12,12 Hercegovina franciscana : Časopis za duhovnost, znanost i umjetnost [PDF]

Zitiervorschau

HERCEGOVINA FRANCISCANA Časopis za duhovnost, znanost i umjetnost

HERCEGOVINA FRANCISCANA Časopis za duhovnost, znanost i umjetnost Godina XII, broj 12, Mostar, 2016. Izdavač Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar Uredništvo dr. sc. fra Ivan Dugandžić dr. sc. fra Serafin Hrkać dr. sc. fra Ivan Ivanda dr. sc. fra Robert Jolić dr. sc. fra Tomislav Pervan mr. sc. fra Miljenko Mića Stojić Glavni i odgovorni urednik dr. sc. fra Tomislav Pervan Zamjenik glavnog urednika dr. sc. fra Ivan Ivanda Tajnik Uredništva dr. sc. fra Robert Jolić Lektorica Ružica Tolić, prof. Korektor dr. sc. fra Robert Jolić Računalna obrada i prijelom FRAM-ZIRAL, Mostar Tisak FRAM-ZIRAL, Mostar Naklada 500 primjeraka ISSN 1840-1139

HERCEGOVINA FRANCISCANA Časopis za duhovnost, znanost i umjetnost

Mostar, 2016.

dr. Darko Periša, Zagreb

AKADEMSKO RELATIVIZIRANJE I MITOLOGIZIRANJE HRVATSKOG KRALJA TOMISLAVA današnjim hrvatskim akademskim krugovima rasprave o hrvatskom kralju Tomislavu često idu u dvije krajnosti – dok jedni relativiziraju drugi mitologiziraju njegovu povijesnu ulogu. Takve rasprave dolaze od pojedinih stručnjaka različitih profila, najčešće povjesničara (historiografa), ali i arheologa, ponekad i diplomata i novinara, a njihovi su povodi različito motivirani. Na ovome ću se mjestu osvrnuti na nekoliko najnovijih slučajeva. Iako je tematski blizak, ovaj osvrt nije nastavak moga prethodnoga sličnoga, jer su povodi za to različiti.1 Novu sezonu akademskog relativiziranja kralja Tomislava otvorilo je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske kada je na svojoj internetskoj stranici navelo podatak da je Stjepan Držislav, a ne Tomislav, prvi hrvatski kralj. Tim je povodom Milena Dražić na internetskom portalu Dnevnik.hr objavila 5. svibnja 2009. kratku kolumnu pod naslovom Tomislav nije prvi hrvatski kralj?! koja je zapravo zabilješka izjave Nevena Budaka, sveučilišnog profesora hrvatske povijesti ranog srednjeg vijeka u Zagrebu. Pitajući ga jesu li u pravu školski udžbenici povijesti, u kojima piše da je Tomislav prvi hrvatski kralj, ili je u pravu Ministarstvo vanjskih 1

Periša 2015. Na taj je moj osvrt kao glavni uvrijeđeni historiograf reagirao Tomislav Bali na svojoj internetskoj stranici, ali se gotovo uopće nije bavio s onim što sam napisao nego sa mnom. Ubrzo sam mu odgovorio na internetskim portalima (Hercegovački arheološki portal i Naša baština Tomislavgrad) i tamo sam, smatram, sve raščistio s njime. T. Bali se čudi što sam reagirao na njegov članak Medijsko mučenje prvih stoljeća hrvatske povijesti na njegovoj stranici na Academia.edu, jer taj i jedan njegov drugi “uradak nije bio zamišljen kao znanstveni rad (bilješkama usprkos) nego ga se prvenstveno može kategorizirati kao izražavanje vlastitog mišljenja, tj. reakciju, i stoga su objavljeni na internetskim stranicama, koje se mogu okarakterizirati kao moje privatne” (podebljao D. P.). Kritičko izražavanje vlastitog mišljenja o nečemu ili nekome na internetu privatna stvar? Ta mu je (izjava) “jaka”! Glavna i jedina vrijedna spomena Balijeva zamjerka, zbog koje me čak nazvao lažovom, jest ta da sam napisao da je on taj svoj članak objavio i na internetskom povijesnom portalu Historiografija.hr na kojem je aktivist, a zapravo ga je preuzeo Facebook Hrvatskog povijesnog portala. Zbog otežane mogućnosti provjeravanja na kojem je internetskom portalu bio njegov povučeni članak slagao sam na način da je to bilo u Gornjim, a eto bilo je u Donjim Vinjanima (u bosanskoj verziji stoje Vakufi).

266

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

poslova, N. Budak je odgovorio: “Zapravo ne griješe ni jedni ni drugi. Kada se u 19. stoljeću počelo razmišljati tko je prvi hrvatski kralj, onda se zaključilo da je to Tomislav jer je on bio prvi za kojeg postoji trag da ga je Papa u pismu nazvao kraljem, odnosno rexom i dodao da je to ipak dvojben dokaz.” Tu čitatelj može saznati da oba suprotstavljena mišljenja mogu biti jednako točna što se kosi ne samo s osnovnim znanstvenim postulatima nego običnom zdravom logikom, pa se ne treba čuditi kada netko historiografiju ne smatra ne egzaktnom nego uopće ozbiljnom znanošću.2 Ili su ipak neki njezini istaknuti predstavnici neozbiljni? Budak je istaknuo: “Nakon toga dolazimo do autentičnog izvora, nadgrobne ploče (sic! – D. P.) kraljice Jelene na kojoj se Jelena i suprug Mihajlo Krešimir i Stjepan Držislav nazivaju rexom” a “ta činjenica govori da su hrvatski vladari u 10. stoljeću nosili titulu rexa i prije Držislava.” Zatim potkrijepio: “Otkriven je i izvor koji o Trpimiru govori kao o rexu, što znači da [su] hrvatski vladari od Trpimira bili samostalni, a taj položaj s pravom možemo označiti kao kraljevski.” Budak je novinarki i čitateljima zatajio da je “otkriveni izvor koji o Trpimiru govori kao o rexu” heretički benediktinac Gottschalk, koji se jedno vrijeme skrivao na Trpimirovom dvoru, tako da već time njegovo tituliranje Trpimira rexom ne mora biti objektivno niti uopće ima istu težinu kao pisma u kojima je papa Ivan X. oslovio Tomislava rexom. Budak je dodao još i to da su “sačuvani samo latinski nazivi, u 9. stoljeću to je bio dux, a u 10. rex, nažalost ne znamo kako je glasio hrvatski naziv. S obzirom da titula kralja dolazi od Karla Velikoga možemo pretpostaviti da su se i u 9. stoljeću vladari nazivali kraljevima, ali prvog za kojeg izvor kaže da je dobio krunu i oznake kraljevske vlasti je Stjepan Držislav, 990. godine.” Dakle, jedini Budakov kriterij da je hrvatski vladar postao kralj jest taj da je dobio krunu i oznake kraljevske vlasti od, u Držislavovom slučaju, bizantskog cara. Mogućnost da su Držislavovi prethodnici okrunjeni domaćom hrvatskom krunom Budaku je očito nepojmljiva. Na upit zbog čega djeca u školama ne uče da je prvi okrunjeni kralj ipak bio Držislav, a ne Tomislav, Budakov radni kolega Ivo Goldstein odgovorio je da “problem leži u inerciji i tradiciji. Prvi za kojeg postoji dokaz da je okrunjen je Držislav, dokaza o krunidbi Tomislava nema.” A koje i kakve to dokaze imamo, recimo, o 2

Pojedini hrvatski fizičari znaju u javnosti (npr. Antonio Šiber u večernjoj talk-show emisiji Uvijek kontra na prvom programu Hrvatske televizije od 20. svibnja 2016.) izjavljivati da su samo i jedino prirodne znanosti prave i istinske znanosti, dok to ne vrijedi za društvene i humanističke, koje su valjda grana filozofije, što li već, jer nisu egzaktne. Dakle, pripadnici “egzaktnih” prirodnih znanosti (fizike, kemije i biologije) u stanju su stvoriti oružje za masovno uništavanje ljudi, a egzaktan broj stradalih od tog oružja u nekom napadu i istinske posljedice trebaju ustanoviti i objasniti pripadnici “neegzaktnih” humanističkih znanosti kao što je historiografija! Ako je zaista tako, onda je velika povlastica studentima povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu što im u okviru tog specijaliziranog humanističkog studija predaju i ispituju ih fizičar Hrvoje Štefančić i biolog-genetičar Tomislav Domazet-Lošo. Po tome je taj studij, uz učenje povijesti od suvremenog doba prema starijim razdobljima umjesto obratno, uistinu jedinstven ne samo u Hrvatskoj.

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

267

krunidbi franačkog kralja Meroveha, rodonačelnika merovinške dinastije? Budak se složio s Goldsteinom (barem da se oko nečega spornoga s njime slaže kada nije mogao oko njegove knjige Hrvatski rani srednji vijek3) i izjavio kako je “Tomislav općeprihvaćeni prvi hrvatski kralj” te na kraju dodao “kako nema ni jednog lika iz hrvatske povijesti koji ima toliko spomen obilježja kao Tomislav.” Je li to, možda, Budak pobrojao i razočarano usporedio broj Tomislavovih i Titovih spomen obilježja? *** U Zagrebu je 2014. objavljen novi udžbenik za šesti razred osnovne škole u Hrvatskoj koji obuhvaća srednji i rani novi vijek. Njegovi su autori Šime Labor, Snježana Vinarić, Jelena Šilje Capor, Manuela Kujundžić i Tin Pongrac. Riječ je o kvalitetnom udžbeniku i s historiografskog i s pedagoškog aspekta, ali pomalo čudi da ga je moralo napisati čak pet autora. Ako učenik/ca s lakoćom svlada cjelokupno opširno i iscrpno gradivo o povijesnim događajima i ličnostima u tom udžbeniku potencijalni je povjesničar/ka, a ako ne svlada onda je antitalent za povijest koji će se dobro namučiti. To ipak nije loše. Zašto bi samo privatne instrukcije djeci iz imaginarne matematike bile lak izvor zarade, kada mogu biti i iz povijesti. Ipak, historia est magistra vitae pa je više trebamo cijeniti. Na ovome nas mjestu zanima ono što autori pišu o kralju Tomislavu: “Mađarski su konjanici opustošili kneževinu Donju Panoniju i ubili njezina posljednjeg kneza, a nakon toga krenuli su u pljačkaške pohode prema Hrvatskoj. U to je doba Primorskom Hrvatskom vladao knez Tomislav (oko 910. – prije 928.). Točnu godinu njegova dolaska na vlast, kao ni godinu smrti, ne znamo pa zato godine vladanja navodimo okvirno. Od svojih prethodnika Tomislav je naslijedio jaku vojsku i uspješno je odbijao mađarske napade tako da ih je na kraju sasvim potisnuo prema sjeveru, preko rijeke Drave. To mu je omogućilo da proširi granice svoje države na područje današnje Slavonije, čime su sjever i jug Hrvatske po prvi put sjedinjeni.” Već na sljedećoj stranici Tomislav nije osvajač nego ujedinitelj: “Tomislav je, ujedinivši Primorsku i Panonsku Hrvatsku, a upravljao je i bizantskim tematom Dalmacijom, postao prvi hrvatski vladar koji je vladao područjem od rijeke Drave do Jadrana.”4 Način na koji je Tomislav proširio svoju vlast na Donju Panoniju nije poznat. Moguće je da mu je to olakšalo mađarsko doseljavanje, pokoravanje i pljačkanje Slavena u panonskom Podunavlju, pa su u takvoj situaciji Slaveni u Donjoj Panoniji sami imali interes prihvatiti hrvatskog vladara zbog jezične i vjerske srodnosti s Hrvatima, ali i bolje vojne organiziranosti Hrvata. Moguće je da je Tomislav iskoristio novonastalu situaciji s mađarskim prodorom i nasilno proširio svoju vlast na Donju Panoniju. Također nije poznato dokle je on proširio svoju vlast u Donjoj Panoniji. 3 4

Budak 1995, 299-327. Labor et alii 2014, 44-45.

268

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

Sigurno je da je imao Sisak, jer je na crkvenom saboru u Splitu 925. ponuđen hrvatskom biskupu Grguru kao jedno od tri nova sjedišta. Budak je zaključio da ne bi bilo opravdano preuveličavati Tomislavov uspjeh u Panoniji i pripisivati mu osvajanja koja su u vrijeme najžešće mađarske ekspanzije bila nemoguća u ravničarskim krajevima. Prema njegovom mišljenju starija je historiografija griješila kada je mađarsko-hrvatsku granicu stavljala već u to vrijeme na Dravu, jer ravničarski je kraj bilo teško, gotovo nemoguće braniti pred mađarskom konjicom, dok se Sisak oslanjao na brdovito zaleđe, a bio je dobro utvrđen od vremena kneza Ljudevita. Prema Budakovoj “povijesnoj zbilji”, hrvatsku granicu treba stavljati u širu regiju Siska, jer savsko-dravsko međuriječje ionako tada vjerojatno nije priznavalo ničiju čvrstu vlast, nego je bilo široki granični pojas između Hrvatske i Mađarske.5 Zašto bi se Tomislavova Hrvatska nužno morala braniti od Mađara već na granici na Dravi ako je kojim slučajem dotle dosezala? Ipak to nije Hrvatska u komunističkoj Jugoslaviji niti je to Mađarska u Varšavskom paktu. Tko je uopće mogao spriječiti iznenadni pljačkaški upad mađarskih konjanika i kako bi se Sisak, bez obzira kako bio utvrđen prije renesansnog doba, obranio da su Mađari sišli s kônja? Sraz dviju vojska nešto je sasvim drugo, a tu branitelj uvijek bira najpogodnije mjesto pred napadačem. Hrvati su u 9. st. kao franački vazali bili naoružani karolinškim oružjem i opremom, kako konjica (dugi mačevi-spate i ostruge) tako i pješaštvo (koplja s masivnim vrhovima s krilima kojima se moglo zaustavljati neprijateljske konjanike), što znači da je hrvatska vojska imala i sličan način ratovanja kao franačka, jer se s novim oružjem i opremom usvaja novi način ratovanja. Takav su način ratovanja Hrvati sigurno nastavili prakticirati i početkom 10. st. pod Tomislavom. Očito su imali i razvijenu strategiju i taktiku dok su porazili Bugare, koji su u to doba ratovali na sličan način kao Mađari. U djelu Gesta Hungarorum, kojeg je sastavio anonimni notar ugarskog (mađarskog) kralja Bele III., u 43. poglavlju je vijest da su mađarski vojskovođe Bulcsú, Lél i Botond vraćajući se iz Italije i prešavši rijeke Kupu i Savu zauzeli utvrde Zabrag, Posaga i Volko, u čijim se imenima bez problema mogu prepoznati Zagreb, Požega i Vukovar. Događaj je morao biti prije 955. kada su Mađari poraženi na Lechfeldu kod Augsburga od strane vojske istočnofranačkog kralja Otona Velikog, a zarobljeni Bulcsu i Lele su pogubljeni u Regensburgu.6 Dakle, međuriječje Save, Drave i Dunava i poslije Tomislavove smrti nije bilo u mađarskim rukama. Teško da je u takvoj situaciji Sisak bio u sastavu Hrvatskog Kraljevstva, a da nije bio prostorno bliski Zagreb koji se oslanja na goru Medvednicu. U svakom slučaju, Tomislav kao nekakav ujedinitelj Dalmatinske i Panonske Hrvatske običan je akademski mitološki konstrukt, koji je prisutan i u udžbenicima za osnovnu školu. Tomislava u tom pogledu treba promatrati kao tipičnog sred5 6

Budak 1994, 30. Majoros – Rill 1991, 20-23.

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

269

njovjekovnog vladara koji je, kada je bio u mogućnosti, diplomatski i vojno, širio područje svoje vlasti. *** Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu objavio je 2015. knjigu, odnosno priručnik svoje docentice arheologije Rajne Šošić Klindžić s naslovom Uvod u teorijsku arheologiju – stvaraoci i pravci u 20. stoljeću. Takvo je djelo već duže vrijeme bilo potrebno u hrvatskoj arheologiji. Knjiga je jako zanimljiva, poučna i ugodna za čitanje tako da se može preporučiti širem krugu čitatelja. Nas ovdje zanima poglavlje s naslovom Priče o prošlosti kao aktivni sudionici sadašnjosti u kojem autorica opravdano ističe sljedeće: “Arheolozi se trebaju čuvati zamki prevladavajućih vrijednosti sustava društva i samoga istraživača (općih i individualnih vrijednosnih sustava), zbog postojanja opasnosti ishitrenoga i paušalnoga arheološkoga zaključka koji može imati posljedice i po stvaranje javnog mijenja i društvo u cjelini. Određene teme iz prošlosti važne su i zanimljive široj javnosti i njihovo poimanje čini važan dio identiteta pojedinca ili čitave zajednice. Stoga je dužnost arheologa ili istraživača koji se bavi prošlošću prezentirati javnosti zaključke koji su temeljeni na čvrstim argumentima. Ovdje će biti predstavljena tri primjera interpretacije prošlosti koje su postale dio općeg stručnoga i javnoga mnijenja i u barem jednoj od tih dviju sfera preživjele desetljeća te su još uvijek aktualne, pa i formativne u raznim aspektima društva. Dva su primjera, jedan na lokalnoj, a jedan na globalnoj razini koji će ocrtati kako su nedovoljno argumentirani, a bučno prezentirani zaključci nastali tijekom dužeg vremena od strane raznih ljudi s različitim motivima, formiraju u priču koja postaje legitimna slika naše prošlosti. Stvara se mozaik od mnoštva sitnih fragmenata, a često i same priče ili radovi fragmentiraju i iz njih se uzima i crpi ono što je potrebno. Demantiji rijetko kada izađu iz okvira akademske zajednice, zaključci koji postaju dio tradicije i opće kulture neke zajednice teško se zamjenjuju novima. Stoga je potrebno iz bezbroj mogućnosti arheoloških interpretacija pokušati izabrati onu na koju upućuje najviše podataka, ali pritom uvijek naglašavati i postojanje drugih mogućnosti te izbjegavati banalne analogije. Treći primjer ukazuje na različite pristupe i spoznaje za tumačenje jedne pojave u prošlosti koji se razvijaju ovisno o vremenu u kojem nastaju. Prva je priča o kralju Tomislavu, druga o matrijarhatu. Treća je primjer povijesti arheološkog zaključka i promjena uvjetovanih razvojem discipline i ostalih prilika, primjer problematike prelaska s lovačko-sakupljačke privrede na zemljoradnju u Europi.”7 Teško se ne složiti s takvim stavom, ali se isto tako teško složiti s primjerom hrvatskog kralja Tomislava kojeg je autorica odabrala i onime što je u nastavku napisala.8 7 8

Šošić-Klindžić 2015, 150-151. Šošić-Klindžić 2015, 151-153.

270

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

Autorica odmah na početku ističe da kralja Tomislava ne spominje otac hrvatske historiografije Ivan Lučić, odnosno da se “kralj Tomislav u moderno doba po prvi put spominje kod austrijskog povjesničara Maxa Büdingera u djelu Österreichische Geschichte bis zum Ausgang des 13. Jahrhunderts iz 1858. godine, i to na temelju pisma pape Ivana X.” i pri tome se poziva na “čuveni” Goldsteinov rad o kralju Tomislavu.9 Iz toga se može zaključiti da kod Hrvata prije 19. st. uopće nije postojala nikakva predaja ili spoznaja o njihovom kralju Tomislavu i da je usađena pod utjecajem jednog stranca. E, neće biti da je tako. Prvi zabilježeni spomen u novom vijeku da je Tomislav bio okrunjen za kralja potječe iz glasovitog djela franjevca Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga iz 1759. gdje piše: “Brat ozgor rečenoga kralja (Vladislava – op.), Tomislav imenom, bi za kralja dalmatinskoga od gospode okrunjen, i od biskupa posvećen.”10 Zahvaljujući tom popularnom djelu i njegovoj višestrukoj objavi za kralja Tomislava su saznali najširi hrvatski slojevi znatno prije stvaranja nacionalne svijesti u 19. st. Zapravo, svi najobrazovaniji ljudi u dalmatinskim gradovima prije A. Kačića Miošića znali su za kralja Tomislava: barski nadbiskup Grgur u djelu nazvanom Ljetopis Popa Dukljanina iz druge polovice 12. st., Toma Arhiđakon u djelu Historia salonitana iz prve polovice 13. st; magistar Nikola iz Trogira u Ljetopisu kraljeva Hrvatske i Dalmacije iz početka 15. st. (istina, navodi ga kao Polislava) i Marko Marulić u svojoj verziji tog djela krajem 15. ili početkom 16. st. i anonimni redaktor koji je u 16. st. dopunio djelo Tome Arhiđakona tako što je priložio papinska pisma u kojima se obraća hrvatskom kralju Tomislavu. Ivan Lučiću 17. st. začudo ne spominje Tomislava, ali ipak je za njega znao, jer je upravo on prvi objavio rukopis Ljetopisa Popa Dukljanina. Dakle, kontinuitet spoznaje o kralju Tomislavu među učenjacima je očigledan. Autorica dalje piše: “Za popularizaciju kralja Tomislava 70-ih godina 19. stoljeća vrlo je važno domoljublje i otpor prema Mađarskoj. Upravo je Tomislav taj koji je prema Ljetopisu popa Dukljanina pobijedio Mađare te zbog toga predstavlja svojevrsnog heroja, a u opisu Mađara 10. stoljeća mogu se pronaći pridjevi ‘bijesni’ i ‘nekršteni’. Simbol Tomislava kao iskaza otpora prema Mađarskoj nakon raspada AustroUgarske gubi na značaju no brzo dobiva novu ulogu: osim stalnog simbola neovisne velike i jake Hrvatske, postaje i simbolom zajedništva unutar nove zajednice naroda.” Ako je točno da je među Hrvatima krajem 19. (i početkom 20.) st. kralj Tomislav populariziran kao simbol domoljublja zbog pobjede nad Mađarima s ciljem potrebe otpora mađarskoj hegemoniji pod kojom su se zatekli, zašto su Hrvati tada (s) pjevali domoljubnu protumađarsku pjesmu Ustani bane Jelačiću, a ne recimo Ustani kralju Tomislave? Jer u pjesmi lijepo i jasno stoje stihovi: Nema junaka, nema Hrvata / Kao što je bio Jelačić ban. 9 10

Goldstein 1985, 25. Kačić-Miošić 1759, 24.

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

271

O kralju Tomislavu kao simbolu zajedništva unutar nove zajednice naroda, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, autorica ističe: “Kralj Aleksandar osobno daje dodatni legitimitet Tomislavu. Svog sina, kao simboličkog predstavnika Hrvata nazvao je Tomislav, a mjesto Duvno je preimenovano u Tomislavgrad 1925. godine. Spomenik kralju Tomislavu čije se postavljanje u Zagrebu počelo planirati za vrijeme obljetnice na trgu koji dobiva njegovo ime 1927., konačno se postavlja 1947. godine, dakle dvije godine nakon uspostave nove zajednice naroda, Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Moment suradnje Hrvata (kralja Tomislava) i Srba bio je koristan i za nastavak jačanja ideje jugoslavenstva u okvirima ‘nove’ Jugoslavije. Kralj Tomislav tijekom druge polovice 20. stoljeća postaje dio službene hrvatske povijesti, a rijetka propitivanja utemeljenosti podataka u izvorima ne izlaze izvan uskih akademskih krugova.” Davanjem imena Tomislav svome drugome sinu, kralj Aleksandar Karađorđević nije mogao dati nikakav dodatni legitimitet hrvatskom kralju Tomislavu, od kojega ga je dijelilo cijelo jedno tisućljeće, nego isključivo samome sebi kao aktualnom kralju Srba, Hrvata i Slovenaca. Zamisao da se 1925. u sklopu proslave tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva gradić Duvno preimenuje u Tomislavgrad došla je od duvanjskih Hrvata, a to im upravo centralna vlast u Beogradu na čelu s Aleksandrom nije dopustila. Tek kada se početkom 1928. Aleksandru rodio drugi sin, kojem je dao ime Tomislav, delegacija duvanjskih Hrvata otišla je na prijem Aleksandru u Beograd i zamolila ga da preimenuje Duvno u Tomislavgrad u zajedničku čast hrvatskog kralja i novorođenoga princa. Tek je tada kralj Aleksandar odobrio preimenovanje Duvna. Međutim, to nije spriječilo srpskog radikala Punišu Račića da iste godine u Skupštini u Beogradu pištoljem ubije hrvatske zastupnike, a među njima smrtno rani hrvatskog političkog vođu Stjepana Radića. Nije spriječilo ni kralja Aleksandra da sprovede diktaturu u kojoj su između ostalog u javnom životu zabranjena hrvatska obilježja, pa čak i korištenje hrvatskog imena. A, nije spriječilo hrvatske političke emigrante (ustaše) da organiziraju atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu. Istina je da je spomenik kralju Tomislavu (na konju) u Zagrebu postavljen 1947. poslije ponovne uspostave nove zajednice južnoslavenskih (samo jezikom, ali ne i kulturološki srodnih) naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Ali je isto tako istina da je te godine komunistički režim sa susjednog zagrebačkog trga uklonio spomenik hrvatskom banu Josipu Jelačiću (također na konju) a dvije godine prije Tomislavgrad ponovno preimenovao u Duvno. Autorica očito ne zna da davanje imena po hrvatskom kralju Tomislavu nekom članu kraljevske obitelji u novijoj povijesti nije uvijek imalo veze sa zajedništvom Hrvata i Srba ili jugoslavenstvom. Tako je Ante Pavelić, poglavnik fašističke Nezavisne Države Hrvatske, formalno zatražio od talijanskog kralja Vitorija Emanuela III., da princa Amiona iz talijanske dinastije Savoja, imenuje hrvatskim kraljem.

272

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

Princ Amione okrunjen je 18. svibnja 1941. u Kvirinalskoj palači u Rimu, a uzeo je ime Tomislav (II.) kao spomen na prvog hrvatskog kralja. Tim su činom Hrvatska i fašistička Italija trebale biti povezane, a upravo je novi “hrvatski” kralj shvaćao da je najveći kamen spoticanja talijansko pripajanje Dalmacije. Da bi se ojačalo pravo dinastije Savoja na hrvatsko prijestolje, svome sinu Amadeu dao je i krsno ime Zvonimir, također kao spomen na još jednog hrvatskog kralja. Vrhunac autoričinih komentara glasi: “Tijekom 2013. u povodu ulaska Hrvatske u EU, Večernji list i agencija Millenium promocija proveli su istraživanje u kojem su građani Hrvatske od 100 ponuđenih imena trebali odabrati 30 hrvatskih velikana kojima se najviše ponose. Kao jedan od tih 30 velikana izabran je i kralj Tomislav. Novine 24sata u ljeto i jesen 2014. dijele medaljice s likom kralja Tomislava također u sklopu edicije Hrvatski velikani. I u dijelu akademskih krugova (makar ne usko vezanih uz polje povijesne znanosti) Tomislav kao prvi hrvatski kralj ostaje nepobitna činjenica s dodatkom raznih dvojbenih interpretacija, primjerice da Hrvatska nakon Tomislava počinje slabjeti.” Zar kralj Tomislav kao simbol suverenosti ne bi trebao biti među 30 hrvatskih velikana u “istraživanju”, zapravo običnoj novinarskoj anketi, uoči ulaska mlade demokratske Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojoj neminovno mora izgubiti neke oblike suverenosti? Dovoljno je podsjetiti se da su zbog ulaska Hrvatske u Europsku uniju zabranjene propagandne reklame Kupujmo hrvatsko. Zar u akademske krugove treba, kao nepobitna činjenica, tek tako ući i biti prihvaćena teorija da Tomislav nije prvi hrvatski kralj samo zato što to netko bez razumijevanja raspoloživih izvora i cijelog povijesnog konteksta smatra ili mu se to više sviđa? Autoričino pozivanje na djelo Bože Skoke11 kao primjer “dodatka raznih dvojbenih interpretacija” u tom pogledu ne govori ništa, jer je to djelo ionako prokazano kao plagijat,12 usprkos činjenici da je recenzent bio Neven Budak. Autorica na kraju zaključuje:“I u 21. stoljeću, važan aspekt hrvatskog nacionalnog identiteta nosi osoba o kojem iz izvora ne znamo više od nekoliko ne potpuno jasnih rečenica. Najviše državno civilno odlikovanje nosi ime kralja Tomislava (velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom), kip kralja Tomislava iz Zagreba nalazi se na naličju novčanice najveće vrijednosti u RH (1000 kn), nazivi značajnih i središnjih trgova i ulica u RH često nose ime kralja Tomislava. Puno je rjeđe zastupljen u službenim nazivima, te mnogo manje popularan u narodu Stjepan Držislav, po mišljenju većine struke prvi hrvatski kralj. Njegova vladavina dolazi svega četiri desetljeća nakon Tomislavove, ali očito prekasno jer je za povijesni legitimitet nekoga naroda i bolji i ugodniji nacionalni osjećaj bitno da je što stariji. Nekoliko desetljeća očito je od presudne važnosti za mjesto koje neka osoba ima u povijesti i javnom mnijenju, pogotovo ako postoje i dodatni pogodni podaci vezani uz tu osobu.” 11 12

Skoko 2014. Zovko 2014, 30.

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

273

Točno je da se i u 21. st. iz pisanih izvora o Tomislavu ne zna više nego u 19. ili 20. st. Međutim, danas o Europi u 10. st. znamo dovoljno da Tomislava možemo staviti u povijesni kontekst, a to je dobra osnova u stvaranju određenih čvršćih zaključaka.13 Autorica ne otkriva koja je struka u pitanju i tko čini njezinu većinu u mišljenju da je Stjepan Držislav prvi hrvatski kralj. Je li riječ o historiografiji, pravnoj povijesti, klasičnoj filologiji ili epigrafiji? Je li riječ o stručnjacima mlađe, srednje ili starije generacije? Je li riječ o stručnjacima koji imaju znanstvenu ili političku (diplomatsku) karijeru? Također ne otkriva argumente tih stručnjaka za takav zaključak. Kako oni, uključujući samu autoricu, objašnjavaju činjenicu da na znamenitom sarkofagu Jelene (Helene), majke Stjepana Držislava, stoji natpis na kojem u prijevodu s latinskog jezika piše: U ovom grobu počiva glasovita Jelena, koja je bila žena kralju Mihaelu, a majka Stjepana kralja. Ona se odreče kraljevskog sjaja…? Kako to objasniti? Koliko mi je poznato, I. Goldstein je jedini pokušao objasniti da titula rex na latinskom jeziku ne znači da je Tomislav bio kralj. A, ta je titula na Jeleninom sarkofagu vezana čak za tri osobe. Na Goldsteinove neuvjerljive argumente već sam se osvrnuo drugom prilikom14 i nema potrebe za ponavljanjem. Dakle, nije riječ ni o kakvom “mišljenju većine struke”, kako piše R. Šošić-Klindžić, nego o provlačenju promašene Goldsteinove teorije iz razloga koji su samo njoj poznati i jasni. Zaključak da je “za povijesni legitimitet nekog naroda i bolji i ugodniji nacionalni osjećaj bitno da je što stariji” više ne vrijedi za današnje Hrvate, jer su zbunjeni pred teorijom Luje Margetića (iznesenom 1977.), koja dobiva sve više sljedbenika i simpatizera u akademskim krugovima. Prema toj se teoriji Hrvati nisu doselili u prvoj polovici 7. st. skupa sa Srbima u dogovoru s bizantskim carem Heraklijem (što spominje Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperio), nego tek krajem 8. st. u okviru politike Karla Velikog (što izravno ne spominje ni jedan izvor nego je to rezultat kontroverznog tumačenja 30. poglavlja anonimnog autora, a koje je umetnuto u navedeno Porfirogenetovo djelo). A ta je teorija ušla na velika vrata preko velike muzejske izložbe Hrvati i Karolinzi u Splitu 2000., plasira se u medijima i preko pojedinih nastavnika, bivših studenata pojedinih sveučilišnih profesora koji zastupaju tu teoriju, unosi se u nastavu povijesti u osnovnim i srednjim školama.15 Slabo upućenim današnjim Hrvatima ta nova teorija može biti privlačna iz razloga da i s doseljavanjem Hrvati nemaju ništa sa Srbima i politikom “pokvarenih Bizantinaca”, nego da su uvijek bili dio zapadnoeuropskog plana. Makar s tom teorijom Hrvati bili 1,5 stoljeće mlađi narod u jugoistočnoj Europi! 13

14 15

Uzoran novi primjer: Majnarić 2010, 5-16. Usprkos visokoj znanstvenoj kvaliteti tog članka on nije od strane uredništva časopisa u kojem je objavljen ocijenjen kao izvorni znanstveni rad nego tek kao obično prethodno priopćenje! Periša 2015, 266-267. Na primjer: Labor et alii 2014, 33.

274

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

Dakle, uzimanje hrvatskog kralja Tomislava kao primjer spornog nacionalnog tumačenje prošlosti u jednom udžbeniku o teorijskoj arheologiji loš je izbor, jer znanstvene konstrukcije o tom vladaru nisu uopće nastale ili dalje razvijene u polju arheologije, nego historiografije,16 niti je arheologija još uvijek dala svoj izravni doprinos osvjetljavanju Tomislavove ličnosti (otkrićem natpisa s njegovim imenom i nekom vladarskom titulom), ali ni njegovog doba (npr. do danas nije otkrivena neka građevina koja se pouzdano može datirati u prvu trećinu 10. st.). Ocjenjujući bez argumenata i elementarnih informacija dosadašnje konstrukcije o kralju Tomislavu kao romantizam, autorica je nesvjesno upala u dekonstrukciju koja u takvoj situaciji može biti samo osobna emocija, a ne znanstveni revizionizam. Zašto se u to upustila zna jedino ona sama. Možda je riječ o osobnim frustracijama, jer je njezin otac, kojem je upravo posvetila tu svoju knjigu, dr. Hrvoje Šošić, intelektualac koji je zbog iskrenog hrvatstva u komunističkoj Jugoslaviji nekoliko puta bio na robiji, a u samostalnoj je Hrvatskoj bio jedan od vrlo rijetkih časnih i poštenih političara bliskih prvom predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu. Usprkos tome, H. Šošić je bio i hrvatski romantičar što dobro ilustrira njegova “čuvena” izjava: “Ja ponovno izazivam i pozivam sve povjesničare i političare da mi kažu koji je narod stariji od Hrvata, i koja je država starija od Hrvata danas. Nema starijeg naroda i starije države u Europi od Hrvatske. Hrvati su stari onoliko koliko imamo povijesne dokaze, a to je dvije i pol tisuće godina. A pošto je Hrvate stvorio Bog, oni su oduvijek. Prema tome to je za mene apsolvirano.”17 Autorici bi bilo puno bolje da je za primjer uzela spektar teorija o neslavenskom porijeklu i etnogenezi ranosrednjovjekovnih Hrvata (iransko-sarmatsko, gotsko, avarsko i ilirsko-rimsko) iako ni te teorije nisu nastale u okviru arheologije niti imaju nek(akv)e sljedbenike među hrvatskim arheolozima. Možda bi bilo još bolje da je za primjer uzela kako fizička antropologija i genetika u novije doba utječu na mišljenje javnosti kojeg su porijekla Hrvati18 ponekad na malobrojnim uzorcima osteoloških ostataka iz starohrvatskih grobova koje su arheolozi istražili.

16 17 18

Pregled nastanka i razvoja tih historiografskih konstrukcija u: Koren 2012, 195-201. Šošić 1996, 6. Vrhunac su genetička ispitivanja Dragana Primorca, bivšeg HDZ-ovog ministra znanosti, obrazovanja i sporta u Vladi Republike Hrvatske (poznatoga po sloganu Hrvatska kao društvo znanja., koji se, s obzirom na današnju situaciju u znanosti i obrazovanju, sve više odnosi na obrtništvo, trgovinu, turizam i bankarstvo), na osnovi kojih on dokazuje da Hrvati nisu genetski srodni Slavenima i da se posebno razlikuju od susjednih Srba, što je kod jednog dijela Hrvata dočekano s oduševljenjem. To što Hrvati i Srbi imaju vrlo srodan slavenski jezik i 14 stoljeća usko vezanu, i to pisanu povijest (preklapanje područja kao zonu miješanja da ne spominjemo) njima ne znači ništa. Očito im još manje znači znanstveno mišljenje da su ljudi i majmuni genetski vrlo bliski.

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

275

*** Matica hrvatska je u Zagrebu 2015. objavila knjigu pod naslovom Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150) koja je planirana kao prva u nizu sedam knjiga edicije Povijest Hrvata. Velik broj angažiranih autora, opseg i luksuz knjige govore da je riječ o skupom, a to očito znači i dobro plaćenom projektu. Činjenica da su gotovo svi autori iz zagrebačkih institucija, a samo po jedan mlađi autor iz Pule i Splita, govori da je riječ o projektu zatvorenom za (ugledne) medijevaliste iz drugih hrvatskih centara. Već u naslovu knjige uočava se nejasan i neprihvatljiv kronološki okvir kako početka tako i završetka ranog srednjeg vijeka. Poznato je da se početak ranog srednjeg vijeka vezuje za veliku seobu naroda, preciznije za osnivanje barbarskih teritorijalno-političkih cjelina na području koje je pripadalo Zapadnom Rimskom Carstvu, a to je početak 5. st. Područje “hrvatskih zemalja” bilo je u sastavu Zapadnog Rimskog Carstva do njegove propasti, a 493. je provincija Dalmacija pripala Ostrogotskom Kraljevstvu. Iako se u toj knjizi prikazuje i doba seobe naroda, kao početak ranog srednjeg vijeka se uzima 550.! Nije objašnjeno zašto je ta godina prijelomna. Postoji Prokopijeva vijest o provali Slavena u Dalmaciju, koja se može precizno datirati upravo u jesen 550., ali Justinijanov vojskovođa German tom prilikom o njima nije vodio veću brigu.19 Taj je događaj epizoda koja nema veze s doseljenjem Hrvata niti se u aktualnoj knjizi uopće navodi. Završetak ranog srednjeg vijeka u toj je knjizi određen s 1150., a s objašnjenjem da je tada počela vladavina bizantskog cara Emanuela Komnena u Hrvatskoj. Kraj ranog i početak razvijenog srednjeg vijeka u Europi može se staviti samo u drugu polovicu 11. st., i to okvirno, a taj prijelaz određuju krupni događaji i promjene: raskol jedinstvene apostolske kršćanske Crkve na Katoličku i Pravoslavnu, reformno papinstvo, nastanak ogranaka benediktinskog reda – cistercita, kartuzijanaca i templara, početak križarskih ratova (kao reakcija na muslimanski sveti rat) i pojava romaničke umjetnosti. Bez obzira na te promjene, u hrvatskoj se znanosti često završetak doba hrvatskih narodnih vladara krajem 11. (smrt kralja Petra Snačića 1097.) ili početkom 12. st. (ulazak Hrvatske u personalnu kraljevsku uniju s Ugarskom pod ugarskom dinastijom Arpadovaca 1102.) konvencionalno uzima kao završetak hrvatskog ranog srednjeg vijeka, jer je zaista riječ o završetku jedne cjeline. Međutim, nitko dosad nije završetak ranog srednjeg vijeka, posebno hrvatskoga, stavljao u polovicu 12. st. Zbog toga je promjena periodizacije ranog srednjeg vijeka neodgovorni eksperiment ili neuki ispad, a ta knjiga sigurno nije mjesto za takvo što. Slična se metodološka primjedba može uputiti za dio knjige s naslovom Regionalna povijest, koja je podijeljena na niz poglavlja, ali prema modernim umjesto 19

Barišić 1969, 16-17.

276

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

ranosrednjovjekovnim cjelinama, nazivima i granicama. Tako je politička jezgra ranosrednjovjekovne Hrvatske između rijeka Zrmanje i Cetine obrađena zajedno s dijelom bizantske Dalmacije pod naslovom Sjeverna i srednja Dalmacija u ranome srednjem vijeku s granicama venecijanske Dalmacije 18. st.! Još je veći apsurd naslov poglavlja, odnosno prostorna tema Bosna i Hum/Hercegovina koju je obradio Goran Bilogrivić,20 jer je riječ o području današnje nestabilne države pod međunarodnim protektoratom čije su granice oblikovane tijekom 18. i 19. st. Osim toga, ime Bosna danas obuhvaća mnogo veće područje nego u ranom srednjem vijeku, a Hercegovina nije sinonim i nasljednica srednjovjekovnog Huma. Zapadni dijelovi današnje Bosne i Hercegovine ulazili su u sastav užeg područja ranosrednjovjekovne Hrvatske, a sjeverozapadni u sastav Donje Slavonije, koja je bila u sastavu Hrvatskog Kraljevstva. Istočni dijelovi izravno su pripadali Srbiji. Između se nalazilo nekoliko sklavinija: Neretvanska, Hum, Tribunija, Bosna i Usora. Te sklavinije tada nisu izvorno bile ni hrvatske ni srpske zemlje, ali su neke povremeno bile ovisne o hrvatskim ili srpskim vladarima. Ako je to sve poznato i jasno G. Bilogriviću, onda nije shvatljivo zašto je sve te teritorijalno-političke cjeline stavio u istu košaru. Zbog malobrojnosti pisanih izvora o tom području u ranom srednjem vijeku, a i oni se uglavnom odnose na onaj dio koji je bio u Hrvatskoj, Bilogrivić se kao arheolog oslonio na arheološke ostatke, posebno karolinške nalaze. Usprkos tome, osvrće se na kralja Tomislava izlažući sljedeće misli: “Uz Tomislava i njegovu vladavinu veže se više problema i otvorenih pitanja, od kojih je dio neizostavno povezan i s područjem današnje Bosne i Hercegovine. Kao što je ranije pokazano, njezin je zapadni dio još od 9. stoljeća pod vlašću hrvatskih vladara – Glamočko i Livanjsko polje arheološki se u potpunosti podudaraju sa središnjim dijelom Hrvatske kneževine, sastavni su dio iste cjeline, a prevlast hrvatskih knezova sezala je i dalje prema Vrbasu, kao i na sjever u smjeru Save. Tomislavu se, prvenstveno na temelju podataka o uspješnim bitkama protiv Bugara i Mađara, najčešće pripisuje proširenje Hrvatske i pomicanje njezinih granica, na sjeveru do Drave, a na zapadu prema rijeci Bosni. Gdje su se točno odvijale ove bitke, nije međutim poznato, niti postoje detaljniji podaci o Tomislavovoj vladavini, pa se ne može sa sigurnošću reći radi li se o širenju vlasti na nova područja ili učvršćivanju vlasti u udaljenijim područjima koja su već bila pod kontrolom hrvatskih vladara, kao ni do kuda je, zapravo, sezala Tomislavova vlast.” Nakon što je u osnovnim crtama opisao hrvatske županije Pset, Plivu, Hlivno i Imotu, koje su se u potpunosti ili najvećim dijelom nalazile na području današnje Bosne i Hercegovine, G. Bilogrivić nastavlja: “Imotska je županija u svakom slučaju bila najisturenija prema istoku i moguće je da se upravo na njezinu teritoriju odigrala bitka između Tomislava i Alogobotura. Drugo sporno pitanje vezano uz Tomislava odnosi se na njegovu kraljevsku titulu te se i dalje raspravlja je li on doista bio prvi 20

Bilogrivić 2015, 479-491.

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

277

hrvatski kralj, ili je Hrvatska kneževina prerasla u kraljevinu tek u vrijeme Stjepana Držislava nekoliko desetljeća kasnije. Ovo nije mjesto za nastavak te rasprave, ali valja spomenuti jedan njezin element vezan uz hercegovačko područje, a to je pretpostavljena krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju, događaj koji je gotovo opće mjesto u širem narodnom shvaćanju hrvatske srednjovjekovne povijesti već više od stoljeća, iako za njega nema nikakve potvrde u izvorima. Naime, u Ljetopisu popa Dukljanina, djelu nastalome vjerojatno sredinom 12. stoljeća i vrlo nepouzdanome u smislu povijesnoga izvora, spominje se krunidba navodnoga hrvatskog vladara Svetopeleka (Budimir u tzv. Hrvatskoj redakciji) na polju imena Dalma te je već u 19. stoljeću došlo do poistovjećivanja Svetopeleka/Budimira s Tomislavom i Dalme s Duvanjskim poljem. Pojedini su povjesničari ovaj događaj dodatno i nadopunjavali pa je s vremenom prerastao u opširni historiografski konstrukt, u suvremenoj historiografiji ipak odbačen. Na temelju istoga izvora pripisuje se i kasnijemu hrvatskom kralju Mihaelu Krešimiru II. (949-969) osvajanje Bosne, no upitno je da li se ono zaista i dogodilo, budući da drugih podataka o njegovoj vlasti nad njom nema.”21 Kao što Bilogrivić ističe da je konstrukt o Tomislavovoj krunidbi na Duvanjskom polju odbačen u suvremenoj historiografiji, isto tako bi se danas mogli odbaciti ukorijenjeni zaključci, ali i sumnje koje on slijedi i izlaže. Imotska županija nije “u svakom slučaju” bila najisturenija hrvatska županija prema istoku nego samo prema jugoistoku. Anonimni autor 30. poglavlja u Porfirogenetovom djelu De administrando imperio nije znao za sve hrvatske županije u unutrašnjosti. Na to najbolje upućuje velika praznina između Psetske i Plivske županije, odnosno veliko područje oko gornjeg toka rijeke Sane, koje se zavlači duboko u unutrašnjost ranosrednjovjekovne Hrvatske. Upravo je na vrelu Sane smještena utvrda s jedinstvenim karolinškim predmetima o kojima se Bilogrivić raspisao na prethodnim stranicama. Na postojanje još županija u unutrašnjosti Hrvatske također upućuje Porfirogenetov podatak da se Srbija primiče Hrvatskoj kod Hlivna. Pod Hlivnom nije mogao misliti na istoimeni grad nego prostranu županiju koja je obuhvaćala Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko i Kupreško polje. Upravo između Kupreškog polja i ranosrednjovjekovne zemlje Bosne je Uskoplje, pa ako je Bosna u 10. st. bila u sastavu Srbije ili pod jurisdikcijom srpskog vladara onda je jasno gdje se to Srbija primicala Hrvatskoj, odnosno Hlivnu. Pretpostavka da se Tomislav sukobio s Bugarima na području Imotske županije u znanosti se zasniva samo na smjeru kasnijeg Samuilovog pohoda.22 Međutim, bugarskim osvajanjem Srbije početkom 10. st., pa tako i zemljice Bosne kako je naziva Porfirogenet i vezuje uz Srbiju, Bugari su mogli napasti Hrvatsku kojom su god htjeli komunikacijom iz smjera istoka i sjeveroistoka. 21 22

Bilogrivić 2015, 486-487. Goldstein 1995, 290.

278

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

Alogobotur nije osobno imenekog bugarskog, odnosno Simeonovog vojskovođe kako se to smatra,23 nego bugarski naziv upravo za velikog vojskovođu.24 Tako, zapravo, nije zabilježeno kako je bilo osobno ime vojskovođe koji je predvodio bugarsku vojsku koju su porazili Hrvati. Zanimljivo je da bi se, prema kroničaru Georgiju Hamartolu iz 11. st. i Teofanovom Nastavljaču, smrt bugarskog cara Simeona 927. mogla povezati s porazom njegove vojske u ratu s Hrvatima. Goldstein je zaključio da bi rezolutan zaključak u tom smislu bio neuvjerljiv i nategnut,25 ali ga zbog stvarnog značenja naziva Alogobotur ipak ne treba isključiti kao mogućnost. Sigurno je da Ljetopis Popa Dukljanina26 nije klasični povijesni izvor nego romansirana povijest što ne znači da opisi u tom djelu nemaju povijesnu jezgru u većoj ili manjoj mjeri. Na primjer, jedino se u tom djelu spominje da je Tomislav porazio Mađare, a to mnogi zbog povijesnog konteksta uzimaju kao istinit događaj, ali i dalje sumnjaju u vjerodostojnost drugih opisa. (Samo usput navodim da o smjeru Samuilovog pohoda znamo iz opisa u Ljetopisu Popa Dukljanina.) Isto tako, u tom se djelu poslije Tomislava opisuje Krešimirov ratni pohod, a poznato je da je poslije Tomislava vladao Mihael Krešimir pa je izvor za početak kronološki vjerodostojan. Prije bilo kakvog prihvaćanja ili odbacivanja opisa Krešimirovog osvajanja Bosne treba ga pravilno pročitati i znanstveno analizirati i tek onda ga prihvatiti ili odbaciti. U XXIX. poglavlju Ljetopisa Popa Dukljanina piše sljedeće: Cresimirus autem frater eius, cum avunculo pugnantes, praedaverunt Uscople et Luca et Pleva. Banus autem Bosnae, videns quod ante eos stare nequibat ad pugnam fugit ad regem Ungariae. Deinde Cresimirus cepit totam Bosnam et dominavit eam. Defuncto etiam patre matris suae, dominavit Croatiam Albam. Latinski izričaj praedaverunt je perfekt trećeg lica množine glagola praedor, praedari čemu je najbliži prijevod oplijeniti ili – još bolje – poharati. Novi prijevod bi glasio: Brat njegov Krešimir, ratujući zajedno s ujakom, poharaše (njih dvojica zajedno – op.) Uskoplje i Luku i Plivu. Bosanski ban pak, videći da se ne može s njime mjeriti u borbi, pobjegne k ugarskom kralju. Potom zauzme Krešimir cijelu Bosnu i vladaše njome. A kada umrije otac njegove majke, zavlada Bijelom Hrvatskom.27 Dakle, Krešimir je vodio vojni pohod prije nego što je postao hrvatski kralj, a poharao je tri teritorijalno-administrativne cjeline na istoku, od kojih je Plivu Porfirogenet izričito naveo kao hrvatsku županiju. Otvoren je 23 24 25 26

27

Budak 1994, 31, 205; Goldstein 1995, 289-290. Андреев, Лазаров, Павлов 2012, 28-29. Goldstein 1995, 290. Za razliku od autora u toj monografiji smatram da riječ i pojam pop u naslovu tog izvora treba u hrvatskom jeziku pisati velikim, a ne malim početnim slovom (dakle, Pop Dukljanin), jer tu više nije riječ o svećeničkom pozivu tog pisca nego o njegovom nadimku, kao što je npr. Toma Arhiđakon. Za stručnu pomoć pri prevođenju tih rečenica zahvaljujem svome nedavno preminulom prijatelju Radoslavu Dodigu.

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

279

problem jesu li Uskoplje i Luka također bile hrvatske županije za koje Porfirogenet nije znao ili su izdvojene iz velike Plivske županije. Za pripadnost ili usku vezanost Uskoplja za ranosrednjovjekovnu Hrvatsku upućuje par luksuznih ostruga iz groba jednog velikodostojnika u Sultanovićima kod Bugojna, koje svoje paralele imaju u Biskupiji kod Knina (o čemu Bilogrivić također piše), a koje su pripadale nekom velikodostojniku, zatim ranosrednjovjekovni horizont groblja u Čipuljiću kod Bugojna, u kojem je zastupljen nakit starohrvatskog kulturnog kruga bez elemenata starosrpskog kulturnog kruga kao na groblju u Mihaljevićima kod Sarajeva, koje je neupitno u ranosrednjovjekovnoj Bosni. U svakom slučaju te su tri teritorijalnoadministrativne cjeline tek krajem 12. st., zbog promijenjene geopolitičke situacije poslije smrti bizantskog cara Emanuela Komnena, došle pod trajnu jurisdikciju bosanskih vladara, ali su i tada bili dio teritorijalno-političke cjeline pod imenom Donji kraj(ev)i kojom je upravljao velikaški rod Hrvatinića čije ime, odnosno osobna imena Hrvatin i Hrvoje njihovih najistaknutijih članova jasno govore koje su etničke pripadnosti. Oni nisu jedini. U darovnici bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića Vukoslavu Hrvatiniću iz oko 1322. kao svjedok upravo od Uskoplja potpisao se Hrvatin Vučković s braćom, a u povelji istog vladara Dubrovniku iz 1333. kao svjedok se potpisao Hrvatin Stefanić. Krajem 14. st. dijak bosanskog kralja Ostoje bio je jedan Hrvatin, a u povelji istog kralja Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću i njegovom sinu Balši iz 1400. među svjedocima je Hrvatin Smokvić koji nije naveden prema regionalnoj pripadnosti nego kao srodnik (propinquis). Još 1494. u povelji ugarskohrvatskog kralja Vladislava II. Jagelonca navodi se Petar Horvat kao zamjenik bana u Jajcu, odnosno staroj Plivi. Očito su imena i prezimena izvedena iz hrvatskog etnonima vezana za vladajući ili viši društveni sloj na tom području. Izričito navođenje da je Krešimir, i to prije nego što je postao hrvatski kralj, poharao te tri žup(anij)e, a tek potom osvojio cijelu Bosnu, govori da su one bile predmet spora koji je doveo do njegovog pohoda kao i to da je taj pohod na njih bio kažnjenički, a ne osvajački. Dakle, riječ je o istočnom pograničnom području Hrvatske na koje se na neki način proširila vlast bosanskog bana. Moguće je da se vlast bosanskog bana proširila uz dragovoljan pristanak tih županija, dok se navodi da ih je Krešimir poharao. Podatak da je pred Krešimirom bosanski ban pobjegao u Ugarsku govori čiju je vrhovnu vlast morao priznati ako se vratio. To naravno ne znači da je Krešimir tada osvojio Bosnu na način da je izgubila zasebnost. Sve do kraja 14. st. Bosna je imala svoje banove. Zbog svega izloženoga nema razloga za sumnju u povijesnu jezgru opisa u tom poglavlju Ljetopisa Popa Dukljanina. Na kralja Tomislava u istoj se knjizi osvrnuo i Damir Karbić sljedećim rečenicama: “Iako je historiografija u stanovitoj mjeri odbacila ideju o Muncimirovu nasljedniku Tomislavu kao prvom hrvatskom kralju i Kukuljevićevoj konstrukciji o njegovoj krunidbi na Duvanjskom polju, činjenica je da ni jedan hrvatski vladar nakon njega više ne koristi naslov dux. Tomislav je još jednom nazvan dux u djelu

280

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

Tome Arhiđakona, kako se čini na temelju datacije neke sada nepoznate isprave datirane u 914. godinu. Druge vijesti o njegovu naslovu, nažalost, nisu previše pouzdane i sve se temelje na dokumentima koji su crkvene provenijencije i vezani uz splitske crkvene sabore 925. i 928., u kojima se za njega koristi naslov rex. Taj naslov daje mu i puno kasniji izvor, hrvatska redakcija Ljetopisa popa Dukljanina (15. st., latinski prijevod Marka Marulića iz prve polovice 16. st.).” (podebljao D. P.). Historiografija jest odbacila Kukuljevićevu konstrukciju o Tomislavovoj kraljevskoj krunidbi na Duvanjskom polju, ali da je “u stanovitoj mjeri” odbacila ideju o Tomislavu kao prvom hrvatskom kralju obično je provlačenje Goldsteinove teorije bez znanstvenog pokrića. Zbog toga čudi što D. Karbić odmah u nastavku objektivno i logično piše sljedeće: “Je li promjena naslova zbilja značila i promjenu statusa često je raspravljano u historiografiji, no čini se da je odgovor potvrdan. Iako su i duces 9. st. često uživali visok stupanj samostalnosti, izbor tog termina sigurno upućuje na njihov položaj unutar hijerarhije Franačkog Carstva. Nasuprot tome, reges 10. st. u svakom su slučaju bili nezavisni vladari, dijelom i stoga što u prvom dijelu tog stoljeća nije funkcionirala nikakva efektivna carska vlast na zapadu (nakon smrti Arnulfa Karantanskog 899), pa se nisu ni mogli staviti u odnos prema njoj. Obnovljeno Rimsko Carstvo Otona I. 962. nikad nije svoju vlast pokušalo proširiti prema Hrvatskoj.”28 Nije jasno zašto D. Karbić kao ugledni hrvatski historiograf medijevalist provlači teoriju da Tomislav nije prvi hrvatski kralj, ali neka mu bude. Za razliku od D. Karbića, Ante Birin je u istoj knjizi jezgrovito opisao Tomislavovo doba i između ostaloga ustvrdio sljedeće: “(…)Tomislav se, kao prvi od hrvatskih vladara, u spisima papinske kancelarije oslovljava kraljevskom titulom. U pismu kojeg mu je uputio nešto prije održavanja crkvenog sabora u Splitu 925. papa Ivan X. naziva Tomislava »kraljem Hrvata« (rex Croatorum). Kada je i pod kojim okolnostima Tomislav uzeo kraljevski naslov i je li uopće bio formalno okrunjen za kralja nije moguće ustvrditi. Unatoč tome Tomislava se ipak može označiti kao prvoga hrvatskog kralja u prilog čemu govori i činjenica da od toga doba hrvatski vladari redovito nose kraljevsku titulu.”29 Tome se na današnjem stupnju znanja zaista nema što dodati i oduzeti. *** U današnjem Tomislavgradu je 2016. objavljena luksuzna knjiga Pet hrvatskih kraljevskih gradova. U knjizi su prikazani Nin, Tomislavgrad, Biograd na Moru, Solin i Knin. Odmah upada u oči da nije zastupljen grad hrvatskog kralja Petra Krešimira – Šibenik. Ipak, mnogo je veće iznenađenje da je među hrvatske kraljevske gradove uvršten Tomislavgrad – gradić recentnog imena na Duvanjskom polju 28 29

Karbić 2015, 94. Birin 2015, 54.

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

281

i to s bombastičnim naslovom poglavlja Tomislavgrad. Prvi hrvatski kraljevski grad. Naime, bilo kakvo naselje, a kamo li grad na Duvanjskom polju, uz to još kraljevski, nije poznat u ranom srednjem vijeku u raspoloživim pisanim izvorima niti njegovo postojanje potvrđuju arheološki ostaci. Jedino je u Ljetopisu Popa Dukljanina opisan (hrvatski) sabor na Duvanjskom polju kojeg je organizirao vladar Svetopelek/ Budimir, koji je tom prilikom okrunjen. U tom je saboru ugledni Ivan Kukuljević Sakcinskiu 19. st. vidio krunidbu hrvatskog kralja Tomislava. Iako je njegova postavka u znanosti ubrzo odbačena, preko duvanjskih franjevaca i učitelja došla je do širih slojeva duvanjskih Hrvata i brzo se ukorijenila posebno preko pučkih pjesama. Vrhunac je bilo preimenovanje kotara i gradića tradicionalnih imena Duvno i Županjac u Tomislavgrad. Dakle, riječ je o jednom novijem mitu. Uvod u knjigu napisao je Goran Mrnjavac i u njemu je donesen solidan jezgroviti prikaz povijesti ranosrednjovjekovnih Hrvata i Hrvatske do 10. st. Tekstovi u poglavljima o Ninu, Biogradu na Moru, Solinu i Kninu zasnovani su na povijesnim činjenicama i ilustrirani su mnogobrojnim odgovarajućim ilustracijama. Međutim, njih nisu napisali znanstvenici nego kulturni radnici u tim gradovima. Svojim karakterom ta su poglavlja znanstvenopopularnog karaktera i mogu biti korisna u promotivne turističke svrhe. Ništa od toga ne vrijedi za kratko poglavlje Tomislavgrad. Prvi hrvatski kraljevski grad kojeg su napisala ili potpisala čak četiri duvanjska autora – Mate Kelava, Bože Kovačević, Mijo Tokić i Ivica Šarac.30 Svi su po struci povjesničari osim Mije Tokića koji je književnik. Prvi je profesor povijesti u gimnaziji, drugi je pomoćnik općinskog načelnika za društvena pitanja, treći je nekadašnji općinski načelnik, dok je četvrti sadašnji zamjenik općinskog načelnika, svi do jednoga u Tomislavgradu. Da ne bude zabune, četvrti autor ima isto ime i prezime kao jedan afirmirani kvalitetni povjesničar iz Čitluka, sveučilišni profesor povijesti u Mostaru. S obzirom da je knjiga objavljena u Tomislavgradu, očito je duvanjska četvorka bila inicijator tog publicističkog pothvata. Već tijekom prvog čitanja imalo upućen čitatelj može odmah zaključiti da njihov tekst zapravo nema suvisli kontekst i uopće smisao. Ni na jednom mjestu oni ne opisuju Tomislavgrad kao tobožnji prvi hrvatski kraljevski grad. Na tom je mjestu u rimsko doba postojao grad Delminij (Delminium) čiju važnost autorska četvorka ističe, ali prešućuje da je dva puta uništen ili dokrajčen od Hrvata. Prvi je put to bilo početkom 7. st. kada su se Hrvati naselili na području rimske provincije Dalmacije. Međutim, za autore u tome nema ništa tragično, jer oni potpuno mijenjaju dosadašnje povijesne spoznaje: “Poslije propasti Rima neslobodni Delmati sa svojom slavenskom subraćom, koji su početkom 7. st. bili inicijatori njihova oslobađanja od Rima, na razvalinama rimske carevine počinju stvarati nove organizacije, kneževine i državu.” Odmah zatim: “Rimski Delminium, vojno, obrtničko-trgovačko, biskupijsko i kulturno središte, postaje početkom 7. st. Županjac, koji to ime dobiva po sjedištu 30

Kelava et alii 2016, 51-80.

282

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

hrvatskih župana koji su u njemu stolovali, jednako je važan kao i ilirski i rimski Delminium.” Za takve tvrdnje, koje su rezultat elementarnog neznanja i bujne mašte, autorima se mogu uputiti samo izrazi sućuti zbog njihove intelektualne tragedije. Drugi je put rimski Delminij definitivno uništen od duvanjskih Hrvata tijekom 20. i početkom 21. st. i to dobrim dijelom zbog ljubavi prema svome kralju Tomislavu. Autorska četvorka donosi plan arheoloških ostataka rimskog foruma, dosad jedinog poznatog u unutrašnjosti provincije Dalmacije, i likovnu rekonstrukciju jednog drugog foruma kojeg pripisuju Delminiju, ali prešućuje da je delminijski forum uništen gradnjom katoličke crkve, odnosno spomen bazilike u čast krunidbe kralja Tomislava. Također autorska četvorka ističe da je upravo iz imena Delminija izvedeno tradicionalno ime Duvno (a taj je toponim najstariji u Bosni i Hercegovini! – op.), ali im je opravdano što je dva puta (1928. i 1990.) preimenovano u Tomislavgrad opet u čast krunidbe kralja Tomislava. U knjizi je priložena i fotografija istraženih i konzerviranih termi rimskog Delminija, koje je u međuvremenu zatrpao pretposljednji gvardijan franjevačkog samostana u Tomislavgradu, nakon što se vratio iz katoličke misije u Švicarskoj, da bi napravio parkiralište ispred spomen bazilike. U njihovom je tekstu kao u snu sve moguće i smisleno, pa tako i proturječne riječi ili rečenice jedna uz drugu. Tako u jednom pasusu pišu: “Eliti Hrvata u Panoniji hrvatsko će ime značiti sigurnost stečenih položaja, a širim slojevima sigurnost da neće biti pretvoreni u kmetove. Bizant je pomagao Ljudevitu, a Borni su Franci bili jamstvo za otklanjanje opasnosti od Bizanta. Trpimir je spriječio poraz kneževine u sukobu s Grcima i postao veliki autoritet u cijeloj kneževini. Bizant je procijenio da je hrvatska kneževina jamac neširenja franačke vlasti te neće imati ništa protiv spajanja hrvatske kneževine i dalmatinskih gradova, naravno uz širenje svoga utjecaja, što će i pokušati učiniti preko Zdeslava.” Kakve je to stečene položaje imala hrvatska elita u Panoniji koje je mogla osigurati samo hrvatskim imenom? Kako je hrvatsko ime moglo značiti sigurnost širim slojevima da neće biti pretvoreni u kmetove? Što su širi slojevi u srednjem vijeku uopće mogli biti ako ne kmetovi bez obzira čiji? Možda građanstvo s demokratskim pravom glasa? Je li bizantsko pomaganje Ljudevitu, a franačko Borni bilo lomljenje kopalja europskih velesila preko male Hrvatske, koja je na taj način bila uvučena u bratoubilački rat? Ako je Trpimir pobijedio Grke (Bizantince) koji su napali Hrvatsku Kneževinu, kako je Bizantsko Carstvo moglo u takvoj situaciji procijeniti da je Hrvatska jamac neširenja franačke vlasti (prema kojoj je Hrvatska u vazalnom položaju) i ne imati ništa protiv spajanja neprijateljske Hrvatske i dalmatinskih gradova posebno ako je hrvatski knez bio bizantski favorit Zdeslav? Ubrzo autorska četvorka prelazi na Tomislava opisujući ga u kraćim potpoglavljima kao kneza, kralja i čak državnika. Na početku daju njegovu genealogiju: “Tomislav, unuk kneza Trpimira i Marije Dragodad, a sin kneza Mutimira i Maruše

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

283

Černi, vladao je Hrvatskom od 910. do 928. godine. Bio je oženjen ukrajinskom princezom Domaslavom. Domaslava je prva hrvatska kraljica (“Ja Tomislav, kralj Hrvata, …… zajedno sa svojom kraljicom Domaslavom … naložio sam da se napravi ovo djelo”, piše na ostacima epigrafa (sic! – epitafa!) iz oltarne pregrade u crkvi sv. Vida, sagrađenoj u prvoj polovici 10. stoljeća na Klisu).” Autorska se četvorka upustila u svjesno krivotvorenje jednog nedavno nađenog natpisa i iskrivljavanje povijesnih činjenica. U predromaničkoj crkvi sv. Vida na Klisu zaista je nađen jako izlomljen i nepotpuno očuvan natpis na kojem se spominje neka kraljica, a Budak je pokušao rekonstruirati njezino ime kao Domaslava. Njegova je rekonstrukcija imena te kraljice krajnje upitna, a postoji isto tako mogućnost da je riječ o nebeskoj kraljici – Bogorodici.31 Iako je natpis datirao u 10. st., Budak nije zaključio da je “kraljica Domaslava” bila supruga kralja Tomislava. Da je Domaslava bila ukrajinska princeza i supruga hrvatskog kralja Tomislava poznato je samo udruženoj četvorici jahača apokalipse duvanjske povijesti. Zašto su Domaslavu proglasili Ukrajinkom, s obzirom da je Ukrajina moderna nacionalna država i stari naziv za jedan dio srednjovjekovne Kijevske Rusije, sigurno nije ni njima jasno. Autorska četvorka piše o Tomislavovim pobjedama nad Mađarima i Bugarima koji su napali Hrvatsku. Za njih je Tomislavovo “proširivanje svoje vlasti do Drave sjedinjavanje Primorske i Panonske Hrvatske, odnosno Bijele Hrvatske i Slavonije”. Tomislavova je Hrvatska “odbila bugarsku navalu u istočnobosanskim planinama”, dakle blizu rijeke Drine. Uz tekst prilažu kartu Tomislavove Hrvatske koja je u novije doba san svih romantičarskih i desničarskih Hrvata – Hrvatska do rijeke Drine.32 Tu im se do nedavno pridruživalo i “cvijeće hrvatskog naroda”, odnosno bosanskohercegovački muslimani (danas Bošnjaci), koji su također za Hrvatsku do Drine, ali bez Hrvata, posebno katoličkih, već na rijeci Uni. Prema spoznajama autorske četvorke: “I humski knez Crvene Hrvatske Mihajlo Višević priznao je Tomislava za svog gospodara, a priznali su ga i neretvanski, travunjski i dukljanski knezovi. Hrvatska je tada na vrhuncu moći. Tomislav je ujedinio sve hrvatske zemlje od Drave do Jadrana, od Raše do Budve.” Primorska, Panonska, Bijela, Crvena – koliko li je samo to Hrvatskih bilo u ranom srednjem vijeku? I, jesu li to Hrvati s Tomislavom imali svoga Garibaldija i Bismarcka 950 godina prije Talijana i Nijemaca? Autorska četvorka dalje piše: “Tomislav je prvi svečano okrunjeni hrvatski kralj (kralj svetog puka – Svetopelek). Okrunjen je na Duvanjskom polju. Duvanjsko polje bilo je u posjedu nasljednih hrvatskih knezova Trpimirovića kojima pripada i Tomi31

32

To sam pretpostavio zbog datiranja predromaničke crkve i oltarske pregrade u 9. st., dakle u razdoblje prije Tomislava. Vidi: Periša 2015, 269. Poštovana dr. Mirjana Matijević-Sokol, profesorica pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, usmeno mi je priopćila da njezina epigrafska analiza natpisa također ukazuje da nije riječ o svjetovnoj nego nebeskoj kraljici – Bogorodici te da o tome priprema rad. Usporediti, na primjer naslov u: Šošić 1996, 5.

284

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

slav. U Županjcu se nalazi biskupsko sjedište još od trećeg stoljeća, od sv. Venancija. Na Duvanjskom su polju održani najznačajniji hrvatski sabori u proteklim stoljećima. Duvanjsko je polje moglo primiti moćnu vojsku i silni narod koji je nazočio krunidbi.” Autori znaju da je Tomislav “Kraljevske znakove primio (je) iz Rima iz ruku izaslanika pape Ivana X.” Kao što znaju sljedeće: “Skupili su se 925. godine na Duvanjskom polju ispred bazilike banovi, župani, poslanici rimskog pape, splitski prvostolnik s područnim biskupima, hrvatski župani te silni narod s oružjem u rukama, razdijeljen po plemenima i rodovima.” Autorskoj četvorki uopće ništa ne znači što su u svome tekstu prethodno prihvatili mišljenje Dominika Mandića da je Sabor na Duvanjskom polju održan 753. i da Budimir nije Tomislav. Njima je to samo potvrda održavanja sabora na Duvanjskom polju u prethodnim stoljećima ne vodeći pri tome računa da onda Ljetopis Popa Dukljanina više ne može biti uporište za opis krunidbe kralja Tomislava. Spomen velikomoravskog kneza Svetopeleka iz 9. st. u Ljetopisu Popa Dukljanina, čije je ime namjerno preudešeno u izričaj “kralj svetog puka” u hrvatskoj verziji ili Ljetopisu kraljeva Hrvatske i Dalmacije, autorska četvorka bez okolišanja određuje kao Tomislavov epitet. Isto tako u sv. Venanciju, mučeniku negdje kod Delmata u 3. st., nalaze uporište za rano postojanje biskupskog sjedišta i to ne u rimskom Delminiju nego Županjcu. To im valjda dođe isto. Oslovljavanje Tomislava hrvatskim kraljem u pismima pape Ivana X. za njih je to bez pardona dokaz da je Tomislav od izaslanika upravo tog pape primio kraljevske insignije. Godina 925. kada se Tomislav u pismima tog pape navodi kao hrvatski kralj povodom Prvog crkvenog sabora u Splitu njima je ujedno pouzdan datum njegove krunidbe i to na Duvanjskom polju kod bazilike za koju nitko ne zna gdje je bila i pred narodom koji je tom prigodom bio naoružan nitko ne zna zašto. Da je sve to “istina” čitatelji se mogu uvjeriti na priloženoj poznatoj slici Krunidba kralja Tomislava koju je naslikao Oton Iveković i u romansiranom opisu: “Nakon što je primio žezlo, prisegnuo i primio svetu pričest, Tomislav, kako je slikovito zapisano u starim kronikama (kojim i čijim? – op.), zajaši svoga konja i stupi među narod koji mu se klanjao i pjevao: ‘Slava Bogu na visini, a mir ljudima u nizini’. Zasječe mačem na sve četiri strane u znak da će braniti narod i svoju kraljevinu od neprijatelja sa svih strana.” Autorska četvorka zna za još jedan natpis s imenom kralja Tomislava: “Tomislav je iz zahvalnosti prema papi i u želji da uz sebe veže dalmatinske Romane podupro težnje za obnovom Salonitanske nadbiskupije, kakva je ona bila prije propasti Salone, ovaj put sa sjedištem u Splitu. U tom cilju održan je 925. godine Sinod u Splitu, kojem je bio nazočan humski knez Mihajlo Višević u čijoj je oblasti bila Stonska i Kotorsko-dubrovačka biskupija. Nazočili su još splitski nadbiskup Ivan, suvremenik kralja Tomislava, koji je na svom sarkofagu dao napisati ‘Joannes episcopus, servus servorum dei dilecto filio Tamisclao, regi crvatorum et Michaeli, excellentissimo duci Chulmorum’ – Ivan biskup, sluga slugu Božjih, ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hr-

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

285

vata, i preodličnom Mihajlu, knezu Humljana…” Uz tekst prilažu fotografiju sarkofaga kraljice Jelene iz mauzoleja na Otoku u Solinu, što je obična manipulacija manje upućenima od njih samih. A, o kakvoj je zbrci riječ vidi se već u sljedećem pasusu gdje autorska četvorka navodi da se tim riječima papa Ivan X. u pismu obratio hrvatskom kralju Tomislavu i humskom knezu Mihaelu. Iz svega izloženog jasno se vidi da je duvanjska autorska četvorka sasvim odstupila od povijesnih činjenica, ali i logike, a samim time degradirala povijesnu struku i znanost. Njih su četvorica svoje poglavlje mogli samo namijeniti mnogobrojnim hrvatskim duvanjskim gastarbeiterima u inozemstvu (a to im je danas i granična Republika Hrvatska), kojima je u Tomislavgradu podignut spomenik, a koji, kako sami autori pišu, spada među najvažnije znamenitosti grada poslije onih posvećenih kralju Tomislavu. Mnogima od tih lakovjernih gastarbeitera to će vjerojatno i na žalost biti prvi i jedini tekst o kralju Tomislavu i uopće o hrvatskoj povijesti ranog srednjeg vijeka koji su u životu pročitali. *** Svako relativiziranje i mitologiziranje povijesne uloge kralja Tomislava u današnjim hrvatskim akademskim krugovima, više je ili manje na razini hvalospjeva u prvoj Jugoslaviji da je on bio prvi nositelj jugoslavenstva33 jer je spasio Srbe od Bugara ili na razini kavanske politikantske rasprave u drugoj Jugoslaviji prema kojoj Tomislav nije bio dalekovidan Hrvat, jer da nije spasio Srbe njih više ne bi bilo pa tako ne bi politički dominirali nad Hrvatima u obje Jugoslavije. Samo da je Tomislav tako razmišljao 1000 i više godina ranije. Nije mi poznato je li nekome dosad palo na pamet da su Tomislav i hrvatski knez Muncimir prije njega privremeno udomljavali izbjegle članove visokog srpskog plemstva zato što su bili obiteljski i rodbinski vezani s njima po ženskim linijama – preko majke, supruge, sestre ili kćerke. Nije valjda da je hrvatsko plemstvo čekalo do razdoblja između polovice 13. i polovice 14. st. da se omiški knez Juraj Kačić i hrvatski banovi Pavao i Mladen III. Šubić ožene srpskim princezama iz dinastije Nemanjića? Nije valjda srpsko plemstvo čekalo do 15. st. da despot Vuk Grgurić Branković oženi Barbaru, kćerku krčkog kneza Sigismunda Frankopana? U svakom slučaju samo arheologija može dati nove važne podatke kako o kralju Tomislavu tako i o njegovom dobu. Sretni arheolog koji bude otkrio natpis s imenom kralja Tomislava zaista će se proslaviti u starohrvatskoj arheologiji i historiografiji hrvatskog ranog srednjeg vijeka. Taj će događaj sigurno biti svečano proslavljen kao kada je don Frane Bulić otkrio ulomke sarkofaga kraljice Jelene u Solinu. Tada će sigurno porasti nacionalni ponos u Hrvata, ali i zauvijek splasnuti relativiziranje i mitologiziranje kralja Tomislava u akademskim krugovima. 33

Iscrpan prikaz u: Gračanin 2014, 132-138.

286

Hercegovina franciscana, god. XII (2016.), br. 12

LITERATURA: t
Йордан Андреев, Иван Лазаров, Пламен Павлов, 2012 – Койкой е в средновековна България (Третодопълнено и основно преработено издание, Издателство “Изток-Запад”, София. t
Franjo Barišić, 1969 – “Proces slovenske kolonizacije istočnog Balkana”, u: Simpozijum Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slovena održan 24-26. oktobra 1968. u Mostaru, Posebna izdanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, XII, Centar za balkanološka ispitivanja, 4, Sarajevo, 11-27. t
Goran Bilogrivić, 2015 – “Bosna i Hum/Hercegovina”, u: Z. Nikolić Jakus, Nova zraka u europskome svjetlu, 479-481. t
Ante Birin, 2015 – “Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku”, u: Z. Nikolić Jakus, Nova zraka u europskome svjetlu, 37-72. Neven Budak t
1994 – Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. t
1995 – “O knjizi Ive Goldsteina “Hrvatski rani srednji vijek” ”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 28, Zagreb, 299-327. t
Hrvoje Gračanin, 2014 – “Povijesni identiteti i politički realiteti: proslava tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva 1925. godine”, u: Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Četvrti hrvatski simpozij o nastavi povijesti, Agencija za odgoj i obrazovanje, Zagreb, 119-138. Ivo Goldstein t
1985 – “O Tomislavu i njegovom dobu”, Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu, 18, Zagreb, 23-55. t
1995 – Hrvatski rani srednji vijek, Historiae, knjiga 1, Novi Liber, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb. t
Andrija Kačić Miošić, 1759 – Razgovor ugodni naroda slovinskoga, u Mleczi na MDCCLIX. t
Damir Karbić, 2015 – “Razvoj političkih ustanova”, u: Z. Nikolić Jakus, Nova zraka u europskome svjetlu, 89-122. t
Mate Kelava, Bože Kovačević, Mijo Tokić, Ivica Šarac, 2016 – “Tomislavgrad. Prvi hrvatski kraljevski grad”, u: Pet hrvatskih kraljevskih gradova, Knjižnica Naših Ognjišta, knjiga 210, Tomislavgrad, 51-80. t
Snježana Koren, 2012 – Poučavanje o interpretacijama, Povijest u nastavi, X, 20 (2), Zagreb, 185-215.

D. Periša, Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava

287

t
Šime Labor, Snježana Vinarić, Jelena Šilje Capor, Manuela Kujundžić, Tin Pongrac, 2014 – Vremeplov 6. Udžbenik povijesti za šesti razred osnovne škole, Profil, Zagreb. t
Ivan Majnarić, 2010 – “Papa i svjetovni vladar na izmaku karolinškog doba – primjer splitskih sinoda dvadesetih godina 10. st.”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 28, Zagreb, 5-16. t
Ferenc Majoros – Bernd Rill, 1991 – Bayern und die Magyaren. Die Geschichte einer elfhundertjährigen Beziehung, Verlag Friedrich Pustet, Regensburg. t
Zrinka Nikolić Jakus (urednica), 2015 – Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), Matica hrvatska, Biblioteka Povijest Hrvata, Svezak I, Zagreb. t
Darko Periša, 2015 – “Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava”, Hercegovina franciscana, 11, Mostar, 261-273. t
Božo Skoko, 2014 – Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb. t
Hrvoje Šošić, 1996 – “Europa je trebala klečati pred Hrvatskom i tražiti prijam, a ne obrnuto: uostalom cijeli se svijet treba pokloniti pred veličinom Franje Tuđmana koji je obranio granicu na Drini!” (razgovarala Irena Divković), Slobodni tjednik ekskluziv, godina III, br. 63, Zagreb, 1. svibnja 1996., 5-7. t
Rajna Šošić Klindžić, 2015 – Uvod u teorijsku arheologiju – stvaraoci i pravci u 20. stoljeću, Filozofski fakultet u Zagrebu, FFpress, Zagreb. t
Jure Zovko, 2014 – “Hrvatski velikani pod sumnjom plagiranja”, Hrvatski politički tjednik 7dnevno, godina I, br. 50, Zagreb, 14. studenoga 2014., 30.