznao iza kojeg broja se kriješ… – prekinuo je šutnju nakon čega sam skupila noge prema psima. – Mislila sam da se ništa od toga nije dogodilo! Uzdahnuo je kao da sam ga bocnula u pamet. Nisam sigurna odakle se kreće s razgovorom... Osjećala sam veliku potrebu za njim, ali i besmislenost u temama o kojima bih razgovarala. Te teme u meni zauzimaju posebno, središnje mjesto. Tu su jer život smatram ispečenom tortom koju sami dekoriramo po željama. Svoju sam dekorirala… Ma kako? Moja je prepečena, izgorjela. Za baciti i krenuti ispočetka s pripremom... – Izgledaš profinjeno – rekoh mu iskreno. – Ti izgledaš glupo – uzvratio je bockanje.

105

Činilo se kao da trebam ispuniti posebne uvjete kako bi se naša komunikacija odvijala kako treba. Njegov osmijeh je bio pokušaj pukog pomaganja u tome. – Kad si prvi puta ušla u kazalište? – uslijedilo je njegovo normalno pitanje, s obzirom na okolnosti u kojima smo se tamo našli u kazalištu... – Misliš ilegalno? – upitala sam, uglavnom sigurna da je baš na to mislio. Potvrdno je kimnuo. – Sjedila sam na klupi na kojoj inače sjedim. Bilo je to prošle godine… – ponovila sam u sebi tu rečenicu. Doista je prošlo godinu dana od toga. – Tada sam prenoćila ondje gdje si upoznao kostime... – nadovezala sam se u opet u sebi: I ispunila jednu od svojih želja na listi... – Imaš običaj spavati na javnim mjestima? – Nije javno mjesto ako imaš osjećaj kao da si doma. – Nikada prije nisam učinio nešto tako ludo – shvatila sam to kao priznanje. Toliko želim još takvih nedopuštenih noći. Noći u kojima radim što želim i nikome se ne opravdavam. Ne sjećam se svega, malo je reći da ne znam o čemu smo razgovarali tu noć, ali bilo je dovoljno. Dovoljno da ne osjećam. – Kosti… – Napregnuo mi se svaki živac, u meni je sve nepomično stajalo na spomen tog imena. – Zašto nastavljaš u vezi s njim…? – upitao je, a ja sam zadržala dah i glasno ga potom ispuhala. – On nije dobra osoba… – Nitko nije – prekinula sam ga. Ne mogu sa sigurnošću reći da je imao što nadovezati osim onoga što je započeo. – Ne razumiješ! – pretjerao je s tonom. – Jako dobro razumijem – ustala sam: – Ovdje završavamo. Okrenula sam se na petama i potrudila se što brže izaći iz njegova vidokruga. Nisam stekla dojam da je pošao sa mnom. Nekako to ni ne trebam… Srce mi je u tom trenutku rasprsnulo valove negativnih emocija.

106

Poželjela sam okončati odnose koje sam imala s Kosti. Što god to bilo, strahujem da će poželjeti ponovno. Pred očima mi stane svjetlucati zrak. Što? Što se zbiva? Mrak. Sada je već mrak. Što se događa?

107

39. Noel Nedjelja, 16:10 – 8 dana ranije Nevoljko se pomiču oblaci. Tišina je prekinuta žamorom ljudi u tek otvorenom i prebukiranom kafiću. Nisam pošao za njom. Neometano sam promatrao kako odlazi i skreće na uglu glavnog trga. Nedaleko od fontane stoji ulična lampa. Ona predstavlja središte cijelog grada. Nisam to znao dok mi Diana jednom prilikom, jedući sendvič, nije objasnila da se njezin cijeli svijet vrti oko mene i te tanke, visoke lampe. Poznavala je grad kao samu sebe. Najgore je to što je i mene također poznavala tako dobro da je osjetila svaki krivi otkucaj moga srca. Svakim danom mi je željela sreću i ispitivala me kako mi se griju osjećaji... Svojim malim dlanovima držala mi je ruke. Svojim je toplim pogledom grijala svaki dio mog krupnog tijela, klizeći njime lakoćom… Nisam je još susreo. Nisam je vidio od trenutka kada je na snagu stupio kraj. Ne znam kako bih reagirao. Vjerojatno bih, pretpostavljam, podignuo glavu u nebo i obgrlio rukama prvu koja mi se nađe u blizini. Odlučno i sigurno, kao da pokazujem nešto. Može li se uopće pokazati nešto onome tko više ne gleda? Kako se zovu uspomene između dviju osobe koje znače samo jednoj od njih…? Natipkao sam poruku u kojoj se ispričavam, ali nisam ju poslao. Shvatio sam da se nemam za što ispričati.

108

40. Asia Nedjelja, 16:30 – 8 dana ranije Ne prepoznajem naglo ubačene glasove i ljude što ih proizvode. Ne prepoznajem sad čak ni lica. – Dobar dan, djevojko! – razaznajem bijelu liječničku kutu. – Kako se osjećaš? – Zbunjeno. Što se dogodilo…? – odmah sam upitala. – Izvadit ćemo krv i urin pa saznati – pružio mi je plastičnu čašu s poklopcem. Napravila što se od mene tražilo i ubrzo nakon toga ruku držala ispruženom kako bi uzeli nešto malo crvene, guste životne tekućine. Prije nekoliko sam se mjeseci porezala na razbijenu čašu s vinom i ugledavši otvorenu izgubila svijest. Ovo je drugi put da sam doživjela nesvjesticu, ali iz drukčijeg razloga. Namjestila sam se kako bih primila infuziju. Kod mene je slučaj da ih primam kad se suočavam sa ženskim danima i problemima koje oni donose... Čini se da sam previše osjetljiva. Kako psihički, tako i fizički. Ako mogu spojiti te dvije stvari u jednu, rekla bih da sam eruptirajuće hodalo. Da. To sam ja. Gledam u kapljice koje usporeno padaju u cjevčicu. Susretala sam se s ljudima koji se doziraju kapljicama. Svi se doziramo, tako to danas ide, ali mrzila sam dosipavanje koje se zaustavi kada kome pukne. Toliko sam i samu sebe dozirala cvijećem. Voljela sam ga toliko da ga nisam željela blizu. Mama, koja ga uzgaja ,nikada nije shvatila zašto ne volim cvijeće. Nikad joj nisam ni objasnila. Volim ga. Daleko od toga. Jednostavno sam naučila bježati od stvari koje su krhkije od mene same. Trebala sam nešto jače, snažnije, poput oslonca. Tako sam si i dopustila da one večeri oduzmem život tratinčicama koje su mogle trajati i dalje. Isto sranje se događa i s ljudima. Iščupamo srce onima koje volimo pa ga vratimo misleći da smo sve ispravili. I to je neka vrsta ljubavi. Pogrešna. Pogrešna vrsta ljubavi.

109

Dubokim sam uzdahom poželjela da se ta boca naglo isprazni. Toliko mi sada treba. Ni u životu nisam puno trebala. Ljubav i istinu. To je ono za što i živim, ali ne mogu dobiti. Ne mogu, samo zato što ne smijem biti sasvim otvorena prema svijetu. Taj svijet bi me kao takvu mogao progutati. Zgražava me činjenica u kojoj me ni roditelji ne vole kakva jesam, već onakvu kakvom im se predstavljam. Tako bi teško bilo izgovoriti sve što noćima proživljavam, kad lice prekrivam plahtom da mi ne raspoznaju suze. Kao malena sam plakala da bi me došli vidjeti, a sad, kad me vide, skrivam uplakano lice. Znam koliko boli vidjeti suze na licu onoga tko ti znači život. Sve sam to vidjela na dan bakinog sprovoda. Od tada se molim Bogu da mi se obrati kroz snove, da mi kaže ono što mi je htjela reći na dan kada sam trebala proslaviti rođendan. Na te molitve nisam dobila odgovor, nisam dobila ništa. Pretpostavila sam da me ne čuje, da za Njega ne postojim. To me užasnulo. I dalje me užasava. Svejedno se i dalje nadam da ću dobiti nekakav odgovor, znak. U meni je ionako ostalo previše nade… To je očigledno jedino što u meni živi. Satkana sam od nadanja i snova, od želje i žudnje za boljim. Srce mi je kao metkom probijeno, a krv s otrovom izmiješana. Tišina u mom srcu toliko teško zvuči. Začula sam otvaranje vrata i s osmijehom dočekam liječnika. Osmijeh otvara sva vrata i teško je povjerovati koliko se često smijem. Upitala sam ga mogu li ići, ali on samo prijeđe pogledom preko infuzije u mojoj ruci. Mislila sam otići nakon što završim s infuzijom, naravno. – Koliko ti je godina? – sjeo je na stolicu pored kreveta na kojemu sam ležala. – Nepunih dvadeset – ispalila sam. – Trudni ste! – prodorno me pogledao. Nasmijala sam se na nemogućnost takve istine. Što to govori? – Da bih bila trudna prvo moram raditi prljave stvari koje izazivaju trudnoću, što nisam! – nastavila sam s osmijehom odbijati ono što tvrdi. – Možemo Vas uputiti na ginekološki pregled ukoliko Vam treba još jedna potvrda – sa upornošću ostaje siguran u pregled koji je sam obavio. – U redu – pristala sam ne skidajući osmijeh s lica i pričekala da se boca infuzije isprazni. Taj događaj sam već proživjela. Kako se ono kaže?

110

Fatamorgana? Nostalgija? Alzheimer? Jebeni Deja Vu. Odakle mi tolike riječi? Nered u glavi se smirio brzinom kojom je i nastao.

111

Nedjelja, 17:45 – 8 dana ranije U glavi mi počne lupati. Odmah mi je postalo jasno da nešto ne štima. – Kako mogu biti trudna? – glas mi se isprekida pod suzama. Sjetim se noći kada sam ostavljena na cesti i jutra kada sam ondje pronađena. Obrisala sam zacakljene oči kao da ih pripremam za sljedeću rundu i ponovno briznem u plač. Nisam to očekivala, nisam planirala! K vragu sve, nisam ovo željela. Mala skupina liječnika ostaje u mojoj blizini dok se ne suzdržavam. Osjećam olakšanje samo zato što se i nisam morala suzdržavati. Kroz misli mi zapušu vjetrovi koji mi tijelo učine prljavim. Koliko sam samo problema stvorila pokušavajući riješiti probleme. Ne mogu vjerovati. Koliko… Vrućina mi vlada cijelom unutrašnjosti, ali nepomično sam stajala primijetivši liječnika s nekakvim letkom u ruci. Zar mi je potrebna udruga? Savjetovanje? Zar doista moram reći roditeljima da sam… Bože, silovana. Da sam silovana. Koljena su me izdala i uskoro mi je pod bio bliže licu nego ranije. Mrzila sam tijelo koje posjedujem kao da je to jedino što znam i mogu osjećati u tom trenutku. Boli. Boli činjenica u kojoj nakon jedne stvari sve krene po zlu. Možda čak i činjenica da nakon velike količine dobrih dana jednostavno moraš očekivati nešto katastrofalno, nešto brutalno. Neću detaljno ulaziti u to koliko su mi zadnji dani bili dobri, ali kada ih skupim na hrpu, doista se dalo izdržati. Rukama sam obgrlila medicinsku sestru koja mi je pružila maramicu da obrišem lice.

112

41. Noel Nedjelja, 21:00 – 8 dana ranije Sunčano poslijepodne izvuklo je ljude na ulice. Ne da bi prosvjedovali, no ni to nije rijedak slučaj u ovom gradu. Danas je prosvjedovanje jedini način na koji pokušavaju dobiti ono što žele ili što im pripada. Ne znam u koliko slučajeva uspiju u tome. Večer je nešto drugačija. Promatrao sam istu tu večer kroz prozor i nisam vidio dalje od onog što mi je pred nosom. Zatvorio sam prozor i uvukao se u postelju s mobitelom u ruci. Ona, danas kupljena, kutija cigareta neotvoreno zauzima prostor pokraj kreveta. Smjestila se tu nakon današnje želje za jednom. Ta ista želja me je minula sat vremena kasnije. Duboko sam, i sporo udahnuo i pročistio pluća. Nisam planirao biti tako odmoran nakon treninga. Jesi budna?, utipkao sam poruku i dugo mozgao o tome trebam li ju poslati ili ne. Ipak sam ju poslao. Doživio sam slično dvoumljenje na dan kad sam, kao šesnaestogodišnjak, uspio razbiti prvi automobil koji je mama kupila nakon dužeg vremena. Kroz glavu mi je prolazilo isto pitanje. Trebam li poslati poruku s objašnjenjem ili ne. Bilo je rano jutro, iskradao sam se češće nego što sam trebao. Nije toliko riječ o iskradanju, koliko o tome da mojima i nije bilo stalo do toga gdje sam, kada, kako i s kim. To je bio još jedan u nizu dana kada sam ljubio pod svojim tijelom dok me otac gazio nogama i rukama. Mama nikada ništa nije poduzimala. Oboje sam ih posljednji put vidio na osvijetljenoj ulici iza stare, neobnovljene poljoprivredne građevine. Ljudi jednostavno dopuste da sve oko njih propada. Vjerojatno tako izbjegavaju vidjeti da i sami propadaju. Propadaju odnosi zbog ponosa. Propadaju djeca zbog već oronulih ulica. Propadaju gradovi zbog oronulih ljudi.

113

42. Asia Nedjelja, 20:05 – 8 dana ranije Kada me jednog dana ne bi bilo, moju bi obitelj oblila gorčina suza. Ta pomisao navela me spoznaji da živim više za njih nego za sebe. Ne postoji netko drugi koga vidim tako slomljenog kada više ne bih postojala, kad više ne bih bila tu. Čak bi i oni, nakon nekog vremena, nastavili dalje nakon tog gubitka jer život nalaže tako. Nastavlja. Bez pauze, bez povratka, bez milosti. Nastavlja. U trenutcima preživljavanja, uspijevam u odnosu roditelja pronaći vječnost, trajanje, pronaći sve. Zbog njih se nadam i zbog njih vjerujem. U tih se nekoliko minuta uspijevam uhvatiti za srž ono malo dobroga što, kažu, izvire iz svega lošega. Sve će biti dobro. Ružan mi je izraz lica. Zatvaram oči i grčim obraze. Plačem. Ništa neće biti dobro. Zaronila sam glavu u jastuk i ispustila najtiši vrisak koji čovjek može iz duše ispustiti. Koliko samo mogu vrištati i okružena ljudima, a da to ni ne slute. Jesi budna?, zapitam se jesam li doista nakon pristigle poruke. Poželjela sam ući duboko, u samu jezgru vlastite duše tražeći onoga tko je uistinu tu. Ili sam to samo ja. Želim li da to budem ja? Tražim i želim nekoga drugoga, jer tijelo u kojemu preživljavam definitivno nije moje. Bog je učinio fatalnu pogrešku. Griješi li on ikada? Ako ne griješi, sa mnom je to učinio prvi put. Budna sam., odgovorila sam. Nažalost… To sam dodala u mislima. Nađimo se kraj fontane., uslijedi brza poruka. Sada?

114

Sada. Navukla sam najdražu, široku majicu i traperice. Obrisala sam suze i spustila stubama koje trebaju novu boju. Tamniju. Sve je tamnije od bijele. Tada se kroz hod pokušam pronaći u budnim snovima. Sanjarenje je bilo moj izlaz. Izlaz iz života koji je takav kakav jest. Kroz ovih sam stotinjak stranica prikazala prikupljenu negativu u nekom neodređenom vremenu. Ne znam kad je sve počelo, vjerojatno u vremenu kada me pamćenje počelo služiti. Moj je osmijeh uvijek bio veći od mojih problema. Čvrsto i smireno potpisujem nepostojani papir na gdje to piše. Propješačila sam još nekoliko metara do odredišta. Često sam radila besmislene stvari baš zbog toga što sam željela od vlastitoga života načiniti nezaboravnu filmsku prezentaciju. Način upoznavanja ljudi, način pokazivanja svoje djetinje strane, način voljenja i sanjarenja… Sve su to scene filma koji želim izrežirati tako da nalikuje savršenstvu. Mama mi je uvijek govorila da ne mogu dosegnuti savršenstvo jer kao takvo ne postoji, ali nekako sam uvijek žudjela za razumijevanjem, shvaćanjem. Uvijek sam trebala nekoga tko nisam ja. Nekoga tko će voljeti moju nesavršenost, jer ne, ja ju ne mogu voljeti. Barem ne još. Ne znam ni hoću li ikada moći. Nisam odabrala ovaj život. Vjerujem da i ne bih, ako bi i došlo do situacije gdje ga imam pravo ne izabrati. Uhvatila sam se u situacijama kada volim sve što imam, a s druge strane osjećam nezahvalnost. Želim ispričati svoju priču, želim vrištati na sav glas, pred cijelim svijetom. Želim da svi znaju što sam preživjela. Ne zbog mene, ne zbog sažaljenja, ne da bih osjetila lažnu ljubav i brigu, već zato što je lakše. Lakše je kada sve pustiš van, kada nestane ona knedla suzdržavanja u grli. Jednostavno je lakše doživjeti život kad ga prepričaš onako kako ga vidiš. – Tu si – prenuo me iz odsutnosti. – Tu sam. Usudila sam se pogledati ga u oči, onako kako to inače ne radim. Često to ni ne primijetim, ali izbjegavam kontakt očima. Ne znam radi li se o kakvom osjećaju krivnje, ali ne čudi me. Ne čudi me što ne znam jer odavna osjećaji imaju preveliku ulogu u mom životu. Na trenutak me zagrlio oblak dima koji je ispustio kroz usne. Previše zabavljen uvlačenjem čestica cigarete nije primijetio moje kretanje u smjeru klupe. 115

– Trebao si nešto konkretno? – sjela sam pored njega i, po mom mišljenju, mislim da mu je samo bilo previše dosadno samome. Ne odgovara. Ne još. – Svidjela si mi se. – Uspjela sam to uočiti u načinu na koji si me dočekao… – Svadljiva si – reče mi. Učinilo mi se kao da misli da je uočio nešto novo, a istovremeno i da drži vodu. Nisam svadljiva. Iskoristila sam vrijeme za svoj odgovor prevrnuvši očima. Pogled mu je s mene preletio s mene na preostali dio cigarete koji prstima baci u travu. Gužva u centru grada neravnomjerno je raspoređena, ne čujem Noela što mi govori. Čujem stranca koji nije siguran kako će nadolazeća utakmica završiti. Ptice. Tako su glasne. Svi viču, vrište jedni drugima u lice. Automobili škripe istrošenim gumama dok me Noel doziva. Što mu treba? Zašto sam toliko napeta? Iscrpljena sam… Na lijevoj strani, prema kafiću, stolice se uvlače pod stolove, na desnoj strani otkrivam pogled koji me ne ostavlja ravnodušnom. Ovako izgleda divljina. Divljina, nimalo pusta. – Asia, gdje si? Skočila sam na noge držeći dlanove na licu. Gdje sam? Doista, gdje sam? Ovo se ne događa. Spavaš, Asia, spavaš. Ne spavam. Ubrzane otkucaje srca pokušam smiriti na prsima Noela. Zaletjela sam mu se u naručje kao da se sve oko mene raspada, jer donekle, da… Raspada se. Po stisku koji mi je pružio osjetila sam nerazumijevanje. Ne osuđujem ga. – Oprosti.– ispričala sam se i udaljila. – Što se dogodilo? – ruke su mu klonule uz tijelo. – Moram ići – stisnula sam usne na njegov obraz i uhvatila trk prema dobro poznatom atelijeru. Ni jedno mjesto ne bih sada radije posjetila… 116

Mračni dio ulice nakon trga stvorio mi je jezu na rukama i natjerao me da se nekoliko puta osvrnem oko sebe. Sova. Tako je iritantna... Stisnula sam šake do kraja i pokucala na vrata kao da ne želim da me čuje. Kao da nisam sigurna trebam li biti tu. Sigurnije sam ponovila lupanje po vratima koje više zvuči kao upit. Koraknula sam unatrag. Ne znam što ću reći kad se pojavi na vratima, ne znam ni što tražim ovdje. Zvuk njegovih umornih koraka razvukao mi je osmijeh na blijedom licu. Okretanje ključa, škripanje poluotvorenih vrata… Nasmijano se lice sa starim, usnulim tijelom pojavilo na ulazu. Pozvao me, bez pitanja, osude, bez trunke preispitivanja što radim ovdje u ovo doba. – Sigurna sam da te nisam probudila! – nasmijala sam se i smjestila na obojani pod. Arči je prva osoba kojoj se obraćam s ti usprkos razlici u godinama. – Želim da mi budeš prijatelj! – dlanovima sam posramljeno prekrila ramena. Želim zadržati ovo dijete u sebi, nevinu želju za prijateljstvom, ovo bijelo vjerovanje u dobro, silu koju sam zadržala u volji. – Naravno… – zahihoće kao još veće dijete na dubinskoj razini. Koliko sam samo puta čula izjavu da trebam odrasti, da se ponašam previše djetinjasto za svoje godine. Kao da su godine omjer nečega, kao da obilježavaju granice čineći neku bitnu razliku. Tata i danas zna pokazati trenutke u kojima nema većega djeteta od njega. Ti trenutci su jedni od sretnijih u grupi onih što čine najradosnije moje životno vrijeme. Kroz tatine sam priče uspjela upoznati djeda. Čudni su putevi Božji, ali ako imalo gleda na mene, zna koliko želim, makar kroz san, pritisnuti glavu na djedove dlanove, na njegova krupna ramena. Jedino što mi je od njega preostalo je tek jedna stara slika, jedna jedina, tata i malo njegove krvi što struji kroza me.

117

43. Noel Ponedjeljak, 16:00 – 7 dana ranije U današnjem danu nije nimalo teško osjetiti asinkroničnost. Od dvadeset i četiri sata u danu potrebna su mi još dvadeset i četiri sata bezgraničnog mira. Zapalio sam još jednu šibicu iz kutije i nepomično gledao kako izgara. Došavši do kraja, ugasio sam ju u malo vode na dnu stare čaše. Onda sam upalio još jednu. – Leon – izgovorio sam ime koje sam planirao dobiti nakon usmjerenog poziva. Gutao je neku hranu i pokušavao komunicirati sa mnom. – Trebam travu! – odahnuo sam: – Odmah! – Stižem – rekao je žvačući. U mobitel stanem utipkavati Dark Web nakon što sam danas saznao za tu, totalno brutalnu stvar. Osjećam svijet kako se mijenja kada počinjem razmišljati o nečemu što više sliči filmu nego stvarnosti. Dark Web? Služi za dobaviti bilo koju vrstu droge ili naručiti ubojstvo. Kao u trgovini, samo putem interneta. Naruči. Jednostavno naruči ubojstvo.

118

44. Asia Ponedjeljak, 16:00 – 7 dana ranije Ograničena prostorom sjedim u svojoj stolici u najpoznatijem Pub-u u gradu. Za nekoliko trenutaka susrest ću dva poznata lica koja nisam vidjela, u metaforiziranom opisu vremena, stoljećima. Delia i Zola. Delia je osoba koja mi je neograničeni broj puta okrenula leđa. Spomenula sam ju onda kada sam se usudila prepričati svoj trinaesti rođendan. Sa Zolom nije takav slučaj. Nekako, iako s obje ne moram pričati po mjesec dana, kada se sretnemo imam osjećaj kao da se čujemo svaki dan. Sasvim su različite. To je i bilo za očekivati. Zolin je budući život osmišljen tako da će završiti likovnu akademiju, ne jesti kruh nakon nje i živjeti u kartonskoj kutiji. Delia je slučaj za sebe. Za razliku od nas dvije, njezine moždane ovojnice još stoje mirno i povezano. Barem tako izgleda. Ono što je uspjela preživjeti je razvod roditelja. Vjerujem da se to dogodilo u najgorem mogućem periodu. Brat joj je baš nagazio prag puberteta, a ona je oduvijek nesigurna u sebe i u svijet koji ju okružuje. Teško joj je suditi što se toga tiče. Otac je svojom prevarom prevario i njih dvoje, naravno, osim što je s dvadeset godina mlađom ženom prevario njihovu majku. Kukavica. Tako ga je Delia i gledala nakon što odlaskom više nije mogao prstom mrdnuti pored nove, zakonite žene, kako se sama naziva. U njoj se tada rodila sumnja, podmukla sumnja koja ju udaljava od svake lijepe muške riječi i svake muške sigurne, odlučne ruke. Uvijek sam govorila da vjerujem u ljubav samo zato što vidim roditelje kako ju izgrađuju i njeguju. Da mi se dogodila stvar koja se dogodila njima, da moji više nisu moji nego tuđi, za mene bi ljubav davno postala tek neka pojava, umrla čim se nastanila na ovome svijetu. Teško je vjerovati u pravu ljubav kada ti roditelji istu izgube u već odmaklim godinama svojih, davno započetih života. Zola se suočila s istom stvari. Njezini su rastavljeni još vremena kad je kao dijete prohodala. S Arčijem sam sinoć dotaknula istu temu jer sam pomislila kako bi bilo vidjeti jedine dvije prijateljice s kojima se, s vremena na vrijeme, susretnem. On vjeruje da ljubav traje tek mali broj godina, a ostalo je poštovanje, navika i 119

prijateljstvo. Koji je onda smisao ljubavi kada se tako brzo ugasi? Pronaći ću srodnu dušu koja će s vremenom sa mnom biti iz navike? Ili sam ga krivo shvatila? Zola se pojavila i glasno probija prostoriju svojim ulaskom. Delia prikriva činjenicu da ju poznaje držanjem po strani. – Curo, gdje si kupila tu majicu? – zagrlila me objema rukama i pritisnula k sebi. – U Neznamkak'sezove butiku... – jer doista, ali doista ne znam. Nije mi bitno. Obgrlila sam i Deliu te joj prepustila mjesto do sebe. Za nekoliko će sekundi početi serija tračeva u kojima uglavnom tračamo jedna drugu. Zajedno. – I zamisli kuju, ona je odlučila da je kolač odvratan i da mi ga neće servirati za rođendan! – zabavljena pepeljarom Delia prepričava situaciju s očevom novom, zakonitom ženom. Moja pretpostavka u startu zaobiđe samu sebe. – Pivo! – dobaci Zola kao posljednja što izgovara narudžbu. – Moram napojit' svoju grbu! – nastavila je sa svojim životinjskim potrebama. Ovoga puta u usporedbi s devom. – Ja sam shvatila samo da je kolač odvratan… – potužila sam se jer nisam bila dio priče. – Njezina „prekrasna“ maćeha je zaključila da je kolač koji je tražila odvratan pa joj ga nije ni napravila – objasnila je što sam i ranije shvatila. Valjda se i nema što drugo za shvatiti. U trbuhu osjetim trulež gorčine koja se skupljala od grla prema dolje. Trudna si. Trudna si. Trudna si... Zaječalo je svom silom kroz mene. – Nisam!!! – stajala sam sama u kutku Pub-a. Zola me primi rukom za podlakticu i spusti natrag na stolicu. Pobogu, što se sa mnom događa? – Što je bilo? – upitale su obje u isti glas. – Zamislila sam se previše... – izustila sam. Doista, jesam... Zadržala sam oči u zacakljenom stanju i nisam dopustila suzama da prijeđu granicu.

120

– Pobogu, prestrašila si nas... Nasmijale smo se na prikrivenu stravu u mojoj glavi. – Držim se, zasad, kao narodni heroj! – dobacila sam. Zola je započela odbrojavanje popijenih piva. – Do kraja večeri ću se držati za stolicu... – osvrnula se: –...i možda luster – – Već vidim da ću večeras ja biti policajac... Pod policajcem smo podrazumijevale uglavnom trijeznu osobu koja pazi na preostali dio okupljene ekipe. Uglavnom pijane. Znala sam nekoliko puta izaći sa Zolinim društvom koje mi, uglavnom, nije odgovaralo. Rijetko tko mi odgovara.

121

45. Noel Ponedjeljak, 22:30 – 7 dana ranije Znaš, zanimljivo je to što ljude prošlost zadržava u sadašnjosti. Naprave neki korak, ali to bude to. Više ne idu dalje, ostanu na tom istom mjestu i znaju reći samo: Ne mogu, teško je…, ali ne i poduzeti nešto u vezi toga. Na svu nesreću i sam spadam u takve. Velikim, najvećim dijelom. Pun sam pitanja. Za sve. Čak i za one koje nikada nisam ni upoznao, pa i za one koje nikada ni neću. Zvučim li djetinjasto? To je samo moje viđenje. Moj stav prema nekim stvarima koje su poput groma rasplamsale tlo. Tlo. Nevino i plaho, tlo kao nešto opće. Pakao. Otvorena galaksija prosutog praha. Zašto se prah pretvara u prašinu? Ništa mi nema smisla. Kome biti zahvalan, živote moj?, kako lijep dio pjesme. Nekakva balada, valjda. I moje nebo sad je posoljeni zrak, a moje more razlivena tinta..., nastavlja se i tjera me u dubok san.

122

46. Asia Utorak, 13:00 – 6 dana ranije Pred spremanje na susret s grupom koja pruža podršku ljudima poput mene, kroz misli mi protječu riječi najdražeg spisatelja iz osnovne škole. Vidiš, sve ovisi o tome za što se boriš. Borba nije sama sebi svrhom, ona je samo put da se ostvari postavljeni cilj. Gdje nema cilja, nema ni borbe, onda je to tučnjava. Samo se glupan tuče ni za što… Pobjeda u kojoj nisi vidio poraz, nije pobjeda. Čuvaj je se kao otrova jer pobjeda u kojoj si nadvladao samo protivnika, a ne i sebe, tvoj je poraz. Tvoj pravi protivnik si ti sam. Jedina se stvarna pobjeda zbiva u tvom srcu. I pazi, nikad ne idi dvaput po istom tragu. Kad ti se dogodi neko zlo, dobro upamti razlog i ne ponavljaj više istu grešku. Te riječi znam napamet, ali ih se u zbilji ne držim. Zatvaram vrata za sobom i ulazim u auto. Prizori koje vidim kroz ovaj otvor se izmjenjuju dovoljno brzo da uspijevam razaznati što je što. Toliko djece, toliko razigranosti i skakutanja. Ni ne slute što ih čeka. Kada takvo što pomislim na glas, uslijede izjave tipa: Tek si počela živjeti! Najgore je tek početi živjeti u rasulu, ondje gdje je na snazi potpuni raspad sistema.

123

Utorak, 14:05 – 6 dana ranije – Svejedno kasnim… – trabunjala sam na izlazu i u trku otvarala vrata zgrade. Popela sam se stubama koje su se protezale s desne strane sve do četvrtog kata. Moj je kat bio prvi, ondje su se odvijale vježbe, ondje sam ležala i gubila zdrav razum, ondje se odvijaju grupni razgovori. Na samom ulazu sam pokucala, a kad sam ušla sve su oči bile uprte direktno u moje lice. Moje uspuhano i crveno lice. Osjećala sam kako gori pod suhom kožom. – Dobar dan! – pozdravila sam i smjestila se tik do izlaza. Valjda ću lakše istrčati iz prostorije ako nešto krene po zlu. – Anastazija, kod tebe smo… Pokušala sam se uključiti slušanjem i odabrati način kojim ću se predstaviti. – Ja sam Anastazija. Imam dvadeset i šest godina. Borim se sa shizofrenijom posljednjih trinaest godina. Zjenice su mi se proširile. – Ljudi su takvi da olako osuđuju one poput mene ne shvaćajući da nismo nikakvo namjerno zlo na ovom svijetu – zastane: – niti namjeravamo to biti. Moja prijateljica smatra da sam ja samo naprednija jer mogu čuti stvari koje njima nisu dostupne – nasmijala se i učini da takvo što postane prihvatljivo. Zašto i ne bi bilo? – Kao mala sam vrištala boreći se s glasovima koji su me svakog trenutka napadali, a sada su oni poput sata koji neprestano otkucava u prostoriji. Jednostavno ih ignoriram. – Kako se sada osjećaš? – upitao ju je liječnik. – Bolje. Bolje nego tada... – osmjehnula se i sjela na svoje mjesto. Negira odgovor na pitanje o tome želi li još što reći, a sljedeću priču sam ignorirala i nastavila promatrati kako se Anastazija ponaša. Čovjek nikada ne bi naslutio da u njoj žive glasovi koji ne postoje. Ili postoje, a samo ih ona može čuti. Ona i ja… I tko zna tko još. – Ja sam Asia – ustala sam.

124

– Imam devetnaest godina i u posljednje vrijeme doživljavam halucinacije. Čujem glasove koje ne mogu nikome objasniti… – spojila sam znojne dlanove. – Ne pronalazim smisao svog života i prolazim kroz neobjašnjive situacije s kojima se ne znam sama nositi – sjela sam i skupila noge. – Konstantno me prati osjećaj da me netko promatra – nadodala sam nervozno i završila predstavljanje. Mnogo je puta liječnik na razgovorima upitao želim li da moja mama bude uza me dok sam unutra. Svaki put bih se prenemagala jer to ne bih ni najmanje željela. Ne želim da sazna kako se osjećam dok hodam ovim svijetom. Znat će koliko treba, barem se nadam, jer što manje zna – manje je bolno. Uvijek je tako i bilo. Poput Šaptačice Mjesecu kriomice sam slagala priče jednu na drugu dok su se noći smjenjivale. Baš poput priča. Vrata bi bila zatvorena, u sobi tama, mrkli mrak. U glavi nemir, a na nebu spokoj. Uvijek sam na nebo gledala kao na beskonačni prostor koji želim dokučiti. Danas to želim i više nego ranije, želim biti dio neba. Dio njegove beskonačnosti. Tako je daleko, tako je teško prići mu. Čak i teže nego gledati kako mu prilaze. – Onda sam odlučio jednostavno biti s ljudima koji zrače. Vratila sam se u stvarnost. – S ljudima koji su drukčiji – nastavio je dečko po čijemu izgledu mogu zaključiti da nije odavde. – Mislim da smo mi ti drukčiji… – ispreplela sam svoje riječi s njegovima na sav glas kao da to nisam napravila ja. Nitko mi nije proturječio, ali ja sam svejedno osjetila neugodu jer sam se usudila nešto provući kroz zube. – Kako se osjećate u vezi naših sastanaka? – liječnik filmski prstima zavrti kemijsku. Kako se osjećam? – Lakše je – rekao je netko iz skupine. Uspjela sam primijetiti da bolest ne bira ljude, da ne određuje koju će dob uzeti u naručje i koji će karakter zavesti.

125

Ovdje ima svega i koliko god da smo drukčiji od ostalih, drukčiji smo i jedni od drugih. Sve bih dala da sad ugledam baku Sunce. Ne njezino pojavljivanje kao dokaz da je i dalje isto, da se nije oporavila, već da jednostavno stisnem njezinu ruku i pitam ju kako je. Onako, iako odgovor mogu pretpostaviti. Nekada je lakše samo čuti to pitanje, iako često iziskuje laž. Lakše je znati da ipak netko mari za to kako se osjećaš i kako se snalaziš u svojoj glavi. Kako si ti, osobo? Kako ti je sa mnom u mojoj glavi? – To je ljubav – ta riječ me prene iz misli. Jebeno uopće nisam prisutna na ovom razgovoru. Što to propuštam? – Ljubav je ta koja me je možda promijenila – govorio je isti onaj dečko, koji, čini mi se, voli filozofiju više nego ja psihologiju. Ljubav ga je promijenila. Neću prešutjeti ni ovo. Ovoga puta rekoh sasvim svjesno i prisutno: – Ljubav nije ništa drukčija od rata. I nakon nje ostanu ozlijeđeni i preminuli. – Hoćeš reći da je netko morao ostati povrijeđen kako bih ja osjetio sreću? – Mhm – potvrdila sam. Upitam se što radi ovdje ako osjeća sreću. Osjetila sam napetost pogledavši prema prozoru, netko je iza njega. Netko me gleda.

126

47. Noel Utorak, 14:05 – 6 dana ranije Uludo trošim svoje vrijeme, čak i na paragrafe za ljude koji ne zaslužuju ni pozdrav. U usta uzimam Kosti vrijeđajući vlastitu ljudskost. Sutra mi počinje praktični dio predavanja koje ću odrađivati u obližnjem vrtiću. Samo Bog zna što me natjeralo da upišem predškolski odgoj nakon što sam bio na pragu ulaska u vojsku. Zanimljiva je vaga na koju sam to stavio i rezultat koji je na kraju pokazala. Bio sam čvrsto uvjeren da ću služiti državi skupa s Dianom. Njezin je san biti sluga državi, braniti joj čast i dokazivati ljubavi koju prema njoj osjeća. Trebali smo zajedno otići, ostvariti planove koje smo ispleli nad našim budućim, zajedničkim životom. Ona je pokušala, ja nisam napravio ni toliko. Vjerujem da je to bio prvi znak da odustajem od nas.

127

48. Asia Utorak, 22:35 – 6 dana ranije Uzimam bočicu s pregradama za svaku od prepisanih tableta. Istresam prvu, zatim drugu, treću i posljednju, četvrtu. Gutam ih zajedno s vodom koju nastavljam dosipavati u grlo, čak i onda kad mi više ne treba. Zabacujem umornu glavu na jastuk i duboko udahnem. Strop sobe sastoji se od svega nekoliko greda koje nikada do sad nisu izgledale stravičnije. Moj široki krevet nije dovoljno širok da preko njega pobjegnem iz vlastite sebe. Da se sad zapitam tko sam ja, to bi me samo vratilo u srednju školu kada smo za vrijeme školskih zadaća pisali o tome tko smo. Kroz svaki sam se školski sastav potrudila spomenuti obitelj kao trofej koji imam u kući. Kao trofej koji imam samo ja, iako mnogi imaju slične. Svoje rastezljivo srce pokušavam zadržati u mjestu, shvativši da bi mi u ovome trenu mogao pasti san na oči. San. Osobo, san. Okrenula sam se na desni bok i zadržala ruku na rubovima kreveta. Čuvam se sjena, onih koje žive u meni. Vjeruj mi osobo, u meni žive sjene koje nikome nisu vidljive, osim meni. One su loša strana onoga od čega sam načinjena. To je jedna od strana koje vode vječnu borbu da netko napokon nadvlada onu drugu. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo kad bi loša pobijedila, jer kada popijem lijekove izgleda da pobjeđuje ona dobra strana mene. Mene ili nekoga drugoga tko u meni živi. Zidovi stoje prekriveni mrakom, vješalica s odjećom nepomično grli središte kutka. Zatvaram oči i odlučujem se prepustiti. Umorno nastavljam trčati po drvenom molu. Beskonačan se broj primjeraka moga tijela utapa u moru i pluta po površini. Shvaćam da sanjam, ali ne mogu se probuditi. Osjećam kao da je netko drugi preuzeo kontrolu nad mojim tijelom. Trčim i padam kroz dvije udaljene daske.

128

Padam i budim se. Tek tad čujem vrisak. Vlastiti vrisak, a ne vrištim. Našla sam se u sjedećem položaju i majicom brišem preznojeno lice. Jutro je. Umorna sam, kako sam samo umorna...

129

Srijeda, 13:45 – 5 dana ranije Pokušavam sastaviti svoje biće u jednu cjelinu grleći jastuk, razbuđujem se već peti sat zaredom. Činjenica da se ne mogu razbuditi iako sam jedva spavala me iscrpljuje. Imam osjećaj kao da me i život, sam po sebi, umara. – Asia, idemo! – mamin mi se glas doteturao do uha. – Kamo ćemo? – pustila sam tu misao na glas. – Još nisi odabrala haljinu, a imaš manje od tjedan dana… – reče mi i stane nabrajati imena djevojaka koje poznaje kako bi mi dokazala da sam uistinu jedina osoba na cijelome svijetu koja još nema pripremljenu haljinu u svome ormaru. Odmahnula sam rukom i odlučila se zadržati još neko vrijeme u svom košmarnom krevetu. Stavila sam ruku na usta da prikrijem zijevanje pa ipak stanem na noge. Ne treba mi dugo da se spremim za tako bajkovito putovanje u ženski svijet... Ponekad se, kao sada, zapitam gdje je moj život krenuo u krivom smjeru. Je li ikada išao u pravom i kada sam odabrala takav način življenja, odnosno preživljavanja? Možda bih se trebala zaposliti, ljudi često kažu da posao spašava... Kažu to s posljednjim Zbogom! i Doviđenja!. Oduvijek vjerujem da nikada točno ne znamo kad nam je posljednji put da komuniciramo s nekim na bilo koji način i da se zbog toga uvijek trebamo dostojno rastati. Umalo rekoh rastaviti. Možda čak i rastaviti. Rastavljanje mi zvuči drukčije, volim drukčije... Oči su mi gorjele, sklapale se i doslovno žudjele za još pet minuta mira. Pet minuta mira. Mira koji ne mogu dosegnuti. Uzela sam torbu i nesigurno ustala kao da mi je ravnoteža nešto nepoznato. – Jesi sigurna da baš danas trebamo to obaviti? – mrmljala sam spuštajući se niz stube. – Kada bi ti? – Nikada...? – nezadovoljno sam skupila obrve. – Asia… – započne: – …to je jedan period koji moraš proći zbog sebe.

130

– Mama, što ako ga ja ne želim proći...? – odgovorila sam kao da ne namjeravam ići. Kao da ću povratiti. Potrčala sam do kupaonice i prije nego me mama upitala jesam li pojela štogod pokvareno ili mi je nešto teško palo na želudac. Mama, pojela sam dijete. Došlo mi je da to ispljunem... Zar je jebeno moguće da i dalje živim u uvjerenju da je sve farsa i da postoji šansa da sam onu večer odbačena na cesti nakon što sam silovana? Urlam na sebe u svojoj glavi. Zajecala sam i osjetila mamine ruke na leđima. Zagrlila sam ju, koliko god sam snažno mogla, uz slabost što me proždirala. Trudna sam. Jebeno sam trudna. – Proći će. Sve će proći. – pokušala me umiriti. – Ništa neće proći! – ustala sam i izjurila iz kuće što sam brže mogla. Ruku na srce, i bolje da sam tako izašla nego da se sve svelo na objašnjenje zašto plačem. Željela sam izbrisati cijeli taj dio svog života i početi iz početka. Nemoguće, zar ne? Prisjetila sam se bolnice. Tako sam bila prestrašena zbog loših stvari koje sam čula o toj ustanovi... I sama sam smatrala da je to ludnica i da su ljudi, koji ondje borave, opasni za okolinu. Kao da trebaju biti izolirani i vječno udaljeni od ostalih. Kada realno sagledam sve, ljudi koje sam ondje susrela vjerojatno su najbolji ljudi koje sam ikada upoznala. Taj trud da svatko pomogne svakome, vježbe, razgovori... Ti ljudi. Jednom riječju – ljudi. Mrzim činjenicu da su na tabletama oni koji ne trebaju biti zbog onih koji bi zapravo trebali. To sam jednom prilikom čula i čvrsto stojim iza toga. Naglo sam se poželjela onamo vratiti, vratiti se onom umrtvljenom stanju kad nisam mislila ni na što drugo osim na svježi zrak i neku drugu boju osim bijele. Nastavila sam hodati do klupe. Sjela sam i dlanom dodirnula trbuh ne bih li osjetila nešto novo. Nešto što ranije nisam osjetila. Osjećam se normalno, barem onoliko koliko mogu biti. Osvrnula sam se oko sebe. Opazila sam tek nekoliko ljudi u Pub-u i sunce koje se probijalo kroz lišće. Tlo je gorjelo pod njim. 131

Poželjela sam strgnuti kožu sa sebe kao da bi tako sva prljavština nestala s mene bez traga. Obrisala sam svježe suze i krenula prema Kosti. Trebam ga za ono što slijedi, koliko god da me dosad uništio. Ili je i on sam bio dostojan toga da napravi takvo zlo? Što brže hodam, to se sve oko mene brže izmjenjuje. Činim, dakle, da sve što dolazi istovremeno i prolazi. Stala sam na prilazu njegove kuće i osvrnula se. Cijelo sam vrijeme imala osjećaj da netko hoda korak uz moj iščekujući idući potez. Iza njegove kuće je šuma koja kao da se proteže u nedogled, a na kući ništa što bi pokazalo da unutra živi smeće od čovjeka. – Kosti! – živčano viknem kao da je trebao znati damu dolazim pred vrata. Vjerujem da s takvima poput njega treba postupati na njihov način, krajnje bahat i bezobrazan jer za drukčiji način ne znaju. – U kojem filmu si ti gledala da takvo ponašanje dobro završi?! – zgrabio me za kosu i uvukao unutra. Istrgnula sam se i tek tad postala svjesna da sam na njegovom teritoriju. Sekundu kasnije držala sam pištolj u ruci.

132

49. Noel Srijeda, 13:45 – 5 dana ranije Preostalih petnaest minuta promatrao sam djecu kako puni života razigrano po razbacanim igračkama. I sam sam imao svoju najdražu igračku. Jednog uobičajenog jutra morala je obići svaki milimetar unutrašnjosti perilice za rublje. Sjedio sam pred perilicom i nestrpljivo iščekivao da se unutrašnji kolut zaustavi te da se igračka prestane vrtjeti. Ni sam ne znam koliko sam dugo čekao. Diana obožava djecu. Obožava njihove male ručice i sastavljene duše, nerazrađene umove i nevina srca. Obožavala je i moje ruke koje su bile barem dva puta veće od njezinih. Koliko je samo voljela moje prste i obraze. Moje sve. Zamrzio sam ju jer me toliko voljela. Toliko, da sada ne želim ništa manje od takve ljubavi, a na nju ranije nisam bio naviknut. Možda sam se samo uplašio te količine emocija, a nisam se usudio priznati joj. Priznati to sebi. Bilo je lakše maknuti se i reći kako mi je i dalje stalo, ali to više nije to. Trebalo je paziti na to što će društvo reći. Trebalo je provoditi vrijeme svaljujući krivnju na nekoga tko je imao problem i unatoč njemu bio tu. Sonia joj je uputila riječi koje je rekla da nikada neće zaboraviti. Kako i bi? Mi koji smo odustali optužili smo onu koja je ostala.

133

50. Asia Srijeda, 14:30 – 5 dana ranije – Drži pištolj izvan okidača! – ponavljao mi tu lekciju po stoti put u desetak minuta. Bili smo u šumi, tek nekoliko desetina metara od njegove kuće. – I drži ga dominantnijom rukom! To mi je bilo logično. – Probaj pogoditi ono drvo – izmaknuo se u stranu i dao mi da pokušam. Ruke su mi se tresle i nisam mogla utjecati na to. Pritisnula sam okidač i gledala kako metak zaobilazi drvo. – Još jednom! – progovorila sam i usredotočila se na težinu pištolja. Taj sam put pogodila drvo. – Koliko metaka stane unutra? – upitala sam. – Petnaest. – Bit će dovoljno – pripremila sam se na još jedno gađanje. Pa još jedno, zatim još jedno, sve dok se okvir nije potpuno ispraznio. – Bit će dovoljno za što? – Nitko te ništa nije pitao! – odbrusila sam. – Znaš, zanimljivo je što dopuštam da se ponašaš tako… – prišao mi je i spustio ruke na bokove. Pištolj sam usmjerila tlu. – Tko si ti da mi nešto dopuštaš ili ne dopuštaš? – zadržala sam smirenost i pokazala mu da je ovdje ipak on šef. – Seksi si kada se praviš nedodirljivom... – Jesam li bila seksi i onu noć kada si me ostavio na cesti? – udaljila sam se i uperila pištolj ravno prema njemu. – Svjesna si toga da ti je pištolj prazan? – Jebem ti… – spustila sam opet pištolj. – Kakva si ti jebena šupčina.

134

Pokupila sam stvari u torbu i sjela na tlo kraj nje. Ne znam zašto se uopće zadržavam ovdje tako dugo. – Što si mi napravio one noći? – sklopila sam oči da izbjegnem susret s njegovima, tako mutnima i odbojnima, dok mi je sjedao nasuprot. – Nisi mi mogla ostati u autu do jutra. – Što si mi napravio?! – pitanje sam naglasila razdvajanjem u slogove. – Lukavice, mislim da je vrijeme da odeš! – ustao je i nestao mi s vidika. Mogu zamisliti ljigavi osmijeh koji, kao i svaki ljigavac, razvlači na usnama. Razmišljala sam o tome kako me Bog gleda i opet si misli: Eno je, opet je sjebala! Duga je lista svega što sam sjebala. Povjetarac me uspavljivao. Protrljala sam oči da ostanem svjesna svega što se nalazi oko mene. Zapitala sam se kako se osjećaju oni što ostanu bez leptira zbog nekoliko sitnih kukaca? Budu li toga svjesni ili nesvjesno vrludaju ulicama? Prisjetivši se liste svega što sam sjebala, sjebala sam vlastiti dom. Ne tek obično mjesto u kojemu boravim, već svoja najmirnija četiri zida. Zbog tih zidova i svega što su upijali ovih mjeseci, vjerujem da je bol osjećaj koji dokazuje našu postojanost. Ništa više ni manje od toga. Osjećaj koji dokazuje našu postojanost. Sjebala sam sebe, osim što su me sjebali i drugi. To je valjda gore od scenarija u kojemu te prolaznici zakače torbom za ruku i sruše na pod. Najgori je osjećaj kad samoga sebe zakačiš i spustiš na zemlju. Pomislim na trenutak da sam sama kriva što sam onu večer sjela s njim u automobil, ali ne i to da sam kriva za sve što je uslijedilo nakon toga. Toliko mi se plače, a toliko mi je sve nestvarno da jednostavno ne znam što bih trebala misliti ili učiniti. Ne vjerujem, jednostavno ne vjerujem u sve što mi je servirano. Možda bih bila svjesnija svega da sam bila pri svijesti. Da sam jednostavno budna doživjela sve. Možda bih se mrzila više nego što sam se mrzim u tom trenutku… Pomaknula sam grančicu s tla na stranu. Što bih ja sada trebala biti? Majka djetetu koje ima oca silovatelja, a ni sama nisam dovoljno odrasla da se brinem za vlastiti život. Um mi postane previše zaposlen uvođenjem reda u sve što se dogodilo. 135

Gleda te. Osjećaj konstantnog promatranja došao je popraćen glasom koji ionako prepoznajem od ranije. Gleda te. Osvrnula sam se oko sebe i pokušala razaznati nešto što ne pripada prirodi, drveću i lišću. Pokušala sam shvatiti gdje sam zapravo. Ubrzane pokrete očima popratilo je ubrzano disanje i nepravilno lupanje srca. Ubit će te. Ustala sam, zgrabila torbu i potrčala u suprotnom smjeru od onoga gdje sam gledala. Bez zaustavljanja. Granje me udaralo po koljenima, lišće je sve jače i jače šuštalo, a srce tuklo kao da će mi iskočiti iz prsa. Zastala sam napokon i vrisnula iz svega glasa ne bih li se obranila. Obranila od čega? Osvrnula sam se još jednom oko sebe. Kostina kuća stajala je tek pedesetak metara od mene, rijetko koji automobil inače prođe tom pustom ulicom broji svega tri kuće. Tri ofucane, stare i oronule kuće. Kako bi samo izgledala svaka kada bi bila izgrađena prema karakteru osoba koje žive u njoj. Spustila sam ruke na koljena kako bih umirila pluća. Disala sam teže no inače. Pogledala sam najprije lijevo, potom desno. Shvativši da sam sama na cesti, nastavila sam trčati. Znala sam kamo idem.

136

51. Noel Srijeda, 16:30 – 5 dana ranije – Ostavi djevojku na miru! – vikao je moj brat na prolaznika koji ga je uvjeravao da je djevojka njegova. Kao da mu pripada, kao da je njegovo vlasništvo. Djevojka, dalo se zaključiti, nije željela poći s njim pa je ta večer završila tučnjavom kakva se najčešće viđa u filmovima. Često smo izlazili zajedno i bilo je čudno kad bi me vidjeli bez njega u gradu i obrnuto. Bili smo si tad neraskidiva podrška. Tu večer mi je priznao da se zaljubio u tu istu djevojku koja je zaglavila upala u svijetu droge jer je jedan od prolaznika bio jedan od Kostinih. To me natjeralo da pomislim kako se zbližio s njim kako bi shvatio što se dogodilo s djevojkom. Kako bi shvatio što ju je toliko obuzelo da se prepustila svemu čemu nije trebala. Nadalje dolaze moje pretpostavke da je htio osvetiti njezinu smrt kao što ja želim osvetiti njegovu. Stao sam pred kuću tog ljigavca. Nemam snagu koja mi je potrebna da se suočim sa njim. Ima me u šaci. Uzeo sam mobitel i vrtio ga u rukama. Razmišljao sam o tome da možda nazovem roditelje, da im kažem bilo što, samo kako bih čuo glas s druge strane. Poznato je i uvijek je bilo, da je svaka obitelj nesretna na svoj način. To je vjerojatno počelo od obitelji u kojoj sam rođen i proširilo se na ostali svijet. Nikada nisam osjetio ljubav oca, ljubav majke i obiteljsku složnost. Poznavao sam teror, ugnjetavanje i nečastivu vladavinu. Točno tako. I danas se, ne sumnjam, ništa nije promijenilo.

137

52. Asia Srijeda, 16:05 – 5 dana ranije Shvativši da sam skoro stigla, usporila sam dovoljno da nastavim normalnije i smirenije disati. – Arči? – pokušala sam ući, ali dočekala su me zaključana vrata. Jedino mjesto na kojemu sada Arči može biti umjesto atelijera je krov. Krov s najljepšim pogledom u gradu. Vratila sam se za korak u želji da ću ga tamo pronaći. Grlo mi je ispunila gorčina, okus gorak kao pelin, a u duši rupa kao metkom probijena. Podsjećaju me na vrata gdje sam navaljivala, na liječnike kojima sam u suzama ispričala neizgovorene stvari, neizgovorene ljude. Uvijek sam te neizgovorene tvorevine trpala u kovčeg što je svakim danom postajao sve teži. Taj sam isti kovčeg vukla za sobom gdje god pošla i s kim god bila. Uvijek, ne bi li naišao netko tko bi ga uzeo, utovario na prvi vlak i pustio da ode daleko od mene jer ne, nisam to mogla sama. Ne mogu i dalje. Ponovno sam trčala i ubrzala pri prolasku kraj policijske stanice. Vrijeme je bilo toliko sparno i teško mi je disati... Skrenula sam iza ugla i potrčala prečicom da što prije dođem do zgrade i samoga dizala. – Doista, Arči, po ovome suncu?! – nasmijala sam se ugledavši ga s kistom u ruci pred rastegnutim platnom na stalku za slikanje. – Što nedostaje suncu? – nasmijao se i on. – Ništa, samo pitam. – Ne, uistinu... Što mu nedostaje? – pokazao mi je na svoje platno i naslikan najljepši dio grada. – Nedostaje mu mjesec… – nastavila sam: – Znaš li priču o njima? Kimnuo je glavom. Ta priča mi se uvijek sviđala. Priča što govori o suncu koje umire svaki dan samo da bi mjesec sjao noću... – Jesi li ikada slikao ljude? – Naslikao sam nju prije mnogo godina i to je bio posljednji put da sam naslikao ljudski lik. Mada, ona često nije izgledala kao svaki drugi čovjek… 138

Upitala sam ga zašto nije nastavio slikati ljude pored silne divne prirode. – To su ljudi, Asia! – zazvonio mi je u mislima njegov odgovor. Riječi koje sam si do nedavno i sama govorila. – Ne volim s njima imati posla. – Naslikaj me! – ispucala sam i prpošno se smjestila na rub zgrade te veselo ponovila tu rečenicu još nekoliko puta dok nije popustio…

139

Srijeda, 20:00 – 5 dana ranije Srce mi je puno vatre. Na krevetu smo ostali samo ja i moji psihički problemi, moj radioaktivan mozak i razbucani um. Kiša je započela ritmički udarati po prozoru i vanjskoj strani zida. Kažu da je život igra, ali ja ne živim da bih skupljala bodove. Uzela sam olovku i nekoliko papira u ruke. Znam da se pitate zašto, znam da se pitate gdje ste pogriješili kao roditelji i da vam ništa od mojih djela više nije jasno. Znam da ste dali sve od sebe, iako možda mislite da ste mogli dati više. Ja. Ja nisam mogla više. Moji su mi osjećaji postali najveći teret, moje je grlo suho, a jastuk natopljen boli koju sam puštala da mi teče s lažno nasmijanog lica. Sve što sam ikada željela jest ostati dijete. Čisto i nevino, plaho i razigrano. Uništila me ulica ljudi s pustim dušama. Uništile su me moje sjene. Spremila sam list ispod jastuka jer nekako osjećam da više nemam što napisati. Dovoljno je. Valjda. Želim spavati. Uistinu želim spavati. Vječno. Nikada više ne osjetiti takav život. Možda se samo jednoga dana probuditi kao netko drugi. Netko s dužom kosom od moje, netko s drukčijom bojom očiju, netko na čijoj duši ne spava sjena. Koliko sam zapravo prihvatila svoju sjenu? Možda sam samo drukčija, nisam čudovište. Vidim stvari koje drugi ne vide, čujem stvari koje drugi ne čuju. Možda sam samo nadnaravna. Možda. Legla sam i zatvorila oči. Kako se ono broje ovce? Oblaci su ovce bez nogu. Sjetila sam se srednje škole, trenutka kada su me i neznanci ispitivali kad ću napustiti školu jer to nije za mene. Koliko sam samo puta vrišteći otrčala u školski toalet... Koliko sam puta ostavljena u tom kutku gdje nije pisalo ništa lijepo. Ti zidovi, vrata… Markerom ispisani beskonačno jadni izrazi i uvrede… Znam da nisam jedina. Znam da postoji još mnogo onih što prolaze i gora iskustva. Uvijek može gore. Možda može i bolje.

140

53. Noel Srijeda, 20:00 – 5 dana ranije Bila je jača od mene. Postoji šansa da sam se jednostavno uplašio njezine snage i izdržljivosti. Možda sam se previše bojao tog ubrzanog hoda, lepršave kose i najljepših očiju kroz koje su promatrale je svijet. Jednoga sam dana igrao igrice na računalu, a ona me promatrala. Promatrala me zaljubljenim pogledom. Gledala me kao što se promatra osoba koja se voli bezuvjetno, kao što se gleda ono najsvetije. Ja sam se pak sasvim posvetio igranju, ali uživao sam u tim pogledima. Pošao sam tad do kupaonice. Pamtit ću tu ludost do kraja života. – Mogu li te doći poljubiti dok si tamo? – smijala se glasno. – Možeš me poljubiti bilo gdje i bilo kad – rekoh joj i došla je. Naslonila mi je ruke na vrat i usne na moje. Bio je to jedan od neobičnijih trenutaka s njom. Radovao sam se svakom izlasku, jedva sam čekao vidjeti joj osmijeh dok mi je prilazila. Gađali bismo se lišćem s tla, zatrpavali se u snijegu i pravili snjegovića s dodacima od istrošenih boca koje smo pronašli u gradu. To je bio naš alkoholizirani snjegović, ali brzo je uništen. Nije prošlo dugo vremena, ali prestao sam s pretjeranim tjelesnim kontaktima; za nedostatak poljubaca sam uvijek imao opravdanje, postalo mi je svejedno hoće li ići kući sama ili ću je tih pet kilometara otpratiti. Posljednji put, kad sam je vidio, išla je pješke i išla je sama. Čuo sam da ima novog dečka. Nekoga tko nosi moje ime, ali ne traži opravdanja. Ne odguruje joj ruku i drži je duže u zagrljaju. Nisam bio tu kada je bilo najteže i vjerujem da me ne treba sad, kad ima novi život, novo sve.

141

54. Asia Četvrtak, 12:35 – 4 dana ranije Još jedan dan. I danas sam se probudila. Spustila sam stopala na tvrdi pod. Asia, zatvori oči. – Ne! – zgrabila sam se za kosu da se u potpunosti umirim. Tog sam dana ponovno imala susret s grupom. Upitala sam se, kad ću imati susret sa sobom? Sama sa sobom…? Usudila sam se spustiti ruku na trbuh. – Čuvat ću te od svih vukova…! Odjenula sam laganu bluzicu i spustila se u prizemlje. Sve je već spremno za moj odlazak. Kao da sam invalid u glavi... Nesposobna riješiti vlastite probleme, nesposobna funkcionirati bez tableta koje kao da čine sve gorim nego što je bilo. – Trebaju potrefiti terapiju... – bilo je tatino objašnjenje za moje stanje. Tog sam se dana i osjećala bolje; imala sam u planu promatrati okolinu i shvatila da će sve… s vremenom nestati. Toliko pesimizma, da. Znam da postoje i slučajevi kad se tablete drobe, potom šmrču, kada ih pacijenti ne koriste onako kako bi trebali. Konzumira se sve: ljepilo, tablete, trava, razne vrste droga… Međutim, ništa me ne privlači i nadam se da neće. Moje me tijelo traži jedino alkohol… Mama je upalila automobil i krenule smo. Putem sam uglavnom šutjela dok me ona uporno pokušavala ohrabriti govoreći kako će sve jednoga dana biti bolje, puno bolje. Želim da bude dobro, ne bolje. Dobro. Otvorila sam vrata i izašla, zajedno smo krenule prema bolnici. Za mjesec dana bih trebala imati kontrolu, u što sumnjam da će se dogoditi... Mama me ostala čekati u parku, a ja sam ušla u boravak gdje se odvija susret. Čekalo me isto mjesto kao i prošli put. Osim neugode, osjećala sam široki spektar negativnih epiteta. Na susretima grupe za podršku nužno je uvijek se iznova predstavljati i iznositi svoje probleme te način na koji se nosimo s njima.

142

Liječnik kaže da tako možemo sami vidjeti oporavljamo li se ili ne. Barem ne još. Toga dana zadatak je bio ispunjavanje studentske ankete. Jedno od pitanja je glasilo: Smatrate li da je mentalnim bolesnicima smanjena kvaliteta života? – Asia! – moja se psihologinja pojavila na vratima. Tiho i nevino kao da mi je naudila jer me dozvala. – Bi li htjela poći za mnom, odraditi jedan mali zadatak? – nastavila je, a ja sam odmah krenula za njom do ordinacije. Sjela sam za stol. – Dat ću ti neke geometrijske likove i ti mi od njih složi što god želiš. Može? Nisam odgovorila. Za minutu se preda mnom pojavila crna podloga s geometrijskim likovima različitih boja i veličina. Kvadratići, trokutići, krugovi, pravokutnici… Odlučila sam složiti tratinčicu kao najslabiju točku na svijetu. – Reci mi nešto o toj tratinčici. – Slaba je. Lako ju je uništiti. – Ali… Taj cvijet možeš posvuda pronaći, zar ne? – upitala je, a ja sam potvrdila, iako nisam shvatila kakve to ima veze s njezinom krhkošću. – Ona izdrži i sunce i kišu. Po kiši se malo pokunji, ali izdrži… – Ona bi trebala nekako biti uspoređena sa mnom? – pokušala sam zvučati pronicljivo. – Pokušaj – osmjehnula mi se. Šutjela sam nekoliko dugih trenutaka. – Ima li nešto o čemu bi popričala sa mnom? Najprije sam negirala, potom blago razvukla osmijeh na usnama. Slomila sam se i zajecala: – Trudna sam! – To je sada problem. – Ma da, zaista? – sarkastično sam odvratila. Sjećam se da mi je mama pričala o sreći koju je tata osjećao kada je saznao da je trudna. Voljela bih biti sretna zbog toga što prolazim. Voljela bih da se dogodilo kasnije, s osobom s kojom želim provesti cijeli život.

143

…koliko samo patetike na jednom mjestu. – Morat ćemo ti promijeniti i terapiju. Izdahnula sam na trenutak. – Kako se osjećaš u vezi toga? Što ćeš poduzeti? – upitala me, a ja sam potražila svoju sigurnu točku i nisam odgovorila. Što ću poduzeti? Napraviti pokolj na maturalnoj zabavi i trudna završiti u zatvoru. Vjerojatno doživotno. To dijete neće imati majku, a oca da ne spominjem. Evo, draga osobo, kako da se osjećam? – Ne znam… – Želiš li završiti ovaj razgovor? – upitala me. Kimnula sam glavom, a onda sam, uz njezinu pratnju, izašla iz ordinacije. Ono što mi se ovdje najviše sviđa jest to što govorim koliko hoću i što hoću. Razumiju moju šutnju, razumiju moju točku, moje sjene, trenutke kada su mi ruke kao paralizirane. Donedavno sam mislila da me truju, da čine sve samo da poludim. Mijenjam mišljenje, ali se i dalje bojim. Bojim se straha. Ne straha od paukova, iako da, tko se još ne boji tih malih stvorenja? Nemam više takvih normalnih strahova. Napredovali su u ludilo. Bojim se noževa u ladici, bojim se otmice, bojim se današnjeg svijeta i svih novih ljudi, bojim se da ću se bojati. Osjećam poteškoće pri hodanju. Pozdravila sam sve prisutne i nečujno izašla van. Mama me uvijek pratila i čekala ispred. Bila da je riječ o sastanku s grupom ili običan pregled. – Već? – upitala me, a ja sam samo pošla prema automobilu. Zajedno smo ušle. Dotaknula mi je ruku i pitala zašto ne pričam s njom. To valjda i rade ljudi koji vole, prešućuju bol najmilijima jer je ta bol zarazna, eksplozivna, otrovna. Jedno sam vrijeme imala osjećaj kao da ne volim nikoga, i s druge strane kao da nitko ne voli mene. U glavi mi se vrtjelo kao da sam na vrtuljku. Posegnula sam za mobitelom i poželjela pisati, ali nemam riječi. Nemam ili ih imam previše pa ih jednostavno ne mogu sabrati i uhvatiti. Ne mogu si srediti misli...

144

55. Noel Četvrtak, 13:25 – 4 dana ranije – Ja bježim natrag niz stepenice! – ispalio sam kroz smijeh znajući da tako Leona ostavljam na milost i nemilost čudovištu. Skupili smo se zbog Dungeons and Dragonsa. Nevjerojatno je kako čovjek kroz takvo što razvija maštu. – Ja čudovištu popušim. A i tebi ću kad se popnem gore! – master je bacio kockice nakon Leona i tražio mogućnost da se takvo što dogodi. Najgora je stvar kada se doista obistini i najmanja glupost koja se izgovori. Prošli put smo se okupili kako bismo vjenčali Leona i svećenika. Nije imalo smisla, ali bilo je dovoljno da vrijeme proteče kao rijeka. Čudovište je probolo njegovog lika i on ostaje ležati na podu. Diana je znala doći i sudjelovati iako nas je tada jedva poznavala. – Drukčiji si, ne gledaš me više isto... – sjećam se da je započela uobičajenu priču. – Ni nebo ne gledam svaki dan isto, a volim ga kao i prvi dan kada smo se susreli. Nije razumjela. – Grmiš. Baš poput neba. Grmiš i lomiš oblake. Puštaš kišu na sve koji te okružuju, ali to ne znači da te drukčije gledam. Za mene si to i dalje ti, moje nebo, moja svakodnevna pojava, u kojem god obliku bila, ali nauči pustiti to sunce da ti pokaže kako osušiti tu kišu. Kako smiriti oblake i kako umiriti cijelo svoje prostranstvo. Jednostavno je. Kakvo god nebo bila, volim te. Samo trebaš shvatiti da je i tom nebu lakše kad ne crpi snagu sunca za prolome i silovitu grmljavinu. Protrljao sam oči. Sjećanja me čine slabijim. Uvijek sam je uvjeravao da je volim govoreći joj da volim njezin svijet, čak i onaj koji još nisam upoznao, da ću taj dio tek zavoljeti. Svaki dio nje stvoren je da bi bio voljen. U tim trenutcima izgledala bi smireno. Tek kada je došao kraj shvatio sam da se svaki problem s njom rješava zagrljajem. Moji zagrljaji bili su joj sve. Pomisao da ću je izgubiti bila je tu, često. Svjestan svoje odsutnosti vratio sam se dečkima koji su već navikli na takvo lutanje. Mislio sam da će biti bolje, da ću se udaljiti kako se ne bih svakodnevno javljao gdje sam, kako bih slobodno pušio travu i činio što me volja.

145

Sada sam upao dublje. Od jutros trava nije jedino što sam uzeo.

146

56. Asia Četvrtak, 20:50 – 4 dana ranije Mislim da ću poludjeti od želja. Obitelj se okupila u dnevnom boravku. – Tebe tvoji živci uhvate svako malo! – našalili su se. Uvijek smo se svi šalili baš na njezin račun, bilo je lakše nego na tatin. – Uhvate te mjesečno dva puta po petnaest dana! Svi smo prasnuli u smijeh. Protrljala sam stražnji dio vrata i uzela tablete predviđene za navečer. Kad sam bila manja i kad bih trebala popiti tabletu protiv mučnine u autobusu, bila mi je potrebna skoro litra vode da tableta prođe kroz grlo. Sada ih čak po pet gutam u sekundi. Naučila sam. – Laku noć! – potrčala sam niz stube jer, po običaju, uvijek imam osjećaj da sjena trči za mnom po njima. Legla sam u svojoj zamračenoj sobi i zatvorila oči. Kada ih otvorim, jer ne mogu zaspati, ugledam upravo nju. Crna silueta, koja je dio mene, sjedi mi na koljenima i pokušava me ugušiti, okreće glavu s jedne na drugu stranu i glasno se smije. Zatvorila sam oči i tad je prestalo… Počinjem prihvaćati da je to moj život i da je to način kako ću preživljavati. Osim svoje sjene, trebam se boriti i s ljudima koji postoje. Čudniji su mi zbiljski ljudi od sjena koje nitko drugi ne primjećuje. Svojoj sjeni odlučila sam dati ime jer znam da me nikad neće napustiti. Tobi, tako se zove. Valjda odgovara. Valjda se neće razljutiti ako već ima svoje ime. Što ja to govorim? Kako sjena može imati ime? Duboko sam udahnula i zaspala. Jesam li zaspala? Pogledala sam na sat i shvatila da je tek sedam ujutro. Nisam sanjala, nisam imala noćne more, nije se dogodilo ništa više nakon što me sjena posjetila. Tata će me, pretpostavljam, pitati jesam li što sanjala i je li mi se sjena pojavljivala. Nekako mi se ne da objašnjavati sve što vidim i što me napadne.

147

Navikavam se ili ne...? Očito sam se naviknula. Nikakvi trnci, nikakav strah od sjene. Osjećam se kao da je sada dio mene, kao da taj djelić mene ponekad poželi napustiti tijelo i odmoriti se. Možda na krivi način. Duša mi je crna, ako je ta sjena ono što mislim da jest. Duša, moja vlastita duša kojoj više nije stalo ni do čega. Uhvatila me blaga mučnina. Svejedno mi je što će se dogoditi danas, svejedno mi je tko će ostati uz mene, svejedno mi je što ću postati, ali bojim se. I dalje se bojim. Vijesti su javile da je djevojka sa shizofrenijom doživjela napad svoje sjene što liči na klauna. Isto tako, ljudi umjesto da sjednu i popričaju s njom, pozovu policiju koja joj samo pogorša stanje jer ju prisilno odvuku u stanicu. Kako ljudima objasniti da nismo čudovišta, da ne želimo nikoga ubiti iako nam glasovi tako govore, da ne želimo… Čekaj, samo malo. Ja želim ubiti, ali moji glasovi nemaju veze s tim. Govorim o tome kako bi policija trebala pružati sigurnost u gradu, a tu sigurnost ljudi poput mene nemaju. Voljela bih probuditi svijest u ljudima svojom pričom, napisati knjigu o tome što se događa u glavama oboljelih. Što se događa u ljudima kada ih napada njihovo vlastito biće. Možda bi tada vjerovali da i mi vrijedimo jedan, dva ili više zagrljaja, da i mi zaslužujemo neko rame za plakanje. Liječnik mi je rekao da samo jedan posto stanovništva boluje od te bolesti. To je vjerojatno samo dokaz da smo drukčiji i da vrijedi pokušati. Unatoč tomu, osjećam kao da se u meni bore moja sjena i ona prava ja. To se vidi po načinu na koji mijenjam mišljenje i odluke, no ne i želje. Želim da prestane.

148

57. Noel Četvrtak, 17:50 – 4 dana ranije Upravo tada, upravo u tom trenutku, kada su mi slušalice upaljene, osjetio sam sreću kako prestaje čim se pjesme zaustave. Prolazim po tko zna koji put pokraj Kostine kuće. Od bratove smrti to radim barem jednom tjedno, ponekad jednom mjesečno. Zaustavio sam se i sjeo na rub ceste. Možda sam trebao dobro razmisliti prije nego nešto napravim jer su granice tanke. Tek obične niti koje puknu tad više nema natrag. Zidovi me povrjeđuju, svjetlo me guši, duša tjera na raspadanje. Izgubio sam dvije najvrijednije osobe u životu. Za onaj sljedeći ne znam. Dianu. Prije no što sam je upoznao nisam se osjećao dovoljno vrijednim, dovoljno dobrim. Uz nju sam zavolio vlastito tijelo, priznao sam joj to. Radovala se mojoj sreći više nego svojoj. Brata. S njim sam provodio skoro svaki sat u danu. Bili smo kao pupčanom vrpcom vezani. On će zauvijek ostati neodgovoreno pitanje. Samo se nadam da naše svađe nisu ostavile ožiljke na njemu, da ga nisu obilježile i nakon smrti.

149

58. Asia Petak, 12:00 – 3 dana ranije – Ne želim – bunila sam se po treći put otkako sam ustala. Opet haljina. Opet maturalna večer. Opet ispitivanje o pratnji. – Ništa od toga – dobacila sam i na trenutak se sjetila Noela, ali on nije osoba koja treba iskusiti šok koji se sprema. S druge strane, nedostaje mi gledanje na život kroz dno čaše. Sjela sam na rub naslonjača i uzela bilježnicu u ruke. Voljela bih da mogu pisati o ljubavi, o tome kako ju doživljavam i osjećam. Voljela bih se zaljubiti, onako do kraja. Onako kako ljudi pričaju da vole. Želim pisati o sreći. Sreća je čudo, a pod to čudo se mogu ubrojiti i ljudi. Valjda oni koji te čine sretnim i uzbuđenim. Oni koji ti rasplamsaju smijeh. Pa hajde, pisat ću o sreći – odlučila sam. Što je sreća? Internet kaže da je sreća zdravlje. Dakle da. Jeste. Onda se pronađe netko tko kaže da je sreća samo stanje uma, najčešće slabo povezano s realnošću i utemeljeno na nekoj zabludi. Čovjek kao jedinka može biti nesretan, a da to ostane neprimijećeno. U čemu pronalazim svoju jebenu sreću više? U pisanju? Moje je pisanje spoj četverogodišnjih citata i ulomaka, spoj moga odrastanja u cjelini. Mislim da sam se čak i izgubila između nekih redaka, neke riječi ostavila nedovršenima, neke smjestila gdje im nije mjesto. Kad sam kod riječi, tata mi je pričao o djedu. Duboko vjerujem da je taj čovjek bio najbolji čovjek na svijetu. Na kraju je titulu najboljeg čovjeka na svijetu predao mom ocu. Čudno je to što je toliko drukčiji od nas svih u kući. Jedno vrijeme sam strahovala da ću izgubiti roditelje. Valjda zato što je dolazilo do granica u kojima se to moglo uistinu i dogoditi. Tata je pao s krova jedno jutro, ruka mu je ostala probijena bušilicom i krvario dok nije stigla pomoć. Gledala sam kako sjedi spuštene glave dok mu iz ruke teče crvena tekućina. Molila sam se Bogu samo da ne ostane bez previše krvi jer ga više ne bi bilo.

150

Drugi put, iako to nisu jedina dva puta, mama nije mogla disati. Brat i ja smo trčali do susjede s imenom voćke, kako bismo pozvali hitnu. Dan poslije dotična je došla po pelene i ne pitajući kako je mama. Tada joj je zalupila vrata za sva vremena. Sada, kako sam starija i svjesnija života, znam što je bilo. Borila se s anksioznošću i imala je samo napad panike. Sa srcem je tada bilo sve u redu, no ne i sa mnom, bratom i sestrom, koji smo to jedva podnijeli. Bili smo tako mali da smo se bojali spavati tu večer od straha hoće li se ponoviti. Nije se ponovilo i ne znam kome da zahvalim na tome. Možda Bogu, ali udaljila sam se od vjere pitajući se zašto mi sve ovo radi, jesam li samo pokusni kunić i hoće li se ovo događati cijeli život? Doktor kaže da se simptomi mogu ukloniti, ali ne i bolest. To je valjda jedna od pozitivnijih činjenica. Možda jedan maleni dio koji može izazvati sreću u meni. Teško bi mi bilo reći sve što mogu napisati jer dok govorim, a u grlu se nakuplja stijena koja ne da pričati, stvari ne idu kako bi trebale. Ovako mogu plakati i pisati neometano. Gdje je sve krenulo? Možda ondje gdje sam čula kako je tata limom izrezao vene i skoro nestao iz naših života. Možda ondje gdje su me zlostavljali vršnjaci na sve moguće načine. Možda ondje gdje se izgubila između snova i stvarnosti. Možda je i genetski. Ne, ne bi bilo genetski. Te sam godine po prvi put osjetila kako je izgubiti nekog bližnjeg, kad ga smrt odnese. Jebeno nikome ne želim osjećaj i misli koje sam imala tih dana. Bilo je toliko zastrašujuće i bolno, toliko nestvarno i užasno. Katastrofalno, ali spokoj koji sam osjećala kad sam joj dodirnula ruku bio je takav da kao da sam čula njezin glas koji govori kako će sve biti u redu. Tako sam predosjećala da joj je duša dobro, gdje god od tada bila. Tada sam i lakše pisala. Uvijek mi je bilo lakše pisati kad mi se srce rastavljalo. Kao da je pisanjem ponovno zacjeljivalo. Ta je knjiga nastajala kroz godine u kojima nisam bila sama, ali kada jesam, skrenula bih s kursa. Lažna nadanja umorila su mi želju za nadanjem. Budni snovi ostaju stisnuti ispod planine bogatih riječi i siromašnih značenja. Čovjek postaje promatrač vlastitog života, umjesto njegov krojač i tako se prepusti. Spusti ruke i odustane od želja, nadanja i ostvarivanja. Spusti ruke i više ih ne širi nikome, nikoga ne očekuje i nikome ne da blizu sebe. Bilo da se radilo o onome tko uništava ili o onome tko liječi. 151

Tako to valjda ide, pokušaš. Nakon stotinu propalih pokušaja pokušaš opet. Vjeruješ u onu priču da ako ne ubereš jednu ruža kako treba, možeš drugu ubrati lakše i opreznije. Sve ovisi o pristupu. Ponekad sam i ja bila ruža, razočarenje drugima kad se ubodu na moj trn. Nisu znali da me treba ubrati nježnije. To je i bio moj način, moja borba.

152

59. Noel Petak, 12:00 – 3 dana ranije Smatrao sam ju dobroćudnim tumorom. Bila je tu, a njezina aktivacija je bila neizmjerno zastrašujuća. Ja? Luđak, dopustio bih joj da uništi svaki dio mene. Sada vjerujem da je ljubav jedina koja može pobijediti i poraziti realnost. Tako uništava i snove. Kroz dan nam prolaze mnoga poznata lica, mnoga vidimo tek prvi i zadnji put. Tek kad padne noć, znaš tko je tom danu bio potreban. Ne mogu negirati da je želim kao nekada u krevetu pored sebe. Da joj samo držim rame i prolazim rukom kroz kosu, bez ičega što je više od toga. Pričaju kako je od mržnje gore samo kada prestaneš voljeti osobu s kojom si prošao sve. Sve istoga trenutka prijeđe u neprijateljstvo, gađenje, neku vrstu odbojnosti. Osobu s kojom si pričao do kasno u noć u gradu više ni ne prepoznaješ. Osobu kojoj si čitao priče da lakše zaspi više i ne pozdravljaš. Osobu kojoj si pružao zagrljaje više ni ne pogledaš. Vjerujem da očekuje moj poziv, da sjedi kraj mobitela i čita što piše kada mobitel zazvoni. Inat, ponos, jače je od mene. Gdje god da pođem, borim se s tim koliko ju želim. Vjerujem u vrijeme, u vrijeme i ništa drugo. Možda, ako ju ne budem tražio, pozivao i zamišljao jednostavno sve stane. Možda uspijem nastaviti živjeti život gdje mi ga je oduzela, ustati kao nov čovjek i ne osvrnuti se natrag. Razočarao sam se, vjerujem, isto kao i ona, ali što tu mogu? Dvoje je potrebno za apsolutno sve od onoga u čemu smo sudjelovali. Sve je prestalo kada smo prešli s mi na ti i ja.

153

60. Asia Petak, 21:00 – 3 dana ranije Nekada izgovaram riječi koje na drugima ostave ožiljke. Nikada ne promislim prije nego nešto kažem. Kažem stvari koje i ne mislim, kažem stvari koje nisam znala da mogu izgovoriti. Prestravljena sam, ali uvijek bih zatražila oprost. Uvijek bih se opravdavala i činila da stvari što brže budu u redu. Postala bih toliko emotivna da sami početak razgovora započne i mojim suznim očima. Voljela bih da sad mogu zaplakati, da mogu izbaciti iz sebe što se izbaciti da. Nasmijala sam se sebi i izašla iz kuće kako bih mogla krenuti prema klubu. Klub kao i svaki, popunjen od podrumske rupe do krova, glasan do stvaranja bolova u mozgu i naizgled za povraćanje. Sjela sam za svoj stari šank i naručila ocijeđenu naranču, ne alkohol. Sve će biti dobro, Asia, hoće. Znaš kako kažu, ako nije dobro, nije kraj. Prvi mi je gutljaj bio pozamašan, jer sam putem ispraznila mjehur. Popila sam sve do kraja i uputila se prema toaletu. Haljine, šminka, torbice, štikle… O 'bem ti život… Red je bio golem. Osvrnula sam se oko sebe. Svjetla trepere, nije ništa manje glasno nego što je bilo. Pogledala sam svoje tenisice i pod. Često sam se osjećala kao hipohondar zamišljajući si da umirem, da imam infarkt i da me više nema. S druge strane, htjela bih da me nema, ali na puno lakši način. Djevojka iza mene se naslonila na zid i savila kao da ju boli trbuh. – Jesi dobro? – uhvatila sam ju za podlakticu i refleksno se zajedno s njom spustila na mokre pločice. – Ne brini, mi ćemo ju odvesti kući – rekao je muški glas iza mene, a nekoliko starijih momaka se odnekud pojavilo. Onaj koji je govorio uhvatio ju je za ruku, ali ja joj drugu nisam puštala. – Poznaješ li ih? – upitala sam, no nije mi odgovorila. Nisam ju mogla pustiti s njima. – Nešto sam popila… – Koliko si popila? – opet sam pitala. 154

– Pila sam vodu, običnu vodu... – uhvatila se za donju čeljust kao da se gubi. – Nitko ju neće odvesti, ja ju vodim na Hitnu! – viknula sam, a oni su stali prosvjedovati. – Ostaje s nama, to mi je sestra. Bit će dobro. – Poznaješ li ih? – upitala sam ju. – Ne… – počela je gubiti svijest. – Slušaj me, neću te ostaviti samu – dlanovima sam joj uhvatila obraze. – Bit ćeš dobro, samo pričaj sa mnom! Kad sam se okrenula, više nije bilo nikoga kome je stalo do nje. Ni u kojem smislu. Prebacila sam joj ruku preko svoga ramena i čvrsto ju uhvatila oko struka. Kroz gužvu mi se nikada nije bilo teže probiti. Izvela sam ju van i našle smo se u stražnjoj ulici od ulaza kluba. Pozvala sam taksi koji je trebao doći tek za pola sata. – Možeš li me čuti? – upitala sam ju, a ona jedva kimne glavom. Pokazuje mi da joj trnu jezik i zubi. Je li otrovana, bolesna, drogirana? Bože! – Jesi li kome ostavljala svoje piće? – nije mi ništa odgovorila, već je samo prebacila glavu na moje rame i tako nepomična ostala. Znala sam da me čeka najdužih pola sata ikad! Smije li toliko čekati? Izvukla sam mobitel i nazvala Noela. Prvu i jedinu osoba s kojom sam komunicirala u zadnje vrijeme, izuzmemo li roditelje i grupne sastanke. – Noel, znam da je jako čudno i možda nije vrijeme, ali trebam te. Što je bilo?, zvučao je zabrinuto. – Ovdje je djevojka, očigledno drogirana, a ja sam na ulici, sama s njom. Gdje ste? Dolazim odmah. – Iza kluba – prekinula sam poziv.

155

61. Noel Petak, 22:15 – 3 dana ranije – Da, požuri sada! – ponovio sam Leonu koji je dodavao gas u svom starom autu. Objasnio sam mu situaciju koja ni meni nije bila sasvim jasna. Nije prošlo nekoliko minuta, a već smo stigli i tražili gdje bi te dvije djevojke mogle biti. Osvrnuli smo se i potrčali naprijed. U toj je ulici uvijek bilo mračno. – Eno ih! – Leon i ja smo povikali u isti glas. Prišao sam djevojci i podignuo joj glavu s Asiijnih koljena. Ne poznajem ju, iako sam dobro poznavao gotovo sve ljude u gradu. Još se nije dogodilo da sam njime prošao, a da me barem pedesetak ljudi nije zaustavilo i pozdravilo. – Vodimo ju na hitnu, nema rasprave oko toga. – To sam i ja namjeravala…

156

62. Asia Petak, 22:20 – 3 dana ranije Jedan ju je uhvatio za ruke, drugi za noge i tako su nepoznatu djevojku unijeli u automobil. Odlučila sam ići s njima jer mi činjenica da ne znam kako je neznanka ne bi dala ni mira, a ni sna. Sjedila sam iza uz nju. Ležala je bez svijesti, a vrijeme kao da se zaustavilo i kao da nikada nećemo stići! Sada sam svjesna svoje nesvjestice, samo što meni nije imao tko pomoći. Meni nije imao tko pružiti ruku i zaštititi me. Čini se da sam si ipak sama za to kriva. Zaustavila sam suze, ovo je prokletstvo. Vjeruješ li, osobo, u crnu magiju, zle sile i poroke? Mene su očito prokleli još u majčinom trbuhu. Ima li ovo veze s tim? Pogledala sam kroz prozor. Ulična mi svjetla samo ometaju ono što pokušavam vidjeti, a to su sve te silne zgrade i kuće. Ta četiri zida koja su, zapravo, najveća tajna na svijetu. Kako je samo nemoguće opisati svoje iskustvo da ga ljudi mogu shvatiti... Kako je samo nemoguće opisati ga i dobiti savjet koji doista možeš prihvatiti, o kojemu uistinu možeš promisliti i njime učiniti nešto sa svojim životom. Poželjela sam popričati sa Zolom. Jedino je ona imala savjete koji su me tješili, a meni je bila potrebna utjeha. Više mi ne treba razumijevanje, treba mi utjeha jer to što prolazim neće proći bez posljedica. Obilježena sam za cijeli život. Dotaknula sam trbuh kako bih možda osjetila nešto, ali osjetim samo laktove uspavane djevojke. Tad smo već bili stigli.

157

Subota, 00:01 – 2 dana ranije Sjedili smo u čekaonici. Liječnici nisu u krvi pronašli tragove droge, djevojka je bila opijena alkoholom i sada je na ispumpavanju želuca. Neopisivo sam sretna što sam naišla na nju prije onih momaka. Osjećam se tako dobro da bih mogla povikati od zadovoljstva što sam… O Bože, pa… Ispunila svoju želju. Spasila sam nečiji život. Toliko sam u životu planirala, toliko sam to željela, ali sve mi se ispunjavalo kada bih to najmanje očekivala. Kad ne očekujem uopće. Tata mi je uvijek govorio da ne smijem imati toliko želja jer se neke možda neće ostvariti i uništit ću time samu sebe. I dalje tvrdoglavo želim mnogo. Sada mi je pod brojem jedan ta da ozdravim i skupim snage reći roditeljima da će postati baka i djed. Kako će to tata podnijeti…? Opet, kako bi mama rekla, uvijek prvo mislim na druge pa tek onda na sebe. To mi je, pretpostavljam, urođeno. Uzimam mobitel u ruke i kao da uživam u boli stanem čitati stare poruke iz srednje škole. Scena kada nisam na vrijeme donijela novac za majicu koju bi svi trebali imati istu. Sjećam se kada je dotična pokušala Zolu okrenuti protiv mene svojom porukom: Nisu svi isti, družimo se. Vjeruj mi, na kraju će ti s njom biti puno gore nego s nama., misleći na mene pa se nadovezala i za majicu: Njoj ne vrijedi govoriti uopće jer je jednostavno zatucana osoba koje je izgubljena u vremenu i prostoru. Smatram da nisam zatucana, samo nisam htjela biti sa svakim, ali vrijeme ne mogu vratiti i ne mogu je sada sravniti sa zemljom zbog davnih pogrešaka… Ili mogu? Mislim da mogu jer je i ona je na mojoj maturalnoj listi. Možda bi bilo još zanimljivije da na sebe prospem lažnu krv i dođem zamaskirana kao vještica. Da učinim sve još dramatičnijim nego što sam planirala. – Kako napreduje veza s Kosti?– ubacio mi se u lice s podmuklim osmijehom. – Ne dotiči me, ne tako bahato. – Po gradu se svašta priča.

158

– Grad je pun smeća koje se ne može reciklirati – odgovorila sam i okrenula glavu. Razgovor je bio završen.

159

63. Noel Subota, 00:05 – 2 dana ranije – Što uopće radimo ovdje? Doveli smo ju, na sigurnom je, sad idemo – rekao je Leon. – Želimo se uvjeriti da je dobro? – Zašto me ispituješ izjavnim rečenicama? – Glup si – prosiktao sam. – Idite slobodno, javit ću vam! – rekla je Asia, no uočio sam kako stišće palčeve. Odbio sam i premjestio se na stolicu pored nje. Nervozna je. – O čemu razmišljaš? – O životu – nasmijala se: – I dobroj hrani. – Možda da ponovimo piknik?– namignuo sam. Pobogu, zašto sam to napravio? – Možda… – izustila je s prenemaganjem. Osjećam odbojnost među nama kakvu još nikada nisam osjećao. Tako sam u ono vrijeme osjećao i privlačnost kakvu ranije nisam. Možda sam trebao poći za njom, uhvatiti ju za ruku, poljubiti u čelo i obećati da će sve biti dobro s vremenom. Možda bi bilo drukčije da sam bio manje u vanjskom svijetu, više u našem. Naš svijet svakako nije isključivao onaj vanjski. Ne znam što se dogodilo, dovraga, ali ne znam. Liječnici su naizmjenično prolazili hodnikom, nitko ništa nije govorio, situacija se smirila. Ne znam kakav bi mi život danas bio da sam ostao s njom, ne znam kakav bi mi život bio da je brat još živ, ne znam kakav bih ja bio. U što bih se pretvorio? Bih li bio bolja osoba od one koja sam sada? Brat je uvijek bio za nju. Nakon prekida joj je poslao poruku da i dalje ima dobro mišljenje o njoj jer mu nikada nije naudila. Čak ni pomislila nauditi. Sami početak bio je lagan, naslanjala bi čelo na moje rame, sklanjao bih joj kosu s lica i gledao osmijeh kao rezultat toga.

160

– Ne mogu reći da nisam mislio na to, jer jesam. Želim biti s tobom – to su bile riječi nakon kojih sam je prvi put poljubio, nakon kojih sam prvi put osjetio njezine usne na svojima. – Potrudit ću se da te poljubim svaki put kad mi se ukaže prilika za to i da taj trenutak nikada ne zaboravim. – Jak si na riječima – pokušavala je biti hladna i odbojna, ali oboje smo znali da nešto postoji među nama. Od tada je počela govoriti da će me izgubiti, a ja sam ju tješio govoreći da ćemo o tome misliti kada i ako do toga dođe. Živio sam u sadašnjem trenutku, a ona pak previše u budućnosti. Sada, oboje vjerujem, živimo u prošlosti. Poput dvoje vremenskih putnika koji se više ne susreću, a bili su si sve.

161

64. Asia Subota, 00:30 – 2 dana ranije – Hvala ti, ne znam kako da ti se odužim… – izgovorila je kad su me pustili na kratko u sobu kako bih se uvjerila da je dobro. – Kako se zoveš?– – Kalina. – Asia, drago mi je. – Ne znam što mi je ovo trebalo, jednostavno sam se prepustila društvu i na kraju nikoga nije bilo. Ne sjećam se ni kako sam dospjela ovamo... – prepričala mi je svoju stranu priče. Sretna sam samo zato što je sada dobro i što se nije radilo o nekoj vrsti droge. – Drago mi je što sam te upoznala, iako u nesretnim okolnostima, ali doista mi je drago. Želim ti brz oporavak – pozdravile smo se i tad sam izašla iz njezine sobe. Morala se odmarati. – Možemo krenuti! – obratila sam se Noelu i njegovom prijatelju kojeg mi je tek prije ulaska u sobu predstavio. Izašli smo i uputili se prema automobilu. Nekako sam pristala da me odvezu kući jer me već počelo brinuti što moji misle gdje sam svake druge večeri. – Tu lijevo i onda opet lijevo – uputila sam Leona: – Leon, zar ne? – upitala sam naglas. – Da, evo ga. – Hvala na prijevozu! – lagano sam zatvorila vrata i utrčala pod nadstrešnicu kako bih što prije ušla u kuću. Mrzim mrak, mrak i sve što on nosi….

162

65. Noel Nedjelja, 18:25 – 1 dan ranije – Dugo sam te i nagovarao… – bocnuo sam ju. – Molim lijepo za mjesto, dama stiže! Prasnuli smo u smijeh. Ne znam što joj je sinoć bilo, ali iduće je večeri priča bila drukčija. Asia je drukčija. – Sutra je maturalna? – Mhm, bit će ludo. Tko preživi pričat će! Stisnuo sam zube na to. – Pizzu sam naručio, idemo? – upitao sam, a ona pristane. Uputili smo se kroz grad na izdvojeno mjesto noću gotovo nevidljivo. Točnije, bilo je i ugodno. – Imaš li pratnju? – Nepotrebna mi je za ono zbog čeg idem – odvratila je, ali ja ju nisam shvatio. Pokazala mi je da je bolje da dalje ne ispitujem. Odlučio sam joj priznati da sam bio nepristojan i da sam navaljivao saznati o njezinoj vezi s Kosti zbog tetovaže koju sam opazio kad mu je one noći ušla u automobil. Stajala je najprije na mjestu pa se naglo uspaničila se, histerično me udarala rukama i plakala, sve dok se zajedno u zagrljaju nismo spustili na tlo. – Asia, što ti je? Nisam mislio ništa loše, u redu je, to je sve ljudski…– – Silovana sam… – šapnula mi je na uho stišćući uplakano svoje tijelo uz moje. U grlu me zapeklo kao da sam popio litru pelina u jednom trenutku. Stisnuo sam ju još jače, ali ništa nisam rekao. Nitko nije zaslužio da to prolazi. Vidio sam, ali nisam primijetio što se događa. U životu ne treba vjerovati ni stvarima koje očima vidiš.

163

66. Asia Širom sam otvorila vrata. Srce mi je tuklo kao da će svakoga trenutka dosegnuti vrhunac i zaustaviti se jednom za sva vremena. Ušla sam u kuću što sam tiše mogla i otvorila prvu ladicu ormara na kraju hodnika. Otvorila sam drugu i naišla na hrpu nekakvih papira te stare kutije cigareta. Ušla sam u kuhinju i otvorila ladice, limene kutije i stari hladnjak s tek nekoliko konzervi gotove hrane. Uhvatila sam se za glavu i osvrnula oko sebe, što tražim? – Tko je tu? – trznula sam se i utrčala u smočnicu ne bih li se pritajila na neko vrijeme. – Tko je tu? – pokrila sam si usta kako bih zadržala disanje i strah za sebe. Njegov pištolj. Njegov pištolj je tu, na polici ispred mene. Nešto je drukčiji od onoga koji je imao posljednji put kad smo se vidjeli. Uzela sam pištolj desnom rukom i izletjela van iz smočnice, koja je zaudarala na ustajali krumpir. Našla sam se oči u oči s Kosti. Stajao je nepomično tek nekoliko metara od mene. Podigla sam pištolj u ruci i usmjerila ga prema njemu. – Što sad izvodiš?! – dreknuo je, ali bez straha. Držanje mu nije odavalo ništa osim hladnoće. – Kažem, dosta! – ispalila sam mu jedan hitac u prsa, zatim drugi, treći... Vrisnula sam kao da sam upravo svjedočila ubojstvu koje nisam ja počinila. Namjestila sam torbu na leđima i bez osvrtanja izašla u hodnik. Pištolj sam odložila na stari ormarić čije sam ladice isprevrtala i izašla iz kuće u trku. Jebote, što sam to napravila?! Ušla sam u svoj najmiliji park i smjestila se na iskidanu klupu. Na njoj su još uvijek urezani datumi i imena. S vremenom izblijedjela imena, izblijedjeli odnosi, izblijedjeli snovi. Upravo sam ubila nekoga. I nastavit ću taj niz. Ruke mi se tresu pri samoj pomisli na ono što se maloprije dogodilo.

164

Razmišljam... Vrijeme je samo kazna koja se naplaćuje, prokletstvo u turobnoj tmini gdje nema trunke svjetlosti. Ne mogu natrag, ne mogu naprijed. Ostala sam gdje jesam, iako, ne znam gdje je točno to mjesto... Samo ta nesretna grančica ispred mene i ja, negdje gdje se susreću silne zemaljske visine s nebeskim nizinama. Duboko ukorijenjeno drvo što odbacuje trulo granje izgubljeno metar od svoga početka. Stoji. Nikada nije ni bilo potrebe da se pomakne, tada je već bilo uništeno i bez ikakva smisla i snage. Kao da bi snaga tu išta dobro donijela. Nisam osjećala kajanje, nisam osjećala tugu zbog konstruiranog čina u glavi. Samo sila adrenalina zagrijavala mi je krv u venama i stvorila neusporedivo hladne trnce ispod slojeva kože. Nekada sudbinu trebamo uzeti u svoje ruke. Savila sam laktove da zadržim torbu na leđima. Onu istu koja u sebi čuva sudbonosni prasak. Uputila sam se prema svečanoj sali, udaljenoj samo nekoliko metara odavde. Znam da to moram napraviti sama, znam da drukčije ništa neće biti bolje. Bože, pomozi mi da izađem iz pakla… Uočila sam poznata lica i približila im se. Sve su oči bile uprte u mene, u moju čupavu kosu i nenamještenu odjeću. – Asia! Otkud ti ovdje? – Julia mi se obratila kao da ne bih trebala biti tu. – I moja je maturalna, zar ne? – Ne izgledaš kao da si spremna za maturalnu zabavu – dobacila mi je i ne shvaćajući kako me čini sve sigurnijom i spremnijom za ono što slijedi. – Ni ti ne izgledaš kao da si spremna za život! – okrenula sam se na petama i ušla u salu. Sjela sam na svoju stolicu. Prema proceduri, trebali bismo svi do ponoći obaviti grupno fotografiranje. Učinit ću ga nezaboravnim. Za sve. Sala je izgledala svečano, na stolovima su se već vidjele namještene čaše i poslužena pića. Svjetlo me uznemiravalo naglim okretanjem, s jedne strane na drugu. Baš poput reflektora.

165

Popila sam ohlađeni sok od naranče. Zaobilazile su me vrtoglavo skupe haljine što se vuku po podu, promatrale su me oči s našminkanih lica i sređenih frizura. Sjetila sam se svoje kutije s meni najvrjednijim stvarima. To nije novac, nije zlato. To su narukvice koje su u bolnici nakon rođenja bile na mojoj i maminoj ruci. Sačuvala sam i sve kućne papuče koje sam dotad nosila. Ranije je to bio znak da skrećem s puta jer ih nisam čuvala iz jednostavnog razloga. Čuvala sam ih jer sam vjerovala da mogu pričati, da mogu osjećati odbačenost. Bila sam čvrsto uvjerena u to. Nedugo nakon toga moja je plišana igračka okrenula glavu i pogledala me. Roditelji su svaki put mislili da su to samo snovi, a bilo je daleko od snova. Često je sve daleko od snova. Daleko od realnosti. Nekada sam nasmiješena dočekivala strance, nekada sam trčala središnjim trgom, nekada sam pružala ruku svakome. Nekada, davno. Neki su me smatrali luđakinjom, neki osobom koja zrači i širi pozitivnu vibraciju. Neki su me gledali ispod oka, neki su uživali u stvaranju priča i izvrtanju njihovih završetaka. Kad smo kod tih priča, do nas živi susjeda kojoj je moja mama služila kao bankomat ili prodavaonica. Kad je bilo najteže za sve, naravno, što se dogodilo? A što ne? Zove se kao voćka i bavi se uglavnom svim životima osim svojim, djeca ju nazivaju kurvom i pljačkaju. Kada samo pogledam svoje okruženje, ne znam hoću li se ikada moći oporaviti do kraja. Previše burno reagiram na takve stvari, ali kako si sama kažem: To su ljudi, Asia. Voljela bih da mogu promijeniti cijeli svijet, čitavu ljudsku rasu zgrčenu na jednom, ne tako običnom, planetu. To mi stvara tugu, a tuga boli. Tuga razara, tuga te tjera na doživotnu borbu, tuga je sjebana stvar. Zašto piješ taj sok? Zašto si došla ovamo? Smeta li ti taj nakoso postavljen kolač? Zašto ne zaplačeš? Moji su se depresivni razgovori nastavili razvijati tim tijekom. Pažnju sam posvetila i glazbi koja svira i pjeva o crnom vinu. Ne namjeravam unijeti niti zrno alkohola u sebe. Bar ne sada. 166

Asia! Asia! Asia! Stavila sam dlanove na uši da ih zaštitim od zvukova koji ne dolaze izvana. Od zvukova koji mi svaki put naježe cijeli tijelo. Osvrnula sam se oko sebe i čvrsto uhvatila torbu u ruke. Ulaze, polako svi ulaze i hodaju kao po crvenom tepihu. Onako nasmijani, glasni i uzdignuti. Koliko je samo snage potrebno za preživjeti agoniju života. Za preživjeti patnju, torturu pa čak i mučenje. Prepustila sam Juliji mjesto do sebe. Pogledala sam je duboko u oči prije nego skrene pogled. Srce mi je lupalo, vrištalo je da bude spašeno, dozivalo zagrljaj i riječi koje kažu da će sve biti u redu. Ništa od toga. Baš ništa od toga. Misli su mi počele stvarati razloge zašto ne. Možda zato što imam obitelj kakvu nitko nikada neće imati. Možda zbog sestre koja me izgnjavi i nasmije me kada je najgore, kada je previše teško da bih ustala iz kreveta. Možda zbog nove prilike, one koju bih trebala pružiti sebi. Samoj sebi. Toliko sam puta htjela sjesti s njima za stol i reći da ne mogu više tako. Reći im da su riječi koje držim u krletci duše najteže koje mogu čuti, da su riječi u mojoj glavi teške i neizdržive. Htjela bih im reći da mi život nema smisao, da previše patim. Suza sam isplakala dovoljno da su mi sada oči sasvim suhe. Duboko sam udahnula. Ubila sam čovjeka nakon što je on ubio mene i sada mi je svejedno. Gromoglasni pljesak me prenuo iz razmišljanja i tad sam shvatila da je održan prvi govor te večeri. Sada. Sada ili nikada. Ustala sam bez ikakvog čekanja i izvukla pištolj iz torbe. Ne iznenađuje me novonastala panika. Uperila sam ga najprije u Juliju i natjerala ju da me pogleda direktno u oči. Željela sam da shvati kako sam se poniženo i jadno osjećala dok me ugnjetavala. Željela sam da shvati koliko patim za razdobljem koje mi je trebalo biti najljepše. 167

Samo šutim i želim da shvati. Ne progovara ništa, oči joj se cakle možda i više nego meni. Promijenit ću kraj. Jednom rukom držim pištolj, drugom trbuh. Okrenula sam pištolj svojim ustima, uspjela sam zaplakati i… Povukla sam okidač.

168

67. Noel Samo sam se sjetio izlazaka, onda kad ne izlazim, onda kad dečki nisu uz mene. Pritisnuo sam tipku za pozivanje broja koji mjesecima nisam utipkao. Zaustavio sam se i sjeo na pločnik gledajući ravno prema Kosti. Ravno prema otvorenim vratima njegove kuće. Zašto su otvorena? – Noel? – Ja sam, mama – nisam se zaustavio: – Kako ste? – Mi… Mi smo dobro. A kako si ti? – Dobro, to je sve što me zanimalo. Prekinuo sam poziv i prije nego sam joj začuo glas po treći put. Ustao sam, obrisao prašinu s traperica i uputio se ravno preko ceste. Pobogu, ta šuma baš izgleda zastrašujuće. Provirio sam s desne strane vrata i polagano ušao. Kuća izgleda kao ruševina koja kao da se nikada neće srušiti. Možda bi trebala postati muzej. Produžio sam korak ispod uskih i niskih zidova zidove. Ugledao sam pištolj na poluotvorenom ormariću s ladicama. Adrenalin me oblio i uzeo sam ga u ruke. Krenuo sam unatrag, ali ipak sam se vratio. Zaslužio je. Brat je zaslužio da ga se osveti, da djela koja Kosti čini prestanu uništavati grad i ljude u njemu. Ušao sam u veliku prostoriju i zabezeknut viknuo. Prilazim Kosti, pokušavao sam osjetiti bilo. Nema ga. Kosti je mrtav, a ja sam bio taj koji je držao pištolj u ruci. Otvorio sam kuhinjsku ladicu. Jednu, drugu i tek u trećoj pronađem krpu za brisanje. Pokušao sam obrisati pištolj i pod ondje gdje sam prošao. Vratio sam pištolj gdje sam ga i našao, a krpu sam spremio u stražnji džep. Istrčao sam na ulicu, što dalje od mirisa ustajale hrane i krvi na ulicu. Ondje me već čekala policija.

169

68. Diana Strah me da ga više nikada neću vidjeti. S druge strane, strah me je da ću ga opet vidjeti. Čula sam od ljudi kako je s trave prešao na jaču drogu. Čujem i kako je pao neke ispite na fakultetu. Tjednima sam patila za nekim tko je uništio vlastiti život, tko garantira da ne bi moj? Problem je u tome što sam dopustila da toliko utječe na mene. Netko tko mi zbog hlača opsuje Boga vjerojatno ne bi bio milostiv ako bi mi zagorio ručak. Zašto bih, uopće, željela uza se nekoga tko sa samim sobom ne zna izaći na kraj? Voljela sam ga, jesam. Postalo mi je svejedno. S vremenom sam uvidjela kako sam sav trud za njega trebala usmjeriti samo prema sebi. Dalje bih dogurala, ali još nije kasno. On nije moja greška, već moja lekcija. Opaka lekcija. Stala sam pred ogledalo i tražila mane u odrazu. Pronašla sam se u nekome koga sam zavoljela cijelim svojim bićem. Uz toga nekoga sam prošla vrtuljak emocija i raznih scenarija. Tada je odustao. Odustao je jer sam u njemu vidjela sve što se u nekome može vidjeti, unatoč manama koje je nosio. Odustao je od osobe koja bi i sada gurnula ruke u vatru, i te iste ruke bi dale sve da dobiju priliku zagrliti ga posljednji put… Ili ne. Noel je samo taktička živina, koliko je samo karakterno neispravan. Mogli smo. Sve smo mogli samo da smo se oboje borili i da borbu nisam vodila samo slabašna ja, a uz njega sam ipak bila jača od stijene. Tješim se, shvatit će s vremenom da tako više nikada neće biti voljen, ali što čovjek ima od toga? Samo činjenicu da od boraca odustaju oni slabiji i nikada se ne pojave barem s pitanjem: Kako si? Ako ništa drugo, onda zato što si nekada davno bio biće koje je sudjelovalo u njihovom životu. Jebi ga, živote. Nauči lekciju i onu drugu stranu kao što si naučio mene, onu koja voli i spremna je na sve kako bi njezina osoba shvatila da borba čini čuda. Da je borba čudo.

170

Pomislila sam, zašto si ovo radim? Gledam u vlastiti odraz i mrzim se? Ne. Često su govorili kako vrijeme liječi sve rane, ali ne. Ne liječi. Vrijeme nije lijek koji je sposoban za takvo što. S vremenom čovjek samo nauči spašavati sebe prije nego spasi ostale. Živjela sam za osobu koja nisam ja. Nadala se, vjerovala i trudila svom svojom snagom… Sve dok nije kucnuo taj trenutak. Trenutak kada sam udahnula punim plućima i počela živjeti za sebe. Sad shvaćam svoju zrelost i djetinju dušu. Nitko me ne može razumjeti kao što se sama razumijem i ne treba. Moj je život moja sudbina. Na kraju krajeva, čovjek nema stotinu sudbina. Ima jednu i zbog nje je tu. Ni zbog koga drugoga. Naučila sam svoju lekciju. Život je ionako grad pun ulica kojima koračaju izgubljene duše, ali svaka bude pronađena – ako se nastavi kretati. Ja sam, između ostaloga, leptir slomljenih krila. Teško letim, ali sam i dalje leptir sa svim svojim bojama. Vjerojatno me treba pustiti da još samo danas isplačem uspomene u satima ove večeri, da dočekam noć u trenutcima koji su mogli biti, a nisu. Sutra ću započeti novi život. Predugo mi je on bio cijeli smisao. Žudjela sam za svojom prošlošću, sanjala sam ju više od vlastite budućnosti. To me tad činilo potpunom, postojanom, ali ne i živom. Kockala sam se danima, trgala mjesece na kalendaru i brojala latice na beživotnim tratinčicama. Kako sam ih samo izbjegavala, kao sve što je krhkije od bića koje sam i sama postala. Svaki drugi problem postao je jedan, onaj iza kojega je stajalo njegovo ime. Jedno je bilo sigurno. Ljudi se raspadnu i od previše ljubavi. Sada čvrsto vjerujem da je teže pokazati da ne voliš, umjesto da voliš. On više nije tu, a osjećam ga. Uz zrnca slane boli što mi noćima ljube usne, kao nekad on. Bio je drukčiji, učinio me drukčijom. Vjerovala sam u drukčije i upravo me to uništilo onako kako te uništi bolest koja proždire dušu. Uništio me on. Na svoj način. Drukčiji. Pred ljudima sam ga prešutjela iako su ga svi moji glasovi dozivali. Koga uopće briga za ljude? On je bio moja napišimozajednosudbinu osoba. Sad nisam sigurna odakle krenuti, silne riječi mogu poslužiti samo kao ideja, ali ne i kao metoda kojom bih nešto i uspjela. Opraštam mu. Opraštam u potpunosti. Ne zna što je učinio. Ja sam, vjerujem, dobila novu priliku.

171

Upoznala sam nekoga tko nosi njegovo ime, tko nosi ime moje osobe, ali ne i karakter. Nosi crvene tenisice koje će me (tko zna, možda) i mjesecima kasnije proganjati. Do tad će me proganjati misao da sam mogla pružiti više. Sebi. S vremenom, kada bi me uhvatio za ruku osjećala sam se dobro, osjećala sam se uistinu dobro. Doveo me pred svoje prijatelje bez ikakvih problema i tu sam shvatila da me se ne srami. Potpuno je drukčiji od svih onih sranja koje sam imala u vezi prije ove. Ako ju mogu sada nazvati vezom s obzirom na to da je previše rano. S njim sam proživjela, u samo nekoliko mjeseci, cijeli jedan film najljepših događaja koji su se mogli izredati na filmskoj vrpci. U početku mu nisam vjerovala jer sam se ranije razočarala, ali njegov trud oko naše komunikacije, njegovo đentlmensko ponašanje, njegov osmijeh, pogled… Osim imena, više apsolutno ništa nemaju zajedničko i sretna sam zbog toga. Bože, uistinu sam sretna, što je više potrebno? Mislila sam da neću preživjeti prekid zbog boli koju sam osjećala, ali kada je došao on shvatila sam da imam novu priliku i da moje srce možda može biti izliječeno. Sigurna sam da može. Učinio je da se osjećam kao netko tko je potreban svijetu. To je moja duga poslije kiše i vjeruj mi, sve se može preživjeti, a kada se preživi – onda treba živjeti bez osvrtanja.

172

Prije nego zatvoriš ovu knjigu i spremiš ju na neko mjesto, želim da znaš još neke stvari. Dok sam ispisivala sve te silne stranice i sastavljala rečenice u cjelinu, prolazila sam polovinu svega što si, draga osobo, pročitala, odvojivši za te retke svoje dragocjeno vrijeme. Od boli, gubitka voljenih, sreće i besmislenih stvari u središtu grada pa sve do upoznavanja novih ljudi na sasvim neočekivan i neobičan način. Sve ima svoje značenje. Broj 25, tetovaža, njezino ime, pa čak i njegovo. U potpunosti sam prošla bol koju donosi ljubav pa i kroz najljepše stranice koje mi je ona u životu mogla donijeti. Bila sam i ostala komplicirana osoba koja previše mari za sitnice, previše prima situacije i riječi srcu, ali i osoba koja ne želi mrziti već vjerovati u dobro, kakvo god bilo. Želim da svoje putovanje nastaviš boreći se za sebe i samo za sebe. Nikada ne odustaj od onoga što te ispunjava i čini sretnim bićem koje svojom dušom prepoznatljivo hoda ulicama sivog svijeta. Nije ni svijet, zapravo toliko siv koliko su siva naša viđenja. Nastavi. Što god bilo, nastavi i ne odustaj od sebe čak ni onda kada drugi odustanu od tebe. Odustajat će često, mogu reći i da će odustati svi, ali ti ne smiješ. Nikada. Vrijediš. Vrijediš poput kapljice kiše na ruci čovjeka u središtu suhe pustinje. Vrijediš i nećeš prestati. Ako si, osobo, bila povrijeđena duša na granici ponora, oprosti. Oprosti im što su te učinili nemoćnim stvorenjem. I posljednje… Ako je tvoja duša povrjeđivala druge, zatraži oprost. Zatraži ga i budi čovjek kakvog je danas rijetko vidjeti. Uvijek je jači onaj koji oprašta i traži oprost od onih koji okrenu leđa i ne osvrnu se nikada. Voli. Vjeruj u što god vjeruješ. Nadaj se. Živi kao da će svijet svakoga trenutka nestati. Ostani dijete koje veselo sastavlja priču o vlastitoj avanturi. Ako se osjećaš loše, ako prolaziš kroz teško razdoblje, bojiš se i želiš da sve prestane. Ako plačeš na ove riječi i osjećaš potrebu za tim onda plači i ne srami se suza. Prošeći do najbliže prodavaonice i kupi si šarene maramice. Vjeruj mi, baš kao i meni one će jedine biti uz tebe do kraja. Ne zaboravi: kada se isplačeš ne ostaj na tom mjestu na kojemu stojiš.

173

Kreni dalje. Kao netko novi. Jer tako to i postaješ.

174

ZAHVALE! Za kraj iza kraja, jer očigledno moji krajevi nemaju kraja (smisleno) želim se zahvaliti. Svima. Svima koji su odigrali jako veliku ulogu u mom životu. Veliko hvala Ivanu Kraljeviću koji mi je dočarao posebnost Gertrude. Osobi koja je odgovarala na moja silna i suluda pitanja o istoj. Znam, Ivane, znam da ona nije samo polica. Veliko hvala bratu Ivanu i sestri Magdaleni što su prolazili sa mnom najteže trenutke. Znam da me nije bilo lako gledati takvu nikakvu. Veliko hvala Ivi koja svojom iskrenošću i nestrpljenjem sudjeluje u mom životu. Veliko hvala mojoj Martini što je bila uz mene tijekom cijelog mog psihičkog sazrijevanja. Cijelo to desetljeće je proletjelo. Nadam se još mnogima. Veliko hvala Luki Blaževiću što mi je pokazao kako uistinu izgledaju ljepote čovjekove unutrašnjosti. Zauvijek ću pamtiti tebe i tvoje crvene starke. Veliko hvala Dolores na prijateljstvu kakvo nikada više nitko neće pronaći. Veliko hvala baki Moniki na osmijehu, na rukama koje su mi pružile sve što sam tada trebala. Ona je moja baka Sunce. Hvala još jednom mami i tati koji su neumorno pazili na moje osjećaje. Veliko hvala prekrasnom timu koji me uvijek sa osmijehom posluživao u Charlie-ju. Sada znate da nisam pisala lektire. Veliko hvala baki i djedu što su postojali. Jednostavno im veliko hvala na tome. Veliko hvala mom stvarnom Arčiju koji mi je dopustio ulazak u dvore njegovih boja. Veliko hvala mojoj lektorici Ana-Mariji što je hodala za mnom i popravljala me. Veliko hvala mom prekrasnom Anti koji je svojim postojanjem obogatio postojanje cijele obitelji, u širem smislu te riječi. Veliko hvala Goranu na nezaboravnom smijehu i utjehama. Veliko hvala mojoj veseloj bebi Adrianu što nas je usrećio.

175

Veliko hvala Tomislavu koji mi je svojom upornošću dokazao da vrijedim. Veliko hvala mom vojniku Mateju što mi je uljepšavao dane svojim pozivima. Hvala mojoj liječnici Dunji što je uz pomoć ostalih prošla sa mnom kroz najteži put koji sam, izgleda, morala proći kako bih bila ovdje gdje jesam i gdje ću tek biti. I najveće, nebesko hvala mom liječniku Nikoli koji je svojom brigom za mene postigao da se i sama počnem brinuti o sebi.

Zahvaljujem u svoje ime i u ime mojih likova svima koje sam ikada imala priliku susresti. Svaki taj susret značio mi je beskrajno. Želim da zauvijek živite u ovim redovima jer živjeli Vi ili preživljavali, postoji netko kome je bitno što ste tu gdje jeste.

176

Ova fotografija, ova krv koja teče mojim venama i tata kojega imam čast tako zvati, jedino su što mi je preostalo od Tebe. Nikada nisam imala priliku stisnuti Tvoj veliki dlan čineći da tako sve brige nestanu, nikada nisam imala priliku čuti Tvoj glas, vidjeti Tvoje naborano lice i nazvati Te djedom. Jedno sam imala priliku, a to je biti Tvoja unuka. Nadam se da si ponosan, gdje god sad bio.

177

178